Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Imam 45 godina i u sretnom sam braku. Odrasla sam kao jedinica u obitelji u kojoj je u centru bio otac koji boluje od dijabetesa. Cijeli je život neodgovoran što se tiče zdravlja, tako da smo mama i ja stalno bdjele nad njim. Kad bi mu bilo loše, imao je simptome koji nalikuju alkoholiziranosti. Ja sam već po načinu na koji je stavljao ključ u bravu mogla odrediti koliki mu je šećer. Bio je u hipoglikemiji na doslovno stotine puta i ponekad smo morale zvati hitnu. Odrasla sam u uvjerenju da su najvažnije njegove potrebe i uvijek sam se trudila biti dobra, neprimjetna djevojčica i dobra učenica da zaslužim njihovu ljubav. On je emocionalno distanciran, a ni s majkom nisam bila bliska jer mi se ona nije obraćala kao što je meni trebalo, a bila sam hipersenzibilno dijete. Zbunjivala me svojim kontradiktornim reakcijama i očekivala je da joj čitam misli. Stoga sam stalno osluškivala njeno emotivno i očevo zdravstveno stanje. Kad nešto nije bilo kao što je očekivala, reagirala je strogo i nametala svoj autoritet. I ona je sama bila zbunjena, nesigurna i emotivno istrošena (odrasla je u obitelji kojoj je otac puno godina bio alkoholičar). Sad oboje imaju preko 70 godina. Tata u zadnjih godinu dana puno više pazi na sebe i skoro nikad ne upada u hipoglikemije, točnije nakon što mu je liječnica hitne pomoći zaprijetila da će ga silom odvesti na psihijatriju i nakon što je suprug ozbiljno porazgovarao s njim. Mama radi inventuru svog života i osjeća veliku grižnju savjesti zbog toga što nije otišla od tate i omogućila mi normalniji život. Sve joj se čini besmisleno i ne vidi razloga da dalje živi. Stalno ponavlja da bi najradije popila tablete i završila tu priču. U ama baš svemu vidi samo negativu i napeta je 24 sata na dan. Živi non-stop u opsadnom stanju. Ne želi uzimati antidepresive jer kaže da to ionako ne bi riješilo njen problem. Osjeća se usamljeno i ni u čemu ne vidi smisao. Ne živimo u istom gradu i prije nego što je nazovem, moram se svaki put psihički pripremiti, a i posjet njima me užasno psihički iscrpljuje. Dolazim im sa suprugom jednom mjesečno. Za više od toga nemam snage. Ja sam inače veliki introvert i osjećam da su mi baterije za interakciju s roditeljima i drugima na minimumu. Često mi se pojavi osjećaj da će mi nešto u mozgu puknuti ako trebam duže od sat vremena komunicirati s nekim, a to mi jako utječe na privatni život i posao. Kako u svemu tome naći balans? Kako komunicirati s majkom, a da ja ne “skrenem”? Joj, oprostite na ovako dugačkom pismu. I hvala puno unaprijed!
P. S.: Prijedlog za temu nekog članka na stranici: “Kako opstati kao introvert? Kako poštivati svoje granice, a opet održavati odnose s drugima?”
Draga nježna dušo, nemate se na čemu ispričavati, hvala vam na povjerenju s kojom ste podijelila sa mnom svoju priču. Vjerujem da vam život u ovom glasnom svijetu mahom nesenzibilnih ekstroverata nije lak. Naime, većina ljudi ipak spada u tu prvu skupinu i odrastanje i život introvertima nije uvijek jednostavan, posebice ako su k tome još i visokosenzibilni kao što ste vi. Vaš me slučaj odmah podsjetio na jednu od 6 tipičnih uloga koje tijekom odrastanja preuzmu na sebe visokosenzibilne djevojčice, a i sama ste proniknula do nje: dražesna djevojčica. Ona je uvijek mila, nasmijana i srdačna čak i kad joj se nanosi nepravda. Nikada ništa ne odbija, uvijek spremna pomoći, nikada ne traži pomoć. Izbjegava svađe i ne suprotstavlja se. Više o ovim strategijama preživljavanja za visoko osjetljive žene u niskoosjetljivom svijetu možete pročitati u knjizi Žene koje previše osjećaju za koju vjerujem da će vam dati odgovore na mnoga pitanja koja su vas mučila tokom odrastanja, ali i ona koja vas muče i danas, baš poput ovih koje ste mi postavila. Ono što bi za vas bilo jako dobro jeste nastaviti osviještavati svoje potrebe i granice i sve ih otvorenije komunicirati prema drugima, upravo kao što ste to već i počela činiti sa ograničavanjem posjeta roditeljima. Ukoliko uvidite da vam samoj ide presporo ili da previše zapinjete, jedan dobar psihoterapeut biti će od velike pomoći. Došlo je vrijeme da napokon utješite dražesnu djevojčicu, da joj date prostor za vrištanje, suze i sve ostalo što ima potrebu izbaciti, da bude ponekad prkosna, da bude teret, da razočara, da živi...Samo hrabro, i sretno!
p.s. hvala na preporuci, prenesem u uredništvo
Imam 50 godina i u periodu sam perimenopause. Osjećam se užasno depresivno, stalno bih plakala. Osjećam i malaksalost i nedostatak energije. Imam dvoje odrasle djece koju uglavnom ja moram financirati jer moj suprug godinama smatra da svu kupovinu u kući mogu isfinancirati sama. Stalno umišljam da sam bolesna, iako već nekoliko godina nakon mnogih pretraga doktori ne nalaze ništa alarmantno. Često se plašim svega, samo su mi crne misli u glavi. U potpunosti sam se povukla u kuću i rijetko se viđam s prijateljima. Kad se suprugu požalim kako se osjećam, on nema razumijevanja i kaže da više ne može slušati moje svakodnevne žalbe. Do nedavno sam pila i ksalol tablete vlastitom odlukom jer noću nisam mogla zaspati. Nedavno sam ih prestala uzimati. Što mislite da trebam učiniti?
Draga gospođo, žao mi je da vam je teško. Perimenopauza je razdoblje hormonskih promjena u kojem se postupno gasi funkcija jajnika, a avlja se 5 do 10 godina prije menopauze. Početak menopauze određuje se retrogradno, nakon godine dana bez menstrualnog krvarenja. Dob ulaska u menopauzu genetski je predodređena i ona se obično javlja oko 50. godine života. Prijevremenom menopauzom smatra se ona koja započinje prije 40. godine. Najčešći uzroci prijevremene menopauze su: genetsko nasljeđe, autoimune bolesti, kromosomske abnormalnosti, kemoterapija i zračenje, histerektomija (kirurško uklanjanje maternice) te pušenje (u žena koje puše menopauza nastupa čak dvije godine ranije). Tijekom tog razdoblja žene doživljaju niz promjena – ne samo hormonskih, već i psihičkih i socijalnih, i taj je period za ženu veoma zahtjevan. Žao mi je da nemate od supruga podršku koja vam je sada prijeko potrebna. Imate li nekog u obitelji ili prijatelje koje biste mogli pitati za podršku i pomoć? Znate, mi ljudi smo socijalna bića i naša je vrsta preživjela isključivo zato što su naši preci davno spoznali da naša snaga leži upravo u odnosima s drugima kojima pomažemo i koji pomažu nama, za zajedničku dobrobit. Sve borbe su lakše kada se možemo vratiti u sigurnu luku gdje ćemo dobiti zagrljaj podrške i riječi utjehe. Ono što bih također na vašem mjestu napravila jest potražila pomoć psihologa, a ukoliko oboje budete smatrali da vam je potrebna psihofarmakoterapija, i pregled kod prihijatra. Samolječenja iz kućne radinosti su veoma opasna i nikada učinkovita i najljepše vas molim da potražite stručnu pomoć, posebice jer je hormonalni disbalans posljedica tj uzrok (peri)menopauze i bilo kakvi lijekovi mogu imati negativni utjecaj na hormone ukoliko nisu pažljivo propisani. Bilo bi još jako važno da posjetite i svog ginekologa i da napravite detaljnu obradu hormona te da vas on savjetuje kako postupati u tom smislu kako biste što više smanjili negativne psihičke simptome s kojima se borite, a koji mogu biti posljedica onoga kroz što kao žena prolazite. Vjerujem da ćete uz pomoć pravih ljudi proći i kroz ovo teško razdoblje i da ćete opet biti dobro. Samo hrabro i sretno!
Poštovana, imam problem sa dečkom. Na samom je početku on inicirao da budemo u vezi, ja nisam bila sigurna želim li to ili ne, no ipak odlučila pokušati. Nakon nekog kraćeg vremena kod mene su se razvile simpatije i činilo se sve kao dobra odluka. Ali onda su počele svađe. Sve je to bilo oko nekih stvari koje ja ne smatram previše značajnima (imamo drugačiji način na koji se zabavljamo, različit ukus u hrani, različit tip glazbe koju slušamo, ja živim dosta ubrzanim tempom, on ima svoju rutinu od koje teško odstupa i sl.). Nakon svih svađa on bi imao neko logično objašnjenje zbog čega je nešto napravio i zbog čega je reagirao na ovaj ili onaj način. Meni svako to objašnjenje zvuči logično i svaki put prihvatim to objašnjenj jer mi ta druga strana priče zvuči logična. Međutim, s vremenom sam počela osjećati da u tom odnosu gubim sebe. Dovela sam se do točke kada sam uhvatila samu sebe da se ustručavam dati prijedlog za zajedničko provođenje vremena jer sam se poćela strašiti da će ga on odbiti i da ću ponovno ostati razočarana. Želim još reći da sam ja fleksibilnija oko dogovora. Njemu treba neko vrijeme da o nekim prijedlozima razmisli i ne želi nikada izići iz svoje zone komfora (ili to napravi jako, jako rijetko), dok mene, primjerice, veseli kada pronađem nešto što bi se njemu svidjelo bez obzira što meni to i nije baš prva opcija zabave. Također, kada ja dam neki prijedlog, ako njemu nije baš super, meni kaže da to ne želi, a kada mu prijatelji daju isti takav prijedlog, s njima ga prihvati. Kad zajedno provodimo vrijeme, uvijek se trudi da mi bude ugodno, ali stalno imam osjećaj da nema neku preveliku želju provesti baš cijeli dan sa mnom. Nikada nismo zajedno otišli na neki vikend, godišnji odmor i slično, jer on to ne želi, a kada ga zatražim objašnjenje, samo kaže da nije spreman. Kada pokušam voditi neku konstruktivnu raspravu, on to shvati kao svađu i odmah krene napadati. Nikada ne pogleda taj problem iz moje perspektive, nego mi samo nastoji prikazati svoj pogled na to. U većini bi mi slučajeva to njegovo objašnjenje zvučalo logično i dalje bi nastavljali po starome. Kada se posvađamo i par dana ne razgovaramo, u većini slučajeva ja budem ta koja prekine šutnju. On ju je prekinuo samo nekad u početku veze. U zadnje vrijeme nisam baš sigurna da sam u zdravom odnosu. Dosta često prigušujem svoje želje, osjećam se tužno, razmišljam bi li mi s nekim drugim bilo bolje i kako bi mi život u braku sa njim izgledao. Više ne mogu definirati je li samo preuveličavam stvari ili je sve ovo ipak znak za zabrinutost. Pokušavam na sve načine saznati zbog čega je ovako, ali ne dobivam odgovore. Kad se svađamo i kad ja njemu nešto ružno kažem, odmah me zapeče savjest i ispričam se, a on se nikad ne ispriča. I kad nešto u tim raspravama kažem, on to protumači na svoj način i ne želi uopće čuti što je to meni značilo. Uvijek mi mora sve vratiti istom mjerom (bilo da je riječ o poklonima, raspravama, ljutnji, riječima, bilo čemu). On jako teško govori riječi poput "volim te" ili "oprosti". Ja nekako ne mogu reći da me ne voli, možda to jako teško izgovara (ali više nisam sigurna je li to stvarno istina ili bih ja željela da je tako). Sve me ovo polako zbunjuje i izluđuje. Molim Vas, možete li mi dati savjet što da radim?
Poštovana, žao mi je da se osjećate nezadovoljno, zbunjeno i frustrirano. Čujem da se maksimalno dajete u taj odnos, a da sve više sumnjate dobivate li jednako zauzvrat, kao da sama vučete kola, i za sebe i za njega. Sigurna sam da i vaša priča ima dvije verzije, jednu njegovu, i jednu vašu. No, iz ovoga što ste mi napisala, mogu zaključiti da ste u vezi sa osobom koja je dosta rigidna, samousmjerena, kontrolirajuća i dominantna. Vjerujem da nije lako biti sretna u odnosu u kojem se vaše želje i potrebe malo uzimaju u obzir. Na vašem bih mjestu pokušala još jednom otvoreno i smireno razgovarati sa njim, reći mu kako se osjećate u tom odnosu, što biste voljela, što vam nedostaje i što vas boli, zbunjuje i povrijeđuje. Bez napadanja, bez osuđivanja, u JA terminima (“ja osjećam da me ne voliš onda kada iznova odbiješ da idemo zajedno na put” ili “kada ti tako vičeš na mene onda se ja osjećam beznačajno” ili nešto drugo što mislite i osjećate). Vidjeti ćete kakav će efekt polučiti na njega taj razgovor i kako će reagirati na njega. Ukoliko ne bude išlo onim smjerom kojeg priželjukujete, dobro razmislite ostati ili ne u toj vezi obzirom da još niste zasnovali obitelj skupa. Nekako mi je zaista prerano da se pomirite s onim što imate iako niste sretni u tome – svatko od nas, pa i vi, zaslužuje osjećati se voljeno i poštovano. Ne brinite, imate svo vrijeme ovog svijeta za pronaći pravu osobu. I ne zaboravite, nikada, ali baš nikada nemojte odustati od svoje sreće. Samo hrabro!
Kako izgraditi odnos sa djecom? Kćer ima 17, a sin 19 godina. Rastavljena sam, a djeca žive sa ocem. Ne čujemo se dok ih ja ne nazovem i nije ih briga za majku.
Draga mama, žao mi je da vam je teško, ne mogu zamisliti bol koju mora osjećati majka koja je primorana živjeti udaljena od svoje djece. Ne znam što se dogodilo da su djeca dodijeljena na skrbništvo ocu ali vjerujem da to nije ono što ste željela. Nažalost, moguće je da su se djeca zbog daljine s vama udaljila. Ne znam koliko su djeca imala godina kada ste se iselila ali što su bila mlađa veća je vjerojatnost da će odrasti emocionalno distancirani od vas, posebice ako otac hrani njihove negativne emocije prema vama. Ne znam koja je priča iza svega ali sam sigurna da ukoliko vi budete ustrajala na odnosu sa svojom djecom, vremenom će vam se oni “vratiti”, čak i ukoliko ih njihov otac okreće protiv vas. Naime, djeci je prirođeno da vole roditelje i kako odrastaju šire im se obzori i perspektive, a s njima dolazi i veće razumijevanje prema roditeljima (i, u vašem slučaju, razlozima rastave i vašeg odlaska iz zajedničke kuće). Iako je sasvim razumljivo da se osjećate ogorčeno i razočarano, važno je da se nastaviti truditi oko svoje djece, svakodnevno ih zvati, biti tu za njih, slušati ih i pomagati im kada vas trebaju. Vi ste roditelj i odgovornost za odnos između roditelja i djece leži na roditeljima, barem dok se radi o djeci koja još odrastaju (pritom mislim na maloljetnu djecu koja još nisu otišla od kuće i izgradila samostalni život i novu obitelj). Sigurna sam da je nemoguće da ih trajno izgubite ukoliko se budete ponašali kako sam sada opisala. Samo budite strpljiva i ustrajna i doći će ponovno vrijeme kada će oni zvati i tražiti vas. Sretno mama!
Poštovani,
dopisivala sam se s jednim dečkom skoro tjedan dana i bilo je sve u redu. Pisao je da sam prelijepa, dogovarali smo se za van, gdje bi mogli ići itd. Odjednom, prestao je slati poruke i javljati se dva dana zaredom. Ne znam zašto i nije mi svejedno. Možete li mi dati savjet što napraviti i reći moguće razloge nejavljanja. Lp
Poštovana, žao mi je da ste se zainteresirala za dečka za kojeg se čini da igra toplo-hladno. Naravno, moguće je i da je bolestan ili da mu se nešto loše dogodilo ali želim vjerovati da to nisu pravi razlozi. Nažalost, najvjerojatnija je ipak ona prva verzija. Ukoliko je tome tako, to govori o njegovoj nedovoljnoj emocionalnoj zrelosti za stupanje u ozbiljnu vezu. Ako vam je cilj samo se zabavljati s nekime i niste ni sama zainteresirana za romantičnu vezu to vam neće smetati ali koliko čujem vama nije svejedno, a u tom slučaju neobavezan odnos nije za vas (nisam općenito pristalica neobaveznih odnosa jer gotovo uvijek završe s barem jednom stranom koja je povrijeđena, ali to nije tema vašeg upita). Na vašem mu se mjestu ne bih javljala prva i pričekala bih da se on javi meni, ukoliko se ikad više javi. Kada se javi, pitala bih ga veoma otvoreno gdje je nestao i zašto se nije javio. Ukoliko izgovor bude bolest, pustite ovaj put da prođe pa ako se ponovi nestajanje idite dalje svojim putem. Ukoliko se pak bude izmotavao da je imao posla ili neki drugi razlozi, a koji nisu opravdani za nestati odjednom na nekoliko dana otvoreno mu recite da ne volite igrice i ako misli ići u tom smjeru da ćete se odmah pozdraviti. Po njegovoj reakciji i kasnijim ponašanjima vidjeti ćete je li ovo bio izolirani slučaj ili taktika/obrazac ponašanja. Samo sigurno u sebe, i sretno!
Poštovana,
dobra večer. Naime, početkom sam godine upoznala čovjeka i konverzacija se putem mreže odvijala bez problema. Bili smo kod njega 5 dana zajedno, pozvao me k sebi kao gošću, no razgovor je bio dosta otežan, nisam se mogla opustiti. Procjena mene bila je, po njegovom ukusu, trojka. Vozio me prvu večer po okolici grada, a grad sam vidjela prvu večer kad sam stigla. Nakon odlaska se nismo čuli, no par dana nakon mi se ponovno krenuo javljati. Slao mi je sličice, kao za djecu, pisao je I brisao poruke...mislim da traži drugu osobu. Razgovora na plaži nije bilo previše. Dao je do znanja da nisam njegov tip. Kad sam mu napomenula da mu treba stvarna osoba, kojoj je stalo do njega, koja će bit s njim u dobru i zlu, rekao je da ima dosta svojih problema te da mu ne trebaju drugi problemi. I dalje smo u kontaktu preko vibera, on kaže da nismo kompatibilni. Nisam ružna osoba, mlađa sam cca 10 godina. Nisam lovac na materijalno...što da činim? Potreban mi je savjet.
Hvala unaprijed, s poštovanjem.
Poštovana, dobar dan želim. Žao mi je da ste se zainteresirala za osobu koja očito nije spremna za ozbiljan odnos. Znam da posebno mi žene znamo ponekad doživjeti muškarce kao projekte, vidimo njihov potencijal, no, nažalost, “what you see is what you get” kako kažu naši prekooceanski prijatelji. U tom smislu, predlažem da se usmjerite na ono što vam dotični poručuje svojim ponašanjem (otvoreno vam je rekao da niste njegov tip, nestalan je u javljanju, ignorira vas na plaži, rekao vam je da ima svojih problema i da ne želi odnos s vama). Ta igra toplo – hladno u kojoj se malo javlja, a malo ne, govori puno o njegovoj emocionalnoj nezrelosti i nespremnosti na ozbiljan odnos. A posebno i obzirom na njegovu dob, to nikako nije dobar preduvjet za vezu o kojoj sanjate – u kojoj će si partneri biti tu u dobru i u zlu. Stoga vam je moj najiskreniji savjet da zatvorite ova vrata, da se usmjerite na sebe i ono što volite raditi (knjige, tečajeve, sport, fotografiju ili štoveć, na svoje prijatelje i obitelj, faks ili posao) te da se jednog dana otvorite nekoj novoj osobi koja negdje tamo čeka samo na vas, i s kojom ćete moći izgraditi zdrav i stabilan odnos o kojem maštate. Samo strpljivo i bez žurbe, sretno!
Pozdrav, kako živjeti s narcisoidnom osobom?
Pozdrav i vama. Dobro pitanje. A moj odgovor je, teško. Ne znam radi li se o dijagnosticiranom narcističkom poremećaju ličnosti ili je to “samo” vaš osobni zaključak. Svakako, ukoliko ste ga donijeli i sami vjerujem da je on rezultat dugotrajnog osjećaja izmanipuliranosti, osobne nesigurnosti, nezadovoljstva, osjećaja da morate “hodati po jajima” oko osobe da se ne razljuti i drugog. Narcisi su naime veoma teški i naporni za suživot jer se sa njima nikad ne zna kako će (i koliko burno) reagirati i na što točno. Ono što je izrazito važno u odnosu s njima je zadržati hladnu glavu kod njihovih provokacija, ne doživljavati osobno njihove napade i potrebe za dominacijom (već ih shvatiti kao njihovu nemogućnost samokontrole i potrebu da se uzdignu iznad drugih), te čuvati svoje granice i potrebe kod njihovih manipulacija i pokušaja izazivanja osjećaja krivnje u nama zbog toga što im ne idemo niz dlaku. Više o narcisima možete poslušati u našem videu https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/tko-su-narcisi-i-kako-s-njima-zivjeti-isplati-li-se-ulagati-u-odnose-s-narcisima i pročitati u tekstu https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-znati/zivot-s-narcisoidnom-osobom-od-uzbudenja-do-raspada. Nadam se da će vam neki od ovih savjeta pomoći da naučite zdravije i lakše živjeti s narcisoidnom osobom. Sretno!
Problem je nastao oko jelovnika sa svadbe. Svoje sam iskreno mišljenje i par loših stvari u vezi jelovnika rekla osobi koja je željela čuti samo pohvale. Moje su je riječi povrijedile te je uslijedilo neprestano maltretiranje koje nikako da prestane. Udaljila sam se od osobe što me jak oboli jer je naša vjenčana kuma. Konzultirajući se s drugima koji su bili na toj svadbi njenog sina iskreno su mi re
Dobar dan želim. Čini mi se da ste omaškom poslali nedovršeno pitanje. Ono što sam uspjela čuti iz vašeg pitanja jest opis jednog bliskog odnosa u kojem niste više sretni i za kojeg se vjerujem sada pitate je li ikada bio iskren. Mislim da je važno razmisliti o dvije točke:
1. je li se ta osoba uvijek tako ponašala (emocionalno nezrelo i agresivno) ili samo u ovom slučaju?
2. jeste li vi pretjerano direktni (nemate najbolje razvijene komunikacijske vještine?)
Naime, u prvom slučaju, ili je vaša vjenčana kuma jednostavno uvijek “takva” pa je ovo njezino ponašanje očekivano (dobro, možda malo izraženije negoli inače obzirom da joj je vjenčanje kao mnogim drugim ženama jako važna tema) ili je bila toliko opterećena da joj vjenčanje ispadne savršeno pa ju je stres prebacio preko ruba prihvatljivog ponašanja (laički, izgubila je živce). U drugom pak slučaju, moguće je da ste vi osoba koja ju oduvijek kritizira i sada joj je kap prelila čašu jer je barem jednom htjela čuti koju lijepu riječ podrške s vaše strane, ili ste jednostavno samo ovaj puta bili predirektni, a ona je bila nesigurna oko organizacije, nervozna i nije mogla prihvatiti vašu kritiku. Kao što vidite, napisala sam 4 moguća scenarija, a sigurna sam da ih potencijalno ima još mnogo. Jedina osoba koja vam može dati pravi odgovor na vaša pitanja je vaša vjenčana kuma, i vi sama. Stoga, ako vam je stalo do nje, predlažem da prvo dobro promislite sama sa sobom o onome što ste rekli (i kako ste to rekli) i da onda zatražite razgovor s kumom. Pokušajte ostvariti iskren i otvoren razgovor, bez osuđivanja niti napadanja. Recite da vam je stalo do nje i da vam nije najjasnije što se dogodilo te zašto se njen odnos prema vama promijenio, da se ne osjećate dobro u vašem odnosu i da želite riješiti problem. Ukoliko se radi o pravoj i iskrenoj prijateljici, sigurna sam da ćete uspjeti prevazići ovu situaciju i nastaviti graditi vaše prijateljstvo. U suprotnom, moj vam je savjet da razmislite želite li takvo prijateljstvo i da svoje srce ponesete dalje na put prema nekom tko će ga znati više cijeniti. Pogledajte naš video na temu, vjeruejm da će vam biti od pomoći https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/odgovorili-smo-na-vasa-pitanja!-psiholog-otkljucava-tajne-bliskosti-i-osobnih-odnosa. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana,
ponovno se javljam jer je moje pitanje nespretno otišlo nezavršeno. Dakle, živim u lošem braku, u 50-im smo godinama. Suprug je imao cijeli život afere, njegov je razlog nedostatak intimnih odnosa, a meni je nedostajala prisnosti i podrška. Oboje imamo problem s komunikacijom (psihološka prtljaga iz naših obitelji). Znam da takav odnos treba prekinuti, ali nisam odlučna (djeca, unuci). Nakon zadnje svađe zbog još jedne afere i dugog razdoblja bez komunikacije, ipak pokušavamo popraviti odnos. Svaki nas krivi korak vrati još više unazad. Primjer: zvonio mu je mobitel, otišao je van razgovarati, rekao je da se mora naći brzo s prijateljem, otuširao se i na polasku sam ga pitala kakvi su to čudni pozivi. Nije mi htio odgovoriti s kim se ide naći, već je ljutito rekao da sad ne ide. Inzistirala sam da odgovori tko je u pitanju, a kasnije mi je pokazao popis poziva i muško ime. Sram me moje reakcije i znam da nije rješenje da ga lovim i provjeravam, no ne vjerujem mu. On je opet uvrijeđen zašutio i tjera inat. Ne bih se čudila da opet završi s nekom. Reći ću mu da sam pretjerala, ali to će njemu biti potvrda da tako može nastaviti. Kako da se promijenim da mi bude svejedno i da se ne osjećam iskorišteno jer mu kuham, perem, brinem za staru majku, a on meni ne daje ništa (osim što plaća režije)? Mrzim sebe. Jedini su mi ponos moja djeca i unuci, no ne žive s nama. Znam da sam duboko potonula, no voljela bih čuti Vaš komentar. Hvala!
Poštovana,
drago mi je da ste se ponovno javila i nadopunila vaše pitanje. Žao mi je da živite u nesretnom braku u kojem se ne osjećate voljeno i poštovano. Vjerujem da ste nakon tolikih prijevara i laži izgubila povjerenje u supruga i da vam je iznimno teško vjerovati ičemu što on danas kaže ili učini – sumnja je jednostavno uvijek prisutna, i sasvim je normalno da je tako. Iskreno, nakon svega bi bilo čudno da je drugačije. Posebice iz razloga što, koliko čujem, vaš suprug ne pokazuje svojim ponašanjem neku pretjeranu sklonost ka promjeni, a ni iskreno grizodušje ili kajanje. Sve to otežava u vama proces iscjeljenja starih rana i stvaranje novog povjerenja prema njemu. Mislim da je važno da se nakon toliko godina lošeg braka usmjerite više na sebe, neovisno od toga hoće li se to njemu svidjeti ili ne i kako će reagirati na vaše ponašanja. Naime, birati vaša ponašanja ravnajući se po tome hoće li vas on zbog toga ponovno prevariti ili neće dodatno narušava vaše samopoštovanje. Važno je da osvijestite da odluka o prijevari s njegove strane ne ovisi o vama već samo i isključivo o njemu – niste niti jednom svojom riječju ili postupkom zaslužila prijevaru (osim, naravno, ako ste i vi varala njega ali, koliko čujem, nije tako) i ako ju učini to je njegov odabir. Mislim da je došlo vrijeme da se počnete polako zauzimati za sebe, mic po mic. Pokušajte još jednom otvoreno i iskreno porazgovarati sa suprugom i počnite polako postavljati granice u odnosu s njime. Možete predložiti i bračnog terapeuta. Vjerujem da će vam biti teško jer će se suprug tome opirati ali važno je da ustrajete u tome, unatoč njegovim reakcijama (potencijalnim novim prijevarama). U konačnici, što vam se najgore može desiti, da vas opet prevari? Pa prošla ste već kroz to puno puta, teško je i bolno ali se može preživjeti, je tako? U konačnici, zapamtite, njegove prijevare i svi njegovi postupci i riječi govore o njemu, ne o vama. Hoćete li ostati u tom braku ili otići, odluka je koju ćete donijeti s vremenom. Možda će vas zanimati poslušati jedan podcast na ovu temu i naše arhive https://www.budidobrobudice.com/podcast/zivot-nakon-prevare-mozemo-li-prezivjeti-posljedice-bracne-nevjere. I ne zaboravite, vaše samopoštovanje koje će narasti zbog dosljednosti i brige prema samoj sebi vrijedi više od trenutne patnje koju ćete morati proživjeti da bi se izborili za sebe. Samo hrabro, i sretno!
Kada partner napusti narcisa, što može očekivati od takve osobe u budućnosti, suprug narcis je trenutno u istražnom zatvoru radi psihičkog nasilja, što kada izađe, slijedi li osveta ili će se povući?
Važno je naglasiti kako narcizam može biti osobina ličnosti, a ne nužno poremećaj ličnosti (narcizam je prisutan kod svih ljudi, u različitoj mjeri). Ako se pak radi o narcističnom poremećaju ličnosti, važno je istaknuti da su poremećaji ličnosti trajni obrasci doživljavanja i ponašanja koji uzrokuju problem u svim sferama (socijalna, partnerska, profesionalna). Postoje dvije vrste narcizma: grandiozni (oni koji se osjećaju superiorno, agresivni su i pokušavaju dominirati, arogantni su i moraju uvijek biti u pravu, lako se uvrijede i nisu spremni oprostiti drugima, nemaju empatije ni razumijevanja za druge, jako su zavidni) i ranjivi narcizam (imaju vrlo krhak osjećaj samopoštovanja, njihova je arogancija zapravo maska kojom se trude prikriti svoj sram zbog stalnog osjećaja nedostatnosti, izrazito su osjetljivi na odbacivanje i kritiku i lako se “zapale”). Dakle, iako obje vrste narcisa mogu biti netolerantni, svadljivi i okrutni, u slučaju grandioznog narcizma više pate ljudi u njihovoj okolini, u slučaju ranjivog narcizma jako pate i sami narcisi jer se bore sami sa sobom - sa svojom visokom samokritičnošću i potrebom da im drugi daju priznanje koje sami ne osjećaju iznutra. Iskreno mi je žao što je gospođa trpjela nasilje i što je sada u strahu. Kako će se suprug ponašati pri izlasku iz zatvora ne mogu nažalost znati, ali mogu uputiti gospođu da se obrati za pomoć na SOS telefon - liniju za žene i djecu žrtve nasilja u obitelji, dostupne svaki dan od 0-24 sata na broju 01/ 46 55 222 i BESPLATNOM BROJU 0800 655 222 gdje će dobiti potrebnu podršku i savjet, a po potrebi i siguran smještaj. Najiskrenije se nadam da joj takav oblik zaštite neće biti potreban, ali dobro je imati takvu informaciju. Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.