Draga mama, vaša bol je duboka i iskrena. Čujem da u sebi nosite ranu koja nikada nije zacijelila, a koja se sada ponovno otvara – emocionalna distanca od roditelja, a danas i od sina. Možemo reći da se radi o dvostrukom gubitku: s roditeljima niste dobili ono što vam je trebalo, a sinu ne možete dati ono što biste željeli. Ono što vam želim reći je da NISTE (SAMO) VI ZAKAZALI. Odnosi su dvosmjerni i kompleksni, a posebno su kompleksni odnosi između roditelja i djece. Majčinstvo nije magija. To je odnos – i odnos se uvijek stvara između dvije strane. A kada samo jedna želi bliskost, a druga ne – nema krivca, ali ima tuge. S druge strane, želim istaknuti i da dijete ne mora biti blisko s roditeljem da bi ga voljelo, kao što ni odbijanje bliskosti nije nužno znak da majka nije (bila) dovoljno dobra majka. Koliko razumijem iz vašeg upita, radi se o odraslom sinu. Što kad biste probali iskreno porazgovarati s njime? Ne napadalački ili ispitivački, već smireno, znatiželjno, nježno i sa puno blagosti i strpljivosti, vođeni željom da saznate kako se danas osjeća kad je s vama, zamjera li vam štogod iz prošlosti i što je to, kako bi volio da budete tu za njega danas kada je odrastao čovjek te da mu kažete koliko je on za vas važan i kako želite biti dio njegovog života. Vaš sin ima svoj unutarnji svijet, svoje poglede na život, želje, strahove, ožiljke... koliko od toga želi podijeliti s vama ne govori nužno o njegovom osjećaju prema vama niti ste vi jedina odgovorna što je on danas osoba koja jest. Umjesto da se grizete zbog potencijalnih pogrešaka koje ste nenamjerno učinili (a sigurno jeste, baš kao i svaki roditelj!), pokušajte danas nastaviti rasti zajedno sa sinom u odnosu koji je samo vaš – možda nije onakav kako ste zamišljali da će biti, ali to ne znači nužno da nije dovoljno dobar ili da ne može biti vremenom bolji. Najvažnije je da ne preuzimate samo na sebe odgovornost za njega i umjesto da vidite samo ono što u njemu nedostaje, svoj fokus stavljajte na ono dobro što je u njemu, a sigurno nečeg ima. Ako želite, možete mi se kroz neko vrijeme javiti ima li kakvih novosti... Samo nježno, strpljivo i sretno! - ovako je točno, želim da uvijek ovako bude

Iskreno mi je žao da se tako osjećate. Želim vam odmah naglasiti da osjećaj da niste uspjeli ne znači da zaista niste uspjeli, to je samo vaš osjećaj i on ne mora biti istinit. Ono što je sigurno istina je da prolazite kroz zahtjevno emocionalno razdoblje: imate dijete koje u ovoj fazi svog odrastanja ne želi s vama dijeliti svoj život, imate posao koji vas (više) ne ispunjava, vaši su roditelji osobe sa jako visokim standardima, a za koje ste uvijek osjećali da ne možete doseći. Čini mi se da bi možda bilo najbolje krenuti “od kraja” moje prethodne rečenice – veoma je vjerojatno da je vaš osjećaj “životnog neuspjeha” ponajviše rezultat negativnih vjerovanja koja imate o sebi (nisam dovoljno dobra kćer/učenica/djelatnica i drugo; ne vrijedim), a koja su rezultat previsokih roditeljskih standarda i vašeg niskog samopoštovanja koje je proizašlo iz takvih očekivanja. Za ljude s niskim samopoštovanjem upravo je tipično da značajno ovise o “vanjskoj potvrdi”, tj. potvrdi okoline, da daju sve od sebe (i više od toga), da nikad nisu zadovoljni sobom (i svojim rezultatima), da jednostavno uvijek može bolje, više, jače... a oni to ne mogu ostvariti. Tada se kritiziraju i taj negativni samogovor dodatno nagriza već načeto samopoštovanje, a negativna uvjerenja u sebi dobivaju još jedan dokaz. I tako ukrug. Prepoznajete li se u ovom opisu? Ukoliko je odgovor potvrdan, predlažem da se čim prije počnete posvećivati svom razvoju i svom životnom zadovoljstvu. Počnite dan po dan graditi odnos prema sebi koji nikada niste imale – nježan, suosjećajan, topao, pun razumijevanja i blagosti. Učite utišavati i ne slušati svoje samokritizirajuće misli – niste ih zaslužile, ni tada, a ni sada. Usmjerite svoj fokus na aktivnosti i ljude s kojima se osjećate ugodno. Sve što ste zapostavljale na sebi, a činilo je da se osjećate ispunjeno i zadovoljno, počnite polako, mic po mic, uvoditi natrag u svoj život. I zašto ne, pokušajte raditi dalje na odnosu sa svojim djetetom, ali ne na način da od njega očekujete da priča s vama o svom životu – možda je jednostavno zatvoreno i nema tu potrebu, a što ne mora uopće značiti da vas ne voli i da ste neuspješna majka. Pokušajte stoga provesti s njime vrijeme koje imate radeći zajedno aktivnosti u kojima oboje uživate... moguće je da se tijekom takvih druženja spontano otvori, ali svakako nemojte to forsirati. Učenjem prihvaćanja sebe učimo polako prihvaćati i druge, baš takve kakve jesu. Samo strpljivo, nježno... i sretno!

Ovo što osjećaš je potpuno prirodno i normalno – ulazak u svijet odraslih nije samo stvar punoljetnosti, odabira fakulteta ili plaćanja računa, to je više od svega značajan razvojni prijelaz i svi mi kroz njega prolazimo s dozom uzbuđenja, zbunjenosti, ali i straha. Mnoge mlade osobe, osobito one koje su osjetljive i savjesne kao ti, razviju unutarnji pritisak da "moraju znati sve odmah", iako to, vjeruj mi, nitko od njih ne očekuje (a ukoliko i netko očekuje, može si ta nerealistična očekivanja “objesiti mačku o rep”). Prava je istina da nisi nesposobna, već samo da ulaziš u neka nova životna područja u kojima si još početnica, a biti početnik je uvijek (i svima) neugodno. Zapamti ovo zauvijek – U REDU JE NE ZNATI – to nije sramota, već početak svakog procesa učenja. Zato, umjesto da se kritiziraš, zapitaj se tko ti može pomoći usvojiti potrebna znanja i vještine i biti tvoja podrška i mentor u izazovima koji su pred tobom. Još jedna jako bitna stavka je da si dozvoliš griješiti u tom procesu – krivo ispunjena uplatnica je samo krivo ispunjena uplatnica, nije kraj svijeta i događa se i mladima i odraslima koji su ispunili već stotine uplatnica. Stoga se sprijatelji s greškom i prihvati ju kao vjernu saveznicu svakog procesa učenja. A kako bi se dodatno osnažila, predlažem ti da počneš voditi dnevnik svojih uspjeha. U njega ćeš svaki dan zapisati jednu stvar koju si napravila ili naučila, pa ćeš vremenom uvidjeti koliko si postigla i osvijestiti kako iz dana u dan rasteš i postaješ ona odrasla osoba koja želiš postati. I ne zaboravi, sve što danas znaš, nekoć nisi znala. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, razumijem vašu zabrinutost – mnogo toga što ste napisali zbunilo bi i prestrašilo svakog roditelja: nekontrolirani ispadi bijesa, teškoće sa razumijevanjem (vama) jednostavnih pojmova, izbjegavanje od strane vršnjaka, odgađanje obaveza do zadnjeg trena i izražena nesigurnost. Moram vam odmah reći da nemam namjeru obilježiti ju nekom dijagnozom – niti imam dovoljno potrebnih informacija, a niti smatram da biste ni vi ni ona u ovom trenutku imale od toga koristi. Ono što zasigurno mogu reći jest da vaša kćer prolazi kroz zahtjevan razvojni period i da bi joj dobro došla pomoć kako stvari ne bi otišle u krivom smjeru – vaša kao majke, ali i stručna pomoć. Naime, kada primijetimo simptome i ponašanja koji nas brinu i otežavaju nam svakodnevni život, najvažnije je reagirati na vrijeme, pokušati shvatiti zašto se to događa i usvojiti potrebne vještine i znanja koja nam u tom trenutku nedostaju i koja nam mogu pomoći ili da riješimo problem ili da se bolje nosimo s njim. Jeste li već pokušali porazgovarati s njom u tom smislu? Je li otvorena za razgovor sa psihologom? Ako još uvijek nije, ili ako ne želi razgovarati s vama, razmislite postoji li neka osoba od povjerenja s kojom je spremnija otvoriti se? Važno je da joj se takav oblik pomoći predstavi kao pomoć za nju da se lakše nosi sa životnim obavezama i problemima, a ne da je ona problematična i da nešto s njom nije u redu pa će ju sada taj netko mijenjati. Pišem vam to jer je moguće da upravo tako i doživi ovaj oblik pomoći, a u tom slučaju neće nikada pristati na njega. Bilo bi odlično kada bi ista osoba (ili neka druga) savjetovala i vas kako joj pomoći, ali i kako pomoći sebi i lakše se nositi sa zahtjevima koji su u ovom trenutku pred vama kao majkom. Ako budete imale potrebu javiti mi kako napreduje situacija, tu sam... Samo strpljivo, i sretno!

Vaša je situacija zaista emocionalno zahtjevna i vjerujem da se osjećate iscrpljeno. Nalazite se između dvije vatre – vlastite potrebe da se zaštitite i sačuvate svoje zdravlje (i život) te osjećaja odgovornosti i ljubavi prema svojoj majci. Vaše pitanje “Griješim li?” duboko je i bolno; vi zapravo trebate potvrdu da je u redu postaviti granicu i zaštititi sebe, iako se bojite da će vaša odluka naštetiti nekome koga volite. Vjerujem da vam je teško donijeti ovu odluku i da vas muče osjećaji krivnje. No, iako je zaista divno što toliko volite svoju majku da biste zbog nje žrtvovali svoju sreću, voljela bih da uvidite kako bi to bila najgora moguća odluka koju možete donijeti. Naime, napravili biste ono što niti jedna majka koja voli svoje dijete ne bi željela – upropastili biste si život. Kada roditelj voli dijete, najviše što želi jest da njegova djeca budu sretna. Stoga, najljepši poklon koji možete dati svojoj majci jest taj da se usmjerite na svoj život, da se “posložite” i da radite na tome da gradite jedan lijep život kojem će vaša majka moći svjedočiti i u kojem ćete imati priliku pomagati joj onoliko koliko vam to bude moguće i na načine koje vam ona dozvoli (ili zatraži od vas). U tom smislu, pokušajte se što prije pokrenuti u smjeru potrage za psihološkom pomoći. U svakom gradu postoje besplatna psihološka savjetovališta, a neka od njih dostupna su i bez uputnice liječnika (primjerice ona u okviru Nastavnih zavoda za javno zdravstvo) – probajte malo proguglati. I ne zaboravite, nastavite hrabro i odlučno putem kojim ste krenuli kročiti – to je najveće “hvala” koje možete dati svojoj majci. Sretno!

Tijelo i um jedna su cjelina, a njihov je utjecaj dvosmjeran. Naša tijela pamte stres – ako je vaš živčani sustav već dulje vremena prenadražen (npr. ako ste u razdoblju kroničnog stresa ili ste oduvijek anksiozna osoba), moguće je da se vaše tijelo “budi” već u stanju alarma, čak i kada glava još ne misli ništa. Drugi je razlog taj što je kortizol, hormon stresa, prirodno najviši ujutro – ne zato da biste se osjećali napeto i anksiozno, već kako bi vam dao potrebnu energiju i motivaciju za sve obaveze koje vam predstoje. U vašem slučaju moguće je da već pri buđenju tijelo progovori prije misli, pa se onda na to nadograde i vaše negativne misli te vas anksioznost i strah preplave. Što se tiče leksilijuma, znam da vam donosi olakšanje kada vam je teško, ali je zaista važno da ga uzimate isključivo uz savjet i nadzor psihijatra. Naime, takvi lijekovi mogu izazvati navikavanje i razne neželjene simptome ako se piju bez praćenja. Važno je da znate da postoji jedan puno zdraviji i funkcionalniji izlaz i put koji vam neće dugoročno naštetiti, a on se nalazi u podršci psihologa ili psihoterapeuta – stručnjaka koji će vam pomoći da se suočite sa svojim strahom i da naučite kako opustiti svoje tijelo (i um). Pogledajte za početak nekoliko videa iz naše arhive za koje se nadam da će vam pomoći donijeti najbolju odluku o brizi za svoje zdravlje:

Anksioznost, strah i napadaji panike – istražili smo koje tehnike za pomoć savjetuju stručnjaci

Kako smanjiti doživljaj i utjecaj stresa uz pomoć tehnika za opuštanje

Sretno!

Ljudi nisu isti u svim situacijama jer okruženje može imati značajan utjecaj na naše ponašanje. Ako se netko konstantno osjeća neugodno i “nenormalno” samo na jednom mjestu, to je vrlo jasan znak da to okruženje nije “dobro” za tu osobu. Pokušajte osvijestiti u čemu je problem, tj. kako se osjećate kada ste tamo – osjećate li možda stalni pritisak, neprihvaćenost, kritiku? Možda postoje neke neizrečene napetosti, očekivanja ili igre moći? Naime, u obiteljskim kućama gdje živi velika proširena obitelj (i svekrve, i jetrve i snahe zajedno), često vladaju mnoga (neizgovorena) očekivanja, raznorazne kontrole i manipulacije. Ako se stalno morate “suzdržavati”, šutjeti ili razmišljati što smijete reći, to može dovesti do toga da se počnete ponašati neprirodno, “nenormalno”. Pokušajte dakle osvijestiti što se točno događa i nakon toga razmisliti o najboljoj strategiji. Ako tamo živite, razmislite o selidbi ako je ikako moguće. Naravno, to uključuje iskren i smiren razgovor s partnerom – njegovo razumijevanje i podrška su ključni. Ako selidba, barem za sada, nije opcija, radite na tome da štitite što je više moguće svoje granice (i mentalno zdravlje). Npr., ako vas svekrva ili jetrva kritiziraju ili vam nešto “pametuju”, budite jasni i smireni i recite nešto poput: “Hvala, razmislit ću o tome” ili “Ne bih sada o tome, molim vas” ili “Mislim da nije u redu da mi tako govorite” i nastavite dalje svojim poslom. Ako pak dolazite samo u goste, u tom slučaju pokušajte ograničiti posjete koliko god vam je to moguće, kao i vrijeme provedeno tamo, i obavezno se mentalno pripremite na taj odlazak (sjetite se što vas tamo čeka, da to ne govori ništa o vama i da imate pravo zaštititi sebe i svoje granice). Zapamtite: normalni ste i imate pravo osjećati se neugodno tamo gdje vam “nije mjesto”. Samo hrabro i sretno!

Pozdrav i vama, vjerujem da vas boli kada ljudi pokušavaju prebaciti krivnju na vas. Nažalost, neki ljudi nemaju kapacitet nositi se sa svojim greškama ili neugodom, pa im je lakše da ste vi krivi nego da se moraju suočiti sa samima sobom. Ako vam se to pak jako često događa s mnogo različitih ljudi, moguće je da uvijek imate razumijevanja za druge i da puno preispitujete sebe, pa time postajete “meta” za one koji samo gledaju gdje bi mogli prebaciti odgovornost. Također, ako teško postavljate granicu ili imate tendenciju ispričati se čak i onda kada niste krivi, ljudi se lako naviknu da ste vi ta koja preuzima krivnju na sebe i neće dugo čekati da vam je prebace. Moj vam je savjet da počnete osvještavati i zapisivati trenutke u kojima osjećate da vam se nameće krivnja. Uvidite postoji li neki obrazac i uvijek se zapitajte: “Je li ovo zaista moja odgovornost ili je razlog _____________?” Ako odgovornost nije vaša, odgovorite smireno i jasno: „Jako mi je žao što se tako osjećaš, ali ne prihvaćam krivnju za nešto što nisam uzrokovala.“ Vježbajte postavljanje granica kad god imate priliku i ne preuzimajte odgovornost za ono što nije vaše. Samo hrabro i sretno!

Vaša situacija je, nažalost, vrlo česta: osoba s protekcijom koja koristi moć da manipulira, laže, sabotira i stvara podjele. Naravno da unatoč tome ne možete (i ne morate!) jednostavno otići, posebice jer, koliko čujem, zadovoljni ste poslom. Kako se dakle postaviti? Za početak, neka vam misao vodilja bude uvijek: profesionalna distanca. U praksi to znači da ćete s njom komunicirati isključivo poslovno - uljudno, emocionalno distancirano i jasno. Ne dijelite s njom važne osobne informacije i ništa što bi mogla kasnije “okrenuti” protiv vas. Kad god je to moguće, komunicirajte pismenim putem (e-mail, poruke), kako biste imali pismeni trag (i dokaz!) i umanjili mogućnost za manipulacije, laži i slična ponašanja s njene strane. Iz istog razloga, ne bi bilo loše da počnete voditi dnevnik interakcija s njom - zapisujte datume, konkretne situacije, tko je bio prisutan te što je rečeno/učinjeno. Zapamtite - dokazi su moć, a u toksičnim sustavima, istine često nestaju bez papira. Svakako ju nemojte pokušavati razotkriti – osobe s protekcijom su vješte u preživljavanju i izvrtanju narativa pa se umjesto njenog razotkrivanja posvetite zaštiti svog imena, svog rada i svoje reputacije. Kako biste se lakše nosili s nepravdom, maknite fokus s nje i stavite ga na sve ono ostalo, što je vama važno i što u konačnici imate pod kontrolom – svoj rad, svoje znanje, odnose s drugim ljudima u firmi, svoje ciljeve i razvojni plan. Ona je totalno nebitna i nemojte joj davati moć svojim fokusom na nju. Zapamtite – pobjeđuje onaj vuk kojeg hranimo. Samo staloženo, i sretno!

Napadi panike u autobusu ili bilo kojem zatvorenom prostoru (pogotovo ako ne možemo “pobjeći”) mogu biti zastrašujući, ali dobra vijest je da postoje konkretni alati koji pomažu, i u tom trenutku i dugoročno. Ako dođe do napada panike u autobusu, važno je da usmjerite pažnju na disanje (disanje najčešće postaje plitko i brzo, što pojačava paniku, a to želimo izbjeći). Udahnite polako na nos brojeći do 4, zadržite dah 1-2 sekunde, izdahnite sporo na nos/usta brojeći do 4/6. Ponavljajte dok se tijelo ne počne umirivati. Veoma je korisna i tehnika sidrenja u sadašnji trenutak - pogledajte oko sebe i nabrojite: 5 stvari koje vidite, 4 koje možete dodirnuti, 3 koje možete čuti, 2 koje možete pomirisati i 1 stvar koju možete okusiti ili zamisliti (npr. gutljaj vode). Ono što je ključno je da prihvatite paniku – panika nije opasna, nije znak da nešto s vama nije u redu, vaš se strah neće ostvariti (nećete umrijeti/poludjeti/osramotiti se ili drugo), panika će proći. Možete si reći nešto poput “Ovo je panika. Nije mi ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put. Proći će. Nije opasno, samo jako neugodno. Nisam u opasnosti.” Ova rečenica “gasi vatru” – jer najveći dio panike dolazi iz straha od samog napada panike. Kako si pomoći dugoročno? Posvetite se učenju tehnika relaksacije, disanja, mindfulnessa ili autogenog treninga – sve one će postati alat za vaše svakodnevno održavanje mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. U našoj arhivi možete poslušati podcast i pogledati video. Ako ste počeli izbjegavati vožnju autobusom, počnite se postepeno izlagati svom strahu. Probajte na primjer sjesti u autobus na jednu stanicu pa izaći, pa produžiti vožnju kad budete opet spremni. Sljedeći put se možete voziti par stanica ili ako vas je više strah danju kad je gužva počnite se voziti navečer – cilj je da se postupno izlažete sve većem strahu, a u međuvremenu da dobivate osjećaj snage kroz pokušaje izlaganja koji su uspješno prošli. I svakako razmislite o podršci psihoterapeuta - ako napadi postaju česti i ometaju vašu svakodnevicu, važno je da znate kako terapija (npr. kognitivno-bihevioralna) jako pomaže. Ne morate prolaziti kroz ovo sami i nemojte da problem postane kroničan i generalizira se i na neke druge situacije. Samo hrabro, i sretno!