Zdravo!
Za početak, ne postoje glupa pitanja. Šalu na stranu, vaše je pitanje svakako zanimljivo, ali vam na njega ne mogu odgovoriti potkrijepljeno znanstvenom podlogom iz domene psihologije, već samo i isključivo svojim osobnim mišljenjem kao Tijana. Dakle, ako mene pitate, s obzirom na užurbanost današnjeg načina života, konstantan multitasking i sveopću dekoncentriranost, nedostatak fokusa i zaboravljivost kod ljudi, sasvim je prirodno da vam se osoba javi vezano uz istu temu i nakon tjedan dana, možda čak i dva tjedna. Nakon toga je, dakako, malo zbunjujuće – iako, zašto ne? Ako je osoba otvorila s nekim drugim istu temu ili negdje naišla na neku informaciju (tekst, podcast, video...) koja ju je asocirala na vaš zadnji razgovor, onda to itekako ima smisla. Ako pak osoba odgovori na istu komunikaciju tek nakon mjesec dana ili više, a bez takvog povoda, vjerujem da bi trebala imati jako dobar razlog da toliko kasni s odgovorom. Svakako mislim da, ukoliko vam je ta ista informacija potrebna ranije, sasvim je društveno prihvatljivo, čak i poželjno, podsjetiti osobu dan ili dva nakon što vam još nije dala odgovor. U slučaju hitnosti, naravno, i isti dan – idealno izravnim pozivom na telefon.
Ne znam jesam li vam pomogla svojim odgovorom. Sretno!

Ljudski strahovi zaista su raznoliki, a ponekad utječu na područja života o kojima većina ljudi jednostavno ne razmišlja – poput hranjenja, u vašem slučaju. Strah koji vas muči zove se fagofobija – specifična fobija koja nije tako rijetka, iako se o njoj rijetko govori, a koja utječe na sam proces hranjenja. Žao mi je što vas ovaj problem muči, jer je hranjenje prirodan proces koji se mora odvijati svakodnevno, i to više puta dnevno, pa sam sigurna da utječe na vašu kvalitetu života (a moguće i prehrane). Važno je da osvijestite kada je ovaj strah počeo – veoma je moguće da ste se tijekom hranjenja zagrcnuli i prestrašili da ćete se ugušiti, ili vam se možda takva situacija dogodila više puta pa ste s vremenom razvili strah od gutanja. Sigurna sam da, iako vjerojatno razumijete da je vaš strah neopravdan ili barem pretjeran, osjećate veliku nelagodu zbog bojazni da se isto ne ponovi. Postoji li neka hrana koju ste počeli izbjegavati? Naime, ljudi s ovim strahom često izbjegavaju krutu hranu i trude se bazirati svoje obroke na tekućoj hrani ili onoj koja se lako razgrađuje u ustima, što, naravno, nije dovoljno za dugoročno zdravo funkcioniranje organizma, a dodatno učvršćuje i sam strah. Kako biste ga uspjeli pobijediti, važno je da se s njime suočite. Dat ću vam primjer: ukoliko čvršću hranu jedete isključivo u prisutnosti drugih (koji su vaša „sigurna zona“ jer mogu pomoći ako se zagrcnete), sljedeći će korak biti pokušati jesti istu hranu u malim zalogajima kada ste sami. Postupno ćete jesti sve veće komadiće, s ciljem da s vremenom postanete samostalni u jedenju. Zahtjeve ćete povećavati jednom tjedno ili onda kada ste spremni za sljedeći korak. Važno je da se izlažete postepeno, bez žurbe, i da se svakim danom sve više približavate neopterećenom načinu hranjenja. Prije jela pokušajte duboko disati te opustiti ramena i vrat. Jedite polako, bez distrakcija, eventualno uz neku mirnu glazbu. Ako osjetite strah, usmjerite pažnju na disanje, teksturu, okus i miris hrane, a ne samo na čin gutanja. Pokušajte ne analizirati svako gutanje, jer to povećava napetost. Dajte sebi vremena, a ako ne ide samostalno, moja vam je najtoplija preporuka da potražite pomoć psihoterapeuta. Kognitivno-bihevioralna terapija indicirani je oblik terapije za ovaj strah, a vaš će vam terapeut pomoći da mu se postepeno izložite i pobijedite ga. Zapamtite – svaki strah s kojim se izbjegavamo suočiti vremenom se još više učvrsti. Samo hrabro – i sretno!

Nažalost, svi se ponekad nađemo u situaciji gdje odnosi postanu teški, bilo s članom obitelji, partnerom, kolegom ili prijateljem. Mislim da je najispravniji odgovor – ovisi želite li sačuvati mir u sebi ili odnos s tom osobom (a ponekad to dvoje ne ide zajedno). Za početak, važno je osvijestiti što nas točno u tom odnosu boli/muči/povrijeđuje (možda nas druga strana ne poštuje ili osjećamo da samostalno “vučemo” taj odnos?) jer onda bolje znamo kada reagirati i zaštiti se postavljajući jasne granice prema toj osobi. Naprimjer, ako vas netko stalno “tjera” da preuzmete njegove stavove i vrijeđa vaše, možete reći nešto poput “Razumijem da imaš svoje mišljenje, ali molim te da poštuješ i moje.” Ili, ako imate dojam da je odnos prilično jednostran možete reći nešto poput “Voljela bih kada bi me ponekad i ti nazvala i pitala kako sam, imam dojam da u zadnjih nekoliko mjeseci pretežito ja zovem prva i zbog toga se osjećam kao da ti nije stalo do mene. Što ti misliš o tome?” Naravno, važno je da to kažemo na asertivan način, smireno, a ne napadalački. Nakon što smo pokušali postaviti granice ili izraziti svoje potrebe, ovisi o drugoj strani hoće li se dogoditi željena promjena ili ne. Naime, koliko god mi to željeli, ljude ne možemo promijeniti (i pitanje je imamo li uopće to pravo) – možemo ih prihvatiti takve kakve jesu ili otići iz njhovog života. Jedina osoba koju možemo (i smijemo!) mijenjati smo mi sami. Ukoliko uvidite da neki odnos jako troši vašu energiju, živce i osjećate se u njemu često frustrirano, nesretno, nebitno i nepoštivano, pokušajte se malo odmaknuti od te osobe. Možda ne morate (odmah) prekinuti taj odnos (ukoliko još niste spremni ili to ne želite jer se radi naprimjer o roditeljima) ali svakako smanjite vrijeme provedeno zajedno, prestanite se toliko truditi da odnos funkcionira i štitite ponajprije sebe i svoje granice. Kad naučite da ne morate reagirati na svaku provokaciju, braniti se od svake kritike ili dokazivati da ste u pravu, početi ćete živjeti slobodnije i u miru sa sobom. Zapamtite, ne morate dokazivati svoju vrijednost onima koji je ne vide. Samo nježno prema sebi, i sretno!

Lijepi pozdrav i vama! Obzirom na ono što ste mi napisali, moj vam je najtopliji savjet da potražite stručnu pomoć koja će vašoj kćeri, a i vama, puno značiti. Za probleme koje ste mi opisali (izraženu anksioznost i strahove) indicirana je kognitivno-bihevioralna terapija pa, ukoliko nemate već na umu nekog određenog terapeuta, predlažem da se javite krovnoj udruzi HUBIKOT koja će vam pomoći u potrazi za onim najboljim za vašu kćer. No, važno je u međuvremenu znati kako i vi možete pomoći (ili odmoći) kod kuće i kako se nositi s time što joj se događa. Kad govorimo o strahu od smrti, najčešće u podlozi leži naša potraga za smislom života, a koja se počinje javljati u nama sa adolescencijom i odrastanjem. Kao i kod svih strahova, važno je ne minimizirati ga, a opet ne dramatizirati, već samo dati prostora vašoj kćeri da ga izrazi otvoreno. Možete joj reći nešto poput “Čujem da te to jako plaši. Želiš li pričati sa mnom o tome?” Često se roditelji boje otvoriti ovu temu jer se i sami plaše ovakvih razgovora i ne znaju što pametno reći. Imajte na umu da je najpametnije što možete reći da je njen strah prirodan i normalan i da se svi ljudi ponekad boje smrti, pa i vi no, da je život sada i ovdje i da je najbolje fokusirati se na ono što možemo napraviti danas, a ne razmišljati previše o sutra i snažno ju zagrliti. Predložite joj neku tehniku disanja, slušanje glazbe koju voli, topli tuš, šetnju, crtanje ili neku drugu aktivnost u kojoj ona uživa...sve što pomaže tijelu da se smiri. Takvim načinom pokazujete da ste i vi samo čovjek od krvi i mesa ali i da je sigurna uz vas. Pomozite joj i da nauči razlikovati misao od stvarnosti. Naime, kod pretjerane anksioznosti misli su preplavljujuće, negativne i osoba vjeruje u njih kao da su činjenice iako potpuno iracionalne. Zato, sljedeći put kada krene u neki od svojih scenarija probajte ju nježno i bez pritiska vratiti u stvarnost pitanjima poput: jesi li sigurna da će se to dogoditi? Imaš li kakve dokaze da možda ipak neće/je li se dogodilo prošli put kada si se isto tako bojala? Što je ipak vjerojatrnije da će se dogoditi? Što bi ti meni rekla da ja ovako razmišljam? Je li dobro za tebe razmišljati na ovaj način? Što bi ti bilo korisnije? Kako ti ja mogu pomoći u tome? To je važan korak prema racionalnijem pogledu kojeg će puno vježbati upravo sa terapeutom.

Predlažem da proučite sljedeće materijale na našim stranicama, a koje će vam dati puno korisnih informacija o ovom problemu https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/anksioznost-strah-i-napadaji-panike-istrazili-smo-koje-tehnike-za-pomoc-savjetuju-strucnjaci, https://www.budidobrobudice.com/podcast/pobijediti-strah-mozemo-li-se-rijesiti-napada-panike te https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/kako-smanjiti-dozivljaj-i-utjecaj-stresa-uz-pomoc-tehnika-za-opustanje. Samo strpljivo, i sretno!

Iskreno mi je žao što se toliko dugo mučite u vezi koja vas čini nesretnom – vaše povjerenje je narušeno, osjećate se nesigurno i povrijeđeno. Koliko sam uspjela razumjeti iz vašeg opisa, čini mi se da je vaš partner emocionalno nezreo i da nema poštovanja prema vama – skriva se iza laži i raznoraznih “opravdanja”, vrijeđa vas, koristi protiv vas vaše povjerenje i iskrenost, a ne uspijevate s njim voditi ozbiljan razgovor. Čak i ako se možda “smirio” po pitanju dopisivanja s drugim ženama (jeste li sigurni u to?), to ne briše ono što se dogodilo. Naime, ako je prestao samo zato da izbjegne rasprave s vama, a ne zato što je osvijestio koliko vas je povrijedio, onda se zapravo ništa bitno nije promijenilo. Vaša rečenica “Ne znam ni sama zašto sam to sve trpjela” u sebi sadržava motivaciju i prostor za promjenu – ona znači da napokon počinjete vidjeti i čuvati sebe i svoje granice. Niste vi nikakva budala, vi samo polazite od svog iskrenog i dobronamjernog srca i vidite to i u drugima, pa tako i u njemu. Kako dalje? Prvo, priznajte sebi da mu više ne vjerujete i da to nije vaša krivnja. Nadalje, dobro razmislite kako bi izgledao vaš život bez stalne napetosti, sumnji i boli – vjerujte mi, moguće je biti dobro i imati sretan i skladan odnos s nekim tko vas poštuje, voli i cijeni. Vi to zaslužujete. No, ako odlučite da želite ostati još neko vrijeme, postavite jasne granice – npr. ne smije vas više vrijeđati, zahtijevajte ozbiljne i iskrene razgovore te obostranu vjernost i ljubav. Ako pak, unatoč trudu, osjetite da “to više nije to” i da jednostavno više ne možete, dozvolite si otići iz tog odnosa. Zapamtite, niste nikakva “budala”, nego samo žena koja je vjerovala u njegovu ljubav. Samo hrabro i sretno!

Poštovana, bit ću veoma iskrena prema vama jer vidim da ste pametni i samosvjesni. Čini mi se da jedino u čemu griješite jest odabir prijateljica. Ne znam jeste li ikada čuli jedan divan citat koji se pripisuje Freudu – „Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno se uvjerite da niste okruženi idiotima.“ Iz vašeg pitanja čujem da ste divna i kvalitetna mlada osoba i da bi svijet bio ljepše mjesto kada bi svi bili sličniji vama: odgovorni, marljivi, uporni, skromni, otvoreni za učenje i rad na sebi, educirani, razumni, tolerantni, iskreni i pošteni. Nažalost, vrlo je moguće da su vaše prijateljice ljubomorne na vas jer su one miljama daleko od toga gdje ste vi. Ne znam koliko uspjeha možete dugoročno imati u svom nastojanju da vas ne dotiče njihova sujeta – nitko ne može kvalitetno živjeti i ne biti „oštećen“ u lošim životnim uvjetima. Na primjer, ukoliko nas zatvore u logor, trudimo se preživjeti, ali ukoliko imamo mogućnost izbora, zašto bismo se trudili pronaći načine kako ostati živjeti u logoru i biti tamo dobro kada je to nemoguće? Naš životni cilj nije samo preživjeti, već živjeti kvalitetno, upravo kao što se to trudite inače činiti. U tom smislu, što kada biste razmislili o tome da pronađete nove prijateljice? Neke koje će znati prepoznati i cijeniti vašu veliku vrijednost, umjesto da se „sprdaju“ na vaš račun i nastoje vas povrijediti te umanjiti kako bi se one same osjećale bolje? Možda je došlo vrijeme za neke nove ljude, nove priče... Nemojte se bojati ići dalje; neke ljude jednostavno prerastemo. I to je u redu. Ne morate ih odmah potpuno izbaciti (ako su dio šireg kruga ili faksa), ali možete smanjiti kontakte: ne odgovarajte odmah na poruke, preskočite koju kavu i pričajte malo o sebi, a više o njima. U međuvremenu razmislite gdje biste mogli upoznati neke nove ljude: kroz hobi, trening, volonterski rad, tečaj? Lako je moguće i da već u svom krugu imate neke divne djevojke koje bi bile dobre prijateljice, ali ako se stalno družite s istima, moguće je da ih niste primijetili. I napišite si negdje ovu rečenicu i čitajte ju, ako treba i stoput dnevno, dok ne „sjedne“: „Vrijedna sam, čak i kad drugi to ne vide.“ Samo hrabro – i sretno!

To što vas vijesti tako duboko pogađaju znači da ste visoko senzibilna osoba koja snažno doživljava sve, pa i ljudsku patnju, čak i kada se ne radi o vašim bližnjima. Mnogi visoko osjetljivi i suosjećajni ljudi reagiraju na vijesti o samoubojstvu upravo ovako: tugom, nelagodom, brigom i osjećajem bespomoćnosti. Nažalost, u vašem se krugu poznatih u kratko vrijeme dogodilo puno strašnih smrti, a kada tome pridodamo još i modernu tehnologiju i globalnu povezanost, čini se da teškim vijestima nema kraja. Iako neke vijesti ne možemo izbjeći, mnoge možemo — pazite koliko se izlažete društvenim mrežama, vijestima i ostalim kanalima putem kojih saznajete takve informacije. Naravno da se ne možemo potpuno “isključiti” iz života, ali ne moramo se ni zatrpavati nedaćama cijelog svijeta. To nije ignoriranje ili sebičnost — to je emocionalna higijena. Nadalje, pokušajte pretvoriti tugu u smisao – smrt nas uvijek podsjeti na konačnost života, a kada plačemo zbog tuđe smrti, dijelom oplakujemo i svoju (i onih koji su nam bliski). Tada je korisno usmjeriti se na život – što možemo drugačije raditi u svom životu, kako možemo biti bolji. Na primjer, ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo više brinuti o onima oko sebe i o sebi: pošaljite poruku prijateljici, nazovite člana obitelji, budite ljubazni prema susjedu koji treba pomoć ili se napokon odlučite upisati na onu jogu koju uporno odgađate jer nikada nema vremena za vas. Vi i ti ljudi ste živi, i na vaše živote imate direktan utjecaj — iskoristite ga na dobro. Ako pak nikako ne uspijevate otpustiti misli o pokojnima, možete napraviti i neki mali ritual, poput odlaska da zapalite svijeću za njih i poželite im mir ili nešto slično, što bi vam omogućilo da ih (ot)pustite. I pišite — puno i često. Pisanje pomaže u procesiranju teških emocija i slaganju misli. Samo nježno prema sebi — i sretno!

Pozdrav i vama. Čini mi se da vam je jako teško i da se već dugo nosite s osjećajem usamljenosti i nezadovoljstva unutar vlastite obitelji — što je vjerojatno najteži oblik usamljenosti. Ne znam kako je do toga došlo, ali sigurna sam da je došlo vrijeme da pronađete odgovore, s obzirom na to da vas ova situacija muči i da želite pronaći izlaz iz nje. Zapitajte se kada je to udaljavanje počelo — što se tada dogodilo? Na koje je načine (zbog kojih ponašanja, vaših i tuđih) taj razdor godinama postajao sve veći do ovoga što imate danas (šutnja, svađe, izbjegavanje…)? Znate li što osjeća vaša supruga? Vaša djeca? A vi sami? Jeste li ikada o tome pokušali razgovarati otvoreno? Evo nekoliko koraka koji vam mogu pomoći da krenete obnavljati odnos. Iako se sada možda čini nemogućim, zasigurno neće ići brzo, a trebat će puno strpljenja i upornosti s vaše strane. Na koji način? Svakodnevnim sitnim promjenama u vašem ponašanju, a ne velikim gestama. Budite prisutni i smireni te se trudite usmjeravati na pozitivne komentare (ono što drugi rade dobro), a manje na kritike. Važno je da fokus ne bude na tome “tko je u pravu, a tko u krivu”, već na onome “što želite izgraditi”. Dakle, nije toliko važno jeste li vi u pravu, već je važnije da možete ponovno normalno razgovarati sa svojom obitelji. Što se tiče razgovora, on započinje od supruge. Kada bude mirniji trenutak, možete pokušati otvoriti s njom ovu temu — na miran način i bez optuživanja. Možete joj reći nešto poput:

„Ne želim se više svađati, osjećam se jako tužno zbog naših loših odnosa. Nedostaje mi da normalno razgovaramo i da lijepo funkcioniramo kao obitelj. Možeš li mi pomoći da to i ostvarimo?“

Što se tiče djece, tu zaista vrijedi ono “manje riječi, a više djela”. Na primjer, pozdravite ih kad uđete u prostoriju i jednostavno pitajte: „Kako je bilo u školi?“ ili „Trebaš možda pomoć oko ovog...?“. Pitajte ih i za mišljenje o nekoj temi koja nije „vruća“ (dakle, onoj koja inače može dovesti do konflikta). Budite prisutni kad im treba pomoć — oko vožnje na trening, zadaće ili nečeg drugog — i pohvalite ih kad primijetite i najmanji pomak. Zapamtite, samo ustrajnost i strpljenje mogu donijeti promjene, zato se oboružajte njima u velikim količinama. Ne bi bilo loše kada biste ovaj problem podijelili s nekim bliskim tko vam može biti podrška — a zašto ne i s terapeutom koji vam može pružiti stručnu podršku i vodstvo, s obzirom na to da će ovaj proces biti emocionalno zahtjevan. Sretno!

Pozdrav i vama. Uvijek me žalosti čuti kada kvalitetni i divni ljudi nemaju mišljenje o sebi kakvo zaslužuju, a sigurna sam da je upravo to i vaš slučaj, jer samo takvi ljudi znaju biti toliko kritični i zahtjevni prema samima sebi. Vjerujem da je negdje kroz vaše odrastanje vaše samopoštovanje okrhnuto. Možda ste odrastali uz vrlo kritične i zahtjevne odrasle figure kojima nikada ništa nije bilo dovoljno ili koje su na vas prenijele ideju da su rezultati najbitniji i da se uspjeh mjeri isključivo njima? Da je prihvatljivo samo biti izniman i najbolji, a prosječnost loša? Da je svaka pogreška neuspjeh? Kako god bilo, sada je vrijeme da ga zaliječimo kako biste kročili kroz život s nježnošću i ljubavlju prema sebi koju zaslužujete. Za početak, pokušajte opisati osobu koju poštujete — to ne mora biti neka iznimno talentirana osoba u slikanju, glumi, pjevanju ili znanosti. Sasvim je dovoljno da je empatična, organizirana, topla, da lijepo komunicira, nasmijava druge ljude ili zna kako ih smiriti kada su nervozni... Sve su to također talenti. Nosite li i vi možda neke od tih osobina u sebi? Ako da, zapišite ih u svoj novi dnevnik koji ćete nazvati Moj pozitivni dnevnik. U njega ćete svakodnevno upisivati sve ono lijepo što činite svaki dan i pokušati iz tih “sasvim običnih” aktivnosti spoznati kojoj osobini, tj. talentu, pripadaju. Dat ću vam primjer:

“Danas sam ostala smirena i nisam reagirala impulzivno.” (imam dobru samokontrolu)
“Danas sam utješila prijateljicu.” (empatična sam osoba i dobra prijateljica)
“Marljivo sam učila za ispit.” (odgovorna sam)

S vremenom ćete primijetiti određene obrasce svojih ponašanja, a upravo će vam oni otkriti vaše prave talente - one koje možda dosad niste ni doživljavali kao posebne jer su vam jednostavno “prirodni” i uzimali ste ih zdravo za gotovo. Sigurna sam da ćete, kada vas sljedeći put netko pita, znati nabrojati puno talenata :) Samo nježno prema sebi — i sretno!

Zvuči kao da se nalazite u ratnoj zoni - situaciji u kojoj je razum utišan, a negativne emocije glasne, gdje ne postoji spremnost na dijalog, već samo „guranje“ vlastite perspektive. Čujem i da ste vi ona strana koja, barem trenutačno, ipak malo više uspijeva držati sebe pod kontrolom za dobrobit obitelji. Upravo iz tog razloga predlažem da napravite prvi potreban korak - smirite tenzije. Dok je supruga ovako ljuta i zatvorena, svaki pokušaj razgovora može dovesti samo do nove eksplozije. Predlažem da na nekoliko dana (ot)pustite sve – ne otvarajte ovu temu, ponašajte se korektno, suradljivo i smireno te se usmjerite samo na ono što se svakodnevno događa (obiteljske obveze i aktivnosti). Nakon što ste poslali poruku otvorenosti i suradljivosti, kad se stvori mirniji trenutak, pokušajte započeti iskren razgovor, bez optužbi. Umjesto da joj kažete nešto poput:

„Stalno se nešto svađaš, čovjek više ne može ni normalno razgovarati s tobom. I uostalom, zašto bih ja morao ići k tvojima kad ti nećeš k mojima? Ako nećeš ti, neću ni ja, jasno?“

Probajte reći nešto poput:
„Znam da te muči odnos s mojom obitelji, ali meni je važno da imamo kvalitetan odnos s njima. Ja vas volim i ovako se osjećam kao da moram birati između strana, a to mi je nemoguće. Volio bih da zajedno pronađemo neki način da to napokon profunkcionira. Što ti predlažeš?“

Možda ona osjeća da svoju primarnu obitelj stavljate ispred nje te je zbog toga razvila netrpeljivost prema njima? Podsjetite je da vam je ona najvažnija, ali i da ne želite zapostaviti svoje roditelje, pogotovo sada kad stare i kada će trebati više brige i pomoći. Ako ova situacija potraje unatoč svim vašim nastojanjima da u svoj dom unesete mir, suradnju i razumijevanje, probajte predložiti razgovor uz pomoć treće osobe - svećenika, bračnog terapeuta ili čak nekoga iz bližeg kruga u koga oboje imate povjerenja i tko je objektivna i mudra osoba. Često je lakše kad netko neutralan pomogne prevesti emocije koje stoje iza sukoba, jer ovo uopće nije stvar „posjeta jednima ili drugima“, već osjećaja povrijeđenosti i nerazumijevanja koji se vuku iz prošlosti. Samo strpljivo – i sretno!