Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
U posljednje vrijeme osjećam pritisak zbog prelaska u novu životnu fazu. Postala sam punoljetna, upisujem fakultet i zapravo ulazim u taj tzv. “odrasli svijet”. Taj prijelaz kod mene izaziva veliku nesigurnost i paniku jer osjećam da se od mene odjednom očekuje da znam obavljati razne stvari koje do sada nikada nisam radila. Na primjer, stvari poput popunjavanja uplatnice ili plaćanja računa – svjesna sam da je normalno da to ne znam odmah, ali me ipak uhvati strah i sram jer osjećam da bih sve to već trebala znati. Brinem se da ću nešto pogriješiti, da ću nekoga razočarati ili ispasti nesposobna. Svaka nova obveza mi stvara stres jer me strah da se neću znati snaći. Voljela bih naučiti kako se nositi s tim osjećajem nesigurnosti i pritiskom koji dolazi s novim odgovornostima.
Ovo što osjećaš je potpuno prirodno i normalno – ulazak u svijet odraslih nije samo stvar punoljetnosti, odabira fakulteta ili plaćanja računa, to je više od svega značajan razvojni prijelaz i svi mi kroz njega prolazimo s dozom uzbuđenja, zbunjenosti, ali i straha. Mnoge mlade osobe, osobito one koje su osjetljive i savjesne kao ti, razviju unutarnji pritisak da "moraju znati sve odmah", iako to, vjeruj mi, nitko od njih ne očekuje (a ukoliko i netko očekuje, može si ta nerealistična očekivanja “objesiti mačku o rep”). Prava je istina da nisi nesposobna, već samo da ulaziš u neka nova životna područja u kojima si još početnica, a biti početnik je uvijek (i svima) neugodno. Zapamti ovo zauvijek – U REDU JE NE ZNATI – to nije sramota, već početak svakog procesa učenja. Zato, umjesto da se kritiziraš, zapitaj se tko ti može pomoći usvojiti potrebna znanja i vještine i biti tvoja podrška i mentor u izazovima koji su pred tobom. Još jedna jako bitna stavka je da si dozvoliš griješiti u tom procesu – krivo ispunjena uplatnica je samo krivo ispunjena uplatnica, nije kraj svijeta i događa se i mladima i odraslima koji su ispunili već stotine uplatnica. Stoga se sprijatelji s greškom i prihvati ju kao vjernu saveznicu svakog procesa učenja. A kako bi se dodatno osnažila, predlažem ti da počneš voditi dnevnik svojih uspjeha. U njega ćeš svaki dan zapisati jednu stvar koju si napravila ili naučila, pa ćeš vremenom uvidjeti koliko si postigla i osvijestiti kako iz dana u dan rasteš i postaješ ona odrasla osoba koja želiš postati. I ne zaboravi, sve što danas znaš, nekoć nisi znala. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, imam problem u odnosu s kćerkom. Ne znam što je u pitanju. Svaki kontakt s njom oko bilo čega završi svađom. Ona dobiva izljeve bijesa. Vrišti, urla... to se pretvara u opću svađu. Diže ruku na mene. Ima 19 godina. Na izgled je mirna i nježna. Oko svega pravi problem. Izgubila je papuču na moru, na primjer, i ja joj za to ne kažem ništa, a ona ide za mnom i stalno ponavlja kako joj je krivo, dok ja ne zatvorim vrata da me više ne prati, iako sam joj rekla da šuti, da nema veze. Primijetila sam također da sporo shvaća stvari. Postavlja jako glupa pitanja za svoju dob. S druge strane, zbunjujuće je to što je završila gimnaziju kao vrlo dobar đak i prošla prijemni za fakultet. Imam osjećaj da je kao baterija – prazni se i puni. Kad je savjetujem, kao da pričam zidu ili počne da se smije ili histerizira. Kupuje knjige, ali ih ne čita... stalno govori da će nešto raditi, ali ne radi. Sve radi u zadnji trenutak, kad baš mora. Voli društvo, ali je vršnjaci izbjegavaju. Ima par prijatelja, društvance s kojim se druži. Funkcionira samo u grupi prijatelja i tako i izlazi. Jako je nesigurna i stalno mene nešto pita, a kad je savjetujem, ne sluša. Ne znam kako da se postavim. Sve ovo mi prelazi okvire normale – ili ne? Zbunjena sam i ne znam što da mislim. Djeluje mi neinteligentno, a s druge strane – nije... Odlična je glumica, glumi u jednom amaterskom kazalištu... Ta nekontrolirana histerija, nervoza, bijes – nisu mi normalni. Molim savjet. Što da radim? Unaprijed zahvalna.
Draga mama, razumijem vašu zabrinutost – mnogo toga što ste napisali zbunilo bi i prestrašilo svakog roditelja: nekontrolirani ispadi bijesa, teškoće sa razumijevanjem (vama) jednostavnih pojmova, izbjegavanje od strane vršnjaka, odgađanje obaveza do zadnjeg trena i izražena nesigurnost. Moram vam odmah reći da nemam namjeru obilježiti ju nekom dijagnozom – niti imam dovoljno potrebnih informacija, a niti smatram da biste ni vi ni ona u ovom trenutku imale od toga koristi. Ono što zasigurno mogu reći jest da vaša kćer prolazi kroz zahtjevan razvojni period i da bi joj dobro došla pomoć kako stvari ne bi otišle u krivom smjeru – vaša kao majke, ali i stručna pomoć. Naime, kada primijetimo simptome i ponašanja koji nas brinu i otežavaju nam svakodnevni život, najvažnije je reagirati na vrijeme, pokušati shvatiti zašto se to događa i usvojiti potrebne vještine i znanja koja nam u tom trenutku nedostaju i koja nam mogu pomoći ili da riješimo problem ili da se bolje nosimo s njim. Jeste li već pokušali porazgovarati s njom u tom smislu? Je li otvorena za razgovor sa psihologom? Ako još uvijek nije, ili ako ne želi razgovarati s vama, razmislite postoji li neka osoba od povjerenja s kojom je spremnija otvoriti se? Važno je da joj se takav oblik pomoći predstavi kao pomoć za nju da se lakše nosi sa životnim obavezama i problemima, a ne da je ona problematična i da nešto s njom nije u redu pa će ju sada taj netko mijenjati. Pišem vam to jer je moguće da upravo tako i doživi ovaj oblik pomoći, a u tom slučaju neće nikada pristati na njega. Bilo bi odlično kada bi ista osoba (ili neka druga) savjetovala i vas kako joj pomoći, ali i kako pomoći sebi i lakše se nositi sa zahtjevima koji su u ovom trenutku pred vama kao majkom. Ako budete imale potrebu javiti mi kako napreduje situacija, tu sam... Samo strpljivo, i sretno!
Iselila sam se sa 29 godina iz kuće jer mi je otac toksičan (inače je prilično star, jer su me dobili kasno). Pošto je ovisnik o kontroli, svakodnevno po pola dana maltretira moju majku da me nagovori da se vratim. Već vidim da psihički propada, a ja ne želim da se vratim. Osjećam krivnju jer se muči zbog mene. Inače je narcis i sumnja da imam dečka (a nemam, jer sam trenutno potpuno nesposobna za normalan život), i to ga dodatno nervira – jer ne želi da me neko „uzima“ od njega. Pokušala sam potražiti pomoć psihologa, ali ne radim (pošto mi je sva snaga iscrpljena) i nemam novca, jer su seanse skupe. Recite mi, griješim li? Trebam li se žrtvovati zbog majke?
Vaša je situacija zaista emocionalno zahtjevna i vjerujem da se osjećate iscrpljeno. Nalazite se između dvije vatre – vlastite potrebe da se zaštitite i sačuvate svoje zdravlje (i život) te osjećaja odgovornosti i ljubavi prema svojoj majci. Vaše pitanje “Griješim li?” duboko je i bolno; vi zapravo trebate potvrdu da je u redu postaviti granicu i zaštititi sebe, iako se bojite da će vaša odluka naštetiti nekome koga volite. Vjerujem da vam je teško donijeti ovu odluku i da vas muče osjećaji krivnje. No, iako je zaista divno što toliko volite svoju majku da biste zbog nje žrtvovali svoju sreću, voljela bih da uvidite kako bi to bila najgora moguća odluka koju možete donijeti. Naime, napravili biste ono što niti jedna majka koja voli svoje dijete ne bi željela – upropastili biste si život. Kada roditelj voli dijete, najviše što želi jest da njegova djeca budu sretna. Stoga, najljepši poklon koji možete dati svojoj majci jest taj da se usmjerite na svoj život, da se “posložite” i da radite na tome da gradite jedan lijep život kojem će vaša majka moći svjedočiti i u kojem ćete imati priliku pomagati joj onoliko koliko vam to bude moguće i na načine koje vam ona dozvoli (ili zatraži od vas). U tom smislu, pokušajte se što prije pokrenuti u smjeru potrage za psihološkom pomoći. U svakom gradu postoje besplatna psihološka savjetovališta, a neka od njih dostupna su i bez uputnice liječnika (primjerice ona u okviru Nastavnih zavoda za javno zdravstvo) – probajte malo proguglati. I ne zaboravite, nastavite hrabro i odlučno putem kojim ste krenuli kročiti – to je najveće “hvala” koje možete dati svojoj majci. Sretno!
Zašto me hvata strah kad ustanem? Znači, ne mislim ni na što – tek sam ustala, otvorila oči. Popijem miligram i pol leksilijuma, nije još ni počeo djelovati, a mene već prođe strah. Što se događa sa mnom?
Tijelo i um jedna su cjelina, a njihov je utjecaj dvosmjeran. Naša tijela pamte stres – ako je vaš živčani sustav već dulje vremena prenadražen (npr. ako ste u razdoblju kroničnog stresa ili ste oduvijek anksiozna osoba), moguće je da se vaše tijelo “budi” već u stanju alarma, čak i kada glava još ne misli ništa. Drugi je razlog taj što je kortizol, hormon stresa, prirodno najviši ujutro – ne zato da biste se osjećali napeto i anksiozno, već kako bi vam dao potrebnu energiju i motivaciju za sve obaveze koje vam predstoje. U vašem slučaju moguće je da već pri buđenju tijelo progovori prije misli, pa se onda na to nadograde i vaše negativne misli te vas anksioznost i strah preplave. Što se tiče leksilijuma, znam da vam donosi olakšanje kada vam je teško, ali je zaista važno da ga uzimate isključivo uz savjet i nadzor psihijatra. Naime, takvi lijekovi mogu izazvati navikavanje i razne neželjene simptome ako se piju bez praćenja. Važno je da znate da postoji jedan puno zdraviji i funkcionalniji izlaz i put koji vam neće dugoročno naštetiti, a on se nalazi u podršci psihologa ili psihoterapeuta – stručnjaka koji će vam pomoći da se suočite sa svojim strahom i da naučite kako opustiti svoje tijelo (i um). Pogledajte za početak nekoliko videa iz naše arhive za koje se nadam da će vam pomoći donijeti najbolju odluku o brizi za svoje zdravlje:
Anksioznost, strah i napadaji panike – istražili smo koje tehnike za pomoć savjetuju stručnjaci
Kako smanjiti doživljaj i utjecaj stresa uz pomoć tehnika za opuštanje
Sretno!
Ako se na jednom određenom mjestu (u kući sa svekrvom i jetrvom) čovjek ne osjeća ugodno i ne ponaša se normalno, a na svakom drugom mjestu je skroz normalan – što da radi?
Ljudi nisu isti u svim situacijama jer okruženje može imati značajan utjecaj na naše ponašanje. Ako se netko konstantno osjeća neugodno i “nenormalno” samo na jednom mjestu, to je vrlo jasan znak da to okruženje nije “dobro” za tu osobu. Pokušajte osvijestiti u čemu je problem, tj. kako se osjećate kada ste tamo – osjećate li možda stalni pritisak, neprihvaćenost, kritiku? Možda postoje neke neizrečene napetosti, očekivanja ili igre moći? Naime, u obiteljskim kućama gdje živi velika proširena obitelj (i svekrve, i jetrve i snahe zajedno), često vladaju mnoga (neizgovorena) očekivanja, raznorazne kontrole i manipulacije. Ako se stalno morate “suzdržavati”, šutjeti ili razmišljati što smijete reći, to može dovesti do toga da se počnete ponašati neprirodno, “nenormalno”. Pokušajte dakle osvijestiti što se točno događa i nakon toga razmisliti o najboljoj strategiji. Ako tamo živite, razmislite o selidbi ako je ikako moguće. Naravno, to uključuje iskren i smiren razgovor s partnerom – njegovo razumijevanje i podrška su ključni. Ako selidba, barem za sada, nije opcija, radite na tome da štitite što je više moguće svoje granice (i mentalno zdravlje). Npr., ako vas svekrva ili jetrva kritiziraju ili vam nešto “pametuju”, budite jasni i smireni i recite nešto poput: “Hvala, razmislit ću o tome” ili “Ne bih sada o tome, molim vas” ili “Mislim da nije u redu da mi tako govorite” i nastavite dalje svojim poslom. Ako pak dolazite samo u goste, u tom slučaju pokušajte ograničiti posjete koliko god vam je to moguće, kao i vrijeme provedeno tamo, i obavezno se mentalno pripremite na taj odlazak (sjetite se što vas tamo čeka, da to ne govori ništa o vama i da imate pravo zaštititi sebe i svoje granice). Zapamtite: normalni ste i imate pravo osjećati se neugodno tamo gdje vam “nije mjesto”. Samo hrabro i sretno!
Pozdrav, zašto svi mene krive kada ja u nekim situacijama nisam kriva? Ljudi na mene prebacuju osjećaj krivice.
Pozdrav i vama, vjerujem da vas boli kada ljudi pokušavaju prebaciti krivnju na vas. Nažalost, neki ljudi nemaju kapacitet nositi se sa svojim greškama ili neugodom, pa im je lakše da ste vi krivi nego da se moraju suočiti sa samima sobom. Ako vam se to pak jako često događa s mnogo različitih ljudi, moguće je da uvijek imate razumijevanja za druge i da puno preispitujete sebe, pa time postajete “meta” za one koji samo gledaju gdje bi mogli prebaciti odgovornost. Također, ako teško postavljate granicu ili imate tendenciju ispričati se čak i onda kada niste krivi, ljudi se lako naviknu da ste vi ta koja preuzima krivnju na sebe i neće dugo čekati da vam je prebace. Moj vam je savjet da počnete osvještavati i zapisivati trenutke u kojima osjećate da vam se nameće krivnja. Uvidite postoji li neki obrazac i uvijek se zapitajte: “Je li ovo zaista moja odgovornost ili je razlog _____________?” Ako odgovornost nije vaša, odgovorite smireno i jasno: „Jako mi je žao što se tako osjećaš, ali ne prihvaćam krivnju za nešto što nisam uzrokovala.“ Vježbajte postavljanje granica kad god imate priliku i ne preuzimajte odgovornost za ono što nije vaše. Samo hrabro i sretno!
Poštovana, zanima me Vaše stajalište vezano za toksično radno okruženje i mobbing. Naime, na poslu imamo kolegicu koja je došla na poziciju “preko veze” i ima protekciju osobe na višem položaju. S dijelom kolega s kojima dijeli interese se dobro slaže, a s nekima koji su u njoj prepoznali pokvarenu i proračunatu osobu uopće ne surađuje na odgovarajućoj razini profesionalnosti. Skriva informacije, laže da bi sebe zaštitila i sabotira druge. Nadređeni, iz više razloga, ne uspijevaju stati na kraj toj torturi (što je žalosno). Pošto mi trenutno promjena posla nije opcija, kako da se postavim prema takvoj osobi? Postoje li načini na koje mogu sebi olakšati podnošenje nepravde dok, zbog osobnih razloga, moram zadržati taj posao? Posao sam po sebi nije loš, plaća je u redu i nadređeni su korektni.
Vaša situacija je, nažalost, vrlo česta: osoba s protekcijom koja koristi moć da manipulira, laže, sabotira i stvara podjele. Naravno da unatoč tome ne možete (i ne morate!) jednostavno otići, posebice jer, koliko čujem, zadovoljni ste poslom. Kako se dakle postaviti? Za početak, neka vam misao vodilja bude uvijek: profesionalna distanca. U praksi to znači da ćete s njom komunicirati isključivo poslovno - uljudno, emocionalno distancirano i jasno. Ne dijelite s njom važne osobne informacije i ništa što bi mogla kasnije “okrenuti” protiv vas. Kad god je to moguće, komunicirajte pismenim putem (e-mail, poruke), kako biste imali pismeni trag (i dokaz!) i umanjili mogućnost za manipulacije, laži i slična ponašanja s njene strane. Iz istog razloga, ne bi bilo loše da počnete voditi dnevnik interakcija s njom - zapisujte datume, konkretne situacije, tko je bio prisutan te što je rečeno/učinjeno. Zapamtite - dokazi su moć, a u toksičnim sustavima, istine često nestaju bez papira. Svakako ju nemojte pokušavati razotkriti – osobe s protekcijom su vješte u preživljavanju i izvrtanju narativa pa se umjesto njenog razotkrivanja posvetite zaštiti svog imena, svog rada i svoje reputacije. Kako biste se lakše nosili s nepravdom, maknite fokus s nje i stavite ga na sve ono ostalo, što je vama važno i što u konačnici imate pod kontrolom – svoj rad, svoje znanje, odnose s drugim ljudima u firmi, svoje ciljeve i razvojni plan. Ona je totalno nebitna i nemojte joj davati moć svojim fokusom na nju. Zapamtite – pobjeđuje onaj vuk kojeg hranimo. Samo staloženo, i sretno!
Kako se riješiti napada panike u autobusu?
Napadi panike u autobusu ili bilo kojem zatvorenom prostoru (pogotovo ako ne možemo “pobjeći”) mogu biti zastrašujući, ali dobra vijest je da postoje konkretni alati koji pomažu, i u tom trenutku i dugoročno. Ako dođe do napada panike u autobusu, važno je da usmjerite pažnju na disanje (disanje najčešće postaje plitko i brzo, što pojačava paniku, a to želimo izbjeći). Udahnite polako na nos brojeći do 4, zadržite dah 1-2 sekunde, izdahnite sporo na nos/usta brojeći do 4/6. Ponavljajte dok se tijelo ne počne umirivati. Veoma je korisna i tehnika sidrenja u sadašnji trenutak - pogledajte oko sebe i nabrojite: 5 stvari koje vidite, 4 koje možete dodirnuti, 3 koje možete čuti, 2 koje možete pomirisati i 1 stvar koju možete okusiti ili zamisliti (npr. gutljaj vode). Ono što je ključno je da prihvatite paniku – panika nije opasna, nije znak da nešto s vama nije u redu, vaš se strah neće ostvariti (nećete umrijeti/poludjeti/osramotiti se ili drugo), panika će proći. Možete si reći nešto poput “Ovo je panika. Nije mi ni prvi, a vjerojatno ni zadnji put. Proći će. Nije opasno, samo jako neugodno. Nisam u opasnosti.” Ova rečenica “gasi vatru” – jer najveći dio panike dolazi iz straha od samog napada panike. Kako si pomoći dugoročno? Posvetite se učenju tehnika relaksacije, disanja, mindfulnessa ili autogenog treninga – sve one će postati alat za vaše svakodnevno održavanje mentalnog zdravlja i emocionalne stabilnosti. U našoj arhivi možete poslušati podcast i pogledati video. Ako ste počeli izbjegavati vožnju autobusom, počnite se postepeno izlagati svom strahu. Probajte na primjer sjesti u autobus na jednu stanicu pa izaći, pa produžiti vožnju kad budete opet spremni. Sljedeći put se možete voziti par stanica ili ako vas je više strah danju kad je gužva počnite se voziti navečer – cilj je da se postupno izlažete sve većem strahu, a u međuvremenu da dobivate osjećaj snage kroz pokušaje izlaganja koji su uspješno prošli. I svakako razmislite o podršci psihoterapeuta - ako napadi postaju česti i ometaju vašu svakodnevicu, važno je da znate kako terapija (npr. kognitivno-bihevioralna) jako pomaže. Ne morate prolaziti kroz ovo sami i nemojte da problem postane kroničan i generalizira se i na neke druge situacije. Samo hrabro, i sretno!
Kako se ophoditi prema ocu koji je narcisoidan?
Ophoditi se prema narcisoidnom ocu, posebno ako ste odrasli s njim, jedan je od emocionalno najzahtjevnijih odnosa. Naime, narcisoidni roditelji ne stvaraju samo rane u prošlosti već i danas redovito ponavljaju svoje obrasce manipulacije, izazivanja osjećaja krivnje, pretjeranog kritiziranja i kontroliranja, a što sam sigurna da vas iscrpljuje i čini da se osjećate bespomoćno, povrijeđeno i frustrirano. Na sljedećem linku možete pogledati jedan video na temu iz naše arhive. Ključno pitanje je, kako se zaštititi u tom odnosu? Za početak, koliko god vam to bilo teško prihvatiti, važno je da se prestanete nadati da će vas otac konačno prihvatiti, pohvaliti ili razumjeti jer to se veoma rijetko događa. Vi ne morate nikome, pa ni njemu, dokazivati svoju vrijednost. Gradite svoje samopoštovanje i neka potvrda koju trebate dolazi iznutra. Nadalje, pokušajte maksimalno izbjegavati bilo kakve rasprave ili dokazivanja s vašim ocem – “on je ionako uvijek u pravu” i velika je vjerojatnost da ćete iz tih rasprava izaći opet povrijeđeni, ljut i frustrirani. Postavite čvrstu granicu i držite je se – “ne želim razgovarati o tome”, “molim te prestani razgovarati sa mnom na ovaj način inače ću prekinuti ovaj razgovor” i slične rečenice imaju funkciju zaštititi vas i pokazati mu da više ne pristajete na stari način odnosa. I zapamtite, iako ne možete potpuno prekinuti taj odnos (ili barem to ne želite), ne morate se i dalje emocionalno izlagati pred ocem - smanjite kontakte, ograničite teme razgovora i ne dijelite s njim privatne stvari zbog kojih bi vas mogao ismijavati ili napasti. Radite na svojoj samostalnosti i osobnom razvoju, posvetite se svom životu i ponašajte se korektno u odnosu prema ocu. I ne zaboravite raditi na tome da mu oprostite što je takav kakav jest. Ne zbog njega, nego zbog sebe. Oprostiti znači ići dalje sa svojim životom i prihvatiti da je vaš otac osoba koja je, i da njegova loša ponašanja prema vama ne govore o vašoj vrijednosti već o njegovim granicama i mogućnostima. Na koncu, svatko na ovom svijetu živi kako najbolje zna i umije...na vama je da fokus stavite na svoj život i da se trudite ostvariti i biti svoj maksimum. Samo hrabro, i sretno!
Sin ima 38 godina. Po ponašanju, on je u dubokoj depresiji. On to ne priznaje. Čak je rekao da će se objesiti. Moje pitanje je: kako da mu pomognem? Ne želi razgovarati, ne želi ničije društvo, povukao se u sebe. Pomozite!
Draga mama, ovo što opisujete je ozbiljna situacija i vjerujem da se osjećate bespomoćno i preplašeno kao majka. Važno je stoga znati da niste sami i da postoje neki koraci koje možete poduzeti, čak i kad vam se čini da ništa ne dopire do njega. Prijetnja samoubojstvom se uvijek mora ozbiljno shvatiti – iako to možda kaže u bijesu, nemoći ili onako usput, ako je to izgovoreno onda znači da bol prelazi granicu podnošljivog i poziv je u pomoć koji ne smijemo ignorirati niti čekati da “prođe samo od sebe”. Ako mislite da je u opasnosti (ili ako prijetnje postaju češće, konkretnije, planirane) odmah kontaktirajte hitnu pomoć (194) ili policiju (192) i objasnite im situaciju. Što se pak tiče načina na koji mu možete pokušati pristupiti, s depresivnim ljudima to nije nimalo lako jer vjeruju da ih nitko ne može razumjeti, da su samo teret drugima ili pak vjeruju da je svaka pomoć beskorisna i da nema izlaza iz tunela u kojem se nalaze. Važno je stoga da ne vršimo pritisak, da ne govorimo da znamo kako im je, već da iskreno kažemo da smo ovdje. Možete možda reći nešto poput “Znam da ti je teško, i neću te prisiljavati ni na što. Kad si nekidan rekao da bi se mogao objesiti, to me jako zabrinulo. Volim te i stalo mi je da potražiš pomoć. Ne moraš to sam, ja sam ovdje i želim ti pomoći ako mi dozvoliš.” Ako odbije vašu pomoć, možete razmisliti o nekoj drugoj osobi u koju ima povjerenja i kojoj bi možda dozvolio da mu se približi? Bilo bi dobro kada biste i vi otišli na razgovor sa stručnjakom (psihologom ili psihijatrom) za depresivna stanja - sigurna sam da će vas znati savjetovati kako mu se pokušati približiti i potaknuti ga na terapiju, ali i pomoći vama savjetom kako se nositi sa svim ovim. Svakako nemojte odgovornost za njegovo izlječenje preuzeti samo na sebe – potrebna vam je sva pomoć i podrška (obitelj, prijatelji, stručnjaci) koju možete dobiti, za svog sina, ali i za samu sebe, nemojte se libiti tražiti ju. Možete mi ponovno pisati ako budete imali potrebu, želim da znate da niste sami. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.