Draga moja, ako sam vas dobro razumjela, vi snosite posljedice suprugova bivšeg braka. Ono što čujem jest da ste vi zabrinuti zbog načina na koje se njegova prva obitelj odnosi prema vama (kćer govori ružno protiv vas, bivša žena šalje svoje slike iako je on danas oženjen s vama), a vaš suprug ne reagira po tom pitanju onako kako očekujete da bi trebao. Ono što mi prvo pada na pamet pitati vas jest sljedeće – jeste li s njim, i na koji način, iskomunicirali svoje osjećaje, potrebe i očekivanja koja imate prema njemu? Nažalost, jako često se događa da očekujemo od druge strane nešto bez da to otvoreno iskomuniciramo, a zatim se ljutimo i vrijeđamo ukoliko druga strana postupa suprotno te te postupke interpretiramo na svoj način – a on uopće ne mora biti ispravan. Stoga, ako već niste razgovarali s njim otvoreno, moj vam je prvi savjet da to učinite. 

Možete mu reći nešto poput:

"Želim s tobom podijeliti nešto što me muči. Kada tvoja kćer govori protiv mene i kada tvoja bivša šalje slike, a ti na to ne reagiraš, osjećam se povrijeđeno i zanemareno. Važno mi je da znam da me ti štitiš. Voljela bih da jasno pokažeš i meni i njima da stojiš uz mene i da poštuješ našu vezu. Što ti misliš o tome?"

Ako vas odbije ili ignorira, važno je da ostanete mirni i pokažete da vaše emocije i granice vrijede, bez svađe. Možete reći nešto ovako:
"Razumijem da možda ne želiš pričati o ovome jer ti je naporno baviti se tim stvarima, ali meni je važno da znam gdje stojim u tvom životu. Ako ne želiš reagirati na stvari koje mene povrjeđuju, onda mi šalješ poruku da ti naš odnos nije bitan, da ti ja nisam bitna. A meni treba partner koji stoji uz mene, koji me štiti i čuva od napada drugih."

Čekajte njegovu reakciju. Ako i dalje ne pokaže razumijevanje, pitajte ga kako bi se on osjećao na vašem mjestu i što bi učinio. Slušajte što će vam reći – možda je njegov način reagiranja, po njemu, ispravan ne zato što mu nije stalo do vas, već zato što misli da je to najbolji način za postupati prema prvoj obitelji, s obzirom na to da dobro poznaje i bivšu ženu i kćer. Svakako, ako se situacija nastavi ponavljati ili čak pogoršavati, a on i dalje ne bude imao sluha za vaše molbe, dobro razmislite je li ovo odnos u kojem želite ostati. Samo strpljivo, i sretno!

Draga moja, ja čujem da je vama zaista potreban odmor - punjenje baterija u svakom smislu. Vjerujem da je ta kronična iscrpljenost dijelom rezultat i vašeg načina nošenja sa životom – izrazito ste zahtjevni i oštri prema samoj sebi, ne dozvoljavate si potražiti pomoć kada vam je potrebna, već očekujete od same sebe da se nosite sami sa svim životnim poteškoćama, a kada vam to više ne ide od ruke, ljutite se na samu sebe. Za početak, kako biste se mogli oporaviti i zaliječiti tijelo i dušu, blagost, nježnost i razumijevanje prema samoj sebi tri su vještine koje će biti ključno usvojiti – samostalno, ili još bolje, uz pomoć jednog dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi u tom procesu. Vjerujem da vam neće biti lako promijeniti to, obzirom da cijeli život “furate drugačiji film”, ali sigurna sam da ćete uspjeti u tome uz upornost, strpljenje te osvještavanje i prihvaćanje svojih granica kao normalnih i prirodnih. Nitko nije svemoguć i potpuno samostalan, pa niste ni vi - to bi značilo da niste čovjek. Odakle krenuti? Bilo bi odlično kada biste već danas potražili terapeuta i dogovorili prvi termin nakon godišnjeg. Što se pak tiče godišnjeg, dobro razmislite želite li otići na to putovanje i provjerite mogućnost otkazivanja ili promjene datuma – zaista nema smisla forsirati se na nešto što bi trebalo biti za vas lijepo iskustvo, a zvuči kao mučenje. Ili pak možda možete na taj isti godišnji otići sami, ukoliko vam društvo koje ste planirali više ne odgovara? Ako se radi o osobi koja vam je zaista prijatelj, sigurna sam da će razumjeti ako iskreno s njom podijelite kako se osjećate. S druge strane, možda će vas upravo taj duboko iskren razgovor dodatno zbližiti i ta će osoba biti najbolji suputnik koji vam može pomoći da ovo putovanje prilagodite svojim trenutnim potrebama i mogućnostima. Želim vam reći da ništa nije upisano u kamenu i zaista ništa ne morate... Svijet će se nastaviti okretati i život će ići dalje čak i ako promijenite neku odluku. Zapamtite, u životu samo mijena stalna jest. Počnite si stoga davati više “prostora” i krenite baš od ovog godišnjeg. Samo hrabro i sretno!

Poštovanje, čujem da ste veoma zabrinuti za svoje cjelokupno zdravlje i dobrobit. Mislim da bi bilo najbolje kada biste počeli raditi na prihvaćanju činjenice da se trenutno ne osjećate najbolje i kada biste se shodno tome i ponašali. To znači da bi bilo dobro stati na loptu – umiriti se, smanjiti obaveze, izbjeći pretjerano stimuliranje u bilo kojem obliku te se, naprotiv, pokušati umiriti, više odmarati, posvetiti zdravoj prehrani i spavanju, umjerenom vježbanju (najbolje istezanju, šetnjama), disanju, relaksaciji, meditaciji ili molitvi ako ste vjernik, razgovorima s bližnjima, odlasku na masažu te umirujućim aktivnostima poput čitanja, fotografiranja ili nečeg drugog što vas ispunjava, nadahnjuje i smiruje. Više o zdravim tehnikama za nošenje sa zahtjevnim životnim razdobljima možete pogledati u jednom videu iz naše arhive. Na vašem bih mjestu napravila i jedan osnovni medicinski check-up da vidim kakvo je stanje tijela (barem pretrage krvi i odlazak na konzultacije kod liječnika opće prakse), kao i razgovor sa psihologom – osobom koja vam može pomoći uvidjeti uzroke trenutnog stanja, ali i savjetovati vas kako se bolje nositi s izazovima s kojima se suočavate te vam pomoći razviti neke korisne vještine (poput asertivnosti, samokontrole, postavljanja granica ili druge), a koje vam moguće nedostaju. Važno je i da sve ovo napravite zbog sebe, ne samo zbog drugih koje ne želite povrijediti ili razočarati. Zapamtite, samo kada smo dobro sami sa sobom, možemo uistinu biti dobri i drugima. Sretno!

Draga djevojko,

bilo mi je zaista teško pročitati ovo tvoje pismo – u njemu se očituje sva patnja borbe koju vodiš, a koja se zove OKP (opsesivno-kompulzivni poremećaj). OKP je anksiozni poremećaj koji može poprimiti mnogo različitih oblika, ali najčešće se sastoji od ponavljajućih misli i/ili radnji. Oni koji pate od OKP-a pokušavaju zaustaviti pojavljivanje tih misli odnosno izvođenje tih radnji, ali se osjećaju nemoćnima – obuzeti su tim mislima te se osjećaju prisiljenima izvesti određene radnje. Većina ljudi s vremena na vrijeme ima misli koje ih uznemiruju, a koje ne mogu izbaciti iz glave i ponekad izvode ponavljajuće radnje koje zbilja nisu potrebne, poput provjeravanja brave ili špine, unatoč tome što već znaju da su zaključane, odnosno zatvorene. No kod OKP-a radi se o tome da takve radnje izmaknu kontroli i postanu neugodne i mučne, baš kao što se to događa vama.

Zašto se to događa samo nekima? Postoji nasljedna sklonost za pojavu OKP-a, ali i poremećena aktivnost vezana uz neuroprijenosnik serotonin i njegove putove u mozgu. Također, osobe s OKP-om često imaju iznimno visoke kriterije, osobito na području morala i odgovornosti. To znači da neka misao, koju bi netko drugi jednostavno odbacio kao nebitnu, osobi s OKP-om može biti iznimno odvratna i neprihvatljiva i baš zato toliko nametajuća i nepodnošljiva. Također, osobe koje imaju OKP općenito su češće i intenzivnije tjeskobne i napete nego većina drugih ljudi te imaju slabiju toleranciju na uznemirujuća iskustva. Česte upale u dječjoj dobi izazvane bakterijom streptokok tipa A također mogu dovesti do razvoja OKP-a. Obično se javlja oko 20. godine života (može i ranije), često nakon stresnih događaja, a nakon što se prvi put pojavi, uobičajeno je da se OKP pogoršava u stresnim razdobljima (na primjer, vrijeme pripreme ispita na fakultetu).

I kako sada dalje? Obzirom da si veoma mlada, da je pred tobom cijeli život i da ti ovaj problem značajno utječe na kvalitetu života, moj ti je iskren savjet da ponovno potražiš stručnu pomoć. Naime, OKP je veoma kompleksan problem i u prošlosti je perspektiva izlječenja bila dosta slaba, no uz pomoć modernih tretmana poput kognitivno-bihevioralne terapije, istraživanja su pokazala da 70 do 80 % osoba koje imaju OKP postiže kroz nekoliko mjeseci veliki napredak i ostaje dobro ukoliko aktivno surađuje i radi zajedno sa svojim terapeutom.

Obzirom da si studentica, važno je da znaš da svaki grad ima studentski savjetovališni centar u okviru kojeg rade educirani psihoterapeuti (ovo je, na primjer, web adresa savjetovališta u Zagrebu: https://www.sczg.unizg.hr/obavijesti/besplatno-savjetovanje-i-psiholoska-pomoc) i u kojem imaš pravo dobiti besplatnu psihološku pomoć i psihoterapiju. Javi se, molim te, već danas!

U međuvremenu možeš pokušati i sama s jednom snažnom KBT tehnikom koja se zove METODA 4 KORAKA. Opisat ću je ovdje korak po korak:

1. PREIMENOVANJE
Prepoznaj i imenuj opsesivne misli i kompulzivne radnje kao simptome OKP-a. Umjesto da kažeš „Moram provjeriti sa svima jesam li im što rekla“, reci si: „Misao da sada… je samo moja opsesija, a poriv da sada napravim… je samo moja kompulzija za koju moj mozak misli da će smanjiti moju uznemirenost.“
Cilj: osvijestiti da misao nije isto što i činjenica.

2. PRIPISIVANJE
Reci si: „Ova misao dolazi iz mog OKP-a, to nije nešto što ja stvarno želim ili mislim.“
Cilj: smanjiti identifikaciju s mislima i smanjiti osjećaj krivnje.

3. PREUSMJERAVANJE POZORNOSTI
Reci sebi: „Sada ću primijeniti pravilo 15 minuta. Barem 15 minuta ću se truditi fokusirati svoju pažnju na… Svakih 5 minuta ću provjeravati koliko je jaka moja potreba za kompulzijom i vjerojatno ću vidjeti da ona ne traje vječno, da njezin intenzitet slabi kako ne reagiram. Vidjet ću i da se ništa loše neće dogoditi ako ne napravim kompulziju.“
Cilj: treniranje mozga da stvori nove obrasce ponašanja.

4. PONOVNA PROCJENA
Postupno mijenjaš svoj stav prema OKP mislima: „Ove misli nisu činjenice i ne zaslužuju moju pažnju. To što mi se događa je moj OKP. Sada znam kako se nositi s tim mislima i porivima i ako se ponovi, imam ovaj alat.“
Cilj: smanjenje utjecaja i uvjerenja u istinitost OKP misli.

Samo hrabro i sretno!

Pozdrav i vama! Jako mi je žao što vam je teško i što se svakodnevno borite sa svim ovim poteškoćama koje, kako čujem, značajno utječu na kvalitetu vašeg života (izbjegavate razne situacije, teško vam je zaposliti se, ne usuđujete se nigdje ići samostalno, nemate povjerenja u ljude). Želim vas ohrabriti i reći da mi je drago što ste mi se obratili jer moguće je pobijediti strahove o kojima pišete i osjećati se bolje. Nisam ljubitelj postavljanja dijagnoza, niti imam dovoljno elemenata da bih nešto mogla tvrditi sa sigurnošću, no kako ste i sami lijepo prepoznali, vjerujem da se tu radi o niskom samopoštovanju i mogućim oblicima anksioznosti, od kojih je zasigurno jedna ona socijalna. Perfekcionistički roditelji često kod djece stvaraju osjećaj da "nisu dovoljno dobra" i da se ljubav treba zaslužiti, što otvara prostor za različite emocionalne traume, baš kao i nedostupan otac.

No, ponavljam, svi ovi problemi mogu pronaći svoje rješenje – trebat će samo truda i strpljenja s vaše strane te vodstvo i pomoć nekog stručnjaka. Idealno bi bilo kada biste se, za početak, obratili kognitivno-bihevioralnom terapeutu – on će vas znati usmjeriti kako se bolje nositi s anksioznošću i njezinim simptomima, kao i kako ojačati svoje samopoštovanje. Ako se tijekom terapije otkrije da postoje traume koje vas ometaju i koje ne uspijevate obraditi na terapiji, tada će biti dobro da potražite EMDR terapeuta koji će vas voditi u tom dijelu. Ako bude potrebe, obiteljske dinamike uspješno ćete obraditi kroz gestalt terapiju ili psihodramu, no za početak bih svakako krenula s terapijom anksioznosti i jačanjem samopoštovanja kroz KBT (kognitivno-bihevioralnu terapiju).

Ono što je temeljno najvažnije, bez obzira na oblik terapije koji izabrali, jest pronaći terapeuta koji vam odgovara kao osoba i s kojim osjećate sigurnost i razumijevanje. Dok ste u potrazi za terapeutom, možete si pokušati pomoći i sami. Za početak, pogledajte par videa iz naše arhive – vjerujem da će vam biti od pomoći:

https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/anksioznost-strah-i-napadaji-panike-istrazili-smo-koje-tehnike-za-pomoc-savjetuju-strucnjaci

https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/kako-smanjiti-dozivljaj-i-utjecaj-stresa-uz-pomoc-tehnika-za-opustanje

Također, počnite pisati dnevnik – pisanje stvara emocionalnu jasnoću i pomaže posložiti misli koje su u nama zgurane i zapetljane. Postupno se izlažite svojim strahovima, makar malo, primjerice kratkom šetnjom samostalno oko zgrade/kuće ili zamišljanjem u glavi onoga što biste zaista rekli nekome, iako se sada toga, primjerice, bojite. I zapamtite: niste ni "pogrešni" niti "slabi". Vi ste, kao i svi mi, samo produkt svojih okolnosti i ono što vam danas otežava život, u djetinjstvu vam je pomoglo da preživite. Samo hrabro i sretno!

Žao mi je što prolazite kroz teško razdoblje u životu. Prekid je uvijek bolan gubitak, a posebno onda kad nemamo priliku razgovarati, reći što nam je na duši i zatvoriti to poglavlje, jer ostavlja osjećaj nedovršenosti i bespomoćnosti. Ne znam iz kojeg razloga bivši partner ne želi razgovarati s vama otvoreno, ali moguće je da je to njegov način nošenja s boli. Ako ste pak imali “završni” razgovor i dobili priliku reći svoj dio priče, koliko god boljela daljina, vjerujte mi – ona je daleko bolje rješenje od produžavanja agonije, do čega dolazi upravo onda kada se partneri nastave čuti i nakon prekida. Najzdravije za obje strane je da nemaju kontakta sve dok oboje ne krenu dalje sa svojim životima i budu u mogućnosti čuti se s bivšim partnerom bez popratnog negativnog utjecaja na emocije. Evo nekoliko savjeta koji vam u međuvremenu mogu pomoći da se smirite i da lakše prebrodite ovo teško razdoblje. Sjetite se svakodnevno da je normalno osjećati tugu, ljutnju, bespomoćnost, usamljenost, pa čak i paniku. Sve je to dio procesa nošenja s gubitkom i svatko od nas prolazi takva razdoblja na svoj način. Štogod osjećate, imate pravo na to. Kako biste se lakše nosili sa svim tim emocijama, predlažem vam da počnete pisati, ukoliko već niste. Pišite njemu sve što osjećate i mislite. To mu, naravno, nećete poslati, ali će pomoći vama da posložite i otpustite sve ono što u vama kuha i što vas muči. Kada se osjećate preplavljeno, možete pokušati s vježbama disanja poput sljedeće: udahnite brojeći do 4, zadržite dah 2 sekunde, pa izdahnite brojeći do 6. Ponovite nekoliko puta dok ne osjetite da su se um i tijelo smirili. Ako ste ga do sada pratili na društvenim mrežama – prestanite to raditi. Saznavati novosti o njemu samo otvara i produbljuje ranu te je bogat izvor za stvaranje scenarija u glavi koji uopće ne moraju biti istiniti, a čak i da jesu, ne čine vam nimalo dobro. Radije se fokusirajte na ono što još imate u životu – izađite u šetnju, nazovite prijatelje i podružite se s njima, slušajte glazbu koja vam paše, otiđite na trening, upišite se na neku novu aktivnost, bacite se na učenje ili posao… Uglavnom, radite sve ono što vam može pomoći da napravite nešto dobro za sebe i što je usmjereno na vašu sadašnjost i budućnost – nikako na njega i prošlost s njim. Život uvijek ide dalje – krenite polako i hrabro i vi zajedno s njim. Sretno!

Poštovani, u braku nije presudno što “općenito” jest ili nije u redu, nego kako se oboje osjećaju i što smatraju granicom poštovanja. Ako jedno od njih doživljava ponašanje kao povredu, a drugo to odbacuje, nastaje raskorak u percepciji i povjerenju koji može dovesti do razdora. Činjenica je da je ona provela jako puno vremena s kolegom, nasamo, i to u kontekstu koji može imati intimnu konotaciju. Sama duljina i intimnost okruženja čine situaciju osjetljivom, posebno u maloj sredini gdje se glasine brzo šire. S druge strane, ona to vidi kao nešto bezazleno i iskreno mu je rekla, što govori da nije htjela skrivati, no to ne znači automatski da je ponašanje bilo primjereno. U ovakvim situacijama najbolji put je razgovor o granicama — ne iz pozicije “ja sam u pravu, ti u krivu”, nego “što je za nas dvoje prihvatljivo i što oboje doživljavamo kao poštovanje”. Iz tog razloga, mislim da je važno da vaš prijatelj pokuša otvoreno, iskreno i smireno razgovarati sa svojom suprugom, objasniti joj svoje viđenje situacije i osjećaje koje mu ona uzrokuje pa joj može reći nešto poput "Vjerujem da mi nisi ništa sakrila i cijenim što si mi otvoreno rekla gdje si bila. Ipak, moram ti reći da se zbog te situacije osjećam neugodno i nepoštovano. Za mene, vrijeme provedeno nasamo s nekim suprotnog spola do kasno u noć prelazi granicu onoga što smatram primjerenim u našem braku, za tebe i za mene. Želim da se oboje osjećamo sigurno i poštovano, pa bih volio da razgovaramo i dogovorimo kakve su nam granice u ovakvim situacijama. Nije mi cilj zabranjivati druženja, nego da nađemo način koji će odgovarati i tebi i meni. Što kažeš" Nadam se da će ovaj razgovor pomoći u razrješenju navedene situacije. Sretno prijatelju!

Poštovana, vjerujem da vas je poruka sina šokirala, zbunila, prestrašila i pogodila. Vrlo je važno da ne dozvolite ovim negativnim emocijama da vas preplave i da negativno utječu na vaše postupke prema njemu. On je očito donio odluku da treba veću udaljenost, barem za sada i ne znate tome razlog. To može biti zbog potrebe za samostalnošću i snažnijim osjećajem kontrole nad vlastitim životom, nerazjašnjenih zamjerki ili povreda iz prošlosti, osobnih problema koje ne zna (ili ne želi) podijeliti s vama ili jednostavno faze u kojoj želi redefinirati odnose sa svima iz obitelji. Koji god bio pravi razlog, koliko god je to za vas bolno, važno je da u ovom trenutku, poštujete granicu koju je postavio u javljanju. Za početak bih predložila da razgovarate sa suprugom i kćeri budući da je i s njima isto – ovo dakle nije ništa osobno samo protiv vas. Možda svi možete dogovoriti da mu date jednaku razinu prostora te se pokrenuti u smjeru da saznate nalazi li se u nekoj opasnosti - možete pokušati saznati više o njemu preko njegovih prijatelja i poznanika? Svakako pokušajte ostati smireni i podržavajući u komunikaciji s njim i nemojte u ovom trenutku inzistirati na javljanju, kao ni na objašnjenju njegove odluke. Možete mu napisati nešto poput “Poštujem tvoju želju, iako mi je teško. Ovdje sam ako poželiš razgovarati.” Jednom mjesečno možete probati poslati neku poruku poput  “Nadam se da si dobro. Mislim na tebe. Javi se malo ako želiš, bit će mi drago čuti te”. U nadi da je ovo samo prolazna faza, te da će nakon nekog vremena biti spreman na nastavak tj. izgradnju novog, zrelijeg odnosa s vama, važno je da tada više slušate nego što govorite – cilj je da osjeti da nema osudu ili obranu. U međuvremenu, umjesto da stavite sav svoj fokus na njega i ovaj prekid odnosa, pokušajte usmjeriti energiju na sebe i svoj život. Znam da zvuči teško, ali kad djeca krenu graditi granice (čak i naglo), roditelji koji održe svoje aktivnosti, hobije i mrežu podrške lakše prebrode taj period i njihov život nastavi imati smisao, što je izrazito važno za osobnu dobrobit i mentalno zdravlje. Zapamtite, odnosi između roditelja i odrasle djece nisu jednosmjerna cesta – da bi veza živjela, obje strane moraju hodati prema sredini. Samo strpljivo, i sretno!

Poštovana, ono što ste mi opisali je nažalost vrlo česta, ali često neizgovorena dinamika kod parova koji postanu roditelji — pogotovo kad nema podrške sa strane i kad se radi o braku na daljinu. Vaše su se uloge umnožile: partnerica ste koja želi intimnost i zajedničko vrijeme, žena koja treba svoje male trenutke slobode da bi se osjećala živom, majka ste novorođenčeta i jedina osoba koja fizički i emocionalno stalno brine o bebi. Važno mi je stoga da dopre do vas poruka da niste vi problem - vaš osjećaj frustracije nije znak da ste “nezahvalna” ili da tražite previše, već da doživljavate prirodne posljedice neravnomjerne raspodjele tereta roditeljstva i izolacije u kojoj se nalazite. Kako biste ostali zdravi, ono što čujem da vam treba su prostori za predah (i fizički i mentalno), zajedničko vrijeme sa suprugom bez djeteta i mikro-aktivnosti za sebe (male stvari koje možete raditi i kad ste sami kako vaš dan ne bi izgledao samo kao niz zadataka oko bebe). Razmislite malo kako biste to mogli izvesti u praksi, a onda otvoreno i smireno porazgovarajte sa suprugom i zamolite ga za suradnju i pomoć u ostvarenju vašeg plana. Ovo se neke od mojih ideja: mogli biste naprimjer dogovoriti da jedan dio vikenda (npr. subota 10–12) beba bude samo s njim i to vrijeme koristite za ono što vama puni baterije; pokušajte svjesno odvojiti barem pola sata vikendom da radite nešto kao par, npr. zajednička kava dok beba spava u kolicima, ili gledanje serije (ili neka druga zajednička aktivnost); probajte uvesti barem 30 minuta dnevno “samo vaše vrijeme” (kratka vježba, telefonski razgovor s prijateljicom, knjiga, serija, heklanje ili bilo što drugo što vas opušta i puni). I obavezno počnite raditi, sami ili uz pomoć terapeuta (danas postoji i online opcija), na svom osjećaju krivnje (dovoljno ste dobra majka i onda kada trebate prostora za sebe) i na svom perfekcionizmu (ne moraju “se poklopiti sve zvijezde”da bi se izvukli iz kuće – dovoljno je dobro i s podočnjacima i u staroj trenirci). Za kraj, ne zaboravite da je prvih 6-12 mjeseci s bebom logistički najzahtjevnije i da će i ovo proći. Samo hrabro, strpljivo i nježno prema sebi. Sretno!

Draga moja, ovo vam pišem kao psihologinja, ali i kao žena ženi. Sve što osjećate i mislite je ispravno i ne zaslužujete biti u odnosu s muškarcem koji čini da se ovako osjećate i da tako mislite o sebi. Vjerujem da je vaš prvi brak uništio vaše samopoštovanje i da inače nikad ne biste pristali da se netko ponaša prema vama na načine koji mi opisujete. Vaš partner je krvnik koji je našao svoju žrtvu i polako vas crpi dok mu vi to nesvjesno dopuštate u zamjenu za mrvice ljubavi – izolirane trenutke u kojima vam pruži malo topline – premalo da vam nahrani dušu, a taman toliko da ne odete i da nastavite strpljivo moliti kraj njegovog stola. Vi zaslužujete puno više od toga – zaslužujete da vas netko voli i cijeni, da želi biti s vama i da vam svaki dan svojim postupcima poručuje koliko ste mu bitni i nezamjenjivi, da su mu važne sve vaše potrebe pa i one seksualne i neće vas kriviti zato što ne možete doživjeti užitak već će se potruditi da vas do njega i dovede (a ne pokušati prebaciti krivnju na vas). S njim ćete se osjećati posebno, voljeno, sigurno, željeno, jedino i jedinstveno. Pokušajte osvijestiti je li ovo obrazac koji se ponavlja iz vašeg prvog braka? Seže li možda i dublje, u vaše djetinjstvo zbog odnosa s nekim od roditelja ili skrbnika? Odgovore na ova pitanja, kao i potrebnu pomoć, mislim da ćete sigurno dobiti na jednoj kvalitetnoj psihoterapiji. Jeste li već razmišljali o tome da potražite stručnu pomoć? Ako niste, imate zaista moju najtopliju preporuku. Samo hrabro, nježno i s puno ljubavi krenite na put borbe za samu sebe. Sretno!