Žao mi je što prolazite kroz tako tešku situaciju. Ovisnost jednog člana obitelji, nažalost, neminovno utječe na sve ostale. Jako je važno da baki i djedu pristupite sa što više strpljenja i razumijevanja - starije generacije često imaju otpor prema psihološkom savjetovanju zbog srama, straha, neznanja ili osjećaja da je to "samo za one koji su slabi ili ludi", pa je način na koji im pristupate ključan. Za početak je jako važno da normalizirate susret sa stručnjakom, to je kao da odu liječniku kad ih nešto u tijelu boli, samo je ovdje riječ o boli duše i srca. Možete im reći kako vjerujete da bi im razgovor s nekim tko zna kako pomoći u ovakvim situacijama mogao donijeti barem malo olakšanja i možda čak i koji pametan savjet kako se nositi sa svim tim. S obzirom na to da stariji ljudi često imaju otpor prema nepoznatom ili im jednostavno izgleda preteško odraditi to samostalno, možete im ponuditi da odete s njima - samo da vide kako to izgleda, bez ikakve obaveze. Ako im se ne svidi, ne moraju više nikada ići. Ako imate neko osobno iskustvo sa psihologom, bilo bi odlično kada biste im ispričali kako je vama pomogao takav susret. Ako i dalje odbijaju, nemojte forsirati - recite im da razmisle i da ste vi tu ako promijene mišljenje. Ukoliko uvidite da se ništa po tom pitanju ne mijenja, možete ih pokušati potaknuti na razgovor s nekim u koga imaju više povjerenja - možda njihov liječnik opće prakse ili svećenik, ako su vjernici? Najvažnije je da dobiju potrebnu pomoć i podršku i da se ne nose sa svim ovim teretom sami. Svakako nemojte zanemariti ni sebe i svoje mentalno zdravlje – možda ne bi bilo loše kada biste i vi potražili stručnu pomoć, ukoliko već niste? Ovisnost je daleko veći problem od tjelesne i psihičke ovisnosti jedne osobe – ona razara cijele obitelji i društva, i važno je potražiti pomoć ukoliko zapadnemo u njezine ralje, mi ili netko koga volimo. Nadam se da će ovi savjeti pomoći. Sretno!

Poštovani, razumijem da vas može zabrinuti kombinacija propisanih lijekova i potpuno je razumljivo što tražite više informacija. Ipak, budući da sam psihologinja, a ne liječnica, davanje mišljenja o farmakološkoj terapiji nije u okviru moje stručnosti. Zamolila bih vas stoga da se obratite liječniku koji vam je propisao terapiju - on ili ona najbolje poznaje vaše stanje i može vam dati točne i sigurne informacije. Ako pak imate potrebu razgovarati o tome kako se osjećate uz terapiju, rado ću vam pokušati pomoći. Sretno!

Osjećaj manje vrijednosti je psihološko stanje koje karakterizira stalni osjećaj neadekvatnosti ili inferiornosti u odnosu na druge. Može utjecati na različite aspekte osobe: mogu kritizirati sebe, svoje postupke i sposobnosti; mogu se omalovažavati, sumnjati u sebe ili kriviti sebe kada stvari krenu po zlu; često ne prepoznaju svoje pozitivne kvalitete i teško prihvaćaju komplimente. Ljudi s niskim samopoštovanjem mogu očekivati da se stvari neće dobro odvijati za njih. Često se mogu osjećati tužno, depresivno, tjeskobno, krivo, posramljeno, frustrirano i ljutito. Mogu imati poteškoća s izražavanjem sebe i svojih potreba te s izbjegavanjem izazova i prilika. Ako ste se prepoznali u ovom opisu, stigao je čas da počnete raditi na jačanju svog samopoštovanja. Iako vas je život možda naučio suprotno, sigurna sam da je vaša vrijednost kao osobe velika i nadam se da ćete je s vremenom uspjeti vidjeti u sebi. Počnite osvješćivati glas svog unutarnjeg kritičara (na primjer: “Slab/slaba sam” ili “Svi vide moje mane”) i tada se zapitajte: kome zapravo pripada taj glas? Majci? Nekom učitelju? Osobi iz prošlosti? Propitajte zatim tu negativnu misao - zaslužujete li tako misliti o sebi? Je li to pravedno prema vama? Biste li to rekli prijateljici ili prijatelji koji se osjeća loše? Učite zamijeniti taj osuđujući glas nekim blažim, podržavajućim poput: “Imam pravo osjećati nesigurnost, to ne znači da sam slaba osoba” ili “Moje mane me čine čovjekom, a ne lošijom osobom od drugih.” Počnite se također sve više posvećivati stvarima u kojima uživate ili u kojima ste dobri - sigurna sam da ih ima mnogo, samo im ne pridajete dovoljno pažnje. U tom smislu, počnite voditi i pozitivan dnevnik u koji ćete svaki dan zapisati barem tri stvari koje ste učinili dobro. Ako vam ništa ne pada na pamet, pokušajte svoj život pogledati iz neke druge perspektive - da je netko koga volite taj dan napravio ono što ste vi napravili, što biste kod njega pohvalili? I molim vas, obavezno ograničite kontakt s ljudima koji vas kritiziraju ili umanjuju vašu vrijednost, posebice sada u početku dok je vaše samopoštovanje još krhko i dok je potrebno puno vježbe kako biste promijenili negativna vjerovanja o sebi koja ste izgradili kroz život (točnije, koja su u vas “usadili”). Svakako razmislite i o stručnoj podršci psihologa ili psihoterapeuta - ponekad se osjećaj manje vrijednosti ne može iscijeliti sam jer nije ni nastao sam. Ne zaboravite: vaša vrijednost ne ovisi o tuđem mišljenju, postignućima ili usporedbama. Vaša vrijednost je urođena – vi vrijedite jer postojite. Sretno!

Žao mi je što se tako osjećate. Hvala vam što ste svoju patnju podijelili sa mnom, jako je važno potražiti pomoć onda kada nam je teško. Kome biste se još mogli povjeriti? Jako bih voljela da je to netko u vašoj blizini. Znam da vam možda sada sve izgleda preteško i beznadno, ali i za ovu bol postoji izlaz, iako ga možda u ovim trenucima ne vidite. Upravo iz tog razloga od neizmjerne je važnosti da se obratite za pomoć nekom kolegi psihologu ili psihoterapeutu koji je u vašem gradu i s kojim biste mogli razgovarati uživo (ili barem online, ako se ne možete drugačije organizirati). Ne znam znate li to, ali u svakom gradu postoje i besplatna psihološka savjetovališta. Važno je da osvijestite da niste sami i da postoje načini da vam bude lakše. Prvi korak ste već napravili – pitali ste za pomoć mene. Kad se osjećate prazno i bespomoćno, najvažnije je ne očekivati od sebe da odmah “popravite” sve. Umjesto da pokušavate "odgurnuti" prazninu ili bespomoćnost, pokušajte reći sebi: “U redu je što se ovako osjećam. Nešto u meni traži pažnju i brigu.” Pratite kako emocije dolaze i odlaze poput valova - one ne traju zauvijek. Usredotočite se na svoje disanje: udahnite na nos - brojite do 4, zadržite dah - brojite do 4, izdahnite na usta - brojite do 4. Ponovite 3-5 puta ili više, dok ne osjetite olakšanje. Nakon toga učinite jednu jednostavnu stvar, doslovno bilo što: operite lice, otvorite prozor, popijte vode, počešljajte se, pojedite nešto, odite prošetati. Važno je da se vratite životu ovdje i sada i da napravite nešto dobro za sebe. Ako vas nešto u tom trenutku jako tišti, sjednite i pišite bez cenzure. Dozvolite svojim osjećajima da teku na papir bez zadrške i bez osuđivanja što to osjećate i mislite. Sve što osjećate je u redu i imate pravo na to. I zapamtite - i to će proći. Sretno!

Poštovana, moram priznati da veoma rijetko nekome istovremeno dajem saučešće i čestitam na rođenju bebe, kao što to upravo činim vama. Ono što proživljavate je preteško i nije nimalo čudno što se osjećate ovako. Doživjeli ste istovremeno dva emocionalno snažna životna događaja: rođenje djeteta i smrt vlastite majke. Kada emocije vuku u potpuno suprotnim smjerovima i kad ih tijelo i um ne mogu procesirati, prirodna reakcija je blokada, disocijacija. Svako značajno iskustvo koje nije ispravno procesirano postaje traumatsko. Niste "hladni", niste "robot" – vaše tijelo i psiha samo pokušavaju preživjeti.

Osjećaj da niste dovoljno dobra mama pojavi se i kad su okolnosti puno lakše, a vi ste sada sami, umorni, u žalovanju i još uvijek iscrpljeni od poroda. Sve ovo što opisujete se može javiti kod mnogih žena nakon poroda, osobito u emocionalno zahtjevnim okolnostima poput vaših (gubitak majke, nedostatak blizine supruga). Važno je da obratite pažnju na trajanje i intenzitet tih osjećaja – ukoliko potraju ili postanu preteški, molim vas, potražite stručnu pomoć. Možete probati porazgovarati s patronažnom sestrom, liječnikom ili psihologom, oni će vam dati stručan savjet kako emocionalno premostiti ovaj težak period. Bilo bi odlično i kada biste ljude oko sebe (obitelj, prijatelje, susjede) zamolili za konkretnu pomoć – ponekad 15 minuta tuđih ruku vrijedi više nego stotinu savjeta. I to vrijeme obavezno iskoristite ne za obaveze, nego za ono što vam može pomoći da se resetirate, centrirate i opet povežete sa samom sobom (topla kupka, tišina, glazba, zapisivanje misli...). I još nešto važno što vam želim reći: otpustite okrivnju da ode dalje svojim putem baš kao što je i došla - ne treba vam još i ona povrh svog tereta kojeg morate svakodnevno nositi. Nema ničeg lošeg u tome što ste vjerovali da ćete moći sami – vi niste krivi što je situacija postala teža negoli ste očekivali - život vam je servirao previše toga odjednom, i to nije vaša odgovornost, a još manje krivnja. Tko bi ikada očekivao ovako nešto što se vama dogodilo? Zato zagrlite se, duboko udahnite, i korak po korak, uz pomoć drugih krenite polako u oporavak svog srca i u upoznavanje čuda života kojeg ste donijeli na ovaj svijet. Sretno!

To što opisujete – trnjenje ruku i nelagoda u prsima kad se iznervirate zvuči mi kao somatski odgovor na stres ili anksioznost. Izraz psihosomatika podrazumijeva utjecaj cjelokupnoga ljudskog psihičkog života na tijelo. Naime, psiha i tijelo nerazdvojni su i utječu jedno na drugo. Ako se osoba psihički ne osjeća dobro, to može utjecati na njezino tjelesno stanje i obrnuto. Upravo zbog toga govori se o važnosti brige kako za tjelesno tako i za mentalno zdravlje. I jako je važno da takve signale ne ignoriramo već da im pristupimo s pažnjom i brigom prema sebi. Što možete napraviti u trenutku kada se to dogodi? Veoma su korisne različite tehnike disanja od kojih je jedna Box disanje (4-4-4-4), jednostavna, ali vrlo učinkovita tehnika za smirivanje uma i tijela, često korištena kod anksioznosti i stresa. Evo kako se radi: udah brojite do 4, zadržite dah do 4, izdah do 4, pauza 4 sekunde. O ostalim tehnikama koje vam mogu pomoći trenutno ali i dugoročno u efikasnijem nošenju sa stresom možete pogledati u videu iz naše arhive. Svakako razmislite i o razgovoru sa psihologom psihoterapeutom, ljudi koji snažno somatiziraju često imaju poteškoća u nošenju s neugodnim emocijama. Razgovor sa stručnjakom može vam pomoći otkriti zašto vam se to događa kao i podučiti vas konkretnim alatima s kojima ćete se u budućnosti uspješnije nositi sa neugodnim emocijama. Što se pak tiče zakazivanja razgovora, putem internet tražilice i društvenih mreža možete naći kontakte svih dostupnih psihologa u vašoj blizini.

Sindrom iritabilnog crijeva (IBS), ili kako ga laički nazivamo “nervozna crijeva”, čest je funkcionalni poremećaj probavnog sustava koji se očituje kroz bolove u trbuhu, nadutost, proljev ili zatvor - ili kombinaciju navedenih simptoma. Simptomi se uvelike mogu pojačati pod utjecajem stresa, tjeskobe ili emocionalnog opterećenja, što pokazuje koliko su crijeva i psiha međusobno povezani. Iako crijeva izgledaju zdravo i bez vidljivih oštećenja, njihovo svakodnevno funkcioniranje je narušeno, što kod mnogih osoba izaziva nelagodu, zabrinutost i emocionalni stres. IBS može značajno smanjiti kvalitetu svakodnevice - od narušene rutine, promjena u prehrambenim navikama, pa sve do osjećaja iscrpljenosti i povlačenja iz društvenih aktivnosti. U tom smislu, riječ je o stanju koje zaslužuje ozbiljan i cjelovit pristup - ne samo medicinski, nego i psihološki. Procjenjuje se da od IBS-a pati 10 do 15 % europske populacije, a u Hrvatskoj to znači između 300 i 500 tisuća ljudi. Žene se češće suočavaju s ovim poremećajem - gotovo dvostruko češće nego muškarci - a razlog tome dijelom leži i u hormonalnim i emocionalnim razlikama u načinu na koji tijelo reagira na stres. Za razliku od mnogih drugih kroničnih bolesti, IBS ne dovodi do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija. No, upravo zato što nema „vidljivih“ uzroka, često ga se pogrešno shvaća ili zanemaruje, kao da su simptomi “umišljeni” - što nije istina. Nošenje s IBS-om može biti izazovno, ali važno je znati da postoji mnogo načina kako si možete olakšati. Svaka osoba je drugačija, pa je i pristup liječenju najbolje prilagoditi vašim konkretnim potrebama. Uz promjene u prehrani i, ako je potrebno, odgovarajuće lijekove, nemojte zaboraviti na ono što se događa „iznutra“ - na emocije, stres i način na koji vaše tijelo reagira na svakodnevne napetosti. Razgovor s psihologom, rad na upravljanju stresom ili tehnike opuštanja poput disanja, progresivne mišićne relaksacije ili mindfulnessa, mogu pomoći da se i tijelo i um postupno umire. Vaše tijelo i emocije govore isti jezik - slušajte ih s nježnošću. Kad sebi date razumijevanje umjesto osude, već ste na putu prema većem miru. Niste sami u tome, i svaki mali korak prema sebi vrijedi. Budite blagi prema sebi – to je početak ozdravljenja.

Luxeta je lijek koji sadržava djelatnu tvar sertralin, a koja pripada skupini lijekova koje nazivamo selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Ti se lijekovi koriste za liječenje depresije i/ili anksioznih poremećaja, na primjer paničnih napada, kao što je to bio vaš slučaj. Jako mi je drago čuti da ste već godinama dobro - to su divne vijesti! Ono što bih vas zamolila jest da se svakako javite liječniku koji vam je propisao Luxetu te da s njim dogovorite plan prestanka uzimanja lijeka. Naime, njezinu dozu potrebno je smanjivati tijekom nekoliko tjedana kako bi se izbjegle neke potencijalne nuspojave, a koje bi vas u tom slučaju samo mogle prestrašiti i uvjeriti kako se niste izliječili, a što uopće nije istina. Javite se stoga svom liječniku već danas i provjerite s njim kojim ritmom ćete nastaviti ukidati lijek. Sretno!

Poštovana, ovo što mi opisujete (stalan strah da će vam se nešto dogoditi, osjećaj da ćete progutati jezik, strah da ćete se ugušiti vodom) simptomi su anksioznosti. Anksioznost je stanje koje djeluje i na misli i na tijelo. Utječe na osjećaje i misaona stanja, kao što su strah, zatvaranje u sebe, kada ste „na rubu“, „zatočeni“, kada osjećate paniku, napetost i zabrinutost. Također utječe i na tjelesne osjećaje, tj. na simptome kao što su napetost mišića, znojenje, drhtanje, ubrzano disanje, „leptiri u želucu“, proljev, glavobolja, bol u leđima, nepravilno ili ubrzano lupanje srca itd. Anksioznost je normalna i zdrava reakcija u opasnim ili zabrinjavajućim situacijama i tada je veoma korisna. Anksioznost postaje problem kada se pojavi u vrijeme kada ne postoji stvarna opasnost (na primjer kada ležimo u krevetu pred spavanje, dok pijemo vodu) ili kada se nastavlja dugo nakon što je stresna situacija prošla. Tada anksioznost počinje utjecati na naš svakodnevni život i postaje nužno naučiti kako ju kontrolirati. 

Važno je za početak da prestanete razmišljati o simptomima, jer na taj način samo pogoršavate te iste simptome. Nadalje, u tim trenucima zapitajte se: Što vam prolazi kroz glavu kada se osjećate napeto ili anksiozno? Jesu li to misli zbog kojih se osjećate još gore? Ako da, koje su to misli? Zapišite ih i zapamtite - nijedna misao nije prečudna ili presmiješna da je zapišete. Misli kao što su „Evo ga opet“ ili „Opet mi klizi jezik“ mogu pojačati napetost.

Tek kada otkrijete kako razmišljate, možete naučiti kako da reagirate na svoje misli kako biste se osjećali bolje. Počet ćete ih tada propitivati pitanjima poput: Koje dokaze imam da će se moj strah obistiniti? Je li se ikad do danas obistinio? Koji su dokazi koji govore protiv moje ideje? Što bi za mene značilo da prestanem razmišljati na ovaj način? I mnoga druga pitanja. Osobno vam savjetujem da čim prije kontaktirate stručnu osobu (psihologa ili psihoterapeuta kognitivno-bihevioralnog usmjerenja). Naime, poremećaji anksioznosti, baš kao i svi ostali zdravstveni problemi, najbolje se (i najbrže) liječe kada reagiramo na vrijeme. Samo hrabro - i sretno!

Primite moje iskreno saučešće. Gubitak roditelja jedan je od najbolnijih gubitaka i, iako neminovan i prirodan (“ide po redu”), uvijek je duboko potresan. U vašem je slučaju majčin gubitak još bolniji jer se sve odvilo prebrzo i neočekivano – niste imali dovoljno vremena pripremiti se na njezin odlazak. Krivnja je česta emocija koja se javlja kod onih koji ostaju / pitanja poput “Jesam li mogla nešto drugačije?”, “Bi li mama bila živa da sam primijetila ranije?” također su prirodna. No važno je da osvijestite koliko su takva pitanja za vas uznemirujuća, a, budimo iskreni, i nepravedna. Da ste mogli drugačije, sigurno biste to učinili; da ste znali više, postupili biste prema tome. Nažalost, niste. I, nažalost, život nam često sprema takva iznenađenja na koja se nismo mogli pripremiti i na koja smo reagirali onako kako smo najbolje znali. Život nas na taj način podsjeća da, uz sav naš trud i nastojanje da ga živimo na najbolji mogući način, postoji njegov dio koji jednostavno ne možemo kontrolirati i koji jednostavno moramo prihvatiti. To ne znači da ćemo odustati od nastojanja da, na primjer, živimo zdravo, ali isto tako je važno da učimo prihvatiti kako nam zdrav način života nije garancija da se nećemo teško razboljeti - baš kao vaša majka. Ono što je sada najvažnije jest da sebi dozvolite osjećati sve što osjećate – tugu, ljutnju, zbunjenost, pa čak i tu krivnju. Primijetite te osjećaje, pišite o njima, pišite onako kako dolazi iz srca, prelijte svoju nutrinu na papir i gledajte kako se misli i osjećaji slažu, a teret s duše postaje sve lakši. Potražite podršku obitelji, prijatelja, terapeuta ili grupe za podršku - u ovakvim trenucima podrška bližnjih, čak i samo njihovo tiho prisustvo, značajna je. Vremenom ćete dati dublji smisao tom gubitku (na primjer, snaga za koju niste znali da je imate, spoznaja da u okolini ima ljudi koji su vam blizu ili usvajanje nekih novih životnih vrijednosti), prihvatiti smrt majke i osjetiti da je u redu nastaviti dalje sa životom. U međuvremenu, brinite o svom zdravlju i obavezno postavite svakodnevne male i dostižne ciljeve. Naime, kad je osoba u dubokoj tuzi, i obične stvari mogu djelovati teško, a postavljanjem malih ciljeva osjećat ćete da ipak nešto možete učiniti za sebe. Proces tugovanja je bolan i težak, i nažalost nećete ga moći ubrzati, ali možete mu dozvoliti da odradi svoje i na taj vam način pomogne da nastavite živjeti… samo hrabro, dan po dan… I sretno!