Draga djevojko, iskreno mi je žao da tako patite. Kako mi opisujete svoju bol, čini mi se da je to bila vaša prva ljubav. Malo toga boli kao gubitak prve ljubavi. Osjećamo da ćemo umrijeti od tuge, da nam je netko iščupao srce, da ćemo zauvijek ostati sami i nesretni i da nikada više nećemo moći tako voljeti. Na našu sreću, prava je istina da boli, luđački, ali i da će proći. I da ćemo jednog dana opet upoznati nekog novog i da ćemo se onda pitati gdje je baš ta osoba bila cijeli naš život! Ta ljubav bit će zrelija, mirnija i toplija. No, do tada treba proći vremena. Kako bi si pomogli u oporavku važno je da prestanete ponavljati radnje koje vam otežavaju proces tugovanja (vrtjeti s prijateljicama stalno istu priču). Fokusirajte se neke druge koje pomažu izlječenju i zatvaranju poglavlja vašeg života poput psihoterapije, druženja s prijateljicama u aktivnostima u kojima uživate i usmjeravanje na nove teme u razgovoru, planiranje putovanja ili nekog novog projekta koji bi vas mogao obuzeti. Moguće je da bol koja jača vremena tumačite kao dokaz da se radi o “ljubavi života”, ali sasvim je prirodno da nakon početnog šoka vaš mozak polako shvaća da se prekid stvarno dogodio i da se vaš život nepovratno promijenio - nema više iluzije da će se sve “srediti”, a vi vratiti zajedno. Također, prirodno je i da oporavak dolazi u valovima – možete biti dobro tjedan dana pa opet doživjeti pad. To ne znači da se niste pomaknuli naprijed, nego da rana još zacjeljuje i da će trebati još vremena. I obavezno dajte terapiji šansu – možda sada sumnjate, što je također prirodno, ali terapeuti znaju voditi ljude upravo kroz ovu fazu i pomoći im da ne zapnu u beskonačnom krugu boli. Samo strpljivo i otvoreno, život još štošta sprema za vas. Sretno!

Svi se mi bojimo biti povrijeđeni (ostavljeni), a neki od nas se posebno toga plaše. Kako bi tome doskočili (pokušali izbjeći najgore ili se “pripremili” ako se dogodi), koristimo naš um i njegove bezgranične kapacitete razmišljanja. Ponekad su nam ona korisna, a ponekad vrlo nekorisna kao što se to vama događa u vezama. Moguće je da ste tijekom odrastanja imali slične osjećaje u odnosu sa svojim primarnim skrbnicima (majkom? roditeljima? Ili s nekim drugim tko vas je odgojio?) – bili nesigurni, nikada niste znali “na čemu ste” i što od njih možete očekivati? Emocije koje ste primali su bile oprečne, nekad vrlo hladne i distancirane, a ponekad tople i brižne? Koja god bila vaša osobna priča, važno je da naučite slušati i svoje srce, a ne samo um. Što vam kaže srce – kako se osjećate kada ste s tim partnerom i kako se osjećate kada ste daleko (sigurno, voljeno, željeno, važno ili nesigurno, nevažno, nevidljivo)? Počnite to osvještavati dok se događa i zapitajte se tada otkud dolaze ti osjećaji (jesu li oni potkrijepljeni nekim partnerovim konkretnim ponašanjima ili samo vaš osjećaj koji ne razumijete zašto je ovdje). Što se pak tiče uma, važno je i da njega počnete trenirati u svoju korist. Kada vam dođu takve negativne misli, probajte ih malo preispitati. Zapitajte se – je li ova misao zaista činjenica ili možda samo produkt mojih trenutačnih osjećaja ili nekorisnih vjerovanja? Što bih savjetovala prijateljici da ima takvu misao? Koje dokaze imam da je ta misao točna? Imam li kakve dokaze protiv? Koje bi moglo biti neko alternativno viđenje? Odgovori koje ćete tako dobivati trebali bi vam pomoći da objektivnije sagledavate situacije. Zapamtite, kako bi upoznali druge potrebno je prvo dobro upoznati samog sebe. Uputite se na to putovanje hrabro i iskreno, vjerujem da ćete saznati mnoge korisne odgovore. Sretno!

Poštovanje, čujem da ste se zaljubili u momka čije vas ponašanje zbunjuje. S jedne strane je rekao da ne želi vezu i da mu treba vrijeme za sebe (što znači da trenutačno nije emocionalno dostupan), a s druge strane nastavlja izlaziti s vama (što govori da mu se sviđate). Kako ste i sami mudro zaključili, sasvim je sigurno da mu nije svejedno (inače ne bi izlazio s vama) i moguće je da još nije prebolio bivšu djevojku (očito ste o tome razgovarali pa ste upućeni?). Nažalost, iako postoji mogućnost da on s vremenom osjeti spremnim na ozbiljan odnos s vama, takve situacije ipak najčešće vode u emocionalno iscrpljivanje i gubitak vremena one strane koja strpljivo čeka drugu da se “preda”. Imajte na umu da, ako se odlučite čekati ga neko vrijeme i nastaviti investirati u taj odnos unatoč činjenici da vas trenutačno drži na distanci, vrlo je moguće da se situacija nikad neće promijeniti i da ćete biti samo spona na njegovom putu oporavka od bivše djevojke. Stoga, najzdraviji izbor za vas bio bi, koliko god će vam to teško pasti, da mu ovom trenutku date prostor koji vas traži, da odete dalje svojim putem i da se posvetite svojem životu (bez njega). Na taj ćete način poštovati sebe, a njemu omogućiti da osjeti što znači život bez vas, te da se i on potrudi oko vašeg odnosa onda kada (i ako) se osjeti spremnim, naravno, pod uvjetom da ćete ga tada i dalje željeti u svom životu. Veze se ne grade na „možda jednom“ nego na svakodnevnim iskrenim i jasnim djelima. Zaslužujete kraj sebe osobu koja će biti sigurna da želi baš vas, i sada, i sutra. Nemojte nikada pristati na manje. Sretno!

Čujem da vas je odnos s ovom osobom duboko povrijedio i da vas zbunjuje kontradiktornost u njegovom postupanju – s jedne strane govori da mu je stalo, a s druge se ponaša upravo suprotno. Nažalost, s obzirom na to što ste mi opisali, moguće je da se radi o osobi koja je sklona manipulacijama, koja nije u potpunosti iskrena s vama, koja je emocionalno distancirana i koja je primarno usmjerena na sebe i svoje potrebe. Nažalost, s takvom je osobom jako teško ostvariti zdravu i stabilnu emocionalnu vezu i drago mi je čuti da ste se zauzeli za sebe. Važno je da znate da niste "krivi" što ste se nadali nečemu više i što ste zatražili jasnoću – svi mi krećemo od sebe pa ste tako i vi ušli u taj odnos s iskrenim i čistim namjerama koje vas opisuju kao osobu. Iako će biti teško, slušajte i dalje sebe i čuvajte svoje granice – ljudi koji su skloni manipulacijama uvijek iznađu nove načine da se opravdaju i postignu razumijevanje druge strane. Svakako nemojte ni očekivati neki vid zatvaranja priče s njegove strane ili ispriku, teško da ćete ju dobiti jer bi time priznao da ste vi cijelo vrijeme bila u pravu. Jedino što je ovdje bitno jest da vi sebi kažete da zaslužujete bolje – odnos s partnerom koji vas poštuje, cijeni, koji je s vama iskren i otvoren i koji preuzima odgovornost za svoje postupke. Samo hrabro, i sretno!

Poštovana, čujem da ste mnogo toga o anksioznosti pročitali i da se sami (li uz pomoć lijeka) pokušavate uhvatiti u koštac s tim problemom, svaka vam čast, vrlo ste hrabri! Ono što mi tu jedino nedostaje je jedna kvalitetna psihoterapija sa stručnjakom, idealno iz kognitivno-bihevioralnog područja. Naime, znate da se taj poremećaj razvija i održava upravo na spirali koju ste opisali – izbjegavanje simptoma (iznenadno lupanje srca i ubrzani rad srca u mirovanju) i potencijalno zastrašujućih situacija (onih koje bi mogle uzrokovati simptom) ili izlaganje uz sig. ponašanja poput Helexa i mjerenja pulsa (ili drugih koje ovdje niste naveli). Kako biste izašli iz tog kruga, važno je izlagati se simptomu kojeg se bojite kao i situacijama koje vas plaše. Izlaganje se vrši postepeno, stupnjujući težinu tj. razinu straha i postepeno se ukidaju sig. ponašanja te se uči tolerirati anksioznost. Istovremeno se radi na promjeni kognicija (kao i setu pravila, pretpostavki i vjerovanja) koje su u podlozi cijeloj spirali i suočava se/prihvaća/spoznaje sa svojim strahom od straha, smrti, čega god. S obzirom na to da ste rekli da vas posao jako stresira, tome zasigurno postoji razlog (neka vaša očekivanja od vas samih ili drugih, vaše ideje o vašoj profesiji ili pacijentima, o zdravlju bolesti i smrti, i mnoga druga vjerovanja i stavovi koje imate, a koji čine da ste jako pod stresom na poslu). Iako je možda u jako puno vremena moguće samostalno proći kroz ovo, predlažem odlazak na psihoterapiju kako biste dobili potrebnu pomoć i vodstvo te kako bi taj proces bio što brži i kraći. Što duže traje, veća je vjerojatnost da će se kronicizirati, a onda će samo biti teže izaći. Stoga, nemojte više čekati ni dana. Samo hrabro kao i do sada, i sretno!

Dobar dan i vama. Neki ljudi imaju nisku toleranciju na gledanje rana, žuljeva, na češkanje – mogu ih podsjećati na nelagodu, bolest ili im izaziva osjećaj gađenja. Možda vaša mama osjeća nelagodu kad vidi ranu, pa joj gledanje u to izaziva stres koji ne zna drugačije izraziti nego kao ljutnju ili prigovaranje? Isto tako, moguće je da se brine da ćete se početi previše fokusirati na sebe i svoje tegobe (čak i male poput žulja ili svrbeža) pa umjesto da vam to kaže mirno, izražava nelagodu prigovaranjem? Naime, neki ljudi jednostavno ne znaju na miran način izraziti zabrinutost. Svakako ne bi bilo loše kada biste joj otvoreno rekli kako se osjećate zbog tih njenih reakcija te ju upitati što joj toliko smeta kada se tako ponašate (gledate u žulj, češkate lice). Nadam se da ćete dobiti iskren odgovor i da ćete uspjeti pronaći rješenje koje zadovoljava obje strane. Sretno!

Poremećaji ličnosti su karakterizirani kroničnim obrascima razmišljanja, reagiranja i odnosa s drugima koji uzrokuju značajnu patnju i narušavaju općenito funkcioniranje osobe. Postoji 10 tipova poremećaja ličnosti od kojih svaki ima karakteristične probleme sa slikom o sebi i obrascima reagiranja na druge ljude i na stresne događaje. Osobe s izbjegavajućim poremećajem ličnosti boje se da će biti odbačene, kritizirane ili osramoćene, te radi toga izbjegavaju situacije u kojima mogu doživjeti takve reakcije. Na primjer, mogu odbiti unapređenje jer se boje da će ih kolege kritizirati ili mogu izbjegavati sklapanje novih prijateljstva, osim ako nisu sigurne da će se svidjeti drugima. Dakle, prije nego stvore bilo kakav bliski odnos, ljudi s ovim poremećajem zahtijevaju ponavljana uvjeravanja o podršci i nekritičkom prihvaćanju. Po ovome što ste ukratko opisali, ne mogu sa sigurnošću reći je li problem vašeg partnera toliko izražen i pripada li on u navedeni opis.

Ono što iz vašeg opisa mogu zaključiti jest da je vaš partner zatvorenija osoba koja ima poteškoća s otvaranjem i razgovorom o svojim emocijama i unutarnjem svijetu. Ako je tako, moguće je imati s njim zadovoljavajući odnos ako možete biti strpljivi i ukoliko ga ne forsirate da vam se otvara više od onog što je u tom trenutku spreman učiniti. Pitanje je više odgovara li vama imati odnos s osobom koja tako funkcionira ili biste bili sretniji s nekim tko se lakše i brže otvara i kome su takve teme (emocije) bliskije i srodnije (i lakše). Ljepota ovog svijeta (i čovjeka!) je što smo svi različiti. Za sretan i uspješan partnerski odnos važno je da svaki lonac nađe poklopac – ne toliko da nađemo savršenog, već nekog s čijima manama i problemima možemo živjeti (i nositi se uspješno s njima). Stoga, pokušajte otvoreno razgovarati sami sa sobom što vama treba u odnosu i što možete dati, a nakon toga nježno i iskreno porazgovarajte i s partnerom kako se osjećate kada on ne želi biti otvoren s vama po pitanju svog unutarnjeg svijeta. Moguće je da ga to potakne na veću otvorenost, kao što je i moguće da vam kaže da, barem u ovom trenutku, više od toga jednostavno ne može. Na vama je nakon toga donijeti odluku. Štogod odlučili, vodite uvijek primarno računa o vlastitoj dobrobiti i životnom zadovoljstvu. Sretno!

Koliko čujem, vaš je život oblikovala jedna duboka želja koja glasi: „Dat ću svom djetetu ono što meni nikada nije dano.“ I danas, kada se čini da ni to nije uspjelo, ostaje samo tuga i pitanje je li sav vaš trud uopće imao smisla? Kad se netko cijeli život trudi biti „na usluzi“ drugima, a onda ostane sam, pojavljuje se dubok osjećaj besmisla. Prava je istina da sva djeca kad-tad napuštaju roditeljsko gnijezdo. Odrasli ljudi koji su postali rezultat su roditeljskog odgoja i obiteljskih prilika, ali i društva u kojem odrastaju, iskustava kojima su se izložili i onoga što su iz svega zaključili zbog nekih svojih bioloških i psiholoških predispozicija. Time vam želim reći da je svaka osoba produkt svojih okolnosti, a ne samo i isključivo takva kakva je zbog roditelja. Ono što zasigurno možete učiniti je pokušati iskreno i nježno razgovarati sa sinom – reći mu kako se osjećate u vašem odnosu i podijeliti s njim što biste vi voljeli, ali i pitati njega kako on vidi vas i vaš odnos te kako želi da izgleda. Bez napadanja, bez ispitivanja, cilj je samo pokušati bolje razumjeti njega i dati sebi priliku izreći otvoreno svoje želje i potrebe. Nakon toga važno je da prihvatite situaciju kakva jest i da odnos sa sinom prestane biti jedini i glavni fokus vašeg života. Divno bi bilo kada biste se stoga postepeno počeli sve više fokusirati na samu sebe. Sigurno postoje neki interesi ili hobiji koje ste kroz život zapostavila ili za koje jednostavno nikad nije bilo pravo vrijeme. Postoje zasigurno i neki drugi ljudi (ili životinje) o kojima možete voditi brigu ukoliko vas to veoma ispunjava – neki oblik volontiranja ili pomoći u zajednici divan je način da vaš život ponovno poprimi snažan smisao. Još puno dana je pred vama, iskoristite ih. Zapamtite, nikada nije kasno da postanete ono što ste oduvijek željeli biti. Sretno!

Draga mama, vaša bol je duboka i iskrena. Čujem da u sebi nosite ranu koja nikada nije zacijelila, a koja se sada ponovno otvara – emocionalna distanca od roditelja, a danas i od sina. Možemo reći da se radi o dvostrukom gubitku: s roditeljima niste dobili ono što vam je trebalo, a sinu ne možete dati ono što biste željeli. Ono što vam želim reći je da NISTE (SAMO) VI ZAKAZALI. Odnosi su dvosmjerni i kompleksni, a posebno su kompleksni odnosi između roditelja i djece. Majčinstvo nije magija. To je odnos – i odnos se uvijek stvara između dvije strane. A kada samo jedna želi bliskost, a druga ne – nema krivca, ali ima tuge. S druge strane, želim istaknuti i da dijete ne mora biti blisko s roditeljem da bi ga voljelo, kao što ni odbijanje bliskosti nije nužno znak da majka nije (bila) dovoljno dobra majka. Koliko razumijem iz vašeg upita, radi se o odraslom sinu. Što kad biste probali iskreno porazgovarati s njime? Ne napadalački ili ispitivački, već smireno, znatiželjno, nježno i sa puno blagosti i strpljivosti, vođeni željom da saznate kako se danas osjeća kad je s vama, zamjera li vam štogod iz prošlosti i što je to, kako bi volio da budete tu za njega danas kada je odrastao čovjek te da mu kažete koliko je on za vas važan i kako želite biti dio njegovog života. Vaš sin ima svoj unutarnji svijet, svoje poglede na život, želje, strahove, ožiljke... koliko od toga želi podijeliti s vama ne govori nužno o njegovom osjećaju prema vama niti ste vi jedina odgovorna što je on danas osoba koja jest. Umjesto da se grizete zbog potencijalnih pogrešaka koje ste nenamjerno učinili (a sigurno jeste, baš kao i svaki roditelj!), pokušajte danas nastaviti rasti zajedno sa sinom u odnosu koji je samo vaš – možda nije onakav kako ste zamišljali da će biti, ali to ne znači nužno da nije dovoljno dobar ili da ne može biti vremenom bolji. Najvažnije je da ne preuzimate samo na sebe odgovornost za njega i umjesto da vidite samo ono što u njemu nedostaje, svoj fokus stavljajte na ono dobro što je u njemu, a sigurno nečeg ima. Ako želite, možete mi se kroz neko vrijeme javiti ima li kakvih novosti... Samo nježno, strpljivo i sretno! - ovako je točno, želim da uvijek ovako bude

Iskreno mi je žao da se tako osjećate. Želim vam odmah naglasiti da osjećaj da niste uspjeli ne znači da zaista niste uspjeli, to je samo vaš osjećaj i on ne mora biti istinit. Ono što je sigurno istina je da prolazite kroz zahtjevno emocionalno razdoblje: imate dijete koje u ovoj fazi svog odrastanja ne želi s vama dijeliti svoj život, imate posao koji vas (više) ne ispunjava, vaši su roditelji osobe sa jako visokim standardima, a za koje ste uvijek osjećali da ne možete doseći. Čini mi se da bi možda bilo najbolje krenuti “od kraja” moje prethodne rečenice – veoma je vjerojatno da je vaš osjećaj “životnog neuspjeha” ponajviše rezultat negativnih vjerovanja koja imate o sebi (nisam dovoljno dobra kćer/učenica/djelatnica i drugo; ne vrijedim), a koja su rezultat previsokih roditeljskih standarda i vašeg niskog samopoštovanja koje je proizašlo iz takvih očekivanja. Za ljude s niskim samopoštovanjem upravo je tipično da značajno ovise o “vanjskoj potvrdi”, tj. potvrdi okoline, da daju sve od sebe (i više od toga), da nikad nisu zadovoljni sobom (i svojim rezultatima), da jednostavno uvijek može bolje, više, jače... a oni to ne mogu ostvariti. Tada se kritiziraju i taj negativni samogovor dodatno nagriza već načeto samopoštovanje, a negativna uvjerenja u sebi dobivaju još jedan dokaz. I tako ukrug. Prepoznajete li se u ovom opisu? Ukoliko je odgovor potvrdan, predlažem da se čim prije počnete posvećivati svom razvoju i svom životnom zadovoljstvu. Počnite dan po dan graditi odnos prema sebi koji nikada niste imale – nježan, suosjećajan, topao, pun razumijevanja i blagosti. Učite utišavati i ne slušati svoje samokritizirajuće misli – niste ih zaslužile, ni tada, a ni sada. Usmjerite svoj fokus na aktivnosti i ljude s kojima se osjećate ugodno. Sve što ste zapostavljale na sebi, a činilo je da se osjećate ispunjeno i zadovoljno, počnite polako, mic po mic, uvoditi natrag u svoj život. I zašto ne, pokušajte raditi dalje na odnosu sa svojim djetetom, ali ne na način da od njega očekujete da priča s vama o svom životu – možda je jednostavno zatvoreno i nema tu potrebu, a što ne mora uopće značiti da vas ne voli i da ste neuspješna majka. Pokušajte stoga provesti s njime vrijeme koje imate radeći zajedno aktivnosti u kojima oboje uživate... moguće je da se tijekom takvih druženja spontano otvori, ali svakako nemojte to forsirati. Učenjem prihvaćanja sebe učimo polako prihvaćati i druge, baš takve kakve jesu. Samo strpljivo, nježno... i sretno!