Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana, zanima me kako se postaviti u komunikaciji s dečkom kad mu postavim pitanje koje je meni važno, a vidim da on izbjegava odgovoriti? Odnosno tvrdi da nešto želi, ali vidim da ne poduzima nikakve radnje po tom pitanju? Hvala.
Poštovana, razumijem vašu frustraciju - ključ je ostati smiren, a opet izreći jasno ono što želite poštujući svoje potrebe i granice, a istovremeno poštujući i drugu stranu. Ključ je dakle jednom riječju asertivnost - vještina izražavanja vlastitih osjećaja, mišljenja, vjerovanja i potreba direktno, otvoreno i iskreno, a da pritom ne povrijedimo prava druge osobe. Kako to izgleda u praksi? Za početak, izbjegavajte započinjati rečenice s „zašto“ i „ti“. To navodi osobu na obranu. Izražavajte se radije u „JA“ terminima da izrazite svoje osjećaje (npr.“Osjećam se povrijeđeno, ljuto,…“) umjesto da koristite „TI“ termin (npr.“Ti si me povrijedio, naljutio…“) koji će izazvati osjećaj krivnje kod druge osobe. Nadalje, ako vam nešto smeta kod vašeg dečka, recite mu to u terminima ponašanja, a ne opisom karakteristika ličnosti te osobe. Npr. puno je prikladnije reći: „Osjećam se razočarano i ljuto jer si zakasnio na naš dogovor, meni je ovo bilo jako važno“, nego da kažete: „Baš si neodgovoran, uvijek kasniš“. Kako biste izbjegli eventualne nesporazume u komunikaciji, uvijek zatražite povratnu informaciju: „Što si čuo od ovog što sam ti rekla? Kako si ti shvatio ovo što sam rekla? Kako ti vidiš ovu situaciju? “ Povratna informacija ima dvije zadaće: s jedne strane prevenira nesporazume, s druge pomaže vašem dečku da shvati kako ste otvoreni za razgovor i da ne izražavate zahtjeve već vaše želje i mišljenja. Ako ni ovakav način komunikacije „ne upali“ i on vas nastavi „ne čuti“ počnite se koristiti „tehnikom pokvarene ploče“ – jednostavno mirno ponavljajte svoje pitanje, stajalište, želju ili odgovor sve dok druga osoba ne shvati da nećete odustati. Nimalo lak posao, ali jedini zaista efikasan kod ljudi koji su vješti u ignoriranju. Ako putem uvidite da je taj odnos previše kompliciran, da ste vi jedini koji se trudite (ili da se trudite daleko više od druge strane) te da u njemu ne postoji želja da vam se pokuša približiti i razumjeti vas bolje, razmislite je li to odnos u kojem želite provesti svoj život. Nemojte žuriti s niti jednom odlukom, ali nemojte zanemariti ni unutarnji glas koji vam govori što je za vas dobro i ispravno, jer vi zaslužujete ljubav. Samo strpljivo, i sretno!
Pozdrav. U vezi sam 2 mjeseca. Bojim se povezivanja, intimnosti i ranjivosti. Zbog toga reagiram dvosmisleno. Bojim se da će me takvo ponašanje prisiliti da ga odbacim kako ga ne bih povrijedila. Je li moguće promijeniti obrasce ponašanja u vezama, jer iste ponavljam već nekoliko puta s ne toliko partnera. Obično to završi tako da me oni prihvate takvu kakva jesam, ali ovoga puta želim da bude drugačije i da partneru pružim cjelovito iskustvo kao što on pruža meni. Hvala.
Samo mijena stalna jest – kada to ne bilo tako ne bi bilo prostora za rast i napredak, a to je ono čemu težimo, ne samo kao pojedinci već i kao čovječanstvo. Naravno da su promjene često teške za ostvariti (kao i za prihvatiti), ali moguće je promijeniti svoje obrasce ponašanja. Kako uspjeti? Recept su upornost, strpljivost, svjesnost i ponekad pomoć drugih. S obzirom na to da ste motivirani na promjenu predlažem vam da razgovarate iskreno i otvoreno sa svojim partnerom o svojim strahovima – ako je on „taj“ bit će vam velika podrška na tom putu i imat će razumijevanje za tvoje povremene padove u stare obrasce, a bit će ih vjeruj mi. Put promjene nije ravna crta i neminovno je da će biti „boljih i lošijih dana“ tj trenutaka kada ćete se vraćati na staro automatski (iz potrebe za samozaštitom, straha da ne budete povrijeđeni i slično). Bitno je da ustrajete i da radite na jačanju svoje samosvijesti. Tehnika koja vam na tom putu može puno pomoći zove se mindfulness – pozivam vas da pročitate više o njoj i da se svakodnevno ustrajno nježno i strpljivo posvetite osvještavanju svojih misli, emocija i ponašanja te da se ponašate suprotno starim mehanizmima zbog kojih se osjećate nesretno u vezi. Razmislite i o radu sa psihoterapeutom ili psihologom koji vam mogu pomoći da istražite uzroke svojih strahova te ovladate alatima i tehnikama za njihovo prevladavanje. Samo strpljivo, i sretno!
Kako znati voli li me suprug još uvijek? Imali smo problem, dopisivao se s kolegicom i to je sve bila šala, kao što je objasnio, no ja sam poludjela na što je on postavio sve moguće šifre i od tada skriva poruke od mene. I sve je okej bilo, pomirili smo se i taman pomislim da je sve dobro. Čuo se s kolegicom ponovno, ali preda mnom u vezi posla. I to je bilo u redu, no odjednom, već tjedan dana muk, jedva priča sa mnom. Sve reda radi. Išao je u Austriju na par dana kod tetke kojoj treba pomoći oko nečega i dan kad je putovao javljao mi se tu i tamo, ali sada se već dva dana ne javlja. Kaže kad bude stigao da će pisati. Nema više poruka za laku noć niti dobro jutro. Polako ludim, ne znam što da pomislim više.
Poštovana, jako bih vam voljela moći odgovoriti na pitanje voli li vas suprug još uvijek, ali pravi odgovor na ovo pitanje može vam dati samo on. Iskreno, mislim da u konačnici to možda i nije najbitniji odgovor – voljeti nekog se može na mnogo načina, pitanje je što želi vaš suprug od vašeg odnosa, a što želite vi te jesu li te dvije vizije odnosa kompatibilne. Otvoren i iskreni razgovor s partnerom ključ je svakog braka – po njegovom povratku kući pokušajte mu pristupiti još jednom mirno i bez optužbi. Objasnite mu kako se osjećate zbog njegovog skrivanja poruka i izostanka komunikacije i koliko vas takvo ponašanje brine. Razgovarajte o granicama koje su vam važne u vezi i objasnite kako vam nije prihvatljivo da se dopisuje s drugim ženama te ga zamolite da vam kaže otkuda dolazi ta njegova potreba i može li ju ne zadovoljavati s obzirom na to da ona utječe loše na vaše povjerenje prema njemu, na vaš odnos i na vaše samopoštovanje i zadovoljstvo brakom (a i životom općenito!). A onda strpljivo i smireno saslušajte što vam ima za reći, bez prekidanja, bez napadanja. Ako niste sigurni govori li vam istinu, promatrajte njegovo ponašanje u narednom razdoblju – ono puno više govori o njemu i njegovom odnosu prema vama negoli riječi. Svakako si uzmite vremena da jasnije sagledate situaciju i donesete odluke što i kako dalje. Naime ako postoji problem s povjerenjem, možda biste trebali razmisliti o razgovoru s bračnim terapeutom koji vam može pomoći da poradite na odnosu i riješite probleme koji vas oboje muče. Poslušajte i naš podcast na temu, možda vam može biti od pomoći https://www.budidobrobudice.com/podcast/zivot-nakon-prevare-mozemo-li-prezivjeti-posljedice-bracne-nevjere. Neka vam cilj bude stvoriti brak koji se čini kao najsigurnije mjesto na svijetu. Samo hrabro, i sretno!
Često osjetim premor i drhtavicu. Je li to napad panike? Otprilike traje oko dvije minute. Hvala.
Ako se tremor i drhtavica javljaju i postoji u vama osjećaj tjeskobe ili straha (da ćete umrijeti, poludjeti, izgubiti kontrolu, osramotiti se i drugo) vjerujem da postoji mogućnost da se radi o napadu panike, iako bih vas svakako zamolila, baš kao što zamolim i sve svoje klijente, da se javite liječniku obiteljske medicine i da prvo provjerite postoji li u podlozi tih simptoma neki fizički uzrok. Ako se pretragama utvrdi da je uzrok na psihičkoj osnovi, možemo govoriti o psihosomatskim smetnjama (iznenadni ubrzani rad srca, pritisak u grudima, nagle promjene visine krvnog tlaka koje uzrokuju glavobolju i/ili nesvjesticu, crvenilo na licu, kožne reakcije, pojačano znojenje, hiperventilacija i osjećaj nedostatka zraka, osjećaj smetnji pri gutanju, podrigivanje, suhoća usta, bolovi u želucu, iritabilna crijeva, proljevi i zatvori, osjećaj nadutosti, vjetrovi, mučnina, povraćanje, osjećaj trnjenja ekstremiteta, često mokrenje, zujanje u ušima, nesanica).
Strah je prirodna emocija koju svi povremeno osjećamo, no svejedno se na nju teško privikavamo i obično činimo sve da ju izbjegnemo jer u nama budi tjeskobu i anksioznost. Na strah naše tijelo reagira tjelesnim senzacijama koje su priprema na bijeg ili borbu. Napad panike događa se kad ovaj prirodni alarm reagira u trenutku u kojem to nije potrebno - „lažni“ alarm.
Ono što vam u svakom slučaju može pomoći su tehnike relaksacije (koje je bitno vježbati dok se osjećate dobro), a jedna od najboljih je i tehnika progresivne mišićne relaksacije te bi bilo dobro i kada biste se odlučili na razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom. Više o svemu možete pogledati u ovom videu – LINK
Samo hrabro, i sretno!
Moje je pitanje kako se osloboditi ljubomore i kako prebroditi onaj prvi nalet?
Ljubomora je prirodna emocija - svatko od nas povremeno osjeća ljubomoru i to je u redu. Problem nastaje onda kada ljubomora postane pretjerana i kada ju više ne možemo kontrolirati. Kao i u svemu, prvi korak u nošenju s ljubomorom je prepoznavanje da imamo problem s ljubomorom i prihvaćanje situacije – taj korak ste već odradili. Nakon toga bitno je da osvijestite kada osjećate ljubomoru. Tu ćete dobiti bolji uvid u pravi uzrok vašoj ljubomori – dolazi li ona iz vas (osobne nesigurnosti, traumatična iskustva i nisko samopoštovanje) ili iz partnera(ice) (izazivanje osjećaja ljubomore kroz neprikladna ponašanja – otvoreno gledanje i komentiranje drugih žena, flertovanje, dopisivanje s drugim ženama, nejavljanje na telefon, nestajanje bez da znate gdje je i s kim, skrivanje svog osobnog života pred vama i drugo). Ako spoznate da je razlog u ponašanjima partnera/ice, probajte s njima otvoreno porazgovarati o svojim mislima i osjećajima te ga zamolite da se ne ponaša tako u vašem odnosu. Slušajte što ima za reći i pokušajte razumjeti njegovu perspektivu. Ako ne bude imao „sluha“ za vas, razmislite o mogućnosti izlaska iz odnosa u kojem niste valorizirani i poštovani onako kako to zaslužujete.
Ako ipak spoznate da se uzrok ljubomore krije u vama, krenite na put jačanja vlastitog samopoštovanja. Naše samopoštovanje rezultat je našeg životnog puta i slike koju o sebi zbog njega izgradimo – satkan je od značajnih iskustava koje smo proživjeli u djetinjstvu pa do danas. Zapamtite da nikada nije kasno početi raditi na sebi i mijenjati ono što nam narušava kvalitetu života pa tako se i slika o sebi može promijeniti – možemo zaliječiti stare traume i otvoriti se novim, drugačijim i pozitivnijim iskustvima. Ključ je naučiti prihvaćati sebe sa svim svojim vrlinama i manama – kada smo „dobro u svojoj koži“ onda nismo ljubomorni. U tom procesu može vam pomoći psihoterapeut, a možete pokušati prvo i sami.
Što se pak tiče vaše ljubomore, kad ju osjetite pokušajte se malo propitati. Postavite sebi pitanja poput: "Postoji li zaista prijetnja?" ili "Je li ovaj osjećaj ljubomore osnovan ili je rezultat moje nesigurnosti?". Pokušajte nakon toga preusmjeriti svoju pažnju na nešto drugo, idealno ono što radite u tom trenutku, ako ne pomaže nazovite na telefon prijateljicu ili zaokupite misli drugačije. Ljubomora će kao i svaka emocija mijenjati svoj intenzitet, neminovno je da će se s vremenom smanjiti (osim ako ju ne „hranite“ negativnim mislima i scenarijima). S tim scenarijima vam može pomoći usvajanje jedne prekrasne tehnike, a koja se zove mindfulness i čiji je cilj (između ostalog) pomoći vam da se bolje nosite sa svime što se u vama događa, bilo to ugodno ili neugodno (poput osjećaja ljubomore). Oslobađanje od ljubomore i prebrođivanje tog prvog naleta emocija svakako zahtijeva vrijeme, strpljenje i rad na sebi. Primjenom ovih tehnika možete bolje razumjeti svoje osjećaje, izgraditi zdraviji odnos s partnerom(icom) i poboljšati svoje emocionalno zdravlje. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana Tijana, imam 28 godina, dugo nisam imala vezu i prošle godine sam upoznala dečka s kojim sam mislila da sam u vezi. U početku smo imali lijep odnos, ali prošlo je neko vrijeme te on nije htio upoznati moju sestru. Njegovi roditelji ni brat nisu znali da ima djevojku, i on je na to kad sam ga pitala zašto im neće reći, izbjegavao odgovore. Poslije nekog vremena više se nismo čuli, a onda se opet povremeno počeo javljati, kad su praznici, da mi čestita rođendan. To je trajalo neko vrijeme, čujemo se, pa se ne čujemo.. Mislila sam da će se nešto promijeniti i da će me prihvatiti kao svoju djevojku, ali on je govorio da nije spreman za vezu... Kad sam bolje razmislila nikad mi nije davao komplimente da sam lijepa, pametna, dobra i jako mi se nakon toga narušilo samopouzdanje. Osjećam se jako loše, kao da ne vrijedim, da sam ružna, da nisam privlačna, a nisam mogla ni zamisliti da bi me netko mogao dovesti do toga.. Nemam samopouzdanja i osjećam se kao da ne vrijedim.. Mislim da je najviše do njega, ali i do toga što nikog nisam upoznala dugo vremena tko bi me iskreno volio. Ukoliko imate neki savjet ili neku knjigu za pročitati, puno bi mi značilo.. Hvala Vam puno!
Poštovana, čujem da vam je razdoblje kroz koje prolazite emocionalno teško i sasvim je moguće da je ovaj odnos utjecao na vaše samopouzdanje i samopoštovanje. Veze mogu biti složene, a iskustva poput vašeg mogu ostaviti duboke emotivne tragove. Kako biste se „vratili na staro“ ili možda ispravnije, kako biste zaliječili rane, ojačali i izrasli u novu sebe, smjer u kojem je bitno krenuti je sljedeći:
- za početak, razmislite o lekcijama koje možete naučiti iz ove situacije. Svako iskustvo, pa i ono bolno, može donijeti vrijedne uvide i pomoći vam da rastete kao osoba. Bilo bi dobro kada biste osvijestili kako je došlo do toga da ste prihvatili biti u takvom odnosu (u kojem se netko igra s vama toplo-hladno) – je li tome razlog činjenica da niste nikada bili u vezi u kojoj vas je netko volio? Kako to da ste bila u vezama s ljudima koji vas nisu voljeli? Je li to nešto što kreće već u vašem djetinjstvu? Kako je bilo vaše odrastanje?
- nakon toga, bilo bi dobro da osvijestite koji su to bili alarmi (red flags), a koje je trebalo poslušati i pobjeći od ove osobe glavom bez obzira (činjenica da nije htio upoznati vama bliske i važne osobe, da njegova obitelj nije znala da ste mu djevojka, da se javljao pa nestajao kako mu je odgovaralo, nije htio vezu s vama, a opet vam se stalno vraćao, nije vam govorio lijepe riječi i drugo) kako biste ubuduće znali prepoznati na vrijeme takva ponašanja i otići.
- za kraj, usmjerite se na osvještavanje svega dobrog i lijepog u sebi – svoje vrijednosti, vrline, što vas čini posebnom, što vole u vama vaši najmiliji. Njegujte svoje hobije, svoje interese, brinite se o svom fizičkom i psihičkom zdravlju. Usmjerite se na svoj posao, prijatelje i ono što vas ispunjava i čini sretnom. Dobro razmislite o partneru kakvog želite kraj sebe i na manje ne pristajte (tu naravno pretpostavljam da se radi o realističnim očekivanjima, nitko nije savršen).
Možete pronaći u knjižarama knjigu od Brené Brown, Moć nesavršenstva, vjerujem da će vam „leći“. Ako zatrebate pomoć na tom putu nemojte se libiti potražiti i stručnu pomoć. Samo nježno, i sretno!
Poštovani, majka sam djeteta od 11 godina, dječak. On je vrlo bistro i iznad prosjeka inteligentno dijete, bar tako kažu tete u vrtiću, učitelji, školski psiholog, pedagog i dr. Odličan je u školi i to postiže bez ikakvog posebnog napora ili pritiska od strane bilo koga. U društvu vršnjaka funkcionira, čini mi se, dobro, iako je i meni kao majci jasno da je u mnogim situacijama, bar kad sam ja prisutna, pomalo „naporan“ u smislu da želi nametnuti svoju priču, čak i kad je vjerojatno svjestan da druge to ne zanima. Inače, glavno „oružje“ mu je „jezik“, koji u tandemu s njegovom komunikativnosti i nepoznate navodi na zaključak da je iznad prosjeka inteligentan. To sam čula bezbroj puta do sada, od stručnjaka, učitelja, psihologa, pedagoga, pa do poznatih i nepoznatih ljudi. Inače, ne boji se i ne stidi nikoga, niti vršnjaka niti starijih. Svakome prilazi sasvim opušteno i slobodno, iako je svjestan rizika i opasnosti. Pokušavala sam, kao i otac, skrenuti pažnju i razgovarati o tome da svoju inteligenciju i svestranost treba promovirati na pozitivan način, a ne „agresivnim“ nametanjem bilo kome, ali kao i na svaki naš roditeljski pokušaj utjecaja na njega, kad primijetimo neko ponašanje za koje smo svjesni da nije baš u redu, njegovi glavni odgovori su „nije“ i „nemoj“. Ne želi nas saslušati i uvijek, ali uvijek nastoji i, nažalost uspijeva, da bude glasniji i toliko uporan i strpljiv dok mi roditelji ne odustanemo od svoje namjere i želje da razgovaramo i razgovorom zajedno dođemo do zaključaka o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti određenih ponašanja i načina isticanja ili korigiranja istih. „Pobjede“ i to da odustanemo od namjere da razgovorom riješimo dileme i probleme postiže vikom i galamom, a nažalost živimo u stambenoj zgradi, pa nastojimo smanjiti buku i galamu, iako nam to često ne polazi za rukom. Već nam je jednom prilikom dolazila policija, zbog navodnog nasilja za koje smo prijavljeni od strane susjeda. Policajcima smo objasnili problem i shvatili su, uz komentar upućen njemu – djetetu, da on ne može krojiti pravila. U zadnje vrijeme posebno sklon je i agresivnom ponašanju prema meni i svom ocu, koji se kao i ja trudi da ga razgovorom usmjeri u pozitivnom pravcu. Kad vikom i galamom ne uspije postići cilj i dokazati da je on u pravu, sklon je tome da nas udari, uštipne pa čak i ugrize. U bijesu nam govori jako ružne stvari, da nas mrzi, da ne želi živjeti s nama i sl. Pored toga što smo kao roditelji jako povrijeđeni, jer se trudimo pokloniti mu svu pažnju i ljubav, te ispunimo realne želje, znamo da to nije primjereno ponašanje za dijete njegovog uzrasta i jako smo zabrinuti. Svjesni smo da polako ulazi u pubertet i da je željan dokazivanja. Omogućili smo mu privatnost u skladu s njegovim godinama, kao i slobodu. Činimo sve što možemo da mu pokažemo da smo tu za njega i da ni jedan problem nije nerješiv, kao ni razlog za njegovu zabrinutost i frustraciju. Bezbroj puta mu je rečeno da nam kaže svoje želje i dileme slobodno, kao i probleme i da smo tu da zajedno sve riješimo u njegovom interesu. Međutim, imamo dojam da nas čuje, ali a priori odbija sva naša nastojanja. Sve nas to, naravno, straši i ne znamo kako postupiti, kako mu prići da prihvati razgovor i shvati da nas sve svojim ponašanjem izlaže neželjenim situacijama, koje mogu imati i dugoročne i teške posljedice. Moram napomenuti da ga nastojimo roditeljski podržavati i usmjeravati u svemu, ne samo u odnosima prema i sa vršnjacima. Ipak, uvijek nailazimo na otpor, koji nas je dosta puta u posljednje vrijeme doveo u neugodne situacije. Npr. u restoranu se počeo sasvim nepristojno i nekulturno ponašati (jede rukama umjesto s pomoću pribora, galami i td), susjede starije naziva nepristojnim imenima (kokoškama) i uz to tvrdi da smo mu to mi roditelji rekli.... Inače, nije sklon lažima. Otvoreno kaže sve što ima, pa čak ako ima neki problemčić (do sada nije bilo nekih ozbiljnih problema s njim van kuće, osim tih neugodnih situacija koje su neke lijepe trenutke pretvorile u pravu noćnu moru za nas roditelje). Molimo Vas za savjet, što i kako poduzeti. Na koji način pristupiti djetetu da prihvati razgovor i našu zajedničku roditeljsku želju da zajedno s njim prođemo kroz sve njegove dileme i probleme i njegov proces odrastanja? Kako postići da nas sasluša, a ne vikom i galamom ušutkuje? Svakako smo se spremni obratiti osobno dječjem psihologu, ali tek kad uspijemo postići bar toliko da dijete u cijelom tom procesu surađuje s nama roditeljima, pa i s dječjim psihologom. Mišljenja smo da dok to ne postignemo nećemo imati konkretnih rezultata odlaskom kod dječjeg psihologa. Kako objasniti djetetu da je to u njegovom interesu i navesti ga da nas sluša dok govorimo. Hvala unaprijed na strpljenju da pročitate ovu „žalopojku“ jedne zabrinute majke i pomognete sugestijama i savjetima.
Draga mama, žao mi je čuti da vaša obitelj prolazi kroz ove izazove, vjerujem da vam je svima teško, svakome u svojoj ulozi. Ono što bih vam najtoplije savjetovala s obzirom na kompleksnost situacije je da ipak već sada potražite stručnu pomoć. Naime, unatoč nesuradljivosti vašeg djeteta, dječji psiholog poznaje različite tehnike kojima će se potruditi doprijeti do njega i pomoći mu bolje razumjeti i kontrolirati svoje ponašanje. Također, vjerujem da će uključiti cijelu vašu obitelj u terapiju kako biste se svi bolje razumjeli i stvorili neke nove dinamike obiteljskog funkcioniranja. Vjerujem da će vas kao roditelje savjetovati da poradite na postavljanju (i dosljednoj provedbi) jasnih granica i pravila (ne)prihvatljivog ponašanja, da ga nagrađujete za svaki pozitivan pomak, te da uvedete logične i razumne posljedice za neprihvatljivo ponašanje. Na primjer: ako baca igračku na pod možete mu reći „Ako baciš igračku na pod ona će se razbiti. Tada ju više nećeš imati, a novu nećemo kupiti“. Ili „Ako me ugrizeš onda će me boljeti. Ti ne voliš kada tebe boli je li tako? Pa tako ne volim ni ja“ Ako krene na vas, fizički ćete ga zaustaviti i držati sve dok se ne umiri (pazeći da ga ne ozlijedite, naravno). Svakako mu nećete dozvoliti da vam naudi. Nekada ćete ponašanja ignorirati jer su „samo“ provokacija, kao npr, onda kada radi nešto što vama ide na živce, ali nije opasno ni za njega niti za druge (jede rukama npr.) . Ignoriranje gasi mnoga nepoželjna ponašanja jer se ona manifestiraju samo kako bi dijete privuklo pažnju na sebe. Svakako ćete vježbati govoriti mu u trenucima njegove ljutnje i agresivnosti da razumijete da se osjeća frustrirano ili ljuto, ali da to nije primjereno ponašanje. Usvojiti ćete neke tehnike komuniciranja poput aktivnog slušanja i parafraziranja. Bilo bi dobro razmisliti i o programima ili radionicama koje mogu pomoći vašem sinu da razvije bolje socijalne vještine i empatiju prema drugima poput npr. mindfulnessa ili drugih. Vjerujem da ćete puno toga pronaći u Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba ako živite tamo, u suprotnom, pokušajte pronaći nešto na svom teritoriju, sve više udruga bavi se upravo ovim temama. Za kraj, razmislite i o dodatnim procjenama kako biste isključili bilo kakve medicinske ili neurološke uzroke agresivnog ponašanja. Moja vam je najtoplija preporuka i da čim prije nabavite sljedeće knjige i počnite ih čitati jednu po jednu: „Vikati, udarati, uništavati: Kako postupati s agresivnom djecom“, „Zahtjevna djeca - Razumijevanje, podizanje i radost s pet teških tipova djece“ te dvije knjige Jespera Juul-a, Agresivnost – nov i opasan tabu“ i „Kako biti vođa vučjeg čopora?“. Nadam se da ćete čim prije otkriti uzroke ovih ponašanja kao i pronaći rješenje. Samo strpljivo, i sretno!
Pozdrav, imam problem u vezi, odnosno sa sobom, partner ima beskrajno povjerenje u mene, ali ja nemam povjerenja u njega. Što da radim?
Dobar dan i vama. Žao mi je da se borite s ovim problemom - nepovjerenje općenito je vrlo izazovan problem, a kada je ono u vezi može značajno utjecati na emocionalnu bliskost i stabilnost odnosa. Ono otkud bih na vašem mjestu krenula jest da pokušate identificirati uzrok vašeg nepovjerenja prema njemu – je li uzrok nešto što je vaš partner učinio u prošlosti (tijekom ili prije vaše veze) ili je povezano s vašim osobnim iskustvima iz prošlosti (prethodnih veza ili odnosa vaših roditelja)? Ako uzrok vašem nepovjerenju dolazi iz vašeg života i nije vezan uz partnera, ako to već niste učinili, razgovarajte otvoreno sa svojim partnerom – kako bi se sačuvala emocionalna bliskost i stabilnost vašeg odnosa, izrazito je važno da on zna kako ne prebacujete krivicu za svoj problem na njega te će vam biti spremniji pomoći u nošenju s onime što vas muči. Ako osvijestite da su ponašanja vašeg partnera (prošla ili sadašnja) uzrok vašeg problema, iskreno i otvoreno razgovarajte s njime i objasnite mu koja točno njegova ponašanja uzrokuju da se tako osjećate. Saslušajte onda partnerovu perspektivu i pokušajte razumjeti njihova osjećanja i stavove. Otvorena i iskrena komunikacija može pomoći u izgradnji povjerenja. Nakon toga zajedno definirajte što povjerenje znači za vas oboje i koje su granice koje želite postaviti u vezi te pokušajte oboje biti dosljedni u svojim postupcima i riječima – to je upravo način na koji se povjerenje gradi. Ako ne uspijete sami u tome, savjetujem da potražite partnersku psihoterapiju, idealno imago terapiju, a koja će vam pomoći da otkrijete obrasce ponašanja i osjećanja u osnovi vašeg odnosa koji uzrokuju i održavaju nepovjerenje i ljubomore. I naravno, budite uporni i strpljivi - nemojte očekivati da se povjerenje izgradi preko noći. Štogod odlučili, radite na jačanju svog samopoštovanja - nepovjerenje je često povezano s vlastitim nesigurnostima i vjerovanjima o nemogućnosti da nas netko zaista voli takvi kakvi jesmo, nedovoljni. Ja znam da ste dovoljni i dostojni ljubavi, ali možda vi to u dubini sebe ne vjerujete. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana, nakon 20 godina braka, odlučila sam napustiti zajednički dom. U braku su se događale konstantne svađe, suprug pije, oprostila sam nevjeru (onu za koju je i sam priznao, nakon što je uhvaćen), no od tada naš brak nikada nije bio više isti. Dan po dan, godina za godinom, loša komunikacija između nas, njegova komocija prema obavezama i ja sam jednostavno prestala osjećati bilo što. Alkohol bi bio najveći problem i jasno mi je da on tako bježi od problema, nespremnosti da prizna da ne ide. S tim da dvoje odrasle djece su redovito gledala, slušala, bila izložena svemu. Moj život, naposljetku, niti njegov život, a posebno životi naše djece, su jedna velika tuga i svaki dan si predbacujem što se nismo rastali dok su bili mali. U tom braku ja sam izgubila sebe, isključivo se posvetila prividnom održavanju "normalnosti", nemam prijatelje, napravila sam i tu klasičnu pogrešku u smislu posao-kuća-kuća-posao. Kako dalje? Starije dijete želi ostati tu gdje je zbog svojeg života, prijatelja, pa čak i komocije, mlađe želi otići sa mnom. Otišli bi u stan, manji prostor, ali bi imali svoj mir. No, on je u osjetljivijoj dobi, naglašava da i on želi dolaziti ocu i slažem se s tim. Ne mislim i ne želim braniti odnose, jer djeca su naša, ne moja, ni ne njegova. Kako dalje? Kako se preseliti? Brinu me stvari, sitnice, uspomene..? To jesu materijalne stvari i ne bi me trebalo biti briga za to, ali dječji radovi, crteži... Jako sam emotivna i vežem se za takve stvari, jer to me okruživalo 20 godina. Što s dokumentima, povijesti bolesti, slikama..? Možda se čini sve nerazumno, ali evo, hvala unaprijed na odgovoru. Rastresena sam i pogubljena. Lijep pozdrav!
Draga gospođo, hvala vam što ste ovako iskreno podijelili s nama svoju priču. Moram priznati da su me vaša nesebičnost i hrabrost ganuli. Vjerujem da vam je teško i divim se vašoj snazi i spremnosti da krenete novim putem, za svoju dobrobit, i za dobrobit svoje djece. Kako biste uspjeli zaista prihvatiti i provesti svoju odluku ne bi bilo loše da se odlučite i na nekoliko razgovora s nekim dobrim psihoterapeutom. I sama imam baš u ovom trenutku jednu klijenticu koja me kontaktirala kako bismo joj pomogle da prihvati svoju odluku za rastavom, da pronađe mir u sebi i snagu za provesti potrebne praktične korake. U tom smislu, bilo bi pak dobro da se pravno savjetujete – koja su vaša prava pri razvodu braka. Naime, koliko god su to „samo materijalne stvari“, od zraka se ne živi i morate sebi i djetetu/djeci moći osigurati dostojne uvjete za život kao i dogovoriti zajedničko skrbništvo s njihovim ocem. Što se pak tiče emocionalnih „materijalnih“ stvari (crteža, uspomena i drugih), probajte iskreno iskomunicirati sa suprugom koliko vam znače te zamoliti da ih ponesete sa sobom. Ako ih i on želi sačuvati, možete ih digitalizirati pa sačuvati u tom obliku oboje. U cijelom tom procesu otvoreno razgovarajte s djecom (primjereno njihovoj dobi) i stalno ih pripremajte na ovu veliku životnu promjenu. Čujem da imate veoma zdrava razmišljanja i važno je da ih sačuvate da se sukladno njima i ponašate – djeca imaju oba roditelja i ako roditelji nisu opasni za njihovu dobrobit važno je da imaju priliku provoditi vrijeme s oboje kao i izabrati s kime žele živjeti. Važno je poštivati njihove želje i potrebe te pokušajte održavati što je više moguće stabilnosti u njihovim životima. Nemojte u tom procesu zaboraviti na brigu o sebi – potražite podršku obitelji i prijatelja, meditirajte, šetajte u prirodi i puno pišite – svoje osjećaje, misli, sve ono što vam je na duši...neka samo teče...Tako ćete uspjeti zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti ono novo, otpustiti sve što vam više ne koristi i što vas tišti i napraviti prostor za ono što će tek doći..cijeli jedan novi život je pred vama...Znam da zvuči zastrašujuće, ali tamo gdje se bojimo krije se naša zadaća. Samo hrabro, i sretno!
Pozdrav, meni jako bliska osoba koja je prije 3 godine dobila dijagnozu leukemije, sada joj se opet vratila. Cijeli život smo svakodnevno u kontaktu, međutim sada kada je na liječenju uopće ne znam kako da joj pružim podršku jer je vidno umorna i isfrustrirana borbom koju trenutno vodi.
Dobar dan i vama, jako mi je žao čuti da se netko koga volite ponovno bori s ovom opakom bolešću. Nažalost (ili bolje, na svu sreću!), nama koji nismo prošli kroz taj pakao nije uopće zamislivo kako se netko tko to prolazi osjeća niti kako mu pomoći. Osjećaj bespomoćnosti nam je svima možda jedan od najtežih osjećaja, posebno onda kada pati netko nama blizak. Ne znam jeste li ga već pogledali, ali prošle smo godine snimali jedan divan i ohrabrujući intervju upravo na ovu temu – kako se osjeća netko tko se bori s rakom i kako mu pružiti podršku, u ovom slučaju radilo se o mladoj Marini – LINK. Kampanja se zove BUDI TU i ovdje možete pronaći i ostalih 12 inspirativnih i hrabrih priča - LINK. Zajednička poruka svima je da jednostavno BUDEMO TU - ne moramo imati pametne riječi, rješenja niti olakšanje, samo biti prisutni. Važno je da se naučimo pitati oboljelog kako mu možemo pomoći i onda poštivati te želje. Ono što bih vam dakle savjetovala je da nazovete osobu i da ju nježno i direktno pitate kako joj možete pomoći. I kada vam otvoreno kaže kako, budete tu. Teško je, ali će joj neizmjerno značiti. Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.