To je sasvim razumljivo – često racionalno znamo da nešto za nas nije dobro, a ipak nismo spremni to promijeniti. Taj sukob između razuma i srca onaj je koji vas drži zarobljenom u tom toksičnom odnosu. Pokušajte iskreno porazgovarati sama sa sobom: Zašto ne želite otići? Čega se bojite? Čemu se još nadate? Što još priželjkujete dobiti u tom odnosu? Što vas zadržava u njemu? Možda se stalno u sebi vraćate na one rijetke dobre trenutke i još uvijek se nadate da bi se stvari mogle popraviti. Možda se bojite povrijediti partnera. Možda ste jednostavno toliko navikli na njega da ne možete zamisliti život bez njega, čak i ako većinu vremena niste sretni u tom odnosu. Pokušajte svakako sagledati vaš odnos iz neke druge perspektive – da je to vaša prijateljica, što biste njoj savjetovali? Osvijestite i zapišite sve cijene koje plaćate zato što ostajete u tom odnosu i čitajte ih onda kada osjetite nadu da će biti bolje. Pokušajte zamisliti svoj život bez njega – što gubite? Što dobivate odlaskom iz tog odnosa? Kako bi mogli izgledati vaši dani bez svih trzavica i loših osjećaja zbog tog odnosa? Svakako imajte na umu da se taj “I'm done” trenutak gradi postepeno, svakodnevnim osvještavanjem (i bilježenjem) svega lošeg što vam taj odnos donosi, svega što zbog njega gubite i spoznavanjem drugačijeg života koji biste mogli imati da se maknete iz te loše priče. Pri donošenju odluke slušajte više razum, a manje emocije – nekada odlazimo i od onih koje (mislimo da) volimo ako je njihova blizina opasna za nas, našu dobrobit i životno zadovoljstvo. Sigurna sam da ćete se i dalje dvoumiti, ali sama činjenica da ste sada svjesni da odnos nije dobar za vas znak je da ćete vremenom doći i do točke kada će prekid biti logičan i provediv korak. Ne zaboravite, ne morate biti potpuno spremni da odete, morate samo odlučiti da zaslužujete bolje i provesti tu odluku unatoč njenoj težini. Samo hrabro i sretno!

Završavanje toksičnog odnosa uvijek je teško, a često nam se čini i nemoguće, s obzirom na to da smo najčešće “ovisni” o tim osobama i odnosima – oni su u pravilu emocionalno jako nabijeni, strastveni, prožeti manipulacijama, osjećajima krivnje ili čak srama. No, važno je osvijestiti da je naše zdravlje najvažnije i da zaslužujemo imati lijep odnos u kojem se osjećamo sigurno i voljeno. Kako biste uspjeli prekinuti takav odnos, prvi korak je priznati sami sebi da odnos nije zdrav – nije normalno često se osjećati loše u vezi, nesigurno, tužno, zabrinuto, krivo ili posramljeno. Pokušajte se sjetiti i prepoznati toksične obrasce ponašanja i "red flagove" koje bi bilo dobro da ste tada poslušali, sve s ciljem da se isto ne ponovi u budućim odnosima. Nakon toga, važno je da donesete odluku svjesno i racionalno, a ne u nekom emocionalnom trenutku (poput svađe) te da se te odluke i držite, koliko god bilo teško. Možete imati i "joker zovi" prijateljicu ili prijatelja, kojeg možete nazvati onda kada biste najradije posustali u svojoj odluci. Kako biste što rjeđe bili u tako izazovnoj situaciji, svjesno se trudite ne odgovarati na poruke ili pozive te osobe (iako se oni možda čine bezazlenima, jer se na prvu ne tiču vašeg odnosa – npr. pita vas neku informaciju) te izbjegavajte neko vrijeme mjesta gdje postoji velika vjerojatnost da ćete se sresti. Ako pak morate komunicirati (zbog djece, posla), svedite razgovore na minimum i neka budu fokusirani isključivo na temu od zajedničkog interesa. Potražite obavezno podršku bližnjih, a zašto ne i terapeuta – najbitnije je da ne prolazite kroz sve ovo sama jer će biti daleko teže i manja je vjerojatnost da ćete uspjeti u svom naumu. Stavite napokon fokus na sebe – umjesto da se i dalje žrtvujete za tu vezu, radite sve ono što vas ispunjava, posvetite se novim projektima i ljudima. Svakako budite spremni na krize – usamljenost, grižnju savjesti i nostalgiju za lijepim zajedničkim trenucima. To je normalno i ne znači da ste donijeli krivu odluku, već samo da ste čovjek. Svakako se nemojte vraćati partneru ako niste sigurni da će stvari biti drugačije, a to, nažalost, najčešće nije tako. Koju god odluku donesete, imajte na umu da zaslužujete zdrav i sretan odnos s nekim tko čini da se uz njega osjećate bolje čak i kada je život težak. Samo hrabro i sretno!

Poštovana, ovo što proživljavate nije rijetkost u dugim brakovima, posebno nakon što djeca odu od kuće. Sindrom "praznog gnijezda" često uzrokuje velike promjene u dinamici partnerskog odnosa – djeca odu od kuće i odjednom nastane praznina. Ako su se partneri godinama pretežito usmjeravali na djecu, a manje na njegovanje međusobnog odnosa, ta se distanca najedanput osjeti. Vaš muž, kao i vi, suočava se s ovom promjenom na svoj način – njegovo povlačenje ne znači nužno da mu nije stalo, već možda proizlazi iz gubitka svrhe ili straha od starenja. To svakako ne znači da morate ignorirati svoje potrebe. Potičem vas stoga da pokušate razgovarati otvoreno i bez optužbi sa svojim suprugom. Fokusirajte se u tom razgovoru na ono što osjećate. Primjerice, umjesto da mu kažete: "Postao si hladan", pokušajte s: "Osjećam se usamljeno u našem braku i želim ponovno biti povezana s tobom". Pitajte ga kako se on osjeća i trudite se slušati ga bez osuđivanja i pritiska. Budući da za sada odbija partnersku terapiju, pokušajte uvesti male promjene u svakodnevni život – nove zajedničke aktivnosti, dodire koje ćete sama inicirati onda kada osjećate potrebu za njima, humor... Važno je da sve ovo inicirate vi, bez da čekate njega da to učini – odgovornost za našu dobrobit najviše je na nama. Svakako se u međuvremenu usmjerite na sebe – isprobajte nove hobije, obnovite prijateljstva, posvetite si svo ono vrijeme koje ste godinama posvećivali djeci. Dajte mu vremena, ali i postavite granicu – to ne znači da ćete se mjesecima truditi "veslati sama". Ako nakon nekog vremena ne uvidite promjenu i ne bude sluha za vas, dobro ćete promisliti hoćete li ostarjeti zajedno ili ćete zadnji dio života odlučiti istražiti što vam još život može donijeti. Štogod odlučili, vodite brigu o svojoj osobnoj dobrobiti – zaslužujete podršku, ljubav i partnerstvo u pravom smislu te riječi. Sretno!

Uhh, velike su ovo optužbe koje imate prema samome sebi. Iskreno mi je žao što se tako osjećate – osjećaj krivnje izuzetno je težak i gorak. Ono što bih voljela ovim putem jest pomoći vam prvenstveno oprostiti samome sebi, ali i razmisliti je li zaista teret odgovornosti samo na vašim leđima. Naime, vjerujem da niste imali lošu namjeru, a odluku ste donijeli na temelju onoga što ste tada znali i u što ste vjerovali da je ispravno. Nitko od nas ne može vidjeti budućnost niti znati sve moguće posljedice svojih postupaka, i neminovno je da ćemo donijeti i neke pogrešne odluke. Zapitajte se malo – kada bi netko drugi napravio istu grešku, što biste mu rekli? Vjerojatno baš to, da svi griješe. Hvalevrijedno je i važno to što ste spremni preuzeti odgovornost za svoj postupak, ali ništa dobro neće proizaći iz toga ako se kažnjavate – puno je bitnije da nešto naučite iz tog iskustva i da ne ponovite istu grešku u budućnosti. Također, ako je moguće nešto popraviti danas, pokušajte to učiniti, a ako nije, onda se možete ispričati toj osobi za ono što se u prošlosti dogodilo. Za kraj, svakako nemojte zanemariti da drugi ljudi prolaze kroz teške trenutke iz raznih razloga i da ne snosite svu odgovornost za nečiji život. Zapamtite, opraštanje sebi nije brisanje prošlosti, nego odlučivanje da nećete dopustiti da vas ona uništi.

Kognitivno-bihevioralna terapija nudi učinkovit pristup za suočavanje sa strahom. Ključ je u razumijevanju vlastitih misli i ponašanja te njihovom postupnom mijenjanju kroz sljedeće korake:

Osvijestite svoj strah – Što vas točno plaši (neuspjeh, kritika, bolest, gubitak...)? Kada se taj strah najčešće javlja (u kojim situacijama)?
Propitajte svoje misli – Jesu li one realne ili pretjerane? Koji su dokazi da će se ono čega se bojite zaista dogoditi? Biste li isto savjetovali prijatelju?
Pronađite alternativne scenarije svojoj ideji – Umjesto "Svi će me gledati", možete stvari sagledati iz drugog kuta: "Neki možda hoće, ali većina ljudi je fokusirana na sebe, a ne na mene."
Postupno se izlažite svom strahu – Strah se smanjuje onda kada se s njim suočimo. Napravite hijerarhiju (gdje je “0” – uopće me nije strah, a “10” – užasno se toga bojim) pa se polako izlažite, stupanj po stupanj. Svakako pazite da izlaganje bude uspješno – nemojte bježati iz situacije dok se vaš strah ne smanji barem za pola.

Od velike koristi za općenito umirenje organizma bit će vam tehnike relaksacije i mindfulnessa, koje je dobro uvježbati prije izlaganja kako biste ih po potrebi mogli primijeniti u zastrašujućoj situaciji i umiriti se. Više o njima možete pogledati na sljedećem linku: Kako smanjiti doživljaj i utjecaj stresa uz pomoć tehnika za opuštanje.

Svakako je ključno da učite tolerirati nelagodu – strah neće odmah nestati, ali svaki put kada se suočite s njim, on postaje slabiji. Možete si pomoći rečenicom: "Ovo je neugodno, ali nije opasno. Proći će." Svaki put kada se uspješno izložite svom strahu, obavezno to zapišite kako biste pratili svoj napredak i pobjede te s vremenom osvijestili da ste puno jači nego što sada mislite. Zapamtite – strah nestaje onda kada se suočite s njim. Samo hrabro i sretno!

Poštovanje, žao mi je što ste prošli kroz ovo izuzetno emocionalno teško iskustvo i želim da znate da niste vi krivi. Dajte sada sebi pravo na oporavak, jer emocionalne rane dugo zacjeljuju. Dajte si vremena i budite nježni prema sebi. Biti u vezi s manipulatorom i alkoholičarem koji vas je iskorištavao ostavlja ozbiljne posljedice – i emotivne i fizičke. Na to se još nadovezalo loše iskustvo s psihijatrom koji vam je propisao neadekvatan tretman. Nije čudno da ste izgubili povjerenje u liječnike i terapiju, ali ovim vas putem molim da ipak date drugu šansu stručnoj pomoći. Pritom mislim na psihologa ili psihoterapeuta, koji su, vjerujem, najbolja početna točka od koje krenuti u potrazi za vašom većom dobrobiti, životnim smislom i zadovoljstvom. Ukoliko psiholog bude smatrao da postoji potreba, uputit će vas i psihijatru ili liječniku druge specijalizacije, ovisno o problemu koji ćete zajedno suradnički ustanoviti – nikako drugačije. S obzirom na to da smatrate da imate depresiju, to zaista nije zdravstveno stanje koje je mudro zanemariti i nadati se da će proći samo od sebe. Postoji velika mogućnost da će se, ukoliko ne djelujete uz stručnu pomoć, simptomi pogoršati i tada će vam biti još teže izaći iz tog stanja. Što se tiče podrške vaših bližnjih, imate li nekoga s kim možete iskreno razgovarati? Prijateljicu, člana obitelji? Voljela bih i nadam se da niste sami u ovome. Vjerujem da vam je trenutno teško i da se osjećate zaglavljeno, ali želim da znate da ovo stanje neće trajati zauvijek. Dovoljno je samo malo nade i povjerenja da možete biti bolje, da postoji netko tko vam u tome može pomoći – i vaš prvi kontakt s tom osobom. Ako se ne osjećate još dovoljno motiviranima, zamolite pomoć nekog bliskog tko će vas dovesti na prvi razgovor sa stručnjakom koji će imati razumijevanja za vas i doživjeti vas kao osobu, a ne kao poremećaj.

Samo hrabro i sretno!

Vjerujem da vam je teško – život visokoosjetljivih ljudi u niskoosjetljivom svijetu nije nimalo lagan. Ne znam čujete li ovakav opis za sebe po prvi put, ali prema vašem opisu dopuštam si zaključiti da spadate u skupinu visokoosjetljivih ljudi. Visoka osjetljivost je osobina koju ima oko 15–20 % ljudi i karakteriziraju je dublja obrada informacija, pojačana emocionalna reakcija i osjetljivost na vanjske podražaje. Visokoosjetljive osobe (HSP) intenzivno doživljavaju emocije, lako primjećuju suptilne detalje u okolini i često se brzo preplave stresom ili negativnim vijestima. Imaju snažnu intuiciju, duboku empatiju i sklonost introspekciji, ali im je potrebna i redovita samoća kako bi obradile dojmove i smirile um. Iako ponekad mogu osjećati da su „previše osjetljive“, njihova duboka emocionalna povezanost sa svijetom može biti velika snaga ako nauče postavljati granice i brinuti o vlastitom blagostanju. Nakon što sam sve ovo napisala, vjerujem da ste zaključili kako je za vas ključno upravo naučiti bolje voditi brigu o svojim potrebama i postavljati (i čuvati!) svoje granice. Kako se, dakle, zaštititi? Svakako počnite filtrirati informacije – naravno da ne možete u potpunosti ignorirati stvarnost, ali se ne morate svakodnevno izlagati svim tragedijama. Ograničite vijesti na učestalost koju možete podnijeti. Na primjer, kada netko počne pričati o nekoj temi koja vam u tom trenutku jednostavno nije probavljiva, recite otvoreno osobi: „Ljubazno te molim da ne nastavimo ovu temu, nemam kapaciteta za nju u ovom trenutku.“ ili „Zaista ne bih sada o ovome, ne osjećam se najbolje.“ ili nešto slično.

Dopustite si distancu – ne morate biti i osjećati stalno za sve i za svakoga. Prihvatite da ne možete (ni ne morate!) promijeniti svijet i ukloniti iz njega sve nepravde. Sve što je u vašoj moći jest truditi se svakodnevno činiti dobro, poštujući svoje mogućnosti i granice – ništa više od toga. Zapamtite, empatija je dar, ali nije vaša odgovornost nositi težinu cijelog svijeta. Zamislite da ste kao drvo – stabilni, ali s korom koja vas štiti. Možete suosjećati, ali ne morate upijati tuđu bol do srži. U boljem nošenju s vašim dubokim i intenzivnim emocijama te napadajućim mislima može vam veoma pomoći tehnika mindfulnessa, kao i tehnike disanja. Više o ovim tehnikama možete pogledati u našem videu: Kako smanjiti doživljaj i utjecaj stresa uz pomoć tehnika za opuštanje.

Također bi vam moglo veoma koristiti da počnete pisati – na taj način ćete izbaciti na papir sve ono što vam je na duši i u umu te razmisliti je li to nešto što možete riješiti (tada ćete napraviti plan kako) ili ne možete (tada ćete raditi na tome da to i prihvatite, a tu opet jako pomaže mindfulness). Ako vam je teško sama se nositi s ovim teretom, možda bi terapija mogla pomoći da naučite bolje postavljati granice i pronađete načine kako se nositi s ovim osjetljivim dijelom sebe.

Ovo što opisujete je emocionalno zlostavljanje i iskreno mi je žao što ga doživljavate. Vjerujem da vam je teško otići – nakon toliko godina zlostavljanja vaše je samopoštovanje značajno okrhnuto, a osjećaji bespomoćnosti i beznađa sve su jači, što vam nimalo ne pomaže da odete, iako osjećate da bi to za vas bilo bolje.

Ovisnost o alkoholu, PTSP i narcisoidne osobine, nažalost, čine ga osobom koja bez stručne pomoći nije sposobna za zdrav odnos, a vi ste ta koja godinama trpi. Ono što je najbitnije, ako još uvijek niste spremni otići, jesu dvije stvari: prihvatiti da se on neće promijeniti i pokušati zaštititi samu sebe koliko god možete. Ljudi s ovim poteškoćama teško i rijetko se mijenjaju, osim ako zaista nisu sami motivirani na tu promjenu i ne potraže stručnu pomoć. Dakle, što god mu rekli, moguće je da će to iskoristiti protiv vas. Pokušajte se zato maksimalno distancirati, davati kratke odgovore koji se ne mogu drugačije interpretirati i nemojte se dati uvlačiti u rasprave, posebno kada primijetite da izvrće vaše riječi. Pokušavajte cijelo vrijeme osvještavati njegove emocionalne manipulacije kako biste znali da one nisu vaša krivnja, već samo odraz njegovih problema. Što se tiče podrške bliskih ljudi, ne znam jeste li se nekome povjerili i imate li takvu podršku. Ako niste, važno je da to učinite jer ćete tako dobiti dodatni vjetar u leđa i sigurnost koja vam je potrebna za pokretanje željenih i potrebnih promjena. Dobro promislite i o svojim mogućnostima za odlazak – što vam je potrebno i imate li to, tko vam može pomoći ako nemate? Sama ćete puno teže ostvariti tako veliki korak. Ako ste u mogućnosti, bilo bi odlično kada biste potražili i pomoć stručne osobe koja će vam pomoći da emocionalno zacijelite i da se pokrenete u smjeru koji će vas voditi prema jednom ljepšem životu – onome kakav zaslužujete.

Samo hrabro i sretno!

Žao mi je što se tako osjećate. U kojem se razdoblju života nalazite? Prolazite li kroz neke probleme koji vas muče i “troše”? Jeste li nezadovoljni svojim trenutnim životom? Spavate li dovoljno? Hranite li se redovito i zdravo? Krećete li se dovoljno? Kamo odlutate kada tako razmišljate? Muče li vas neke brige? Kada se to događa? Postavljam vam ova pitanja kako bih vam pomogla osvijestiti kada upadate u ovo stanje.

Pokušajte početi bilježiti kada se to dogodi – zapišite o kojoj se situaciji radilo, kako ste se osjećali (i fizičke senzacije i emocije) te koje su vam misli mogle proći kroz glavu. Ako se često "gubite" u mislima, možda u sebi nosite potisnut stres ili neraščišćene emocije, pa bi vam vođenje takvog dnevnika moglo pomoći da najprije prepoznate što se događa, a zatim to procesirate – bilo samostalno, uz pomoć bliske osobe ili stručnjaka poput psihoterapeuta. Kako biste počeli vježbati fokus, možete se posvetiti proučavanju divne i moćne tehnike mindfulnessa. Postoje i korisne, kratke vježbe za "uzemljenje" koje možete isprobati svaki put kada osjetite da vas obuzima "magla":

Box disanje (udišete do 4, držite zrak do 4, izdišete do 4).
5-4-3-2-1 metoda (pogledajte 5 stvari, dotaknite 4, čujte 3, pomirišite 2, okusite 1).
Držanje zapešća pod hladnom vodom ili umivanje hladnom vodom.

Svakako je važno da o svemu ovome razgovarate otvoreno s partnerom. Ako neko njegovo ponašanje potiče vaše “gubljenje”, on može poraditi na toj promjeni (na primjer, ako se vi počnete gubiti svaki put kada vam nešto “spočitava”, možete naučiti razgovarati o problemima u paru na drugačiji način). Ako, pak, problem nije u njemu, on vam može pomoći uzemljiti se laganim dodirom i imati više razumijevanja za vas kada se to dogodi.

Sretno!

Sigurna sam da se vaš sin jako prestrašio. Napad panike vrlo je intenzivno i neugodno iskustvo, a posebno kada te probudi usred noći iz mirnog sna. Drago mi je da je, unatoč tome, motiviran suočiti se sa svojim strahom i vratiti se spavati u svoj krevet, jer to je krajnji cilj – normalizirati ovo iskustvo i prekinuti krug panike. Kako ste i sami naveli, postoje dva načina za to: odjednom (preplavljivanje) ili postupno. Moderni pristup psihoterapiji preferira ovaj drugi način jer je “sigurniji”, s obzirom na to da bi prvi, u slučaju neuspjeha, mogao izazvati još jači kontraefekt. Prvi korak koji je važno učiniti prije izlaganja jest upoznati sina s onim što je doživio. Prosljedite mu zato ovaj video ili ga možete pogledati i zajedno kako biste oboje znali o čemu se tu radi i kako postupati da se ne bi razvio panični poremećaj.

Prirodno nam dođe da počnemo izbjegavati situacije u kojima smo doživjeli napad panike (na primjer, spavati u svom krevetu), no to dugoročno dovodi do još većeg straha od izlaganja toj istoj situaciji, kao i do nižeg samopoštovanja i nedostatka povjerenja u sebe te svoju sposobnost da se sa strahom suočimo. Idemo stoga djelovati postupno. Za početak, neka vaš sin provodi vrijeme u svom krevetu tijekom dana – čita, igra igrice, sluša glazbu. Cilj je da ponovno poveže taj prostor s ugodnim osjećajem. Nakon toga neka pokuša kratko odspavati u svom krevetu tijekom dana. Sljedeći korak bit će pokušaj da u njemu zaspi navečer uz vašu pomoć – neka legne u svoj krevet, a vi sjednite kraj njega dok ne zaspi. Svaku večer budite sve dalje (prvo na stolici kraj kreveta, zatim bliže vratima, pa izvan sobe). Možda toliko stupnjevanje neće biti potrebno i ponovno će početi normalno spavati u svom krevetu već nakon jedne noći u kojoj je zaspao uz vas. Svakako ga nemojte požurivati. Važno je da poštujete njegov ritam i mogućnosti, i sve će doći na svoje. Reagirali ste odmah u početku, baš onako kako je i najbolje. Ako negdje zapne, slobodno se ponovno javite ovdje ili potražite pomoć psihoterapeuta koji će voditi vašeg sina kroz ovaj proces.

Sretno!