Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Sramota me što ovo pitam, ali mislim da ćete me barem malo ohrabriti. Imam 27 godina i nisam nikada bila kod doktora. Kad sam bila mala, moji me nisu nikada vodili. Rođena sam kao sedmo dijete u porodici i nije se puno marilo za mene. Kako sam odrastala, ni sama nisam imala potrebu, a i naravno sram me kada odem da će me tamo gledati kao čudakinju. Godine idu, trebala bih otići napraviti osnovne preglede, ali ne znam kako ću od straha i sramote.
Želim vam odmah reći da nema apsolutno ničeg sramotnog u vašem pitanju. Naprotiv – to što ste se sami odlučili napraviti korak prema brizi o vlastitom zdravlju, bez obiteljske podrške, govori o vašoj velikoj hrabrosti, zrelosti, odgovornosti i samostalnosti, nikako o slabosti ili sramoti. Vjerujem da vam to što nikada niste bili kod doktora stvara ogroman pritisak, osjećate se kao da će vas osuditi ili ispitivati, možda čak i s visoka gledati. No, prava je istina da liječnici i medicinske sestre viđaju svakakve ljude i životne priče i sigurna sam da (nažalost) niste jedina s ovim problemom. A ako netko i bude pomalo hladan ili osuđujuć važno je da niti u jednom trenutku ne smetnete s uma da je to njihov manjak empatije i njihova sramota, nikako vaša. Vi imate pravo biti tamo. Imate pravo na zdravlje. I imate pravo početi sada, sa svojih 27 godina. To vam pravo nitko ne može i NE SMIJE oduzeti, niti vas zbog toga ismijavati ili osuđivati. Stoga, moj vam je najtopliji savjet da čim prije ostvarite kontakt sa liječnikom opće prakse i krenete polako s osnovnim pregledima. Samo hrabro, i sretno!
Poslije godinu dana... Bila sam povrijeđena u tom odnosu. Izgubili smo komunikaciju. Sada se vraća kao da se ništa nije dogodilo i traži novu priliku. No, osjećam da se, zbog teške situacije s majkom, boji ostati sam. Nemam povjerenja. Kako da racionaliziram situaciju – da ne povrijedim njega, ali ni sebe?
Iz vašeg pitanja mogu zaključiti da ste veoma emocionalno zrela i samosvjesna osoba. Važno je da netko poput vas uđe u odnos s osobom sličnih karakteristika. Je li i vaš bivši partner takav, ne znam, no, ako vam se čini da se vraća sa stavom “kao da se ništa nije dogodilo” važno je da, veoma iskreno i otvoreno, porazgovarate s njim i provjerite njegove namjere i razloge. Pokušat ću vam, kao pripremu za taj razgovor, pomoći s nekoliko pitanja:
Na koji način vas je povrijedio u tom odnosu? Jeste li tada jasno komunicirali što vam je smetalo, i kako ste se osjećali? Je li on imao sluha za to?
Je li preuzeo svoj dio odgovornosti za prekid tada?
Kako ste se osjećali kada vam se nedavno vratio?
Da se on zaista promijenio, je li to osoba s kojom želite ponovno pokušati? Gajite li još osjećaje prema njemu i koje?
Nakon što ste porazgovarali sa sobom, slijedi razgovor s njim. Važno je da u tom razgovoru veoma otvoreno i iskreno komunicirate - tražite njegove razloge za povratak, pitate ga što je naučio iz vašeg prošlog odnosa kao i postavite jasne granice za vaš budući odnos. Recite mu da ste nepovjerljivi i povrijeđeni i da sumnjate u njegove motive. Ako ne bude sposoban za iskren, reflektivan razgovor – to je već odgovor. Ako bude iskren, a vi osjećate da ima smisla dati još jednu priliku, zašto ne pokušati? I ne zaboravite nikada – zaštititi sebe NIJE povrijediti drugoga. Samo iskreno, i sretno!
Poštovani, već godinama patim od anksioznosti i napada panike. Evo, nikako da skupim snage i napišem sve što me muči. Imam 68 godina i već jako dugo vodim borbu s anksioznošću i napadima panike – zaista dugo. U početku su to bili snažni i zastrašujući napadi. Nakon posjeta psihijatru dobila sam terapiju – Zoloft i Helex. Nakon nekog vremena osjetila sam poboljšanje; bilo mi je lakše, gotovo su nestali. No, nažalost, simptomi su se ponovno vratili. Sada više nemam klasične napade panike, ali me tijekom cijelog dana prati osjećaj anksioznosti. Riječ je o neprekidnoj tjeskobi koja ne prolazi. I dalje uzimam istu terapiju, ali mi nije bolje. Ima dana kada mi je malo lakše, ali to je rijetko. Ne znam kako dalje. Osjećam se grozno i nikada ne znam kakav će mi dan biti – a obično bude ispunjen anksioznošću. Tijekom napada panike imala sam i povišen tlak, ali bi se brzo spustio, posebno kada bih uzela Helex. Ponekad bi pomoglo i duboko disanje. Danas čak ne mogu ni pogledati tlakomjer – toliko me strah da vam to ne mogu ni opisati. Molim vas, posavjetujte me kako mogu pomoći sama sebi. Hvala vam od srca!
Poštovana, iskreno mi je žao što se borite sa stalnom povišenom anksioznošću i napadima panike. Mislim da bi vam puno pomoglo pogledati ovaj video iz naše arhive kako biste više saznali o navedenim problemima i načinima kako se uspješnije s njima nositi. Nažalost, sami lijekovi nisu dovoljni, posebice ne dugoročno. Naime, ono što održava poremećaj su negativni obrasci razmišljanja s kojima se vjerujem svakodnevno borite ( “nešto sa mnom nije u redu”, “dan će mi biti katastrofa i neću se znati s time nositi” “ovo je opasno” i slične misli) kao i određena ponašanja koja su česta, ali nimalo funkcionalna poput izbjegavanja suočavanja sa svojim strahom ili pak suočavanje isključivo uz sigurnosna ponašanja (uzimanje tableta, bočica vode u torbi, otvaranje prozora, sigurna osoba u pratnji i drugo). Te obrasce potrebno je promijeniti baš kao i duboko usađena negativna vjerovanja koja su uzrok anksioznosti poput “anksioznost je opasna” “ja sam slaba” “svijet je opasno mjesto” ili druga. Potrebno je također početi se postepeno izlagati simptomima i situacijama kojih se bojite, postepeno ukidajući sigurnosna ponašanja. Znam, ne zvuči kao nimalo lagan posao i to nije. Stoga vam iskreno preporučujem da potražite psihološku pomoć – preko uputnice liječnika ili privatno, ali važno je da vas u tom procesu vodi stručnjak. Iako se od anksioznosti nije moguće izliječiti, odnosno u potpunosti je se riješiti (to bi značilo da više nismo živi) moguće je promijeniti svoje načine razmišljanja i doživljavanja sebe i svijeta koji čine da se osjećamo anksiozni često i do granica koje nam otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Samo hrabro, i sretno!
Pedesetogodišnjaci smo i u vezi pet godina. On je rastavljen, a ja sam udovica. S vremenom sam shvatila da je ovisan o društvenim mrežama. Vidjela sam njegove kontakte s mladim ženama i njegove pokušaje uspostavljanja prijateljstava. Također sam primijetila i stranice seksualnog sadržaja na kojima mu se obraćaju žene sumnjiva morala. On sve to negira i tvrdi da nema ništa loše u tome ako lajka zgodnu ženu. Stranice seksualnog sadržaja predstavlja kao obične reklame. Često se zbog toga svađamo i meni je sve to postalo neizdrživo. Izgubila sam povjerenje, a ponekad mi se čak čini da ga mrzim. S jedne strane, teško bi mi bilo da ga ostavim. S druge strane, ovakav život postao je nemoguć. Molim za savjet. Lijep pozdrav.
Draga gospođo, iz vaših se riječi jasno osjeti koliko vas ova situacija opterećuje i koliko duboko promišljate o vrijednostima odnosa u kojem se nalazite. Vaša nelagoda i nezadovoljstvo nisu tu bez razloga – ne osjećate se viđeno, cijenjeno i sigurno u ovom odnosu. Sasvim je prirodno, i inače, a posebice nakon pet godina odnosa, očekivati poštovanje, međusobno razumijevanje i jasno definirane granice. Kada partner održava kontakte s mnogim ženama, a posebno kada ignorira vaše osjećaje vezane uz to, tada se s razlogom postavlja pitanje: gdje ste vi u njegovu sustavu vrijednosti i tko ste vi za njega? Prije nego što mu izgovorite rečenicu “one ili ja”, važno je da sami sa sobom iskreno raščistite što bi za vas bilo neprihvatljivo, a što biste eventualno mogli tolerirati – naravno, pod uvjetom da se osjećate sigurno i voljeno. Ne zaboravite, imate pravo željeti (i živjeti!) odnos u kojem ćete se osjećati sigurno, poštovano i voljeno. Koju god odluku donesete, vodite računa o tome da uzima u obzir vašu dobrobit i životno zadovoljstvo. Sretno!
Poštovani, čitam članak o ljubavi prema sebi i odnosu prema sebi i drugima. Jesam li dobro shvatila – ako se prema sebi odnosimo s poštovanjem, mirno i prihvaćajući ono što jesmo, hoće li se to pozitivno odraziti i na naše odnose s drugima?
Poštovana, drago mi je što vam se članak dojmio i potaknuo na razmišljanje. Sve ste odlično shvatili – kad se odnosimo prema sebi s poštovanjem, prihvaćanjem i suosjećanjem, to oblikuje način na koji se ponašamo prema drugima, kao i način na koji dopuštamo drugima da se odnose prema nama. Onaj tko poštuje sebe (i druge) štiti svoje (i tuđe) potrebe i granice. Kada prihvaćamo da nismo savršeni, lakše prihvaćamo nesavršenstvo kod drugih ljudi, tolerantniji smo i imamo više razumijevanja i suosjećanja za svoje i tuđe slabosti i mane. Veća je tada vjerojatnost da ćemo sačuvati kraj sebe (kao i privući nove!) kvalitetne i emocionalno zdrave ljude s kojima imamo priliku razvijati/graditi pozitivne odnose. Bit će tu zasigurno i nekih koji će nas zbog te promjene napustiti – oni su ti koji su nas na neki način iskorištavali i kojima je odgovaralo da mi ne poštujemo sebe jer nas tada nisu morali poštivati ni oni. Bolje da je tako – neka im je sretan put!
Zapamtite: ljubav prema sebi nije sebičnost, nego temelj za zdrav odnos sa svijetom. Sretno!
Kako riješiti napad panike i anksioznost?
Žao mi je što se borite s anksioznošću - vrlo je neugodna i može uvelike otežati svakodnevno funkcioniranje. Kako ste si dosad pokušali pomoći? Ukoliko još niste krenuli na psihoterapiju, mislim da je to prvi i najbolji korak koji možete učiniti za sebe. Naime, kako biste ponovno bili dobro, nakon što počnete raditi na tome da naučite tolerirati anksioznost (anksioznost je normalna i prirodna ljudska reakcija koja govori da smo živi i nemoguće ju je potpuno “ugasiti”), potrebno je utjecati na ono što simptome održava, a to su najčešće naši obrasci razmišljanja - katastrofiziranje i zamišljanje najgorih scenarija te mnogi drugi obrasci, jedan nekorisniji od drugoga. No tu su, i moramo ih naučiti prepoznati i uhvatiti se s njima u koštac kako bismo bili dobro. Možete stoga već od danas pokušati osvješćivati svoje negativne automatske misli i bilježiti ih na papir - sigurno ćete primijetiti neke obrasce koji se ponavljaju. Veoma je važno da se naučite nositi s njima jer misli značajno utječu na to kako se osjećate. Još jedna promjena koja će najvjerojatnije biti potrebna jest ona ponašajna. Kada se nečega bojimo, najčešća reakcija je da tu situaciju počinjemo izbjegavati ili se pak izlažemo tim istim situacijama uz pomoć. Koja su sigurnosna ponašanja kojima se vi služite? Boca vode ili tablete za smirenje u torbi, osoba uz koju se osjećate sigurno, sjedenje kraj prozora ili izlaza, ili nešto drugo? Cilj je da se postupno izlažete svojim strahovima i s vremenom ukinete sigurnosna ponašanja kako biste mogli uvidjeti da ste dovoljno jaki, da vi to možete i da se vaša katastrofa neće ostvariti (da nećete umrijeti, poludjeti, osramotiti se ili nešto treće). Možete, naravno, sve ovo pokušati napraviti i samostalno, ali ako primijetite da ne napredujete i da vam se kvaliteta života narušava, još vam jednom najtoplije predlažem da potražite pomoć dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. Vjerujte, moguće je biti bolje. Vi možete biti bolje. Sretno!
Poštovani, oprostite ako će ovo biti malo duže pitanje, ali na bolovanju sam mjesec i pol jer sam išla na operaciju ruke. Nisam znala da će to tako dugo trajati jer je kirurg rekao da će oporavak trajati 30 dana. Uskoro završavam s prvom turom fizikalne terapije i trebala bih ići fizijatru na kontrolu, ali on je na godišnjem i tek za tri tjedna mogu doći do njega. A kirurg mi je rekao da dođem tek nakon što riješim sve kod fizijatra. I to se na kraju zakompliciralo. Ne znam što da radim jer će mi se bolovanje tako jako odužiti, a na poslu očekuju da ću se uskoro vratiti. Osim što me ruka još boli i rana od operacije mi se još nije zatvorila, loše se osjećam svaki dan. Ne mogu spavati od brige, imam grčeve u trbuhu, nervozna sam i stalno mi se plače, i ne znam kako si pomoći. Svaki savjet je dobrodošao. Hvala. Lijep pozdrav,
Poštovana, nema potrebe za isprikom, lijepo ste opisali sve što se događa i kako se zbog toga osjećate. Žao mi je što vam je teško, i fizički zbog oporavka ruke, ali i psihički, zbog stresa i napetosti koje osjećate jer se situacija zakomplicirala. Prvo što imam potrebu reći jest da niste krivi za ovu situaciju, kao i da je vaše zdravlje prioritet. Vjerujem da ste jako odgovorna i lojalna osoba, a onda zasigurno i takav djelatnik, no važno je da ne zaboravite na sebe - bez obzira na to što poslodavac "očekuje", vi niste dužni ići na posao dok niste zdravi. Ako još uvijek imate bolove, rana nije zatvorena i terapija nije dovršena, onda još niste sposobni za rad. Zakon i zdrav razum su na vašoj strani i nitko nema pravo to osporavati. Stoga kontaktirajte svog liječnika opće prakse, objasnite mu situaciju te ga zamolite da vam, s obzirom na okolnosti, produži bolovanje - to je uobičajena praksa. Što se pak tiče vašeg poslodavca, možete mu napisati mail sa sljedećim sadržajem:“Nažalost, oporavak se zakomplicirao i još uvijek imam otvorenu ranu i bolove. Bolovanje mi je za sada propisano do kontrole kod fizijatra koju su mi zakazali za tri tjedna. Žao mi je zbog odsutnosti koja je duža od planiranog, ali radim sve što mogu da se vratim čim prije, vodeći pritom računa o svom zdravlju.”
Svakako ne pretjerujte s opravdavanjem, već iznesite samo činjenice. Zapamtite – vaše zdravlje je najvažnije. Ako vaš poslodavac to ne razumije i ne poštuje, možda je trenutak da razmislite o promjeni poslodavca. Osjećaji tuge, plača, grčeva, nesanice – sve su to simptomi koji vas upozoravaju da ste preopterećeni. Predlažem da pogledate ovaj video iz naše arhive, kao i da podijelite s nekim bliskim svoje teškoće. Ukoliko se situacija ne smiri ni nakon svega ovoga, razmislite o razgovoru s psihologom. Zapamtite - posao nikada nije važniji od vašeg zdravlja.
Imam problem – mislim da sam u braku s osobom koja gleda samo sebe i svoj ego. Teško mi je i molim vaše mišljenje.
Jako mi je žao što vam je teško i što niste sretni u braku. Naravno da ne postoji savršen brak i da su teška razdoblja normalna, ali ono što je za dobar brak ključno jest da su oba partnera spremna raditi na sebi za sreću partnera. Čujem da se vi u braku osjećate usamljeno i da je suprug primarno usmjeren na sebe i svoje potrebe. Kako biste se osjećali bolje, važno je da se za početak posvetite prvo sebi. Ako ste kroz život zanemarili neke hobije, prijateljstva ili ugodne aktivnosti, uključite ih ponovno u svoj život – hoće li to značiti upis na trening plesa, odlazak na plivanje na gradski bazen, kava s prijateljicom svake srijede poslijepodne nakon posla, odlazak s fotoaparatom u prirodu ili nešto drugo, manje je bitno. Ono što je bitno jest da počnete istraživati i raditi ono što vas ispunjava i veseli – možda po prvi put nakon mnogo godina. Posvetite se obavezno i pisanju – ono će vam pomoći da bolje razumijete (i prihvatite) to što osjećate i mislite. Možda ćete u tom pisanju osvijestiti da vaš muž nije osoba s kojom želite provesti ostatak života pa ćete se polako pokrenuti u smjeru željene promjene. Ili ćete se, pak, odlučiti potaknuti otvoren i iskren razgovor sa suprugom, s namjerom da ga osvijestite o svemu onome što vam nedostaje u vašem odnosu i što čini da vam je teško. Ovisno o njegovim reakcijama, znat ćete koji je put za vas ispravan – ostati ili otići – iako možda još nemate mogućnosti (ni odlučnosti) za promjenu. Svakako dajte sebi vrijeme – nemojte se forsirati ni u jednom smjeru. Poštujte sebe, svoje potrebe i svoje granice onako kako biste voljeli da ih poštuje i vaš suprug. Zapamtite – zaslužujete voljeti, ali i biti voljeni. Sretno!
Ugasile su mi se emocije prema mužu. Što da radim?
Žao mi je što prolazite kroz ovo. Sigurna sam da vam je teško, da vas zbunjuje i da vas, u konačnici, brine. Prvi korak bio bi da zajedno malo "odmotamo klupko". Je li taj osjećaj nešto što traje već dulje vrijeme, ničim izazvan, ili se pojavio nakon neke konkretne situacije (svađe, prijevare, razočaranja, stresa)? Radi li se o općem nestanku bilo kakvih emocija ili je osjećaj sličniji umoru i zasićenju odnosom? Ponekad (ili često) iza "ugasili su se osjećaji" zapravo stoje iscrpljenost, brdo neispunjenih potreba, nedostatak intime, neriješeni konflikti i mnogi drugi razlozi. Važno je i da razmislite kako se općenito osjećate u životu. Stres, iscrpljenost, anksioznost, razni problemi na drugim područjima (posao, djeca, briga o starim roditeljima, zdravlje) mogu utjecati i na naše nezadovoljstvo brakom – posebice ako u njemu ne dobivamo željenu podršku. Svakako je ključno pitanje postoji li u vama još želje da radite na braku. Jer ako postoji, prvi korak je razgovor sa suprugom. Jeste li već pokušali razgovarati sa suprugom o vašem odnosu? Naime, često partner nije uopće svjestan kako se osjećamo, a otvoren razgovor najvažniji je korak. Nakon toga postoji i opcija bračnog savjetovanja - partnerska terapija može vam uvelike pomoći da jasnije sagledate kamo želite ići i postoji li prostor za spasiti brak. Štogod odlučite napraviti, važno je da si dopustite osjećati sve što osjećate, da slušate i poštujete sebe, svoje potrebe i granice. Sretno!
Pozdrav, saznala sam da me muž vara. Otkrila sam to pronašavši razgovor na njegovom telefonu, jer sam imala neki unutarnji nemir koji sam tada pripisivala možda postporođajnoj depresiji, s obzirom na to da sam rodila prije nekoliko mjeseci. U trenutku saznanja prošle su mi kroz glavu razne misli - to je bio jako čudan i kao nestvaran trenutak, a zapravo itekako stvaran. Nakon određenog razgovora, rekao mi je da nije volio tu osobu niti bio zaljubljen u nju, da je sve što je pisao bilo lažno i da je sve što je radio bilo s ciljem da je "opčini" kako bi postala ovisna o njemu. Rekao je i da smatra kako je to psihički njegov problem, jer je naš brak, prema njegovim riječima, bio idealan - aktivan, emotivan - i da ne zna što je moglo nedostajati, osim njegove pomoći u kućanskim poslovima (koje sada, usput rečeno, više ne nedostaje). Dosta smo noći proveli u raspravama, mojim ispitivanjima i njegovim odgovorima. Budući da je prošlo neko vrijeme i više nisam u stanju šoka, a on nije pokazivao nikakvu tugu zbog te druge osobe, povjerovala sam da ju zaista nije volio. Na pitanje što nije štimalo u braku da je potražio takvu vrstu zanimacije, uvijek je odgovarao da je sve bilo idealno. Rekao mi je i da me, kada bi došao kući svjestan onoga što je učinio, volio još više – što mi je teško razumjeti, ali vjerujem da biste vi mogli bolje protumačiti. Zanima me griješim li ako odlučim ostati u ovom braku. Odmah želim napomenuti da to nema veze s djecom - oni nisu razlog mog ostanka. I on se izjasnio da će se boriti za mene i moju sreću, te da čeka dan kada ću mu moći iskreno oprostiti, ne zbog djece, već zbog ljubavi. Iako sam mislila da imamo jedan od sretnijih i stabilnijih brakova, to se ipak dogodilo. No i dalje mislim da je naša ljubav toliko jaka da ove promjene s njegove strane i trud koji sada ulaže mogu voditi prema ljepšem i boljem životu. Samoinicijativno je dao otkaz jer je dotična bila kolegica s posla. Mislim da sam Vam iznijela bit problema i želim čuti Vaše mišljenje, jer mi isti onaj instinkt koji mi je govorio da nešto ne valja iako je naizgled sve bilo u redu - sada govori da, ako uspijem izbaciti iz glave ovaj težak i ružan period, i prisjetiti se svih naših trenutaka i ljubavi, te ako naš život nastavi ovako kao sada i u budućnosti - imamo šansu biti presretni. Nakon što sam pogledala više vaših videouradaka, mislim da on ima poremećaj ličnosti, moguće narcistički. Kako sam shvatila, uživao je u osjećaju da je netko ovisan o njemu, da je poželjan, najdominantniji i najsposobniji u tuđim očima. Zato s nestrpljenjem čekam Vaše cijenjeno mišljenje.
Pozdrav i vama, hvala vam na iskrenosti i hrabrosti da podijelite ovako osobno i bolno iskustvo. Saznanje o prevari, pogotovo nakon poroda, kada smo fizički i emotivno najosjetljiviji, nije samo „izdaja“ već i zastrašujući potres koji do temelja ruši osjećaj sigurnosti, a ona nam je tada prijeko potrebna. Iskreno mi je žao što ste to doživjeli i što prolazite kroz sve ovo što ste mi tako zorno opisali. Svakako mogu reći da je vaš instinkt vrlo razvijen i pouzdan – vi ste jedna izrazito emocionalna i intuitivna žena, koja je duboko prisutna u svom odnosu s partnerom i osjeća sve emocionalne nijanse u toj vezi. Vi ste i emocionalno vrlo zrela i mudra žena, prijevaru mogu oprostiti i nadići samo veliki ljudi, oni koji temelje vlastitu sigurnost i stabilnost imaju izgrađenu unutar sebe i koji prihvaćaju da život pred njih stavlja razne izazove te se spremno nose s njima. Time ne želim reći da treba nužno oprostiti prijevaru i da nije u redu otići. Želim samo reći da, ukoliko postoje razlozi za ostanak, a vi ste mi ih nabrojali mnogo - treba imati veliku snagu i hrabrost za pokušati ostati unatoč povredi i izdaji, te biti spremni spašavati odnos. Vaš osjećaj da ga još volite i da se vrijedi boriti nije slabost. Ljubav može preživjeti izdaju, ako postoje iskreno kajanje, aktivno preuzimanje odgovornosti, dosljedne promjene u ponašanju i spremnost da oboje radite na obnovi povjerenja. On je već dao otkaz, aktivnije sudjeluje u kući, ne bježi od razgovora – i to nisu zanemarivi pokazatelji. Bilo bi idealno kada biste se odlučili u ovom trenutku na bračnu terapiju – u sigurnom prostoru, gdje ćete uz pomoć stručnjaka dobiti i dati jedno drugome odgovore na mnoga pitanja. Hoćete li mu ikada moći potpuno oprostiti i preći preko ovoga? Ovisi. Oprost je proces. Vi se nalazite negdje na početku tog puta. Svakako nije rješenje da „izbrišete iz glave“ što se dogodilo, već da to ugradite u svoju priču, kao nešto što vas je skoro razdvojilo, ali ste oboje (nadamo se) ipak iz toga izašli snažniji i iskreniji. Stoga, kako stvari za sada stoje, ne griješite ako odlučite ostati. Greška bi bila ostati iz straha, navike ili poricanja, ali čujem da to nije vaš slučaj. Ako se pak u budućnosti ponovno pojave obrasci poput njegovog emocionalnog povlačenja kada je teško (trudnoća je, na primjer, izazovno razdoblje za par), flertovanja izvan braka, gubitka intimnosti ili njegova odsutnost iz kuće i obveza - tada biste trebali ozbiljno razmisliti je li on spreman za duboku emocionalnu povezanost i je li to osoba s kojom želite provesti život. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.