Ophoditi se prema narcisoidnom ocu, posebno ako ste odrasli s njim, jedan je od emocionalno najzahtjevnijih odnosa. Naime, narcisoidni roditelji ne stvaraju samo rane u prošlosti već i danas redovito ponavljaju svoje obrasce manipulacije, izazivanja osjećaja krivnje, pretjeranog kritiziranja i kontroliranja, a što sam sigurna da vas iscrpljuje i čini da se osjećate bespomoćno, povrijeđeno i frustrirano. Na sljedećem linku možete pogledati jedan video na temu iz naše arhive. Ključno pitanje je, kako se zaštititi u tom odnosu? Za početak, koliko god vam to bilo teško prihvatiti, važno je da se prestanete nadati da će vas otac konačno prihvatiti, pohvaliti ili razumjeti jer to se veoma rijetko događa. Vi ne morate nikome, pa ni njemu, dokazivati svoju vrijednost. Gradite svoje samopoštovanje i neka potvrda koju trebate dolazi iznutra. Nadalje, pokušajte maksimalno izbjegavati bilo kakve rasprave ili dokazivanja s vašim ocem – “on je ionako uvijek u pravu” i velika je vjerojatnost da ćete iz tih rasprava izaći opet povrijeđeni, ljut i frustrirani. Postavite čvrstu granicu i držite je se – “ne želim razgovarati o tome”, “molim te prestani razgovarati sa mnom na ovaj način inače ću prekinuti ovaj razgovor” i slične rečenice imaju funkciju zaštititi vas i pokazati mu da više ne pristajete na stari način odnosa. I zapamtite, iako ne možete potpuno prekinuti taj odnos (ili barem to ne želite), ne morate se i dalje emocionalno izlagati pred ocem - smanjite kontakte, ograničite teme razgovora i ne dijelite s njim privatne stvari zbog kojih bi vas mogao ismijavati ili napasti. Radite na svojoj samostalnosti i osobnom razvoju, posvetite se svom životu i ponašajte se korektno u odnosu prema ocu. I ne zaboravite raditi na tome da mu oprostite što je takav kakav jest. Ne zbog njega, nego zbog sebe. Oprostiti znači ići dalje sa svojim životom i prihvatiti da je vaš otac osoba koja je, i da njegova loša ponašanja prema vama ne govore o vašoj vrijednosti već o njegovim granicama i mogućnostima. Na koncu, svatko na ovom svijetu živi kako najbolje zna i umije...na vama je da fokus stavite na svoj život i da se trudite ostvariti i biti svoj maksimum. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, ovo što opisujete je ozbiljna situacija i vjerujem da se osjećate bespomoćno i preplašeno kao majka. Važno je stoga znati da niste sami i da postoje neki koraci koje možete poduzeti, čak i kad vam se čini da ništa ne dopire do njega. Prijetnja samoubojstvom se uvijek mora ozbiljno shvatiti – iako to možda kaže u bijesu, nemoći ili onako usput, ako je to izgovoreno onda znači da bol prelazi granicu podnošljivog i poziv je u pomoć koji ne smijemo ignorirati niti čekati da “prođe samo od sebe”. Ako mislite da je u opasnosti (ili ako prijetnje postaju češće, konkretnije, planirane) odmah kontaktirajte hitnu pomoć (194) ili policiju (192) i objasnite im situaciju. Što se pak tiče načina na koji mu možete pokušati pristupiti, s depresivnim ljudima to nije nimalo lako jer vjeruju da ih nitko ne može razumjeti, da su samo teret drugima ili pak vjeruju da je svaka pomoć beskorisna i da nema izlaza iz tunela u kojem se nalaze. Važno je stoga da ne vršimo pritisak, da ne govorimo da znamo kako im je, već da iskreno kažemo da smo ovdje. Možete možda reći nešto poput “Znam da ti je teško, i neću te prisiljavati ni na što. Kad si nekidan rekao da bi se mogao objesiti, to me jako zabrinulo. Volim te i stalo mi je da potražiš pomoć. Ne moraš to sam, ja sam ovdje i želim ti pomoći ako mi dozvoliš.” Ako odbije vašu pomoć, možete razmisliti o nekoj drugoj osobi u koju ima povjerenja i kojoj bi možda dozvolio da mu se približi? Bilo bi dobro kada biste i vi otišli na razgovor sa stručnjakom (psihologom ili psihijatrom) za depresivna stanja - sigurna sam da će vas znati savjetovati kako mu se pokušati približiti i potaknuti ga na terapiju, ali i pomoći vama savjetom kako se nositi sa svim ovim. Svakako nemojte odgovornost za njegovo izlječenje preuzeti samo na sebe – potrebna vam je sva pomoć i podrška (obitelj, prijatelji, stručnjaci) koju možete dobiti, za svog sina, ali i za samu sebe, nemojte se libiti tražiti ju. Možete mi ponovno pisati ako budete imali potrebu, želim da znate da niste sami. Sretno!

Želim vam odmah reći da nema apsolutno ničeg sramotnog u vašem pitanju. Naprotiv – to što ste se sami odlučili napraviti korak prema brizi o vlastitom zdravlju, bez obiteljske podrške, govori o vašoj velikoj hrabrosti, zrelosti, odgovornosti i samostalnosti, nikako o slabosti ili sramoti. Vjerujem da vam to što nikada niste bili kod doktora stvara ogroman pritisak, osjećate se kao da će vas osuditi ili ispitivati, možda čak i s visoka gledati. No, prava je istina da liječnici i medicinske sestre viđaju svakakve ljude i životne priče i sigurna sam da (nažalost) niste jedina s ovim problemom. A ako netko i bude pomalo hladan ili osuđujuć važno je da niti u jednom trenutku ne smetnete s uma da je to njihov manjak empatije i njihova sramota, nikako vaša. Vi imate pravo biti tamo. Imate pravo na zdravlje. I imate pravo početi sada, sa svojih 27 godina. To vam pravo nitko ne može i NE SMIJE oduzeti, niti vas zbog toga ismijavati ili osuđivati. Stoga, moj vam je najtopliji savjet da čim prije ostvarite kontakt sa liječnikom opće prakse i krenete polako s osnovnim pregledima. Samo hrabro, i sretno!

Iz vašeg pitanja mogu zaključiti da ste veoma emocionalno zrela i samosvjesna osoba. Važno je da netko poput vas uđe u odnos s osobom sličnih karakteristika. Je li i vaš bivši partner takav, ne znam, no, ako vam se čini da se vraća sa stavom “kao da se ništa nije dogodilo” važno je da, veoma iskreno i otvoreno, porazgovarate s njim i provjerite njegove namjere i razloge. Pokušat ću vam, kao pripremu za taj razgovor, pomoći s nekoliko pitanja:
Na koji način vas je povrijedio u tom odnosu? Jeste li tada jasno komunicirali što vam je smetalo, i kako ste se osjećali? Je li on imao sluha za to?
Je li preuzeo svoj dio odgovornosti za prekid tada?
Kako ste se osjećali kada vam se nedavno vratio?
Da se on zaista promijenio, je li to osoba s kojom želite ponovno pokušati? Gajite li još osjećaje prema njemu i koje?
Nakon što ste porazgovarali sa sobom, slijedi razgovor s njim. Važno je da u tom razgovoru veoma otvoreno i iskreno komunicirate - tražite njegove razloge za povratak, pitate ga što je naučio iz vašeg prošlog odnosa kao i postavite jasne granice za vaš budući odnos. Recite mu da ste nepovjerljivi i povrijeđeni i da sumnjate u njegove motive. Ako ne bude sposoban za iskren, reflektivan razgovor – to je već odgovor. Ako bude iskren, a vi osjećate da ima smisla dati još jednu priliku, zašto ne pokušati? I ne zaboravite nikada – zaštititi sebe NIJE povrijediti drugoga. Samo iskreno, i sretno!

Poštovana, iskreno mi je žao što se borite sa stalnom povišenom anksioznošću i napadima panike. Mislim da bi vam puno pomoglo pogledati ovaj video iz naše arhive kako biste više saznali o navedenim problemima i načinima kako se uspješnije s njima nositi. Nažalost, sami lijekovi nisu dovoljni, posebice ne dugoročno. Naime, ono što održava poremećaj su negativni obrasci razmišljanja s kojima se vjerujem svakodnevno borite ( “nešto sa mnom nije u redu”, “dan će mi biti katastrofa i neću se znati s time nositi” “ovo je opasno” i slične misli) kao i određena ponašanja koja su česta, ali nimalo funkcionalna poput izbjegavanja suočavanja sa svojim strahom ili pak suočavanje isključivo uz sigurnosna ponašanja (uzimanje tableta, bočica vode u torbi, otvaranje prozora, sigurna osoba u pratnji i drugo). Te obrasce potrebno je promijeniti baš kao i duboko usađena negativna vjerovanja koja su uzrok anksioznosti poput “anksioznost je opasna” “ja sam slaba” “svijet je opasno mjesto” ili druga. Potrebno je također početi se postepeno izlagati simptomima i situacijama kojih se bojite, postepeno ukidajući sigurnosna ponašanja. Znam, ne zvuči kao nimalo lagan posao i to nije. Stoga vam iskreno preporučujem da potražite psihološku pomoć – preko uputnice liječnika ili privatno, ali važno je da vas u tom procesu vodi stručnjak. Iako se od anksioznosti nije moguće izliječiti, odnosno u potpunosti je se riješiti (to bi značilo da više nismo živi) moguće je promijeniti svoje načine razmišljanja i doživljavanja sebe i svijeta koji čine da se osjećamo anksiozni često i do granica koje nam otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Samo hrabro, i sretno!

Draga gospođo, iz vaših se riječi jasno osjeti koliko vas ova situacija opterećuje i koliko duboko promišljate o vrijednostima odnosa u kojem se nalazite. Vaša nelagoda i nezadovoljstvo nisu tu bez razloga – ne osjećate se viđeno, cijenjeno i sigurno u ovom odnosu. Sasvim je prirodno, i inače, a posebice nakon pet godina odnosa, očekivati poštovanje, međusobno razumijevanje i jasno definirane granice. Kada partner održava kontakte s mnogim ženama, a posebno kada ignorira vaše osjećaje vezane uz to, tada se s razlogom postavlja pitanje: gdje ste vi u njegovu sustavu vrijednosti i tko ste vi za njega? Prije nego što mu izgovorite rečenicu “one ili ja”, važno je da sami sa sobom iskreno raščistite što bi za vas bilo neprihvatljivo, a što biste eventualno mogli tolerirati – naravno, pod uvjetom da se osjećate sigurno i voljeno. Ne zaboravite, imate pravo željeti (i živjeti!) odnos u kojem ćete se osjećati sigurno, poštovano i voljeno. Koju god odluku donesete, vodite računa o tome da uzima u obzir vašu dobrobit i životno zadovoljstvo. Sretno!

Poštovana, drago mi je što vam se članak dojmio i potaknuo na razmišljanje. Sve ste odlično shvatili – kad se odnosimo prema sebi s poštovanjem, prihvaćanjem i suosjećanjem, to oblikuje način na koji se ponašamo prema drugima, kao i način na koji dopuštamo drugima da se odnose prema nama. Onaj tko poštuje sebe (i druge) štiti svoje (i tuđe) potrebe i granice. Kada prihvaćamo da nismo savršeni, lakše prihvaćamo nesavršenstvo kod drugih ljudi, tolerantniji smo i imamo više razumijevanja i suosjećanja za svoje i tuđe slabosti i mane. Veća je tada vjerojatnost da ćemo sačuvati kraj sebe (kao i privući nove!) kvalitetne i emocionalno zdrave ljude s kojima imamo priliku razvijati/graditi pozitivne odnose. Bit će tu zasigurno i nekih koji će nas zbog te promjene napustiti – oni su ti koji su nas na neki način iskorištavali i kojima je odgovaralo da mi ne poštujemo sebe jer nas tada nisu morali poštivati ni oni. Bolje da je tako – neka im je sretan put!

Zapamtite: ljubav prema sebi nije sebičnost, nego temelj za zdrav odnos sa svijetom. Sretno!

Žao mi je što se borite s anksioznošću - vrlo je neugodna i može uvelike otežati svakodnevno funkcioniranje. Kako ste si dosad pokušali pomoći? Ukoliko još niste krenuli na psihoterapiju, mislim da je to prvi i najbolji korak koji možete učiniti za sebe. Naime, kako biste ponovno bili dobro, nakon što počnete raditi na tome da naučite tolerirati anksioznost (anksioznost je normalna i prirodna ljudska reakcija koja govori da smo živi i nemoguće ju je potpuno “ugasiti”), potrebno je utjecati na ono što simptome održava, a to su najčešće naši obrasci razmišljanja - katastrofiziranje i zamišljanje najgorih scenarija te mnogi drugi obrasci, jedan nekorisniji od drugoga. No tu su, i moramo ih naučiti prepoznati i uhvatiti se s njima u koštac kako bismo bili dobro. Možete stoga već od danas pokušati osvješćivati svoje negativne automatske misli i bilježiti ih na papir - sigurno ćete primijetiti neke obrasce koji se ponavljaju. Veoma je važno da se naučite nositi s njima jer misli značajno utječu na to kako se osjećate. Još jedna promjena koja će najvjerojatnije biti potrebna jest ona ponašajna. Kada se nečega bojimo, najčešća reakcija je da tu situaciju počinjemo izbjegavati ili se pak izlažemo tim istim situacijama uz pomoć. Koja su sigurnosna ponašanja kojima se vi služite? Boca vode ili tablete za smirenje u torbi, osoba uz koju se osjećate sigurno, sjedenje kraj prozora ili izlaza, ili nešto drugo? Cilj je da se postupno izlažete svojim strahovima i s vremenom ukinete sigurnosna ponašanja kako biste mogli uvidjeti da ste dovoljno jaki, da vi to možete i da se vaša katastrofa neće ostvariti (da nećete umrijeti, poludjeti, osramotiti se ili nešto treće). Možete, naravno, sve ovo pokušati napraviti i samostalno, ali ako primijetite da ne napredujete i da vam se kvaliteta života narušava, još vam jednom najtoplije predlažem da potražite pomoć dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. Vjerujte, moguće je biti bolje. Vi možete biti bolje. Sretno!

Poštovana, nema potrebe za isprikom, lijepo ste opisali sve što se događa i kako se zbog toga osjećate. Žao mi je što vam je teško, i fizički zbog oporavka ruke, ali i psihički, zbog stresa i napetosti koje osjećate jer se situacija zakomplicirala. Prvo što imam potrebu reći jest da niste krivi za ovu situaciju, kao i da je vaše zdravlje prioritet. Vjerujem da ste jako odgovorna i lojalna osoba, a onda zasigurno i takav djelatnik, no važno je da ne zaboravite na sebe - bez obzira na to što poslodavac "očekuje", vi niste dužni ići na posao dok niste zdravi. Ako još uvijek imate bolove, rana nije zatvorena i terapija nije dovršena, onda još niste sposobni za rad. Zakon i zdrav razum su na vašoj strani i nitko nema pravo to osporavati. Stoga kontaktirajte svog liječnika opće prakse, objasnite mu situaciju te ga zamolite da vam, s obzirom na okolnosti, produži bolovanje - to je uobičajena praksa. Što se pak tiče vašeg poslodavca, možete mu napisati mail sa sljedećim sadržajem:“Nažalost, oporavak se zakomplicirao i još uvijek imam otvorenu ranu i bolove. Bolovanje mi je za sada propisano do kontrole kod fizijatra koju su mi zakazali za tri tjedna. Žao mi je zbog odsutnosti koja je duža od planiranog, ali radim sve što mogu da se vratim čim prije, vodeći pritom računa o svom zdravlju.”

Svakako ne pretjerujte s opravdavanjem, već iznesite samo činjenice. Zapamtite – vaše zdravlje je najvažnije. Ako vaš poslodavac to ne razumije i ne poštuje, možda je trenutak da razmislite o promjeni poslodavca. Osjećaji tuge, plača, grčeva, nesanice – sve su to simptomi koji vas upozoravaju da ste preopterećeni. Predlažem da pogledate ovaj video iz naše arhive, kao i da podijelite s nekim bliskim svoje teškoće. Ukoliko se situacija ne smiri ni nakon svega ovoga, razmislite o razgovoru s psihologom. Zapamtite - posao nikada nije važniji od vašeg zdravlja.

Jako mi je žao što vam je teško i što niste sretni u braku. Naravno da ne postoji savršen brak i da su teška razdoblja normalna, ali ono što je za dobar brak ključno jest da su oba partnera spremna raditi na sebi za sreću partnera. Čujem da se vi u braku osjećate usamljeno i da je suprug primarno usmjeren na sebe i svoje potrebe. Kako biste se osjećali bolje, važno je da se za početak posvetite prvo sebi. Ako ste kroz život zanemarili neke hobije, prijateljstva ili ugodne aktivnosti, uključite ih ponovno u svoj život – hoće li to značiti upis na trening plesa, odlazak na plivanje na gradski bazen, kava s prijateljicom svake srijede poslijepodne nakon posla, odlazak s fotoaparatom u prirodu ili nešto drugo, manje je bitno. Ono što je bitno jest da počnete istraživati i raditi ono što vas ispunjava i veseli – možda po prvi put nakon mnogo godina. Posvetite se obavezno i pisanju – ono će vam pomoći da bolje razumijete (i prihvatite) to što osjećate i mislite. Možda ćete u tom pisanju osvijestiti da vaš muž nije osoba s kojom želite provesti ostatak života pa ćete se polako pokrenuti u smjeru željene promjene. Ili ćete se, pak, odlučiti potaknuti otvoren i iskren razgovor sa suprugom, s namjerom da ga osvijestite o svemu onome što vam nedostaje u vašem odnosu i što čini da vam je teško. Ovisno o njegovim reakcijama, znat ćete koji je put za vas ispravan – ostati ili otići – iako možda još nemate mogućnosti (ni odlučnosti) za promjenu. Svakako dajte sebi vrijeme – nemojte se forsirati ni u jednom smjeru. Poštujte sebe, svoje potrebe i svoje granice onako kako biste voljeli da ih poštuje i vaš suprug. Zapamtite – zaslužujete voljeti, ali i biti voljeni. Sretno!