Jako mi je žao da se tako osjećate, vjerujem da vam je neopisivo teško i sigurna sam da ste neizmjerno voljeli supruga. Gubitak supruga je ogroman udarac, a samoća koja ostaje nakon toga može biti jako teška, ponekad i nepodnošljiva, čak i onda kada imamo divnu obitelj koja nam je blizu i koja brine o nama. Naravno da djeca i unuci donose sreću, ali, kako ste rekli i sami, oni imaju svoje živote. A čak i kada bi bili stalno s vama, gubitak supruga ostavlja u srcu prazninu koju nitko drugi ne može popuniti. I strah od bolesti i smrti koji mi opisujete normalan je – kada dođemo u neke godine, a posebno nakon što izgubimo supružnika, postanemo svjesni da se i naš čas sve više bliži. Ono što je važno je da taj strah i te misli ne preuzmu naš život. Jeste li odtugovali gubitak supruga? Pritom mislim na proces žalovanja koji trebamo proći kako bismo mogli nastaviti dalje sa svojim životom: prihvatiti stvarnost gubitka voljene osobe, proraditi bol zbog gubitka (proći kroz tugu, nevjericu, strah i ostale neugodne emocije i reakcije na gubitak), prilagoditi se životu u kojem više nema umrloga i dati širi, dublji smisao tom gubitku, na primjer osjećaj da možete tražiti podršku, spoznaja da u okolini ima ljudi koji su spremni pružiti podršku u teškim trenucima, usvajanje životnih vrijednosti ("On me svojom smrću naučio da je važno imati nade do samog kraja"), osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s djecom), osjećaj ponosa ("jer sam mu zadnje dane uspjela/io učiniti podnošljivima"), vjera u Boga ili nešto drugo.

Možda vam može pomoći pisati mu pisma ili pričati s njim u mislima – terapijsko pisanje ima veliku moć u raspetljavanju, slaganju i otpuštanju misli i osjećaja koji su u nama spetljani (i teški). Možda nije loša ideja razmisliti i o nekoj vrsti podrške – psihološko savjetovanje, grupa za gubitak voljene osobe ili čak samo češći razgovori s prijateljima ako ih imate – temeljna poruka koju vam želim prenijeti jest da ne morate prolaziti kroz ovo sama. Bilo bi odlično kada biste pronašli nešto što vas ispunjava i tome posvetili dio svog vremena – druženje s ljudima, volontiranje, neki hobi koji vas veseli ili čak lagane fizičke aktivnosti koje će vam pomoći i fizički i psihički (vrtlarenje, šetnje na svježem zraku). Najvažnije je da ne dopustite da vam strah od budućnosti oduzme sadašnji trenutak, jer jedini život koji uistinu imamo jest samo onaj "sad". Ne zaboravite, imate pravo i dalje živjeti punim plućima, sigurna sam da bi vaš suprug bio najsretniji da zna kako se njegove najdraže oči i dalje smiju. Sretno!

Poštovanje, draga gospođo. Žao mi je što prolazite kroz zahtjevnu emocionalnu fazu jer svaki prekid je težak, pa tako i onda kada smo se na njega odlučili mi, kao što je vaš slučaj. Sigurna sam da vas je i sama veza, koju ste zbog okolnosti morali skrivati, također dijelom iscrpljivala. Ukoliko se pak radi o narcisu, kako ste napisali, tim više. Probajte pogledati jedan video na temu iz naše arhive i pročitati ovaj tekst – ukoliko u njima prepoznate čovjeka s kojim ste bili u vezi, lako je moguće da se radi o osobi koja ima izražene narcistične crte ličnosti. U tom slučaju, bilo bi jako dobro kada biste naredno razdoblje posvetili oporavku od te veze – umjesto da trošite previše energije na analizu njegovih postupaka, pitajte se što možete napraviti za sebe, kako se oporaviti i izaći iz ovog iskustva jača i mudrija.

Možda je na početku izgledalo uzbudljivo, možda ste vjerovali da je on poseban, ali sada vidite kako stvari stvarno stoje – najvjerojatnije vas je uvukao u igru u kojoj se uvijek morate dokazivati, osjećati manje vrijednom i tražiti mrvice pažnje. To nije ljubav, to je iscrpljivanje. Kako biste se zaštitili i ne riskirali povratak u taj odnos, prekinite svaki kontakt, bez izuzetaka. Svaka poruka, svaki pokušaj kontakta otvara vrata da vas opet uvuče unutra. A znate kako to ide – malo lijepih riječi, malo grižnje savjesti, i prije nego se snađete, opet ste tamo gdje ste bile. Svakako bih na vašem mjestu razmislila zašto sam uopće ušla u tu priču. Ne da se grizete, nego da shvatite što vam je u tom trenutku trebalo (i možda još uvijek treba). Jeste li samo tražili bijeg iz nesretnog braka? Potvrdu vlastite vrijednosti? Ili ste jednostavno upali u nešto što niste planirali ni u snu?

U svakom slučaju, važno je da ne ponovite isti obrazac. Vjerujem da oporavak od ovakvog odnosa neće biti brz, ali sjetite se svaki put kad vam je teško da će i ovo proći i da ste se zauzeli za sebe – koliko god boli, to ne može to svatko. Sretno!

Naš život velikim dijelom oblikuje naš posao. Radimo često i više od predviđenih 8 sati dnevno, a nerijetko se trudimo daleko više od onog što se od nas očekuje. Posljedica toga je da smo sve više pod stresom i da sve češće doživljavamo burnout, odnosno sagorijevanje na poslu. Pitam vas i pitam sebe: moramo li zaista biti toliko zaposleni? Iako nije lako, iz iskustva sa svojim klijentima, a i iz osobnog iskustva, tvrdim da je moguće naučiti održavati ravnotežu posla i privatnog života i da je to imperativ ukoliko ne želimo riskirati svoje zdravlje (i zadovoljstvo životom!). Na koncu, kada se razbolimo, koliko god stručni, ključni i “nezamjenjivi” bili u svom poslu, svima nama se vrlo brzo pronađe zamjena, kakva god da je. I život i posao idu dalje, s nama ili bez nas. Kada to osvijestimo, sljedeći korak je razmisliti patimo li možda od sindroma varalice – naime, osobe koje ga doživljavaju često se boje da će ih drugi "razotkriti" kao nedovoljno sposobne (iako su objektivno kvalificirane i uspješne) pa se trude preko svih granica dokazati okolini (i samima sebi!) koliko su sposobni i vrijedni. Ukoliko to nije naš slučaj, moguće je da imamo poteškoće s postavljanjem granica. Postavljanje granica na poslu ključno je za očuvanje mentalnog zdravlja i sprječavanje preopterećenosti jer jasno definiramo što je prihvatljivo i koliko smo dostupni. Asertivnost je vještina koja nam to omogućuje i zahvaljujući kojoj gradimo zdrave odnose s drugima i smanjujemo stres uzrokovan prekomjernim (i često nerealističnim) zahtjevima okoline. Dobra je vijest da se ona može naučiti pa, ukoliko ste sada zaključili da je nemate, možda je rješenje upravo početi raditi na njenom usvajanju. Na sljedećem linku možete poslušati jedan zanimljiv podcast – priču o mladom muškarcu koji nije znao postaviti granice, a ovdje možete saznati više o mindfulnessu i tehnikama relaksacije koje će vam pomoći da se efikasnije suočavate sa stresom na poslu i u životu općenito. Ne dopustite da vas posao toliko zaokupi da zaboravite živjeti. Ne zaboravite, stres je prolazan, ali vaše zdravlje i zadovoljstvo su nezamjenjivi. Sretno!

Dobar dan i vama! Anksioznost može imati veze s visokim pritiskom jer, kada smo u strahu ili pod stresom, naše tijelo aktivira "bori se ili bježi" (fight-or-flight) odgovor, što uzrokuje povećano lučenje hormona adrenalina i kortizola. Neke od fizičkih posljedica aktivacije tog sustava za preživljavanje su proširene zjenice, ubrzano i plitko disanje, napetost u tijelu i mišićima, ili čak drhtanje, pojačano znojenje, ubrzan rad srca i privremeno povećanje krvnog pritiska. Iako anksioznost nije opasna i sama po sebi ne uzrokuje probleme sa srcem ili tlakom, važno je naučiti regulirati svoju anksioznost kako bi se povećala opća kvaliteta života. Naime, ako vam se to događa često i ne znate kako se umiriti, vaš organizam se dosta umara, a vi se osjećate emocionalno iscrpljeni. Više o anksioznosti možete saznati u jednom zanimljivom videu iz naše arhive. Kako biste se naučili uspješnije nositi s anksioznošću, pokušajte se posvetiti učenju tehnika poput mindfulnessa, psihofizičke relaksacije, autogenog treninga, dubokog disanja ili nekoj laganoj fizičkoj aktivnosti. Više o ovim tehnikama možete saznati u našem videu.

Ukoliko vremenom uvidite da ne uspijevate sami, nemojte se libiti potražiti pomoć psihologa ili psihoterapeuta – to su stručne osobe koje će vam pomoći uvidjeti što vas toliko plaši, postepeno se suočiti sa svojim strahovima, kao i usvojiti alate i tehnike kako da se smirite kada postane previše. Ako ste pak primijetili česte epizode visokog tlaka, uvijek sam mišljenja da je najbolje posavjetovati se s liječnikom i isključiti fizičke uzroke. Strah je sastavni dio ljudskog emocionalnog života, ali ne mora upravljati nama. Možemo ga razumjeti, prihvatiti i naučiti kako ga smiriti. Sretno!

Često se ljudi boje da će izgubiti kreativnost ukoliko krenu planirati život, no to uopće ne mora biti istina. Upravo suprotno, i sam kreativan proces ima svoju strukturu koju slijedi. Kako život ne bi postao previše rigidan, a osoba u njemu imala osjećaj da nije dovoljno “slobodna”, važno je planirati na sljedeći način. Uvođenje reda u svoj život ne mora biti naglo: postepeno počnite uvoditi promjene, učeći što vam najbolje odgovara i osvještavajući na svojoj koži sve dobrobiti organizacije. Možete početi s malim koracima – npr. organiziranje radnog stola, planiranje dana, slaganje obaveza prema prioritetima ili postavljanje ciljeva (dnevnih, tjednih, mjesečnih i godišnjih). Organizacija vremena ne znači nužno zatvor ili rigidnost. Ono što je ključno je da uspostavite dnevne navike koje vam pomažu da budete produktivniji (npr. planirajte u raspored aktivnosti koje morate ili bi bilo dobro odraditi), ali i ostavite prostor za kreativnost – odredite u rasporedu vrijeme za "neplanirane" aktivnosti kada možete raditi štogod želite taj dan. Na taj način, iako imate strukturiran raspored, zadržavate i prostore koji ostaju slobodni za ispoljavanje vaše kreativnosti. Obavezno budite fleksibilni u svojoj organizaciji – to znači da ne morate biti uvijek 100% organizirani, kao i da ne morate uvijek odraditi sve kako ste taj dan isplanirali. Neke dane ćete više slijediti plan, druge se malo više opustiti i prepustiti, sve je to u redu i daleko je prirodnije od strogog planiranja i pridržavanja svakog koraka. Glavna je poruka, dakle, da kreativnost ne mora biti suprotnost organizaciji. Ona može biti motivirana jasnim ciljevima i strukturama, a u sebi istovremeno čuvati prostor za nered, rast i inovaciju. Počnite stoga korak po korak istraživati koje sve dobrobiti vam može u život donijeti malo više reda i strukture, bez straha da ćete platiti gubitkom slobode, kreativnosti ili spontanosti. Sretno!

Izlazak iz kruga negativnih misli moguć je kombiniranjem mindfulnessa i kognitivno-bihevioralne tehnike propitivanja misli. Za početak, postanite svjesni svojih misli – to su samo misli, nisu činjenice i ne moraju uopće biti istinite (najčešće to nisu, jel' tako?). A čak i ukoliko jesu, pomaže li vam tako razmišljati? Ne morate ih se držati niti im vjerovati. Možete ih pokušati zamisliti kao oblake koji prolaze nebom, lišće koje teče rijekom ili neku drugu sliku koja vam je bliska. Usmjerite pažnju na sadašnji trenutak – disanje, zvukove oko sebe, vaše tjelesne senzacije. To vam može pomoći da se odmaknete od vrtloga negativnih misli. Ukoliko ova vježba ne uspije i misao vas dalje nastavi jako brinuti, propitajte svoju misao.

Je li ova misao zaista istinita ili je možda pretjerana/pogrešna? Kako bih se nosio/la s ovim da se zaista desi? Mogu li to preživjeti? Koliko često su se moji crni scenariji zaista i ostvarili? Koji je vjerojatniji scenario od ovog negativnog kojeg trenutno zamišljam? Koji su dokazi da je ova moja misao točna, a koji da nije? Da moj prijatelj razmišlja ovako, što bih mu rekao/la? Kako bi netko objektivan sagledao ovu situaciju? Kako bih se osjećao/la da ovu misao zamijenim nekom realnijom i pozitivnijom?

Dakle, kada primijetite negativnu misao, umjesto da nastavite hraniti negativni scenario i da se izgubite u tom vrtlogu, možete ga učiti promatrati s distance i zamijeniti štetne obrasce razmišljanja korisnijima i realnijima. Samo strpljivo, uporno i sretno!

Živimo u doba informacijske preopterećenosti i infodemije. Svakodnevno smo plavljeni informacijama, uključujući točne i netočne vijesti, što nam dodatno otežava pronalazak pouzdanih izvora i donošenje ispravnih odluka. Kako bismo u toj šumi informacija sačuvali vlastito mentalno zdravlje, važno je naučiti kako se nositi s njima. Prvo i najosnovnije je odrediti kada i koliko ćemo pratiti vijesti, npr. jednom dnevno umjesto stalnog provjeravanja, kao i postaviti granice u odnosima s drugim ljudima. Npr., ako vam netko krene prepričavati nešto negativno što je pročitao, možete reći nešto poput: “Hvala ti puno, ali bih radije o nekoj veselijoj temi, što kažeš?” Drugi i ključan korak je izabrati pouzdane izvore – izbjegavati senzacionalističke medije koji koriste strah kako bi privukli pažnju. Naravno, važno je i njegovati i razvijati vlastito kritičko mišljenje – učiti razlikovati točne informacije od manipulacija i nikako vjerovati svemu što pročitamo u medijima. Kako bismo uspješno umanjili svoj strah, važno je učiti tolerirati neizvjesnost (prihvaćati stvari koje su izvan vašeg dosega i ne trošiti previše vremena na razmišljanje o njima), a istovremeno stavljati svoj fokus na ono što možemo kontrolirati – umjesto da se osjećate nemoćno zbog globalnih problema, fokusirajte se radije na stvaranje pozitivnih promjena u svom životu i okolini. Ako vas neka vijest previše optereti, porazgovarajte o tome s nekim od povjerenja, za kojeg znate da će se potruditi umiriti vas i pomoći vam da ne iskonstruirate neki nepotrebni negativni scenario oko toga. Za kraj, kako biste svakodnevno opuštali um i nahranili dušu, birajte svjesno i neke pozitivne sadržaje, pritom mislim na sve ono što vam donosi mir, inspiraciju ili radost (npr. knjige, glazbu, prirodu). Zapamtite, važno je biti informiran o tome što se događa oko nas, ali nikako preplavljen negativnošću – čovjek ispunjen negativnošću teško može unijeti dobro u svoj život i u svijet oko sebe. Sretno!

Ima li itko među nama kome doktori nisu barem jednom rekli “da mu je to od stresa”? Najvjerojatnije (gotovo pa i) nema. Stres je danas objašnjenje za mnoge tegobe. Zasigurno je istina da je on jednostavno neizbježan i sastavni dio ljudskog življenja, no isto tako važno je razlikovati pozitivan stres i negativan stres. Dobar stres (eustress) pomaže nam da u određenim situacijama damo sve od sebe, postignemo ciljeve i uspjehe ili obranimo svoj život od opasnosti. Stres počinje stvarati probleme (distress) onda kada je kontinuiran, kroničan, pa organizam nema priliku za odmor i povratak u stabilnost. Dobra je vijest da je moguće naučiti bolje se nositi sa stresom. Kako? Za početak treba raditi na tome da smanjimo vlastiti doživljaj stresa tako da probleme naučimo gledati iz više kutova kako bismo ih racionalizirali i smanjili strah, a potom je nužno okrenuti se rješavanju problema ili prihvaćanju situacije koju ne možemo promijeniti. Kako bismo te zadatke mogli odraditi što efikasnije, pomoći nam mogu neke kognitivne tehnike poput propitivanja naših iskrivljenih misli, te emocionalne tehnike poput mindfulnessa, psihofizičke relaksacije i raznih tehnika disanja, o kojima možete čuti više u sljedećem videu i podcastu.

Svoje pak negativne misli možete pokušati propitati uz pomoć sljedećih pitanja:

Koji su dokazi za i protiv ove misli?

Imaš li konkretne dokaze koji potvrđuju tvoju misao, ili je ona temeljena na pretpostavkama i emocijama?

Da moj prijatelj razmišlja ovako, što bih mu rekao/la?

Postoji li neki drugi način da gledam na ovu situaciju?

Može li postojati pozitivnije, realističnije ili uravnoteženije objašnjenje?

Koliko će mi ova misao biti važna za 5 dana, 5 mjeseci ili 5 godina?

Kako se osjećam kada vjerujem u ovu misao, a kako bih se osjećao/la da je zamijenim nekom korisnijom?

Ova pitanja mogu vam pomoći da prepoznate automatske negativne misli i zamijenite ih realnijim i korisnijim perspektivama. Kako je rekao otac istraživanja stresa, stres ne dolazi od onoga što nam se događa, već od našeg odgovora na to što nam se događa. Zato samo hrabro i sretno!

Poštovanje, primite moje iskreno saučešće, jako mi je žao zbog vašeg gubitka. Gubitak roditelja je jedan od najtežih životnih udaraca, i ono što sada osjećate – tugu, nevjericu i strah – potpuno je prirodno. Svaki put kada netko umre, a posebice kada umru oni čija smo djeca, osvijestimo da smo smrtni i da naši roditelji (a ni nitko koga znamo) neće živjeti vječno. Gubitak oca tako može probuditi ogroman strah da ćete izgubiti i mamu, jer sada znate koliko je bolno izgubiti nekog koga volite. No, umjesto da dopustite da vas taj strah preplavi, pokušajte ga zamijeniti zahvalnošću što je mama još uvijek tu i počnite produbljivati svoj odnos s njom. Umjesto da se fokusirate na strah da ćete izgubiti i nju (a što je neminovno jednog dana), iskoristite to vrijeme da provedete što više vremena s majkom koja je još uvijek tu kraj vas.

Ono što je sada važno da još učinite je da si dozvolite tugovati za ocem - postoje zadaci tugovanja koje svi moramo odraditi: prihvatiti stvarnost gubitka voljene osobe, proraditi bol zbog gubitka (proći kroz tugu, nevjericu, strah i ostale neugodne emocije i reakcije na gubitak), prilagoditi se životu u kojem više nema umrloga i dati širi, dublji smisao tom gubitku, naprimjer osjećaj da možete tražiti podršku/spoznaja da u okolini ima ljudi koji su spremni pružiti podršku u teškim trenucima, usvajanje životnih vrijednosti ("On me svojom smrću naučio da je važno kako si živio, a ne koliko si živio"), osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s majkom nakon smrti oca), osjećaj ponosa ("jer sam mu zadnje dane uspjela/io učiniti podnošljivima"), vjera u Boga ili nešto drugo. Možda vam može pomoći pisati mu pisma ili pričati s njim u mislima – terapijsko pisanje ima veliku moć u raspetljavanju, slaganju i otpuštanju misli i osjećaja koji su u nama spetljani (i teški). Od velike pomoći bit će sigurno i razgovor s nekim tko ga je volio, poput mame ili drugih članova obitelji – nemojte se ustručavati potražiti podršku i utjehu od bližnjih. Ovdje možete poslušati i jedan prekrasan podcast koji govori upravo o gubitku roditelja. Svakako pripazite da ne izgubite iz vida i brigu o sebi – pokušajte svaki dan malo prošetati, pojedite nešto skuhano, spavajte dovoljno, posvetite neko vrijeme aktivnosti koja vas inače ispunjava i opušta čak i ako sada nemate volje. I ne zaboravite, svi ćemo jednog dana umrijeti, ali ono što ostavljamo iza sebe – ljubav, djela i uspomene – živimo dalje u onima koji nas vole. Sretno!

Jako mi je žao što prolazite kroz ovako zahtjevnu emocionalnu situaciju. Biti vjerni svom partneru koji nije vjeran nama vrlo je iscrpljujuće, razočaravajuće i može imati snažan utjecaj na naše zadovoljstvo sobom, ali i životom općenito. To što se osjećate tjeskobno, neraspoloženo, loše spavate i jedete te nemate volje za ničim, sasvim su normalne i prirodne reakcije na ovo što proživljavate te dugoročno mogu dovesti do depresije u koju je lako upasti kada se osjećamo zatočeni u nesretnom životu. Pomisao da viđa druge žene u vama izaziva koje osjećaje? Moguće zavist, gađenje, bijes, bespomoćnost i nedostatnost? Pitate se zašto mu vi niste dovoljni, a vjerujete da biste to trebali biti, ukoliko vas uistinu voli, je li tako? Vjerujem da su sve te godine u kojima ste unatoč prijevarama ostali s njim u braku ostavile trag na vašem samopoštovanju – moguće je da duboko u sebi ipak ne vjerujete da vrijedite i da zaslužujete da vas netko bolje tretira. Možda pak nosite uvjerenje prema kojem „se uz partnera ostaje unatoč svemu“ (pa čak i prijevarama), ili ste gajili nadu da će se partner promijeniti i da nećete morati mijenjati svoj život iz korijena. Možda ste ga jednostavno samo jako voljeli i željeli dobiti od njega istu takvu ljubav (iako on nije u mogućnosti pružiti vam je).

Nažalost, niste je dobili i sada se osjećate razočarano, nesretno i paralizirano – godine su prošle i ne znate kako se maknuti i početi život iznova. Ukoliko još niste sigurni u svoju odluku, pitajte se sljedeća pitanja:

Ima li smisla ostati u braku s nekim tko me ne voli na način koji je meni potreban da bih se osjećala voljenom?

Ako ostanem u takvom odnosu unatoč tome što se zbog takve odluke osjećam loše u svojoj koži, što to govori o mom odnosu prema samoj sebi?

Koliko god bilo teško napustiti brak (i život koji poznajete pola svog života), nadam se da ćete donijeti odluke koje su najbolje za vas i vašu dobrobit. Svatko zaslužuje biti voljen iskreno i bezuvjetno, i vjerujem da i vi zaslužujete takvu ljubav. Sretno!