Od najranijih godina, kroz interakciju s obitelji, prijateljima, učiteljima i društvom usvajamo uvjerenja o tome što znači biti "dovoljno dobar". Ako su ta iskustva bila negativna, ako smo bili kritizirani, zanemareni ili nismo dobijali dovoljno ljubavi i pažnje, lako možemo razviti vjerovanje da nismo dovoljno vrijedni ili sposobni. Taj osjećaj nedovoljnosti, nesposobnosti, bezvrijednosti stalno nas prati i utječe na naše misli, emocije i ponašanja, a zove se nisko samopoštovanje. Ono što u odrasloj dobi održava naše nisko samopoštovanje su obrasci ponašanja koje razvijemo upravo kako bi se zaštitili od negativnih uvjerenja poput "Nisam dovoljno dobar.", "Ne mogu se nositi s izazovima.", "Nitko me ovakvu neće voljeti." To su pretjerana samokritičnost, izbjegavanje izazova, prekomjerno traženje odobravanja od drugih ili stalno uspoređivanje s drugima. Možda ste primijetili da ste često izuzetno samokritični i teško se hvalite ili si dajete zasluge za nešto dobro? Vjerujete kako niste dovoljno dobri i da su drugi bolji od vas? Skloni ste tražiti odobravanje od drugih i ne možete podnijeti da netko drugi misli loše o vama? Previše se trudite udovoljiti tuđim očekivanjima, zanemarujući vlastite želje i potrebe? Ako ste se prepoznali u ovim pitanjima, to može biti znak da imate nisko samopoštovanje. Svijest o tome je prvi korak prema promjeni, a kognitivno-bihevioralna terapija može vam pomoći da razbijete ove negativne obrasce i razvijete zdraviji i pozitivniji pogled na sebe. Kako budete jačali svoje samopoštovanje, osjećat ćete se bolje u svojoj koži i lakše donositi odluke koje su u skladu s vašim stvarnim željama i potrebama. Vaš život postat će ispunjeniji i sretniji jer ćete prestati tražiti vanjsko odobravanje i početi živjeti onako kako uistinu zaslužujete – iskreno, autentično i u miru sa sobom. Samo hrabro, i sretno!

Iskreno mi je žao, vjerujem da se osjećate slomljeno, zbunjeno i izdano. Otkriti da nas je partner toliko godina varao može u nama izazvati snažne osjećaje ljutnje, nesigurnosti, dubokog razočaranja i potpunog gubitka povjerenja u osobu – kao da u trenu nestane sve što smo mislili da znamo o njoj i o našem odnosu, i ne znamo više što je bilo istina, a što laž. Strašan osjećaj. Sada je važno dopustiti si da osjećate sve što osjećate, jer su sve to potpuno normalne reakcije; bilo bi čudno upravo suprotno. U ovoj fazi, preporučujem da se fokusirate na sebe – na svoje emocionalno zdravlje i dobrobit. Podrška prijateljica, a možda i terapeuta, ključan su dio procesa iscjeljenja. Kada budete na to spremna, fokusirat ćete se na donošenje odluke kako dalje – pokušati oprostiti i raditi na odnosu s partnerom (samostalno ili uz pomoć terapeuta) ili odlučiti otići iz braka. Nema ispravnog ili pogrešnog puta, sve što osjećate i sve što odlučite je ispravno ako slušate svoje srce i donosite odluku skrbeći se o vlastitoj dobrobiti. Možda vam može biti korisno poslušati jedan podcast iz naše arhive upravo na ovu temu. I ne zaboravite, ovo je bolan proces koji može potrajati. Ono što je u njemu najvažnije jest da zaliječite svoje rane i procesirate sve što osjećate kako biste kasnije mogli donijeti odluku o svojoj budućnosti, sa ili bez supruga, a s kojom ćete biti u miru. Samo blago i strpljivo prema sebi, sretno!

Poštovanje, privikavanje na farmakoterapiju može biti izazovno, posebno u trenucima kada se suočavate s dodatnim stresovima poput onih koje ste mi opisali. Bilo bi dobro kada biste sve ove simptome spomenuli svom liječniku i zamolili ga da vam detaljnije objasni mehanizam djelovanja lijeka kako biste bolje razumjeli što možete očekivati tijekom prilagodbe na terapiju. Ono što još želim podijeliti s vama, iako me to niste pitali, je nešto što kao psihoterapeut smatram vrlo važnim, a to je činjenica da uz lijekove, koji su korisni u stabilizaciji simptoma, psihoterapija je jednako važan korak u dugoročnom smanjenju anksioznosti. Generalizirani anksiozni poremećaj (p)održavaju obrasci razmišljanja koji vas drže u stanju stalne zabrinutosti. Kognitivno-bihevioralna terapija (KBT) pomaže prepoznati te misli, propitati ih i razviti zdravije načine nošenja sa stresom. Jedna od tehnika koju možete početi primjenjivati već danas, a koja vam može pomoći u trenutku kad vas preplave brige, je "odgađanje brige". Umjesto da se prepustite negativnim mislima, pokušajte im postaviti granicu. Na primjer, kada primijetite da briga dolazi, recite sebi: "Sad nije vrijeme za ovo, bavit ću se tim mislima kasnije." I zapišite ih. Odredite konkretno vrijeme u danu (npr. 15-20 minuta popodne) kada ćete si dopustiti da o tim brigama razmišljate, ali ne prije. Ono što se često dogodi jest da, kada dođe to zakazano vrijeme, brige više nisu tako intenzivne ili ih čak zaboravimo. S druge strane, ova vježba vam daje prostor za razlučiti koje su brige korisne (one na koje imate utjecaj), a koje to nisu (izvan vašeg utjecaja). Bit će za vas također važno osvijestiti koja su vaša vjerovanja o brigama, jer neka od njih za vas sigurno nisu korisna. Osobe s generaliziranim anksioznim poremećajem imaju određena uvjerenja o brigama koja ih nesvjesno održavaju u začaranom krugu anksioznosti, npr. "Ako se brinem, spriječit ću loše stvari." "Ako prestanem brinuti, znači da ne marim dovoljno." "Moram riješiti svaku neizvjesnost odmah." Prepoznavanje ovih uvjerenja prvi je korak ka mijenjanju odnosa prema brigama. Kako biste dobili adekvatnu podršku i vodstvo na tom putu, predlažem stoga da razmislite o psihoterapiji. Samo hrabro, i sretno!

Pronalaženje unutarnjeg mira proces je koji zahtijeva strpljenje, svjesnost i nježnost prema sebi. Mi ljudi se često borimo s onim što ne možemo promijeniti i teško prihvaćamo da je nešto tako kako je, ukoliko bismo željeli da je drugačije. Mir dolazi samo onda kada prihvatimo da neke stvari nisu u našim rukama. To ne znači odustajanje, već prepuštanje životu u svoj svojoj punini. Suprotno tome, naše su najčešće reakcije – ili bježimo od nečega što nam je teško prihvatiti pa se pokušavamo distrahirati (kroz scrollanje po mobitelu, opojne supstance, zakopavanje u posao, pretjerano jedenje ili nešto drugo), ili se pak borimo protiv toga (ljutimo na sebe ili život, kajemo se, bojimo se, zamjeramo, frustrirani smo i nesretni). Umjesto da se borimo ili bježimo od svega onog što nam je neugodno, rješenje leži u tome da si dozvolimo da sve bude baš kako jest, čak i onda kada bismo voljeli da bude drugačije. Naš um nas često vodi u prošlost gdje prebivamo u kajanju i žaljenju ili u budućnost gdje nas obuzima strah. Zapamtite, prava snaga leži u sadašnjem trenutku. Kako bismo to uspjeli, možemo trenirati vraćanje pažnje na disanje, svoja osjetila ili neke jednostavne aktivnosti. Više o nekima od ovih tehnika možete saznati u ovom videu. Bivajući ovdje i sada, osjetit ćete puninu života, dobiti prostor za mudriju odluku, bolji fokus na ono što možete kontrolirati, kao i prihvaćanje onoga na što jednostavno nemate utjecaj. Na taj način ćete se pomiriti sa životom (samim sobom i drugima koji su vam učinili nažao). Kako biste posložili misli i procesirali emocije, predlažem i tehniku pisanja, razgovor s nekim od povjerenja, a zašto ne i terapeuta. I ne zaboravite, mir ne dolazi izvana, on se nalazi u načinu na koji promatramo svijet i prihvaćamo sebe. Samo strpljivo, i sretno!

Poštovanje, i u malo riječi uspjeli ste sažeti svu svoju patnju, iskreno mi je žao da se tako osjećate. Puno je samosvijesti, snage i hrabrosti bilo potrebno da sebi priznate što vas muči, kao i odakle sve to dolazi. To što ste već prepoznali uzrok svog osjećaja – odgoj i strah usađen od djetinjstva – veliki je korak. Ono što se događa u trenutku kada vas netko dira je automatska reakcija – vaše tijelo i um naučili su povezivati dodir s opasnošću (s nečim prljavim, grešnim), iako racionalno znate da dodir sam po sebi nije prijetnja. Prvo i najvažnije u hvatanju u koštac s ovim problemom je da se ne forsirate jer iz toga neće izaći ništa dobro osim još malo osjećaja krivnje, grizodušja i srama. To što ne podnosite dodir ne znači da s vama nešto nije u redu – imate pravo na svoje granice, kao i na to da ih drugi poštuju. Ako želite promijeniti svoj odnos prema dodiru, možete to pokušati napraviti, ali obavezno postepeno. Možete početi s time da sami sebe nježno dodirujete – npr. položite ruku na svoj dlan, rame ili negdje drugdje. Istražujte kako se osjećate i koje misli vam prolaze glavom. Nakon toga, kada ste spremni, eksperimentirajte dalje s kratkim dodirima s osobama kojima vjerujete – primjerice, dodir dlanova ili kratko držanje za ruku. Pokušajte zapisivati misli koje vam dolaze kada netko pokuša uspostaviti fizički kontakt. Pitajte se: „Je li ovo zaista prljavo ili je to samo stari naučeni obrazac iz djetinjstva?” S vremenom, možete pokušati zamijeniti ta uvjerenja novima – npr. „Dodir može biti siguran i topao.” Ili “Dodir može biti umirujuć” ili nešto drugo. Kada savladate i to, postepeno „otežavajte” izlaganje i pažljivo motrite i čuvajte svoje granice kako ih ne bi grubo prešli. Cilj je da se one vremenom omekšaju, ne da ih kidate. Mogu vam pomoći i tehnike opuštanja poput sporog disanja, laganog istezanja ili masaže (čak i samo-masaže), kao i tjelesno usmjerena psihoterapija. U tom smislu, možda zaista ne bi bilo loše razmisliti o pomoći stručnjaka, posebice ako osjećaji mučnine i straha ostanu jaki unatoč vašem trudu i radu na sebi. I najiskrenije vas molim da si od danas više ne zamjerate zbog ovog osjećaja – on nije vaša krivnja i ne mora ostati ni vaš teret. Prvi, najveći i najteži korak ste već napravili s time što ste iskreno pogledali u samu sebe i pokrenuli se prema željenoj promjeni. Dajte si vremena u tom procesu i budite nježni prema sebi. Sretno!

Poštovana, jako mi je žao što ste izgubili dijete, to je neopisiva bol koja trajno mijenja čovjeka i ostavlja trag na duši koji nikada ne nestaje u potpunosti. Sasvim je razumljivo da nakon takvog gubitka osjećate stalni strah za one koje volite. Nažalost, iako biste brigom voljeli zaštititi svoje voljene, to jednostavno nije moguće – briga ne štiti vašu obitelj, već samo iscrpljuje vas i oduzima vam mir i trenutke sreće s onima koje volite. Znam da je lakše reći nego učiniti i da se brige ne mogu tek tako „isključiti“, ali možete naučiti kako da taj strah ne upravlja vašim životom. Svaki put kad vas preplavi strah, duboko udahnite i usmjerite pažnju na sadašnji trenutak. Zapitajte se: Što se događa u ovom trenutku? Jesu li vaši unuci, sin i obitelj sada dobro? Ako jesu, dozvolite sebi da osjetite olakšanje i pustite da ta negativna misao prođe po nebu kao oblak. Zapamtite, to su samo misli, a ne činjenice. One najčešće nisu istinite, a čak i da to jesu, pomaže li vam tako razmišljati? Što kada biste odlučili prepustiti te brige tamo kamo i pripadaju, budućnosti? Naime, je li nam korisno brinuti o onome na što nemamo nikakav utjecaj? Nije, samo troši našu energiju i fokus koji bi bilo bolje usmjeriti negdje drugdje, tamo gdje imamo mogućnost kontrole. Gdje bi za vas bilo bolje da stavite fokus? Kamo bi se mogli usmjeriti da vam bude korisno, da živite mirnije i sretnije? Razmislite malo o ovim pitanjima kao i o činjenici da možda ne morate kroz ovo prolaziti sami. Pokušajte razgovarati s nekim tko vas razumije – to može biti neka bliska osoba, a zašto ne i psiholog ili psihoterapeut koji vam može pomoći da pronađete načine kako da smirite taj stalni strah. Vaš gubitak ostavio je dubok trag i potpuno je razumljivo da brinete za one koje volite. Ipak, nemojte dopustiti da strah zasjeni vrijeme koje imate s njima, budite s njima u sadašnjem trenutku, jer to je najdragocjenije što im možete dati.

Jako mi je žao da se tako osjećate, vjerujem da vam je neopisivo teško i sigurna sam da ste neizmjerno voljeli supruga. Gubitak supruga je ogroman udarac, a samoća koja ostaje nakon toga može biti jako teška, ponekad i nepodnošljiva, čak i onda kada imamo divnu obitelj koja nam je blizu i koja brine o nama. Naravno da djeca i unuci donose sreću, ali, kako ste rekli i sami, oni imaju svoje živote. A čak i kada bi bili stalno s vama, gubitak supruga ostavlja u srcu prazninu koju nitko drugi ne može popuniti. I strah od bolesti i smrti koji mi opisujete normalan je – kada dođemo u neke godine, a posebno nakon što izgubimo supružnika, postanemo svjesni da se i naš čas sve više bliži. Ono što je važno je da taj strah i te misli ne preuzmu naš život. Jeste li odtugovali gubitak supruga? Pritom mislim na proces žalovanja koji trebamo proći kako bismo mogli nastaviti dalje sa svojim životom: prihvatiti stvarnost gubitka voljene osobe, proraditi bol zbog gubitka (proći kroz tugu, nevjericu, strah i ostale neugodne emocije i reakcije na gubitak), prilagoditi se životu u kojem više nema umrloga i dati širi, dublji smisao tom gubitku, na primjer osjećaj da možete tražiti podršku, spoznaja da u okolini ima ljudi koji su spremni pružiti podršku u teškim trenucima, usvajanje životnih vrijednosti ("On me svojom smrću naučio da je važno imati nade do samog kraja"), osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s djecom), osjećaj ponosa ("jer sam mu zadnje dane uspjela/io učiniti podnošljivima"), vjera u Boga ili nešto drugo.

Možda vam može pomoći pisati mu pisma ili pričati s njim u mislima – terapijsko pisanje ima veliku moć u raspetljavanju, slaganju i otpuštanju misli i osjećaja koji su u nama spetljani (i teški). Možda nije loša ideja razmisliti i o nekoj vrsti podrške – psihološko savjetovanje, grupa za gubitak voljene osobe ili čak samo češći razgovori s prijateljima ako ih imate – temeljna poruka koju vam želim prenijeti jest da ne morate prolaziti kroz ovo sama. Bilo bi odlično kada biste pronašli nešto što vas ispunjava i tome posvetili dio svog vremena – druženje s ljudima, volontiranje, neki hobi koji vas veseli ili čak lagane fizičke aktivnosti koje će vam pomoći i fizički i psihički (vrtlarenje, šetnje na svježem zraku). Najvažnije je da ne dopustite da vam strah od budućnosti oduzme sadašnji trenutak, jer jedini život koji uistinu imamo jest samo onaj "sad". Ne zaboravite, imate pravo i dalje živjeti punim plućima, sigurna sam da bi vaš suprug bio najsretniji da zna kako se njegove najdraže oči i dalje smiju. Sretno!

Poštovanje, draga gospođo. Žao mi je što prolazite kroz zahtjevnu emocionalnu fazu jer svaki prekid je težak, pa tako i onda kada smo se na njega odlučili mi, kao što je vaš slučaj. Sigurna sam da vas je i sama veza, koju ste zbog okolnosti morali skrivati, također dijelom iscrpljivala. Ukoliko se pak radi o narcisu, kako ste napisali, tim više. Probajte pogledati jedan video na temu iz naše arhive i pročitati ovaj tekst – ukoliko u njima prepoznate čovjeka s kojim ste bili u vezi, lako je moguće da se radi o osobi koja ima izražene narcistične crte ličnosti. U tom slučaju, bilo bi jako dobro kada biste naredno razdoblje posvetili oporavku od te veze – umjesto da trošite previše energije na analizu njegovih postupaka, pitajte se što možete napraviti za sebe, kako se oporaviti i izaći iz ovog iskustva jača i mudrija.

Možda je na početku izgledalo uzbudljivo, možda ste vjerovali da je on poseban, ali sada vidite kako stvari stvarno stoje – najvjerojatnije vas je uvukao u igru u kojoj se uvijek morate dokazivati, osjećati manje vrijednom i tražiti mrvice pažnje. To nije ljubav, to je iscrpljivanje. Kako biste se zaštitili i ne riskirali povratak u taj odnos, prekinite svaki kontakt, bez izuzetaka. Svaka poruka, svaki pokušaj kontakta otvara vrata da vas opet uvuče unutra. A znate kako to ide – malo lijepih riječi, malo grižnje savjesti, i prije nego se snađete, opet ste tamo gdje ste bile. Svakako bih na vašem mjestu razmislila zašto sam uopće ušla u tu priču. Ne da se grizete, nego da shvatite što vam je u tom trenutku trebalo (i možda još uvijek treba). Jeste li samo tražili bijeg iz nesretnog braka? Potvrdu vlastite vrijednosti? Ili ste jednostavno upali u nešto što niste planirali ni u snu?

U svakom slučaju, važno je da ne ponovite isti obrazac. Vjerujem da oporavak od ovakvog odnosa neće biti brz, ali sjetite se svaki put kad vam je teško da će i ovo proći i da ste se zauzeli za sebe – koliko god boli, to ne može to svatko. Sretno!

Naš život velikim dijelom oblikuje naš posao. Radimo često i više od predviđenih 8 sati dnevno, a nerijetko se trudimo daleko više od onog što se od nas očekuje. Posljedica toga je da smo sve više pod stresom i da sve češće doživljavamo burnout, odnosno sagorijevanje na poslu. Pitam vas i pitam sebe: moramo li zaista biti toliko zaposleni? Iako nije lako, iz iskustva sa svojim klijentima, a i iz osobnog iskustva, tvrdim da je moguće naučiti održavati ravnotežu posla i privatnog života i da je to imperativ ukoliko ne želimo riskirati svoje zdravlje (i zadovoljstvo životom!). Na koncu, kada se razbolimo, koliko god stručni, ključni i “nezamjenjivi” bili u svom poslu, svima nama se vrlo brzo pronađe zamjena, kakva god da je. I život i posao idu dalje, s nama ili bez nas. Kada to osvijestimo, sljedeći korak je razmisliti patimo li možda od sindroma varalice – naime, osobe koje ga doživljavaju često se boje da će ih drugi "razotkriti" kao nedovoljno sposobne (iako su objektivno kvalificirane i uspješne) pa se trude preko svih granica dokazati okolini (i samima sebi!) koliko su sposobni i vrijedni. Ukoliko to nije naš slučaj, moguće je da imamo poteškoće s postavljanjem granica. Postavljanje granica na poslu ključno je za očuvanje mentalnog zdravlja i sprječavanje preopterećenosti jer jasno definiramo što je prihvatljivo i koliko smo dostupni. Asertivnost je vještina koja nam to omogućuje i zahvaljujući kojoj gradimo zdrave odnose s drugima i smanjujemo stres uzrokovan prekomjernim (i često nerealističnim) zahtjevima okoline. Dobra je vijest da se ona može naučiti pa, ukoliko ste sada zaključili da je nemate, možda je rješenje upravo početi raditi na njenom usvajanju. Na sljedećem linku možete poslušati jedan zanimljiv podcast – priču o mladom muškarcu koji nije znao postaviti granice, a ovdje možete saznati više o mindfulnessu i tehnikama relaksacije koje će vam pomoći da se efikasnije suočavate sa stresom na poslu i u životu općenito. Ne dopustite da vas posao toliko zaokupi da zaboravite živjeti. Ne zaboravite, stres je prolazan, ali vaše zdravlje i zadovoljstvo su nezamjenjivi. Sretno!

Dobar dan i vama! Anksioznost može imati veze s visokim pritiskom jer, kada smo u strahu ili pod stresom, naše tijelo aktivira "bori se ili bježi" (fight-or-flight) odgovor, što uzrokuje povećano lučenje hormona adrenalina i kortizola. Neke od fizičkih posljedica aktivacije tog sustava za preživljavanje su proširene zjenice, ubrzano i plitko disanje, napetost u tijelu i mišićima, ili čak drhtanje, pojačano znojenje, ubrzan rad srca i privremeno povećanje krvnog pritiska. Iako anksioznost nije opasna i sama po sebi ne uzrokuje probleme sa srcem ili tlakom, važno je naučiti regulirati svoju anksioznost kako bi se povećala opća kvaliteta života. Naime, ako vam se to događa često i ne znate kako se umiriti, vaš organizam se dosta umara, a vi se osjećate emocionalno iscrpljeni. Više o anksioznosti možete saznati u jednom zanimljivom videu iz naše arhive. Kako biste se naučili uspješnije nositi s anksioznošću, pokušajte se posvetiti učenju tehnika poput mindfulnessa, psihofizičke relaksacije, autogenog treninga, dubokog disanja ili nekoj laganoj fizičkoj aktivnosti. Više o ovim tehnikama možete saznati u našem videu.

Ukoliko vremenom uvidite da ne uspijevate sami, nemojte se libiti potražiti pomoć psihologa ili psihoterapeuta – to su stručne osobe koje će vam pomoći uvidjeti što vas toliko plaši, postepeno se suočiti sa svojim strahovima, kao i usvojiti alate i tehnike kako da se smirite kada postane previše. Ako ste pak primijetili česte epizode visokog tlaka, uvijek sam mišljenja da je najbolje posavjetovati se s liječnikom i isključiti fizičke uzroke. Strah je sastavni dio ljudskog emocionalnog života, ali ne mora upravljati nama. Možemo ga razumjeti, prihvatiti i naučiti kako ga smiriti. Sretno!