Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovani, možda imam problem sa samopouzdanjem ili u odnosima s kolegicama na poslu, no već sam tjedan dana na bolovanju zbog viroze i u tom me razdoblju nitko nije nazvao niti pitao kako sam. Jedino što sam dobila bio je bahat odgovor: „Pa i meni nije dobro, pa se ne žalim.“ Što biste vi učinili na mome mjestu kada bi vam se dogodilo nešto slično? Moje kolegice često su svadljive, sklone raspravama i vrlo nervozne, a za svoje probleme krive druge. U takvom se kolektivu osjećam zanemareno i tužno. Svjesna sam da tamo nisam iz ljubavi, ali mi je ipak stalo do kvalitetne radne atmosfere. Sve su žene starije od mene, uglavnom 40+ godina. Trudim se biti što pristojnija, ne odgovaram na provokacije, radim sve što mi se kaže, nisam bezobrazna, a one se i dalje tako ponašaju. Prije nekoliko dana jedna me kolegica pitala zašto ne želim raditi ujutro. Objasnila sam joj razlog, a ona mi je na to rekla da „serem“. Takvim se tonom i rječnikom ne izražavam i nije mi jasno imaju li one neki osobni problem pa se iskaljuju na drugima ili je problem negdje drugdje. Molim vas, možete li mi dati savjet?
Hvala.
Draga moja, žao mi je što si doživjela razočaranje u kolegice na više razina, osobito u situaciji kada si bila bolesna, jer smo tada svi najranjiviji. Razočarala si se i zato što si očekivala da će se javiti i provjeriti kako si – tebi se to možda podrazumijeva, no njima očito ne. Vidim koliko su ti odnosi na radnom mjestu važni, stoga je trenutačna situacija za tebe još izazovnija. Njihovo ponašanje možemo pokušati objasniti privatnim razlozima, karakterom, odgojem, osobnim nezadovoljstvom na poslu, nekom situacijom koju ste zajedno doživjele ili nečim sasvim trećim. Koji god razlog bio, takav način komunikacije nije primjeren i ne bi trebao biti prisutan na radnom mjestu, kao ni nekolegijalno ponašanje. Također, takvo ponašanje ne trebaš tolerirati niti prihvaćati radi „mira“ u timu ako se pritom ne osjećaš dobro. Već imaš iskustvo da si pokušala tim putem nešto postići, ali to nije donijelo rezultat. Detaljna nagađanja i pretjerano analiziranje mogu te samo dodatno opteretiti, stoga je korisnije otvoreno provjeriti imaju li kolegice neki problem s tobom koji ti nisu ranije rekle. Svjesni realnosti života, moramo priznati da je teško pronaći idealne radne uvjete i da možemo težiti najboljoj mogućoj opciji za sebe, no jednako je važno naučiti se nositi sa životnim izazovima. U ovoj, kao i u mnogim drugim situacijama, ne možemo mijenjati druge, već sebe i svoj pristup prema njima. U tome ti može pomoći rad na asertivnosti – vještini zauzimanja za sebe bez povrede tuđih osjećaja. To može uključivati vježbanje „ja-poruka“, češće izražavanje vlastitih osjećaja ili učenje da kažeš „ne“ kada nešto doista ne želiš učiniti, umjesto da uvijek budeš na raspolaganju svima. Razmisli koliko su ti odnosi s kolegicama važni te što ti je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje. Budući da ti je cilj imati korektne i dobre odnose, predlažem da pokušaš iskreno razgovarati o onome što te muči i pokušati to riješiti s njima, uz jasno postavljanje granica prema sebi, osobito u pogledu načina komunikacije koji ti nije prihvatljiv. Tako ćeš barem znati da si sa svoje strane učinila sve što si mogla i kasnije nećeš žaliti za propuštenim. Kada mijenjamo sebe, drugoj strani ponekad je teže prihvatiti promjenu, pa su potrebni strpljenje i vrijeme. S dobrim i kvalitetnim kolegama mogu se postići čuda. S druge strane, loši odnosi mogu postati uteg i negativno utjecati na radnu učinkovitost, što ti može biti dodatni poticaj za osobni rast i zauzimanje za sebe u timu. Ako razgovor ne prođe dobro, nemoj odustajati. Radi na sebi kako bi bila bolja verzija sebe, zbog sebe i kako bi se eventualno lakše snašla na nekom drugom radnom mjestu (što uvijek postoji kao opcija, iako ne predstavlja trajno rješenje problema).
Sretno!
Što ako se osoba osjeća toliko loše da stalno previše razmišlja, barem ona tako misli, i zbog toga se ne može koncentrirati?
Očito postoji neki problem koji osobu snažno opterećuje. Postoje različite tehnike koje se mogu koristiti kako bi se smanjilo pretjerano promišljanje, a navest ću neke od njih. Jedna od tehnika je odvajanje „vremena za brigu“. Možeš si namjestiti alarm na 15 ili 30 minuta (ako doista cijele dane promišljaš o nekoj problematici), nakon čega vrijeme za brigu završava. U tom zadanom vremenskom intervalu svu svoju pažnju usmjeri na temu koja te okupira. Kasnije tijekom dana, kada osjetiš potrebu ponovno razmišljati o toj temi, podsjeti se da si već odradila predviđeno vrijeme za brigu i pokušaj preusmjeriti fokus na nešto drugo što ti je od interesa. Preusmjeravanje pažnje je druga opcija, bilo da je riječ o čitanju, gledanju filma ili serije, kuhanju ili nekoj drugoj aktivnosti koja ti može okupirati pažnju. Slobodno se prebaci na jednu od tih aktivnosti umjesto da se ponovno vraćaš pretjeranom promišljanju. Zapisivanje misli na papir ili u pametni uređaj također može biti korisno. Na taj način „otpuštaš“ misli i znaš da su negdje zabilježene, pa ih ne moraš iznova prebirati po glavi zbog straha od zaborava. Smanjivanje vremena provedenog pred ekranima, osobito prije spavanja, s vremenom može pomoći u poboljšanju koncentracije. Ako je osoba dulje vrijeme izložena prekomjernom promišljanju i nijedna od navedenih strategija ne pomaže, preporučuje se potražiti stručnu pomoć. Moguće je da je problem složeniji ili da u pozadini postoji neki drugi psihički problem, stoga je obraćanje stručnoj osobi svakako dobra i odgovorna odluka.
Dobar dan.
Poštovani, imamo kćer od sedam godina, izuzetno osjetljivo dijete. U školi ima dječaka koji je od ove godine s njima u razredu i koji svakodnevno plače. Naša kćer potom plače jer joj je žao što je on tužan. To nam predstavlja velik problem jer se na taj način uznemiruju druga djeca i učiteljica, a mi smo često pozivani na razgovore. Pokušavamo joj objasniti da nema potrebe plakati zbog njega, osobito jer ni ostala djeca ne reagiraju na taj način, no to je jednostavno jače od nje, žao joj ga je i zbog toga ostaje tužna cijeli dan. Imate li možda neki savjet za nas? Unaprijed zahvaljujemo.
Nedostaje mi više informacija kako bih mogla dati temeljit odgovor koji se odnosi na maloljetne osobe, no potrudit ću se maksimalno vam pomoći. Prije svega, važno je raditi na prihvaćanju crta ličnosti vašeg djeteta, činjenice da je izrazito emotivno dijete koje poput spužve upija emocije drugih. Ona nije slaba niti razmažena, ona jednostavno osjeća više od drugih. Samo prihvaćanje toga pomoći će djetetu. Dopustite joj da osjeti tugu. Kada ima dopuštenje biti tužna, smanjit će se pritisak koji osjeća i samim time situacija će biti manje dramatična. Trenutno je vaša kćer pod pritiskom svih da ne smije plakati, iako je to jače od nje. S druge strane, važno je raditi s njom na tome kako još može izražavati tugu, ona ne mora uvijek biti izražena kroz plač i suze. Korisno je raditi na emocionalnom opismenjavanju: prepoznavanju emocija te prolasku kroz situacije u kojima osjeća pojedinu emociju. Kada osjeti tugu, važno je učiti što s njom učiniti, kako je izraziti i kako spriječiti da je preplavi. Trenutno je plač njezin jedini način izražavanja. Postoje i drugi načini, poput kreativnog izražavanja, plesa ili jednostavno da kaže da je tužna i zbog čega je tužna, uz to da svi oko nje to prihvate. U cijeloj ovoj priči meni je osobno važnije pokušati riješiti problem zbog kojeg dječak svakodnevno plače jer bi se time smanjilo uznemiravanje svih uključenih. Vaša kćer može biti primjer učenja po modelu, kako je važno pomagati drugima i biti tu za druge, čak i kada nije sve idealno, zabavno i bezbrižno.
Sretno!
Poštovana, redovito idem kod psihologa i radim na svom samopouzdanju i granicama. U tretman sam krenula dok sam bila u emocionalnoj vezi koja je imala obilježja manipulativnog i emocionalno nestabilnog ponašanja partnera. Iako je prekid konačan, on me i dalje intenzivno kontaktira, vrši pritisak, izjavljuje prijetnje samopovređivanjem, prati gdje sam i emocionalno me iscrpljuje. Više sam puta jasno rekla da ne želim odnos i da ne osjećam isto, ali on to ne prihvaća. Ignorira moje “ne” i nastavlja govoriti o emocijama kao da ga nisam odbila. Često ponavlja da me voli, da ne može živjeti bez mene, da mu nedostajem, da vidi u mojim očima da ga volim, iako mu otvoreno kažem da ga ne volim. Koristi dramu i emocionalno nabijene izjave kako bi kod mene izazvao osjećaj krivnje. Čeka me poslije posla i najavio je da će to ponovno učiniti te da nikada neće prestati. Pojavljuje se na mjestima gdje se nalazim, npr. ispred auta ili ispred trgovine. Prilazi mi kad sam sama ili u prolazu, kada sam ranjiva. Šalje velik broj poruka na koje ne reagiram. Poruke su dramatične i emocionalno intenzivne (npr. tvrdi da “nas” sramotim, da sam mu trebala reći da imam nekoga, da sam bezdušna prema njemu i njegovoj djeci). Ima dvije kćeri iz prvog braka. Tijekom naše veze primijetila sam određene teškoće kod jednog od njegove djece i pokušala ga usmjeriti da potraži pomoć, što je na kraju potvrdilo da dijete zaista ima psihički problem. Zbog toga osjećam još veću emocionalnu upletenost, iako znam da to nije moja uloga ni odgovornost. Unatoč jasnim granicama, on ponavlja ista ponašanja, kao da nisam ništa rekla. Molim Vas za stručni savjet kako se emocionalno distancirati i pravilno postaviti granice prema osobi koja se ovako ponaša, a da ne uđem ponovno u štetnu dinamiku.
Draga moja, s obzirom na to da si na samom početku rekla da redovito ideš kod psihologa i da radiš na svom samopouzdanju i granicama, prije svega te želim pohvaliti i izraziti žaljenje što si se našla u tako teškoj situaciji. Možeš biti ponosna na sebe jer si prekinula takav toksičan odnos. Također, s obzirom na to da si već u terapeutskom procesu, vjerujem da radiš na svim ovim pitanjima. Želim te dodatno ohrabriti da ne popuštaš s granicama, jer su takvim osobama i najmanji znak, znak, i iskoristit će ga kako bi ostvarile svoj cilj do kraja. Razumijem da osjećaš emocionalnu upletenost zbog djece, no i to se vraća na pitanje postavljanja granica i odluke dokle želiš i možeš ići s komunikacijom (ne znam je li riječ o malom ili starijem djetetu). Vjerujem da si svjesna da je teško održati distancu kada je prisutan kontakt i kada se susrećeš s tom osobom. Iako ti se čini da izlaz iz ove situacije ne postoji zbog njegovog stalnog kršenja tvojih granica, izlaz je moguć. Ne znam koliko je vremena prošlo od prekida, ali trebat će vremena da se situacija smiri. Važno je ustrajati u svojoj odluci i iskoristiti sve mogućnosti kako bi si maksimalno olakšala, pa i promijeniti broj telefona ili blokirati kontakt, to je puno lakše nego svaki put iznova čitati njegove poruke. Znaj da nisi odgovorna za njegovo ponašanje i da on prijetnje koristi kako bi te nagovorio na povratak. Svakako bih ti savjetovala da, zbog opisanog ponašanja bivšeg partnera, potražiš i pravnu pomoć ako se ne osjećaš sigurno, kako bi zaštitila sebe i ponovno pronašla svoj mir.
Otkad je postavljena nova nadzorna sestra, koja me inače nikada nije prihvatila u kolektivu otkad sam došla, osjećam se vrlo nesigurno, do te mjere da i ono što znam počinjem preispitivati. Već godinu dana daje mi drugačije smjene. Inače je vrlo subjektivna i pogoduje samo onima koji joj se ulizuju. Konstantno osjećam nepravdu. Dodjeljuje mi smjene koje ni druge kolegice ne znaju raditi, njih veliča, uzdiže i hrabri, a ponaša se kao da ja ne postojim. Ne znam kako to opisati, pala mi je energija, osjećam se loše, više nisam sretna. Kod kuće upadam u depresivna stanja, posao mi je stalno u glavi. Sve u svemu, potpuno me poremetila otkad je došla. Ne vidim nikakvo rješenje. Glavna sestra se u to uopće ne miješa i kao da pričaš u prazno. Posao mi treba, ali jedva radim otkad je ona nadzorna. Bila sam potpuno drugačija dok prethodna sestra nije smijenjena. Ukratko, njezina energija utječe na to da se osjećam loše i postajem nesigurna.
Prije svega, žao mi je što sve to proživljavaš na svom radnom mjestu i osjećam da si preplavljena svime. Uz sve navedene okolnosti, potpuno je normalno da se tako osjećaš. Sjeti se da način na koji se drugi ponašaju prema nama govori o njima, kao što naši postupci govore o nama. Rješenje problema leži u radu na sebi i potrazi za boljom radnom sredinom, bilo da se radi o traženju premještaja na neki drugi odjel ili o promjeni posla. Rad na sebi je prioritet, jer će u životu uvijek postojati osobe poput tvoje nadzorne sestre, a izbjegavanje nije trajno rješenje. Znaj da nitko ne smije trpjeti tuđe maltretiranje i da će ti izlazak iz takvog okruženja pomoći da se tvoje tijelo oslobodi svakodnevnog stresa i da se ne traumatiziraš. Rad na sebi, na vlastitom samopouzdanju, komunikacijskim vještinama i asertivnosti, može ti biti od velike koristi za budućnost i za veće zadovoljstvo životom. Ako ti se sada čini da se suočavaš s previše izazova, pokušaj na jedan papir zapisati sve ono što ti trenutačno predstavlja teškoću, zatim odaberi jednu stvar za koju osjećaš da imaš kapacitet nositi se s njom i osmisli konkretan plan postupanja ili mogućnosti koje ti stoje na raspolaganju. Uz to, možeš si postaviti kratkoročne dnevne i tjedne ciljeve, kao i dugoročne kvartalne i polugodišnje ciljeve kako bi lakše pratila svoj napredak. Kao motivaciju i podsjetnik na staru sebe, zapiši što si sve dobro radila na radnom mjestu, zbog čega si bila pohvaljena i što te radovalo. To ti može pomoći da se pomakneš s početne točke i ostvariš napredak u rješavanju problema na poslu. Ako ćeš tražiti drugi posao, potrudi se oko životopisa i pripreme za razgovor. Pokušaj se prisjetiti svoje verzije prije smjene nadzorne sestre i dopusti da te ta verzija motivira na promjenu i želju da se ponovno osjećaš dobro.
Može li vrtoglavica biti psihičke prirode? Imala sam neke strahove prije toga. Hvala.
Može, i upravo se često javlja kod problema poput anksioznosti, izraženih strahova ili paničnih napadaja, no važno je znati sljedeće. To što si ranije imala izražen strah prema nečemu ili nekome ne mora značiti da je vrtoglavica koju sada osjećaš povezana s tim strahovima. S druge strane, i može biti. Svakako preporučujem posjet liječniku opće medicine kako bi se provjerilo je li vrtoglavica rezultat neke fizičke ili psihičke problematike. Može biti posljedica neke tegobe ili simptom. Svakako prati sebe i slušaj svoje tijelo te ne zanemaruj poteškoće koje se javljaju. Sretno!
On zna da sam zaljubljena u njega, i ponekad me gleda sa smiješkom te imamo kontakt očima, a ponekad prođe pokraj mene i uopće me ne pogleda. Čeka da ga ja prva pogledam, i tek tada mi uzvrati pogled.
Lako je prepoznati kada se netko nama sviđa, ali je ponekad vrlo teško zaključiti sviđamo li se mi nekome drugome. Iz onoga što si navela, prisutni su znakovi sviđanja, osmijeh, pogled, izravan kontakt očima, te igra toplo–hladno. To doista jesu neki od znakova simpatije. Razumijem tvoj mogući strah da možda pogrešno tumačiš signale, jer ovi znakovi mogu biti prisutni i u prijateljskim simpatijama. Moguće je i da je prošao pokraj tebe i da te zaista nije vidio, kao i to da se igrao „igrice”. Spomenut ću ti još neke znakove sviđanja koje možeš pratiti pri vašim susretima: oponašanje tvojih pokreta, iniciranje razgovora, kimanje glavom, osmijeh i izravan pogled, naginjanje glave u stranu dok te sluša, prisutnost nervoze (trema), fizička blizina te dodir. Važno je imati na umu da je pri zaključivanju potrebno uzeti u obzir i verbalnu i neverbalnu komunikaciju, kao i kontekst, upravo zato što simpatija može biti iskazana i radi uspostavljanja prijateljskog ili kolegijalnog odnosa, a ne nužno romantičnog.Vrijeme će najbolje pokazati na čemu ste, stoga ti savjetujem da pratiš situaciju i pričekaš njegovu inicijativu, ili da sama ostvariš izravan kontakt, ako osjećaš spremnost za to. Sretno!
Zdravo. Imam problem u vezi. Dugo smo zajedno, a trenutno smo u prekidu na njegovu inicijativu. On se sada bori s anksioznošću. Trudila sam se i pomagala koliko sam znala. Jedan mjesec se nismo vidjeli. Počeo me osuđivati da me nema, da ne dolazim, da sam hladna kada mu trebam. A vjerujte, trebala mi je mala pauza od svega jer više nisam znala kako mu pomoći. Sada je prekinuo sa mnom. Blokirao mi je pozive i poruke. Osjetila sam se krivom. Tražila sam oprost i pokajala se. Isprva je predložio da se udaljimo do ožujka, kada mu završava terapija, ali je sada odustao i od toga. Inače je na psihoterapiji i uzima lijekove. Ima visoki tlak dugi niz godina i bori se s Hashimotom. Volim ga i teško mi je. Zašto se tako ponio i kako da to shvatim? Hvala unaprijed.
Vidim da ti je teško i vjerujem da ti nije bilo lako te da si trebala predah od svega, jer si se osjećala preplavljeno. U vezama se ponekad dogodi da imamo očekivanja od druge osobe da će nas ona „spasiti” i izvući iz problema i situacija. Čini mi se da si i sama osjetila taj teret u svojoj vezi. Jedno je biti podrška i biti tu za drugu osobu, a sasvim drugo pružati pomoć za koju nismo osposobljeni. U redu je da si trebala odmor i odmak od odnosa, jer nije lako nositi sve to. Lijepo je od tebe što si se ispričala, iako je tvoja potreba bila potpuno prirodna i ljudska. Pokušajmo razmotriti situaciju “iz njegovih cipela”. Dugo ste u vezi, a s obzirom na to da si navela da je inače na psihoterapiji i da koristi lijekove, može se zaključiti da njegove psihičke poteškoće traju puno duže od trenutne borbe s anksioznošću. Svjesna si da on vodi svoje unutarnje borbe, da mu je teško i da treba pomoć i podršku. Čini mi se da niste (dovoljno) jasno iskomunicirali svoje potrebe, pa povrijeđenost i osjećaj udaljenosti brzo nastupe zbog neispunjenih očekivanja i razočaranja. S njegove strane, vjerojatno mu je nedostajala tvoja podrška i osjećaj da si prisutna, a s tvoje strane nedostajalo ti je malo prostora da prodišeš i odmoriš se od osjećaja nemoći i manjka ideja kako mu pomoći. Moguće je da je tvoj odmak doveo njega do spoznaje da su problemi s kojima se nosi prevelik teret za vašu vezu i vaš odnos. Rad na sebi vrlo je zahtjevan i iscrpljujući proces, a ponekad načini na koje pokušamo „prodisati” (poput blokiranja voljene osobe) nisu ni ugodni ni lijepi. Kako je njegov prvi prijedlog bio da se udaljite do ožujka i pružite si prostora, razmisli sama jesi li s time u redu i možeš li to razdoblje iskoristiti da promisliš o sebi i o odnosu u kojem si. Ako ti je to prihvatljivo, pokušaj mu se ponovno javiti, razgovarati i dogovoriti se, a zatim si oboje dajte prostora.
Sretno!
Poštovanje, imam veliki problem. Bojim se smrti svojega muža. Prije mi je to prolazilo kroz glavu, ali ne u ovolikoj mjeri kao sada. Rodila sam prije pet mjeseci. Stalno mi prolaze misli o njegovoj smrti. Ide do te mjere da zamišljam njegov sprovod, kako su mu kolege s posla došle i govorile da je bio dobar čovjek, kako kćeri pokazujem njihove fotografije i pričam joj o njemu. Danas je napravio kompot i maloprije mi je prošla kroz glavu misao kako kćeri govorim da je njezin pokojni otac radio dobar kompot. Moj je muž jako fin i dobar, vjerojatno se bojim da ga ne izgubim, ali ovo je postalo prestrašno. Ne znam kako izbaciti takve misli iz glave. Bojim se da ću ‘navući’ nešto loše, ali ne mogu prestati o tome razmišljati. Trebam li stručnu pomoć? Kada on kaže da sređuje kuću kako bi je ona mogla prodati kada njega više ne bude, ili govori slične stvari, meni bude još gore. Ne znam kako izbrisati te misli iz glave. Bojim se da ću ovako poludjeti.
Draga moja, prije svega, od srca ti čestitam na prinovi. Kao što i sama znaš, dolazak bebe u tvoj život velika je stvar, a promjene kroz koje svakodnevno prolaziš još su veće. U posljednjih godinu dana prošla si trudnoću i osjetila majčinsku ulogu, upoznaješ se sa svojim djetetom te se zajedno s partnerom privikavaš na novu obiteljsku dinamiku. Sve ti ovo spominjem kako bi postala svjesna koliko se toga zapravo dogodilo i da, iako je rođenje djeteta prekrasna stvar, ono može uzrokovati i osjećaj stresa, hormonalne disbalanse te mnoge druge izazove. Postoji mogućnost da ti je porod bio okidač za povećanje straha za suprugov život, no jednako tako to može biti i posljedica drugih životnih okolnosti. U potpunosti je prirodno i ljudski da se brineš za supruga, da ti je stalo do njega, njegova života i njegova aktivnog sudjelovanja u vašem obiteljskom životu. Budi nježna prema sebi i nemoj se osuđivati zbog misli koje ti se vrte u glavi i opterećuju te. William James jednom je prilikom rekao da je “najveće oružje protiv stresa naša sposobnost da odaberemo jednu misao umjesto druge”. Iako si napisala da ne možeš prestati misliti o tome, moram reći da je, uz malo truda te puno strpljenja, ljubavi i nježnosti prema sebi, moguće postupno se osloboditi negativnih misli o suprugovu životu. Kako majčinstvo zna biti iscrpljujuće i bez prisutnosti ovakvih strahova, a pogotovo kada se pojave strahovi ili negativne misli, pokušaj u svoju dnevnu rutinu uključiti tehnike relaksacije koje će ti pomoći umiriti organizam (meditacije, vizualizacije, tehnike abdominalnog disanja, progresivna mišićna relaksacija, za sve navedeno možeš lako pronaći vođene vježbe). Svaki dan pokušaj napraviti nešto za sebe i preusmjeriti pažnju na nešto pozitivno i obogaćujuće. Sretna mama znači i sretno dijete! Razumljivo je da ti bude još gore kada se suprug našali na tu temu, jer te to dodatno podsjeti na brige koje su stalno prisutne i kojih se teško oslobađaš. Predlažem ti da iskreno razgovaraš s njim i kažeš mu kako se osjećaš u tim trenucima te ga zamoliš da takve šale izbjegava jer ti ne pomažu. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji postoji niz tehnika koje se primjenjuju u ovakvim situacijama, a temelje se na preusmjeravanju pažnje i radu s mislima. Zato ti od srca preporučujem da se obratiš stručnoj osobi, s obzirom na to da si u postpartum razdoblju i da su se takve misli javljale i ranije. Na stranicama HUBIKOT-a (Hrvatsko udruženje za bihevioralno-kognitivne terapije) možeš pronaći sve potrebne informacije i potražiti stručnu pomoć.
Želim ti svu sreću!
Postoje li u Hrvatskoj neovisni stručnjaci za vještačenje o tome ima li osoba dijagnozu F22 ili F33?
Stručnjaci za postavljanje dijagnoza mentalnih poremećaja u Republici Hrvatskoj uvijek su i isključivo liječnici psihijatri, radili privatno ili unutar sustava, te vam je moja najtoplija preporuka da se obratite njima vezano uz ovo vaše pitanje, sigurna sam da ćete dobiti najtočniji odgovor. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.