Primite moje iskreno saučešće. Gubitak roditelja jedan je od najbolnijih gubitaka i, iako neminovan i prirodan (“ide po redu”), uvijek je duboko potresan. U vašem je slučaju majčin gubitak još bolniji jer se sve odvilo prebrzo i neočekivano – niste imali dovoljno vremena pripremiti se na njezin odlazak. Krivnja je česta emocija koja se javlja kod onih koji ostaju / pitanja poput “Jesam li mogla nešto drugačije?”, “Bi li mama bila živa da sam primijetila ranije?” također su prirodna. No važno je da osvijestite koliko su takva pitanja za vas uznemirujuća, a, budimo iskreni, i nepravedna. Da ste mogli drugačije, sigurno biste to učinili; da ste znali više, postupili biste prema tome. Nažalost, niste. I, nažalost, život nam često sprema takva iznenađenja na koja se nismo mogli pripremiti i na koja smo reagirali onako kako smo najbolje znali. Život nas na taj način podsjeća da, uz sav naš trud i nastojanje da ga živimo na najbolji mogući način, postoji njegov dio koji jednostavno ne možemo kontrolirati i koji jednostavno moramo prihvatiti. To ne znači da ćemo odustati od nastojanja da, na primjer, živimo zdravo, ali isto tako je važno da učimo prihvatiti kako nam zdrav način života nije garancija da se nećemo teško razboljeti - baš kao vaša majka. Ono što je sada najvažnije jest da sebi dozvolite osjećati sve što osjećate – tugu, ljutnju, zbunjenost, pa čak i tu krivnju. Primijetite te osjećaje, pišite o njima, pišite onako kako dolazi iz srca, prelijte svoju nutrinu na papir i gledajte kako se misli i osjećaji slažu, a teret s duše postaje sve lakši. Potražite podršku obitelji, prijatelja, terapeuta ili grupe za podršku - u ovakvim trenucima podrška bližnjih, čak i samo njihovo tiho prisustvo, značajna je. Vremenom ćete dati dublji smisao tom gubitku (na primjer, snaga za koju niste znali da je imate, spoznaja da u okolini ima ljudi koji su vam blizu ili usvajanje nekih novih životnih vrijednosti), prihvatiti smrt majke i osjetiti da je u redu nastaviti dalje sa životom. U međuvremenu, brinite o svom zdravlju i obavezno postavite svakodnevne male i dostižne ciljeve. Naime, kad je osoba u dubokoj tuzi, i obične stvari mogu djelovati teško, a postavljanjem malih ciljeva osjećat ćete da ipak nešto možete učiniti za sebe. Proces tugovanja je bolan i težak, i nažalost nećete ga moći ubrzati, ali možete mu dozvoliti da odradi svoje i na taj vam način pomogne da nastavite živjeti… samo hrabro, dan po dan… I sretno!

Žao mi je što prolazite kroz ovakvu situaciju – važno je znati da niste sami i da postoje institucije i stručnjaci koji vam mogu pomoći. Ako je obiteljsko nasilje već prijavljeno nadležnim službama, svakako preporučujemo da nastavite komunicirati s njima, ali i da potražite dodatnu podršku – pravnu i emocionalnu.

Za besplatnu pravnu pomoć možete se obratiti Pravnoj klinici Pravnog fakulteta u Zagrebu:

Pravna klinika
Telefon: 01 4811 320
E-mail: [email protected]
Web: https://klinika.pravo.hr
Radno vrijeme: ponedjeljak – petak, 10:00 – 12:00; srijedom i četvrtkom 17:00 – 19:00

U slučaju da vam je sigurnost ugrožena, molim vas da se odmah obratite policiji na broj 192 ili hitnim službama na 112.

Također, možete kontaktirati Autonomnu žensku kuću Zagreb, koja pruža besplatnu, anonimnu podršku radnim danom od 10 do 17 sati: 116 016

Odgovori na pitanja nisu zamjena za stručnu pomoć, koja se mora odvijati u izravnom kontaktu sa stručnom osobom (psihologom, psihoterapeutom ili psihijatrom). Napominjem da kontaktna forma nije pod stalnim nadzorom, te ako vam je potrebna trenutna pomoć, molim vas da se odmah obratite svom liječniku ili pozovete hitnu pomoć.

U Republici Hrvatskoj uvijek se možete javiti u Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u KBC-u Zagreb, Kišpatićeva 12 – bez najave i uputnice, između 8 i 20 sati – ili nazvati na broj 01/2376-470, dostupan 0–24 sata.

Molim vas da brinete o sebi i potražite podršku – zaslužujete sigurnost i zaštitu.

Opisat ću vam sada dvije vježbe kojima si možete pomoći umiriti se onda kada ste prestrašeni, napeti ili zabrinuti. Prva je vježba disanja, a druga vježba uzemljenja.

1. Sjednite ili lezite u mirno okruženje. Stavite ruke na trbuh i zamislite da se u njemu nalazi balon. Udišite zrak kroz nos 3 sekunde i punite balon u trbuhu. Zadržite dah 1 sekundu, a dok izdišete 5 sekundi polako na usta, balon se polako ispuhuje. Ponovite ovu vježbu 5–10 puta, dok ne osjetite da ste se malo umirili. Ovakav način disanja umiruje naš živčani sustav, a time se i mi osjećamo mirnije i opuštenije.

2. Pogledajte oko sebe i recite sami sebi naglas 5 stvari koje vidite (npr. stolicu, prozor...). Dodirnite sada 4 stvari koje su blizu vas. Kako ih osjećate pod rukom? (npr. haljina je mekana, prozorska daska je hladna). Otvorite uši i poslušajte. Koje 3 stvari sada čujete? (npr. svoje disanje, klimu kako puše, aute na cesti). Pomirišite sada 2 stvari. Kako mirišu? (npr. jabuka, jastuk, vlastita kosa). Za kraj vježbe pokušajte pronaći oko sebe jednu stvar koju možete okusiti (npr. bombon, čaša vode). Kakvog je okusa? Cilj vježbe je da vratite fokus na sadašnji trenutak i odvučete pažnju od uznemirujućih misli.

Samoozljeđivanje predstavlja ponašanje pri kojem osoba namjerno nanosi bol vlastitom tijelu, bez namjere da si oduzme život. Najčešći oblici uključuju rezanje ili ubadanje oštrim predmetima (poput noža, žileta ili igle) te spaljivanje kože, najčešće cigaretom. Osobe koje se samoozljeđuju često si nanesu više ozljeda tijekom jednog čina, obično na dijelovima tijela koji su lako dostupni, ali i jednostavni za sakriti – primjerice, na podlakticama ili bedrima. Učestalo ponavljanje takvog ponašanja često ostavlja trajne ožiljke. Samoozljeđivanje se najčešće javlja u razdoblju adolescencije i rane odrasle dobi, iako se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Prve epizode najčešće se javljaju između 12. i 14. godine života, u vremenu kada mladi doživljavaju intenzivne emocije, pritisak vršnjaka, osjećaj usamljenosti te konflikte s roditeljima ili drugim autoritetima. Ovo se ponašanje podjednako javlja kod djevojaka i mladića, iako postoje razlike u načinu samoozljeđivanja – djevojke češće posežu za rezanjem i grebanjem, dok se mladići češće udaraju ili pale. Osobe koje se samoozljeđuju nerijetko pate od depresije, anksioznosti ili drugih psihičkih poteškoća. Samoozljeđivanje im može služiti kao privremeni bijeg od problema, način izražavanja boli, bijesa ili pokušaj da preuzmu kontrolu nad emocijama. Iako im može donijeti privremeno olakšanje, ono ne rješava stvarne probleme, već, nažalost, polako, ali sigurno stvara začarani krug samoozljeđivanja. Za razliku od suicidalnog ponašanja, samoozljeđivanje ne mora nužno uključivati želju za smrću, iako se ta želja ne može u potpunosti isključiti. Ako se ovaj problem ne prepozna i ne liječi, postoji rizik od pokušaja samoubojstva – istraživanja pokazuju da je taj rizik i do deset puta veći kod osoba koje se samoozljeđuju. Osim toga, neke ozljede mogu nenamjerno biti fatalne, stoga je bitno ozbiljno shvatiti ovakav poziv u pomoć. Kada nam se osoba s ovim problemom povjeri, izuzetno je važno pristupiti joj s razumijevanjem i bez osude. Reakcije poput šoka, ljutnje ili kritike mogu samo dodatno udaljiti osobu i potaknuti je da se povuče i prestane tražiti pomoć, iako problem i dalje ostaje. Umjesto toga, važno je pružiti podršku, izraziti spremnost za pomoć i potaknuti osobu da se obrati stručnjaku – a po potrebi i aktivno pomoći u tom procesu. Ako vi ili netko vama blizak treba podršku, slobodno se obratite Hrabrom telefonu na broj 116 111 ili pišite na [email protected].

Ljudska ponašanja mogu biti svjesna ili nesvjesna. Velik dio onoga što svakodnevno radimo je nesvjestan i automatski – od reakcija u prometu, kada nas netko pozdravi na cesti, načina na koji jedemo do razloga zbog kojih se ljutimo. Ponekad su naša ponašanja svjesna; to se događa onda kada se trudimo biti prisutni u trenutku i svjesno izvršavati neku radnju, bila ona jednostavne prirode, poput izuvanja nogu iz papuče, ili složenija, poput razgovora s našim djetetom. Tehnika koja nas uči kako biti svjesniji sebe i onoga što radimo (mislimo i osjećamo) zove se mindfulness i vrlo je korisna praksa ako želimo biti manje nesvjesni i reaktivni, a više doista svjesni svojeg unutarnjeg svijeta. Je li netko više ili manje svjestan svojeg ponašanja, najlakše ćemo saznati ako upitamo osobu o kojoj je konkretno riječ. Stoga, ako vas zanima radi li taj muškarac to svjesno, otvoreno ga pitajte – posebno ako vas to ponašanje iz nekog razloga smeta. Sretno!

Poštovana, žao mi je što vam anksioznost otežava svakodnevni život. Ono što opisujete zaista je neugodno i vjerujem da je teško nositi se svakodnevno s tim tegobama. Opisat ću vam kako izgleda napad panike, pa ćete lakše moći procijeniti je li to što vas muči upravo to. Napad panike obično ima tri važne karakteristike: sastoji se od intenzivnog osjećaja straha i tjeskobe, javlja se naglo i traje relativno kratko vrijeme. Paniku često prati osjećaj da će se dogoditi nešto strašno - primjerice, možete pomisliti da ćete umrijeti, poludjeti, izgubiti kontrolu nad sobom ili učiniti nešto sramotno. Strahovi su različiti koliko i ljudi koji ih doživljavaju. Kod nekih osoba napadi panike dolaze „iz vedra neba“, bez vidljivog povoda, dok se kod drugih mogu povezati s određenim situacijama koje ih redovito izazivaju. Više o napadima panike možete saznati u ovom videu iz naše arhive. Ako ste se prepoznali u ovom opisu, moguće je da se radi o napadima panike. Ako se niste u potpunosti prepoznali, postoji mogućnost da je riječ o pojačanoj anksioznosti koja izaziva psihosomatske smetnje. Preporučujem da se svakako javite svojoj liječnici obiteljske medicine, a možete i privatno direktno specijalistu gastroenterologu kako biste napravili pretrage gastrointestinalnog trakta i isključili eventualne fiziološke uzroke tegoba koje opisujete (bol u želucu, problemi s crijevima). S obzirom na to da je, kako navodite, prisutna izražena anksioznost s kojom se već dugo borite, moja iskrena preporuka je da potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta, idealno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja, koji će vas voditi kroz proces suočavanja s anksioznošću i naučiti vas korisnim tehnikama i alatima kako biste se bolje nosili s njom.

Zapamtite: strah nestaje tek kad ga pogledamo u oči i krenemo dalje - korak po korak.

Samo hrabro, i sretno!

Vaša iskrenost prema samoj sebi ukazuje na veliku zrelost i razvijenu samosvijest. Iako ste možda još uvijek daleko od cilja, već ste na dobrom putu jer ste svjesni svojih prostora za rast i želite raditi na sebi. To je hrabro i rijetko. Vaše osobine - empatija, pouzdanost, emocionalna dubina - govore da imate kapacitet za autentične i zdrave odnose, kao i predispozicije za vođenje drugih. To što stremite voditeljskim pozicijama ne govori ništa loše o vama, upravo suprotno, to je znak da imate unutarnji poriv za doprinosom, da želite da vas drugi vide i prepoznaju vaše snage. Veoma je moguće da su sklonost zajedljivosti, pretjerana kritičnost i potreba za nadmoći zapravo vaši obrambeni mehanizmi. Možda ste prestrogi prema sebi pa ste, nesvjesno, takvi i prema svojoj okolini? Je li netko bio prestrog prema vama u djetinjstvu - kad ste to naučili? Također, možda imate snažnu potrebu za kontrolom jer ste anksiozni i ranjivi, pa vam osjećaj nadmoći nad drugima pruža (lažan) osjećaj sigurnosti? Ako ste u prošlosti bili razočarani ili iskorišteni, moguće je da ste razvili nesvjesni "skener" za vlastite slabosti koje si više ne dopuštate pokazivati, kako se ne biste ponovno našli u podređenoj poziciji. Naravno da vas onda smetaju i tuđe slabosti, jer vam to može djelovati kao da oni sebe ne znaju kontrolirati, dok vi to možete, što vam onda pruža potvrdu nadmoći. Puno je tu mojih pretpostavki, a točnih odgovora još ne znamo. U tom smislu, pozivam vas da počnete pratiti svoje osjećaje i ponašanja - bilježite situacije u kojima reagirate onako kako ne biste htjeli. Sigurna sam da ćete već kroz nekoliko tjedana početi prepoznavati određene obrasce. Možete mi se javiti s novim saznanjima, a možete razmisliti i o ulasku u proces psihoterapije sa stručnom osobom, kako biste dobili potrebno vodstvo na ovom putu samootkrivanja. Samo hrabro, i sretno!

Poštovana, iskreno suosjećam s vama zbog svega kroz što prolazite. Gubitak roditelja, život s osobom koja ima problem s alkoholom i snažno nezadovoljstvo na radnom mjestu - svaka od tih situacija emocionalno je iscrpljujuća, a kada se dogode istovremeno, doista nije neobično što osjećate umor i razočaranje. No, već sama činjenica da tražite smisao i nešto “pozitivno” u svemu ovome - to je, samo po sebi, čin izuzetne psihološke otpornosti. Pokušat ću vam pomoći da sagledate ovu situaciju s nježnošću prema sebi, ali i s dozom unutarnje jasnoće. Ono što je iznimno važno da osvijestite i da počnete raditi na tome da u to povjerujete jest sljedeće vjerovanje: „Mogu biti izvrsna i bez vanjske potvrde. Mogu izabrati poštovati sebe, čak i kada to drugi ne čine.“ Naša vrijednost ne proizlazi iz onoga što drugi misle o nama, već bi trebala biti potvrđena i njegovana iznutra. Naime, život nam ponekad servira nepravde - upravo kao što je to sada slučaj kod vas – pa tako, primjerice, promaknuće ne slijedi kriterije pravednosti, već svojevrsne podobnosti. Važno je da u tim trenucima osvijestite kako se vaša vrijednost ne gubi samo zato što ju netko ne vidi. Naravno da vas to toliko boli - jer znate koliko ste uložili. Mnogo ste sebe dali u posao koji je postao dio vašeg identiteta, a čak i kolege to vide i cijene vas. No, nažalost, u životu ne ide sve uvijek po zasluzi, i bitno je da se u tim trenucima podsjetite da nije sve do vas te da se usmjerite na ono u čemu ste dobri i što volite. Zapamtite: ponekad u životu dobijemo ono što želimo, ponekad ono što zaslužujemo, a ponekad jednostavno – ono što dobijemo. Ono što bih, na vašem mjestu, učinila nakon ovog uvida u vlastitu vrijednost jest da razmislite o sljedeće tri stavke:

Kako razgovarati na poslu s nadređenima o onome što se dogodilo? – Asertivno zatražiti objašnjenje za izostanak promaknuća i izraziti nezadovoljstvo trenutnom pozicijom u firmi. Želim li dugoročno ostati tamo ako taj razgovor ne bude imao željeni učinak te ako se osjetim nepoštovano i nedovoljno valorizirano?

Gdje i na koji način mogu usmjeriti svoje vrijeme i srce kako bih povratila životnu snagu i energiju koje mi, kako sama navodim, nedostaju?

Želim li nastaviti živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom – i kako to utječe na mene?

Upravo u odgovorima na ova pitanja potencijalno leže pozitivni aspekti koje tražite. Možda vam je sve ovo bilo potrebno kako biste se napokon odlučili izboriti za sebe na radnom mjestu ili potražiti svoje „mjesto pod suncem“ negdje drugdje; možda se ono što hrani vašu dušu nalazi izvan radnog vremena, pa vas ova situacija potakne da to napokon počnete živjeti; možda odlučite izaći iz odnosa koji vas čini nesretnom. Kako biste sve ovo osvijestili, predlažem da počnete pisati, iskreno i bez cenzure. Sve će misli i osjećaji tada polako sjesti na svoje mjesto, a vi ćete početi dobivati odgovore na svoja pitanja. Samo hrabro, i sretno!

Pozdrav, draga mama, vjerujem da ste iskreno zabrinuti za svoju kćer i da želite učiniti sve što je u vašoj moći kako biste joj pomogli nositi se sa zahtjevima koje joj život nameće, a mnogi su. Kao da joj nisu dovoljni oni koje dijeli sa svojim vršnjacima tinejdžerima, tu su još i zdravstveni problemi koji su je osobno snašli, bratove borbe sa zdravljem te loši odnosi između vas i supruga. Zaista joj je puno toga na leđima. Ono što me, unatoč cijeloj ovoj situaciji, raduje - a što bih voljela da barem malo umiri i vas - jest način na koji ona reagira na sve što joj se događa, a što ukazuje na njezinu psihološku otpornost i emocionalnu zrelost iznadprosječnu za njezinu dob. Njezina otvorenost prema vama govori i o zdravom odnosu koji ste uspjeli izgraditi sa svojom kćeri, unatoč svim teškoćama koje su vas kao obitelj snašle. Bravo, mama, imate zašto biti ponosni na sebe! No, kako je vaša kćer zrelo primijetila, razgovarati s mamom ili sa stručnom osobom nije isto, te vam u tom smislu najtoplije preporučujem da se obratite Nastavnom zavodu za javno zdravstvo u vašem gradu, gdje će vaša kćer dobiti potrebnu psihološku pomoć - besplatno. Pokušajte malo pretražiti internet, svaki Nastavni zavod ima jednu takvu službu, a obično se zove Psihološko savjetovalište, Ambulanta za mentalno zdravlje ili slično. Također, ako škola koju vaša kćer pohađa ima zaposlenog školskog psihologa, bilo bi odlično da mu se obrati – posebice s obzirom na poteškoće u školi. Nadam se da vas je ovaj moj odgovor barem malo usmjerio kamo se obratiti i da će vaša curka dobiti potrebnu podršku. Sretno!

Žao mi je što se tako osjećate. Ono što vam odmah želim reći jest da je u redu što se tako osjećate. Tuga i suze pokušavaju vam nešto poručiti – sada je samo potrebno otkriti što je to. Stalna tuga i plač mogu imati mnogo izvora, poput: kroničnog umora i preopterećenosti (kada smo stalno pod pritiskom, živčani sustav se "potroši", a tijelo i emocije "pucaju"), potiskivanja emocija (npr. godinama nakupljana tuga, bijes, razočaranje ili nešto drugo što sada traži izlaz), osjećaja usamljenosti, hormonskih promjena (koje značajno utječu na emocije), ili depresije.

Naime, ako ovo razdoblje traje svakodnevno dulje od nekoliko tjedana (a nije posljedica gubitka bliske osobe ili neke druge konkretne traume), ako vas remeti u svakodnevnom funkcioniranju i ako je popraćeno snažnom samokritičnošću, osjećajem beznađa ili očaja – moguće je da se radi o depresivnoj epizodi koja traži podršku. Na vašem bih mjestu odmah potražila razgovor s nekom bliskom osobom od povjerenja – nekime kome se možete otvoriti i ispričati što vam se događa – i razmislila o kontaktiranju stručne osobe, psihologa ili psihoterapeuta, koji će vam pomoći razumjeti što vas točno muči i kako iz toga izaći. Moguće je ponovno se osjećati dobro – i važno je reagirati što prije, kako se ovo razdoblje ne bi nepotrebno odužilo i zakompliciralo. Kada nam tijelo šalje poruke, važno je oslušnuti ih, zahvaliti mu i poduzeti potrebne korake.

Samo hrabro – i sretno!

Poštovana, vjerujem da vam je izrazito bolno i iscrpljujuće živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom, pogotovo kada znate da u trenucima apstinencije može biti sasvim druga osoba. Alkoholizam je kronični poremećaj mozga koji nastaje kombinacijom genetske predispozicije, kemijske neravnoteže u mozgu i utjecaja okoline. Nažalost, čak i bez velikih trauma, neki ljudi imaju veću osjetljivost na razvoj ovisnosti. Teško ga je prevladati jer alkohol mijenja strukturu i funkciju mozga – posebno centre za nagradu, samokontrolu i donošenje odluka – što otežava prekid ciklusa ovisnosti i održavanje apstinencije. To vam ne pišem kako bih opravdala ponašanja te osobe, već samo kako bih vam pokušala pomoći da jasnije razumijete problem ovisnosti s kojim se suočava. No, važno je naglasiti – to i dalje nije opravdanje za ponašanje koje uništava vašu obitelj. 

Strah da bi si mogao nešto učiniti ako odete vrlo je težak teret, ali važno je znati da vi niste odgovorni za njegove odluke. Vi ne možete preuzeti njegovu odgovornost niti riješiti njegov problem umjesto njega. Promjena mora doći iz njega, a do tada se vi sve više iscrpljujete – pitanje je samo do kada i s kakvim posljedicama za vas i vašu obitelj. Promjena koju vi možete napraviti je samo ona koja kreće od vas. Recite mu mirno, ali odlučno, da ne možete više ovako živjeti i da, ako želi ostati uz vas, mora potražiti stručnu pomoć. Kako biste zaštitili vlastito zdravlje i dostojanstvo, važno je da postavite jasnu granicu – i da je čuvate. Preporučujem i da potražite podršku za sebe – bilo kroz individualnu terapiju, bilo kroz grupe podrške za obitelji osoba koje imaju problem s alkoholizmom. Takva podrška pomoći će vam da osvijestite da niste sami, da je sve što osjećate normalno i razumljivo te da lakše prebrodite ono kroz što prolazite. Nemojte postati talac njegove patnje – vaša snaga nije u tome da trpite, nego u tome da prepoznate kada je vrijeme da zaštitite sebe i svoju obitelj.

Samo hrabro – i sretno!