Ljubomora je prirodna emocija - svatko od nas povremeno osjeća ljubomoru i to je u redu. Problem nastaje onda kada ljubomora postane pretjerana i kada ju više ne možemo kontrolirati. Kao i u svemu, prvi korak u nošenju s ljubomorom je prepoznavanje da imamo problem s ljubomorom i prihvaćanje situacije – taj korak ste već odradili. Nakon toga bitno je da osvijestite kada osjećate ljubomoru. Tu ćete dobiti bolji uvid u pravi uzrok vašoj ljubomori – dolazi li ona iz vas (osobne nesigurnosti, traumatična iskustva i nisko samopoštovanje) ili iz partnera(ice) (izazivanje osjećaja ljubomore kroz neprikladna ponašanja – otvoreno gledanje i komentiranje drugih žena, flertovanje, dopisivanje s drugim ženama, nejavljanje na telefon, nestajanje bez da znate gdje je i s kim, skrivanje svog osobnog života pred vama i drugo). Ako spoznate da je razlog u ponašanjima partnera/ice, probajte s njima otvoreno porazgovarati o svojim mislima i osjećajima te ga zamolite da se ne ponaša tako u vašem odnosu. Slušajte što ima za reći i pokušajte razumjeti njegovu perspektivu. Ako ne bude imao „sluha“ za vas, razmislite o mogućnosti izlaska iz odnosa u kojem niste valorizirani i poštovani onako kako to zaslužujete.
Ako ipak spoznate da se uzrok ljubomore krije u vama, krenite na put jačanja vlastitog samopoštovanja. Naše samopoštovanje rezultat je našeg životnog puta i slike koju o sebi zbog njega izgradimo – satkan je od značajnih iskustava koje smo proživjeli u djetinjstvu pa do danas. Zapamtite da nikada nije kasno početi raditi na sebi i mijenjati ono što nam narušava kvalitetu života pa tako se i slika o sebi može promijeniti – možemo zaliječiti stare traume i otvoriti se novim, drugačijim i pozitivnijim iskustvima. Ključ je naučiti prihvaćati sebe sa svim svojim vrlinama i manama – kada smo „dobro u svojoj koži“ onda nismo ljubomorni. U tom procesu može vam pomoći psihoterapeut, a možete pokušati prvo i sami.
Što se pak tiče vaše ljubomore, kad ju osjetite pokušajte se malo propitati. Postavite sebi pitanja poput: "Postoji li zaista prijetnja?" ili "Je li ovaj osjećaj ljubomore osnovan ili je rezultat moje nesigurnosti?". Pokušajte nakon toga preusmjeriti svoju pažnju na nešto drugo, idealno ono što radite u tom trenutku, ako ne pomaže nazovite na telefon prijateljicu ili zaokupite misli drugačije. Ljubomora će kao i svaka emocija mijenjati svoj intenzitet, neminovno je da će se s vremenom smanjiti (osim ako ju ne „hranite“ negativnim mislima i scenarijima). S tim scenarijima vam može pomoći usvajanje jedne prekrasne tehnike, a koja se zove mindfulness i čiji je cilj (između ostalog) pomoći vam da se bolje nosite sa svime što se u vama događa, bilo to ugodno ili neugodno (poput osjećaja ljubomore). Oslobađanje od ljubomore i prebrođivanje tog prvog naleta emocija svakako zahtijeva vrijeme, strpljenje i rad na sebi. Primjenom ovih tehnika možete bolje razumjeti svoje osjećaje, izgraditi zdraviji odnos s partnerom(icom) i poboljšati svoje emocionalno zdravlje. Samo strpljivo, i sretno!

Poštovana, čujem da vam je razdoblje kroz koje prolazite emocionalno teško i sasvim je moguće da je ovaj odnos utjecao na vaše samopouzdanje i samopoštovanje. Veze mogu biti složene, a iskustva poput vašeg mogu ostaviti duboke emotivne tragove. Kako biste se „vratili na staro“ ili možda ispravnije, kako biste zaliječili rane, ojačali i izrasli u novu sebe, smjer u kojem je bitno krenuti je sljedeći:
- za početak, razmislite o lekcijama koje možete naučiti iz ove situacije. Svako iskustvo, pa i ono bolno, može donijeti vrijedne uvide i pomoći vam da rastete kao osoba. Bilo bi dobro kada biste osvijestili kako je došlo do toga da ste prihvatili biti u takvom odnosu (u kojem se netko igra s vama toplo-hladno) – je li tome razlog činjenica da niste nikada bili u vezi u kojoj vas je netko volio? Kako to da ste bila u vezama s ljudima koji vas nisu voljeli? Je li to nešto što kreće već u vašem djetinjstvu? Kako je bilo vaše odrastanje?
- nakon toga, bilo bi dobro da osvijestite koji su to bili alarmi (red flags), a koje je trebalo poslušati i pobjeći od ove osobe glavom bez obzira (činjenica da nije htio upoznati vama bliske i važne osobe, da njegova obitelj nije znala da ste mu djevojka, da se javljao pa nestajao kako mu je odgovaralo, nije htio vezu s vama, a opet vam se stalno vraćao, nije vam govorio lijepe riječi i drugo) kako biste ubuduće znali prepoznati na vrijeme takva ponašanja i otići.
- za kraj, usmjerite se na osvještavanje svega dobrog i lijepog u sebi – svoje vrijednosti, vrline, što vas čini posebnom, što vole u vama vaši najmiliji. Njegujte svoje hobije, svoje interese, brinite se o svom fizičkom i psihičkom zdravlju. Usmjerite se na svoj posao, prijatelje i ono što vas ispunjava i čini sretnom. Dobro razmislite o partneru kakvog želite kraj sebe i na manje ne pristajte (tu naravno pretpostavljam da se radi o realističnim očekivanjima, nitko nije savršen).
Možete pronaći u knjižarama knjigu od Brené Brown, Moć nesavršenstva, vjerujem da će vam „leći“. Ako zatrebate pomoć na tom putu nemojte se libiti potražiti i stručnu pomoć. Samo nježno, i sretno!

Draga mama, žao mi je čuti da vaša obitelj prolazi kroz ove izazove, vjerujem da vam je svima teško, svakome u svojoj ulozi. Ono što bih vam najtoplije savjetovala s obzirom na kompleksnost situacije je da ipak već sada potražite stručnu pomoć. Naime, unatoč nesuradljivosti vašeg djeteta, dječji psiholog poznaje različite tehnike kojima će se potruditi doprijeti do njega i pomoći mu bolje razumjeti i kontrolirati svoje ponašanje. Također, vjerujem da će uključiti cijelu vašu obitelj u terapiju kako biste se svi bolje razumjeli i stvorili neke nove dinamike obiteljskog funkcioniranja. Vjerujem da će vas kao roditelje savjetovati da poradite na postavljanju (i dosljednoj provedbi) jasnih granica i pravila (ne)prihvatljivog ponašanja, da ga nagrađujete za svaki pozitivan pomak, te da uvedete logične i razumne posljedice za neprihvatljivo ponašanje. Na primjer: ako baca igračku na pod možete mu reći „Ako baciš igračku na pod ona će se razbiti. Tada ju više nećeš imati, a novu nećemo kupiti“. Ili „Ako me ugrizeš onda će me boljeti. Ti ne voliš kada tebe boli je li tako? Pa tako ne volim ni ja“ Ako krene na vas, fizički ćete ga zaustaviti i držati sve dok se ne umiri (pazeći da ga ne ozlijedite, naravno). Svakako mu nećete dozvoliti da vam naudi. Nekada ćete ponašanja ignorirati jer su „samo“ provokacija, kao npr, onda kada radi nešto što vama ide na živce, ali nije opasno ni za njega niti za druge (jede rukama npr.) . Ignoriranje gasi mnoga nepoželjna ponašanja jer se ona manifestiraju samo kako bi dijete privuklo pažnju na sebe. Svakako ćete vježbati govoriti mu u trenucima njegove ljutnje i agresivnosti da razumijete da se osjeća frustrirano ili ljuto, ali da to nije primjereno ponašanje. Usvojiti ćete neke tehnike komuniciranja poput aktivnog slušanja i parafraziranja. Bilo bi dobro razmisliti i o programima ili radionicama koje mogu pomoći vašem sinu da razvije bolje socijalne vještine i empatiju prema drugima poput npr. mindfulnessa ili drugih. Vjerujem da ćete puno toga pronaći u  Poliklinici za zaštitu djece i mladih grada Zagreba ako živite tamo, u suprotnom, pokušajte pronaći nešto na svom teritoriju, sve više udruga bavi se upravo ovim temama. Za kraj, razmislite i o dodatnim procjenama kako biste isključili bilo kakve medicinske ili neurološke uzroke agresivnog ponašanja. Moja vam je najtoplija preporuka i da čim prije nabavite sljedeće knjige i počnite ih čitati jednu po jednu: „Vikati, udarati, uništavati: Kako postupati s agresivnom djecom“, „Zahtjevna djeca - Razumijevanje, podizanje i radost s pet teških tipova djece“ te dvije knjige Jespera Juul-a, Agresivnost – nov i opasan tabu“ i „Kako biti vođa vučjeg čopora?“. Nadam se da ćete čim prije otkriti uzroke ovih ponašanja kao i pronaći rješenje. Samo strpljivo, i sretno!

Dobar dan i vama. Žao mi je da se borite s ovim problemom - nepovjerenje općenito je vrlo izazovan problem, a kada je ono u vezi može značajno utjecati na emocionalnu bliskost i stabilnost odnosa. Ono otkud bih na vašem mjestu krenula jest da pokušate identificirati uzrok vašeg nepovjerenja prema njemu – je li uzrok nešto što je vaš partner učinio u prošlosti (tijekom ili prije vaše veze) ili je povezano s vašim osobnim iskustvima iz prošlosti (prethodnih veza ili odnosa vaših roditelja)? Ako uzrok vašem nepovjerenju dolazi iz vašeg života i nije vezan uz partnera, ako to već niste učinili, razgovarajte otvoreno sa svojim partnerom – kako bi se sačuvala emocionalna bliskost i stabilnost vašeg odnosa, izrazito je važno da on zna kako ne prebacujete krivicu za svoj problem na njega te će vam biti spremniji pomoći u nošenju s onime što vas muči. Ako osvijestite da su ponašanja vašeg partnera (prošla ili sadašnja) uzrok vašeg problema, iskreno i otvoreno razgovarajte s njime i objasnite mu koja točno njegova ponašanja uzrokuju da se tako osjećate. Saslušajte onda partnerovu perspektivu i pokušajte razumjeti njihova osjećanja i stavove. Otvorena i iskrena komunikacija može pomoći u izgradnji povjerenja. Nakon toga zajedno definirajte što povjerenje znači za vas oboje i koje su granice koje želite postaviti u vezi te pokušajte oboje biti dosljedni u svojim postupcima i riječima – to je upravo način na koji se povjerenje gradi. Ako ne uspijete sami u tome, savjetujem da potražite partnersku psihoterapiju, idealno imago terapiju, a koja će vam pomoći da otkrijete obrasce ponašanja i osjećanja u osnovi vašeg odnosa koji uzrokuju i održavaju nepovjerenje i ljubomore. I naravno, budite uporni i strpljivi - nemojte očekivati da se povjerenje izgradi preko noći. Štogod odlučili, radite na jačanju svog samopoštovanja - nepovjerenje je često povezano s vlastitim nesigurnostima i vjerovanjima o nemogućnosti da nas netko zaista voli takvi kakvi jesmo, nedovoljni. Ja znam da ste dovoljni i dostojni ljubavi, ali možda vi to u dubini sebe ne vjerujete. Samo strpljivo, i sretno!

Draga gospođo, hvala vam što ste ovako iskreno podijelili s nama svoju priču. Moram priznati da su me vaša nesebičnost i hrabrost ganuli. Vjerujem da vam je teško i divim se vašoj snazi i spremnosti da krenete novim putem, za svoju dobrobit, i za dobrobit svoje djece. Kako biste uspjeli zaista prihvatiti i provesti svoju odluku ne bi bilo loše da se odlučite i na nekoliko razgovora s nekim dobrim psihoterapeutom. I sama imam baš u ovom trenutku jednu klijenticu koja me kontaktirala kako bismo joj pomogle da prihvati svoju odluku za rastavom, da pronađe mir u sebi i snagu za provesti potrebne praktične korake. U tom smislu, bilo bi pak dobro da se pravno savjetujete – koja su vaša prava pri razvodu braka. Naime, koliko god su to „samo materijalne stvari“, od zraka se ne živi i morate sebi i djetetu/djeci moći osigurati dostojne uvjete za život kao i dogovoriti zajedničko skrbništvo s njihovim ocem. Što se pak tiče emocionalnih „materijalnih“ stvari (crteža, uspomena i drugih), probajte iskreno iskomunicirati sa suprugom koliko vam znače te zamoliti da ih ponesete sa sobom. Ako  ih i on želi sačuvati, možete ih digitalizirati pa sačuvati u tom obliku oboje. U cijelom tom procesu otvoreno razgovarajte s djecom (primjereno njihovoj dobi) i stalno ih pripremajte na ovu veliku životnu promjenu. Čujem da imate veoma zdrava razmišljanja i važno je da ih sačuvate da se sukladno njima i ponašate – djeca imaju oba roditelja i ako roditelji nisu opasni za njihovu dobrobit važno je da imaju priliku provoditi vrijeme s oboje kao i izabrati s kime žele živjeti. Važno je poštivati njihove želje i potrebe te pokušajte održavati što je više moguće stabilnosti u njihovim životima. Nemojte u tom procesu zaboraviti na brigu o sebi – potražite podršku obitelji i prijatelja, meditirajte, šetajte u prirodi i puno pišite – svoje osjećaje, misli, sve ono što vam je na duši...neka samo teče...Tako ćete uspjeti zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti ono novo, otpustiti sve što vam više ne koristi i što vas tišti i napraviti prostor za ono što će tek doći..cijeli jedan novi život je pred vama...Znam da zvuči zastrašujuće, ali tamo gdje se bojimo krije se naša zadaća. Samo hrabro, i sretno!

Dobar dan i vama, jako mi je žao čuti da se netko koga volite ponovno bori s ovom opakom bolešću. Nažalost (ili bolje, na svu sreću!), nama koji nismo prošli kroz taj pakao nije uopće zamislivo kako se netko tko to prolazi osjeća niti kako mu pomoći. Osjećaj bespomoćnosti nam je svima možda jedan od najtežih osjećaja, posebno onda kada pati netko nama blizak. Ne znam jeste li ga već pogledali, ali prošle smo godine snimali jedan divan i ohrabrujući intervju upravo na ovu temu – kako se osjeća netko tko se bori s rakom i kako mu pružiti podršku, u ovom slučaju radilo se o mladoj Marini – LINK. Kampanja se zove BUDI TU i ovdje možete pronaći i ostalih 12 inspirativnih i hrabrih priča - LINK. Zajednička poruka svima je da jednostavno BUDEMO TU - ne moramo imati pametne riječi, rješenja niti olakšanje, samo biti prisutni. Važno je da se naučimo pitati oboljelog kako mu možemo pomoći i onda poštivati te želje. Ono što bih vam dakle savjetovala je da nazovete osobu i da ju nježno i direktno pitate kako joj možete pomoći. I kada vam otvoreno kaže kako, budete tu. Teško je, ali će joj neizmjerno značiti. Samo hrabro, i sretno!

S obzirom na to da smo svi mi na neki način produkti svojih okolnosti, veoma je teško odmaknuti se od vjerovanja, ideja, stavova i obrazaca ponašanja koja smo usvojili i uvježbali tokom odrastanja, posebice u našoj primarnoj obitelji. No, nije nemoguće, na svu sreću! Iznimno mi je drago čuti da ste uspjeli osvijestiti takve stavove te koliko vam otežavaju život jer je to prvi korak ka njihovoj promjeni. Od ovog ćete trenutka nadalje nastaviti raditi upravo to – svaki put kada osvijestite svoja negativna razmišljanja, stavove, ideje, vjerovanja, pravila, pretpostavke, stanite i zapišite ih. Zapišite kako se osjećate radi njih i što vam čine, kako se ponašate zbog njih. Sljedeći korak biti će propitivanje tih istih misli i vjerovanja – „Vjerujem li ja zaista u ovo?“, "Koji su dokazi za i protiv ovog razmišljanja?" „Da mi prijateljica kaže da vjeruje u ovo što bih njoj rekla?“, „Kako ovaj stav/ideja utječe na moje ponašanje?“ „Što bi bilo drugačije kada bih promijenila ovo vjerovanje? Kako mislim da bi ono trebalo zvučati?“ i pokušajte ga primijeniti u praksi i testirati. Ovi koraci će vam pomoći da prepoznate i odbaciti vjerovanja i ideje koji nisu uistinu vaši. Svakako razmislite o pohađanju psihoterapije ukoliko imate vremenske i financijske mogućnosti za to, a možete i istraživati knjige, dokumentarce ili druge materijale koji govore o odnosima, razgovarati s prijateljima ili nekim drugim odraslim osobama čiji stavovi o vezama i braku vam se više sviđaju. Ne zaboravite, ovaj život je vaš i otkud god dolazite dom će vam biti tamo gdje stanete i odlučite ga sagraditi, s onime s kime ga odlučite izgraditi. Veze i brakovi nisu nikada lagani ali zaista je moguće imati lijep život s nekime koga volite i tko voli vas. Dok takvu osobu ne sretnete radite na upoznavanju same sebe i svojih vrijednosti te na osviještavanju partnera i odnosa kakvog biste željeli jednog dana imati. Što bolje odradite tu zadaću, to je veća vjerojatnost da ćete ga prepoznati kada ga upoznate i da ćete uspjeti zajedno s njime (ili s njom) izgraditi i njegovati lijep odnos čitav ostatak vašeg života Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, žao mi je da vam je teško, nažalost, roditeljstvo je najzahtjevnija uloga koju neki od nas imaju prilike iskusiti u ovom životu. Divno mi je čuti koliko se ljubavi krije iza ovih vaših redaka. Situacija je kompleksna i zahtjeva pažljiv pristup, posebice s obzirom na dob vašeg sina koji je već gotovo odrastao čovjek. Shvaćam da ste u više navrata pokušali započeti  razgovor s njime, ali čini se bezuspješno – moguće je da se osjeća nesigurno, zbunjeno ili frustrirano zbog svojih životnih okolnosti i očekivanja koja su, čini se nerealistična i koja mu otežavaju dostizanje osjećaja zadovoljstva. Pokušajte svakako ponovno i vi sami, a posebno suprug, razgovarati s njim bez pritiska. Ipak živi s vama i vi kao roditelji imate pravo reagirati onda kada ste zabrinuti. Zamolite ga da pronađe sat vremena i sjednite nasamo s njime u dnevni boravak ili kuhinju. Izrazite mu otvoreno svoju zabrinutost i zamolite ga da vam iskreno kaže što ga muči, o čemu misli, kako se osjeća te ga saslušajte bez osuđivanja ili „pametovanja“. Recite mu da razumijete da mu je teško i da ste mu spremni pomoći koliko je u vašoj moći ili čak podržati u razgovoru ako je spreman ići kod psihologa. S obzirom na zdravstvene probleme vašeg sina, a za koje liječnici smatraju da su emocionalne prirode, stručna osoba mu može pomoći usvojiti efikasne tehnike nošenja sa neugodnim emocijama. Svakako je bitno i da mu počnete postavljati granice i izražavati i svoja očekivanja od njega – iako je važno imati razumijevanja za njegove poteškoće isto tako i vaš sin mora shvatiti da su neke odgovornosti dio odraslog života. Objasnite mu jasno što očekujete od njega u smislu njegovih obaveza na studiju, ponašanja prema vama i sudjelovanja u obiteljskim obvezama koje su i njegov zadatak, ukoliko želi živjeti s vama u zajednici.  Što se tiče njegovog studija, svakako mu dozvolite da donese sam odluku o tome što učiniti i podržite ga u tome, čak i ako se bojite da griješi. Nažalost, ne možemo našu djecu zaštiti od svega i nije ni dobro da to činimo – ponekad se na greškama zaista najbolje uči, a možda to i ne bude pogreška. Pružite mu stoga podršku, ali i naglasite da mora preuzeti odgovornost za svoje izbore te mu pomognite napraviti konkretan plan kako to izvesti, naravno, ako prihvati vašu pomoć. U svemu tome probajte biti još strpljivi, i sami jako dobro znate da promjene ne dolaze preko noći. Znam koliko je teško gledati svoje dijete kako pati i osjećati bespomoćnost, ali kao roditelji nekada ne možemo više negoli biti ovdje, čuvati ih iz sjene i nadati se da će ipak na koncu pronaći pravi put. Mislim da vam od velike pomoći u tome može biti knjiga „O roditeljima i djeci od Jorgea Bucay-a“. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, vjerujem da ste veoma zabrinuti zbog emocionalnih promjena i strahova koje izražava vaša kćer. Najvažnije je da joj nastavite biti podrška – pokušajte s njom uvijek iznova razgovarati o njenim osjećajima, podučavajući ju kako ih izraziti s pitanjima poput „Kako se danas osjećaš?" ili "Što te danas usrećilo/rastužilo?". Kada se otvori, nemojte ju prekidati i budite spremni čuti sve što izrazi bez prosuđivanja, osude, negiranja ili minimaliziranja. Moguće je da će vas ono što kaže ražalostiti ili prestrašiti, ali važno je da te emocije ne prelijete na nju kako bi bila sigurna da ste vi ona jača i da možete podnijeti sve ono što je njoj trenutno nepodnošljivo. U tim razgovorima može vam pomoći i zajedničko čitanje knjige „Velika knjiga emocija“. Svakako počnite pratiti kada se ti simptomi javljaju i koliko traju te pokušajte identificirati koji bi mogli biti razlozi (mi to zovemo okidači). Razgovarajte i s učiteljima je li se nešto dogodilo u školi, a s čime niste upoznati – ovo može biti reakcija na neko traumatično iskustvo i važno je da su i oni upoznati s njenim promjenama kako biste svi skupa mogli pravovremeno reagirati. Potrudite se uključiti ju u vašu dnevnu rutinu aktivnosti koje bi joj mogle pomoći da se opusti (crtanje, šetnje u prirodi, slušanje muzike i ples, čitanje priča ili nešto drugo u čemu ona uživa, a možete joj se priključiti). Ako nemate u vlastitoj svakodnevnoj praksi tehnike relaksacije ili mindfulness naučite ih i počnite vježbati zajedno s njom – knjižica „Diši kao medo“ ima fantastične meditacije za djecu i tehnika je koju možete obje usvojiti za cijeli život. Na vašem bih mjestu posjetila i par stručnjaka – prvenstveno pedijatra kako biste isključili bilo kakve fizičke uzroke njenih simptoma, a nakon toga bih se savjetovala s dječjim psihologom koji će vam pomoći u identifikaciji uzroka problema te koji će vas savjetovati kako joj najbolje pomoći. Promjene u ponašanju i emocijama su normalan dio odrastanja, ali ako simptomi dugo traju, nemaju jasan uzrok ili se pak pogoršaju, stručno vodstvo je ključno kako biste reagirali na vrijeme i na pravi način joj pružili potrebnu pomoć i podršku. Samo strpljivo, i sretno!

Žao mi je da se vaš brat mora boriti s ovom teškom bolešću – vjerujem da je jako prestrašen, zbunjen i zabrinut te da ne zna ni sam kako se nositi sa svime što ga je snašlo. Isto tako vjerujem da je i vama teško sve to gledati, a ne moći mu pomoći – često tada pomišljamo da bi radije preuzeli na sebe bolest voljenih negoli gledali kako oni pate. Posebno onda kada odbijaju naše savjete i pomoć. Ali nema vam druge nego poštivati njegove želje – ako u ovom trenutku ne želi pomoć psihologa pokušajte to prihvatiti. Možda će u nekoj kasnijoj fazi biti spreman za takvu pomoć. Svakako se u međuvremenu dobro informirajte što je dostupno na njegovom teritoriju te stupite vi kao obitelj u kontakt s njima – psihološka pomoć i savjeti obitelji oboljelih bit će od velike pomoći i vama. Pogledajte na sljedećem linku pozitivnu priču mlade Marine https://www.youtube.com/watch?v=26uiIaQx8HU, dobit ćete korisne uvide u to kako se osjeća oboljeli kao i savjete kako biti tu. Ono što je najvažnije je da budete prisutni i podrška koliko god možete. Neka zna da ste tu za njega. Probajte otvoreno razgovarati s njime o tome što proživljava ali bez pritiska. Poštujte njegov ritam i mogućnosti. Ponekad je dovoljno samo biti tu, saslušati ga i pokazati da suosjećate s njime i da se može osloniti na vas onda kada mu je to potrebno na načine koji su mu potrebni. Nemojte nikako usmjeriti sav fokus i pažnju na bolest – pokušajte nastaviti živjeti, što normalnije moguće. Radite aktivnosti koje su i ugodne i zabavne i trudite se  uključiti ga. Nemojte zaboraviti da on nije njegova bolest i da je vaš odnos mnogo više od vaše podrške njemu u procesu liječenja. Teško je, ali treba ići dalje, dan po dan, gotovo kao da se ništa nije desilo, a opet svjesni da je tu bolest koju treba pobijediti. Budite u tom procesu strpljivi i prema sebi i prema njemu. Šaljem vam potrebnu snagu, sretno!