Zvuči kao da se nalazite u ratnoj zoni - situaciji u kojoj je razum utišan, a negativne emocije glasne, gdje ne postoji spremnost na dijalog, već samo „guranje“ vlastite perspektive. Čujem i da ste vi ona strana koja, barem trenutačno, ipak malo više uspijeva držati sebe pod kontrolom za dobrobit obitelji. Upravo iz tog razloga predlažem da napravite prvi potreban korak - smirite tenzije. Dok je supruga ovako ljuta i zatvorena, svaki pokušaj razgovora može dovesti samo do nove eksplozije. Predlažem da na nekoliko dana (ot)pustite sve – ne otvarajte ovu temu, ponašajte se korektno, suradljivo i smireno te se usmjerite samo na ono što se svakodnevno događa (obiteljske obveze i aktivnosti). Nakon što ste poslali poruku otvorenosti i suradljivosti, kad se stvori mirniji trenutak, pokušajte započeti iskren razgovor, bez optužbi. Umjesto da joj kažete nešto poput:

„Stalno se nešto svađaš, čovjek više ne može ni normalno razgovarati s tobom. I uostalom, zašto bih ja morao ići k tvojima kad ti nećeš k mojima? Ako nećeš ti, neću ni ja, jasno?“

Probajte reći nešto poput:
„Znam da te muči odnos s mojom obitelji, ali meni je važno da imamo kvalitetan odnos s njima. Ja vas volim i ovako se osjećam kao da moram birati između strana, a to mi je nemoguće. Volio bih da zajedno pronađemo neki način da to napokon profunkcionira. Što ti predlažeš?“

Možda ona osjeća da svoju primarnu obitelj stavljate ispred nje te je zbog toga razvila netrpeljivost prema njima? Podsjetite je da vam je ona najvažnija, ali i da ne želite zapostaviti svoje roditelje, pogotovo sada kad stare i kada će trebati više brige i pomoći. Ako ova situacija potraje unatoč svim vašim nastojanjima da u svoj dom unesete mir, suradnju i razumijevanje, probajte predložiti razgovor uz pomoć treće osobe - svećenika, bračnog terapeuta ili čak nekoga iz bližeg kruga u koga oboje imate povjerenja i tko je objektivna i mudra osoba. Često je lakše kad netko neutralan pomogne prevesti emocije koje stoje iza sukoba, jer ovo uopće nije stvar „posjeta jednima ili drugima“, već osjećaja povrijeđenosti i nerazumijevanja koji se vuku iz prošlosti. Samo strpljivo – i sretno!

Pozdrav, draga!

Žao mi je što se već pola života boriš s problemima sa spavanjem, sigurna sam da te to jako iscrpljuje i utječe i na tvoju koncentraciju, fokus, pamćenje, ali i iritabilnost i općenito raspoloženje. Čini se da se od malih nogu boriš s napetošću i pretjerano aktivnim umom. To što si primijetila da ti redovit ritam spavanja pomaže govori mi da si već dobro prepoznala važan dio rješenja, ali razumijem koliko to može biti teško uz obaveze, studij i mladenački život. Savjetovat ću ti ovdje nekoliko naslova, na engleskom i hrvatskom jeziku – svi se temelje na znanstveno dokazanim metodama (kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu), ali su pisani pristupačno i razumljivo.

Prevladavanje nesanice, Jack D. Edinger, Colleen E. Carney – osnovne strategije opisane u ovom zanimljivom priručniku baziraju se na promjenama ponašanja i razmišljanja vezanog uz nesanicu.

Say Good Night to Insomnia, Gregg Jacobs – zasnovana na programu koji se koristi i na Harvard Medical Schoolu, uči te kako promijeniti misli i navike koje održavaju nesanicu. Uz pomoć ove knjige razumjet ćeš zašto nesanica postane “uvjetovana” (mozak poveže krevet s budnošću) i dobit ćeš konkretne savjete kako to preokrenuti.

Quiet Your Mind and Get to Sleep: Solutions to Insomnia for Those with Depression, Anxiety, or Chronic Pain, Rachel Manber, Colleen Carney – knjiga s puno vježbi i primjera, idealna ako voliš strukturiran pristup. Pružit će ti alate za prepoznavanje krivih obrazaca ponašanja i razmišljanja te stvaranje nove rutine koja će pomoći tvom tijelu da ponovno „nauči“ spavati.

The Sleep Book: How to Sleep Well Every Night, Guy Meadows – koristeći kombinaciju mindfulnessa i novih tehnika ACT terapije, ova knjiga opisuje petotjedni plan za liječenje problema sa spavanjem koji će ti posebno pomoći ako si sklona razmišljati “moram zaspati”, a što te nažalost još više razbudi.

Nadam se da će jedna od ovih biti ona koja će ti pomoći da stvoriš novi odnos sa spavanjem. Samo strpljivo, i sretno!

Jako mi je žao što vam je teško i što se morate nositi s ovako velikim problemima u braku – umjesto da vam je oslonac i podrška, čujem da vam je suprug najveći teret koji nosite na svojim leđima. Vjerujem da vam je izrazito bolno biti u situaciji u kojoj suprug skriva od vas ozbiljne financijske odluke koje izravno utječu na cijelu obitelj. Ovo što opisujete nije samo njegovo „loše baratanje novcem“, već ozbiljno narušavanje vašeg povjerenja, osjećaja sigurnosti, kao i vaših prava. S obzirom na sve što ste mi napisali, najtoplije vam predlažem da se, za početak, konzultirate s pravnikom vezano uz vaš položaj u cijeloj ovoj situaciji – najvažnije je da zaštitite svoju sigurnost i sigurnost vaše djece. Na vašem bih mjestu potražila i podršku neke bliske osobe – ovo je prevelik teret da ga nosite i dalje sami – povjerite se nekome u koga imate povjerenja. Nadalje, ako ikako možete, razmislite i o podršci stručnjaka poput psihologa – svi gradovi imaju nastavni zavod za javno zdravstvo u okviru kojeg djeluju kabineti za besplatno psihološko savjetovanje, a u kojima imate pravo dobiti potrebnu pomoć. Naime, sigurna sam da će vam dobro doći podrška u vidu spoznaje da ste godinama ne samo žrtva njegovih financijski loših odluka, već i emocionalnih manipulacija kroz konstantno nabijanje osjećaja krivnje i nedovoljnosti, a što ste, nažalost, preuzeli na sebe i što vas grize te čini da se osjećate nesigurno. Razgovor s psihologom mogao bi vam pomoći da ojačate svoje granice i donesete odluke koje će vama i djeci pružiti sigurnost. Zapamtite, ne možete kontrolirati njega i njegove odluke, ali možete zaštititi sebe i ono što je vaše. Možda bi bilo dobro zapitati se i koliko još možete i želite živjeti u situaciji u kojoj netko stalno krši vaše povjerenje i ugrožava vašu sigurnost? I što bi vam donijelo osjećaj mira i sigurnosti u životu? Možda neke odgovore još ne želite čuti, ali dozvolite sebi da sazriju u vama do trenutka kada budete na njih spremni. Samo hrabro i sretno!

Nažalost, nesanica je jedan od najčešćih poremećaja spavanja kod odraslih. Procjenjuje se da barem 30–40 % ljudi povremeno ima poteškoće sa spavanjem, dok se kod oko 10 % razvija kronična nesanica koja značajno narušava kvalitetu života. Ona se najčešće javlja u obliku teškoća s uspavljivanjem, učestalog buđenja tijekom noći ili ranog jutarnjeg buđenja uz nemogućnost ponovnog sna, baš kao što je to vaš slučaj. Ovo što mi vi opisujete (buđenje rano ujutro bez mogućnosti ponovnog sna) zna biti povezano s kroničnim stresom i preopterećenošću (mozak ostaje „uključen“ i kad tijelo želi spavati), navikama spavanja (npr. spavanje uz ekran, neredovito lijeganje), navikom da se mozak „probudi“ u isto vrijeme svako jutro i odmah krene s popisom briga, hormonalnim promjenama ili čak blagim oblikom anksioznosti ili depresije. Budući da san ima ključnu ulogu u obnovi tijela i mozga, sigurna sam da su vam ovakva buđenja užasno iscrpljujuća. Na svu sreću, postoje razni načini na koje si možete pokušati pomoći prije negoli pribjegnete nekom obliku farmakoterapije - najvažnije je da budete dosljedni i ustrajni. Za početak, pozabavite se onim što stručno zovemo higijenom sna: lijegajte otprilike u isto vrijeme svake večeri, idealno do 22 sata jer time pospješujete pravilno lučenje melatonina; isključite mobitel, TV, tablet i ostale ekrane barem sat vremena prije spavanja (plavo svjetlo drži mozak budnim) te radije uzmite u ruke neku knjigu ili slušajte tihu i umirujuću glazbu. Poštujte uvijek pravilo 15 minuta - to znači da, ukoliko u 15 minuta ne uspijete zaspati, dignite se, prošetajte po kući, popijte malo vode, odite raditi neku umirujuću aktivnost i vratite se u krevet kada ste ponovno pospani. Ovo vrijedi za navečer, ali i kada se probudite u 4 ili 5 ujutro - vrtjeti se beskrajno u krevetu nimalo ne pomaže umirenju, upravo suprotno. Što se pak tiče tog vrćenja u krevetu, vjerujem da vam tada navire bujica misli. Važno je naučiti se nositi i s njima: možete držati neku bilježnicu kraj kreveta pa, ukoliko vam navre neka briga, sjednite na krevet, zapišite je i recite sebi da ćete se pozabaviti njome kasnije, kada budete imali mogućnosti riješiti taj problem (ta vam je briga sada u krevetu potpuno beskorisna, je li tako?). Probajte se dodatno umiriti disanjem - 4 sekunde udah, 6 sekundi izdah - fokusirajte se na dulji izdah, jer on smiruje tijelo. Za kraj, izrazito je važno da poradite na promjeni stava prema nesanici - umjesto da si kažete kada se opet prerano probudite: „Evo opet, gotovo je, bit ću mrtva danas“, recite si: „Ok, moje tijelo se i danas probudilo ranije. Voljela bih da nije tako, ali nije kraj svijeta, možda opet zaspim. Što više forsiram, to si radim gore. Ja ovo mogu izdržati i dan će biti dovoljno dobar. Proći će i ovo.“ Samo strpljivo i sretno!

Žao mi je što muž razgovara s vama na ovaj način. Vjerujem da vas to boli i zbunjuje te da se ponekad propitujete jeste li zaista “pukli” kada vas toliko često u to uvjerava. Nažalost, ukoliko je to istina, znači da njegova tehnika djeluje – gaslighting je manipulacijska tehnika koja ima za cilj upravo navesti drugu osobu da se zapita je li problem u njoj samoj. Ne znam je li ovo ponašanje novitet s njegove strane (možda se nešto dogodilo u njegovom privatnom životu ili vašem odnosu u zadnje vrijeme?) ili je tako oduvijek (otkad ste zajedno), ali svakako niste dužni trpjeti da netko komunicira s vama na ovako grub i ružan način. Važno je stoga da se pokušate zaštititi. Kada krene vrijeđanje, možete mu na miran način reći nešto poput: „Vidim da si ljut, ali ne želim razgovarati dok vičeš i vrijeđaš.“ Ako nastavi unatoč vašoj molbi, izađite iz prostorije i recite nešto poput: „Molim te da dođeš kod mene kada se umiriš, zaista više ne želim da razgovaraš sa mnom na ovaj način, osjećam se loše.“ Pripazite da se ne uhvatite u njegovu igru – ne branite se niti previše objašnjavajte kada niste “krivi”, a pitati nekoga “kako je ili što radi” zaista nije uvreda koja zaslužuje napad. Pokušajte s njim otvoriti iskren i smiren razgovor o tome kako se osjećate kada vas ovako vrijeđa i napada te ga zamolite da se takvo što više ne ponovi. Ako se ovakav obrazac ipak nastavi ponavljati i ako on ne želi preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, onda to postaje oblik zlostavljanja, a nitko, pa tako ni vi, ne zaslužuje da ga se vrijeđa i ponižava. Obavezno porazgovarajte o svemu ovome s nekim tko vam je blizak i u koga imate povjerenja – naime, kad živimo u ovakvoj dinamici, jako je lako izgubiti osjećaj što je „normalno“ i što je prihvatljivo ponašanje. Na našu žalost i radost istovremeno, mi ljudi se veoma brzo naviknemo na sve. Važno je da zapamtite da “niste pukli” – ako vidite i osjećate da nešto nije u redu, to je sigurno točno. Razmislite dugoročno je li ovo odnos (i život) koji želite živjeti i počnite se polako, ali sigurno kretati prema odlukama koje smatrate najboljima za svoju dobrobit. Samo hrabro – i sretno!

Dobar dan, poštovana. Žao mi je zbog svih vaših gubitaka i teškoća, kao i zbog toga što toliko godina traje vaša borba s anksioznošću. Spomenuli ste lijekove Sertralin i Atarax – to su lijekovi koji se koriste za ublažavanje simptoma poput anksioznosti, napetosti i smetnji u raspoloženju. Oni mogu donijeti olakšanje i osjećaj stabilnosti, ali je jako važno da ih uvijek propisuje i prati psihijatar. Razlog je taj što jedino psihijatar može procijeniti jesu li baš ti lijekovi i doze i dalje prikladni za vaše potrebe, kao i objasniti vam sve što vas brine, a što ste napisali meni. Ako sam vas dobro razumjela, većinu ste odluka u tom smislu do danas donosili sami, stoga bi bilo od velike važnosti da čim prije dogovorite razgovor s liječnikom psihijatrom i da u dogovoru s njim donesete odluke o daljnjoj farmakoterapiji koju ćete uzimati. Ono što vam ja mogu reći, kao iskustvo iz prakse, jest da lijekovi (barem trenutno) olakšavaju simptome, ali sami po sebi ne mogu napraviti duboku, trajnu promjenu u načinu na koji razmišljamo, kako se osjećamo ili kako se odnosimo prema životu. Upravo zato je psihoterapija toliko dragocjena i nije ju moguće “preskočiti” ako se želimo zaista oporaviti – ona daje prostor da razumijemo zašto nam se neke misli i osjećaji ponavljaju, kako i odakle nastaju naše brige i napetosti te što možemo učiniti da se s njima uhvatimo u koštac na zdravije načine. Naučit ćete konkretne tehnike za smirivanje, pomoći će vam da promijenite obrasce koji vam otežavaju život te da postupno osjetite veću kontrolu nad svojim životom. Mnogi ljudi upravo u toj kombinaciji – lijekovi kao podrška, a psihoterapija kao rad na sebi – prvi put dožive pravi napredak. Upravo iz tog razloga potičem vas da dobro razmislite i o tom koraku.

U međuvremenu, poslušajte nekoliko videa iz naše arhive za koje sam sigurna da će vam biti od koristi:
https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/anksioznost-strah-i-napadaji-panike-istrazili-smo-koje-tehnike-za-pomoc-savjetuju-strucnjaci
i
https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/kako-smanjiti-dozivljaj-i-utjecaj-stresa-uz-pomoc-tehnika-za-opustanje

Samo hrabro – i sretno!

Poštovana, u vašem pitanju čujem jako puno odgovornosti: četvero djece (uključujući blizance), posao, kuća, briga za obitelj… Dakle, iako se možda „na papiru“ čini da je sve divno i krasno, to ne znači da ne možete istovremeno osjećati brigu, strah i kroničnu iscrpljenost (i fizičku i psihičku) zbog svih ovih svakodnevnih izazova i obaveza. Ako dobro čitam to što opisujete, mislim da se borite s povišenom anksioznošću, pretjeranim brigama i povremenim napadima panike: stalno ste “u grču”, imate katastrofične misli poput „što ako mu se nešto dogodi“, kratak vam je fitilj i osjećate krivnju nakon što planete, stalno je u vama prisutan osjećaj da „nešto loše vreba“, doživljavate napade panike u vožnji te imate problem s nesanicom koja traje već godinama. Rekla bih da je mnogo toga “na vašem tanjuru”. Svi ovi simptomi vjerojatno su posljedica dugotrajnog stresa i iscrpljenosti. Više o svemu možete poslušati na sljedećem linku. Kako si možete pomoći? Neke stvari možete pokušati odmah, poput tehnika disanja: kad osjetite da napad panike dolazi, probajte usporeno disati - 4 sekunde udah na nos → 6 sekundi izdah na nos ili usta → ponavljajte nekoliko minuta dok se tijelo ne umiri. Bilo bi odlično kada biste usvojili i neke druge korisne tehnike, poput mindfulnessa ili psihofizičke relaksacije, koje bi pomogle vašem živčanom sustavu da se smiri i opusti. Više o njima možete pogledati u videu iz naše arhive. Od velike koristi može vam biti i lagana tjelovježba (šetnje, istezanje, joga), kao i obavezno smanjena konzumacija šećera i kofeina. Dugoročno, bilo bi odlično kada biste se odlučili na psihoterapiju - posebno se kognitivno-bihevioralna terapija pokazala vrlo djelotvornom kod anksioznosti, panike, pretjeranog brinjenja i nesanice. Ukoliko psihoterapija ne bude dovoljna, možete razmisliti i o farmakoterapiji u dogovoru sa psihijatrom, kako bi vam se pripomoglo u ovom početnom razdoblju kada je organizam previše “našpanan” i iscrpljen. Svakako je važno da malo stanete na loptu i potražite podršku okoline - pokušajte barem dio odgovornosti prepustiti mužu ili starijoj djeci. Niste vi ta koja mora držati baš sve konce stalno u svojim rukama, zar ne? Samo strpljivo, blago prema sebi – i sretno!

Poštovana, hoćete istinu? Vrlo je vjerojatno oboje - tražite puno i moguće je da niste upoznali pravu osobu. Naime, po vašem opisu same sebe, dade se zaključiti da ste osoba koja je veoma ambiciozna i posvećena učenju i napretku u svakom smislu. To su vrijednosti koje očekujete od sebe, ali i od drugih. Samim time, za mnoge druge ste, vjerujem, “naporni”, kako i sami to opisujete. Što to sada znači - trebate li mijenjati sebe i odustati od tih standarda ili trebate ustrajati? Prava istina je da je potrebno oboje. Naime, koliko god su ovakve vrijednosti hvalevrijedne, one su vaše. To znači da nije realno očekivati da svi drugi ljudi dijele iste vaše vrijednosti (ili da bi ih uopće morali dijeliti). Odrastanje je i prihvaćanje da smo svi različiti i da na ovom svijetu ima mjesta za sve. Važno je da svoj život živite na način za koji vjerujete da je ispravan, ali i da drugima dopuštate da žive na svoj način, čak i onda kada se ti načini bitno razlikuju. Sljedeći korak je osvijestiti da nije nužno jedan bolji od drugoga. Naime, nije vaš način života jedini ispravan i najbolji. U konačnici, vi na sebe imate samo svoju perspektivu. Netko drugi mogao bi u vašim postupcima, koje vi smatrate ispravnima prema svojim standardima, vidjeti nešto potpuno drugo i smatrati da ste vi u krivu. Tu dolazimo do različitih perspektiva i činjenice da svaki čovjek na ovom svijetu ima svoju - jednostavno ne postoji ona univerzalna. Stoga, ako želite graditi pozitivne odnose s drugim ljudima, učite prihvaćati da oni vide svijet na svoj način i umjesto da se fokusirate samo na njihove mane i neuspjehe, radije birajte tražiti u njima vrline - u suprotnom ćete s godinama ostati sami. I pritom ne mislim samo na partnerske, već i na prijateljske i poslovne odnose. Prava istina je da su svi ljudi puni mana - pa i vi. I svi mi imamo tendenciju misliti o sebi najbolje te gledati sebe i svoje postupke kroz ružičastije naočale negoli kada prosuđujemo druge. To ne znači da morate pod svaku cijenu graditi odnose sa svima i svakim, ali znači da bi za vas bilo dobro da malo “omekšate” kriterije po kojima sudite druge ljude (a i samu sebe). Sigurna sam da ćete s vremenom upoznati prave ljude, a kada ih upoznate, naučite ih i sačuvati, jer se odnosi njeguju baš kao i osobni rast. Samo bez žurbe, i sretno!

Koliko različitih pitanja u jednom pitanju, a opet sva imaju istu osnovu - tiču se granica, samopoštovanja i brige za sebe. To što osjećate u tijelu (nervoza u glavi i cijelom tijelu, a posebice u želucu s rezultatom gubitka apetita) signal je da ste preopterećeni i da vaše tijelo “urla” kako nešto morate promijeniti. Pa krenimo od njega! Kako biste naučili umiriti tijelo, posvetite svoje vrijeme proučavanju vježbi disanja, tehnikama relaksacije poput progresivne mišićne relaksacije, mindfulnessu ili drugim tehnikama koje imaju za cilj naučiti slušati i poštovati svoje tijelo, njegove potrebe i granice te ga zaliječiti. Možete krenuti s ovim videom iz naše arhive, za koji vjerujem da će biti odlična polazišna točka. Što se pak tiče jačanja vašeg samopoštovanja, tu bi odlično došla pomoć stručnjaka – psihologa ili psihoterapeuta - koji vam mogu pomoći osvijestiti uzroke i korijene vašeg niskog samopoštovanja, kao i promijeniti ponašanja koja ga i dalje održavaju (previše se dajete na poslu, imate teškoće drugima reći “ne”, preuzimate na sebe tuđe probleme). Važno je za vašu dobrobit da vremenom naučite postaviti (i čuvati!!!) jasne granice. Na primjer, na poslu napravite popis svojih obaveza i svega onoga što je “dodatno”. Kada dođe zahtjev koji nije u vašem opisu posla, zastanite i recite osobi koja vam je zadala zadatak:

“Mogu to napraviti, ali onda neću stići svoje glavne zadatke – što mi je prioritet?”
Time vraćate odgovornost nadređenom. Zapamtite, ne morate uvijek biti “ta koja spašava situaciju” – često ljudi koji daju najviše budu i najviše iskorišteni jer se na njih uvijek računa… baš kao što ste to osjetili na svojoj koži.

Kako biste počeli vježbati reći “NE”, možete krenuti i s malim stvarima. Recite, primjerice:
“Žao mi je, sada ne mogu jer radim nešto svoje. Čim završim, posvetit ću se tome, u redu?”
Bit će vam u početku težak osjećaj krivnje, ali tada si možete pomoći sa sljedećim rečenicama:
“Ne moram stalno biti svima na usluzi” ili “Imam pravo završiti prvo svoje, pa onda pomoći nekom drugom.”

Za kraj, što se tiče utjecaja drugih ljudi na vaše raspoloženje, počnite se podsjećati da niste došli na ovaj svijet kako biste sve popravili – radite ono što je u vašoj moći, najbolje što možete, i to je sasvim dovoljno. Podsjetite se da riječi drugih govore o njima, a ne o vama. Ako vas netko kritizira, često je to njihova frustracija, nikako jedina istina ili prava vrijednost o vama. Možete pokušati i vizualizirati zaštitni “balon” oko sebe – sve što dolazi izvana ostaje izvan njega, a vi ostajete mirni unutra. Samo hrabro, i sretno!

Strpljivo. Naime, povjerenje je nešto što se postupno gradi, a nažalost veoma lako i brzo gubi - ponekad može biti dovoljan samo jedan krivi postupak (na primjer, ljubavna prijevara). Ukoliko se pak radi o skupu više postupaka koji su s vremenom rezultirali gubitkom povjerenja s druge strane, ponovna izgradnja povjerenja još je teža. No, nije i nemoguća. Ključ da biste (možda) uspjeli u tom naumu jest prvo promijeniti se (zaista!) vi sami, tj. uvidjeti uzroke svojih ponašanja. Naime, ukoliko niste vi sami stopostotno sigurni da više nikada nećete ponoviti ono što ste napravili i zbog čega je osoba izgubila povjerenje u vas, još manje će vam povjerovati druga strana. Zato, osvijestite razloge zašto ste tako postupili i dajte sve od sebe da se to više nikada ne ponovi, ukoliko vam druga strana pruži novu priliku. Važno je da otvoreno i iskreno porazgovarate s osobom koju ste povrijedili, da joj objasnite svoje postupke i da joj kažete kako se takvo nešto više nikada neće ponoviti. Nakon toga je važno da joj date potrebno vrijeme kako bi osoba isprocesuirala što se dogodilo i da čekate njezin poziv. Nemojte nikako požurivati niti navaljivati svakodnevnim pozivima ili porukama – važno je da osoba osjeti da su vaša promjena i isprika promišljene i trajne te da imate strpljenja za nju, njezine potrebe i granice. Ukoliko se nakon nekog vremena osoba ne javi, možete je još jednom pokušati pozvati i pitati je li se što promijenilo i je li spremna pružiti vam još jednu priliku. Ukoliko odgovor bude i dalje negativan, nikako nemojte navaljivati. Baš kao što je važno znati se ispričati, tako je i znati oprostiti vrlina koja ne krasi svakoga - ili je kod “težih prijestupa” gotovo nemoguća (osoba jednostavno osjeća da je povreda trajna i da nije moguće “popraviti” odnos). Svakako ne morate čekati na oprost vječno – imate pravo i vi nastaviti sa svojim životom. Ponekad jednostavno moramo preuzeti odgovornost za svoje postupke, naučiti nešto iz toga i ići dalje. Sretno!