Poštovana, u vašem pitanju čujem jako puno odgovornosti: četvero djece (uključujući blizance), posao, kuća, briga za obitelj… Dakle, iako se možda „na papiru“ čini da je sve divno i krasno, to ne znači da ne možete istovremeno osjećati brigu, strah i kroničnu iscrpljenost (i fizičku i psihičku) zbog svih ovih svakodnevnih izazova i obaveza. Ako dobro čitam to što opisujete, mislim da se borite s povišenom anksioznošću, pretjeranim brigama i povremenim napadima panike: stalno ste “u grču”, imate katastrofične misli poput „što ako mu se nešto dogodi“, kratak vam je fitilj i osjećate krivnju nakon što planete, stalno je u vama prisutan osjećaj da „nešto loše vreba“, doživljavate napade panike u vožnji te imate problem s nesanicom koja traje već godinama. Rekla bih da je mnogo toga “na vašem tanjuru”. Svi ovi simptomi vjerojatno su posljedica dugotrajnog stresa i iscrpljenosti. Više o svemu možete poslušati na sljedećem linku. Kako si možete pomoći? Neke stvari možete pokušati odmah, poput tehnika disanja: kad osjetite da napad panike dolazi, probajte usporeno disati - 4 sekunde udah na nos → 6 sekundi izdah na nos ili usta → ponavljajte nekoliko minuta dok se tijelo ne umiri. Bilo bi odlično kada biste usvojili i neke druge korisne tehnike, poput mindfulnessa ili psihofizičke relaksacije, koje bi pomogle vašem živčanom sustavu da se smiri i opusti. Više o njima možete pogledati u videu iz naše arhive. Od velike koristi može vam biti i lagana tjelovježba (šetnje, istezanje, joga), kao i obavezno smanjena konzumacija šećera i kofeina. Dugoročno, bilo bi odlično kada biste se odlučili na psihoterapiju - posebno se kognitivno-bihevioralna terapija pokazala vrlo djelotvornom kod anksioznosti, panike, pretjeranog brinjenja i nesanice. Ukoliko psihoterapija ne bude dovoljna, možete razmisliti i o farmakoterapiji u dogovoru sa psihijatrom, kako bi vam se pripomoglo u ovom početnom razdoblju kada je organizam previše “našpanan” i iscrpljen. Svakako je važno da malo stanete na loptu i potražite podršku okoline - pokušajte barem dio odgovornosti prepustiti mužu ili starijoj djeci. Niste vi ta koja mora držati baš sve konce stalno u svojim rukama, zar ne? Samo strpljivo, blago prema sebi – i sretno!

Poštovana, hoćete istinu? Vrlo je vjerojatno oboje - tražite puno i moguće je da niste upoznali pravu osobu. Naime, po vašem opisu same sebe, dade se zaključiti da ste osoba koja je veoma ambiciozna i posvećena učenju i napretku u svakom smislu. To su vrijednosti koje očekujete od sebe, ali i od drugih. Samim time, za mnoge druge ste, vjerujem, “naporni”, kako i sami to opisujete. Što to sada znači - trebate li mijenjati sebe i odustati od tih standarda ili trebate ustrajati? Prava istina je da je potrebno oboje. Naime, koliko god su ovakve vrijednosti hvalevrijedne, one su vaše. To znači da nije realno očekivati da svi drugi ljudi dijele iste vaše vrijednosti (ili da bi ih uopće morali dijeliti). Odrastanje je i prihvaćanje da smo svi različiti i da na ovom svijetu ima mjesta za sve. Važno je da svoj život živite na način za koji vjerujete da je ispravan, ali i da drugima dopuštate da žive na svoj način, čak i onda kada se ti načini bitno razlikuju. Sljedeći korak je osvijestiti da nije nužno jedan bolji od drugoga. Naime, nije vaš način života jedini ispravan i najbolji. U konačnici, vi na sebe imate samo svoju perspektivu. Netko drugi mogao bi u vašim postupcima, koje vi smatrate ispravnima prema svojim standardima, vidjeti nešto potpuno drugo i smatrati da ste vi u krivu. Tu dolazimo do različitih perspektiva i činjenice da svaki čovjek na ovom svijetu ima svoju - jednostavno ne postoji ona univerzalna. Stoga, ako želite graditi pozitivne odnose s drugim ljudima, učite prihvaćati da oni vide svijet na svoj način i umjesto da se fokusirate samo na njihove mane i neuspjehe, radije birajte tražiti u njima vrline - u suprotnom ćete s godinama ostati sami. I pritom ne mislim samo na partnerske, već i na prijateljske i poslovne odnose. Prava istina je da su svi ljudi puni mana - pa i vi. I svi mi imamo tendenciju misliti o sebi najbolje te gledati sebe i svoje postupke kroz ružičastije naočale negoli kada prosuđujemo druge. To ne znači da morate pod svaku cijenu graditi odnose sa svima i svakim, ali znači da bi za vas bilo dobro da malo “omekšate” kriterije po kojima sudite druge ljude (a i samu sebe). Sigurna sam da ćete s vremenom upoznati prave ljude, a kada ih upoznate, naučite ih i sačuvati, jer se odnosi njeguju baš kao i osobni rast. Samo bez žurbe, i sretno!

Koliko različitih pitanja u jednom pitanju, a opet sva imaju istu osnovu - tiču se granica, samopoštovanja i brige za sebe. To što osjećate u tijelu (nervoza u glavi i cijelom tijelu, a posebice u želucu s rezultatom gubitka apetita) signal je da ste preopterećeni i da vaše tijelo “urla” kako nešto morate promijeniti. Pa krenimo od njega! Kako biste naučili umiriti tijelo, posvetite svoje vrijeme proučavanju vježbi disanja, tehnikama relaksacije poput progresivne mišićne relaksacije, mindfulnessu ili drugim tehnikama koje imaju za cilj naučiti slušati i poštovati svoje tijelo, njegove potrebe i granice te ga zaliječiti. Možete krenuti s ovim videom iz naše arhive, za koji vjerujem da će biti odlična polazišna točka. Što se pak tiče jačanja vašeg samopoštovanja, tu bi odlično došla pomoć stručnjaka – psihologa ili psihoterapeuta - koji vam mogu pomoći osvijestiti uzroke i korijene vašeg niskog samopoštovanja, kao i promijeniti ponašanja koja ga i dalje održavaju (previše se dajete na poslu, imate teškoće drugima reći “ne”, preuzimate na sebe tuđe probleme). Važno je za vašu dobrobit da vremenom naučite postaviti (i čuvati!!!) jasne granice. Na primjer, na poslu napravite popis svojih obaveza i svega onoga što je “dodatno”. Kada dođe zahtjev koji nije u vašem opisu posla, zastanite i recite osobi koja vam je zadala zadatak:

“Mogu to napraviti, ali onda neću stići svoje glavne zadatke – što mi je prioritet?”
Time vraćate odgovornost nadređenom. Zapamtite, ne morate uvijek biti “ta koja spašava situaciju” – često ljudi koji daju najviše budu i najviše iskorišteni jer se na njih uvijek računa… baš kao što ste to osjetili na svojoj koži.

Kako biste počeli vježbati reći “NE”, možete krenuti i s malim stvarima. Recite, primjerice:
“Žao mi je, sada ne mogu jer radim nešto svoje. Čim završim, posvetit ću se tome, u redu?”
Bit će vam u početku težak osjećaj krivnje, ali tada si možete pomoći sa sljedećim rečenicama:
“Ne moram stalno biti svima na usluzi” ili “Imam pravo završiti prvo svoje, pa onda pomoći nekom drugom.”

Za kraj, što se tiče utjecaja drugih ljudi na vaše raspoloženje, počnite se podsjećati da niste došli na ovaj svijet kako biste sve popravili – radite ono što je u vašoj moći, najbolje što možete, i to je sasvim dovoljno. Podsjetite se da riječi drugih govore o njima, a ne o vama. Ako vas netko kritizira, često je to njihova frustracija, nikako jedina istina ili prava vrijednost o vama. Možete pokušati i vizualizirati zaštitni “balon” oko sebe – sve što dolazi izvana ostaje izvan njega, a vi ostajete mirni unutra. Samo hrabro, i sretno!

Strpljivo. Naime, povjerenje je nešto što se postupno gradi, a nažalost veoma lako i brzo gubi - ponekad može biti dovoljan samo jedan krivi postupak (na primjer, ljubavna prijevara). Ukoliko se pak radi o skupu više postupaka koji su s vremenom rezultirali gubitkom povjerenja s druge strane, ponovna izgradnja povjerenja još je teža. No, nije i nemoguća. Ključ da biste (možda) uspjeli u tom naumu jest prvo promijeniti se (zaista!) vi sami, tj. uvidjeti uzroke svojih ponašanja. Naime, ukoliko niste vi sami stopostotno sigurni da više nikada nećete ponoviti ono što ste napravili i zbog čega je osoba izgubila povjerenje u vas, još manje će vam povjerovati druga strana. Zato, osvijestite razloge zašto ste tako postupili i dajte sve od sebe da se to više nikada ne ponovi, ukoliko vam druga strana pruži novu priliku. Važno je da otvoreno i iskreno porazgovarate s osobom koju ste povrijedili, da joj objasnite svoje postupke i da joj kažete kako se takvo nešto više nikada neće ponoviti. Nakon toga je važno da joj date potrebno vrijeme kako bi osoba isprocesuirala što se dogodilo i da čekate njezin poziv. Nemojte nikako požurivati niti navaljivati svakodnevnim pozivima ili porukama – važno je da osoba osjeti da su vaša promjena i isprika promišljene i trajne te da imate strpljenja za nju, njezine potrebe i granice. Ukoliko se nakon nekog vremena osoba ne javi, možete je još jednom pokušati pozvati i pitati je li se što promijenilo i je li spremna pružiti vam još jednu priliku. Ukoliko odgovor bude i dalje negativan, nikako nemojte navaljivati. Baš kao što je važno znati se ispričati, tako je i znati oprostiti vrlina koja ne krasi svakoga - ili je kod “težih prijestupa” gotovo nemoguća (osoba jednostavno osjeća da je povreda trajna i da nije moguće “popraviti” odnos). Svakako ne morate čekati na oprost vječno – imate pravo i vi nastaviti sa svojim životom. Ponekad jednostavno moramo preuzeti odgovornost za svoje postupke, naučiti nešto iz toga i ići dalje. Sretno!

Draga moja, ako sam vas dobro razumjela, vi snosite posljedice suprugova bivšeg braka. Ono što čujem jest da ste vi zabrinuti zbog načina na koje se njegova prva obitelj odnosi prema vama (kćer govori ružno protiv vas, bivša žena šalje svoje slike iako je on danas oženjen s vama), a vaš suprug ne reagira po tom pitanju onako kako očekujete da bi trebao. Ono što mi prvo pada na pamet pitati vas jest sljedeće – jeste li s njim, i na koji način, iskomunicirali svoje osjećaje, potrebe i očekivanja koja imate prema njemu? Nažalost, jako često se događa da očekujemo od druge strane nešto bez da to otvoreno iskomuniciramo, a zatim se ljutimo i vrijeđamo ukoliko druga strana postupa suprotno te te postupke interpretiramo na svoj način – a on uopće ne mora biti ispravan. Stoga, ako već niste razgovarali s njim otvoreno, moj vam je prvi savjet da to učinite. 

Možete mu reći nešto poput:

"Želim s tobom podijeliti nešto što me muči. Kada tvoja kćer govori protiv mene i kada tvoja bivša šalje slike, a ti na to ne reagiraš, osjećam se povrijeđeno i zanemareno. Važno mi je da znam da me ti štitiš. Voljela bih da jasno pokažeš i meni i njima da stojiš uz mene i da poštuješ našu vezu. Što ti misliš o tome?"

Ako vas odbije ili ignorira, važno je da ostanete mirni i pokažete da vaše emocije i granice vrijede, bez svađe. Možete reći nešto ovako:
"Razumijem da možda ne želiš pričati o ovome jer ti je naporno baviti se tim stvarima, ali meni je važno da znam gdje stojim u tvom životu. Ako ne želiš reagirati na stvari koje mene povrjeđuju, onda mi šalješ poruku da ti naš odnos nije bitan, da ti ja nisam bitna. A meni treba partner koji stoji uz mene, koji me štiti i čuva od napada drugih."

Čekajte njegovu reakciju. Ako i dalje ne pokaže razumijevanje, pitajte ga kako bi se on osjećao na vašem mjestu i što bi učinio. Slušajte što će vam reći – možda je njegov način reagiranja, po njemu, ispravan ne zato što mu nije stalo do vas, već zato što misli da je to najbolji način za postupati prema prvoj obitelji, s obzirom na to da dobro poznaje i bivšu ženu i kćer. Svakako, ako se situacija nastavi ponavljati ili čak pogoršavati, a on i dalje ne bude imao sluha za vaše molbe, dobro razmislite je li ovo odnos u kojem želite ostati. Samo strpljivo, i sretno!

Draga moja, ja čujem da je vama zaista potreban odmor - punjenje baterija u svakom smislu. Vjerujem da je ta kronična iscrpljenost dijelom rezultat i vašeg načina nošenja sa životom – izrazito ste zahtjevni i oštri prema samoj sebi, ne dozvoljavate si potražiti pomoć kada vam je potrebna, već očekujete od same sebe da se nosite sami sa svim životnim poteškoćama, a kada vam to više ne ide od ruke, ljutite se na samu sebe. Za početak, kako biste se mogli oporaviti i zaliječiti tijelo i dušu, blagost, nježnost i razumijevanje prema samoj sebi tri su vještine koje će biti ključno usvojiti – samostalno, ili još bolje, uz pomoć jednog dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi u tom procesu. Vjerujem da vam neće biti lako promijeniti to, obzirom da cijeli život “furate drugačiji film”, ali sigurna sam da ćete uspjeti u tome uz upornost, strpljenje te osvještavanje i prihvaćanje svojih granica kao normalnih i prirodnih. Nitko nije svemoguć i potpuno samostalan, pa niste ni vi - to bi značilo da niste čovjek. Odakle krenuti? Bilo bi odlično kada biste već danas potražili terapeuta i dogovorili prvi termin nakon godišnjeg. Što se pak tiče godišnjeg, dobro razmislite želite li otići na to putovanje i provjerite mogućnost otkazivanja ili promjene datuma – zaista nema smisla forsirati se na nešto što bi trebalo biti za vas lijepo iskustvo, a zvuči kao mučenje. Ili pak možda možete na taj isti godišnji otići sami, ukoliko vam društvo koje ste planirali više ne odgovara? Ako se radi o osobi koja vam je zaista prijatelj, sigurna sam da će razumjeti ako iskreno s njom podijelite kako se osjećate. S druge strane, možda će vas upravo taj duboko iskren razgovor dodatno zbližiti i ta će osoba biti najbolji suputnik koji vam može pomoći da ovo putovanje prilagodite svojim trenutnim potrebama i mogućnostima. Želim vam reći da ništa nije upisano u kamenu i zaista ništa ne morate... Svijet će se nastaviti okretati i život će ići dalje čak i ako promijenite neku odluku. Zapamtite, u životu samo mijena stalna jest. Počnite si stoga davati više “prostora” i krenite baš od ovog godišnjeg. Samo hrabro i sretno!

Poštovanje, čujem da ste veoma zabrinuti za svoje cjelokupno zdravlje i dobrobit. Mislim da bi bilo najbolje kada biste počeli raditi na prihvaćanju činjenice da se trenutno ne osjećate najbolje i kada biste se shodno tome i ponašali. To znači da bi bilo dobro stati na loptu – umiriti se, smanjiti obaveze, izbjeći pretjerano stimuliranje u bilo kojem obliku te se, naprotiv, pokušati umiriti, više odmarati, posvetiti zdravoj prehrani i spavanju, umjerenom vježbanju (najbolje istezanju, šetnjama), disanju, relaksaciji, meditaciji ili molitvi ako ste vjernik, razgovorima s bližnjima, odlasku na masažu te umirujućim aktivnostima poput čitanja, fotografiranja ili nečeg drugog što vas ispunjava, nadahnjuje i smiruje. Više o zdravim tehnikama za nošenje sa zahtjevnim životnim razdobljima možete pogledati u jednom videu iz naše arhive. Na vašem bih mjestu napravila i jedan osnovni medicinski check-up da vidim kakvo je stanje tijela (barem pretrage krvi i odlazak na konzultacije kod liječnika opće prakse), kao i razgovor sa psihologom – osobom koja vam može pomoći uvidjeti uzroke trenutnog stanja, ali i savjetovati vas kako se bolje nositi s izazovima s kojima se suočavate te vam pomoći razviti neke korisne vještine (poput asertivnosti, samokontrole, postavljanja granica ili druge), a koje vam moguće nedostaju. Važno je i da sve ovo napravite zbog sebe, ne samo zbog drugih koje ne želite povrijediti ili razočarati. Zapamtite, samo kada smo dobro sami sa sobom, možemo uistinu biti dobri i drugima. Sretno!

Draga djevojko,

bilo mi je zaista teško pročitati ovo tvoje pismo – u njemu se očituje sva patnja borbe koju vodiš, a koja se zove OKP (opsesivno-kompulzivni poremećaj). OKP je anksiozni poremećaj koji može poprimiti mnogo različitih oblika, ali najčešće se sastoji od ponavljajućih misli i/ili radnji. Oni koji pate od OKP-a pokušavaju zaustaviti pojavljivanje tih misli odnosno izvođenje tih radnji, ali se osjećaju nemoćnima – obuzeti su tim mislima te se osjećaju prisiljenima izvesti određene radnje. Većina ljudi s vremena na vrijeme ima misli koje ih uznemiruju, a koje ne mogu izbaciti iz glave i ponekad izvode ponavljajuće radnje koje zbilja nisu potrebne, poput provjeravanja brave ili špine, unatoč tome što već znaju da su zaključane, odnosno zatvorene. No kod OKP-a radi se o tome da takve radnje izmaknu kontroli i postanu neugodne i mučne, baš kao što se to događa vama.

Zašto se to događa samo nekima? Postoji nasljedna sklonost za pojavu OKP-a, ali i poremećena aktivnost vezana uz neuroprijenosnik serotonin i njegove putove u mozgu. Također, osobe s OKP-om često imaju iznimno visoke kriterije, osobito na području morala i odgovornosti. To znači da neka misao, koju bi netko drugi jednostavno odbacio kao nebitnu, osobi s OKP-om može biti iznimno odvratna i neprihvatljiva i baš zato toliko nametajuća i nepodnošljiva. Također, osobe koje imaju OKP općenito su češće i intenzivnije tjeskobne i napete nego većina drugih ljudi te imaju slabiju toleranciju na uznemirujuća iskustva. Česte upale u dječjoj dobi izazvane bakterijom streptokok tipa A također mogu dovesti do razvoja OKP-a. Obično se javlja oko 20. godine života (može i ranije), često nakon stresnih događaja, a nakon što se prvi put pojavi, uobičajeno je da se OKP pogoršava u stresnim razdobljima (na primjer, vrijeme pripreme ispita na fakultetu).

I kako sada dalje? Obzirom da si veoma mlada, da je pred tobom cijeli život i da ti ovaj problem značajno utječe na kvalitetu života, moj ti je iskren savjet da ponovno potražiš stručnu pomoć. Naime, OKP je veoma kompleksan problem i u prošlosti je perspektiva izlječenja bila dosta slaba, no uz pomoć modernih tretmana poput kognitivno-bihevioralne terapije, istraživanja su pokazala da 70 do 80 % osoba koje imaju OKP postiže kroz nekoliko mjeseci veliki napredak i ostaje dobro ukoliko aktivno surađuje i radi zajedno sa svojim terapeutom.

Obzirom da si studentica, važno je da znaš da svaki grad ima studentski savjetovališni centar u okviru kojeg rade educirani psihoterapeuti (ovo je, na primjer, web adresa savjetovališta u Zagrebu: https://www.sczg.unizg.hr/obavijesti/besplatno-savjetovanje-i-psiholoska-pomoc) i u kojem imaš pravo dobiti besplatnu psihološku pomoć i psihoterapiju. Javi se, molim te, već danas!

U međuvremenu možeš pokušati i sama s jednom snažnom KBT tehnikom koja se zove METODA 4 KORAKA. Opisat ću je ovdje korak po korak:

1. PREIMENOVANJE
Prepoznaj i imenuj opsesivne misli i kompulzivne radnje kao simptome OKP-a. Umjesto da kažeš „Moram provjeriti sa svima jesam li im što rekla“, reci si: „Misao da sada… je samo moja opsesija, a poriv da sada napravim… je samo moja kompulzija za koju moj mozak misli da će smanjiti moju uznemirenost.“
Cilj: osvijestiti da misao nije isto što i činjenica.

2. PRIPISIVANJE
Reci si: „Ova misao dolazi iz mog OKP-a, to nije nešto što ja stvarno želim ili mislim.“
Cilj: smanjiti identifikaciju s mislima i smanjiti osjećaj krivnje.

3. PREUSMJERAVANJE POZORNOSTI
Reci sebi: „Sada ću primijeniti pravilo 15 minuta. Barem 15 minuta ću se truditi fokusirati svoju pažnju na… Svakih 5 minuta ću provjeravati koliko je jaka moja potreba za kompulzijom i vjerojatno ću vidjeti da ona ne traje vječno, da njezin intenzitet slabi kako ne reagiram. Vidjet ću i da se ništa loše neće dogoditi ako ne napravim kompulziju.“
Cilj: treniranje mozga da stvori nove obrasce ponašanja.

4. PONOVNA PROCJENA
Postupno mijenjaš svoj stav prema OKP mislima: „Ove misli nisu činjenice i ne zaslužuju moju pažnju. To što mi se događa je moj OKP. Sada znam kako se nositi s tim mislima i porivima i ako se ponovi, imam ovaj alat.“
Cilj: smanjenje utjecaja i uvjerenja u istinitost OKP misli.

Samo hrabro i sretno!

Pozdrav i vama! Jako mi je žao što vam je teško i što se svakodnevno borite sa svim ovim poteškoćama koje, kako čujem, značajno utječu na kvalitetu vašeg života (izbjegavate razne situacije, teško vam je zaposliti se, ne usuđujete se nigdje ići samostalno, nemate povjerenja u ljude). Želim vas ohrabriti i reći da mi je drago što ste mi se obratili jer moguće je pobijediti strahove o kojima pišete i osjećati se bolje. Nisam ljubitelj postavljanja dijagnoza, niti imam dovoljno elemenata da bih nešto mogla tvrditi sa sigurnošću, no kako ste i sami lijepo prepoznali, vjerujem da se tu radi o niskom samopoštovanju i mogućim oblicima anksioznosti, od kojih je zasigurno jedna ona socijalna. Perfekcionistički roditelji često kod djece stvaraju osjećaj da "nisu dovoljno dobra" i da se ljubav treba zaslužiti, što otvara prostor za različite emocionalne traume, baš kao i nedostupan otac.

No, ponavljam, svi ovi problemi mogu pronaći svoje rješenje – trebat će samo truda i strpljenja s vaše strane te vodstvo i pomoć nekog stručnjaka. Idealno bi bilo kada biste se, za početak, obratili kognitivno-bihevioralnom terapeutu – on će vas znati usmjeriti kako se bolje nositi s anksioznošću i njezinim simptomima, kao i kako ojačati svoje samopoštovanje. Ako se tijekom terapije otkrije da postoje traume koje vas ometaju i koje ne uspijevate obraditi na terapiji, tada će biti dobro da potražite EMDR terapeuta koji će vas voditi u tom dijelu. Ako bude potrebe, obiteljske dinamike uspješno ćete obraditi kroz gestalt terapiju ili psihodramu, no za početak bih svakako krenula s terapijom anksioznosti i jačanjem samopoštovanja kroz KBT (kognitivno-bihevioralnu terapiju).

Ono što je temeljno najvažnije, bez obzira na oblik terapije koji izabrali, jest pronaći terapeuta koji vam odgovara kao osoba i s kojim osjećate sigurnost i razumijevanje. Dok ste u potrazi za terapeutom, možete si pokušati pomoći i sami. Za početak, pogledajte par videa iz naše arhive – vjerujem da će vam biti od pomoći:

https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/anksioznost-strah-i-napadaji-panike-istrazili-smo-koje-tehnike-za-pomoc-savjetuju-strucnjaci

https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/kako-smanjiti-dozivljaj-i-utjecaj-stresa-uz-pomoc-tehnika-za-opustanje

Također, počnite pisati dnevnik – pisanje stvara emocionalnu jasnoću i pomaže posložiti misli koje su u nama zgurane i zapetljane. Postupno se izlažite svojim strahovima, makar malo, primjerice kratkom šetnjom samostalno oko zgrade/kuće ili zamišljanjem u glavi onoga što biste zaista rekli nekome, iako se sada toga, primjerice, bojite. I zapamtite: niste ni "pogrešni" niti "slabi". Vi ste, kao i svi mi, samo produkt svojih okolnosti i ono što vam danas otežava život, u djetinjstvu vam je pomoglo da preživite. Samo hrabro i sretno!

Žao mi je što prolazite kroz teško razdoblje u životu. Prekid je uvijek bolan gubitak, a posebno onda kad nemamo priliku razgovarati, reći što nam je na duši i zatvoriti to poglavlje, jer ostavlja osjećaj nedovršenosti i bespomoćnosti. Ne znam iz kojeg razloga bivši partner ne želi razgovarati s vama otvoreno, ali moguće je da je to njegov način nošenja s boli. Ako ste pak imali “završni” razgovor i dobili priliku reći svoj dio priče, koliko god boljela daljina, vjerujte mi – ona je daleko bolje rješenje od produžavanja agonije, do čega dolazi upravo onda kada se partneri nastave čuti i nakon prekida. Najzdravije za obje strane je da nemaju kontakta sve dok oboje ne krenu dalje sa svojim životima i budu u mogućnosti čuti se s bivšim partnerom bez popratnog negativnog utjecaja na emocije. Evo nekoliko savjeta koji vam u međuvremenu mogu pomoći da se smirite i da lakše prebrodite ovo teško razdoblje. Sjetite se svakodnevno da je normalno osjećati tugu, ljutnju, bespomoćnost, usamljenost, pa čak i paniku. Sve je to dio procesa nošenja s gubitkom i svatko od nas prolazi takva razdoblja na svoj način. Štogod osjećate, imate pravo na to. Kako biste se lakše nosili sa svim tim emocijama, predlažem vam da počnete pisati, ukoliko već niste. Pišite njemu sve što osjećate i mislite. To mu, naravno, nećete poslati, ali će pomoći vama da posložite i otpustite sve ono što u vama kuha i što vas muči. Kada se osjećate preplavljeno, možete pokušati s vježbama disanja poput sljedeće: udahnite brojeći do 4, zadržite dah 2 sekunde, pa izdahnite brojeći do 6. Ponovite nekoliko puta dok ne osjetite da su se um i tijelo smirili. Ako ste ga do sada pratili na društvenim mrežama – prestanite to raditi. Saznavati novosti o njemu samo otvara i produbljuje ranu te je bogat izvor za stvaranje scenarija u glavi koji uopće ne moraju biti istiniti, a čak i da jesu, ne čine vam nimalo dobro. Radije se fokusirajte na ono što još imate u životu – izađite u šetnju, nazovite prijatelje i podružite se s njima, slušajte glazbu koja vam paše, otiđite na trening, upišite se na neku novu aktivnost, bacite se na učenje ili posao… Uglavnom, radite sve ono što vam može pomoći da napravite nešto dobro za sebe i što je usmjereno na vašu sadašnjost i budućnost – nikako na njega i prošlost s njim. Život uvijek ide dalje – krenite polako i hrabro i vi zajedno s njim. Sretno!