Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovanje, imam supruga i dvoje djece. Dva puta me slagao vezano za financije. Izgubila sam povjerenje, kako ga vratiti? Zapravo može li se vratiti i učiniti da brak opstane?
Žao mi je da ste izgubila povjerenje u supruga, povjerenje se puno lakše gubi negoli stječe ali oporavak je moguć uz obostrani trud. Najvažnije je da je suprugu zaista krivo i da je otvoren na rad na sebi i vašem odnosu, bez ove ključne stavke oporavak nažalost nije moguć. Ukoliko je suprug spreman na potrebne promjene, izrazito je bitno da od ovog trenutka otvoreno razgovarate o svemu, posebice u području financija. Napravite zajednički financijski plan koji mora biti potpuno transparentan za oboje i sve važne financijske odluke donosite isključivo zajedno. Važno je i da pokušate razumjeti razloge njegove prijevare – razumjeti ne znači opravdati ali svakako je bitno da pokušate shvatiti zašto vas je lagao (bilo ga je sram, nije vas htio opterećivati, mislio je da vas se ne tiče ili drugo). Kada razumijemo nečije razloge lakše empatiziramo s osobom i njenim čak i pogrešnim odlukama. Osim tog aspekta, bit će važno poraditi na odnosu, sami ili ako je potrebno i uz stručnu pomoć psihoterapeuta, bračno savjetovanje odličan je alat. Zapamtite, svaka kriza može biti prilika ili za raspad ili za rast nekog odnosa i šteta je ne iskoristiti njezin potencijal – iz ove situacije možete izaći jači negoli ikada prije kao par, ali i kao individue. I ne zaboravite, praštanje je proces koji zahtijeva vrijeme – nije realistično da ćete vratiti povjerenje u supruga kroz par mjeseci, moguće je da će trebati i više vremena. U tom procesu je važno da njegujete svoje potrebe u granice kao i da se fokusirate više na vašu zajedničku budućnost (gradite bolje temelje za vaš odnos) negoli prošlost (u čemu je suprug pogriješio). Ukoliko se putem dogodi da on odustane ili da ponovno izigra vaše dogovore, znat ćete da ste sve pokušala, a ta spoznaja unijeti će u vas mir potreban za donošenje odluka o tome kako dalje. Samo hrabro, i sretno!
Majka sam četvero mališana u dobi od 7,5,3 i 2 godine. Dosta sam mlada i neiskusna, pa me zanima kako se nositi s teškim situacijama (najviše je to neposlušnosti) gdje me znaju stvarno dovesti do toga da zagalamim na njih, pa mi poslije bude žao?
Draga mama, biti roditelj četvero male djece izazovan je zadatak, svaka vam čast na tako velikom uspjehu! Najnormalnije je da povremeno izgubite strpljenje i povisite glas, a isto tako je najnormalnije da su vaša djeca ponekad neposlušna. No, kako vas ne bi doveli, kako kažete, „do ludila“, evo nekoliko savjeta. Za početak, vodite brigu o sebi. Ne znam koliko vremena imate na raspolaganju za sebe ali znam, kao psiholog i kao mama, da ne možemo biti dobri roditelji ako mi sami nismo dobro. Spavanje, redovito hranjenje (sa što manje junk food-a), tjelovježba, šetnje, meditacija, razgovor s prijateljicom, čitanje, pletenje, štogod vas opušta i ispunjava i podsjeća da niste samo mama. Drugi korak je planiranje obiteljske rutine koja vam odgovara – naravno da se mi roditelji moramo prvenstveno prilagoditi potrebama i mogućnostima naše djece ali, kada ih je puno, mi roditelji moramo pronaći neki raspored koji „otprilike“ odgovara svima, a i nama. Djeca su također prilagodljiva, bitno je samo da smo ustrajni u tim našim rutinama (kada je buđenje, obroci, šetnje, vrijeme za igru, vrijeme za odmor, spavanje i drugo). Djeca jako vole rutinu i osjećaj sigurnosti i mira koji im ulijeva, pronađite onu koja je za vas najbolja. Nadalje, postavljajte im jasna pravila i granice. Pomozite im da nauče riječi kojima mogu izraziti svoje neugodne emocije umjesto da se ponašaju loše i u tom procesu budite primjer. Sukobi i nezadovoljstva normalan su dio života, ali oni ne moraju nužno biti uzrok glasnim svađama i vrištanju. Djeca vole granice, isto tako ih vole prelaziti i vidjeti što ćete se dogoditi. Pokušavajte biti smirena, ali ustrajna. Dobro razmislite od čega nećete odustati i tamo držite čvrsto NE, ustrajno i konzistentno u svakoj sljedećoj situaciji. Birajte stoga svoja NE, neka ih ne bude previše i neka i vama imaju smisla jer ćete ih lakše „obraniti“ (naprimjer, ne možeš jesti toliko slatkiša jer ćeš se razboljeti ili moraš oprati zube ujutro i navečer jer će ti se pokvariti zubi pa će te boljeti). Naravno, ta NE bit će predstavljena primjerena dobi kao i potrebne korekcije ponašanja (s djetetom od dvije godine možete zajedno napadati Grica i Greca dok perete zubiće, veće će pak dijete skupljati smajliće na ploči u kupaonici i drugo) Svakako bi bilo zgodno da nabavite simpatične knjižice poput Velike knjige emocija, Diši kao medo, Zen panda i druge koje podučavaju vašu djecu osviještavati i nositi se sa neugodnim emocijama. A možete i sama zaploviti u svijet mindfulness-a uz neku od knjiga autora Jon Kabat Zinn-a, divnu tehniku koju svima toplo preporučam i sama redovito vježbam. Samo strpljivo, i sretno!
Kako da počnem živjeti svoj život, da se fokusiram na školu, na sebe, da imam taj neki svoj stav?
Draga djevojko, obzirom na tvoje pitanje vjerujem da se nalaziš u razdoblju života koje se zove adolescencija ili, kako to više volim reći, prelazak iz dječjeg u svijet odraslih. Čarobno ali izrazito zahtjevno putovanje sa puno nepoznanica. Ono što je u njemu čarobno je da (gotovo) ne postoje granice onoj koja možeš postati - sve opcije su ti otvorene. To istovremeno i plaši i zbunjuje jer gubimo sigurnost i poznato iz djetinjstva. Rođenjem si stekla određene karakteristike, odrastanjem u svojoj obitelji stekla si određena znanja i uvjerenja o sebi, drugima i svijetu kao i razvila neke vještine. Sve to se dodatno razvilo i obogatilo u procesu školovanja i druženja sa prijateljima. A tko si ti? Ti si mix svega toga, ti si ona koja izabereš biti u svemu tome. Kako dakle početi živjeti svoj život? Kreni od vrijednosti. Što ti je u životu bitno? Kako želiš živjeti svoj život? Što znaš raditi? Što voliš raditi? Koji te predmeti u školi zanimaju i želiš puno učiti u njima? U čemu kaskaš i potrebna ti je pomoć te koga možeš pitati? Što te veseli? Što te ljuti? Kada si tužna? Čega se bojiš? Razgovaraj s roditeljima otvoreno kako se osjećaš, daj sebi i njima priliku da dovedete odnos na jednu novu razinu – prestaješ biti dijete i postaješ i odrasla. Možda u školi imaš kakvog dragog i mudrog profesora ili psihologa s kojima možeš također voditi ove razgovore, a koji mogu biti velika podrška u tvom procesu odrastanja. Znam, puno je tu za sada pitanja i jako malo odgovora ali ljepota života je upravo u otkrivanju tih odgovora i sigurna sam da ćeš sa ovim stavom kakav imaš sada puno toga divnog ostvariti. Na tom putu nemoj nikada zanemariti sebe, otkrivaj svoje potrebe i granice i brižno ih čuvaj. Samo hrabro, i sretno!
Imam 26 godina i još nikad nisam imala dečka. Mama mi je umrla. Strah me da nikad neću naći dečka i da ću ostati sama. Radi svoje situacije, svog velikog problema.
Prvo, želim ti izraziti svoju iskrenu sućut zbog gubitka tvoje majke. Gubitak roditelja je duboko emotivan i težak, i nadam se da imaš podršku u prijateljima i obitelji tijekom ovog perioda. Razumijem da se osjećaš zabrinuto zbog svojeg ljubavnog života, ali važno je osvijestiti da ne postoji pravo ili krivo vrijeme za ljubav - ona dolazi u različitim periodima života za svakog, za nekoga ranije, a za druge kasnije. Iako se možda u ovom trenutku ne osjećaš tako, zaista je još cijeli život pred tobom. Imati 26 godina znači da se nalaziš tek na početku građenja svog odraslog života i nimalo ne kasniš u ostvarivanju značajne emotivne veze. To što mnogi tvoji vršnjaci srljaju iz veze u vezu ne znači da su zbog toga emocionalno zreliji, a još manje sretniji. Neki pak među njima su imali tu sreću da ranije upoznaju „onu pravu“ ili „onog pravog“, ali to nipošto ne znači da i ti nećeš biti te sreće, samo što moraš još malo pričekati. Ono što bih na tvom mjestu učinila je spoznala svoje kvalitete i vrijednosti, svoje snage i interese, a sigurna sam da ih imaš mnogo. Naime, što se više osjećaš sigurnom u sebe, to ćeš lakše privući ljude koji će te cijeniti. I nikada nemoj pokušavati biti netko drugi samo da bi se svidjela nekome (pod time mislim da ne pristaješ na ono što ne osjećaš u sebi da je ispravno ili da glumiš da si drugačija). Spoznaj svoje potrebe i granice i onda ih brižljivo čuvaj. Pravi partner će te voljeti zbog toga što jesi, a ne zbog toga što bi on htio da budeš. Bilo bi jako dobro kada bi se otvorila upoznavanju novih ljudi, a koji su ti slični. Probaj se uključiti u neki klub, tečaj ili grupu koji te zanimaju. Budi otvorena za nova poznanstva - prijateljstva često mogu voditi do romantičnih veza. Svakako se nemoj ograničavati samo na potragu za dečkom - širi svoj krug prijatelja i uživaj u društvenom životu. I nikada ne zaboravi – ljubavni je život samo jedan aspekt tvoje sreće. Fokusiraj se u životu na ono što te ispunjava i čini da se osjećaš zadovoljnom i sretnom, na svoje ciljeve i strasti, a ljubav će doći prirodno. I nemoj se nikada uspoređivati s drugima, svatko ima svoj ritam i put. Bitno je samo pronaći svoj i onda kročiti njime. Samo hrabro, strpljvo, i sretno!
Nedavno sam izašla iz kratke veze, od svega mjesec dana. Dečko s kojim sam bila u vezi je moj kolega s posla i viđam ga svaki dan. Prije mene je bio u vezi 5 godina i za to vrijeme je raskinuo dva puta (prvi put poslije 2 i pol godine veze). Nas dvoje radimo već dvije godine i oduvijek je postojala privlačnost, kemija između nas, ništa se nije dogodilo, nismo se čak ni vidjeli nikad izvan firme. U firmi smo imali jako čudan odnos bilo je flerta, ograničavanja s obje strane, čak ni poslovnu komunikaciju nikad zaista nismo ostvarili. Flertovi su prestali sigurno prije godinu dana, ali kemija i nelagoda se osjete kada pričamo, zbog čega se on izuzetno ograničio. Ja sam pokušala u par navrata da uravnotežim odnos da bude na relaciji poznanici-kolege, na što bi on rekao da je u redu i nakon tjedan dana nastavio sa starim ponašanjem, sa svima je ok, ali sa mnom ne komunicira. Jednom je imao period gdje me je ignorirao mjesec dana, imao je i periode gdje mi je pokušao prići, ali ga ja otjeram, izrevoltirana zbog njegovog ponašanja. Kada je posljednji put raskinuo, ja sam mu poslala poruku poslovnog sadržaja i tako smo se krenuli dopisivati, a kasnije smo počeli i pričati. Objasnio mi je da mu se sviđam već duže vrijeme, da nekad mašta o meni i da zbog toga što je u vezi nije mogao sa mnom ostvariti komunikaciju. Razlog zbog čega je prekinuo s djevojkom je isti kao i prvi put, za 5 godina nije upoznao njene roditelje, prijatelje, nikad nije kročio u njen stan, nikad mu nije rekla da ga voli, da joj je lijepo sa njim… I njihova veza je tajna. Problem je obuhvaćao druge ljude, ali je riješen. Nakon toga je uslijedio prvi prekid, jer to što je problem bio riješen, nije utjecalo na njihov odnos. Kada je prekinuo s njom drugi put i ušao u vezu sa mnom, prošlo je 15 dana, u vezi mi je govorio kako mu je divno, da sam mu više dala nego njegova djevojka za 5 godina, da je zaljubljen, kako nas vidi u budućnosti i sl. Nije skrivao da pati i dalje, i jedno jutro brišući slike s njom ga je sustiglo, nije se javljao par sati, nakon čega mi je rekao da pokušam razumjeti i da ga ne prestanem voljeti. Ja sam odlučila prekinuti i on se složio. Vidjeli smo se tu večer i oboje smo plakali i vikali. Već je sad prošlo 2 mjeseca, on je imao neobavezan odnos s nekom djevojkom. Meni prilazi i kada nikog nema mi udijeli kompliment, zagrli i poljubi u čelo. Ja nisam ravnodušna prema njemu, i to se vidi i osjeti. Bilo je intimnog dopisivanja, a prije par tjedana sam tražila da odnos striktno bude poslovan, on to poštuje, ali baci nekad pogled prema meni kada misli da ne gledam. Naravno to nije uspjelo. Moj problem je što mi je na početku bilo teško, ali sam se pomirila da je bolje da je ispalo tako (na žalost i očekivala sam da će se vratiti bivšoj), ali sad kada smo ograničili odnos, on mi nedostaje, razmišljam o njemu. I dalje mi se jako sviđa, ali sam izuzetno razočarana i povrijeđena i zaista sam povjerovala njegovim riječima da ćemo graditi nešto zajedničko i sad ne znam kako da funkcioniram s njim, a da bude dobro po mene, jer osjećam tugu, sviđanje, razočaranje i bijes u isto vrijeme. On se sad vratio djevojci, djeluje sretan, kad ga uhvatim kako tipka na telefonu i ima smiješak znam da je s njom i ta me činjenica povrijedi. Za par mjeseci je bilo velikih promjena u našem ponašanju i išlo je iz veze, flerta, do ne pričanja. Kako da se ponašam i da prebolim? Posao trenutno ne mogu napustiti, ali planiram, jer sam izuzetno nezadovoljna, a ta situacija s njim i odnos koji smo imali dvije godine je doprinio, i nakon mjesec dana divnog odnosa, on se vraća na isto, iako je rekao da neće. Distanciran je, gleda me kao stranca, sa svima komunicira samo ne sa mnom. Zvala sam ga na piće da probamo riješiti problem, ali se bojim da se on vraća starim obrascima ponašanja. Ne mogu razumjeti zašto je takav prema meni kad je sve riješio u svojoj vezi i sretan je, zašto sam ja opet problem u njegovoj glavi. Zahvaljujem Vam unaprijed na odgovoru.
Vidim da je situacija u kojoj se nalazite izuzetno teška i da vas emocionalno iscrpljuje. Nažalost, svi se mi, prije ili poslije, nesretno zaljubimo, a to znači da u sebi izgradimo viziju zajedničke budućnosti koju druga strana ne želi s nama. Može se čak dogoditi, baš kao što se i vama dogodilo, da druga strana u početku poželi sve to zajedno s nama, ali ipak njezino srce pripada nekom drugom u čiju stranu odluka i prevagne. Vjerujte, i bolje da je tako. Svatko od nas zaslužuje imati nekog kome smo na prvom mjestu – ukoliko nije tako, bolje je da takva osoba ode onome koga je izabrala, a nama dozvoli da pronađemo svoju sreću drugdje. Kako bi se u narodu reklo, „niste si suđeni“. No, obzirom na njegovo emocionalno nezrelo ponašanje (prekidi i vraćanje u stari odnos o kojem priča puno loših stvari, velike emocionalne i ponašajne oscilacije u odnosu prema vama kroz vrijeme, flertanje s drugom djevojkom dok je u vezi, intimni odnos s trećom osobom dok je u nekoj vrsti odnosa s vama) možda je i za vas bolje da ne ulazite u ozbiljniji odnos s njime. Svjesna sam da nam ponekad razum govori jedno, a srce drugo, no, kako bi imali lijep i ispunjavajući emocionalni život, važno je za nas da naučimo slušati i uvažavati oboje. Ovdje su neki koraci kojima si možete pomoći nositi se s ovom situacijom i pronaći način da ju prebolite.:
Svakako, ako vam je to ikako moguće, izbjegavajte romantične odnose s kolegama u budućnosti. Radno mjesto može biti vrlo komplicirano kada su emocije uključene, a ovakve situacije mogu dodatno zakomplicirati stvari. Ako osjećate da trenutno radno okruženje negativno utječe na vaše emocionalno stanje, razmislite o promjeni posla, naravno, ukoliko imate mogućnost za novo radno mjesto. Naime, novi početak u novom okruženju može vam pomoći da se distancirate od situacije i počnete iznova. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, izgubio sam majku prije mjesec dana, a na žalost i otac mi je umro od raka želuca, ja sam shrvan od tuge. Majka se cijeli život borila s depresivnim epizodama, bila je stalno pod nadzorom psihijatra uz terapiju, no nažalost, nije se nikad oporavila, pogotovo kad je ocu dijagnosticiran rak. Kao da se prestala boriti. Nakon nekoliko mjeseci i njoj je pronađen tumor štitnjače koji je operiran, ali na žalost je umrla. To me uništilo, jer sam bio dosta vezan uz majku! Kako ću ja živjeti normalno nakon takve tragedije?
Najiskrenije mi je žao, nemam riječi kojima bi mogla ublažiti bol koju osjećate. Gubitak voljene osobe, osobito majke, ostavlja ogromnu prazninu i bol koja se čini nepremostivom. A tu je i suočavanje s terminalnom bolešću vašeg oca. Vjerujem da vam se čini gotovo nemoguće zamisliti normalan život nakon takvih tragedija. No, postoji nekoliko stvari koje možete učiniti kako bi si pokušali pomoći u ovim teškim vremenima. Ono što je najvažnije jest da si dopustite tugovati - nemojte potiskivati ili skrivati svoje emocije već ih pokušajte „izbaciti“ iz sebe kroz razgovor s bliskim ljudima, kroz pisanje, ili čak kroz umjetničke aktivnosti poput slikanja ili glazbe ako ste tome skloni. Naravno da to nije dovoljno da se odmah osjećate dobro, ali pustiti emociju da teče iz vas je olakšavajuće i dugoročno ljekovito za vaše srce i um. Potražite pomoć prijatelja, obitelji (braća ili sestara, ujne ili stričevi, rođaci, bilo tko s kime ste bliski) i ako osjećate da vam je preteško nositi se sa svim ovim, obratite se stručnjaku poput psihoterapeuta ili psihologa koji vam mogu pomoći u suočavanju s gubitkom. U Klinici za tumore KBC-a Rijeka u ožujku ove godine otvoreno je Savjetovalište za podršku članovima obitelji oboljelih od malignih bolesti. Ukoliko niste u Rijeci, na web portalu https://psihoonkologija.hr/adresar-savjetovalista/ nalazi se adresar ostalih Ustanova i Udruga koje se bave pružanjem psihološke pomoći oboljelima od karcinoma i njihovim članovima obitelji na cijelom teritoriju naše države i koje možete kontaktirati već danas. I ne zaboravite na sebe –pokušajte jesti redovito i što manje nezdravo, spavati dovoljno i provoditi što više vremena u fizičkom kretanju (npr. šetnji i vježbama), razgovoru s bližnjima, meditaciji ili molitvi ako vam je nešto od toga blisko. Svakako se nemojte osjećati prisiljenim "vratiti se čim prije u normalu". Dajte si vremena tugovati i procesuirati svoje osjećaje. Puno ste jači nego što u ovom trenutku mislite i osjećate i vremenom ćete uz pravu podršku i pomoć pronaći način da nastavite dalje. Samo hrabro, vi to možete i sretno!
Prije 2 mjeseca sam počela piti lijek koji mi je propisao psihijatar zbog intenzivnog straha od povraćanja. U međuvremenu sam imala problem sa želucem, puno sam se stresirala i od tog perioda s lijekom sam se počela čudno osjećati, osjetim da to nisam ja, nisam kao prije, u nekim situacijama se osjećam kao da sanjam, odsutna sam. Ne znam što se događa, baš sam se zabrinula za svoje stanje. Svakodnevno se brinem da će se nešto loše desiti, imam osjećaj da sam poludjela više od straha. Porodila sam se prije 4 mjeseca i došla sam s namjerom da liječim strah od povraćanja, ali kako sam počela piti taj lijek i imala problem sa želucem, od tad nisam to ja.
Čini se da prolazite kroz težak period sa svojim zdravljem i emocionalnim stanjem, jako mi je žao da je tako. Obzirom da svi lijekovi imaju nuspojave, izrazito je važno da razgovarate sa svojim psihijatrom o svim simptomima koje ste mi ovdje opisala, a posebno o promjenama koje ste primijetila od početka uzimanja lijeka. To su ozbiljna stanja koja zahtijevaju profesionalnu medicinsku pomoć i podršku. Vaš će psihijatar prilagoditi terapiju prema vašim potrebama kako bi se vaše stanje poboljšalo, a moguće predložiti da krenete i na psihoterapiju. Kombinacija lijekova i psihoterapije često bude kombinacija izbora – lijekovi djeluju na tijelo (fiziologiju), a psihoterapija na um i srce. Izrazito je važno da u ovom teškom razdoblju otvoreno razgovarate sa svojim bližnjima (obitelji i prijateljima) kako biste dobili njihovu prijeko potrebnu podršku. Zajedno s podrškom i stručnom pomoći pronaći ćete načine za prevladavanje ovih teškoća i povratak osjećaju kontrole nad svojim životom. Mislim da bi vam od velike pomoći, sada i dugoročno u roditeljstvu, mogao doći mindfulness. Pogledajte u trenucima kada imate za tu mogućnost sljedeći video .
I ne zaboravite, koliko god da vam je sada teško, i ovo će proći. Pročitajte ovu divnu pjesmu od Rumia svaki put kada osjećate da vam je previše...
Čovjek je gostinjska kuća. Svakoga jutra neko dođe. Radost, depresija, zloba, neko prolazno stanje… navraćaju poput neočekivanih gostiju. Sve ih dobro ugosti! Čak i gomili tuge koja ti kroz kuću projuri odnese sav namještaj, ukaži dobrodošlicu, kao da je počasni gost. Možda te očistila za neku novu nasladu. Crnu misao, stid, pakost… sve ih s osmjehom dočekaj na vratima i pozovi da uđu. Budi zahvalan za svaku posjetu, jer svaki gost je tvoj onostrani vodič.
Pozdrav, jako sam tužna. Imam prijateljicu koju znam otprilike 3 godine, imamo prelijepo prijateljstvo i zaista nema nikakvih problema između nas. Međutim odjednom mi se pojavila misao u glavi kako sam se ohladila od tog odnosa, kako se “silim” da odgovorim na poruku, svaki put kad želim nešto napisati prođe mi kroz glavu “jao ti se praviš da se želiš družiti i slično“. Jako sam tužna zbog toga jer ju stvarno volim i prelijepo je prijateljstvo. Kako da prestanem razmišljati na taj način, osim toga ne želim komunicirati s njom o tome jer bi ju to pogodilo. Volim ju najviše na svijetu.
Žao mi je da imate ove misli koje vas muče. Većina ljudi ima s vremena na vrijeme misli koje ih uznemiruju, a koje ne mogu izbaciti iz glave – nekada nam one dolaze u obliku misli („jao, pa ti se samo praviš da se želiš s njom družiti“), nekada slika (zamišljate kako joj govorite da vam više nije stalo da nje i da prekidate odnos, pa plačući trčite kući) ili nagona da nešto napravimo (kažemo prijateljici da se više ne želimo družiti). Problem je što sve to nije istina i mi želimo upravo suprotno – u vašem slučaju, ostati prijateljice. I što su te misli suprotnije od onog što uistinu želimo i osjećamo, to nas te misli više uzrujavaju svojim prisustvom i stalnim nametanjem. Ključ je osvijestiti da su to samo misli, ne činjenice, da naš um misli ponekad svakakve, pa i neistinite stvari i da mu ne moramo uvijek vjerovati. Zašto nam takve misli dolaze? Ima raznih razloga. Svakako u podlozi često bude neki osjećaj anksioznosti, nesigurnosti i uznemirenosti koji se veže uz tu temu. Naprimjer, u vašem slučaju bi se možda moglo raditi o nekoj nesigurnosti vezanoj uz vaše prijateljstvo. Bojite li se duboko u sebi da će vas prijateljica napustiti, da ćete ostati bez nje? Kakva je vaša prošlost s prijateljima općenito, imate li dugogodišnje iskrene prijatelje ili je ovo prvi značajan odnos takve vrste? Svakako od danas pa na dalje probajte vježbati osviještavati svoje misli i emocije u odnosu s njom i bilježite ih na papir – jesu li one pretežito pozitivne (uživate dok ste s njom u društvu, zabavljate se, radujete se sljedećem susretu ili kontaktu) ili se javljaju češće ove negativne (vi se silite odgovoriti ili naći s njom, osjećate se nelagodno u njenom prisustvu, uznemireni ste jer se morate naći ili jer vam ne odgovara na poruku i drugo). Ukoliko imate mogućnost, bilo bi odlično kada biste o ovome porazgovarala uživo sa stručnom osobom (psihologom ili psihoterapeutom), a kojem biste imala priliku ispričati cijelu vašu priču i koji će vam tada moći pomoći uvidjeti što se sve događa u vašem umu i srcu i poučiti vas nekim tehnikama i alatima kako se uspješnije nositi s tim. Samo hrabro, i sretno!
Poštovanje, imam 20 godina i u posljednjih par mjeseci se pojavio jedan problem. Često imam negativne misli vezane uz svoju mamu u raznom smislu, mnogo sam vezana uz nju i na žalost ne znam što se događa sa mnom, to me toliko rastužuje. Svaka negativna misao o tome me dovodi do suza i anksioznih napada. Stid i strah me pogledati mamu u oči zbog takvih misli. Okrenula sam se vjeri zbog toga i jedan period je nestalo, ali se opet vratilo. Zaista me sve to sputava i mnogo mi je teško. Nadam se da ćete mi moći pomoći. Lp
Draga djevojko, jako mi je žao što ti je tako teško i stoga te želim odmah pokušati umiriti – ja ne vjerujem da išta loše želiš svojoj majci. Obzirom na osjetljivost teme, preporučila bih da potražiš pomoć stručnjaka (psiholog, psihoterapeut) koji će ti pomoći da prođeš kroz ovaj problem.
Ukoliko si studentica, sigurna sam da imaš mogućnost javiti se besplatno u Studentski savjetovališni centar ili Ured za psihološku podršku, svaki grad ima jednog (U Zagrebu se možeš javiti na mail [email protected] ili telefon +385 91 5085 359). Na ovom linku se nalazi popis još takvih savjetovališta: https://www.kakosi.hr/psiholoska-podrska/ . Nadam se i vjerujem da ćeš uspjeti pronaći pomoć. Što se tiče vjere i molitve, ona ti svakako može biti dodatna podrška i pomoć na putu prema ozdravljenju. Ako misliš da bi majka mogla imati razumijevanja, porazgovaraj otvoreno i s njom, ukoliko u to u ovom trenutku sumnjaš, odaberi za sada najbolju prijateljicu ili prijatelja, a koji će ti biti podrška u kontaktiranju stručnjaka. Samo hrabro, izborit ćeš se ti s ovime. I sretno!
Nisam zadovoljna vezom u kojoj sam, a opet razvili su se osjećaji, pa mi je teško maknuti se. Pokušala sam s njim u nekoliko navrata iskomunicirati što mi smeta, što bih voljela...ali nije bilo pomaka, eventualno sitne kratkotrajne promjene. Vidim da je emotivno nedostupan i da se teško otvara, ali nikako ne mogu doprijeti do njega. Verbalizira da mu je stalo, da me voli, no djela baš i ne govore tako. Jako malo vremena odvoji za nas, uvijek ima sto izgovora, nije me upoznao s nikim iz svog života, ne osjećam se uopće bitnom ni uključenom u njegov život. Kad mu počnem to govoriti, on se pravi da je sve u redu i da nije to tako kako ja kažem. Umorna sam od te borbe, za koju mi se čini da vodim sama. Ne želim ga povrijediti, ali nema mi smisla samu sebe držati u vezi koja ne liči na vezu. Bilo kakav savjet je dobrodošao.
Čujem da ste se predala partneru, a da ne osjećate isto s njegove strane. Ljubav bi trebala biti dvosmjerna i nije za nas dobro kada se osjećamo usamljeni u radu na odnosu. Naime, razgovori su ključni za zdravu vezu, ali kad jedna strana nije otvorena za te razgovore ili ne pokazuje spremnost na promjenu, to može biti frustrirajuće i iscrpljujuće. Naravno da niti jedan partnerski odnos nije i ne može biti med i mlijeko, ali u svakom zdravom partnerskom odnosu ne bi trebalo nedostajati nekoliko komponenti, a to su primarno osjećaj sigurnosti u odnos, iskrenost među partnerima, potreba za dijeljenjem, zajedničkim planiranjem i stvaranjem, želja za zajedničkim rastom, spremnost na davanje, prihvaćanje različitosti, uvažavanje potreba partnera, nježnost i strast. Vjerujem da biste dodali još koješta na ovaj popis baš kao i ja, ali ove su mi značajke bez puno razmišljanja pale na pamet dok sam pisala, a što govori o tome koliko su one bitne. Naravno da svatko od nas osjeća i izražava ljubav na sebi svojstven način, ali neke temeljne značajke ljubavi ipak postoje. Probajte stoga još jednom, zadnji put, porazgovarati sa svojim partnerom, bez optuživanja. Izrazite mu svoje potrebe (da upoznate njegove bližnje, da dijeli s vama život svakodnevno i sve drugo što vas muči) i zatražite da se to promijeni. Ukoliko ponovno naiđete na zid, na negiranje onoga što osjećate, dobro razmislite je li to osoba s kojom želite provesti život. Naime, ponekad, iako je teško, izlazak iz veze može biti najbolja opcija za našu emocionalnu dobrobit. Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.