Poštovana, bit ću veoma iskrena prema vama jer vidim da ste pametni i samosvjesni. Čini mi se da jedino u čemu griješite jest odabir prijateljica. Ne znam jeste li ikada čuli jedan divan citat koji se pripisuje Freudu – „Prije nego što dijagnosticirate kod sebe depresiju i nisko samopouzdanje, obavezno se uvjerite da niste okruženi idiotima.“ Iz vašeg pitanja čujem da ste divna i kvalitetna mlada osoba i da bi svijet bio ljepše mjesto kada bi svi bili sličniji vama: odgovorni, marljivi, uporni, skromni, otvoreni za učenje i rad na sebi, educirani, razumni, tolerantni, iskreni i pošteni. Nažalost, vrlo je moguće da su vaše prijateljice ljubomorne na vas jer su one miljama daleko od toga gdje ste vi. Ne znam koliko uspjeha možete dugoročno imati u svom nastojanju da vas ne dotiče njihova sujeta – nitko ne može kvalitetno živjeti i ne biti „oštećen“ u lošim životnim uvjetima. Na primjer, ukoliko nas zatvore u logor, trudimo se preživjeti, ali ukoliko imamo mogućnost izbora, zašto bismo se trudili pronaći načine kako ostati živjeti u logoru i biti tamo dobro kada je to nemoguće? Naš životni cilj nije samo preživjeti, već živjeti kvalitetno, upravo kao što se to trudite inače činiti. U tom smislu, što kada biste razmislili o tome da pronađete nove prijateljice? Neke koje će znati prepoznati i cijeniti vašu veliku vrijednost, umjesto da se „sprdaju“ na vaš račun i nastoje vas povrijediti te umanjiti kako bi se one same osjećale bolje? Možda je došlo vrijeme za neke nove ljude, nove priče... Nemojte se bojati ići dalje; neke ljude jednostavno prerastemo. I to je u redu. Ne morate ih odmah potpuno izbaciti (ako su dio šireg kruga ili faksa), ali možete smanjiti kontakte: ne odgovarajte odmah na poruke, preskočite koju kavu i pričajte malo o sebi, a više o njima. U međuvremenu razmislite gdje biste mogli upoznati neke nove ljude: kroz hobi, trening, volonterski rad, tečaj? Lako je moguće i da već u svom krugu imate neke divne djevojke koje bi bile dobre prijateljice, ali ako se stalno družite s istima, moguće je da ih niste primijetili. I napišite si negdje ovu rečenicu i čitajte ju, ako treba i stoput dnevno, dok ne „sjedne“: „Vrijedna sam, čak i kad drugi to ne vide.“ Samo hrabro – i sretno!

To što vas vijesti tako duboko pogađaju znači da ste visoko senzibilna osoba koja snažno doživljava sve, pa i ljudsku patnju, čak i kada se ne radi o vašim bližnjima. Mnogi visoko osjetljivi i suosjećajni ljudi reagiraju na vijesti o samoubojstvu upravo ovako: tugom, nelagodom, brigom i osjećajem bespomoćnosti. Nažalost, u vašem se krugu poznatih u kratko vrijeme dogodilo puno strašnih smrti, a kada tome pridodamo još i modernu tehnologiju i globalnu povezanost, čini se da teškim vijestima nema kraja. Iako neke vijesti ne možemo izbjeći, mnoge možemo — pazite koliko se izlažete društvenim mrežama, vijestima i ostalim kanalima putem kojih saznajete takve informacije. Naravno da se ne možemo potpuno “isključiti” iz života, ali ne moramo se ni zatrpavati nedaćama cijelog svijeta. To nije ignoriranje ili sebičnost — to je emocionalna higijena. Nadalje, pokušajte pretvoriti tugu u smisao – smrt nas uvijek podsjeti na konačnost života, a kada plačemo zbog tuđe smrti, dijelom oplakujemo i svoju (i onih koji su nam bliski). Tada je korisno usmjeriti se na život – što možemo drugačije raditi u svom životu, kako možemo biti bolji. Na primjer, ne možemo promijeniti ono što se dogodilo, ali možemo više brinuti o onima oko sebe i o sebi: pošaljite poruku prijateljici, nazovite člana obitelji, budite ljubazni prema susjedu koji treba pomoć ili se napokon odlučite upisati na onu jogu koju uporno odgađate jer nikada nema vremena za vas. Vi i ti ljudi ste živi, i na vaše živote imate direktan utjecaj — iskoristite ga na dobro. Ako pak nikako ne uspijevate otpustiti misli o pokojnima, možete napraviti i neki mali ritual, poput odlaska da zapalite svijeću za njih i poželite im mir ili nešto slično, što bi vam omogućilo da ih (ot)pustite. I pišite — puno i često. Pisanje pomaže u procesiranju teških emocija i slaganju misli. Samo nježno prema sebi — i sretno!

Pozdrav i vama. Čini mi se da vam je jako teško i da se već dugo nosite s osjećajem usamljenosti i nezadovoljstva unutar vlastite obitelji — što je vjerojatno najteži oblik usamljenosti. Ne znam kako je do toga došlo, ali sigurna sam da je došlo vrijeme da pronađete odgovore, s obzirom na to da vas ova situacija muči i da želite pronaći izlaz iz nje. Zapitajte se kada je to udaljavanje počelo — što se tada dogodilo? Na koje je načine (zbog kojih ponašanja, vaših i tuđih) taj razdor godinama postajao sve veći do ovoga što imate danas (šutnja, svađe, izbjegavanje…)? Znate li što osjeća vaša supruga? Vaša djeca? A vi sami? Jeste li ikada o tome pokušali razgovarati otvoreno? Evo nekoliko koraka koji vam mogu pomoći da krenete obnavljati odnos. Iako se sada možda čini nemogućim, zasigurno neće ići brzo, a trebat će puno strpljenja i upornosti s vaše strane. Na koji način? Svakodnevnim sitnim promjenama u vašem ponašanju, a ne velikim gestama. Budite prisutni i smireni te se trudite usmjeravati na pozitivne komentare (ono što drugi rade dobro), a manje na kritike. Važno je da fokus ne bude na tome “tko je u pravu, a tko u krivu”, već na onome “što želite izgraditi”. Dakle, nije toliko važno jeste li vi u pravu, već je važnije da možete ponovno normalno razgovarati sa svojom obitelji. Što se tiče razgovora, on započinje od supruge. Kada bude mirniji trenutak, možete pokušati otvoriti s njom ovu temu — na miran način i bez optuživanja. Možete joj reći nešto poput:

„Ne želim se više svađati, osjećam se jako tužno zbog naših loših odnosa. Nedostaje mi da normalno razgovaramo i da lijepo funkcioniramo kao obitelj. Možeš li mi pomoći da to i ostvarimo?“

Što se tiče djece, tu zaista vrijedi ono “manje riječi, a više djela”. Na primjer, pozdravite ih kad uđete u prostoriju i jednostavno pitajte: „Kako je bilo u školi?“ ili „Trebaš možda pomoć oko ovog...?“. Pitajte ih i za mišljenje o nekoj temi koja nije „vruća“ (dakle, onoj koja inače može dovesti do konflikta). Budite prisutni kad im treba pomoć — oko vožnje na trening, zadaće ili nečeg drugog — i pohvalite ih kad primijetite i najmanji pomak. Zapamtite, samo ustrajnost i strpljenje mogu donijeti promjene, zato se oboružajte njima u velikim količinama. Ne bi bilo loše kada biste ovaj problem podijelili s nekim bliskim tko vam može biti podrška — a zašto ne i s terapeutom koji vam može pružiti stručnu podršku i vodstvo, s obzirom na to da će ovaj proces biti emocionalno zahtjevan. Sretno!

Pozdrav i vama. Uvijek me žalosti čuti kada kvalitetni i divni ljudi nemaju mišljenje o sebi kakvo zaslužuju, a sigurna sam da je upravo to i vaš slučaj, jer samo takvi ljudi znaju biti toliko kritični i zahtjevni prema samima sebi. Vjerujem da je negdje kroz vaše odrastanje vaše samopoštovanje okrhnuto. Možda ste odrastali uz vrlo kritične i zahtjevne odrasle figure kojima nikada ništa nije bilo dovoljno ili koje su na vas prenijele ideju da su rezultati najbitniji i da se uspjeh mjeri isključivo njima? Da je prihvatljivo samo biti izniman i najbolji, a prosječnost loša? Da je svaka pogreška neuspjeh? Kako god bilo, sada je vrijeme da ga zaliječimo kako biste kročili kroz život s nježnošću i ljubavlju prema sebi koju zaslužujete. Za početak, pokušajte opisati osobu koju poštujete — to ne mora biti neka iznimno talentirana osoba u slikanju, glumi, pjevanju ili znanosti. Sasvim je dovoljno da je empatična, organizirana, topla, da lijepo komunicira, nasmijava druge ljude ili zna kako ih smiriti kada su nervozni... Sve su to također talenti. Nosite li i vi možda neke od tih osobina u sebi? Ako da, zapišite ih u svoj novi dnevnik koji ćete nazvati Moj pozitivni dnevnik. U njega ćete svakodnevno upisivati sve ono lijepo što činite svaki dan i pokušati iz tih “sasvim običnih” aktivnosti spoznati kojoj osobini, tj. talentu, pripadaju. Dat ću vam primjer:

“Danas sam ostala smirena i nisam reagirala impulzivno.” (imam dobru samokontrolu)
“Danas sam utješila prijateljicu.” (empatična sam osoba i dobra prijateljica)
“Marljivo sam učila za ispit.” (odgovorna sam)

S vremenom ćete primijetiti određene obrasce svojih ponašanja, a upravo će vam oni otkriti vaše prave talente - one koje možda dosad niste ni doživljavali kao posebne jer su vam jednostavno “prirodni” i uzimali ste ih zdravo za gotovo. Sigurna sam da ćete, kada vas sljedeći put netko pita, znati nabrojati puno talenata :) Samo nježno prema sebi — i sretno!

Zvuči kao da se nalazite u ratnoj zoni - situaciji u kojoj je razum utišan, a negativne emocije glasne, gdje ne postoji spremnost na dijalog, već samo „guranje“ vlastite perspektive. Čujem i da ste vi ona strana koja, barem trenutačno, ipak malo više uspijeva držati sebe pod kontrolom za dobrobit obitelji. Upravo iz tog razloga predlažem da napravite prvi potreban korak - smirite tenzije. Dok je supruga ovako ljuta i zatvorena, svaki pokušaj razgovora može dovesti samo do nove eksplozije. Predlažem da na nekoliko dana (ot)pustite sve – ne otvarajte ovu temu, ponašajte se korektno, suradljivo i smireno te se usmjerite samo na ono što se svakodnevno događa (obiteljske obveze i aktivnosti). Nakon što ste poslali poruku otvorenosti i suradljivosti, kad se stvori mirniji trenutak, pokušajte započeti iskren razgovor, bez optužbi. Umjesto da joj kažete nešto poput:

„Stalno se nešto svađaš, čovjek više ne može ni normalno razgovarati s tobom. I uostalom, zašto bih ja morao ići k tvojima kad ti nećeš k mojima? Ako nećeš ti, neću ni ja, jasno?“

Probajte reći nešto poput:
„Znam da te muči odnos s mojom obitelji, ali meni je važno da imamo kvalitetan odnos s njima. Ja vas volim i ovako se osjećam kao da moram birati između strana, a to mi je nemoguće. Volio bih da zajedno pronađemo neki način da to napokon profunkcionira. Što ti predlažeš?“

Možda ona osjeća da svoju primarnu obitelj stavljate ispred nje te je zbog toga razvila netrpeljivost prema njima? Podsjetite je da vam je ona najvažnija, ali i da ne želite zapostaviti svoje roditelje, pogotovo sada kad stare i kada će trebati više brige i pomoći. Ako ova situacija potraje unatoč svim vašim nastojanjima da u svoj dom unesete mir, suradnju i razumijevanje, probajte predložiti razgovor uz pomoć treće osobe - svećenika, bračnog terapeuta ili čak nekoga iz bližeg kruga u koga oboje imate povjerenja i tko je objektivna i mudra osoba. Često je lakše kad netko neutralan pomogne prevesti emocije koje stoje iza sukoba, jer ovo uopće nije stvar „posjeta jednima ili drugima“, već osjećaja povrijeđenosti i nerazumijevanja koji se vuku iz prošlosti. Samo strpljivo – i sretno!

Pozdrav, draga!

Žao mi je što se već pola života boriš s problemima sa spavanjem, sigurna sam da te to jako iscrpljuje i utječe i na tvoju koncentraciju, fokus, pamćenje, ali i iritabilnost i općenito raspoloženje. Čini se da se od malih nogu boriš s napetošću i pretjerano aktivnim umom. To što si primijetila da ti redovit ritam spavanja pomaže govori mi da si već dobro prepoznala važan dio rješenja, ali razumijem koliko to može biti teško uz obaveze, studij i mladenački život. Savjetovat ću ti ovdje nekoliko naslova, na engleskom i hrvatskom jeziku – svi se temelje na znanstveno dokazanim metodama (kognitivno-bihevioralna terapija za nesanicu), ali su pisani pristupačno i razumljivo.

Prevladavanje nesanice, Jack D. Edinger, Colleen E. Carney – osnovne strategije opisane u ovom zanimljivom priručniku baziraju se na promjenama ponašanja i razmišljanja vezanog uz nesanicu.

Say Good Night to Insomnia, Gregg Jacobs – zasnovana na programu koji se koristi i na Harvard Medical Schoolu, uči te kako promijeniti misli i navike koje održavaju nesanicu. Uz pomoć ove knjige razumjet ćeš zašto nesanica postane “uvjetovana” (mozak poveže krevet s budnošću) i dobit ćeš konkretne savjete kako to preokrenuti.

Quiet Your Mind and Get to Sleep: Solutions to Insomnia for Those with Depression, Anxiety, or Chronic Pain, Rachel Manber, Colleen Carney – knjiga s puno vježbi i primjera, idealna ako voliš strukturiran pristup. Pružit će ti alate za prepoznavanje krivih obrazaca ponašanja i razmišljanja te stvaranje nove rutine koja će pomoći tvom tijelu da ponovno „nauči“ spavati.

The Sleep Book: How to Sleep Well Every Night, Guy Meadows – koristeći kombinaciju mindfulnessa i novih tehnika ACT terapije, ova knjiga opisuje petotjedni plan za liječenje problema sa spavanjem koji će ti posebno pomoći ako si sklona razmišljati “moram zaspati”, a što te nažalost još više razbudi.

Nadam se da će jedna od ovih biti ona koja će ti pomoći da stvoriš novi odnos sa spavanjem. Samo strpljivo, i sretno!

Jako mi je žao što vam je teško i što se morate nositi s ovako velikim problemima u braku – umjesto da vam je oslonac i podrška, čujem da vam je suprug najveći teret koji nosite na svojim leđima. Vjerujem da vam je izrazito bolno biti u situaciji u kojoj suprug skriva od vas ozbiljne financijske odluke koje izravno utječu na cijelu obitelj. Ovo što opisujete nije samo njegovo „loše baratanje novcem“, već ozbiljno narušavanje vašeg povjerenja, osjećaja sigurnosti, kao i vaših prava. S obzirom na sve što ste mi napisali, najtoplije vam predlažem da se, za početak, konzultirate s pravnikom vezano uz vaš položaj u cijeloj ovoj situaciji – najvažnije je da zaštitite svoju sigurnost i sigurnost vaše djece. Na vašem bih mjestu potražila i podršku neke bliske osobe – ovo je prevelik teret da ga nosite i dalje sami – povjerite se nekome u koga imate povjerenja. Nadalje, ako ikako možete, razmislite i o podršci stručnjaka poput psihologa – svi gradovi imaju nastavni zavod za javno zdravstvo u okviru kojeg djeluju kabineti za besplatno psihološko savjetovanje, a u kojima imate pravo dobiti potrebnu pomoć. Naime, sigurna sam da će vam dobro doći podrška u vidu spoznaje da ste godinama ne samo žrtva njegovih financijski loših odluka, već i emocionalnih manipulacija kroz konstantno nabijanje osjećaja krivnje i nedovoljnosti, a što ste, nažalost, preuzeli na sebe i što vas grize te čini da se osjećate nesigurno. Razgovor s psihologom mogao bi vam pomoći da ojačate svoje granice i donesete odluke koje će vama i djeci pružiti sigurnost. Zapamtite, ne možete kontrolirati njega i njegove odluke, ali možete zaštititi sebe i ono što je vaše. Možda bi bilo dobro zapitati se i koliko još možete i želite živjeti u situaciji u kojoj netko stalno krši vaše povjerenje i ugrožava vašu sigurnost? I što bi vam donijelo osjećaj mira i sigurnosti u životu? Možda neke odgovore još ne želite čuti, ali dozvolite sebi da sazriju u vama do trenutka kada budete na njih spremni. Samo hrabro i sretno!

Nažalost, nesanica je jedan od najčešćih poremećaja spavanja kod odraslih. Procjenjuje se da barem 30–40 % ljudi povremeno ima poteškoće sa spavanjem, dok se kod oko 10 % razvija kronična nesanica koja značajno narušava kvalitetu života. Ona se najčešće javlja u obliku teškoća s uspavljivanjem, učestalog buđenja tijekom noći ili ranog jutarnjeg buđenja uz nemogućnost ponovnog sna, baš kao što je to vaš slučaj. Ovo što mi vi opisujete (buđenje rano ujutro bez mogućnosti ponovnog sna) zna biti povezano s kroničnim stresom i preopterećenošću (mozak ostaje „uključen“ i kad tijelo želi spavati), navikama spavanja (npr. spavanje uz ekran, neredovito lijeganje), navikom da se mozak „probudi“ u isto vrijeme svako jutro i odmah krene s popisom briga, hormonalnim promjenama ili čak blagim oblikom anksioznosti ili depresije. Budući da san ima ključnu ulogu u obnovi tijela i mozga, sigurna sam da su vam ovakva buđenja užasno iscrpljujuća. Na svu sreću, postoje razni načini na koje si možete pokušati pomoći prije negoli pribjegnete nekom obliku farmakoterapije - najvažnije je da budete dosljedni i ustrajni. Za početak, pozabavite se onim što stručno zovemo higijenom sna: lijegajte otprilike u isto vrijeme svake večeri, idealno do 22 sata jer time pospješujete pravilno lučenje melatonina; isključite mobitel, TV, tablet i ostale ekrane barem sat vremena prije spavanja (plavo svjetlo drži mozak budnim) te radije uzmite u ruke neku knjigu ili slušajte tihu i umirujuću glazbu. Poštujte uvijek pravilo 15 minuta - to znači da, ukoliko u 15 minuta ne uspijete zaspati, dignite se, prošetajte po kući, popijte malo vode, odite raditi neku umirujuću aktivnost i vratite se u krevet kada ste ponovno pospani. Ovo vrijedi za navečer, ali i kada se probudite u 4 ili 5 ujutro - vrtjeti se beskrajno u krevetu nimalo ne pomaže umirenju, upravo suprotno. Što se pak tiče tog vrćenja u krevetu, vjerujem da vam tada navire bujica misli. Važno je naučiti se nositi i s njima: možete držati neku bilježnicu kraj kreveta pa, ukoliko vam navre neka briga, sjednite na krevet, zapišite je i recite sebi da ćete se pozabaviti njome kasnije, kada budete imali mogućnosti riješiti taj problem (ta vam je briga sada u krevetu potpuno beskorisna, je li tako?). Probajte se dodatno umiriti disanjem - 4 sekunde udah, 6 sekundi izdah - fokusirajte se na dulji izdah, jer on smiruje tijelo. Za kraj, izrazito je važno da poradite na promjeni stava prema nesanici - umjesto da si kažete kada se opet prerano probudite: „Evo opet, gotovo je, bit ću mrtva danas“, recite si: „Ok, moje tijelo se i danas probudilo ranije. Voljela bih da nije tako, ali nije kraj svijeta, možda opet zaspim. Što više forsiram, to si radim gore. Ja ovo mogu izdržati i dan će biti dovoljno dobar. Proći će i ovo.“ Samo strpljivo i sretno!

Žao mi je što muž razgovara s vama na ovaj način. Vjerujem da vas to boli i zbunjuje te da se ponekad propitujete jeste li zaista “pukli” kada vas toliko često u to uvjerava. Nažalost, ukoliko je to istina, znači da njegova tehnika djeluje – gaslighting je manipulacijska tehnika koja ima za cilj upravo navesti drugu osobu da se zapita je li problem u njoj samoj. Ne znam je li ovo ponašanje novitet s njegove strane (možda se nešto dogodilo u njegovom privatnom životu ili vašem odnosu u zadnje vrijeme?) ili je tako oduvijek (otkad ste zajedno), ali svakako niste dužni trpjeti da netko komunicira s vama na ovako grub i ružan način. Važno je stoga da se pokušate zaštititi. Kada krene vrijeđanje, možete mu na miran način reći nešto poput: „Vidim da si ljut, ali ne želim razgovarati dok vičeš i vrijeđaš.“ Ako nastavi unatoč vašoj molbi, izađite iz prostorije i recite nešto poput: „Molim te da dođeš kod mene kada se umiriš, zaista više ne želim da razgovaraš sa mnom na ovaj način, osjećam se loše.“ Pripazite da se ne uhvatite u njegovu igru – ne branite se niti previše objašnjavajte kada niste “krivi”, a pitati nekoga “kako je ili što radi” zaista nije uvreda koja zaslužuje napad. Pokušajte s njim otvoriti iskren i smiren razgovor o tome kako se osjećate kada vas ovako vrijeđa i napada te ga zamolite da se takvo što više ne ponovi. Ako se ovakav obrazac ipak nastavi ponavljati i ako on ne želi preuzeti odgovornost za svoje ponašanje, onda to postaje oblik zlostavljanja, a nitko, pa tako ni vi, ne zaslužuje da ga se vrijeđa i ponižava. Obavezno porazgovarajte o svemu ovome s nekim tko vam je blizak i u koga imate povjerenja – naime, kad živimo u ovakvoj dinamici, jako je lako izgubiti osjećaj što je „normalno“ i što je prihvatljivo ponašanje. Na našu žalost i radost istovremeno, mi ljudi se veoma brzo naviknemo na sve. Važno je da zapamtite da “niste pukli” – ako vidite i osjećate da nešto nije u redu, to je sigurno točno. Razmislite dugoročno je li ovo odnos (i život) koji želite živjeti i počnite se polako, ali sigurno kretati prema odlukama koje smatrate najboljima za svoju dobrobit. Samo hrabro – i sretno!

Dobar dan, poštovana. Žao mi je zbog svih vaših gubitaka i teškoća, kao i zbog toga što toliko godina traje vaša borba s anksioznošću. Spomenuli ste lijekove Sertralin i Atarax – to su lijekovi koji se koriste za ublažavanje simptoma poput anksioznosti, napetosti i smetnji u raspoloženju. Oni mogu donijeti olakšanje i osjećaj stabilnosti, ali je jako važno da ih uvijek propisuje i prati psihijatar. Razlog je taj što jedino psihijatar može procijeniti jesu li baš ti lijekovi i doze i dalje prikladni za vaše potrebe, kao i objasniti vam sve što vas brine, a što ste napisali meni. Ako sam vas dobro razumjela, većinu ste odluka u tom smislu do danas donosili sami, stoga bi bilo od velike važnosti da čim prije dogovorite razgovor s liječnikom psihijatrom i da u dogovoru s njim donesete odluke o daljnjoj farmakoterapiji koju ćete uzimati. Ono što vam ja mogu reći, kao iskustvo iz prakse, jest da lijekovi (barem trenutno) olakšavaju simptome, ali sami po sebi ne mogu napraviti duboku, trajnu promjenu u načinu na koji razmišljamo, kako se osjećamo ili kako se odnosimo prema životu. Upravo zato je psihoterapija toliko dragocjena i nije ju moguće “preskočiti” ako se želimo zaista oporaviti – ona daje prostor da razumijemo zašto nam se neke misli i osjećaji ponavljaju, kako i odakle nastaju naše brige i napetosti te što možemo učiniti da se s njima uhvatimo u koštac na zdravije načine. Naučit ćete konkretne tehnike za smirivanje, pomoći će vam da promijenite obrasce koji vam otežavaju život te da postupno osjetite veću kontrolu nad svojim životom. Mnogi ljudi upravo u toj kombinaciji – lijekovi kao podrška, a psihoterapija kao rad na sebi – prvi put dožive pravi napredak. Upravo iz tog razloga potičem vas da dobro razmislite i o tom koraku.

U međuvremenu, poslušajte nekoliko videa iz naše arhive za koje sam sigurna da će vam biti od koristi:
https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/anksioznost-strah-i-napadaji-panike-istrazili-smo-koje-tehnike-za-pomoc-savjetuju-strucnjaci
i
https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/kako-smanjiti-dozivljaj-i-utjecaj-stresa-uz-pomoc-tehnika-za-opustanje

Samo hrabro – i sretno!