Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Pomalo sam izgubljena. Patila sam od depresije nakon dvogodišnje veze s ovisnikom (saznala sam sve na kraju). Dugo sam se oporavljala od toga odnosa, išla na psihoterapiju, pila lijekove. Vratila sebe i izgradila sebe. Nakon godinu i pol psihoterapije upoznajem dečka u kojeg se i zaljubljujem i koji je sve ono što bivši nije bio. Blag, strpljiv, nježan, empatičan. Sada smo u vezi 10 mj, no prije dva mjeseca dogodilo se da me nakon lijepe večere počeo ispitivati jesam li varala bivšeg, da ne zna kakva sam, itd. Na takva pitanja i riječi sam počela plakati jer me uz bivšeg vežu traume i nasilničko ponašanje za što sadašnji dečko zna. Sadašnji dečko zna sve o meni, i sve iz prijašnjih odnosa jer smatram da je potrebno biti iskren. Dečka sam zamolila da otiđe iz moga stana i da me ostavi na miru. Nije htio otići, ponovila sam mu da me ostavi na miru barem 100 puta i cijelo to vrijeme plakala. Na kraju je sve eskaliralo gdje sam totalno proživljavala prošlost gdje mi je na kraju sadašnji dečko počeo govoriti da priznam stvari koje nisam ni napravila. Tri sata sam govorila da me ostavi na miru kroz suze, nije prestajao dok ga nisam odvukla za ruku i izbacila kroz vrata. Drugo jutro je došao i molio da oprostim, moli već dva mjeseca. A ja se raspadam jer sve do tada bio je sve sto sam tražila od partnera, stabilnost i sigurnost. Moje je pitanje je li takvo ponašanje od strane njega uopće oprostivo te imam li uopće razloga nastaviti dalje s njime. Ne želim ponovo biti s osobom koja će me zlostavljati. Nikada se nije tako ponašao. Brine za mene i moju obitelj, kuha, marljivo radi, pazi na svoje bližnje. Ovih dva mjeseca od toga događaja trudim se vratiti se u odnos, trudi se i on ali osjećam užasan grč jer mi je teško vjerovati da je bez obzira na to normalan dečko koji me neće maltretirati kao sto je to radio bivši. Sadašnji dečko je inače osoba koja je do 30 godine bila nevina. Ima li nade da sve samo zamišljam kada mi kroz glavu prolazi da moram otići i da ima problema? U tim trenucima osjećala sam se ugroženom u pogledu da osoba koja me navodno voli može gledati da plačem i molim da prestane, a on ne prestaje...imam 26 godina, zaposlena sam, imam lijepu obitelj, bila sam sretna dok nije došlo do ove scene gdje mi se cijela slika nove veze srušila. Hvala vam od srca. Puno će te mi pomoći. Lijepi pozdrav.
Jako mi je žao da ponovno proživljavate baš ono čega ste se bojali. Moram priznati da mi je veoma teško napisati sljedeće retke jer znam koliko moje riječi mogu utjecati na vašu odluku (a time i osjećaje) pa ću ih pomno birati. Imam za vas jedno pitanje: jeste li sigurna da ste dobro procijenila tog dečka za kojeg kažete da je prvih 8 mjeseci bio blag, strpljiv, nježan i empatičan? Nježna i blaga osoba ne bi dovela drugu osobu u situaciju emocionalnog nasilja kakvu ste proživjeli. Je li on dakle cijelo vrijeme “skrivao” svoje pravo ja, ili ste vi “bila slijepa” zbog nade da ste napokon upoznala nekog “normalnog” s kojim se možete skrasiti u ljubavnoj priči koja će zaliječiti stare rane? To vas pitam jer se ljudi baš i ne mijenjaju (osim kada to jako žele i silno se trude kroz duži period ili ukoliko pak dožive neko traumatsko iskustvo koje ih naglo promijeni na “gore” ili na “bolje”). Je li se, dakle, dogodilo u vašem odnosu nešto dramatično, a što je potencijalno moglo uzrokovati njegovo takvo ponašanje? Nadalje, jeste li nakon te situacije uopće iskomunicirali što se točno i zašto u njemu dogodilo taj dan da se ponio prema vama na taj način? Kako je opravdao svoje ponašanje i je li to način na koji inače reagira s drugima? Kako to da se odlučio predati intimno baš vama obzirom da je trideset godina čuvao nevinost? Koja su njegova očekivanja prema vama i vašem zajedničkom životu? Čega se boji da će se dogoditi? Dobivate li u tom odnosu ono što vam je potrebno? Što bi za vas značilo da se ostavite? S kakvim partnerom želite provesti život i koji su vaši planovi i snovi? Čega se vi bojite? Puno je tu pitanja koja mi dolaze, koja ovdje predajem vama i za koje se nadam da će vas odvesti u smjeru odluke koje je za vas ispravna. Budite u tom procesu strpljivi, čuvajte sebe i svoje granice i potrebe te otvorite uši, oči i srce kako biste izabrala ono što je dobro za vas. Samo hrabro, i sretno!
Imam mišićnu distofiju i bojim se da ne padnem, a i dosta drugih stvari. Da li je to anksioznost ili?
Žao mi je da se borite s mišićnom distrofijom. Mišićne distrofije su grupa nasljednih, progresivnih poremećaja mišića koji rezultiraju mišićnom slabošću. Moram vam priznati da obzirom na dijagnozu, strah od pada mi je veoma razumljiv kao posljedica odrastanja s vašom bolesti i nedostatkom povjerenja u vaše tijelo. No kao i svaki strah, kada je racionalan i razuman onda nas štiti no, ukoliko je pretjeran, nerealan i paralizira nas u življenju života kojeg bismo željeli živjeti i kojeg realno možemo živjeti, onda je dobro pozabaviti se njime zajedno sa stručnom osobom poput psihologa ili psihoterapeuta. Dakle, ako se vratim na vaše pitanje i način na koji ste ga formulirali, vjerujem da postoje strahovi koji vas koče i s kojima bi bilo dobro suočiti se uz pomoć stručnjaka kako bi podigli kvalitetu svog života na jednu višu razinu, onu koju zaslužujete. Naime, iako imate dijagnozu mišićne distrofije to ne znači da morate odustati od lijepog i smislenog života – i sami znate da je svijet pun zdravih, a nesretnih ljudi. Pitanje je dakle što zdravlje uopće jest, je li ono odsustvo simptoma i bolesti ili je pak prihvaćanje i življenje kvalitetnog i zadovoljavajućeg života unatoč njima. Ja vjerujem da je ovo zadnje. Svako dobro vam želim, sretno!
Pozdrav, imam jedan za mene veliki problem. Smatram za sebe da sam ekstrovert i da jako lako komuniciram s ljudima. Međutim, nekada mi se događa da u društvu (većinom novom ali se događa i u društvu koje znam duži period) samo zablokiram i počnem se osjećati jako nesigurno. Bude mi neugodno, smješkam se i pokušavam sebe smiriti, ali ne ide. Uz to, ako pričam, spetljam se i pričam stvari zbog kojih me kasnije uhvati stid. Sta da radim?
Sve češće možemo čuti ljude kako opisuju sebe kao ekstroverte ili introverte. Ali, što to uopće znači? Ekstrovertnost i introvertnost su dva ekstremna pola iste crte ličnosti. Netko od nas bliži je jednom, netko drugom, a većina nas nalazi se negdje između. Tipično ekstrovertne osobe su veoma druželjubive, aktivne i lako sklapaju prijateljstva sa većim brojem ljudi. Nasuprot tome, tipični introvert voli društvo, ali preferira uži krug bliskih ljudi i često se voli osamiti. Odgovor na pitanje zašto vam se događa da ponekad zablokirate u društvu može biti u činjenici da se većina ljudi, pa tako i vi, nalazi negdje oko sredine tog kontinuuma - to znači da je velika vjerojatnost da, iako sebe smatrate ekstrovertom, to niste nužno uvijek i u svim situacijama. Drugi moguć odgovor na to pitanje, a što mi osobno zvuči još vjerojatniji obzirom na nesigurnost i sram koje spominjete, jest da se (ponekad) borite sa socijalnom anksioznošću. Naime, postoji velika razlika između introvertnosti i socijalne anksioznosti - osobe koje pate od socijalne anksioznosti žele se družiti ali su samokritične i zahtjevne prema sebi u pogledu toga kako se moraju ponašati u društvu te im je iznimno važno svidjeti se drugima. Za njih je npr. neprihvatljivo reći nešto pogrešno. Ako se to dogodi, osjetit će intenzivan osjećaj srama i kritizirati sebe unedogled jer se to dogodilo. S druge strane, introverti nemaju disfunkcionalna uvjerenja poput “Strašno je ispasti glup” ili „Ne smijem se osramotiti”. Nadam se da sam vam dala odgovor na pitanje i da sada znate u kojem smjeru krenuti. Sretno!
Pozdrav, kako se javiti, napisati poruku teško bolesnoj bivšoj razrednici, koja moguće da, ne mogu ni izgovoriti to, a sigurno znate na što mislim. Htjela bi joj ići i u kućnu posjetu, no jednostavno ne znam kako započeti razgovor.
Vjerujem da je razrednica bila jedna posebna žena kada vam je toliko stalo do nje, to je divno, nemaju svi taj blagoslov u životu. Upravo u tom smislu, mislim da je jako bitno da stupite s njom u kontakt i da se pozdravite s njom onako kako osjećate potrebu. U suprotnom postoji mogućnost da ćete cijeli život nositi na duši teret „pozdrava koji niste imale“. Kako to učiniti? Ukoliko nemate njen kontakt, probajte doći do njega preko škole, preko kolega iz razreda ili pak nekog od nastavnika s kojim ste ostala u kontaktu. Jednom kada nabavite broj, mislim da je kratka i jednostavna poruka poput „Draga nikad zaboravljena razrednice, mislim na vas i voljela bih vam doći u posjet ako je to u redu“ i više nego dovoljna. Ukoliko nije sposobna pisati i ne koristi mobitel, istim putem ćete pokušati doći do broja telefona nekoga iz obitelji tko brine o njoj, nazvati ćete ga telefonski, predstaviti se i objasniti svoje namjere. Sve nakon toga ovisi o njoj i njenim mogućnostima kojima ćete se prilagoditi. Nemojte zato više čekati, vrijeme nam prolazi kroz prste kao pijesak i jedan dan može biti prekasno. Samo hrabro, i sretno!
Pozdrav, dvije moje kume sam izgubila u životu, jedna me optužila da je trujem, druga se derala na mene pa sam ja odlučila otić, umrla mi je mama i očuh na rukama. Sve se to desilo u zadnje 2 godine. Onda sam nazvala davno poznanicu i sad se nalazimo u caffeu, tu i tamo, jednom u 2 mjeseca, ali uvijek ja prva pitam, nikad ona mene. Na poslu nemam takvih bliskosti, a osjećam se sama. Jos mi je jedna prijateljica rekla da će se javit kad dođe u Zagreb, ko zna kad će to biti. Muž je na bolovanju , dugogodišnjem, ima dijagnozu već 15 godina, mentalnu tako da nikud ne ide, spava cijele dane, djeca u srednjoj školi vode svoje tinejđerske brige.. Ja nemam bliskih ženskih osoba. Muške osobe bi nešto drugo uz kavu, što me još više deprimira. Htjela bi imati neku podršku u životu od nekog, a osjećam da nemam. U kojem smjeru da idem dalje?
Šaljem vam svoju naiskreniju sućut zbog gubitka roditelja - to je jedan od najbolnijih gubitaka. Kako je moj dragi prijatelj jednom rekao, u tom trenu, na neki način, prestajemo biti nečija djeca i ostajemo samo roditelji, ona najstarija karika u lancu, ona od koje se očekuje da vuče svih i sve. Baš nekako kao vi, potežete za svih: za supruga koji je teško bolestan, za djecu koja brinu svoje brige... Cijeli ste život podredili njima, stavili na stranu svoje potrebe i prijateljstva, a ona u koja ste ulagala pokazala su se “kriva”. Vjerujem da se osjećate usamljeno, umorno i da vam je teško. Ne znam koliko vremena za sebe možete izdvojiti uz sve obaveze ali na vašem bih se mjestu pokušala prisjetiti onoga što ste voljeli raditi, nekog hobija i interesa kojeg ste imala i s kojeg je došlo vrijeme obrisati prašinu. Možete se i napokon baciti u nešto što ste oduvijek htjela probati a nikada niste pronašla vremena ili hrabrosti okušati se. Svakako bih se počela baviti nečim što vam je zanimljivo i što vam pruža osjećaj zadovoljstva, a zašto ne, što će vam omogućiti i da upoznate neke nove ljude, ženske osobe koje će možda vremenom postati prijateljice. Da se zbližite sa samo jednom već ste postigli ono što vam je potrebno, a to je bliskost i podrška koju mi spominjete. Ne zaboravite, nikada nije kasno za nešto promijeniti, u životu samo promjena i jest stalna. Iako vam to u ovom trenutku možda izgleda glupo, previše zastrašujuće, nemoguće ili uzaludno, pozivam vas da napravite taj eksperiment i vidite što će izaći iz toga. Samo hrabro i sretno!
Zašto toliko depresije kod naroda i negative?
Depresiju u smislu bolesti karakterizira nekoliko faktora:
- značajni gubitci u životu (npr gubitak bližnjih, posla, zdravlja, financijske moći)
- provođenje previše vremena u pasivnim aktivnostima (npr gledanje televizije, ležanje u krevetu, promišljanje o problemima i žaljenje prijateljima)
- povlačenje u sebe (npr bježanje od ljudi i zatvaranje u sebe)
- nedostatak samopotkrjepljenja (npr ne nagrađivati se za svoje uspjehe već se samo kritizirati za greške)
- nekorištenje ili nedovoljna razvijenost nekih vještina (npr (ne)zauzimanje za sebe, (ne)rješavanje životnih problema, nedostatak poduzetničkih vještina)
- novi zahtjevi za koje se osjećamo nespremni
- društvene promjene poput uvođenja euro valute ili naglo povećanje cijena
- bivanje u situaciji u kojoj se osjećamo bespomoćni (npr sve ono što je trulo u našoj državi i što u ljudima potiče osjećaje frustracije i bespomoćnosti)
Vjerujem da kada pogledate ovaj popis, odgovor se nameće sam: teško je ostati optimističan.
Iako nas svaki od navedenih faktora može učiniti sklonim depresiji, njihov rezultat nije nužno depresija.
Određeni načini razmišljanja su ti koji najviše povećavaju mogućnost da postanemo depresivni, a tu posebno mislim na osjećaj gubitka nade da se nešto može promijeniti. Kada vjerujemo da su stvari izvan granica naše moći ili mogućnosti, kada ne vjerujemo da se nešto može promijeniti rekla bih da je negativa neminovan rezultat.
Kako ne biti dio takvog razmišljanja? Činiti sve suprotno:
- povećavati potkrjepljujuća ponašanja
- usvajati nove vještine i znanja
- preusmjeravati pažnju i energiju na nove ciljeve
- koristiti samozastupanje
Vjerujem da zasigurno nešto od toga činite i sami kada se ne prepoznajete u tom prevladavajućem mentalnom sklopu. Zato samo tako i nastavite, sretno!
Koliko je potrebno da se umre?
Želim biti iskrena pa vam reći da me vaše pitanje uznemirilo jer ne razumijem s kojom je točno svrhom napisano te se bojim da postoji mogućnost suicidalne namjere. Ukoliko je tako, želim vam reći da ne znam koji vas problemi tište i koliko se bezizlaznom čini situacija koju trpite, ali duboko vjerujem da se svaki život vrijedi potruditi spasiti, pa tako i vaš. Jako mi je žao što nemam vaš kontakt i osjećam se veoma bespomoćno u ovim trenucima koji mi omogućavaju jedino da vam napišem koju riječ u nadi da će vas potaknuti da potražite pomoć, da uvidite da “postoji svijetlo na kraju tunela”, da vaš život može ponovno imati smisla i da vi možete proći kroz sve to što vas sada dovodi do očaja.
Na linkovima u nastavku možete pronaći provjerene kontakte kojima se možete obratiti u kriznim stanjima:
Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBZ Rebro: zvati na telefon 01 2376 470. Radno vrijeme svaki dan od 0 - 24h.
U nadi da se ipak radi “samo” o anksioznosti i strahu od smrti tj. interesu koliko vremena čovjek ima na raspolaganju prije negoli umre, morat ću vas uputiti na medicinske stručnjake (npr. vašeg liječnika opće prakse) koji će vam sigurno dati točnije informacije od mene na tom području.
Ono što vam kao psiholog mogu u tom slučaju savjetovati jest da potražite stručnu pomoć psihoterapeuta te da poradite na svom strahu od smrti radije negoli da si pokušavate osigurati “dovoljno vremena za preživljavanje” i stavljate u praksu ostala sigurnosna ponašanja kako bi se zaštitili od potencijalne smrti (izbjegavali autoceste ili brze ceste s kojih je teško izaći kada god se to poželi, izbjegavali mjesta koja su udaljena od bolnica ili drugo).
Koji god dakle bio razlog vašeg upita, najiskrenije vas molim da čim pročitate ovaj moj odgovor podijelite razloge zbog kojih ste mi pisali nekome tko vam je blizak i pitate ga za pomoć i podršku u nošenju sa onime što vas tišti. Želim vam svako dobro od srca, sretno!
Već 2 godine imam loš odnos s roditeljima, otkako su se razveli. U početku sam bio ljut na oboje zbog toga i ružno se ponašao prema mami, a tek sad shvaćam da mi ona sve vrijeme želi najbolje. Kako da popravim odnos s njom jer mi djeluje glupo samo se odjednom početi drugačije ponašati.
Obiteljski odnosi sve su samo ne jednostavni, kako za roditelje tako i za djecu, a postaju posebno kompleksni i teški u slučaju razvoda. Obzirom da su vaši roditelji odrasle osobe manje ću se usmjeriti na njihove teškoće u tom procesu, a puno više na vas, njihovo dijete, koje je nažalost „žrtva“ jer snosite posljedice njihovih odluka, a za koje niste ni krivi ni dužni. Sasvim je stoga prirodno da ste na svoje roditelji (bili) ljuti, razočarani, povrijeđeni i sve što još osjećate ili ste osjećali. Ono što čujem je da ste u međuvremenu sazrjeli i dobili neke nove uvide, perspektive, u njihov odnos i sve ono što se u vašoj obitelji događalo, a što je dovelo do razvoda. I to je super – to znači da rastete, da odrastate. Ono što bih napravila na vašem mjestu jest iskreno porazgovarala s majkom – pitala bih ju je li raspoložena za jedno druženje uz čaj ili kakao, pustila neku muziku koja me opušta i „otvorila joj dušu“ – rekla sve što me tišti, muči godinama, svoja zamjeranja koja ste prema njoj imali i koja su bila uzrok vašem lošem ponašanju kao i nove uvide do kojih ste došli i zbog kojih joj se danas ispričavate što ste ju povrijedili te da biste voljeli početi ispočetka graditi neki novi, ljepši odnos. Vjerujem da će vam biti teško sve to izgovoriti, ali sam sigurna da će to biti veliki korak u vašem odnosu i da će vas majka dočekati zagrljajem. Samo hrabro i sretno!
Mama mi je upravo dobila pozitivan nalaz mamografije, ne znam ništa, ne govori nam previše, strah nas je da nam taji, najteže mi jer smo daleko i ja i sestra. Ja sam u Čakovcu, mama Slavoniji, liječit će se u vinkovačkoj bolnici.
Jako mi je žao da je mamin nalaz mamografije pozitivan, vjerujem da ste prestrašena. Sve što nam je nepoznato, a posebno bolest i smrt, plaše nas više od ičega, radilo se o nama ili našim najbližima. A često nas najviše plaši upravo ovaj drugi slučaj, kada se radi o nekome koga volimo. Moj vam je najtopliji savjet da Vi i sestra sjednete u auto kada vam to bude moguće i da odete u posjet k majci. Potaknite otvoren i iskren razgovor i zamolite ju da bude što iskrenija s Vama, podijelite s njom upravo ovaj strah da Vam nešto taji i recite joj da ste spremne čuti i najružniju istinu umjesto najljepše laži s kojom Vas želi sačuvati od svega. Nakon toga joj vjerujte u ono što će vam reći te joj budite podrška na načine na koje ste joj potrebne – pitajte ju doslovce tim riječima, Kako ti možemo pomoći mama? Često najjednostavnija i najiskrenija pitanja rezultiraju upravo takvim odgovorima. Nadam se da netko živi s njom tko će ju pratiti na lječenje, no, ukoliko takva osoba ne postoji, kada bude išla prvi put u bolnicu opratite ju vas dvije te uz njezin pristanak zamolite razmjenu kontakata sa lječnicima. Bilo bi odlično kada bi se majka obratila udruzi poput Europa Donna Hrvatska gdje će dobiti potrebne informacije i pomoć, a svakako bi bilo dobro i vama upoznati one koji su kroz ovu borbu već prošli. Ono što je ključno je njegovati nadu da će majka preživjeti ovu borbu i da ste vas dvije dovoljno snažne da joj u tome pomognete. U sklopu Cedevita projekta Budi TU. možete pročitati članke u kojima psiholozi savjetuju kako se postaviti prema bližnjima kad saznaju za dijagnozu, a svakako pogledajte i video svjedočanstva osoba koje su preživjele rak dojke i koje kažu kakva im je podrška najviše godila kako bi možda lakše komunicirali s majkom o svemu tome. Hrabro, i svako dobro od srca!
Operirana sam od raka 4 puta na različitim mjestima. Relativno se dobro nosim godinama sa time, imam ljubav i podršku obitelji, ali imam svekrvu koja me izluđuje i donosi mi stres svakodnevni, a moj suprug ne zna kako to riješiti, a ja jako brzo planem jer na sve sto prolazim nemam živaca još i za to. Već sam htjela nekoliko puta ići psihologu, ali onda mislim da idem psihologu radi drugih, a ne radi sebe. Kako dalje?
Poštovana, žao mi je da ste uz raznorazne svakodnevne životne borbe morala proći i jednu od najtežih koje živi čovjek može proći, a to upravo borba s rakom i jest. I to 4 puta. I tu ne govorim samo o fizičkoj borbi za preživljavanje tijela već o onoj možda najtežoj, emocionalnoj borbi, a koja te suočava sa vlastitom konačnošću, granicama, slabostima, bespomoćnošću i koječim drugim još. Drago mi je da u toj osobnoj kalvariji imate podršku bližnjih. Uz napornu svekrvu ili ne, ja bih vam najiskrenije preporučila da po prvi puta odete na razgovor sa psihologom – nemate zaista što izgubiti, a dobiti možete samo pomoć u vidu usvajanja korisnih tehnika za regulaciju ljutnje, općenito nošenja sa negativnim mislima, a zašto ne, možda i sa usavršavanjem vještina asertivne komunikacije tj kako drugačije razgovarati sa svekrvom. Na vašem bih mjestu svakako i supruga uključila kako bi i on dobio potrebnu pomoć u vidu odnosa sa vlastitom majkom, a zasigurno i u vidu podrške i pomoći vama u tom smislu. Samo strpljivo i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.