Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Zašto mislim na drugoga? Sanjam ga, pomislim na njega iznenada (doduše, imao je neki događaj vezan uz njemu bliske ljude pa sam na trenutak pomislila na njega), osjećam jaku emotivnu povezanost otkako smo se sreli prije 10 godina. On je bio u braku, ja sam i dalje. U braku mi je u redu, ali nema tog emotivnog dijela od partnera, iako se iznad maksimuma trudi oko mene i oko djece. Nikada nisam imala taj osjećaj da me on zaista želi i da mu nedostajem. Sve će učiniti da mi bude bolje, onako kako on misli da treba, ali nikako da se potrudi na način i u smjeru koji meni odgovara. Milijun puta sam objašnjavala i on se jednostavno ne sjeti mene kao žene, nego radi na svoj način tu pomoć kada mi treba ili seksualni odnos na svoj način. A milijun puta kažem što mi smeta ili što volim. Nema osjećaj da me stvarno voli kao ženu, već više kao bilo koga drugoga kome želi pomoći. Nema tog emotivnog naboja, nema tih zagrljaja da me se stvarno zaželio. Dok sam s oženjenim prije 5 godina imala kontakt očima, kada pričamo, neka neobična energija je između nas. Oduvijek me poštovao i i dalje isto, a razgovori su bili nekako plašljivi. Nekako je prvih godina bio takav da se udalji od mene, kao da je to što će pričati sa mnom loše. Mislim da sam mu se odmah svidjela, moj stav, ali je vrlo principijelan čovjek kojemu nije padalo na pamet, ni u mislima, da vara. Poslije nekih životnih okolnosti koje su ga zadesile postao je pričljiviji. Oduvijek imam osjećaj da imamo platonsku ljubav. Njegov osmijeh, pogled, ta njegova pojava, odmah se naježim. Viđam ga par puta godišnje na zajedničkim susretima, ne čujemo se, ali je moj osjećaj prema njemu jak, kao i kada smo se upoznali. Sanjala sam nešto prelijepo, takav kontakt, iskren i nježan s njim, ljubav sam osjećala danima. I da, fali mi to od muža, ali mislim da mi nije zato on na pameti. Ne želim kvariti brak, ali sve manje sam vezana za muža. Bila sam vezana za njega uslijed neslaganja s majkom pa mi je on bio oslonac i u početku sam ga iskreno voljela i svu ljubav davala, ali godinama me on na tom planu zapostavlja, tako da sam se ja ohladila. Sada sam svjesnija mnogih stvari i manje ovisna o drugima, iako ne radim, ali emotivno sam manje ovisna. Čini mi se da te supružničke energije više nema s moje strane. S njegove mislim da nikada nije ni bilo. Dok ovaj drugi… isto je kao hladan, ali to što osjećam je samo inteligentno prekrivena emocija s njegove strane. Ne mogu opisati kako se osjećam kada smo zajedno. Htjela bih ga zagrliti jako i reći što osjećam. A osjećam da ga volim beskrajno i platonski, tako da bih sve učinila da bude sretan, pa i otišla od njega ako zatraži. Ako bi bio s drugom i sretan, prekinula bih. Ali nema drugu niti će biti. Nije u braku već par godina i ne planira. Poseban tip čovjeka. Zašto ja ovo osjećam, koja je pozadina ovakvog mog višedesetljetnog osjećanja?
Ono što čujem jest da u sebi nosiš cijeli vrtlog emocija – od udaljenosti i hladnoće, razočaranja u supruga i vaš odnos, do ljubavi, povezanosti i topline prema osobi koju si upoznala prije deset godina. Kada se razočaramo u partnera i u odnos u kojem smo godinama, može se dogoditi da nam se svidi druga osoba, koju tada skloni subjektivno doživljavati kao bolji i kvalitetniji izbor za sebe. Ne možemo sa sigurnošću znati je li to doista tako, no istraživanja pokazuju da do žudnje za drugom osobom često dolazi upravo zbog razočaranja i emocionalnog odustajanja od postojećeg odnosa. Bračni život nimalo nije lagan, izazovi su svakodnevni i mogu ugasiti iskre i kemiju među partnerima. Dok smo u braku, kemija se može pojaviti s drugim osobama, bilo na prijateljskoj ili na ljubavnoj razini. Svaka osoba donosi odluke za sebe i za svoj život. S obzirom na to da nedostaje više informacija, prema opisanome se može pretpostaviti da je pozadina tvojih osjećaja nezadovoljstvo odnosima, razočaranje brakom i svime što je došlo u paketu s njime, poistovjećivanje te druge osobe s idealiziranom slikom partnera kakvog si oduvijek željela ili nešto treće. Znam da ti nije lako, ali svaka osoba ima slobodu birati put kojim želi ići, kao i odgovornost živjeti s posljedicama tih izbora, u kojem god smjeru krenula. Od srca ti želim da pronađeš svoju sreću.
Pozdrav, prije mjesec dana iznenada su mi se pojavile vrlo neugodne i zastrašujuće misli o gubitku samokontrole, da ću poludjeti, potpuno izgubiti kontrolu nad svojim ponašanjem i razumom te završiti na psihijatriji. Na internetu sam vidjela da je to čest simptom opsesivno-kompulzivnog poremećaja, koji imam. Zanima me kako si mogu pomoći i osjetiti olakšanje. Zahvaljujem na odgovoru.
Spomenula si da imaš opsesivno-kompulzivni poremećaj, stoga, ako je dijagnoza postavljena, svakako preporučujem da se javiš stručnoj osobi jer je moguće da je došlo do pogoršanja simptoma. Ne znam koliko je vremena prošlo od tvoje posljednje kontrole, no kod svih stanja povezanih s dijagnozama važno je da se uvijek najprije obratiš osobi koja te prati i pruža ti stručnu podršku – psihijatru ili psihoterapeutu. Oni najbolje poznaju tvoju pozadinu i dosadašnji tijek poteškoća, stoga ti to od srca preporučujem. Također, važno je biti oprezan s informacijama koje pronalaziš na internetu jer one ponekad mogu biti netočne ili nepotpune. Drago mi je što si mi se javila i iskreno se nadam da će se stanje uskoro smiriti. Želim ti reći i to da ovakve misli o gubitku kontrole imaju i osobe koje nemaju dijagnozu OKP-a, i znam koliko one mogu biti zastrašujuće. Podsjećam te sada, a možeš i sama sebe često podsjećati, da su to samo opsesivne misli, one ne znače da ćeš doista izgubiti kontrolu. Osjećaj nelagode može biti toliko snažan da takve misli počnu dominirati, ali to i dalje ne znači da su opasne ili stvarne. Možeš si pomoći tako da normaliziraš činjenicu da i drugi ljudi imaju slične misli te da one dolaze i prolaze. Nema potrebe potiskivati ih jer se tada često vraćaju još snažnije. Ako imaš rituale kao reakciju na te misli, poput provjeravanja ili pretjerane analize, cilj je postupno raditi na njihovom smanjivanju. Ako osjećaš da si trenutačno pod povećanim stresom, stani i uspori tempo kako bi se ponovno mogla osjećati dobro u svojoj koži.
Možete li mi pomoći kako se riješiti bolnih menstruacija?
Hvala ti na ovom pitanju. Žao mi je što se mučiš s bolnim menstruacijama. Budući da je naše tijelo kompleksno, važno je sagledati problem iz više perspektiva, zbog čega te od srca želim pohvaliti. Znam koliko može biti neugodno govoriti o intimnim temama i tražiti rješenje kroz iskustva bliskih osoba (prijateljice, tete, mame, bake i slično), a osobito koliko je teško obratiti se nekome koga ne poznaješ i zatražiti pomoć. Ako se već nisi obratila svom ginekologu ili ginekologinji, preporučujem da to učiniš prije svega, jer je riječ o stručnoj osobi koja ti može pružiti adekvatnu pomoć. Budući da bol često prati visok stupanj nelagode i napetosti u tijelu, predlažem da u svoju dnevnu rutinu uključiš i tehnike relaksacije kako bi tijelo lakše podnosilo bol i bilo opuštenije. Možeš isprobati više tehnika i odabrati onu koja ti najviše odgovara, poput vježbi abdominalnog disanja, progresivne mišićne relaksacije, meditacije, mindfulnessa ili vizualizacije. Redovito prakticiranje ovih tehnika može ti koristiti i nakon što se riješiš bolnih menstruacija, jer su njihove dobrobiti za organizam višestruke, od smanjenja osjećaja stresa, preko otpuštanja napetosti u tijelu, do povećanja općeg zadovoljstva životom.
Sretno!
Poštovani, možda imam problem sa samopouzdanjem ili u odnosima s kolegicama na poslu, no već sam tjedan dana na bolovanju zbog viroze i u tom me razdoblju nitko nije nazvao niti pitao kako sam. Jedino što sam dobila bio je bahat odgovor: „Pa i meni nije dobro, pa se ne žalim.“ Što biste vi učinili na mome mjestu kada bi vam se dogodilo nešto slično? Moje kolegice često su svadljive, sklone raspravama i vrlo nervozne, a za svoje probleme krive druge. U takvom se kolektivu osjećam zanemareno i tužno. Svjesna sam da tamo nisam iz ljubavi, ali mi je ipak stalo do kvalitetne radne atmosfere. Sve su žene starije od mene, uglavnom 40+ godina. Trudim se biti što pristojnija, ne odgovaram na provokacije, radim sve što mi se kaže, nisam bezobrazna, a one se i dalje tako ponašaju. Prije nekoliko dana jedna me kolegica pitala zašto ne želim raditi ujutro. Objasnila sam joj razlog, a ona mi je na to rekla da „serem“. Takvim se tonom i rječnikom ne izražavam i nije mi jasno imaju li one neki osobni problem pa se iskaljuju na drugima ili je problem negdje drugdje. Molim vas, možete li mi dati savjet?
Hvala.
Draga moja, žao mi je što si doživjela razočaranje u kolegice na više razina, osobito u situaciji kada si bila bolesna, jer smo tada svi najranjiviji. Razočarala si se i zato što si očekivala da će se javiti i provjeriti kako si – tebi se to možda podrazumijeva, no njima očito ne. Vidim koliko su ti odnosi na radnom mjestu važni, stoga je trenutačna situacija za tebe još izazovnija. Njihovo ponašanje možemo pokušati objasniti privatnim razlozima, karakterom, odgojem, osobnim nezadovoljstvom na poslu, nekom situacijom koju ste zajedno doživjele ili nečim sasvim trećim. Koji god razlog bio, takav način komunikacije nije primjeren i ne bi trebao biti prisutan na radnom mjestu, kao ni nekolegijalno ponašanje. Također, takvo ponašanje ne trebaš tolerirati niti prihvaćati radi „mira“ u timu ako se pritom ne osjećaš dobro. Već imaš iskustvo da si pokušala tim putem nešto postići, ali to nije donijelo rezultat. Detaljna nagađanja i pretjerano analiziranje mogu te samo dodatno opteretiti, stoga je korisnije otvoreno provjeriti imaju li kolegice neki problem s tobom koji ti nisu ranije rekle. Svjesni realnosti života, moramo priznati da je teško pronaći idealne radne uvjete i da možemo težiti najboljoj mogućoj opciji za sebe, no jednako je važno naučiti se nositi sa životnim izazovima. U ovoj, kao i u mnogim drugim situacijama, ne možemo mijenjati druge, već sebe i svoj pristup prema njima. U tome ti može pomoći rad na asertivnosti – vještini zauzimanja za sebe bez povrede tuđih osjećaja. To može uključivati vježbanje „ja-poruka“, češće izražavanje vlastitih osjećaja ili učenje da kažeš „ne“ kada nešto doista ne želiš učiniti, umjesto da uvijek budeš na raspolaganju svima. Razmisli koliko su ti odnosi s kolegicama važni te što ti je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje. Budući da ti je cilj imati korektne i dobre odnose, predlažem da pokušaš iskreno razgovarati o onome što te muči i pokušati to riješiti s njima, uz jasno postavljanje granica prema sebi, osobito u pogledu načina komunikacije koji ti nije prihvatljiv. Tako ćeš barem znati da si sa svoje strane učinila sve što si mogla i kasnije nećeš žaliti za propuštenim. Kada mijenjamo sebe, drugoj strani ponekad je teže prihvatiti promjenu, pa su potrebni strpljenje i vrijeme. S dobrim i kvalitetnim kolegama mogu se postići čuda. S druge strane, loši odnosi mogu postati uteg i negativno utjecati na radnu učinkovitost, što ti može biti dodatni poticaj za osobni rast i zauzimanje za sebe u timu. Ako razgovor ne prođe dobro, nemoj odustajati. Radi na sebi kako bi bila bolja verzija sebe, zbog sebe i kako bi se eventualno lakše snašla na nekom drugom radnom mjestu (što uvijek postoji kao opcija, iako ne predstavlja trajno rješenje problema).
Sretno!
Što ako se osoba osjeća toliko loše da stalno previše razmišlja, barem ona tako misli, i zbog toga se ne može koncentrirati?
Očito postoji neki problem koji osobu snažno opterećuje. Postoje različite tehnike koje se mogu koristiti kako bi se smanjilo pretjerano promišljanje, a navest ću neke od njih. Jedna od tehnika je odvajanje „vremena za brigu“. Možeš si namjestiti alarm na 15 ili 30 minuta (ako doista cijele dane promišljaš o nekoj problematici), nakon čega vrijeme za brigu završava. U tom zadanom vremenskom intervalu svu svoju pažnju usmjeri na temu koja te okupira. Kasnije tijekom dana, kada osjetiš potrebu ponovno razmišljati o toj temi, podsjeti se da si već odradila predviđeno vrijeme za brigu i pokušaj preusmjeriti fokus na nešto drugo što ti je od interesa. Preusmjeravanje pažnje je druga opcija, bilo da je riječ o čitanju, gledanju filma ili serije, kuhanju ili nekoj drugoj aktivnosti koja ti može okupirati pažnju. Slobodno se prebaci na jednu od tih aktivnosti umjesto da se ponovno vraćaš pretjeranom promišljanju. Zapisivanje misli na papir ili u pametni uređaj također može biti korisno. Na taj način „otpuštaš“ misli i znaš da su negdje zabilježene, pa ih ne moraš iznova prebirati po glavi zbog straha od zaborava. Smanjivanje vremena provedenog pred ekranima, osobito prije spavanja, s vremenom može pomoći u poboljšanju koncentracije. Ako je osoba dulje vrijeme izložena prekomjernom promišljanju i nijedna od navedenih strategija ne pomaže, preporučuje se potražiti stručnu pomoć. Moguće je da je problem složeniji ili da u pozadini postoji neki drugi psihički problem, stoga je obraćanje stručnoj osobi svakako dobra i odgovorna odluka.
Dobar dan.
Poštovani, imamo kćer od sedam godina, izuzetno osjetljivo dijete. U školi ima dječaka koji je od ove godine s njima u razredu i koji svakodnevno plače. Naša kćer potom plače jer joj je žao što je on tužan. To nam predstavlja velik problem jer se na taj način uznemiruju druga djeca i učiteljica, a mi smo često pozivani na razgovore. Pokušavamo joj objasniti da nema potrebe plakati zbog njega, osobito jer ni ostala djeca ne reagiraju na taj način, no to je jednostavno jače od nje, žao joj ga je i zbog toga ostaje tužna cijeli dan. Imate li možda neki savjet za nas? Unaprijed zahvaljujemo.
Nedostaje mi više informacija kako bih mogla dati temeljit odgovor koji se odnosi na maloljetne osobe, no potrudit ću se maksimalno vam pomoći. Prije svega, važno je raditi na prihvaćanju crta ličnosti vašeg djeteta, činjenice da je izrazito emotivno dijete koje poput spužve upija emocije drugih. Ona nije slaba niti razmažena, ona jednostavno osjeća više od drugih. Samo prihvaćanje toga pomoći će djetetu. Dopustite joj da osjeti tugu. Kada ima dopuštenje biti tužna, smanjit će se pritisak koji osjeća i samim time situacija će biti manje dramatična. Trenutno je vaša kćer pod pritiskom svih da ne smije plakati, iako je to jače od nje. S druge strane, važno je raditi s njom na tome kako još može izražavati tugu, ona ne mora uvijek biti izražena kroz plač i suze. Korisno je raditi na emocionalnom opismenjavanju: prepoznavanju emocija te prolasku kroz situacije u kojima osjeća pojedinu emociju. Kada osjeti tugu, važno je učiti što s njom učiniti, kako je izraziti i kako spriječiti da je preplavi. Trenutno je plač njezin jedini način izražavanja. Postoje i drugi načini, poput kreativnog izražavanja, plesa ili jednostavno da kaže da je tužna i zbog čega je tužna, uz to da svi oko nje to prihvate. U cijeloj ovoj priči meni je osobno važnije pokušati riješiti problem zbog kojeg dječak svakodnevno plače jer bi se time smanjilo uznemiravanje svih uključenih. Vaša kćer može biti primjer učenja po modelu, kako je važno pomagati drugima i biti tu za druge, čak i kada nije sve idealno, zabavno i bezbrižno.
Sretno!
Poštovana, redovito idem kod psihologa i radim na svom samopouzdanju i granicama. U tretman sam krenula dok sam bila u emocionalnoj vezi koja je imala obilježja manipulativnog i emocionalno nestabilnog ponašanja partnera. Iako je prekid konačan, on me i dalje intenzivno kontaktira, vrši pritisak, izjavljuje prijetnje samopovređivanjem, prati gdje sam i emocionalno me iscrpljuje. Više sam puta jasno rekla da ne želim odnos i da ne osjećam isto, ali on to ne prihvaća. Ignorira moje “ne” i nastavlja govoriti o emocijama kao da ga nisam odbila. Često ponavlja da me voli, da ne može živjeti bez mene, da mu nedostajem, da vidi u mojim očima da ga volim, iako mu otvoreno kažem da ga ne volim. Koristi dramu i emocionalno nabijene izjave kako bi kod mene izazvao osjećaj krivnje. Čeka me poslije posla i najavio je da će to ponovno učiniti te da nikada neće prestati. Pojavljuje se na mjestima gdje se nalazim, npr. ispred auta ili ispred trgovine. Prilazi mi kad sam sama ili u prolazu, kada sam ranjiva. Šalje velik broj poruka na koje ne reagiram. Poruke su dramatične i emocionalno intenzivne (npr. tvrdi da “nas” sramotim, da sam mu trebala reći da imam nekoga, da sam bezdušna prema njemu i njegovoj djeci). Ima dvije kćeri iz prvog braka. Tijekom naše veze primijetila sam određene teškoće kod jednog od njegove djece i pokušala ga usmjeriti da potraži pomoć, što je na kraju potvrdilo da dijete zaista ima psihički problem. Zbog toga osjećam još veću emocionalnu upletenost, iako znam da to nije moja uloga ni odgovornost. Unatoč jasnim granicama, on ponavlja ista ponašanja, kao da nisam ništa rekla. Molim Vas za stručni savjet kako se emocionalno distancirati i pravilno postaviti granice prema osobi koja se ovako ponaša, a da ne uđem ponovno u štetnu dinamiku.
Draga moja, s obzirom na to da si na samom početku rekla da redovito ideš kod psihologa i da radiš na svom samopouzdanju i granicama, prije svega te želim pohvaliti i izraziti žaljenje što si se našla u tako teškoj situaciji. Možeš biti ponosna na sebe jer si prekinula takav toksičan odnos. Također, s obzirom na to da si već u terapeutskom procesu, vjerujem da radiš na svim ovim pitanjima. Želim te dodatno ohrabriti da ne popuštaš s granicama, jer su takvim osobama i najmanji znak, znak, i iskoristit će ga kako bi ostvarile svoj cilj do kraja. Razumijem da osjećaš emocionalnu upletenost zbog djece, no i to se vraća na pitanje postavljanja granica i odluke dokle želiš i možeš ići s komunikacijom (ne znam je li riječ o malom ili starijem djetetu). Vjerujem da si svjesna da je teško održati distancu kada je prisutan kontakt i kada se susrećeš s tom osobom. Iako ti se čini da izlaz iz ove situacije ne postoji zbog njegovog stalnog kršenja tvojih granica, izlaz je moguć. Ne znam koliko je vremena prošlo od prekida, ali trebat će vremena da se situacija smiri. Važno je ustrajati u svojoj odluci i iskoristiti sve mogućnosti kako bi si maksimalno olakšala, pa i promijeniti broj telefona ili blokirati kontakt, to je puno lakše nego svaki put iznova čitati njegove poruke. Znaj da nisi odgovorna za njegovo ponašanje i da on prijetnje koristi kako bi te nagovorio na povratak. Svakako bih ti savjetovala da, zbog opisanog ponašanja bivšeg partnera, potražiš i pravnu pomoć ako se ne osjećaš sigurno, kako bi zaštitila sebe i ponovno pronašla svoj mir.
Otkad je postavljena nova nadzorna sestra, koja me inače nikada nije prihvatila u kolektivu otkad sam došla, osjećam se vrlo nesigurno, do te mjere da i ono što znam počinjem preispitivati. Već godinu dana daje mi drugačije smjene. Inače je vrlo subjektivna i pogoduje samo onima koji joj se ulizuju. Konstantno osjećam nepravdu. Dodjeljuje mi smjene koje ni druge kolegice ne znaju raditi, njih veliča, uzdiže i hrabri, a ponaša se kao da ja ne postojim. Ne znam kako to opisati, pala mi je energija, osjećam se loše, više nisam sretna. Kod kuće upadam u depresivna stanja, posao mi je stalno u glavi. Sve u svemu, potpuno me poremetila otkad je došla. Ne vidim nikakvo rješenje. Glavna sestra se u to uopće ne miješa i kao da pričaš u prazno. Posao mi treba, ali jedva radim otkad je ona nadzorna. Bila sam potpuno drugačija dok prethodna sestra nije smijenjena. Ukratko, njezina energija utječe na to da se osjećam loše i postajem nesigurna.
Prije svega, žao mi je što sve to proživljavaš na svom radnom mjestu i osjećam da si preplavljena svime. Uz sve navedene okolnosti, potpuno je normalno da se tako osjećaš. Sjeti se da način na koji se drugi ponašaju prema nama govori o njima, kao što naši postupci govore o nama. Rješenje problema leži u radu na sebi i potrazi za boljom radnom sredinom, bilo da se radi o traženju premještaja na neki drugi odjel ili o promjeni posla. Rad na sebi je prioritet, jer će u životu uvijek postojati osobe poput tvoje nadzorne sestre, a izbjegavanje nije trajno rješenje. Znaj da nitko ne smije trpjeti tuđe maltretiranje i da će ti izlazak iz takvog okruženja pomoći da se tvoje tijelo oslobodi svakodnevnog stresa i da se ne traumatiziraš. Rad na sebi, na vlastitom samopouzdanju, komunikacijskim vještinama i asertivnosti, može ti biti od velike koristi za budućnost i za veće zadovoljstvo životom. Ako ti se sada čini da se suočavaš s previše izazova, pokušaj na jedan papir zapisati sve ono što ti trenutačno predstavlja teškoću, zatim odaberi jednu stvar za koju osjećaš da imaš kapacitet nositi se s njom i osmisli konkretan plan postupanja ili mogućnosti koje ti stoje na raspolaganju. Uz to, možeš si postaviti kratkoročne dnevne i tjedne ciljeve, kao i dugoročne kvartalne i polugodišnje ciljeve kako bi lakše pratila svoj napredak. Kao motivaciju i podsjetnik na staru sebe, zapiši što si sve dobro radila na radnom mjestu, zbog čega si bila pohvaljena i što te radovalo. To ti može pomoći da se pomakneš s početne točke i ostvariš napredak u rješavanju problema na poslu. Ako ćeš tražiti drugi posao, potrudi se oko životopisa i pripreme za razgovor. Pokušaj se prisjetiti svoje verzije prije smjene nadzorne sestre i dopusti da te ta verzija motivira na promjenu i želju da se ponovno osjećaš dobro.
Može li vrtoglavica biti psihičke prirode? Imala sam neke strahove prije toga. Hvala.
Može, i upravo se često javlja kod problema poput anksioznosti, izraženih strahova ili paničnih napadaja, no važno je znati sljedeće. To što si ranije imala izražen strah prema nečemu ili nekome ne mora značiti da je vrtoglavica koju sada osjećaš povezana s tim strahovima. S druge strane, i može biti. Svakako preporučujem posjet liječniku opće medicine kako bi se provjerilo je li vrtoglavica rezultat neke fizičke ili psihičke problematike. Može biti posljedica neke tegobe ili simptom. Svakako prati sebe i slušaj svoje tijelo te ne zanemaruj poteškoće koje se javljaju. Sretno!
On zna da sam zaljubljena u njega, i ponekad me gleda sa smiješkom te imamo kontakt očima, a ponekad prođe pokraj mene i uopće me ne pogleda. Čeka da ga ja prva pogledam, i tek tada mi uzvrati pogled.
Lako je prepoznati kada se netko nama sviđa, ali je ponekad vrlo teško zaključiti sviđamo li se mi nekome drugome. Iz onoga što si navela, prisutni su znakovi sviđanja, osmijeh, pogled, izravan kontakt očima, te igra toplo–hladno. To doista jesu neki od znakova simpatije. Razumijem tvoj mogući strah da možda pogrešno tumačiš signale, jer ovi znakovi mogu biti prisutni i u prijateljskim simpatijama. Moguće je i da je prošao pokraj tebe i da te zaista nije vidio, kao i to da se igrao „igrice”. Spomenut ću ti još neke znakove sviđanja koje možeš pratiti pri vašim susretima: oponašanje tvojih pokreta, iniciranje razgovora, kimanje glavom, osmijeh i izravan pogled, naginjanje glave u stranu dok te sluša, prisutnost nervoze (trema), fizička blizina te dodir. Važno je imati na umu da je pri zaključivanju potrebno uzeti u obzir i verbalnu i neverbalnu komunikaciju, kao i kontekst, upravo zato što simpatija može biti iskazana i radi uspostavljanja prijateljskog ili kolegijalnog odnosa, a ne nužno romantičnog.Vrijeme će najbolje pokazati na čemu ste, stoga ti savjetujem da pratiš situaciju i pričekaš njegovu inicijativu, ili da sama ostvariš izravan kontakt, ako osjećaš spremnost za to. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.