Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Pozdrav, dijete od 4 god je krenulo prvi put u vrtić inače je doma s mamom koja do sad nije radila uvijek je bila doma uz djecu. Djevojčica ima još 3 sestre, dvije starije, jednu mlađu. Krenula je u vrtić prije dva tjedna, tamo je super prilagodljiva i vesela, rastanak na vratima je ok, kad dođem po nju sve uredu, ali čim udjemo u naš stan u njeno poznato okruženje, krene vrištanje i udaranje po sestrama, guranje mame od sebe. Kad joj pridjem govori da je ljuta i to ponavlja sto puta. Uz vrisak i plač odbija bilo što raditi sa sekama i mamom i tatom, neće jesti, igrati se čak ni gledati crtić samo ponavlja koliko je ljuta i to već iscrpljuje. Ne znam što učiniti u tom trenutku. Smiri se kad odspava i kad je napokon pustim na miru s pitanjima. Onda traži sama jesti sama se zaigra i jedno vrijeme traje mir i razumijevanje a onda predvečer opet neka faza njenog tantruma. S time da se uz 4 djece majka ne može samo njoj posvetiti. Tu je i tata i baka i oni je nekad odvedu i dodju po nju u vrtić ali ovo se ponavlja i zaista iscrpljuje. Ne znam od čega krenuti i kako doprijeti do nje da se smiri i objasni zašto je ljuta toliko. Na adaptaciji je od 9 do podne trenutno u vrtiću.
Mnogo je faktora koji utječu na to kako će se dijete adaptirati na novu situaciju, a jedan od njih je svakako osjećaj straha – prvenstveno straha od odvajanja i napuštanja. Iako je obzirom na dob vaša djevojčica donekle sposobna verbalizirati svoje osjećaje (kaže vam da je ljuta!), ipak je dovoljno mala da svoje strahove još uvijek primarno izražava kroz ponašanje – vrisak, plač, odbijanje suradnje, povlačenje. Sasvim su moguća i ponašanja poput plačljivosti i preosjteljivosti, raznih problema sa hranjenjem (dijete odbija hranu, nemirno je za stolom ili čak baca hranu), teže zaspivanje ili pojava noćnih mora, agresivno ponašanje prema bliskim osobama ili prema samome sebi pa čak i regresivna ponašanja poput mokrenja u krevet ili traženja da se prema njemu ponovno odnosimo kao prema maloj bebi.
Svakako je obzirom na dob preambiciozno očekivati od nje da vam racionalno objasni zašto je toliko ljuta, ali to vam mogu reći i ja – ne želi ići u vrtić zato što osjeća strah kada ju tamo ostavite samu s nepoznatim ljudima, a najviše ju je strah da više nećete doći po nju. Važno je stoga da svi imate razumijevanja za ono što vaše dijete trenutno prolazi koliko god vam je to teško ali vi ste odrasli i na vama je da pronađete u sebi još strpljenja i snage za prebroditi ovu fazu. U konačnici, na taj način učite i nju kako regulirati svoje neugodne emocije te ih prihvatiti kao sastavni dio života. U svemu tome mogu vam pomoći i prekrasne knjižice za prilagodbu na vrtić poput one od naklade Evenio (npr. Medvjedića je strah ostati u vrtiću ili Mišić je tužan jer mu nedostaju roditelji) a toplo vam preporučam i da pogledate veoma koristan video na našim stranicama klikom ovdje. Samo strpljivo, jako strpljivo, i sretno!
Kako si pomoći kada se osobe s kojima se gotovo svakog dana družiš ponašaju bezobrazno i pomalo ljubomorno prema tebi? Što učiniti, kako se ponašati?
Svakako ne bi bilo loše razmisliti o promjeni prijatelja. Naime, iako neke okoline ne možemo lako mijenjati poput susjedstva, radne okoline ili pak obitelji, prijatelje biramo. Ne kaže se uzalud da nam sudbina daje roditelje, a prijatelje biramo sami. I, koliko god je rijetka istinska ljubav još je rjeđe istinsko prijateljstvo. Nažalost, u brzom i površnom svijetu kakav je ovaj u kojem živimo, gdje se prijatelji mjere u tisućama na društvenim mrežama, a kolege i poznanici “izjednačavaju” sa prijateljima, još je teže ostvariti prava prijateljstva. No, nemojte nikako odustati do toga – ako se u društvu u kojem se krećete ne osjećate ugodno nemojte u njemu provoditi više vremena od onog što morate, ako to uopće iz nekog razloga morate (obiteljskog ili poslovnog). Dok ste u njihovom društvu ponašat ćete se onako kako se osjećate da biste se ponašali, a svakako nemojte dijeliti pretjerano detalje svog privatnog života već ih brižljivo čuvajte za prave prijatelje. Postavljajte im pitanja o njihovom životu i ostanite u temama koje oni nude. Druženja tog tipa svedite na minimum jer su iscrpljujuća zato, ponavljam, nastavite održavati te odnose samo ako morate. Svakako nemojte nikada smetnuti s uma što je vama bitno, kako se vi osjećate i da je ovo vaš život – nije ničiji tuđi. Pokušajte stoga da vas što manje dira što drugi ljudi misle o vama i vašem životu, svatko će, pa i vi, “jednog dana morati platiti svoj račun kod krčmara”. Samo hrabro i sretno!
Pozdrav! Prije dvije godine sam započeo druženje sa jednom curom. Brzo mi se otvorila kako joj je lose u vezi, kako je dečko i njezina obitelj ne razumiju i da su svi bezobrazni prema njoj. Bilo mi je jako žao zbog toga jer mi se činila zanimljiva, kulturna i bas prekrasna. Nakon par druženja mi je rekla da vise ne može i da će ostaviti dečka, na kraju toga dana me zagrlila i rekla da ima neke kemije između nas. I ja sam to mislio. Od tog trenutka sam mislio da će prerasti u nešto vise od prijateljstva. Nakon par tjedana sam saznao da ipak nije prekinula sa dečkom. Rekao sam joj da ne možemo biti intimni ako ima nekoga. I tad je sve postalo toksično. Često je odbijala moje pozive, prestala je odgovarati na poruke po nekoliko dana. No nakon par mjeseci smo se opet počeli družiti vise i intimnije i opet je rekla da ne može vise biti sa dečkom i da ga ostavlja. Otišli smo na odmor zajedno i prvih dana je bilo prekrasno. Onda je dobila neki mail i rekla da joj treba kredit jer mora otplatiti neke dugove. Pitala me ako joj mogu biti jamac. Rekao sam da moram razmisliti i nek mi da par dana da odlučim. Na to sam dobio odgovor : "ovisan si o meni i uradit ćeš to". Taj dan je otišla spavat u drugu sobu. Kasnije sam opet saznao da je kad smo bili na moru svaki dan nakon toga za kredit zvala bivšeg i molila i plakala ako se može vratit. I naravno vratila se njemu i postao joj je jamac. Ništa mi nije bilo jasno i kad sam je pitao zašto mi je to napravila , rekla je da sam ja umislio da ima nešto između nas, da sam preosjetljiv , da ovisim o drugima i nek se joj više ne javljam. I nisam, no od toga dana do sada je ona mene zvala par puta i to gotovo uvijek usred noći. Nisam se javio ni jednom ali nakon svakog poziva sam osjećao nervozu i tugu. Fali mi ali sam gotovo 100% siguran da me zvala samo zato jer se opet svađa sa dečkom. Moje pitanje je zašto se tako osjećam i zašto ne mogu prestati misliti o njoj. Krivim sebe za sve i moja socijalna fobija je sve jaca i jaca. Koristim terapiju ali ne pomaže ko prije. Zbog depresije i anksioznosti ne izlazim puno i prijatelji se ljute, cak sam i neke izgubio.
Nedavno sam napisala u odgovoru na pitanje neke druge osobe da se u narcise veoma lako zaljubiti jer su veoma karizmatični – kao što ste rekli, ona je zanimljiva, kulturna, prekrasna. I nedostupna. Sve to, a posebno ovo zadnje, pritisnulo je neke vaše “gumbe”, neke vaše osobne trigere i neriješena emocionalna pitanja. Naravno da njene raznorazne emocionalne igrice i manipulacije, a čija je svrha između ostalog poticanje ovisnosti kod partnera (tj. vas) nimalo ne pomažu ali, na vašem bih se mjestu zapitala zašto vam je toliko teško otići iako znate da ona nije dobra za vas, da vas ne voli na način koji zaslužujete. Vjerujem da se duboko u sebi nadate da će se ona promijeniti i da će vas (ponovno) voljeti. I što je još nepravednije prema vama i tužnije, vi svoju vrijednost i voljenost mjerite prema tome voli li vas ona ili ne. To znači da osjećate da ne vrijedite dovoljno i da vi niste dostojni ljubavi. Ali to je sve samo ne istina. Vaša vrijednost kao osobe daleko je veća od ove kako vas ova djevojka tretira, a svakako je veća i važnija od bilo kakvog odnosa koji imate s drugima – vaša vrijednost ne bi trebala ovisiti o drugima i onome što misle i osjećaju prema vama. Ukratko, vi ste dovoljni i vi vrijedite i vi imate pravo na ljubav neovisno o bilo kome. Samim time što postojite toga ste svega dostojni, ne zaboravite to nikad. Zato prekinite ovaj odnos, potražite pomoć starog dobrog prijatelja kojeg niste izgubili (jer prave prijatelje ne možemo izgubiti zbog ovih razloga) i odlučite se na jednu psihoterapiju koja će vam pomoći da se sprijateljite sa svojim demonima i posložite što je potrebno posložiti. Hrabro i sretno! Više o narcisima možete saznati u našem videu na https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-pogledati/tko-su-narcisi-i-kako-s-njima-zivjeti-isplati-li-se-ulagati-u-odnose-s-narcisima
Koliko psiholog provede vremena s djetetom, a koliko tete ???
Vjerujem da se vaše pitanje odnosi na polazak djeteta u jaslice ili vrtić. U tom procesu prilagodbe, iznimno je važno da vi kao roditelj imate povjerenja u osobe koje će skrbiti o vašem djetetu i da unatoč koktelu emocija koje osjećate u ovom periodu gajite i pozitivna vjerovanja prema njegovom boravku u toj ustanovi (da vjerujete da će mu tamo biti lijepo i da je to dobro za njegov razvoj). Osim odgojitelja (“teta”), vrtići (oni gradski sigurno) imaju u svom kolektivu zaposlenog i psihologa. No, on ili ona su osobe koje će, ukoliko se ne pokaže potreba za tim, biti rijetko u kontaktu sa vašim djetetom i većinu vremena će dijete biti u skrbi teta, a koje su odgovorne za grupu koju vaše dijete pohađa. Za više savjeta kako pripremiti dijete za vrtić pozivam vas i da pogledate ovaj video, a preporučila bih i ovaj video koji smo pripremali prošle godine uoči povratka u škole i vrtiće.
Samo hrabro i sretno mama!
Lijepi pozdrav! Imam pitanje možda malo neobično. Probala sam sve od pregleda ,medikamenata, savjeta. Jednostavno nitko ne može dati nekakav precizan odgovor. Naime ,mjesečar sam od malena ali unazad 4 god ja sam počela jesti u snu. U početku je to ukucanima bilo čudno jer znaju da sam mjesečar, ali su mislili da sam budna kad jedem dok nisu stvarno uvidjeli da mjesečarim. Razbudim se već kad sam pri kraju, a nekad i ne samo se vratim u krevet. Voljela bih čuti Vaše mišljenje. Unaprijed zahvaljujem.
Lijepi pozdrav I Vama! Mjesečarenje je parasomnija ili poremećaj sna kod kojeg osoba obavlja različite aktivnosti koje podsjećaju na budno stanje, premda su on ili ona u snu ili stanju sličnom snu pa je tako moguće šetati po kući ili čak ulici, pričati s nekim kao u nekoj konverzaciji, čistiti kuću, posjećivati određena mjesta, a zašto da ne, i jesti. Hranjenje je jedna od onih svakodnevnih aktivnosti kojoj također ima mjesta u mjesečarenju. Ukoliko vas to muči zbog nezdravosti te navike možda ne bi bilo lose da probate staviti frižider i ormariće pod ključ ili da zaključate kuhinju i da netko od ukućana spremi ključ na mjesto koje je vama nepoznato. Svakako će biti interesantno pratiti što će se tada dogoditi tj kako ćete se ponašati i hoćete li vremenom ukinuti odlazak u kuhinju zbog neuspjeha u dolasku do hrane ili ćete ga jednostavno zamijeniti nekom drugom “noćnom” aktivnošću. Svako dobro želim!
Poštovana, molim vas za pomoć oko toga kako se nositi s vlastitim posljedicama kada na poslu zeznemo stvar zbog nemara i time jako oštetimo firmu. Moj jedini izgovor na nastali problem je moj nemar i zaboravljivost, a to traje 1 godinu. I sad mi je došlo to na naplatu. Osjećam toliki sram i jad da bi ja propala u zemlju i dala otkaz prije nego ga dobijem. Ne spavam noću zbog toga, boli me u prsima, očajna sam. Poslodavac još ne zna, jer čekam da vidim ako sam u mogućnosti barem malo umanjiti štetu. Ja se ne znam s time nositi, i ne znam kako ću reći šefu a da se ne rasplačem. Ne mogu vjerovati da mi se dogodio toliki nemar.
Tako me rastužila ova vaša poruka jer je puna osude i ljutnje prema vama, a pisala ste ju vi sama. Teško mi je povjerovati da bi osoba koja je toliko samokritična i toliko odgovorna da se brine što je oštetila firmu koja nije njezina učinila nešto iz nemara. Vjerujem da ste učinili grešku koja se čini velikih razmjera ali isto tako vjerujem da se svaka greška, pa i ona ozbiljna, može, barem djelomično, ispraviti. Možda se tako ne čini na prvi pogled ali ponekad je potrebno vidjeti stvari iz nekad drugog kuta, iz neke nove perspektive – a to je ono što vi ovako prestrašeni i napeti u ovim trenucima ne možete napraviti i potrebna vam je pomoć vašeg šefa koji će možda znati kako riješiti problem kojeg ste stvorila. Svakako on ima pravo znati istinu koja ugrožava njegovo poduzeće jer na njemu je u konačnici sva odgovornost i sigurna sam da za vas nema gore opcije od skrivanja vlastite greške - vjerujte da će vam puno više zamjeriti šutnju i skrivanje negoli samu grešku. Iz svih ovih razloga, sutra zamolite nekog bliskog da vas doprati na posao, zamolite šefa za privatan razgovor, recite mu iskreno grešku koju ste nenamjerno učinila i koju ste ovih dana uvidjela. Recite mu također i da ste spremna i na najgore opcije poput otkaza jer preuzimate odgovornost na sebe kao i da ste spremna napraviti sve što je u vašoj moći da popravite štetu koju ste učinila. Ako se rasplačete to također nije sramota, u konačnici, vidjeti će koliko vam je stalo. Budite spremna na njegovu ljutnju i ostatak neugodne reakcije ali sigurna sam da će se “ohladiti” kroz koji dan i da će cijeniti vašu iskrenost i spremnost da se zajedno s njime borite popraviti učinjeno. Samo hrabro, i sretno!
Kako se izbaviti iz romantičnog odnosa s osobom koja pokazuje obilježja narcisoidnog poremećaja? Kako se sto prije oporaviti i je li uopće moguće ponovno oporaviti se i vratiti svoju autonomiju
U narcise se lako zaljubiti jer su veoma karizmatični – osim što pršte samopouzdanjem imaju neodoljivu potrebu svidjeti se pa će tako dati sve od sebe u početnom osvajanju. Problem je što trud nestaje kada je teritorij osvojen i kreću raznorazne igre manipulacije čija je svrha uvijek dobrobit narcisa. Nažalost, narcisi su rijetko motivirani mijenjati sebe, a vole mijenjati sve oko sebe i s time se nije lako nositi. U odnosu s njim, pa tako i u prekidu, pokušajte zadržati samopouzdanje, hladnu glavu i ne dozvoliti da vas još jednom uvuče u neku od svojih manipulacija – budite kratki, jasni i odriješiti i nemojte se više čuti s njime ni na koji način nakon što ga ostavite. Pazite da ne objašnjavate previše razloge svog odlaska i odustanite od toga da preuzme dio odgovornosti za propast veze ili da vam pokaže kajanje za to što vas je povrijedio – narcis je uvijek žrtva i on nikada nije kriv. Kao i svaki prekid veze, i onaj s narcisom je bolan, a često i bolniji jer smo nakon odnosa s njima “emocionalno ispijeni” i nesigurni u sebe i svoje prosudbe. No, i to će vremenom proći i vi ćete se vratiti k sebi uz pomoć bliskih prijatelja, obitelji i, ukoliko bude potrebno, i jedne dobre usmjerene psihoterapije. Više o narcisima možete saznati u našem tekstu na linku ovdje ili pogledati u sljedećem videu na linku ovdje. Samo hrabro, i sretno!
Kako pozvati na piće radnu kolegicu? Već neko vrijeme željela bih pozvati na kavu ženu s kojom radim.Svidjela mi se njezina ljubaznost i način komunikacije. Problem je u tome što je ona starija od mene, oko 20 godina, pa se pomalo ustručavam.
Znate kako? Jednostavno samo to učinite. Bok, jesi li za kavu poslije posla ovih dana. Znam da možda zvuči grubo ali nema druge – neke stvari u životu jednostavno moramo učiniti. Preuzeti odgovornost za svoj život i ono što se u njemu događa, jedna je od njih. Kao i svi naši strahovi, vjerujem da i ovaj raste u vašim očima kako vrijeme prolazi. Zapitajte se što se najgore može dogoditi ako ju pozovete? Da vas odbije? Koliko je to strašno u perspektivi cijelog vašeg života? Možete li preživjeti ako se to dogodi? Koliko je uopće vjerojatno da će vas odbiti, posebice jer se radi o zreloj osobi? Koja je dobrobit za vas ako uspijete progutati knedlu i pozvati ju na piće? Kada odgovorite na ova pitanja, uvidjeti ćete da je izrazito mala vjerojatnost da će vas odbiti, ukoliko se to dogodi neće biti najtragičniji događaj vašeg života, a ono što ćete iz tog iskustva dobiti je s jedne strane jače samopoštovanje i samopouzdanje (jer ste se suočila sa svojim strahom), a s druge, veoma moguće dragu prijateljicu ili barem bliskiju kolegicu. Zapamtite, hrabrost nije odsustvo straha nego pobjeda nad njime. Stoga, dignite glavu, nabacite smiješak, ne slušajte srce u grudima kako skače, napravite koji korak prema kolegici i pozovite ju na piće jedan od narednih dana. Sretno!
Pozdrav, već duže vrijeme me muče ove stvari i stvarno me zanima nečije stručno mišljenje. Naime imam 23 godine i preko ljeta živim s roditeljima u rodnom gradu dok zimi odnosno kada je vrijeme fakulteta odem u grad u kojem studiram. Ovo ljeto našla sam posao u struci, ne bas najbolje plaćen, ali u struci te svaki dan radim od 9 do 15/16, ovisno. Od tada moje svađe sa roditeljima su svakodnevne prvenstveno jer oni od mene očekuju da obavljam sve kućanske poslove i ako se dogodi nekako propust svakodnevno mi zanovijetaju to je postalo toliko iscrpljujuće jer smatram da ne radim ništa krivo odnosno radim imam svoj novac, ne ležim i ne pravim probleme, pomognem koliko stignem te navečer uglavnom odem s društvom kratko vani. Od danas su mi zabranili da koristim zajednički automobil jer dok su oni bili na vikendu se osušilo cvijeće ma balkonu te su mi poručili da zašto idem vani umjesto da ostanem kod kuće i pomažem. Ovakve svađe postaju mi jako teške jer dajem svoj maksimum da udovoljim njima i da imam neko vrijeme za sebe a smatram da svakodnevno dobivam samo kritike, ružne riječi i nerazumijevanje. Ne znam sto mi je činiti i ne znam jesam li ja stvarno toliki problem vlastitim roditeljima da mi sa 23 godine govore zašto moram izaći vani. U razgovoru sa svojim prijateljicama koje isto rade i čiji roditelji također rade saznala san da nitko nema ni slične probleme kao ja. Naravno, svima nekad roditelji znaju napomenuti “stalno si vani” ali nitko nije dobivao komentare i zabrane kao ja od svojih roditelja. Ne znam vise kako da se postavim jer šta god da napravim njima nije dobro i ja to ne radim dovoljno dobro. Emocionalno sam iscrpljena, stalno plačem jer osjećam konstantan grč kad dolazim doma iz vani u strahu šta su sad našli da sam loše napravila i za sto ću sada slušati predavanje. Stvarno me zanima vaše mišljenje ili savjet kako da sto lakše riješim ovo situaciju ili da se bar osjećam bolje. Hvala
Draga mlada ženo (jer to si postala iako toga možda još nisi svjesna). Odnos s roditeljima zna biti izvor velike radosti i podrške, ali isto tako može biti i uzrok velikoj patnji. Roditelji su oni koji nas uče svijetu oko nas i svijetu unutar nas - neke od tih pouka nam dobro služe, druge nam idu na štetu, neke čine da izrastemo u samopouzdanu osobu koja je sposobna uhvatiti se u koštac sa životom, a druge nam nanesu (trajne) povrede s kojima se pokušavamo, više ili manje uspješno, suočiti ostatak našeg života. Roditelji su dakle iznimno bitni u našem životu i odnos s njima duboko je povezan i utječe na naše odrastanje i pronalaženje našeg vlastitog mjesta u svijetu. Odnos s roditeljima se kroz godine mijenja – od potpune ovisnosti kada smo dojenčad, do (određene) neovisnosti jednom kada odrastemo. Razina neovisnosti koju ćemo steći ovisi uvelike o tome koliko smo uspjeli “otkačiti” se od svojih roditelja (ponajprije emocionalno i ekonomski, ali i po pitanju osobnih vrijednosti i ideja o tome kako treba živjeti). U zdravim odnosima neovisnost od roditelja događa se spontano i prirodno kako dijete raste - roditelji ju potiču i podrška su djetetu u odlasku od obiteljskog gnijezda, u svakom smislu, u manje zdravim odnosima roditelji ju pokušavaju spriječiti te čine sve (najčešće nesvjesno!) kako bi dijete nastavilo ovisiti o njima i osjećalo se krivim ili “pogrešnim” zbog te potrebe. I najbolji roditelji griješe – zbog vlastitih nedostataka, neznanja, nemogućnosti da nešto učine na drugačiji način od onog na koji su oni navikli, na koji su oni odrasli unutar svojih primarnih obitelji itd. Jedna stavka u kojoj griješe mnogi roditelji (i njihova već odrasla djeca, a to si ti) je nedostatak komunikacije. To znači da ti najtoplije savjetujem da otvoreno porazgovaraš sa svojim roditeljima o svemu ovome što si donijela k meni. Za početak sjedni, promisli i zapiši što daješ u taj odnos i što si spremna dati pa u razgovoru s njima saznaj koja su njihova očekivanja od tebe i primijete li oni sve što daješ te što im nedostaje od tebe. Također potrudi se osvjestiti što bi voljela dobiti od njih i pokušaj to iskomunicirati otvoreno s njima, jer zdrav odnos je uvijek dvosmjeran. Budi u tom razgovoru strpljiva, odlučna, ne optužuj i ne spominji usporedbe s prijateljima – životi nisu usporedivi, a svakako ti neće koristiti optužba da su “lošiji roditelji” od drugih. Ukoliko unatoč tvom trudu ne uspijete pronaći rješenje i postići neki dogovor koji bi mogao (donekle) zadovoljiti obje strane, razmisli ozbiljno o mogućnosti da se sljedećeg ljeta ne vraćaš kući na toliko dugo vremena te da se u međuvremenu još više osamostališ, u svakom smislu, a da ovo ljeto “izdržiš” te da pokušate pronaći privremeno rješenje koje je podnošljivo za svih. Na koncu, ne možemo promijeniti nikoga osim sebe, pa tako ni naše roditelje. Sve što možemo je pokušati uzeti dobro od onog što imamo. Samo strpljivo i sretno!
Treba li osobu koja ima panični poremećaj odvesti na hitnu pomoć da bi se sama uvjerila da nema nikakvih bolesti?
Napadi panike vrlo su česti i uobičajeni i nisu znak ozbiljne bolesti. Tijekom napada panike ljudi obično misle da će se dogoditi nešto užasno, npr. da će umrijeti ili poludjeti (a neće). Kada se dogodi nešto tako zastrašujuće ljudi se s time najčešće nose na način da napuste situaciju, počnu izbjegavati takve situacije u budućnosti i počnu raditi određene stvari kako bi se osjetili sigurnijima poput traženja ohrabrenja, otvaranja prozora, nošenja boce vode ili odlaska na hitnu pomoć. Sva ova ponašanja su nekorisna (i “opasna”) – ona potiču nastanak i jačaju krug panike. Naime, što više počnemo bježati, izbjegavati ono čega se bojimo ili pribjegavamo sigurnosnim ponašanjima kada se tome izlažemo, naš strah raste, a naši osjećaji samopoštovanja i vjerovanje da se možemo uspješno suočiti sa našim strahom, padaju. Ukoliko ne znate sa sigurnošću da se radi o napadu panike tj. osoba nema dijagnozu paničnog poremećaja i niste do sada bili s njom kod liječnika radi ovog problema, nije loše napraviti određene pretrage kako bi se isključile druge mogućnosti (hipertiroidizam, Cushingov sindrom, prolaps mitralne vlave i drugi). Ukoliko pak znate da se osoba bori s napadima panike i inzistira na odlasku na hitnu pomoć, možete ju jednom odvesti kako bi “dobila potvrdu da je s njom fizički sve u redu”. Najvjerojatnije joj ta potvrda neće biti dugoročno dovoljna, ali često bude ono “što osobi otvori oči” – da osvijesti da se bori s napadima panike i da bi bilo dobro da se (napokon) obrati psihologu kako bi se izborila s tim problemom i izašla iz kruga panike. Odlična je vijest da se panika uspješno “liječi” - kognitivno-bihevioralna terapija ima veoma visoku uspješnost (efikasnost 75-90%). Više o anksioznosti i napadima panike te kako se s njima nositi možete pogledati u videu putem ovog linka. Također možete poslušati iskustvo osobe koja se bori s napadom panike u podcastu putem linka ovdje.
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.