Žao mi je što se tako osjećate. Ono što vam odmah želim reći jest da je u redu što se tako osjećate. Tuga i suze pokušavaju vam nešto poručiti – sada je samo potrebno otkriti što je to. Stalna tuga i plač mogu imati mnogo izvora, poput: kroničnog umora i preopterećenosti (kada smo stalno pod pritiskom, živčani sustav se "potroši", a tijelo i emocije "pucaju"), potiskivanja emocija (npr. godinama nakupljana tuga, bijes, razočaranje ili nešto drugo što sada traži izlaz), osjećaja usamljenosti, hormonskih promjena (koje značajno utječu na emocije), ili depresije.

Naime, ako ovo razdoblje traje svakodnevno dulje od nekoliko tjedana (a nije posljedica gubitka bliske osobe ili neke druge konkretne traume), ako vas remeti u svakodnevnom funkcioniranju i ako je popraćeno snažnom samokritičnošću, osjećajem beznađa ili očaja – moguće je da se radi o depresivnoj epizodi koja traži podršku. Na vašem bih mjestu odmah potražila razgovor s nekom bliskom osobom od povjerenja – nekime kome se možete otvoriti i ispričati što vam se događa – i razmislila o kontaktiranju stručne osobe, psihologa ili psihoterapeuta, koji će vam pomoći razumjeti što vas točno muči i kako iz toga izaći. Moguće je ponovno se osjećati dobro – i važno je reagirati što prije, kako se ovo razdoblje ne bi nepotrebno odužilo i zakompliciralo. Kada nam tijelo šalje poruke, važno je oslušnuti ih, zahvaliti mu i poduzeti potrebne korake.

Samo hrabro – i sretno!

Poštovana, vjerujem da vam je izrazito bolno i iscrpljujuće živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom, pogotovo kada znate da u trenucima apstinencije može biti sasvim druga osoba. Alkoholizam je kronični poremećaj mozga koji nastaje kombinacijom genetske predispozicije, kemijske neravnoteže u mozgu i utjecaja okoline. Nažalost, čak i bez velikih trauma, neki ljudi imaju veću osjetljivost na razvoj ovisnosti. Teško ga je prevladati jer alkohol mijenja strukturu i funkciju mozga – posebno centre za nagradu, samokontrolu i donošenje odluka – što otežava prekid ciklusa ovisnosti i održavanje apstinencije. To vam ne pišem kako bih opravdala ponašanja te osobe, već samo kako bih vam pokušala pomoći da jasnije razumijete problem ovisnosti s kojim se suočava. No, važno je naglasiti – to i dalje nije opravdanje za ponašanje koje uništava vašu obitelj. 

Strah da bi si mogao nešto učiniti ako odete vrlo je težak teret, ali važno je znati da vi niste odgovorni za njegove odluke. Vi ne možete preuzeti njegovu odgovornost niti riješiti njegov problem umjesto njega. Promjena mora doći iz njega, a do tada se vi sve više iscrpljujete – pitanje je samo do kada i s kakvim posljedicama za vas i vašu obitelj. Promjena koju vi možete napraviti je samo ona koja kreće od vas. Recite mu mirno, ali odlučno, da ne možete više ovako živjeti i da, ako želi ostati uz vas, mora potražiti stručnu pomoć. Kako biste zaštitili vlastito zdravlje i dostojanstvo, važno je da postavite jasnu granicu – i da je čuvate. Preporučujem i da potražite podršku za sebe – bilo kroz individualnu terapiju, bilo kroz grupe podrške za obitelji osoba koje imaju problem s alkoholizmom. Takva podrška pomoći će vam da osvijestite da niste sami, da je sve što osjećate normalno i razumljivo te da lakše prebrodite ono kroz što prolazite. Nemojte postati talac njegove patnje – vaša snaga nije u tome da trpite, nego u tome da prepoznate kada je vrijeme da zaštitite sebe i svoju obitelj.

Samo hrabro – i sretno!

Jako mi je žao što ste u ovakvoj situaciji – posebno sada, u trudnoći, kada vam treba više nježnosti, podrške i sigurnosti. Biti trudna, imati trogodišnje dijete i istovremeno se osjećati emocionalno napušteno od strane partnera ogromno je breme, i nimalo nije čudno što se osjećate povrijeđeno, zbunjeno, nesigurno i iscrpljeno. Kad kažete da je „potpuno nezainteresiran“, što to točno znači? Bježi li u posao, izlaske, ekran? Imate li još uvijek intimne ili nježne trenutke ili je to sve nestalo? I – je li on svjestan koliko vas njegovo ponašanje boli, tj. jeste li pokušali razgovarati s njim o tome kako se osjećate zbog njegove i fizičke i emocionalne odsutnosti? Naime, ako se osjećate nevoljeno, ignorirano ili usamljeno – to nije nešto što se smije pripisati hormonima ili vašim „prenapuhanim emocijama“. To su vaše stvarne potrebe i vi zaslužujete imati partnera koji to stvarno jest: prisutan, nježan, uključen, zainteresiran, podrška i utočište. Ukoliko još niste smogli hrabrosti za razgovor, možete pokušati s nečim poput ovoga:

„Znam da imaš puno svojih briga, ali meni strašno nedostaje tvoja prisutnost. Osjećam se baš usamljeno u ovoj trudnoći i voljela bih da si više uz mene jer mi je jako teško nositi sve sama. Što ti misliš o tome?“

Ako na ovako iskren istup reagira obrambeno, šutnjom ili ignoriranjem, to je siguran znak da se ili ne zna nositi s onime što se događa (je li dolazak drugog djeteta potencijalni okidač? Ili je odnos bio takav i prije?), ili jednostavno ne želi preuzeti odgovornost i oduvijek „eskivira“ svoje partnerske i očinske obaveze. Koja god bila istina, važno je da osvijestite da vi niste za to krivi – za odnos su potrebne dvije osobe. Zapitajte se i možete li dugoročno računati na njega? Naravno, u ovom osjetljivom trenutku nećete donositi nikakve značajne odluke, ali važno je da duboko u sebi osvijestite sve moguće razvojne puteve situacije, kao i razmislite o načinima kako zaštititi sebe i svoju djecu ako se njegovo ponašanje ne promijeni. Kako biste olakšali dušu, predlažem da počnete pisati – izbacite na papir svu tugu, ljutnju, prazninu i sve što vam je na srcu. Također, obavezno potražite podršku bližnjih – mame, sestre, prijateljice ili nekog drugog kome vjerujete – i s kim možete otvoreno podijeliti situaciju te dobiti potrebnu podršku i utjehu. Iskreno se nadam da će razgovor pomoći vašem suprugu da shvati kako njegovo ponašanje utječe na vas, te da će biti voljan mijenjati se. Ne zaboravite – koje god odluke donosili, uvijek imajte primarno na umu svoju dobrobit i dobrobit svoje djece.

Samo hrabro – i sretno!

Poštovana, jako mi je žao što ste doživjeli tako traumatično iskustvo. Nije riječ samo o fizičkoj šteti, već primarno o osjećaju da je vaš osobni prostor narušen. Vaša nelagoda, anksioznost, pa i blaga paranoja zapravo su normalni odgovori na nenormalnu situaciju. Naime, takva iskustva na nas ostavljaju posljedice i sasvim je normalno da one budu prisutne neko vrijeme. Reakcija vašeg uma također je prirodna i očekivana – on radi točno ono za što je programiran: štiti vas od buduće opasnosti tako što pokušava detektirati prijetnju i aktivirati stresni odgovor, koji je obrambeni mehanizam vašeg organizma. Problem je u tome što prijetnja više nije prisutna, ali je um i dalje „zapeo“ u tom načinu funkcioniranja, pa i dalje šalje signal da je opasnost tu – iako logički znate da nije. Posljedica toga su stalna anksioznost i onaj osjećaj da nešto nije u redu, unatoč razumu koji vas uvjerava u suprotno. Kako izaći iz tog začaranog kruga?

Za početak, poradite na povećanju fizičke sigurnosti – nabavite protuprovalnu bravu, alarmni sustav ili sigurnosne kamere. Nažalost, tek nakon što se “opečemo”, počnemo ozbiljno razmišljati o tome da je provala realna mogućnost – i dobro je pokušati se osigurati protiv nje koliko god je u našoj moći. Nakon što ste odradili taj praktični dio, dajte svom umu dozvolu da se “opusti”. Kada se javi strah, nemojte se boriti protiv njega, već ga prihvatite: „Ovo je samo moj prijatelj strah, koji me podsjeća da sam bila povrijeđena. Sad sam na sigurnom.“ Kada budete spremni, pokušajte napraviti i jednu jednostavnu, ali korisnu vježbu: bilježite sve razloge zbog kojih je vaš dom sigurno mjesto za vas, kao i sve načine na koje to doživljavate. Na primjer:

„U svom domu mogu plakati koliko god želim.“
„Moje kupatilo je mjesto gdje pjevam bez srama.“
„Moj dom je moje utočište nakon napornog radnog dana.“

Iako na prvu može zvučati banalno, ova vježba zapravo trenira vaš mozak da ponovno počne doživljavati dom kao sigurno mjesto. Ako imate mogućnost – makar kroz nekoliko susreta – razgovor s psihologom može vam pomoći da proradite traumu umjesto da je potiskujete. Uvijek kažem – važno je ne čekati da simptomi postanu nepodnošljivi da bismo potražili pomoć. Što prije reagiramo, to prije ćemo se izvući iz ovakvih negativnih vrtloga u koje se lako uvući. Samo hrabro – i sretno!

Žao mi je što pokušaj razgovora koji ste imali s partnerom nije imao željeni ishod. Nažalost, to što ste se potrudili iskreno porazgovarati s partnerom nije garancija da će on to prihvatiti i promijeniti – ponekad ljudi kraj nas nemaju sluha za naše potrebe niti poštovanja prema našim granicama. Na nama je u tim trenucima donijeti odluku – što dalje? Što ćete vi dalje? Možete li, i hoćete li, prihvatiti da vaš partner, unatoč vašoj vezi, održava kontakte s drugim potencijalnim partnericama? Nekim ljudima je to prihvatljivo – nekima nije. Koliko čujem, vi ste monogamna osoba i tražite partnera koji će biti vjeran samo vama. To je sasvim u redu i ne morate to mijenjati zbog nikoga – pa ni zbog njega. Ići protiv sebe i protiv svojih temeljnih vrijednosti nikada nije sretno rješenje. Možda ćete neko vrijeme uspjeti pretrpjeti, ali duboko u vama rast će nezadovoljstvo i frustracija. Osjećat ćete se sve više nevoljeno, vaše će samopoštovanje opadati, kao i vjerovanje da zaslužujete da vas netko voli onako kako biste željeli – iskreno, i samo vas, bez „opcija sa strane“.

Ne zaboravite – onda kada počnemo odustajati od sebe, gubimo ljubav i dostojanstvo. A nitko tko je iskren i dobra srca to ne zaslužuje. Pa ni vi. Samo hrabro – zaštitite sebe, i sretno!

Poštovana, iskreno mi je žao što prolazite kroz ovako tešku i kompleksnu situaciju. Unatoč svim teškoćama iz vašeg pisma, čujem da ste hrabri i jaki – jer dugo sve držite na svojim leđima. Imate dijete na palijativi, prošli ste kroz tešku trudnoću, sada ste i sami ozbiljno bolesni, a brinete i o još dvoje djece. Uz sve to, nemate ni emocionalnu ni praktičnu podršku supruga – kao ni vaša starija kći – već se, naprotiv, suočavate s njegovim ignoriranjem, udaljavanjem i mogućim emocionalnim zlostavljanjem.

Gaslighting je emocionalna manipulacija kojom se druga osoba navodi da počinje sumnjati u vlastitu percepciju stvarnosti – a to je upravo ono što opisujete. Ponašanje supruga u društvu, gdje je šarmantan i angažiran, a kod kuće hladan, udaljen i nezainteresiran, tipično je za ljude koji izvan doma grade sliku idealnog partnera, dok su unutar kuće sasvim druge osobe. Također, njegovo odbijanje liječenja unatoč preporukama ozbiljan je pokazatelj da se ne želi (ili ne može) suočiti s vlastitim problemima. No to svakako nije vaša odgovornost – vi ne možete, a niti trebate biti njegov terapeut – i važno je da zaštitite sebe i djecu.

Činjenica da i vaša starija kći „sve kuži“ potvrda je da se situacija reflektira i na vašu djecu, što je jako važno uzeti u obzir. S obzirom na to da imate ozbiljnu dijagnozu i dijete kojem ste potrebni, minimalno se fokusirajte na kućanstvo, a sve ostalo vrijeme i energiju usmjerite na svoje zdravlje te na zdravlje i dobrobit svoje djece. Ako već niste, obavezno se javite psihologu ili psihoterapeutu – ne zato što s vama nešto nije u redu, već kako biste dobili snagu, jasniji uvid i podršku u donošenju odluka i prolasku kroz ovaj iznimno težak i iscrpljujući period. Što se tiče podrške bližnjih – ona je od presudne važnosti u ovim trenucima. Imate li možda majku, sestru, prijateljicu ili nekog drugog kome vjerujete? Ispričajte im sve što se događa. Ne zaboravite: NE MORATE i NE MOŽETE ovo sve nositi sami. Na vašem bih mjestu odustala od pokušaja uvjeravanja ili mijenjanja supruga – ako svaki razgovor završi poricanjem ili optužbama prema vama, onda to nije razgovor već mučenje. Fokus prebacite na ono što možete – a to je da se emocionalno distancirate od njegovih reakcija. Nisu svi ljudi iskreni u komunikaciji – ni prema samima sebi, a ni prema drugima. Pokušavati forsirati dvosmjernu iskrenu komunikaciju s nekim tko ju odbija ne može uroditi plodom. Usmjerite radije svoju energiju tamo gdje je ona trenutno najpotrebnija – a sa suprugom pokušajte održati korektan suživot. Dugoročno svakako razmislite – je li to odnos u kojem želite ostati. Zaslužujete ljubav, podršku i partnera koji će zajedno s vama nositi breme života. Ponekad život traži od nas da krenemo nekim drugim putem od onoga kojim smo započeli. Kamo god odlučili poći, neka vas vodi ljubav prema samoj sebi i prema svojoj djeci.

Samo hrabro – i sretno!

Pozdrav i vama. Žao mi je što se borite s anksioznošću – vrlo je neugodna i može uvelike otežati svakodnevno funkcioniranje. Jeste li, uz lijekove, pokušali krenuti i na psihoterapiju? Ukoliko još niste, mislim da je to prvi i najbolji korak koji možete učiniti za sebe. Lijekovi, nažalost, pomažu „liječiti“ samo fiziološko stanje (ajmo reći – kemiju mozga). Kako bi došlo do stvarnog i održivog poboljšanja, potrebno je utjecati na ono što simptome održava, a to su vrlo često naši obrasci razmišljanja – crno-bijelo mišljenje, pretjerano generaliziranje negativnog, umanjivanje pozitivnog, katastrofiziranje i zamišljanje najgorih scenarija, „čitanje misli“ drugih ljudi (koje su, naravno, negativne o nama), tunelsko gledanje... i mnogi drugi obrasci – jedan nekorisniji od drugog. No tu su, i moramo ih naučiti prepoznati i uhvatiti se s njima u koštac kako bismo bili dobro.

Koje su najčešće pogreške u razmišljanju koje vi radite? Ako to još ne znate, počnite pratiti svoje misli i bilježiti ih na papir – sigurno ćete primijetiti neke obrasce koji se ponavljaju. Veoma je važno da naučite nositi se s njima jer misli značajno utječu na to kako se osjećamo. Jednadžba je jednostavna: ako puno brinete i razmišljate negativno = često ste napeti i uznemireni. Još jedna promjena koja će biti potrebna jest ona ponašajna. Čujem da su vam, primjerice, jutra luda i ubrzana. Ne bi bilo loše razmisliti o uvođenju neke drugačije, mirnije, staloženije i sporije jutarnje rutine. Koliko god na prvu pronašli sto izlika zašto to nije moguće, zapišite ih sve i za svaku se potrudite pronaći rješenje. Jer – moguće je. Da je lako, nije, ali ponekad treba upregnuti svoju vještinu rješavanja problema i maštu – i sigurna sam da ćete iznaći način. Ako samostalno ne uspijete, još jednom vam najtoplije predlažem da potražite pomoć dobrog psihologa ili psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. Vjerujte – moguće je biti bolje. Vi možete biti bolje. 

Sretno!

Svi se mi povremeno borimo s lošim mislima. Nažalost, ponekad se dogodi da budemo toliko uvučeni u te negativne scenarije i tokove misli da gotovo više ne možemo vidjeti ništa izvan toga – život postaje crn, zastrašujuć, prazan, besmislen, a mi depresivni. Kako bismo se toga mogli “riješiti”, prvi je korak postati svjestan da to radimo – korak koji ste već samosvjesno i hrabro učinili.

Od sada nadalje, bavit ćete se sljedećom zadaćom – počet ćete svakodnevno osvještavati i bilježiti te misli te kako se zbog njih osjećate. Podsjetit ćete se da su to samo misli, nisu činjenice i najčešće nisu istinite (a čak i da jesu – pomaže li vam razmišljati na taj način?). Tada ćete zatvoriti oči, fokusirati se na disanje i zamišljati kako su vaše misli oblaci na nebu koji dolaze i odlaze, ili lišće koje teče niz rijeku… Puštat ćete ih da odu baš onako kako su i došle – ne morate se vezati za njih niti povjerovati u njih. To su samo misli i ništa više. Naš mozak svašta isproducira i rijetko se što od toga zaista i ostvari (najčešće bude nešto sasvim suprotno, zar ne?).

Ako ni to ne bude dovoljno, pokušat ćete ih malo izazvati uz pomoć nekoliko sljedećih pitanja:

Koje dokaze imate da su te misli točne?

Koje dokaze imate protiv?

Koji je najgori mogući scenarij – možete li ga preživjeti i kako?

Koji je najoptimističniji scenarij?

A koji najrealističniji?

Što bi za vas značilo da pokušate razmišljati na ovaj novi, realističniji i objektivniji način?

Što biste rekli prijateljici da je u istoj situaciji?

Ako vas misli jako muče, bilo bi odlično kada biste odgovore zapisali na papir – sve što napišemo dobiva puno realniju sliku, a mi novu perspektivu.

Pogledajte obavezno i sljedeće videe iz naše arhive – vjerujem da će vam biti od koristi:
Je li optimizam pogled na svijet kroz ružičaste naočale?
Tuga ili depresija – kako razlikovati ta dva snažna osjećaja i kako si pomoći.

Samo hrabro dalje – i sretno!

Poštovana, žao mi je što vam je teško i što osjećate da nemate podršku onih koji bi trebali biti tu za vas uvijek – vaših roditelja. Možda će vam biti barem malo lakše ako znate da roditelji koji se ne znaju nositi sa svojim vlastitim strahovima, osjećajem nemoći ili neostvarenim očekivanjima često nesvjesno te emocije prenose na dijete. Kada imaju dijete s invaliditetom, mnogi roditelji – osobito ako nisu emocionalno zreli ili educirani – ne znaju kako pružiti podršku, a da pritom, nažalost, ne šalju poruke koje umanjuju djetetovu vrijednost. To ne znači da vas stvarno doživljavaju kao manje vrijednu osobu, već da se oni sami osjećaju izgubljeno, preopterećeno ili ranjeno, pa umjesto da priznaju te osjećaje i potraže pomoć, često se povuku, postanu hladni, pa čak i osorni – ne iz zloće, nego iz unutarnje nesigurnosti i neznanja. To, naravno, ne opravdava njihovo ponašanje, ali vam može pomoći da shvatite kako ono više govori o njima nego o vama. Vi niste teret. Vi ste vrijedna, hrabra i jedinstvena osoba koja zaslužuje poštovanje i ljubav. Nemojte nikada dopustiti da njihova slika o vama postane vaša istina. Vi znate tko ste – i imate puno pravo boriti se za život s više dostojanstva, razumijevanja i topline.

Počnite stoga polako, ali hrabro postavljati sve jasnije granice u odnosu s njima. Iako ovisite o roditeljima u praktičnom smislu, to ne znači da imaju pravo povrijediti vas. Ako vam govore uvredljive stvari, pokušajte ih smireno prekinuti i reći, primjerice:
– „Molim te, nemoj tako govoriti o meni. To me boli.“
– „Voljela bih kada bi sa mnom razgovarala nježnije. Znam da si umorna, ali i ja sam, vjeruj mi.“
– „Vjerujem da ti nije lako, ali kako bi se ti osjećao da ja tebi kažem ovo što si ti meni upravo rekao? Molim te, nemoj zaboraviti da i ja imam osjećaje i da me boli kada mi govoriš ovakve stvari.“

Pokušajte potražiti emocionalnu podršku izvan obitelji – imate li prijatelja? Možda kroz terapiju, grupe podrške za osobe s invaliditetom? Ukoliko ne možete samostalno izlaziti iz kuće, možda biste mogli pokušati pronaći neke online zajednice ili prijateljstva? Svi mi imamo potrebu dobiti utjehu i podršku onih koji vide u nama vrijednost. Ne možemo (i ne moramo) sami kročiti kroz život – pa tako ni vi. Razmislite možda i o malim koracima prema većoj neovisnosti – ne mora to odmah biti posao, ali možda uključivanje u neki online projekt, volontiranje, edukacija ili tečaj… Nešto što će vam dati osjećaj svrhe i pripadnosti izvan obiteljskog kruga i, zašto ne, dugoročno možda omogućiti još veću samostalnost – u svakom smislu. Ako već niste, počnite svakodnevno voditi i pozitivni dnevnik – u njega svakodnevno zapisujte sve što ste učinili za sebe, kako ste se zauzeli za sebe, u čemu ste bili dobri, što ste postigli, što ste dobro napravili. Na taj ćete način usmjeriti više pažnje na sve ono dobro što radite – čak i onda kada je jedini pozitivan glas o vama onaj vaš.

Ne zaboravite – nečije loše ponašanje prema vama ne govori ništa o vašoj vrijednosti, ali govori mnogo o njima. Imate pravo na poštovanje, ljubav i dostojanstvo – upravo takvi kakvi jeste.

Samo nježno prema sebi – i sretno!

Poštovana,

vjerujem da vam je izrazito bolno i iscrpljujuće živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom, pogotovo kad znate da u trenucima apstinencije može biti sasvim druga osoba. Alkoholizam je kronični poremećaj mozga koji nastaje kombinacijom genetske predispozicije, kemijske neravnoteže u mozgu i utjecaja okoline – nažalost, čak i bez velikih trauma, neki ljudi imaju veću osjetljivost na razvoj ovisnosti. Teško ga je prevladati jer alkohol mijenja strukturu i funkciju mozga, posebno centre za nagradu, samokontrolu i donošenje odluka, što otežava prekid ciklusa ovisnosti i održavanje apstinencije. To vam ne pišem kako bih opravdala ponašanja te osobe, već samo kako bih vam pokušala pomoći da jasnije razumijete problem ovisnosti s kojim se suočava. No, i dalje to nije opravdanje za ponašanje koje uništava vašu obitelj. Strah da bi si mogao nešto učiniti ako odete vrlo je težak teret, ali važno je znati da vi niste odgovorni za njegove odluke. Vi ne možete preuzeti njegovu odgovornost niti riješiti njegov problem umjesto njega – promjena mora doći iz njega, a do tada se vi sve više iscrpljujete; pitanje je samo do kada i s kojim posljedicama za vas i vašu obitelj. Promjena koju vi možete napraviti jest samo ona koja kreće od vas – recite mu mirno, ali odlučno, da ne možete više ovako živjeti i da, ako želi ostati uz vas, mora potražiti stručnu pomoć. Kako biste zaštitili vlastito zdravlje i dostojanstvo, važno je da postavite jasnu granicu i da je čuvate. Preporučujem i da potražite podršku za sebe – bilo kroz individualnu terapiju ili kroz grupe podrške za obitelji osoba koje imaju problem s alkoholizmom. Takva podrška pomoći će vam da osvijestite da niste sami, da je normalno i razumljivo sve što osjećate te kako se bolje nositi sa svime kroz što prolazite. Nemojte postati talac njegove patnje – vaša snaga nije u tome da trpite, nego da prepoznate kada je vrijeme zaštititi sebe i svoju obitelj.

Samo hrabro i sretno!