Draga gospođo, iz vaših se riječi jasno osjeti koliko vas ova situacija opterećuje i koliko duboko promišljate o vrijednostima odnosa u kojem se nalazite. Vaša nelagoda i nezadovoljstvo nisu tu bez razloga – ne osjećate se viđeno, cijenjeno i sigurno u ovom odnosu. Sasvim je prirodno, i inače, a posebice nakon pet godina odnosa, očekivati poštovanje, međusobno razumijevanje i jasno definirane granice. Kada partner održava kontakte s mnogim ženama, a posebno kada ignorira vaše osjećaje vezane uz to, tada se s razlogom postavlja pitanje: gdje ste vi u njegovu sustavu vrijednosti i tko ste vi za njega? Prije nego što mu izgovorite rečenicu “one ili ja”, važno je da sami sa sobom iskreno raščistite što bi za vas bilo neprihvatljivo, a što biste eventualno mogli tolerirati – naravno, pod uvjetom da se osjećate sigurno i voljeno. Ne zaboravite, imate pravo željeti (i živjeti!) odnos u kojem ćete se osjećati sigurno, poštovano i voljeno. Koju god odluku donesete, vodite računa o tome da uzima u obzir vašu dobrobit i životno zadovoljstvo. Sretno!

Poštovana, drago mi je što vam se članak dojmio i potaknuo na razmišljanje. Sve ste odlično shvatili – kad se odnosimo prema sebi s poštovanjem, prihvaćanjem i suosjećanjem, to oblikuje način na koji se ponašamo prema drugima, kao i način na koji dopuštamo drugima da se odnose prema nama. Onaj tko poštuje sebe (i druge) štiti svoje (i tuđe) potrebe i granice. Kada prihvaćamo da nismo savršeni, lakše prihvaćamo nesavršenstvo kod drugih ljudi, tolerantniji smo i imamo više razumijevanja i suosjećanja za svoje i tuđe slabosti i mane. Veća je tada vjerojatnost da ćemo sačuvati kraj sebe (kao i privući nove!) kvalitetne i emocionalno zdrave ljude s kojima imamo priliku razvijati/graditi pozitivne odnose. Bit će tu zasigurno i nekih koji će nas zbog te promjene napustiti – oni su ti koji su nas na neki način iskorištavali i kojima je odgovaralo da mi ne poštujemo sebe jer nas tada nisu morali poštivati ni oni. Bolje da je tako – neka im je sretan put!

Zapamtite: ljubav prema sebi nije sebičnost, nego temelj za zdrav odnos sa svijetom. Sretno!

Žao mi je što se borite s anksioznošću - vrlo je neugodna i može uvelike otežati svakodnevno funkcioniranje. Kako ste si dosad pokušali pomoći? Ukoliko još niste krenuli na psihoterapiju, mislim da je to prvi i najbolji korak koji možete učiniti za sebe. Naime, kako biste ponovno bili dobro, nakon što počnete raditi na tome da naučite tolerirati anksioznost (anksioznost je normalna i prirodna ljudska reakcija koja govori da smo živi i nemoguće ju je potpuno “ugasiti”), potrebno je utjecati na ono što simptome održava, a to su najčešće naši obrasci razmišljanja - katastrofiziranje i zamišljanje najgorih scenarija te mnogi drugi obrasci, jedan nekorisniji od drugoga. No tu su, i moramo ih naučiti prepoznati i uhvatiti se s njima u koštac kako bismo bili dobro. Možete stoga već od danas pokušati osvješćivati svoje negativne automatske misli i bilježiti ih na papir - sigurno ćete primijetiti neke obrasce koji se ponavljaju. Veoma je važno da se naučite nositi s njima jer misli značajno utječu na to kako se osjećate. Još jedna promjena koja će najvjerojatnije biti potrebna jest ona ponašajna. Kada se nečega bojimo, najčešća reakcija je da tu situaciju počinjemo izbjegavati ili se pak izlažemo tim istim situacijama uz pomoć. Koja su sigurnosna ponašanja kojima se vi služite? Boca vode ili tablete za smirenje u torbi, osoba uz koju se osjećate sigurno, sjedenje kraj prozora ili izlaza, ili nešto drugo? Cilj je da se postupno izlažete svojim strahovima i s vremenom ukinete sigurnosna ponašanja kako biste mogli uvidjeti da ste dovoljno jaki, da vi to možete i da se vaša katastrofa neće ostvariti (da nećete umrijeti, poludjeti, osramotiti se ili nešto treće). Možete, naravno, sve ovo pokušati napraviti i samostalno, ali ako primijetite da ne napredujete i da vam se kvaliteta života narušava, još vam jednom najtoplije predlažem da potražite pomoć dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. Vjerujte, moguće je biti bolje. Vi možete biti bolje. Sretno!

Poštovana, nema potrebe za isprikom, lijepo ste opisali sve što se događa i kako se zbog toga osjećate. Žao mi je što vam je teško, i fizički zbog oporavka ruke, ali i psihički, zbog stresa i napetosti koje osjećate jer se situacija zakomplicirala. Prvo što imam potrebu reći jest da niste krivi za ovu situaciju, kao i da je vaše zdravlje prioritet. Vjerujem da ste jako odgovorna i lojalna osoba, a onda zasigurno i takav djelatnik, no važno je da ne zaboravite na sebe - bez obzira na to što poslodavac "očekuje", vi niste dužni ići na posao dok niste zdravi. Ako još uvijek imate bolove, rana nije zatvorena i terapija nije dovršena, onda još niste sposobni za rad. Zakon i zdrav razum su na vašoj strani i nitko nema pravo to osporavati. Stoga kontaktirajte svog liječnika opće prakse, objasnite mu situaciju te ga zamolite da vam, s obzirom na okolnosti, produži bolovanje - to je uobičajena praksa. Što se pak tiče vašeg poslodavca, možete mu napisati mail sa sljedećim sadržajem:“Nažalost, oporavak se zakomplicirao i još uvijek imam otvorenu ranu i bolove. Bolovanje mi je za sada propisano do kontrole kod fizijatra koju su mi zakazali za tri tjedna. Žao mi je zbog odsutnosti koja je duža od planiranog, ali radim sve što mogu da se vratim čim prije, vodeći pritom računa o svom zdravlju.”

Svakako ne pretjerujte s opravdavanjem, već iznesite samo činjenice. Zapamtite – vaše zdravlje je najvažnije. Ako vaš poslodavac to ne razumije i ne poštuje, možda je trenutak da razmislite o promjeni poslodavca. Osjećaji tuge, plača, grčeva, nesanice – sve su to simptomi koji vas upozoravaju da ste preopterećeni. Predlažem da pogledate ovaj video iz naše arhive, kao i da podijelite s nekim bliskim svoje teškoće. Ukoliko se situacija ne smiri ni nakon svega ovoga, razmislite o razgovoru s psihologom. Zapamtite - posao nikada nije važniji od vašeg zdravlja.

Jako mi je žao što vam je teško i što niste sretni u braku. Naravno da ne postoji savršen brak i da su teška razdoblja normalna, ali ono što je za dobar brak ključno jest da su oba partnera spremna raditi na sebi za sreću partnera. Čujem da se vi u braku osjećate usamljeno i da je suprug primarno usmjeren na sebe i svoje potrebe. Kako biste se osjećali bolje, važno je da se za početak posvetite prvo sebi. Ako ste kroz život zanemarili neke hobije, prijateljstva ili ugodne aktivnosti, uključite ih ponovno u svoj život – hoće li to značiti upis na trening plesa, odlazak na plivanje na gradski bazen, kava s prijateljicom svake srijede poslijepodne nakon posla, odlazak s fotoaparatom u prirodu ili nešto drugo, manje je bitno. Ono što je bitno jest da počnete istraživati i raditi ono što vas ispunjava i veseli – možda po prvi put nakon mnogo godina. Posvetite se obavezno i pisanju – ono će vam pomoći da bolje razumijete (i prihvatite) to što osjećate i mislite. Možda ćete u tom pisanju osvijestiti da vaš muž nije osoba s kojom želite provesti ostatak života pa ćete se polako pokrenuti u smjeru željene promjene. Ili ćete se, pak, odlučiti potaknuti otvoren i iskren razgovor sa suprugom, s namjerom da ga osvijestite o svemu onome što vam nedostaje u vašem odnosu i što čini da vam je teško. Ovisno o njegovim reakcijama, znat ćete koji je put za vas ispravan – ostati ili otići – iako možda još nemate mogućnosti (ni odlučnosti) za promjenu. Svakako dajte sebi vrijeme – nemojte se forsirati ni u jednom smjeru. Poštujte sebe, svoje potrebe i svoje granice onako kako biste voljeli da ih poštuje i vaš suprug. Zapamtite – zaslužujete voljeti, ali i biti voljeni. Sretno!

Žao mi je što prolazite kroz ovo. Sigurna sam da vam je teško, da vas zbunjuje i da vas, u konačnici, brine. Prvi korak bio bi da zajedno malo "odmotamo klupko". Je li taj osjećaj nešto što traje već dulje vrijeme, ničim izazvan, ili se pojavio nakon neke konkretne situacije (svađe, prijevare, razočaranja, stresa)? Radi li se o općem nestanku bilo kakvih emocija ili je osjećaj sličniji umoru i zasićenju odnosom? Ponekad (ili često) iza "ugasili su se osjećaji" zapravo stoje iscrpljenost, brdo neispunjenih potreba, nedostatak intime, neriješeni konflikti i mnogi drugi razlozi. Važno je i da razmislite kako se općenito osjećate u životu. Stres, iscrpljenost, anksioznost, razni problemi na drugim područjima (posao, djeca, briga o starim roditeljima, zdravlje) mogu utjecati i na naše nezadovoljstvo brakom – posebice ako u njemu ne dobivamo željenu podršku. Svakako je ključno pitanje postoji li u vama još želje da radite na braku. Jer ako postoji, prvi korak je razgovor sa suprugom. Jeste li već pokušali razgovarati sa suprugom o vašem odnosu? Naime, često partner nije uopće svjestan kako se osjećamo, a otvoren razgovor najvažniji je korak. Nakon toga postoji i opcija bračnog savjetovanja - partnerska terapija može vam uvelike pomoći da jasnije sagledate kamo želite ići i postoji li prostor za spasiti brak. Štogod odlučite napraviti, važno je da si dopustite osjećati sve što osjećate, da slušate i poštujete sebe, svoje potrebe i granice. Sretno!

Pozdrav i vama, hvala vam na iskrenosti i hrabrosti da podijelite ovako osobno i bolno iskustvo. Saznanje o prevari, pogotovo nakon poroda, kada smo fizički i emotivno najosjetljiviji, nije samo „izdaja“ već i zastrašujući potres koji do temelja ruši osjećaj sigurnosti, a ona nam je tada prijeko potrebna. Iskreno mi je žao što ste to doživjeli i što prolazite kroz sve ovo što ste mi tako zorno opisali. Svakako mogu reći da je vaš instinkt vrlo razvijen i pouzdan – vi ste jedna izrazito emocionalna i intuitivna žena, koja je duboko prisutna u svom odnosu s partnerom i osjeća sve emocionalne nijanse u toj vezi. Vi ste i emocionalno vrlo zrela i mudra žena, prijevaru mogu oprostiti i nadići samo veliki ljudi, oni koji temelje vlastitu sigurnost i stabilnost imaju izgrađenu unutar sebe i koji prihvaćaju da život pred njih stavlja razne izazove te se spremno nose s njima. Time ne želim reći da treba nužno oprostiti prijevaru i da nije u redu otići. Želim samo reći da, ukoliko postoje razlozi za ostanak, a vi ste mi ih nabrojali mnogo - treba imati veliku snagu i hrabrost za pokušati ostati unatoč povredi i izdaji, te biti spremni spašavati odnos. Vaš osjećaj da ga još volite i da se vrijedi boriti nije slabost. Ljubav može preživjeti izdaju, ako postoje iskreno kajanje, aktivno preuzimanje odgovornosti, dosljedne promjene u ponašanju i spremnost da oboje radite na obnovi povjerenja. On je već dao otkaz, aktivnije sudjeluje u kući, ne bježi od razgovora – i to nisu zanemarivi pokazatelji. Bilo bi idealno kada biste se odlučili u ovom trenutku na bračnu terapiju – u sigurnom prostoru, gdje ćete uz pomoć stručnjaka dobiti i dati jedno drugome odgovore na mnoga pitanja. Hoćete li mu ikada moći potpuno oprostiti i preći preko ovoga? Ovisi. Oprost je proces. Vi se nalazite negdje na početku tog puta. Svakako nije rješenje da „izbrišete iz glave“ što se dogodilo, već da to ugradite u svoju priču, kao nešto što vas je skoro razdvojilo, ali ste oboje (nadamo se) ipak iz toga izašli snažniji i iskreniji. Stoga, kako stvari za sada stoje, ne griješite ako odlučite ostati. Greška bi bila ostati iz straha, navike ili poricanja, ali čujem da to nije vaš slučaj. Ako se pak u budućnosti ponovno pojave obrasci poput njegovog emocionalnog povlačenja kada je teško (trudnoća je, na primjer, izazovno razdoblje za par), flertovanja izvan braka, gubitka intimnosti ili njegova odsutnost iz kuće i obveza - tada biste trebali ozbiljno razmisliti je li on spreman za duboku emocionalnu povezanost i je li to osoba s kojom želite provesti život. Sretno!

Žao mi je što prolazite kroz tako tešku situaciju. Ovisnost jednog člana obitelji, nažalost, neminovno utječe na sve ostale. Jako je važno da baki i djedu pristupite sa što više strpljenja i razumijevanja - starije generacije često imaju otpor prema psihološkom savjetovanju zbog srama, straha, neznanja ili osjećaja da je to "samo za one koji su slabi ili ludi", pa je način na koji im pristupate ključan. Za početak je jako važno da normalizirate susret sa stručnjakom, to je kao da odu liječniku kad ih nešto u tijelu boli, samo je ovdje riječ o boli duše i srca. Možete im reći kako vjerujete da bi im razgovor s nekim tko zna kako pomoći u ovakvim situacijama mogao donijeti barem malo olakšanja i možda čak i koji pametan savjet kako se nositi sa svim tim. S obzirom na to da stariji ljudi često imaju otpor prema nepoznatom ili im jednostavno izgleda preteško odraditi to samostalno, možete im ponuditi da odete s njima - samo da vide kako to izgleda, bez ikakve obaveze. Ako im se ne svidi, ne moraju više nikada ići. Ako imate neko osobno iskustvo sa psihologom, bilo bi odlično kada biste im ispričali kako je vama pomogao takav susret. Ako i dalje odbijaju, nemojte forsirati - recite im da razmisle i da ste vi tu ako promijene mišljenje. Ukoliko uvidite da se ništa po tom pitanju ne mijenja, možete ih pokušati potaknuti na razgovor s nekim u koga imaju više povjerenja - možda njihov liječnik opće prakse ili svećenik, ako su vjernici? Najvažnije je da dobiju potrebnu pomoć i podršku i da se ne nose sa svim ovim teretom sami. Svakako nemojte zanemariti ni sebe i svoje mentalno zdravlje – možda ne bi bilo loše kada biste i vi potražili stručnu pomoć, ukoliko već niste? Ovisnost je daleko veći problem od tjelesne i psihičke ovisnosti jedne osobe – ona razara cijele obitelji i društva, i važno je potražiti pomoć ukoliko zapadnemo u njezine ralje, mi ili netko koga volimo. Nadam se da će ovi savjeti pomoći. Sretno!

Poštovani, razumijem da vas može zabrinuti kombinacija propisanih lijekova i potpuno je razumljivo što tražite više informacija. Ipak, budući da sam psihologinja, a ne liječnica, davanje mišljenja o farmakološkoj terapiji nije u okviru moje stručnosti. Zamolila bih vas stoga da se obratite liječniku koji vam je propisao terapiju - on ili ona najbolje poznaje vaše stanje i može vam dati točne i sigurne informacije. Ako pak imate potrebu razgovarati o tome kako se osjećate uz terapiju, rado ću vam pokušati pomoći. Sretno!

Osjećaj manje vrijednosti je psihološko stanje koje karakterizira stalni osjećaj neadekvatnosti ili inferiornosti u odnosu na druge. Može utjecati na različite aspekte osobe: mogu kritizirati sebe, svoje postupke i sposobnosti; mogu se omalovažavati, sumnjati u sebe ili kriviti sebe kada stvari krenu po zlu; često ne prepoznaju svoje pozitivne kvalitete i teško prihvaćaju komplimente. Ljudi s niskim samopoštovanjem mogu očekivati da se stvari neće dobro odvijati za njih. Često se mogu osjećati tužno, depresivno, tjeskobno, krivo, posramljeno, frustrirano i ljutito. Mogu imati poteškoća s izražavanjem sebe i svojih potreba te s izbjegavanjem izazova i prilika. Ako ste se prepoznali u ovom opisu, stigao je čas da počnete raditi na jačanju svog samopoštovanja. Iako vas je život možda naučio suprotno, sigurna sam da je vaša vrijednost kao osobe velika i nadam se da ćete je s vremenom uspjeti vidjeti u sebi. Počnite osvješćivati glas svog unutarnjeg kritičara (na primjer: “Slab/slaba sam” ili “Svi vide moje mane”) i tada se zapitajte: kome zapravo pripada taj glas? Majci? Nekom učitelju? Osobi iz prošlosti? Propitajte zatim tu negativnu misao - zaslužujete li tako misliti o sebi? Je li to pravedno prema vama? Biste li to rekli prijateljici ili prijatelji koji se osjeća loše? Učite zamijeniti taj osuđujući glas nekim blažim, podržavajućim poput: “Imam pravo osjećati nesigurnost, to ne znači da sam slaba osoba” ili “Moje mane me čine čovjekom, a ne lošijom osobom od drugih.” Počnite se također sve više posvećivati stvarima u kojima uživate ili u kojima ste dobri - sigurna sam da ih ima mnogo, samo im ne pridajete dovoljno pažnje. U tom smislu, počnite voditi i pozitivan dnevnik u koji ćete svaki dan zapisati barem tri stvari koje ste učinili dobro. Ako vam ništa ne pada na pamet, pokušajte svoj život pogledati iz neke druge perspektive - da je netko koga volite taj dan napravio ono što ste vi napravili, što biste kod njega pohvalili? I molim vas, obavezno ograničite kontakt s ljudima koji vas kritiziraju ili umanjuju vašu vrijednost, posebice sada u početku dok je vaše samopoštovanje još krhko i dok je potrebno puno vježbe kako biste promijenili negativna vjerovanja o sebi koja ste izgradili kroz život (točnije, koja su u vas “usadili”). Svakako razmislite i o stručnoj podršci psihologa ili psihoterapeuta - ponekad se osjećaj manje vrijednosti ne može iscijeliti sam jer nije ni nastao sam. Ne zaboravite: vaša vrijednost ne ovisi o tuđem mišljenju, postignućima ili usporedbama. Vaša vrijednost je urođena – vi vrijedite jer postojite. Sretno!