Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana! Problem sa suprugom koji je jako težak. Što god da radi, misli da radi ispravno i ne dozvoljava da mu bilo tko da savjet ili pomogne ili kaže da napravi drugačije! Naime, živimo s njegovim roditeljima, koji se miješaju u naš odgoj djece! Kada mu god spomenem da želim da odselimo, da imamo svoju privatnost, i da ne želim da mi itko govori kako ću odgajati djecu, dobijem odgovor da se oni ne miješaju samo popuštaju neke stvari koje ja ne dozvoljavam, a što se tiče selidbe, dobijem odgovor da imam "fix ideje". Posao mu je takav da po par dana ne bude kod kuće, par dana je tu, i apsolutno oko djece ne radi ništa! Dok sam sama s njima, tu su njegovi roditelji koji na svako moje „NE“ kažu „DA“! - to su djeca - pusti ih! Djeca naravno trče kod njih jer im je dozvoljeno apsolutno sve! Također, i kada mu "zaprijetim" razvodom, dobijem odgovor da idem ako mi se ide, a djecu neću vidjeti, jer će se i djeca pitati, i oni će naravno ostati kod bake, djeda i njega! Još uvijek su mali da bi razumjeli, tako da vjerujem da kada bi ih pitali, dali bi takav odgovor, ali od djece rade nesposobne ljude jer im dozvoljavaju i rade umjesto njih sve do sitnica! Pomozite mi molim vas, kako doprijeti do takvog mozga i takvog razmišljanja! Ograničen je, i za sve misli da je u pravu, i kada pogledam, vezane su mi ruke, jer me ucjenjuje na razne načine! Hvala Vam.
Poštovana, situacija koju opisujete je vrlo složena i žao mi je da se morate nositi s njom. Vjerujem da ste svoj brak zamišljali puno drugačije onda kada ste stupali u njega, nažalost, život nas ponekad razočara. Vjerujem da vaš suprug nije loš čovjek samo je, baš kao i svi mi, produkt svojih okolnosti. Ono što sada proživljavate s njegovim roditeljima najvjerojatnije jako sliči na njegovo odrastanje u njegovoj primarnoj obitelji – svi naši obrasci ponašanja, sva naša vjerovanja stavovi i ideje o svijetu, o onome što je ispravno, a što nije, o tome kako treba izgledati brak, odgoj djece i drugo.. Sve je to naučeno putem, „upijeno“ od najranijih dana u okruženju u kojem smo odrasli. Sve se to naravno može i mijenjati, ali treba puno svjesnosti i truda. Prvi korak je svakako još jedan razgovor sa suprugom u nekom što mirnijem trenutku, kada vam se ne žuri i sami ste. Izrazite otvoreno i iskreno svoje osjećaje bez optuživanja. Koristite JA izjave, npr. "Osjećam se nepoštovano i ignorirano kada diskreditiraš moj način odgoja djece i kad tvoji roditelji poništavaju moje odgojne odluke. Molim te da me strpljivo saslušaš što ti imam za reći i da pronađemo zajednički način najboljeg odgoja naše djece, vjerujem da su i tebi kao i meni ona najvažnija na svijetu i želim da im pružimo najbolje od nas. Što kažeš?" Sljedeći razgovor koji je potrebno obaviti je s bakom i djedom. Bilo bi idealno kada bi i vaš suprug imao s njima jedan takav razgovor, ali na to ne možete utjecati. Ono što možete je početi vi sami postavljati svoje granice u odnosu s njima, primjerice "Cijenim vašu pomoć, ali važno mi je da se moje odluke kao roditelja poštuju.“ Okrenete se prema djetetu i kažete nešto poput: „Rekla sam da prije ručka nema čokolade, ljubavi prvo ide obrok onda desert. Čokoladicu će sada mama uzeti i spremiti ju tu na policu pa nakon što pojedeš ću ti ju odmah dati. Jasno?" Naravno da ćete u početku naići na negodovanje i otpor, sa svih strana, ali to je cijena koju ćete nažalost morati platiti. Budite strpljivi, ljubazni i uporni (DOSADNI AKO TREBA!!! Kao pokvarena ploča). Svakako potražite podršku od vaše primarne obitelji i prijatelja, a zašto ne, obratite se i odvjetniku koji je specijaliziran za obiteljsko pravo kako biste bolje razumjeli svoja prava i opcije u slučaju da razmišljate o razvodu. Ako je suprug voljan (bojim se da možda, barem u početku, neće biti, ali možete pokušati ponuditi), predložite bračnu terapiju kako bi vam pomogla u poboljšanju komunikacije i rješavanju konflikata, a vi pak razmislite o individualnoj terapiji za sebe kako biste dobili stručnu podršku i efikasne strategije za suočavanje s ovom situacijom. Što više pomoći imate to će biti lakše proći kroz ovo teško razdoblje, srušiti loše postavljene temelje i izgraditi nove na kojima će se graditi kuća vaše budućnosti, sa suprugom ili bez njega. Samo hrabro, i sretno!
Zbog nalaza koji sam dobila u jednoj državnoj bolnici već 3 mjeseca čekam da moja poznanica pregleda moj medicinski karton i sazna što mi je bilo. Ona radi kao laborant u laboratoriju te državne bolnice, i nisam sigurna ima li pristup mom kartonu. Dva mjeseca nisam spavala od straha da će nekome reći za moj nalaz.
Žao mi je da ste već dva mjeseca toliko zabrinuti da ne spavate. Također mi je žao da imate tako veliko nepovjerenje prema toj osobi – je li ono opravdano ili je vaš strah iracionalan i pretjeran? Je li vam ta osoba već namjerno naudila u prošlosti na neki način? Koja god bila istina, morate znati da su pristupi vašim osobnim podacima izrazito zaštićeni, a to posebice vrijedi i za medicinske kartone. Osoblje bolnice, uključujući laboratorijske tehničare, smije pristupiti medicinskim kartonima samo ako je to nužno za obavljanje njihovih radnih zadataka te vaša poznanica kao laboratorant vjerojatno nema autorizirani pristup vašem medicinskom kartonu. Svakako ako sumnjate da je vaša privatnost ugrožena ili da su vaši podaci neovlašteno pregledani, možete to prijaviti bolničkom odjelu za zaštitu podataka ili povjerljivosti pacijenata. Na vašem bih mjestu porazgovarala s liječnikom opće prakse ili liječnikom koji je ordinirao navedeni pregled kako bi vam bolje objasnio način na koji zdravstveni sustav funkcionira, ali vas i umirio ako trebate dodatne informacije o svom medicinskom nalazu. Zaključno, s obzirom na to da vas brige o vašem zdravstvenom stanju dosta ometaju u svakodnevnom životu, razmislite i o razgovoru sa psihologom ili psihoterapeutom, oni vam mogu pomoći bolje se nositi sa stresom i anksioznošću. Sretno!
Draga Tijana, muče me pitanja oko dugogodišnjeg prijateljstva. Moja prijateljica je imala brojne ružne životne situacije i probleme, tijekom kojih mi se jako često jadala i tražila savjet i riječi utjehe. Bila sam joj dostupna kako se kaže u svako doba. Ista ta osoba na moje iniciranje druženja, kave, nikada nije dostupna i nema vremena. Svako naše druženje se tempira po njenoj potrebi i pravilima, nikad ne pristaje na moje prijedloge vremena i mjesta. Često kasni, što opravdava brojnim obvezama. U razdobljima kada joj stvari idu glatko skoro se ni ne javlja. Nikada se ne sjeti pozvati me kada se radi o npr. izlascima vikendom. S druge strane, meni ne smeta da se ona pridruži mom društvu ako negdje idemo kolektivno. Ona za sebe smatra da je dobrica, empatična i nesebična. Kada sam joj pokušala dati do znanja da mi se naš odnos i uloge ne čine ravnopravne i da mi njen konstantni pokušaj nekakve dominacije smeta, rekla je da je sve to u mojoj glavi. Frustrira me njezino ponašanje, i ne znam što mogu učiniti. Kada me netko povrijedi znam biti gruba s riječima, a zapravo sam osjetljiva i emotivna. Da li se isplati opet s njom voditi rasprave oko istog njenog ponašanja, ili je vrijeme za prekid takvog prijateljstva? Jesam li možda ja u krivu i promatram stvari s krive perspektive?
Draga moja, žao mi je da vas muči prijateljstvo, ono bi, baš kao i ljubavni odnos, trebalo biti naše utočište i siguran prostor u kojem skupljamo snagu za životne borbe. Nažalost, nekada upravo naši najbliži odnosi postaju uzrokom lošeg osjećaja i nezadovoljstva. Shvaćam da se godinama dajete u odnos u kojem osjećate da ne dobivate ono što vam je potrebno i što smatrate da bi trebali dobiti od prijateljice, a to su podrška, utjeha, poštovanje, razumijevanje i želja da provodi vrijeme s vama. Želim pohvaliti vašu inicijativu za otvorenim razgovorom i žao mi je da niste uspjeli dobiti iskreni odgovor i s njezine strane. Nažalost, s obzirom na to da mi se čini da se radi o osobi koja ima tendencije emocionalne manipulacije i koja je dosta samousmjerena, ne znam hoćete li novim razgovorom dobiti istinu koju želite čuti s obzirom na to da je njena slika o sebi dosta iracionalna i iskrivljena. Svakako mislim da bi vam u odluci mogao pomoći jedan video iz naše arhive, predlažem da ga pogledate. Štogod odlučili, nemojte zaboraviti da zaslužujete imati pravog prijatelja – to je onaj koji je tu, uvijek, jer želi biti tu, s vama i zbog vas. Sretno!
Pozdrav! Stariji sin (4 god.) stalno udara/štipa/gnječi malenog brata 9 mjeseci. Imamo vrijeme 1:1, uključen je u sve, trudimo se i ja i suprug dati mu pažnju. Imamo i kćer od 3 god. koja je sušta suprotnost i malenog brata čuva i štiti, sa starijim se super slaže. Zbog traumatičnog djetinjstva, često vičem na njih, ali se trudim biti bolja, i uvijek se ispričam i dam do znanja da sam pogriješila. Moje pitanje je: kako pomoći starijem sinu?
Draga mama, razumijem da ste zabrinuti zbog ponašanja starijeg sina. Roditeljstvo je blagoslov ali i najzahtjevnija zadaća koju imamo na ovome svijetu pa je tako ona svakodnevno ispunjena nekim novim izazovima i omeđena dječjim fazama – uvijek smo negdje na prelasku iz jedne u drugu, sve dok ne odrastu. A onda počinje jedna sasvim nova avantura u kojoj se uloge mijenjaju i krećemo sve ispočetka. No, vratimo se mi na vašeg dječaka koji je dobio mlađeg brata - važno je pokušati razumjeti zašto pokazuje agresivno ponašanje. Možda se osjeća ugroženo, ljubomorno ili zbunjeno zbog pažnje koju mlađi brat dobiva. Pokušajte razgovarati s njim i saznati kako se osjeća, s obzirom na dob, trebao bi moći verbalizirati. Možete mu pomoći u tome edukativnom slikovnicom poput “Praščić je tužan i ljubomoran na brata”. Obitelj djetetu predstavlja sigurnu zonu i sve promjene, a pogotovo one koje teško razumije, poljuljaju taj osjećaj sigurnosti. Neće svako dijete otvoreno priznati svoje strahove i ostale neugodne emocije poput tuge ili ljubomore i vrlo često ih kanaliziraju kroz nepoželjna ponašanja (poput udaraca, štipanja, i drugih) povlačenje u sebe pa čak i noćne more. No, iako je potrebno imati razumijevanja za ono kroz što prolazi, jasno postavite granice i svaki put ponovite da je udaranje, štipanje i gnječenje neprihvatljivo i da se tako ne smije ponašati, jednostavnom rečenicom poput „Udaranje boli, ne udaramo“. Podučite ga drugačijim načinima nošenja s ljutnjom i ostalim neugodnim emocijama, mindfulness vam može puno pomoći u tome kao i Velika knjiga emocija, Zen panda i ostale edukativne knjige i priče. Nagradite ga i pohvalite svaki put kada se lijepo ponaša s malim bracom. Iako ste već spomenuli da provodite vrijeme 1:1 s njim, možda mu je potrebno još više kvalitetnog vremena gdje je fokus samo na njemu, bez prisustva mlađeg brata - ako ga možete pronaći u ovom razdoblju to bi bilo odlično. I ne zaboravite da je najvažnije ostati strpljiv i dosljedan – sva djeca testiraju granice, ali većina njih nauči s vremenom kako se nositi s vlastitim emocijama i ponašanjima na pozitivan način. S obzirom na to da spominjete traumatično djetinjstvo i povremene ispade bijesa, možda ne bi bilo loše kada biste i sami potražiti podršku psihologa ili psihoterapeuta koji bi vas podučili boljem upravljanju vlastitim emocijama. Najbolje što možemo napraviti za svoju djecu je da smo i mi sami dobro – djeca uče oponašajući nas, ne slušajući. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana Tijana, muči me odnos s prijateljicom. Poznajemo se od malih nogu, a počele smo se intenzivnije družiti prije 15 godina. U tih 15 godina bilo je i uspona i padova, i perioda kad nažalost nismo komunicirale, no srećom uspjele smo popraviti svoj odnos i razgovarale smo o tome da smo bile mlade i djetinjaste tako da je s godinama taj odnos bio čvršći, ali nisam sigurna je li bio sto posto iskren, ponekad i s moje strane. I zbog toga jako žalim i radila sam na tome da kažem iskreno kako mislim i kako se osjećam. Ona je međuvremenu postala kuma mojem sinu i bilo je stvarno sve idilično, ali prije nekih mjesec dana smo se dogovorile za kratku kavu, jer smo oboje bile u gužvi, a trebala sam joj nešto predati. No tu kavu sam nažalost odgodila jer sam dobila upalu oka i završila kod doktora. I tako sam joj javila te je razgovor prošao sasvim u redu. Ali nakon tog razgovora više se nije javljala, a inače smo komunicirale svaki dan, kroz barem 2 - 3 poruke. Pokušala sam dogovoriti ponovo za druženje, ali je bila spriječena, a kroz razgovor mi djelovala rezervirano i kao da je ljuta. A ignorirala je i sve poruke vezane uz mojeg sina kad sam joj slala slike, i prema mojem suprugu se držala rezervirano jer se inače voze zajedno na posao, a njen suprug, kum, je skroz normalan prema njemu imaju normalnu komunikaciju. To me sad sve užasno muči jer smo i nedugo postali susjedi i kumovi smo od prije 4 godine, a ona je znala prema meni biti takva i prije kad joj nešto zasmetalo nije rekla iskreno što ju muči nego me počela samo ignorirati i ne javljati se, i ovo je sad možda već 5 puta u tih 15 godina. Zadnja takva situacija je bila prije dosta godina, još nismo bile u braku, i nešto se naljutila oko izlaska i nije mi ništa rekla nego me samo ignorirala, te sam se opet javila da se nađemo pa mi je na toj kavi rekla da mi se sigurno ne bi javila još 2 tjedna, da se nisam ja njoj. To mi stvarno nije bilo uredu, ali sam prešla preko toga, a i meni je to iskreno jako djetinjasto, jer sam puno toga s njom prošla, i boli me da ne može biti iskrena s toliko godina (34), a i s druge strane me jako muči jer ju moj sin obožava i boli me to što sad me pita za njega, a prije mjesec dana bi pitala svaki dan. Molila bih Vas zato ovim putem za savjet kako riješiti takve situacije?
Poštovana, žao mi je da vas muči odnos s prijateljicom. Koliko čujem, baš kao i svaki dugogodišnji odnos, i vaš je satkan i od smijeha i od tuge. Svakako je važno istaknuti jednu od glavnih značajki prijateljstva, a ta je da ono pokazuje svoju ljubav u vremenima nevolje, a ne sreće. U tom smislu, mogli bismo reći da je prijateljičina zadnja „šutnja“ neopravdana jer je trebala imati razumijevanja za vaš problem s okom. No, kao što to inače biva, svatko vidi stvarnost svojim očima pa je moguće da je ovo bila kap koja je prelila njezinu čašu, a da vi ni ne znate s čime je ona prethodno napunjena. Upravo iz tog razloga, a još više jer želite sačuvati ovo prijateljstvo, predlažem da ju zamolite za susret i da inzistirate na njemu s obrazloženjem da je jako važno da se vidite i porazgovarate o nečem. Kada se dogovorite za njega, potaknite iskren i otvoren razgovor. Trudite se ostati smireni, ljubazni i topli tijekom razgovora, iako će možda reći nešto što vas može zasmetati. Nemojte prekidati, napadati ili se braniti. Kada je rekla svoje viđenje situacije, nježno joj objasnite svoju „stranu priče“ te ju zamolite da u vam u budućnosti pristupi otvoreno ako ju nešto muči vezano uz vaš odnos. Prekid komunikacije jedan je od najtiših i najzlokobnijih ubojica odnosa, kako ljubavnih tako i prijateljskih i ako se ova praksa nastavi, lako je moguće da će vaše prijateljstvo s vremenom izblijedjeti. S druge strane, ako ne bude pristala na susret, nećete imati izbora negoli ju pustiti da „odradi“ ono što joj je potrebno, uzme vrijeme koje joj treba da isprocesuira to što treba isprocesuirati. Vi ćete pak sebi dozvoliti sebi prostor za razmišljanje želite li i dalje njegovati prijateljstvo s tom osobom ako nije spremna promijeniti svoj način komunikacije s vama. Ako se radi o pravom prijateljstvu i o emocionalno zdravoj osobi, sigurna sam da ćete uspjeti premašiti i ovaj ispun. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana, kako se izboriti s okruženjem na poslu. Radim kao doktor i nemam poštovanje osoblja koje prelazi granice i ne iskazuje poštovanje kao prema kolegama.
Poštovani, žao mi je da se ne osjećate ugodno u svom radnom okruženju – ipak je to mjesto gdje provodite veliki dio svog vremena, možemo reći i trećinu života. Svakako je bitno da bez obzira na ponašanje kolega uvijek zadržite profesionalan stav - pokažite im svojim primjerom kako bi trebalo komunicirati i surađivati. Kada sljedeći put primijetite nepoštovanje ili neprimjereno ponašanje najbolje je da odmah reagirate s rečenicom poput „Ovaj način komunikacije mi nikako nije prihvatljiv. Lijepo te molim da budemo profesionalni i da pristojno komuniciramo, jel to u redu?" Važno je da polako učite postavljati granice drugima jer to je najsigurniji način na koji će vas drugi i poštivati. Moguće je da vas u tome sprječava strah da im se ne zamjerite ili vaša potreba da nikog ne povrijedite ili pak da sve zadovoljite. U kojem god se od tih uzroka krio pravi razlog za vaš nedostatak asertivnosti, zapamtite da se nije rodio taj koji je svima ugodio, da je neminovno da ćete ponekad povrijediti druge ljude dok štitite svoj prostor i granice i da vi, isto kao i drugi, zaslužujete da vas se poštuje. Ironija je često u tome da što se manje trudimo svidjeti svima i što jasnije i direktnije komuniciramo sebe i svoje potrebe i granice to nas više ljudi poštuju (upravo suprotno od onog što bi očekivali je li tako?). Pokažite stoga sigurnost u sebe i otvoreno se zaštitite kada sljedeći put netko pokuša prijeći vaše granice. Pokušajte istovremeno poraditi na izgradnji boljih odnosa s kolegama – ako to do sada niste činili, pokažite interes za njih, pohvalite ih kada su nešto dobro napravili, podijelite s njima neku anegdotu iz svog života. Ponekad je loš odnos rezultat nerazumijevanja ili nedostatka komunikacije. Budite u tome ustrajni i strpljivi – svaka promjena pa i ova može potrajati, ljudima treba vremena da shvate i prihvate promjene. Ako pak do željenih promjena ne dođe kroz neko skorije vrijeme, a koje je vama prihvatljivo, razmislite o tome da porazgovarate s nadređenima - objasnite situaciju i potražite podršku u rješavanju problema. Ako željene promjene izostanu čak i tada, ozbiljno razmislite o promjeni radnog okruženja. Zapamtite, svatko od nas zaslužuje raditi u okruženju gdje nas poštuju i cijene kao profesionalca, ali prvenstveno i kao čovjeka. Nemojte pristati na manje. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, zanima me kako se postaviti u komunikaciji s dečkom kad mu postavim pitanje koje je meni važno, a vidim da on izbjegava odgovoriti? Odnosno tvrdi da nešto želi, ali vidim da ne poduzima nikakve radnje po tom pitanju? Hvala.
Poštovana, razumijem vašu frustraciju - ključ je ostati smiren, a opet izreći jasno ono što želite poštujući svoje potrebe i granice, a istovremeno poštujući i drugu stranu. Ključ je dakle jednom riječju asertivnost - vještina izražavanja vlastitih osjećaja, mišljenja, vjerovanja i potreba direktno, otvoreno i iskreno, a da pritom ne povrijedimo prava druge osobe. Kako to izgleda u praksi? Za početak, izbjegavajte započinjati rečenice s „zašto“ i „ti“. To navodi osobu na obranu. Izražavajte se radije u „JA“ terminima da izrazite svoje osjećaje (npr.“Osjećam se povrijeđeno, ljuto,…“) umjesto da koristite „TI“ termin (npr.“Ti si me povrijedio, naljutio…“) koji će izazvati osjećaj krivnje kod druge osobe. Nadalje, ako vam nešto smeta kod vašeg dečka, recite mu to u terminima ponašanja, a ne opisom karakteristika ličnosti te osobe. Npr. puno je prikladnije reći: „Osjećam se razočarano i ljuto jer si zakasnio na naš dogovor, meni je ovo bilo jako važno“, nego da kažete: „Baš si neodgovoran, uvijek kasniš“. Kako biste izbjegli eventualne nesporazume u komunikaciji, uvijek zatražite povratnu informaciju: „Što si čuo od ovog što sam ti rekla? Kako si ti shvatio ovo što sam rekla? Kako ti vidiš ovu situaciju? “ Povratna informacija ima dvije zadaće: s jedne strane prevenira nesporazume, s druge pomaže vašem dečku da shvati kako ste otvoreni za razgovor i da ne izražavate zahtjeve već vaše želje i mišljenja. Ako ni ovakav način komunikacije „ne upali“ i on vas nastavi „ne čuti“ počnite se koristiti „tehnikom pokvarene ploče“ – jednostavno mirno ponavljajte svoje pitanje, stajalište, želju ili odgovor sve dok druga osoba ne shvati da nećete odustati. Nimalo lak posao, ali jedini zaista efikasan kod ljudi koji su vješti u ignoriranju. Ako putem uvidite da je taj odnos previše kompliciran, da ste vi jedini koji se trudite (ili da se trudite daleko više od druge strane) te da u njemu ne postoji želja da vam se pokuša približiti i razumjeti vas bolje, razmislite je li to odnos u kojem želite provesti svoj život. Nemojte žuriti s niti jednom odlukom, ali nemojte zanemariti ni unutarnji glas koji vam govori što je za vas dobro i ispravno, jer vi zaslužujete ljubav. Samo strpljivo, i sretno!
Pozdrav. U vezi sam 2 mjeseca. Bojim se povezivanja, intimnosti i ranjivosti. Zbog toga reagiram dvosmisleno. Bojim se da će me takvo ponašanje prisiliti da ga odbacim kako ga ne bih povrijedila. Je li moguće promijeniti obrasce ponašanja u vezama, jer iste ponavljam već nekoliko puta s ne toliko partnera. Obično to završi tako da me oni prihvate takvu kakva jesam, ali ovoga puta želim da bude drugačije i da partneru pružim cjelovito iskustvo kao što on pruža meni. Hvala.
Samo mijena stalna jest – kada to ne bilo tako ne bi bilo prostora za rast i napredak, a to je ono čemu težimo, ne samo kao pojedinci već i kao čovječanstvo. Naravno da su promjene često teške za ostvariti (kao i za prihvatiti), ali moguće je promijeniti svoje obrasce ponašanja. Kako uspjeti? Recept su upornost, strpljivost, svjesnost i ponekad pomoć drugih. S obzirom na to da ste motivirani na promjenu predlažem vam da razgovarate iskreno i otvoreno sa svojim partnerom o svojim strahovima – ako je on „taj“ bit će vam velika podrška na tom putu i imat će razumijevanje za tvoje povremene padove u stare obrasce, a bit će ih vjeruj mi. Put promjene nije ravna crta i neminovno je da će biti „boljih i lošijih dana“ tj trenutaka kada ćete se vraćati na staro automatski (iz potrebe za samozaštitom, straha da ne budete povrijeđeni i slično). Bitno je da ustrajete i da radite na jačanju svoje samosvijesti. Tehnika koja vam na tom putu može puno pomoći zove se mindfulness – pozivam vas da pročitate više o njoj i da se svakodnevno ustrajno nježno i strpljivo posvetite osvještavanju svojih misli, emocija i ponašanja te da se ponašate suprotno starim mehanizmima zbog kojih se osjećate nesretno u vezi. Razmislite i o radu sa psihoterapeutom ili psihologom koji vam mogu pomoći da istražite uzroke svojih strahova te ovladate alatima i tehnikama za njihovo prevladavanje. Samo strpljivo, i sretno!
Kako znati voli li me suprug još uvijek? Imali smo problem, dopisivao se s kolegicom i to je sve bila šala, kao što je objasnio, no ja sam poludjela na što je on postavio sve moguće šifre i od tada skriva poruke od mene. I sve je okej bilo, pomirili smo se i taman pomislim da je sve dobro. Čuo se s kolegicom ponovno, ali preda mnom u vezi posla. I to je bilo u redu, no odjednom, već tjedan dana muk, jedva priča sa mnom. Sve reda radi. Išao je u Austriju na par dana kod tetke kojoj treba pomoći oko nečega i dan kad je putovao javljao mi se tu i tamo, ali sada se već dva dana ne javlja. Kaže kad bude stigao da će pisati. Nema više poruka za laku noć niti dobro jutro. Polako ludim, ne znam što da pomislim više.
Poštovana, jako bih vam voljela moći odgovoriti na pitanje voli li vas suprug još uvijek, ali pravi odgovor na ovo pitanje može vam dati samo on. Iskreno, mislim da u konačnici to možda i nije najbitniji odgovor – voljeti nekog se može na mnogo načina, pitanje je što želi vaš suprug od vašeg odnosa, a što želite vi te jesu li te dvije vizije odnosa kompatibilne. Otvoren i iskreni razgovor s partnerom ključ je svakog braka – po njegovom povratku kući pokušajte mu pristupiti još jednom mirno i bez optužbi. Objasnite mu kako se osjećate zbog njegovog skrivanja poruka i izostanka komunikacije i koliko vas takvo ponašanje brine. Razgovarajte o granicama koje su vam važne u vezi i objasnite kako vam nije prihvatljivo da se dopisuje s drugim ženama te ga zamolite da vam kaže otkuda dolazi ta njegova potreba i može li ju ne zadovoljavati s obzirom na to da ona utječe loše na vaše povjerenje prema njemu, na vaš odnos i na vaše samopoštovanje i zadovoljstvo brakom (a i životom općenito!). A onda strpljivo i smireno saslušajte što vam ima za reći, bez prekidanja, bez napadanja. Ako niste sigurni govori li vam istinu, promatrajte njegovo ponašanje u narednom razdoblju – ono puno više govori o njemu i njegovom odnosu prema vama negoli riječi. Svakako si uzmite vremena da jasnije sagledate situaciju i donesete odluke što i kako dalje. Naime ako postoji problem s povjerenjem, možda biste trebali razmisliti o razgovoru s bračnim terapeutom koji vam može pomoći da poradite na odnosu i riješite probleme koji vas oboje muče. Poslušajte i naš podcast na temu, možda vam može biti od pomoći https://www.budidobrobudice.com/podcast/zivot-nakon-prevare-mozemo-li-prezivjeti-posljedice-bracne-nevjere. Neka vam cilj bude stvoriti brak koji se čini kao najsigurnije mjesto na svijetu. Samo hrabro, i sretno!
Često osjetim premor i drhtavicu. Je li to napad panike? Otprilike traje oko dvije minute. Hvala.
Ako se tremor i drhtavica javljaju i postoji u vama osjećaj tjeskobe ili straha (da ćete umrijeti, poludjeti, izgubiti kontrolu, osramotiti se i drugo) vjerujem da postoji mogućnost da se radi o napadu panike, iako bih vas svakako zamolila, baš kao što zamolim i sve svoje klijente, da se javite liječniku obiteljske medicine i da prvo provjerite postoji li u podlozi tih simptoma neki fizički uzrok. Ako se pretragama utvrdi da je uzrok na psihičkoj osnovi, možemo govoriti o psihosomatskim smetnjama (iznenadni ubrzani rad srca, pritisak u grudima, nagle promjene visine krvnog tlaka koje uzrokuju glavobolju i/ili nesvjesticu, crvenilo na licu, kožne reakcije, pojačano znojenje, hiperventilacija i osjećaj nedostatka zraka, osjećaj smetnji pri gutanju, podrigivanje, suhoća usta, bolovi u želucu, iritabilna crijeva, proljevi i zatvori, osjećaj nadutosti, vjetrovi, mučnina, povraćanje, osjećaj trnjenja ekstremiteta, često mokrenje, zujanje u ušima, nesanica).
Strah je prirodna emocija koju svi povremeno osjećamo, no svejedno se na nju teško privikavamo i obično činimo sve da ju izbjegnemo jer u nama budi tjeskobu i anksioznost. Na strah naše tijelo reagira tjelesnim senzacijama koje su priprema na bijeg ili borbu. Napad panike događa se kad ovaj prirodni alarm reagira u trenutku u kojem to nije potrebno - „lažni“ alarm.
Ono što vam u svakom slučaju može pomoći su tehnike relaksacije (koje je bitno vježbati dok se osjećate dobro), a jedna od najboljih je i tehnika progresivne mišićne relaksacije te bi bilo dobro i kada biste se odlučili na razgovor sa psihologom ili psihoterapeutom. Više o svemu možete pogledati u ovom videu – LINK
Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.