Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana, redovito idem kod psihologa i radim na svom samopouzdanju i granicama. U tretman sam krenula dok sam bila u emocionalnoj vezi koja je imala obilježja manipulativnog i emocionalno nestabilnog ponašanja partnera. Iako je prekid konačan, on me i dalje intenzivno kontaktira, vrši pritisak, izjavljuje prijetnje samopovređivanjem, prati gdje sam i emocionalno me iscrpljuje. Više sam puta jasno rekla da ne želim odnos i da ne osjećam isto, ali on to ne prihvaća. Ignorira moje “ne” i nastavlja govoriti o emocijama kao da ga nisam odbila. Često ponavlja da me voli, da ne može živjeti bez mene, da mu nedostajem, da vidi u mojim očima da ga volim, iako mu otvoreno kažem da ga ne volim. Koristi dramu i emocionalno nabijene izjave kako bi kod mene izazvao osjećaj krivnje. Čeka me poslije posla i najavio je da će to ponovno učiniti te da nikada neće prestati. Pojavljuje se na mjestima gdje se nalazim, npr. ispred auta ili ispred trgovine. Prilazi mi kad sam sama ili u prolazu, kada sam ranjiva. Šalje velik broj poruka na koje ne reagiram. Poruke su dramatične i emocionalno intenzivne (npr. tvrdi da “nas” sramotim, da sam mu trebala reći da imam nekoga, da sam bezdušna prema njemu i njegovoj djeci). Ima dvije kćeri iz prvog braka. Tijekom naše veze primijetila sam određene teškoće kod jednog od njegove djece i pokušala ga usmjeriti da potraži pomoć, što je na kraju potvrdilo da dijete zaista ima psihički problem. Zbog toga osjećam još veću emocionalnu upletenost, iako znam da to nije moja uloga ni odgovornost. Unatoč jasnim granicama, on ponavlja ista ponašanja, kao da nisam ništa rekla. Molim Vas za stručni savjet kako se emocionalno distancirati i pravilno postaviti granice prema osobi koja se ovako ponaša, a da ne uđem ponovno u štetnu dinamiku.
Draga moja, s obzirom na to da si na samom početku rekla da redovito ideš kod psihologa i da radiš na svom samopouzdanju i granicama, prije svega te želim pohvaliti i izraziti žaljenje što si se našla u tako teškoj situaciji. Možeš biti ponosna na sebe jer si prekinula takav toksičan odnos. Također, s obzirom na to da si već u terapeutskom procesu, vjerujem da radiš na svim ovim pitanjima. Želim te dodatno ohrabriti da ne popuštaš s granicama, jer su takvim osobama i najmanji znak, znak, i iskoristit će ga kako bi ostvarile svoj cilj do kraja. Razumijem da osjećaš emocionalnu upletenost zbog djece, no i to se vraća na pitanje postavljanja granica i odluke dokle želiš i možeš ići s komunikacijom (ne znam je li riječ o malom ili starijem djetetu). Vjerujem da si svjesna da je teško održati distancu kada je prisutan kontakt i kada se susrećeš s tom osobom. Iako ti se čini da izlaz iz ove situacije ne postoji zbog njegovog stalnog kršenja tvojih granica, izlaz je moguć. Ne znam koliko je vremena prošlo od prekida, ali trebat će vremena da se situacija smiri. Važno je ustrajati u svojoj odluci i iskoristiti sve mogućnosti kako bi si maksimalno olakšala, pa i promijeniti broj telefona ili blokirati kontakt, to je puno lakše nego svaki put iznova čitati njegove poruke. Znaj da nisi odgovorna za njegovo ponašanje i da on prijetnje koristi kako bi te nagovorio na povratak. Svakako bih ti savjetovala da, zbog opisanog ponašanja bivšeg partnera, potražiš i pravnu pomoć ako se ne osjećaš sigurno, kako bi zaštitila sebe i ponovno pronašla svoj mir.
Otkad je postavljena nova nadzorna sestra, koja me inače nikada nije prihvatila u kolektivu otkad sam došla, osjećam se vrlo nesigurno, do te mjere da i ono što znam počinjem preispitivati. Već godinu dana daje mi drugačije smjene. Inače je vrlo subjektivna i pogoduje samo onima koji joj se ulizuju. Konstantno osjećam nepravdu. Dodjeljuje mi smjene koje ni druge kolegice ne znaju raditi, njih veliča, uzdiže i hrabri, a ponaša se kao da ja ne postojim. Ne znam kako to opisati, pala mi je energija, osjećam se loše, više nisam sretna. Kod kuće upadam u depresivna stanja, posao mi je stalno u glavi. Sve u svemu, potpuno me poremetila otkad je došla. Ne vidim nikakvo rješenje. Glavna sestra se u to uopće ne miješa i kao da pričaš u prazno. Posao mi treba, ali jedva radim otkad je ona nadzorna. Bila sam potpuno drugačija dok prethodna sestra nije smijenjena. Ukratko, njezina energija utječe na to da se osjećam loše i postajem nesigurna.
Prije svega, žao mi je što sve to proživljavaš na svom radnom mjestu i osjećam da si preplavljena svime. Uz sve navedene okolnosti, potpuno je normalno da se tako osjećaš. Sjeti se da način na koji se drugi ponašaju prema nama govori o njima, kao što naši postupci govore o nama. Rješenje problema leži u radu na sebi i potrazi za boljom radnom sredinom, bilo da se radi o traženju premještaja na neki drugi odjel ili o promjeni posla. Rad na sebi je prioritet, jer će u životu uvijek postojati osobe poput tvoje nadzorne sestre, a izbjegavanje nije trajno rješenje. Znaj da nitko ne smije trpjeti tuđe maltretiranje i da će ti izlazak iz takvog okruženja pomoći da se tvoje tijelo oslobodi svakodnevnog stresa i da se ne traumatiziraš. Rad na sebi, na vlastitom samopouzdanju, komunikacijskim vještinama i asertivnosti, može ti biti od velike koristi za budućnost i za veće zadovoljstvo životom. Ako ti se sada čini da se suočavaš s previše izazova, pokušaj na jedan papir zapisati sve ono što ti trenutačno predstavlja teškoću, zatim odaberi jednu stvar za koju osjećaš da imaš kapacitet nositi se s njom i osmisli konkretan plan postupanja ili mogućnosti koje ti stoje na raspolaganju. Uz to, možeš si postaviti kratkoročne dnevne i tjedne ciljeve, kao i dugoročne kvartalne i polugodišnje ciljeve kako bi lakše pratila svoj napredak. Kao motivaciju i podsjetnik na staru sebe, zapiši što si sve dobro radila na radnom mjestu, zbog čega si bila pohvaljena i što te radovalo. To ti može pomoći da se pomakneš s početne točke i ostvariš napredak u rješavanju problema na poslu. Ako ćeš tražiti drugi posao, potrudi se oko životopisa i pripreme za razgovor. Pokušaj se prisjetiti svoje verzije prije smjene nadzorne sestre i dopusti da te ta verzija motivira na promjenu i želju da se ponovno osjećaš dobro.
Može li vrtoglavica biti psihičke prirode? Imala sam neke strahove prije toga. Hvala.
Može, i upravo se često javlja kod problema poput anksioznosti, izraženih strahova ili paničnih napadaja, no važno je znati sljedeće. To što si ranije imala izražen strah prema nečemu ili nekome ne mora značiti da je vrtoglavica koju sada osjećaš povezana s tim strahovima. S druge strane, i može biti. Svakako preporučujem posjet liječniku opće medicine kako bi se provjerilo je li vrtoglavica rezultat neke fizičke ili psihičke problematike. Može biti posljedica neke tegobe ili simptom. Svakako prati sebe i slušaj svoje tijelo te ne zanemaruj poteškoće koje se javljaju. Sretno!
On zna da sam zaljubljena u njega, i ponekad me gleda sa smiješkom te imamo kontakt očima, a ponekad prođe pokraj mene i uopće me ne pogleda. Čeka da ga ja prva pogledam, i tek tada mi uzvrati pogled.
Lako je prepoznati kada se netko nama sviđa, ali je ponekad vrlo teško zaključiti sviđamo li se mi nekome drugome. Iz onoga što si navela, prisutni su znakovi sviđanja, osmijeh, pogled, izravan kontakt očima, te igra toplo–hladno. To doista jesu neki od znakova simpatije. Razumijem tvoj mogući strah da možda pogrešno tumačiš signale, jer ovi znakovi mogu biti prisutni i u prijateljskim simpatijama. Moguće je i da je prošao pokraj tebe i da te zaista nije vidio, kao i to da se igrao „igrice”. Spomenut ću ti još neke znakove sviđanja koje možeš pratiti pri vašim susretima: oponašanje tvojih pokreta, iniciranje razgovora, kimanje glavom, osmijeh i izravan pogled, naginjanje glave u stranu dok te sluša, prisutnost nervoze (trema), fizička blizina te dodir. Važno je imati na umu da je pri zaključivanju potrebno uzeti u obzir i verbalnu i neverbalnu komunikaciju, kao i kontekst, upravo zato što simpatija može biti iskazana i radi uspostavljanja prijateljskog ili kolegijalnog odnosa, a ne nužno romantičnog.Vrijeme će najbolje pokazati na čemu ste, stoga ti savjetujem da pratiš situaciju i pričekaš njegovu inicijativu, ili da sama ostvariš izravan kontakt, ako osjećaš spremnost za to. Sretno!
Zdravo. Imam problem u vezi. Dugo smo zajedno, a trenutno smo u prekidu na njegovu inicijativu. On se sada bori s anksioznošću. Trudila sam se i pomagala koliko sam znala. Jedan mjesec se nismo vidjeli. Počeo me osuđivati da me nema, da ne dolazim, da sam hladna kada mu trebam. A vjerujte, trebala mi je mala pauza od svega jer više nisam znala kako mu pomoći. Sada je prekinuo sa mnom. Blokirao mi je pozive i poruke. Osjetila sam se krivom. Tražila sam oprost i pokajala se. Isprva je predložio da se udaljimo do ožujka, kada mu završava terapija, ali je sada odustao i od toga. Inače je na psihoterapiji i uzima lijekove. Ima visoki tlak dugi niz godina i bori se s Hashimotom. Volim ga i teško mi je. Zašto se tako ponio i kako da to shvatim? Hvala unaprijed.
Vidim da ti je teško i vjerujem da ti nije bilo lako te da si trebala predah od svega, jer si se osjećala preplavljeno. U vezama se ponekad dogodi da imamo očekivanja od druge osobe da će nas ona „spasiti” i izvući iz problema i situacija. Čini mi se da si i sama osjetila taj teret u svojoj vezi. Jedno je biti podrška i biti tu za drugu osobu, a sasvim drugo pružati pomoć za koju nismo osposobljeni. U redu je da si trebala odmor i odmak od odnosa, jer nije lako nositi sve to. Lijepo je od tebe što si se ispričala, iako je tvoja potreba bila potpuno prirodna i ljudska. Pokušajmo razmotriti situaciju “iz njegovih cipela”. Dugo ste u vezi, a s obzirom na to da si navela da je inače na psihoterapiji i da koristi lijekove, može se zaključiti da njegove psihičke poteškoće traju puno duže od trenutne borbe s anksioznošću. Svjesna si da on vodi svoje unutarnje borbe, da mu je teško i da treba pomoć i podršku. Čini mi se da niste (dovoljno) jasno iskomunicirali svoje potrebe, pa povrijeđenost i osjećaj udaljenosti brzo nastupe zbog neispunjenih očekivanja i razočaranja. S njegove strane, vjerojatno mu je nedostajala tvoja podrška i osjećaj da si prisutna, a s tvoje strane nedostajalo ti je malo prostora da prodišeš i odmoriš se od osjećaja nemoći i manjka ideja kako mu pomoći. Moguće je da je tvoj odmak doveo njega do spoznaje da su problemi s kojima se nosi prevelik teret za vašu vezu i vaš odnos. Rad na sebi vrlo je zahtjevan i iscrpljujući proces, a ponekad načini na koje pokušamo „prodisati” (poput blokiranja voljene osobe) nisu ni ugodni ni lijepi. Kako je njegov prvi prijedlog bio da se udaljite do ožujka i pružite si prostora, razmisli sama jesi li s time u redu i možeš li to razdoblje iskoristiti da promisliš o sebi i o odnosu u kojem si. Ako ti je to prihvatljivo, pokušaj mu se ponovno javiti, razgovarati i dogovoriti se, a zatim si oboje dajte prostora.
Sretno!
Poštovanje, imam veliki problem. Bojim se smrti svojega muža. Prije mi je to prolazilo kroz glavu, ali ne u ovolikoj mjeri kao sada. Rodila sam prije pet mjeseci. Stalno mi prolaze misli o njegovoj smrti. Ide do te mjere da zamišljam njegov sprovod, kako su mu kolege s posla došle i govorile da je bio dobar čovjek, kako kćeri pokazujem njihove fotografije i pričam joj o njemu. Danas je napravio kompot i maloprije mi je prošla kroz glavu misao kako kćeri govorim da je njezin pokojni otac radio dobar kompot. Moj je muž jako fin i dobar, vjerojatno se bojim da ga ne izgubim, ali ovo je postalo prestrašno. Ne znam kako izbaciti takve misli iz glave. Bojim se da ću ‘navući’ nešto loše, ali ne mogu prestati o tome razmišljati. Trebam li stručnu pomoć? Kada on kaže da sređuje kuću kako bi je ona mogla prodati kada njega više ne bude, ili govori slične stvari, meni bude još gore. Ne znam kako izbrisati te misli iz glave. Bojim se da ću ovako poludjeti.
Draga moja, prije svega, od srca ti čestitam na prinovi. Kao što i sama znaš, dolazak bebe u tvoj život velika je stvar, a promjene kroz koje svakodnevno prolaziš još su veće. U posljednjih godinu dana prošla si trudnoću i osjetila majčinsku ulogu, upoznaješ se sa svojim djetetom te se zajedno s partnerom privikavaš na novu obiteljsku dinamiku. Sve ti ovo spominjem kako bi postala svjesna koliko se toga zapravo dogodilo i da, iako je rođenje djeteta prekrasna stvar, ono može uzrokovati i osjećaj stresa, hormonalne disbalanse te mnoge druge izazove. Postoji mogućnost da ti je porod bio okidač za povećanje straha za suprugov život, no jednako tako to može biti i posljedica drugih životnih okolnosti. U potpunosti je prirodno i ljudski da se brineš za supruga, da ti je stalo do njega, njegova života i njegova aktivnog sudjelovanja u vašem obiteljskom životu. Budi nježna prema sebi i nemoj se osuđivati zbog misli koje ti se vrte u glavi i opterećuju te. William James jednom je prilikom rekao da je “najveće oružje protiv stresa naša sposobnost da odaberemo jednu misao umjesto druge”. Iako si napisala da ne možeš prestati misliti o tome, moram reći da je, uz malo truda te puno strpljenja, ljubavi i nježnosti prema sebi, moguće postupno se osloboditi negativnih misli o suprugovu životu. Kako majčinstvo zna biti iscrpljujuće i bez prisutnosti ovakvih strahova, a pogotovo kada se pojave strahovi ili negativne misli, pokušaj u svoju dnevnu rutinu uključiti tehnike relaksacije koje će ti pomoći umiriti organizam (meditacije, vizualizacije, tehnike abdominalnog disanja, progresivna mišićna relaksacija, za sve navedeno možeš lako pronaći vođene vježbe). Svaki dan pokušaj napraviti nešto za sebe i preusmjeriti pažnju na nešto pozitivno i obogaćujuće. Sretna mama znači i sretno dijete! Razumljivo je da ti bude još gore kada se suprug našali na tu temu, jer te to dodatno podsjeti na brige koje su stalno prisutne i kojih se teško oslobađaš. Predlažem ti da iskreno razgovaraš s njim i kažeš mu kako se osjećaš u tim trenucima te ga zamoliš da takve šale izbjegava jer ti ne pomažu. U kognitivno-bihevioralnoj terapiji postoji niz tehnika koje se primjenjuju u ovakvim situacijama, a temelje se na preusmjeravanju pažnje i radu s mislima. Zato ti od srca preporučujem da se obratiš stručnoj osobi, s obzirom na to da si u postpartum razdoblju i da su se takve misli javljale i ranije. Na stranicama HUBIKOT-a (Hrvatsko udruženje za bihevioralno-kognitivne terapije) možeš pronaći sve potrebne informacije i potražiti stručnu pomoć.
Želim ti svu sreću!
Postoje li u Hrvatskoj neovisni stručnjaci za vještačenje o tome ima li osoba dijagnozu F22 ili F33?
Stručnjaci za postavljanje dijagnoza mentalnih poremećaja u Republici Hrvatskoj uvijek su i isključivo liječnici psihijatri, radili privatno ili unutar sustava, te vam je moja najtoplija preporuka da se obratite njima vezano uz ovo vaše pitanje, sigurna sam da ćete dobiti najtočniji odgovor. Sretno!
Muči me neka vrsta ljubomore prema bivšoj kolegici. Naime, ranije smo se družile, izlazile, putovale zajedno. Druženje je krenulo tako što sam nju, tada tihu i neupadljivu, pozvala na kavu prvog njezina radnog dana u firmi u kojoj smo obje radile. Bila sam joj nekako poticajna za mnoge stvari u životu – od stila odijevanja do toga da je ohrabrim da svojim autom krene u nove rute. A onda me je jednom, nekako, „prevazišla“, jer su njezine (materijalne) mogućnosti to dopuštale – u smislu da dok ona obilazi nove destinacije s nekim, moj auto završava na otpadu. Vremenom smo se udaljile, nekako prešutno, i to zahvaljujući mojim životnim okolnostima – osnivanju obitelji. Nedavno mi se javila s nekim novostima o potencijalnoj udaji, što je u meni izazvalo neka čudna osjećanja. Pitala sam se, po čemu je ona bolja, da će eto prije mene imati priliku tom udajom doći do grada kojem ja težim? Preciznije rečeno, i moj muž živi tamo, ali je naša imigracija daleko kompliciranija. Objektivno, imam sve da budem sretna: divnog muža, obitelj, ciljeve i želje za budućnost. Ali kako me onda nešto tako nebitno poput njezina „uspjeha“ uzdrma i učini da se osjećam kao da godinama stagniram? Osjećam ljubomoru prema nekome koga ne bih željela ni sresti danas-sutra u tom željenom gradu, a još manje imati neko intimnije druženje. Jer njezin muž je obrazovan, situiran, imaju idealnu vezu na daljinu, pri čemu se njoj već smiješi posao u struci... Dok je kod mene težnja da pronađem bilo kakav posao, samo da se maknem, uz činjenicu da moj suprug nema trajne papire i samim tim nije jamstvo moga dolaska. Mene zanima – odakle ta ljubomora? Ili se radi o niskom samopouzdanju? Jer očito se kod same sebe fokusiram na negativno, a kod svih drugih vidim najbolje izdanje – ili ono koje oni predstave.
Draga moja, ovo što opisujete vrlo je ljudski i ne govori o vašoj zloći, već o frustraciji zbog neispunjenih želja i osjećaja nepravde. Vaša ljubomora nije samo zavist prema bivšoj kolegici, već je daleko više odraz vaše neostvarene žudnje za napretkom, sigurnošću i priznanjem. Na početku vašeg odnosa, na neki ste joj način bili vođa, mentorica, “nadređena”, a ona je bila nesigurna, “zelena” i učila je od vas kako ostvariti sebe i ono što želi. Nakon nekog vremena dogodilo se ono što bi se u procesu učenja i trebalo dogoditi ako učitelj dobro odradi posao – učenik “nadraste” učitelja. Ne u doslovnom smislu, naravno, ali postane samostalan, razvije potrebne vještine i vine se u stvaranje vlastitog uspješnog života. Čini mi se da se upravo to dogodilo i u vašem slučaju i kao “učiteljica” biste trebali biti više nego ponosni! Zašto onda niste? Jer, nažalost, vi kao “učiteljica” niste zadovoljni – tamo gdje jeste ne osjećate se dobro, a njezini novostečeni uspjesi svakim vas danom podsjećaju na sve ono što još niste ostvarili (i na ono što se možda duboko u sebi bojite da nikada nećete ostvariti), barem ne u obliku i na način na koji to ona ostvaruje (njezin muž je obrazovaniji od vašeg; njoj se već smiješi posao u struci, a vi nikako da pronađete bilo kakav posao; suprug joj ima trajne papire za razliku od vašeg i može se već uskoro preseliti u grad kojem vi težite). Što sada možete učiniti s ovim što osjećate? Počnite pisati i izbacite sve to na papir kako dolazi, bez srama i zadrške – podsjećam, svi smo mi krvavi ispod kože i sve što osjećate je ljudski. Nakon toga zasučite rukave, uzmite drugi papir i prebacite fokus na sebe i svoj život. Važno je da se prestanete uspoređivati s njom i bilo kim drugim, jer zapravo nemate pojma kakva je zaista njezina situacija. Naime, to što izvana sve izgleda super, ne znači da i jest super – i to nikada nećete moći saznati. Stoga, umjesto da se fokusirate samo na ono što vam nedostaje i to pronalazite u njoj, ponovno pogledajte koliko ste već postigli – obitelj, ljubav, hrabrost i upornost da izdržite teško razdoblje odvojenosti od supruga. Nakon toga postavite sebi nekoliko pitanja: Što točno u njezinoj situaciji u vama budi te osjećaje? Što vam zaista nedostaje – sigurnost, materijalne mogućnosti, priznanje, napredak? Gdje želite biti i koje korake možete početi aktivno poduzimati da biste tamo stigli? Tko vam može pomoći u tome? Koje alternative ili mogućnosti ne uspijevate vidjeti, iako možda postoje (promjena karijere – vaše ili suprugove, na primjer)? Kao što vidite, ključno je da više ne gubite energiju na negativnu usporedbu s njom, nego da iskoristite te neugodne emocije kao poticaj da usmjerite svoj život u pravcu u kojem želite da ide te da nastavite poduzimati potrebne korake kako bi se ostvarilo sve o čemu sanjate. Samo hrabro, uporno, fokusirano, strpljivo i – sretno!
Imam 22 godine i jako me muči situacija kod kuće.
Moja mama je osoba kojoj je cijeli život sveden na to da čisti, kuha i pere – ništa je drugo ne zanima. Često mene i tatu vrijeđa, i čak i kad je sve u redu, uvijek nađe nešto zbog čega će prigovarati ili se svađati. To me jako iscrpljuje i ubija iz dana u dan.
Kad joj kažem da bi možda trebala otići psihologu, kaže da je ona zdrava, a da smo mi nenormalni.
Zaista ne znam što da radim, jer me sve to sve više uništava.
Vjerujem da ti je teško živjeti u kući u kojoj je stalno napeto i gdje te netko stalno kritizira ili ti prigovara. To s vremenom može stvoriti snažan osjećaj emocionalne iscrpljenosti i nezadovoljstva, tim više ako druga osoba nije svjesna koliko doprinosi problemu time što se tako ponaša i kako bi puno više postigla miroljubivijim, ljubaznijim načinom komuniciranja. No, sigurna sam i da problem nije samo u tvojoj majci, već i u tebi i tati – naime, istina je uvijek “negdje u sredini”. Kad se radi o konfliktu, uvijek postoje dvije strane, i obje su u pravu u smislu da svaka vidi problem iz svog kuta. Zapamti, najlakše je vidjeti problem u drugima, a najteže u samom sebi – to vrijedi za sve vas. Sigurna sam da tvoja majka ima i puno kvaliteta, ali njezine osobne frustracije i nezadovoljstvo životom (sumnjam da su joj najveće zadovoljstvo samo čišćenje, kuhanje i pranje, već se u toj ulozi “našla”, iz ovog ili onog razloga) kontroliraju njezino ponašanje na negativan način. Naime, koliko sam uspjela razumjeti iz tvog upita, tvoja je mama jedna od onih osoba koje vjeruju da se uvijek mora biti koristan (zato stalno nešto radi po kući) i da pogreške nisu prihvatljive (pa često kritizira tebe i tatu). Vjerujem da je lako moguće i da su svađe koje pokreće s vama odraz njezina nezadovoljstva vašim udjelom u kućanskim aktivnostima (pretpostavljam da bi željela da joj više pomažete?). Upravo s obzirom na ovo posljednje, možda ne bi bilo loše da se ti i tata malo preispitate – pretjeruje li ona zaista toliko ili biste možda mogli malo više sudjelovati? Na tvom bih mjestu pokušala razgovarati s njom na drugačiji način – rekla bih joj iskreno da me boli što me toliko kritizira i da je molim da mi kaže kako joj mogu više pomoći, da želim da i ona bude dobro i da se počnemo manje svađati u kući. Ne znam hoćeš li uspjeti odmah, ali uz malo strpljenja moguće je da ćete ponovno pronaći zajednički, mirniji i suradljiviji način funkcioniranja pod istim krovom. Samo strpljivo – i sretno!
Zdravo!
Možda moje pitanje zvuči glupo, ali meni je zaista važno. Dakle, zanima me sljedeće: ako se dopisujem s nekim na Messengeru o nekoj temi i razgovor završimo, a sugovornik je htio reći još neku dodatnu informaciju, ali nije stigao ili je zaboravio, pa se kasnije sjetio i pomislio „Ma reći ću mu poslije“, ali opet zaboravio — sada me zanima: ako tu informaciju uopće ikada poželi podijeliti, kada bi se najkasnije to moglo očekivati?
Mislim, u smislu nekog maksimuma – koliko vremena može proći, a da psihološki i društveno to još uvijek ne bude „predugo“. Na primjer, ne možeš sjediti i jesti 24 sata neprekidno; svi bismo se složili da je to previše vremena. Dakle, u tom smislu me zanima ovaj scenarij.
Zdravo!
Za početak, ne postoje glupa pitanja. Šalu na stranu, vaše je pitanje svakako zanimljivo, ali vam na njega ne mogu odgovoriti potkrijepljeno znanstvenom podlogom iz domene psihologije, već samo i isključivo svojim osobnim mišljenjem kao Tijana. Dakle, ako mene pitate, s obzirom na užurbanost današnjeg načina života, konstantan multitasking i sveopću dekoncentriranost, nedostatak fokusa i zaboravljivost kod ljudi, sasvim je prirodno da vam se osoba javi vezano uz istu temu i nakon tjedan dana, možda čak i dva tjedna. Nakon toga je, dakako, malo zbunjujuće – iako, zašto ne? Ako je osoba otvorila s nekim drugim istu temu ili negdje naišla na neku informaciju (tekst, podcast, video...) koja ju je asocirala na vaš zadnji razgovor, onda to itekako ima smisla. Ako pak osoba odgovori na istu komunikaciju tek nakon mjesec dana ili više, a bez takvog povoda, vjerujem da bi trebala imati jako dobar razlog da toliko kasni s odgovorom. Svakako mislim da, ukoliko vam je ta ista informacija potrebna ranije, sasvim je društveno prihvatljivo, čak i poželjno, podsjetiti osobu dan ili dva nakon što vam još nije dala odgovor. U slučaju hitnosti, naravno, i isti dan – idealno izravnim pozivom na telefon.
Ne znam jesam li vam pomogla svojim odgovorom. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.