Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Prolazim kroz razdoblje prekida. On ne želi ni razgovarati sa mnom! Kako da se smirim?
Žao mi je što prolazite kroz teško razdoblje u životu. Prekid je uvijek bolan gubitak, a posebno onda kad nemamo priliku razgovarati, reći što nam je na duši i zatvoriti to poglavlje, jer ostavlja osjećaj nedovršenosti i bespomoćnosti. Ne znam iz kojeg razloga bivši partner ne želi razgovarati s vama otvoreno, ali moguće je da je to njegov način nošenja s boli. Ako ste pak imali “završni” razgovor i dobili priliku reći svoj dio priče, koliko god boljela daljina, vjerujte mi – ona je daleko bolje rješenje od produžavanja agonije, do čega dolazi upravo onda kada se partneri nastave čuti i nakon prekida. Najzdravije za obje strane je da nemaju kontakta sve dok oboje ne krenu dalje sa svojim životima i budu u mogućnosti čuti se s bivšim partnerom bez popratnog negativnog utjecaja na emocije. Evo nekoliko savjeta koji vam u međuvremenu mogu pomoći da se smirite i da lakše prebrodite ovo teško razdoblje. Sjetite se svakodnevno da je normalno osjećati tugu, ljutnju, bespomoćnost, usamljenost, pa čak i paniku. Sve je to dio procesa nošenja s gubitkom i svatko od nas prolazi takva razdoblja na svoj način. Štogod osjećate, imate pravo na to. Kako biste se lakše nosili sa svim tim emocijama, predlažem vam da počnete pisati, ukoliko već niste. Pišite njemu sve što osjećate i mislite. To mu, naravno, nećete poslati, ali će pomoći vama da posložite i otpustite sve ono što u vama kuha i što vas muči. Kada se osjećate preplavljeno, možete pokušati s vježbama disanja poput sljedeće: udahnite brojeći do 4, zadržite dah 2 sekunde, pa izdahnite brojeći do 6. Ponovite nekoliko puta dok ne osjetite da su se um i tijelo smirili. Ako ste ga do sada pratili na društvenim mrežama – prestanite to raditi. Saznavati novosti o njemu samo otvara i produbljuje ranu te je bogat izvor za stvaranje scenarija u glavi koji uopće ne moraju biti istiniti, a čak i da jesu, ne čine vam nimalo dobro. Radije se fokusirajte na ono što još imate u životu – izađite u šetnju, nazovite prijatelje i podružite se s njima, slušajte glazbu koja vam paše, otiđite na trening, upišite se na neku novu aktivnost, bacite se na učenje ili posao… Uglavnom, radite sve ono što vam može pomoći da napravite nešto dobro za sebe i što je usmjereno na vašu sadašnjost i budućnost – nikako na njega i prošlost s njim. Život uvijek ide dalje – krenite polako i hrabro i vi zajedno s njim. Sretno!
Poštovani, moj prijatelj ima suprugu s kojom je deset godina u braku i imali su skladan brak s dvoje djece. Neki dan je otišla na kavu s kolegom s posla, a nakon toga opet na kavu, i to od 6 popodne do 2 ujutro, s tim da su se prošetali uz more. Sve mu je rekla i ništa nije skrivala, ali on smatra da je to nepoštivanje, a ona uopće ne vidi gdje je pogriješila. Ja smatram da je on u pravu i da u malom mjestu to nije primjereno za nju. Ili?
Poštovani, u braku nije presudno što “općenito” jest ili nije u redu, nego kako se oboje osjećaju i što smatraju granicom poštovanja. Ako jedno od njih doživljava ponašanje kao povredu, a drugo to odbacuje, nastaje raskorak u percepciji i povjerenju koji može dovesti do razdora. Činjenica je da je ona provela jako puno vremena s kolegom, nasamo, i to u kontekstu koji može imati intimnu konotaciju. Sama duljina i intimnost okruženja čine situaciju osjetljivom, posebno u maloj sredini gdje se glasine brzo šire. S druge strane, ona to vidi kao nešto bezazleno i iskreno mu je rekla, što govori da nije htjela skrivati, no to ne znači automatski da je ponašanje bilo primjereno. U ovakvim situacijama najbolji put je razgovor o granicama — ne iz pozicije “ja sam u pravu, ti u krivu”, nego “što je za nas dvoje prihvatljivo i što oboje doživljavamo kao poštovanje”. Iz tog razloga, mislim da je važno da vaš prijatelj pokuša otvoreno, iskreno i smireno razgovarati sa svojom suprugom, objasniti joj svoje viđenje situacije i osjećaje koje mu ona uzrokuje pa joj može reći nešto poput "Vjerujem da mi nisi ništa sakrila i cijenim što si mi otvoreno rekla gdje si bila. Ipak, moram ti reći da se zbog te situacije osjećam neugodno i nepoštovano. Za mene, vrijeme provedeno nasamo s nekim suprotnog spola do kasno u noć prelazi granicu onoga što smatram primjerenim u našem braku, za tebe i za mene. Želim da se oboje osjećamo sigurno i poštovano, pa bih volio da razgovaramo i dogovorimo kakve su nam granice u ovakvim situacijama. Nije mi cilj zabranjivati druženja, nego da nađemo način koji će odgovarati i tebi i meni. Što kažeš" Nadam se da će ovaj razgovor pomoći u razrješenju navedene situacije. Sretno prijatelju!
Poštovana dr. Tijana,
kao grom iz vedra neba, tako je i meni moj sin (25) poslao poruku da ga ne oslovljavam mamino, nego imenom, da je htio sa mnom prekinuti svaki kontakt i da se bolje osjeća kada se rjeđe čujemo, tako isto i sa sestrom i ocem! Kako da se ponašam, šta da radim, kako da se približimo sinu i da mu pomognemo? Hvala, lijep pozdrav!
Poštovana, vjerujem da vas je poruka sina šokirala, zbunila, prestrašila i pogodila. Vrlo je važno da ne dozvolite ovim negativnim emocijama da vas preplave i da negativno utječu na vaše postupke prema njemu. On je očito donio odluku da treba veću udaljenost, barem za sada i ne znate tome razlog. To može biti zbog potrebe za samostalnošću i snažnijim osjećajem kontrole nad vlastitim životom, nerazjašnjenih zamjerki ili povreda iz prošlosti, osobnih problema koje ne zna (ili ne želi) podijeliti s vama ili jednostavno faze u kojoj želi redefinirati odnose sa svima iz obitelji. Koji god bio pravi razlog, koliko god je to za vas bolno, važno je da u ovom trenutku, poštujete granicu koju je postavio u javljanju. Za početak bih predložila da razgovarate sa suprugom i kćeri budući da je i s njima isto – ovo dakle nije ništa osobno samo protiv vas. Možda svi možete dogovoriti da mu date jednaku razinu prostora te se pokrenuti u smjeru da saznate nalazi li se u nekoj opasnosti - možete pokušati saznati više o njemu preko njegovih prijatelja i poznanika? Svakako pokušajte ostati smireni i podržavajući u komunikaciji s njim i nemojte u ovom trenutku inzistirati na javljanju, kao ni na objašnjenju njegove odluke. Možete mu napisati nešto poput “Poštujem tvoju želju, iako mi je teško. Ovdje sam ako poželiš razgovarati.” Jednom mjesečno možete probati poslati neku poruku poput “Nadam se da si dobro. Mislim na tebe. Javi se malo ako želiš, bit će mi drago čuti te”. U nadi da je ovo samo prolazna faza, te da će nakon nekog vremena biti spreman na nastavak tj. izgradnju novog, zrelijeg odnosa s vama, važno je da tada više slušate nego što govorite – cilj je da osjeti da nema osudu ili obranu. U međuvremenu, umjesto da stavite sav svoj fokus na njega i ovaj prekid odnosa, pokušajte usmjeriti energiju na sebe i svoj život. Znam da zvuči teško, ali kad djeca krenu graditi granice (čak i naglo), roditelji koji održe svoje aktivnosti, hobije i mrežu podrške lakše prebrode taj period i njihov život nastavi imati smisao, što je izrazito važno za osobnu dobrobit i mentalno zdravlje. Zapamtite, odnosi između roditelja i odrasle djece nisu jednosmjerna cesta – da bi veza živjela, obje strane moraju hodati prema sredini. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana, ne znam odakle početi, ali ukratko: u braku sam na daljinu i imamo četveromjesečnu bebu. On dolazi svakog vikenda, pa smo nekako naučili tako funkcionirati budući da smo i u vezu ušli iz ove situacije. Kada dođe vikendom, ne znam da li bih se radije smijala, plakala s njim, ispričala mu sve što me muči i što mi se nakuplja tijekom radnih dana, ili udarila brigu na veselje i radila nešto što oboje volimo. Dolaskom djeteta nekako se sve promijenilo, ali se ne bih usudila reći na gore. Jednostavno je drugačije. On hoće i želi da sudjeluje u svemu što je u vezi nje, ali nema nas dvoje u cijeloj priči. Nemamo zajedničko vrijeme samo za sebe, a budući da smo u specifičnoj životnoj situaciji, da nam nema tko pomoći u smislu baba i deda (život u drugom gradu), vrijeme se svodi na brigu o djetetu. Različiti smo tipovi (njemu je ok mir i da ostane kući cijeli dan), dok je meni s druge strane propao dan doslovno kad ne odem u šetnju i opsadno je stanje kada nemam barem neke dnevne mikroplanove i zadovoljstva koja su mi i motivacija da dođem do vikenda. Kad na sav taj, ionako po sebi kratak vikend, on isplanira da se vidi s nekim od prijatelja (što mogu shvatiti jer je odrastao u gradu gdje živim i razumijem da njegov posao u inozemstvu i stalno putovanje zahtijeva neku vrstu ispušnog ventila), ali istovremeno postanem svjesna da sam ja taj ventil pa mi ne preostaje ništa drugo nego čekati ga s djetetom u naručju. Moj potencijalni izlazak na kavu od pola sata zahtijeva maratonske pripreme koje obično traju četiri puta duže od samog izlaska (dojenje, izdavanje mlijeka za svaki slučaj, uspavljivanje jer majka to najbolje radi itd.), pa mi je nekad jednostavnije odustati. Meni on nikada nije uskratio da s nekim odem, ali sama ta organizacija u mojoj glavi se čini stresnija nego opcija da ostanem u stanu i opet radim nešto od aktivnosti od zajedničkog interesa. Znam da je problem u meni, ali ne znam kako da to premostim. Želim sačuvati brak, imati kompromis (iako isti znači omjer 90 % u korist njega), ali i ono zbog čega najviše patim jest kako da sačuvam svoj integritet i potrebu da nekad budem sama i radim stvari koje želim. Prije trudnoće obožavala sam putovanja i fitness, sada zbog specifičnosti situacije ne mogu uživati ni u jednom svom hobiju, osjećam se uskraćeno i frustrirano i ne znam koliko ću dugo moći raditi stvari koje se od mene očekuju. Jer nije isto otići na cijeli dan s društvom na roštilj i istrčati na kavu kad neko kaže: „Hajd sad ti, kosa raščupana i natekle oči od nespavanja?“ Samo da napomenem, nemamo svađe niti neke scene, ali ubija me to što se od mene nekako prešutno očekuje da sam uvijek dostupna za kuću i bebu, dok se život muževa nekako skoro pa nastavi u istom ritmu, obogaćen prinovom. Budući da nemamo pomoć u smislu baba i deda, oslanjamo se na sebe.
Poštovana, ono što ste mi opisali je nažalost vrlo česta, ali često neizgovorena dinamika kod parova koji postanu roditelji — pogotovo kad nema podrške sa strane i kad se radi o braku na daljinu. Vaše su se uloge umnožile: partnerica ste koja želi intimnost i zajedničko vrijeme, žena koja treba svoje male trenutke slobode da bi se osjećala živom, majka ste novorođenčeta i jedina osoba koja fizički i emocionalno stalno brine o bebi. Važno mi je stoga da dopre do vas poruka da niste vi problem - vaš osjećaj frustracije nije znak da ste “nezahvalna” ili da tražite previše, već da doživljavate prirodne posljedice neravnomjerne raspodjele tereta roditeljstva i izolacije u kojoj se nalazite. Kako biste ostali zdravi, ono što čujem da vam treba su prostori za predah (i fizički i mentalno), zajedničko vrijeme sa suprugom bez djeteta i mikro-aktivnosti za sebe (male stvari koje možete raditi i kad ste sami kako vaš dan ne bi izgledao samo kao niz zadataka oko bebe). Razmislite malo kako biste to mogli izvesti u praksi, a onda otvoreno i smireno porazgovarajte sa suprugom i zamolite ga za suradnju i pomoć u ostvarenju vašeg plana. Ovo se neke od mojih ideja: mogli biste naprimjer dogovoriti da jedan dio vikenda (npr. subota 10–12) beba bude samo s njim i to vrijeme koristite za ono što vama puni baterije; pokušajte svjesno odvojiti barem pola sata vikendom da radite nešto kao par, npr. zajednička kava dok beba spava u kolicima, ili gledanje serije (ili neka druga zajednička aktivnost); probajte uvesti barem 30 minuta dnevno “samo vaše vrijeme” (kratka vježba, telefonski razgovor s prijateljicom, knjiga, serija, heklanje ili bilo što drugo što vas opušta i puni). I obavezno počnite raditi, sami ili uz pomoć terapeuta (danas postoji i online opcija), na svom osjećaju krivnje (dovoljno ste dobra majka i onda kada trebate prostora za sebe) i na svom perfekcionizmu (ne moraju “se poklopiti sve zvijezde”da bi se izvukli iz kuće – dovoljno je dobro i s podočnjacima i u staroj trenirci). Za kraj, ne zaboravite da je prvih 6-12 mjeseci s bebom logistički najzahtjevnije i da će i ovo proći. Samo hrabro, strpljivo i nježno prema sebi. Sretno!
Poštovani,
pišem Vam jer mi je potrebna pomoć i razumijevanje u vezi sa situacijom koja me psihički iscrpljuje i navodi da sve češće sumnjam u sebe. Osobu o kojoj pišem poznajem već četiri godine, ali smo tek nedavno počeli viđati i ušli u intiman odnos. Od početka postoji emocionalna distanca – nikada mi nije rekao da sam lijepa, ne pokazuje nježnost, ne pruža osjećaj sigurnosti. Ne želi da definiramo naš odnos, a kada pokušam razgovarati o tome, često mi kaže da se „svijet ne vrti oko mene“. Njegovo ponašanje je često u obrascu toplo-hladno i to me dodatno zbunjuje i povređuje. Imam osjećaj da me ne vidi, iako sam pred njim potpuno ogoljena – dušom i tijelom. Smatram da sam privlačna žena, što mi i drugi – i žene i muškarci – često govore. Pišem mu pjesme, dijelove svoje poezije, ali ih nikada ne komentira. Dva pisca su mi čak predložila da objavim ono što pišem jer smatraju da je izuzetno snažno i lijepo. I pored svega toga, imam utisak da sam mu nebitna. Bila sam u braku iz kojeg sam izašla nakon emocionalnog i psihičkog zlostavljanja. Razvedena sam i dugo sam radila na tome da ponovo izgradim povjerenje i da otvorim svoje srce. On zna sve to. Zna koliko me boli kada se neko ponaša kao da ne vrijedim. I upravo zato mi je još teže što ne osjećam pažnju, sigurnost ni razumijevanje. Fizički mogu osjetiti zadovoljstvo sama, ali s njim ne mogu – jer se ne osjećam emocionalno povezano, ne osjećam se prihvaćeno. Kao da mi tijelo reagira na odsustvo bliskosti. On je jednom rekao da sam jedina žena koju nije doveo do vrhunca – i to me je dodatno uzdrmalo, jer mi je i kroz to poslao poruku da nešto sa mnom nije u redu. Počinjem ozbiljno vjerovati da je problem u meni. Da previše osjećam. Da previše dajem. I da sam, možda, jednostavno "teška". Ali ne mogu se oteti osjećaju da zaslužujem biti voljena, viđena i prihvaćena. Zato se i obraćam Vama – da pokušam razumjeti sebe, da ne izgubim ono malo vjere koje je ostalo i da naučim kako zaštititi svoje granice i sačuvati ono što jesam. Hvala Vam unaprijed.
Draga moja, ovo vam pišem kao psihologinja, ali i kao žena ženi. Sve što osjećate i mislite je ispravno i ne zaslužujete biti u odnosu s muškarcem koji čini da se ovako osjećate i da tako mislite o sebi. Vjerujem da je vaš prvi brak uništio vaše samopoštovanje i da inače nikad ne biste pristali da se netko ponaša prema vama na načine koji mi opisujete. Vaš partner je krvnik koji je našao svoju žrtvu i polako vas crpi dok mu vi to nesvjesno dopuštate u zamjenu za mrvice ljubavi – izolirane trenutke u kojima vam pruži malo topline – premalo da vam nahrani dušu, a taman toliko da ne odete i da nastavite strpljivo moliti kraj njegovog stola. Vi zaslužujete puno više od toga – zaslužujete da vas netko voli i cijeni, da želi biti s vama i da vam svaki dan svojim postupcima poručuje koliko ste mu bitni i nezamjenjivi, da su mu važne sve vaše potrebe pa i one seksualne i neće vas kriviti zato što ne možete doživjeti užitak već će se potruditi da vas do njega i dovede (a ne pokušati prebaciti krivnju na vas). S njim ćete se osjećati posebno, voljeno, sigurno, željeno, jedino i jedinstveno. Pokušajte osvijestiti je li ovo obrazac koji se ponavlja iz vašeg prvog braka? Seže li možda i dublje, u vaše djetinjstvo zbog odnosa s nekim od roditelja ili skrbnika? Odgovore na ova pitanja, kao i potrebnu pomoć, mislim da ćete sigurno dobiti na jednoj kvalitetnoj psihoterapiji. Jeste li već razmišljali o tome da potražite stručnu pomoć? Ako niste, imate zaista moju najtopliju preporuku. Samo hrabro, nježno i s puno ljubavi krenite na put borbe za samu sebe. Sretno!
Dečko je prekinuo sa mnom nakon više od dvije godine veze. Prekid se dogodio u trećem mjesecu ove godine. Mislila sam da vrijeme liječi, no meni je s vremenom sve teže jer sam izgubila osobu koju sam voljela najviše na svijetu i za koju sam bila spremna učiniti apsolutno sve. Radim sve kako bih barem malo odmaknula misli od toga, treniram, družim se itd., međutim bol ne prolazi i ja nakon četiri mjeseca plačem i strah me da ću tako zauvijek. Prijavila sam se na psihoterapiju, za koju se nadam da će mi pomoći, iako i u to trenutačno sumnjam. Razgovaram puno s prijateljicama, vrtim istu priču konstantno, iako mi se zna potrefiti period kada mislim da sam dobro, u jednom trenutku me ponovno sve sroza i vrati u depresivno stanje. Po glavi mi se konstantno motaju pitanja i strahovi da ću zauvijek ostati sama, da nikada više neću voljeti nekoga kao što sam voljela njega. Stvarno bih voljela ponovno biti dobro, sretna i zadovoljna sa svojim životom, međutim sve mi djeluje nekako crno i izgubila sam svaku nadu u “bolje sutra”.
Draga djevojko, iskreno mi je žao da tako patite. Kako mi opisujete svoju bol, čini mi se da je to bila vaša prva ljubav. Malo toga boli kao gubitak prve ljubavi. Osjećamo da ćemo umrijeti od tuge, da nam je netko iščupao srce, da ćemo zauvijek ostati sami i nesretni i da nikada više nećemo moći tako voljeti. Na našu sreću, prava je istina da boli, luđački, ali i da će proći. I da ćemo jednog dana opet upoznati nekog novog i da ćemo se onda pitati gdje je baš ta osoba bila cijeli naš život! Ta ljubav bit će zrelija, mirnija i toplija. No, do tada treba proći vremena. Kako bi si pomogli u oporavku važno je da prestanete ponavljati radnje koje vam otežavaju proces tugovanja (vrtjeti s prijateljicama stalno istu priču). Fokusirajte se neke druge koje pomažu izlječenju i zatvaranju poglavlja vašeg života poput psihoterapije, druženja s prijateljicama u aktivnostima u kojima uživate i usmjeravanje na nove teme u razgovoru, planiranje putovanja ili nekog novog projekta koji bi vas mogao obuzeti. Moguće je da bol koja jača vremena tumačite kao dokaz da se radi o “ljubavi života”, ali sasvim je prirodno da nakon početnog šoka vaš mozak polako shvaća da se prekid stvarno dogodio i da se vaš život nepovratno promijenio - nema više iluzije da će se sve “srediti”, a vi vratiti zajedno. Također, prirodno je i da oporavak dolazi u valovima – možete biti dobro tjedan dana pa opet doživjeti pad. To ne znači da se niste pomaknuli naprijed, nego da rana još zacjeljuje i da će trebati još vremena. I obavezno dajte terapiji šansu – možda sada sumnjate, što je također prirodno, ali terapeuti znaju voditi ljude upravo kroz ovu fazu i pomoći im da ne zapnu u beskonačnom krugu boli. Samo strpljivo i otvoreno, život još štošta sprema za vas. Sretno!
Kada sam u vezi, osim što sam anksiozna, stalno preispitujem tu vezu. Kad smo razdvojeni, ponekad razmišljam o raskidu, ali kada smo zajedno i pričamo, budem dobro. I poslije osjećam grižnju savjest jer sam uopće mislila o tome. U novu vezu sam ušla nakon duže veze s puno raskida, skoro godinu dana kasnije, i to s momkom u kojeg nisam bila zaljubljena, već sam vidjela da ima dosta kvaliteta i da mi odgovara po osobnosti. Ne znam je li normalno imati takva preispitivanja ili je to neko laganje sebe. Preosjetljiva sam i sve odnose tako mjerim, zato mi i prijateljski odnosi s vremena na vrijeme zahlade, ali brzo riješimo problem. Kada bih koncipirala pitanje, bilo bi – kako da se opustim u vezi? Hvala unaprijed.
Svi se mi bojimo biti povrijeđeni (ostavljeni), a neki od nas se posebno toga plaše. Kako bi tome doskočili (pokušali izbjeći najgore ili se “pripremili” ako se dogodi), koristimo naš um i njegove bezgranične kapacitete razmišljanja. Ponekad su nam ona korisna, a ponekad vrlo nekorisna kao što se to vama događa u vezama. Moguće je da ste tijekom odrastanja imali slične osjećaje u odnosu sa svojim primarnim skrbnicima (majkom? roditeljima? Ili s nekim drugim tko vas je odgojio?) – bili nesigurni, nikada niste znali “na čemu ste” i što od njih možete očekivati? Emocije koje ste primali su bile oprečne, nekad vrlo hladne i distancirane, a ponekad tople i brižne? Koja god bila vaša osobna priča, važno je da naučite slušati i svoje srce, a ne samo um. Što vam kaže srce – kako se osjećate kada ste s tim partnerom i kako se osjećate kada ste daleko (sigurno, voljeno, željeno, važno ili nesigurno, nevažno, nevidljivo)? Počnite to osvještavati dok se događa i zapitajte se tada otkud dolaze ti osjećaji (jesu li oni potkrijepljeni nekim partnerovim konkretnim ponašanjima ili samo vaš osjećaj koji ne razumijete zašto je ovdje). Što se pak tiče uma, važno je i da njega počnete trenirati u svoju korist. Kada vam dođu takve negativne misli, probajte ih malo preispitati. Zapitajte se – je li ova misao zaista činjenica ili možda samo produkt mojih trenutačnih osjećaja ili nekorisnih vjerovanja? Što bih savjetovala prijateljici da ima takvu misao? Koje dokaze imam da je ta misao točna? Imam li kakve dokaze protiv? Koje bi moglo biti neko alternativno viđenje? Odgovori koje ćete tako dobivati trebali bi vam pomoći da objektivnije sagledavate situacije. Zapamtite, kako bi upoznali druge potrebno je prvo dobro upoznati samog sebe. Uputite se na to putovanje hrabro i iskreno, vjerujem da ćete saznati mnoge korisne odgovore. Sretno!
Poštovanje, zaljubila sam se u momka s kojim sam izlazila, ali njegova su ponašanja zbunjujuća i kontradiktorna. Sasvim sigurno mu nije svejedno, ali ga nešto muči, mislim da nije još uvijek prebolio bivšu. Rekao je da ne želi vezu, da treba vremena za sebe....Može li se iz te distance nešto dobro izroditi ili to sve vodi prema kraju?
Poštovanje, čujem da ste se zaljubili u momka čije vas ponašanje zbunjuje. S jedne strane je rekao da ne želi vezu i da mu treba vrijeme za sebe (što znači da trenutačno nije emocionalno dostupan), a s druge strane nastavlja izlaziti s vama (što govori da mu se sviđate). Kako ste i sami mudro zaključili, sasvim je sigurno da mu nije svejedno (inače ne bi izlazio s vama) i moguće je da još nije prebolio bivšu djevojku (očito ste o tome razgovarali pa ste upućeni?). Nažalost, iako postoji mogućnost da on s vremenom osjeti spremnim na ozbiljan odnos s vama, takve situacije ipak najčešće vode u emocionalno iscrpljivanje i gubitak vremena one strane koja strpljivo čeka drugu da se “preda”. Imajte na umu da, ako se odlučite čekati ga neko vrijeme i nastaviti investirati u taj odnos unatoč činjenici da vas trenutačno drži na distanci, vrlo je moguće da se situacija nikad neće promijeniti i da ćete biti samo spona na njegovom putu oporavka od bivše djevojke. Stoga, najzdraviji izbor za vas bio bi, koliko god će vam to teško pasti, da mu ovom trenutku date prostor koji vas traži, da odete dalje svojim putem i da se posvetite svojem životu (bez njega). Na taj ćete način poštovati sebe, a njemu omogućiti da osjeti što znači život bez vas, te da se i on potrudi oko vašeg odnosa onda kada (i ako) se osjeti spremnim, naravno, pod uvjetom da ćete ga tada i dalje željeti u svom životu. Veze se ne grade na „možda jednom“ nego na svakodnevnim iskrenim i jasnim djelima. Zaslužujete kraj sebe osobu koja će biti sigurna da želi baš vas, i sada, i sutra. Nemojte nikada pristati na manje. Sretno!
Zdravo, htjela bih saznati je li ova osoba manipulator. Počeli smo si pisati prošle godine u kolovozu. Prva tri mjeseca bila su savršena, no onda sam mu, nakon mjesec dana, skrenula pažnju da nije prema meni dovoljno dobar. Na to se izvlačio, kazavši da mu je brat imao operaciju i da ima problema u firmu (to mi je bio prvi red flag gdje sam pomislila da je manipulativan). Onda smo si opet pisali, ali nikako da dođe do mene. Živi u Cazinu, dolazio je u Sarajevo više puta koje je sat i 50 minuta udaljeno od mog mjesta stanovanja, ali nikada nije predložio da se vidimo. Kada sam tražila iskreni odgovor o njegovim nedolascima, on me napao da što mene muči, da sumnjam da on ima nekog drugoga i slično.
Osim toga, on tvrdi da ne koristi društvene mreže, a na Instagramu lajka slike drugih cura, dok moje ne. Jednom sam bila nešto loše volje i on je rekao: “Meni djeca ne trebaju, da sam htio biti s djecom, bio bi s Eminom”. Nakon toga nam se komunikacija svela na iste rečenice – dobro jutro, radim, umoran sam. Kada sam ponovno spomenula dolazak, on je rekao da stvaram pritisak na njega, iako se dopisujemo već 11 mjeseci.
Jednog sam imala problema s ocem, na što mi je on odgovorio da nema vremena i da mu napišem u kratkim crtama jer ima posla. Sumnjala sam u njegov odgovor pa sam išla pogledati story od njegove rođakinje, zbog čega je na kraju nastala drama – napao me da je to kontrola i da ga brukam. Tu sam pukla i sasula sam mu svih 11 mjeseci u lice i rekla da je manipulator i narcis.
Čujem da vas je odnos s ovom osobom duboko povrijedio i da vas zbunjuje kontradiktornost u njegovom postupanju – s jedne strane govori da mu je stalo, a s druge se ponaša upravo suprotno. Nažalost, s obzirom na to što ste mi opisali, moguće je da se radi o osobi koja je sklona manipulacijama, koja nije u potpunosti iskrena s vama, koja je emocionalno distancirana i koja je primarno usmjerena na sebe i svoje potrebe. Nažalost, s takvom je osobom jako teško ostvariti zdravu i stabilnu emocionalnu vezu i drago mi je čuti da ste se zauzeli za sebe. Važno je da znate da niste "krivi" što ste se nadali nečemu više i što ste zatražili jasnoću – svi mi krećemo od sebe pa ste tako i vi ušli u taj odnos s iskrenim i čistim namjerama koje vas opisuju kao osobu. Iako će biti teško, slušajte i dalje sebe i čuvajte svoje granice – ljudi koji su skloni manipulacijama uvijek iznađu nove načine da se opravdaju i postignu razumijevanje druge strane. Svakako nemojte ni očekivati neki vid zatvaranja priče s njegove strane ili ispriku, teško da ćete ju dobiti jer bi time priznao da ste vi cijelo vrijeme bila u pravu. Jedino što je ovdje bitno jest da vi sebi kažete da zaslužujete bolje – odnos s partnerom koji vas poštuje, cijeni, koji je s vama iskren i otvoren i koji preuzima odgovornost za svoje postupke. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, u posljednjih mjesec dana imam izrazitu anksioznost i preplavljujući strah koji mi narušava kvalitetu života. Sve je počelo 14.06. s iznenadnim nepravilnim i ubrzanim radom srca (puls 170/min) koje je nastupilo u mirnoj situaciji, prilikom odlaska u krevet, dok sam bila na godišnjem odmoru (znači događaju nije prethodio nikakav stres). Prošla sam kardiološku obradu (UZV srca, holter EKG) – nalazi su uredni i bez značajnih promjena koje bi govorile u prilog bolesti srca. Od tog dana muči me neprestani strah od ponavljanja simptoma (tahikardije), stalno imam opsesivnu i ponavljajuću radnju (mjerenje pulsa), pogotovo dok se krećem kada se puls ubrza i onda sam ponovno u začaranom krugu straha, panike, iščekivanja 'lošeg ishoda' i sl. "Požar" gasim Helexom 0,25mg, no svjesna sam da je to samo - gašenje požara. Konkretan uzrok anksioznosti ne mogu pronaći (vodim uredan život, uredna prehrana, uredna tjelesna aktivnost, stabilna i zdrava veza, uredni obiteljski odnosi) jedino što bih mogla izdvojiti je stres na radnom mjestu (pritisak / očekivanja) - zaposlena sam kao liječnik. Pročitala sam par knjiga na temu paničnih napadaja, radim tehnike disanja / meditacije / mindfullness, ponekad pomogne, a ponekad me (kao jutros) toliko izbezumi iznenadno lupanje i ubrzani rad srca u mirovanju da sam otišla na hitni EKG koji ponovno ne pokazuje nikakvu značajnu patologiju. Moje pitanje jest: postoji li još nešto kako si mogu pomoći, radim li nešto krivo, trebam li dodati još nešto u svoj svakodnevni život da me konačno pusti taj strah od straha /smrti /čega god. Predstoji mi još ergometrija koje se također bojim s obzirom na to da ona ciljano izaziva porast pulsa, a moj mozak to automatski povezuje sa strahom, aritmijom i sl. Hvala Vam puno na izdvojenom vremenu i unaprijed hvala na Vašem odgovoru :)
Poštovana, čujem da ste mnogo toga o anksioznosti pročitali i da se sami (li uz pomoć lijeka) pokušavate uhvatiti u koštac s tim problemom, svaka vam čast, vrlo ste hrabri! Ono što mi tu jedino nedostaje je jedna kvalitetna psihoterapija sa stručnjakom, idealno iz kognitivno-bihevioralnog područja. Naime, znate da se taj poremećaj razvija i održava upravo na spirali koju ste opisali – izbjegavanje simptoma (iznenadno lupanje srca i ubrzani rad srca u mirovanju) i potencijalno zastrašujućih situacija (onih koje bi mogle uzrokovati simptom) ili izlaganje uz sig. ponašanja poput Helexa i mjerenja pulsa (ili drugih koje ovdje niste naveli). Kako biste izašli iz tog kruga, važno je izlagati se simptomu kojeg se bojite kao i situacijama koje vas plaše. Izlaganje se vrši postepeno, stupnjujući težinu tj. razinu straha i postepeno se ukidaju sig. ponašanja te se uči tolerirati anksioznost. Istovremeno se radi na promjeni kognicija (kao i setu pravila, pretpostavki i vjerovanja) koje su u podlozi cijeloj spirali i suočava se/prihvaća/spoznaje sa svojim strahom od straha, smrti, čega god. S obzirom na to da ste rekli da vas posao jako stresira, tome zasigurno postoji razlog (neka vaša očekivanja od vas samih ili drugih, vaše ideje o vašoj profesiji ili pacijentima, o zdravlju bolesti i smrti, i mnoga druga vjerovanja i stavovi koje imate, a koji čine da ste jako pod stresom na poslu). Iako je možda u jako puno vremena moguće samostalno proći kroz ovo, predlažem odlazak na psihoterapiju kako biste dobili potrebnu pomoć i vodstvo te kako bi taj proces bio što brži i kraći. Što duže traje, veća je vjerojatnost da će se kronicizirati, a onda će samo biti teže izaći. Stoga, nemojte više čekati ni dana. Samo hrabro kao i do sada, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.