Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovanje,
posljednjih mjesec dana osjećam se vrlo bespomoćno. Smjenjuju mi se misli koje mi ne daju mira, guši me i loše spavam. Osjećam stalni pritisak u prsima i veliku krivnju. Imam opsesivno-kompulzivni poremećaj već dugo, a imam 22 godine.
Prije dvije godine doživjela sam težak OKP napad, kakav nikada ranije nisam imala. U tom sam periodu razvijala blisko prijateljstvo i bila vrlo sretna, ali pojavile su se opsesivne misli vezane uz seksualnost i, nažalost, groinal response. Dugo sam to trpjela, no stanje je eskaliralo: prestala sam spavati, osjećala sam veliku krivnju i bojala se priznati prijateljici. Na kraju sam joj ipak rekla, iako ne odmah potpuno iskreno. Ona me nije osudila, već me podržala i htjela razgovarati. To mi je puno značilo.
Potražila sam i stručnu pomoć te išla na psihoterapiju dva mjeseca, no terapija mi nije odgovarala, a i financijski si to nisam mogla priuštiti. Inače, u osnovnoj školi prošla sam i psihičko vršnjačko nasilje – tada mi je mama bila jedina prijateljica.
Trenutno me muči strah da sam nekada davno prijateljičino zdravstveno iskustvo (koje mi je ispričala u povjerenju) spomenula roditeljima i djedu. Nisam to učinila zlonamjerno, nego više iz iznenađenja. Kada sam kasnije shvatila da joj to možda može smetati, priznala sam joj i zamolila oprost. Oprostila mi je, a ja sam od tada pazila što govorim.
Ipak, sada me proganjaju misli i slike da sam to možda rekla i nekome drugome. Provjeravala sam poruke i razgovore, nisam našla ništa, ali ne mogu se riješiti sumnje. Ne znam više što je istina, a što plod opsesivnih misli. Kada sam joj spomenula tu zabrinutost, rekla mi je da, ako se to dogodilo, ja to moram znati – i da bi tada prekinula naše prijateljstvo.
Situacija se zapravo dogodila prije godinu i pol, a ja se i dalje mučim s krivnjom. Stalo mi je do nje i puno sam naučila o povjerenju i prijateljstvu. Danas nikada ne bih postupila isto. Ali osjećam se jako loše, krivnja me izjeda, teško funkcioniram i ne mogu spremati ispite.
Molim za vaš savjet i unaprijed hvala na odgovoru.
Draga djevojko,
bilo mi je zaista teško pročitati ovo tvoje pismo – u njemu se očituje sva patnja borbe koju vodiš, a koja se zove OKP (opsesivno-kompulzivni poremećaj). OKP je anksiozni poremećaj koji može poprimiti mnogo različitih oblika, ali najčešće se sastoji od ponavljajućih misli i/ili radnji. Oni koji pate od OKP-a pokušavaju zaustaviti pojavljivanje tih misli odnosno izvođenje tih radnji, ali se osjećaju nemoćnima – obuzeti su tim mislima te se osjećaju prisiljenima izvesti određene radnje. Većina ljudi s vremena na vrijeme ima misli koje ih uznemiruju, a koje ne mogu izbaciti iz glave i ponekad izvode ponavljajuće radnje koje zbilja nisu potrebne, poput provjeravanja brave ili špine, unatoč tome što već znaju da su zaključane, odnosno zatvorene. No kod OKP-a radi se o tome da takve radnje izmaknu kontroli i postanu neugodne i mučne, baš kao što se to događa vama.
Zašto se to događa samo nekima? Postoji nasljedna sklonost za pojavu OKP-a, ali i poremećena aktivnost vezana uz neuroprijenosnik serotonin i njegove putove u mozgu. Također, osobe s OKP-om često imaju iznimno visoke kriterije, osobito na području morala i odgovornosti. To znači da neka misao, koju bi netko drugi jednostavno odbacio kao nebitnu, osobi s OKP-om može biti iznimno odvratna i neprihvatljiva i baš zato toliko nametajuća i nepodnošljiva. Također, osobe koje imaju OKP općenito su češće i intenzivnije tjeskobne i napete nego većina drugih ljudi te imaju slabiju toleranciju na uznemirujuća iskustva. Česte upale u dječjoj dobi izazvane bakterijom streptokok tipa A također mogu dovesti do razvoja OKP-a. Obično se javlja oko 20. godine života (može i ranije), često nakon stresnih događaja, a nakon što se prvi put pojavi, uobičajeno je da se OKP pogoršava u stresnim razdobljima (na primjer, vrijeme pripreme ispita na fakultetu).
I kako sada dalje? Obzirom da si veoma mlada, da je pred tobom cijeli život i da ti ovaj problem značajno utječe na kvalitetu života, moj ti je iskren savjet da ponovno potražiš stručnu pomoć. Naime, OKP je veoma kompleksan problem i u prošlosti je perspektiva izlječenja bila dosta slaba, no uz pomoć modernih tretmana poput kognitivno-bihevioralne terapije, istraživanja su pokazala da 70 do 80 % osoba koje imaju OKP postiže kroz nekoliko mjeseci veliki napredak i ostaje dobro ukoliko aktivno surađuje i radi zajedno sa svojim terapeutom.
Obzirom da si studentica, važno je da znaš da svaki grad ima studentski savjetovališni centar u okviru kojeg rade educirani psihoterapeuti (ovo je, na primjer, web adresa savjetovališta u Zagrebu: https://www.sczg.unizg.hr/obavijesti/besplatno-savjetovanje-i-psiholoska-pomoc) i u kojem imaš pravo dobiti besplatnu psihološku pomoć i psihoterapiju. Javi se, molim te, već danas!
U međuvremenu možeš pokušati i sama s jednom snažnom KBT tehnikom koja se zove METODA 4 KORAKA. Opisat ću je ovdje korak po korak:
1. PREIMENOVANJE
Prepoznaj i imenuj opsesivne misli i kompulzivne radnje kao simptome OKP-a. Umjesto da kažeš „Moram provjeriti sa svima jesam li im što rekla“, reci si: „Misao da sada… je samo moja opsesija, a poriv da sada napravim… je samo moja kompulzija za koju moj mozak misli da će smanjiti moju uznemirenost.“
Cilj: osvijestiti da misao nije isto što i činjenica.
2. PRIPISIVANJE
Reci si: „Ova misao dolazi iz mog OKP-a, to nije nešto što ja stvarno želim ili mislim.“
Cilj: smanjiti identifikaciju s mislima i smanjiti osjećaj krivnje.
3. PREUSMJERAVANJE POZORNOSTI
Reci sebi: „Sada ću primijeniti pravilo 15 minuta. Barem 15 minuta ću se truditi fokusirati svoju pažnju na… Svakih 5 minuta ću provjeravati koliko je jaka moja potreba za kompulzijom i vjerojatno ću vidjeti da ona ne traje vječno, da njezin intenzitet slabi kako ne reagiram. Vidjet ću i da se ništa loše neće dogoditi ako ne napravim kompulziju.“
Cilj: treniranje mozga da stvori nove obrasce ponašanja.
4. PONOVNA PROCJENA
Postupno mijenjaš svoj stav prema OKP mislima: „Ove misli nisu činjenice i ne zaslužuju moju pažnju. To što mi se događa je moj OKP. Sada znam kako se nositi s tim mislima i porivima i ako se ponovi, imam ovaj alat.“
Cilj: smanjenje utjecaja i uvjerenja u istinitost OKP misli.
Samo hrabro i sretno!
Pozdrav! Cijeli život patim od socijalne anksioznosti, drhtanja ruku, plitkog daha, straha od budućnosti. Izbjegavam razne situacije, ne smijem sam ići nigdje zbog anksioznosti. Imam i toksičan stid, nisko samopouzdanje. Majka mi je perfekcionist, a otac je rijetko kada bio kući kada sam bio manji. Živio sam s dosta njih u kući – baba, djed, stric itd. Nemam povjerenja u ljude. Teško mi je i da se zaposlim. Šta je rješenje za moju situaciju, koja terapija bi bila uspješna? Da li imam možda i neku traumu iz djetinjstva?
Pozdrav i vama! Jako mi je žao što vam je teško i što se svakodnevno borite sa svim ovim poteškoćama koje, kako čujem, značajno utječu na kvalitetu vašeg života (izbjegavate razne situacije, teško vam je zaposliti se, ne usuđujete se nigdje ići samostalno, nemate povjerenja u ljude). Želim vas ohrabriti i reći da mi je drago što ste mi se obratili jer moguće je pobijediti strahove o kojima pišete i osjećati se bolje. Nisam ljubitelj postavljanja dijagnoza, niti imam dovoljno elemenata da bih nešto mogla tvrditi sa sigurnošću, no kako ste i sami lijepo prepoznali, vjerujem da se tu radi o niskom samopoštovanju i mogućim oblicima anksioznosti, od kojih je zasigurno jedna ona socijalna. Perfekcionistički roditelji često kod djece stvaraju osjećaj da "nisu dovoljno dobra" i da se ljubav treba zaslužiti, što otvara prostor za različite emocionalne traume, baš kao i nedostupan otac.
No, ponavljam, svi ovi problemi mogu pronaći svoje rješenje – trebat će samo truda i strpljenja s vaše strane te vodstvo i pomoć nekog stručnjaka. Idealno bi bilo kada biste se, za početak, obratili kognitivno-bihevioralnom terapeutu – on će vas znati usmjeriti kako se bolje nositi s anksioznošću i njezinim simptomima, kao i kako ojačati svoje samopoštovanje. Ako se tijekom terapije otkrije da postoje traume koje vas ometaju i koje ne uspijevate obraditi na terapiji, tada će biti dobro da potražite EMDR terapeuta koji će vas voditi u tom dijelu. Ako bude potrebe, obiteljske dinamike uspješno ćete obraditi kroz gestalt terapiju ili psihodramu, no za početak bih svakako krenula s terapijom anksioznosti i jačanjem samopoštovanja kroz KBT (kognitivno-bihevioralnu terapiju).
Ono što je temeljno najvažnije, bez obzira na oblik terapije koji izabrali, jest pronaći terapeuta koji vam odgovara kao osoba i s kojim osjećate sigurnost i razumijevanje. Dok ste u potrazi za terapeutom, možete si pokušati pomoći i sami. Za početak, pogledajte par videa iz naše arhive – vjerujem da će vam biti od pomoći:
Također, počnite pisati dnevnik – pisanje stvara emocionalnu jasnoću i pomaže posložiti misli koje su u nama zgurane i zapetljane. Postupno se izlažite svojim strahovima, makar malo, primjerice kratkom šetnjom samostalno oko zgrade/kuće ili zamišljanjem u glavi onoga što biste zaista rekli nekome, iako se sada toga, primjerice, bojite. I zapamtite: niste ni "pogrešni" niti "slabi". Vi ste, kao i svi mi, samo produkt svojih okolnosti i ono što vam danas otežava život, u djetinjstvu vam je pomoglo da preživite. Samo hrabro i sretno!
Prolazim kroz razdoblje prekida. On ne želi ni razgovarati sa mnom! Kako da se smirim?
Žao mi je što prolazite kroz teško razdoblje u životu. Prekid je uvijek bolan gubitak, a posebno onda kad nemamo priliku razgovarati, reći što nam je na duši i zatvoriti to poglavlje, jer ostavlja osjećaj nedovršenosti i bespomoćnosti. Ne znam iz kojeg razloga bivši partner ne želi razgovarati s vama otvoreno, ali moguće je da je to njegov način nošenja s boli. Ako ste pak imali “završni” razgovor i dobili priliku reći svoj dio priče, koliko god boljela daljina, vjerujte mi – ona je daleko bolje rješenje od produžavanja agonije, do čega dolazi upravo onda kada se partneri nastave čuti i nakon prekida. Najzdravije za obje strane je da nemaju kontakta sve dok oboje ne krenu dalje sa svojim životima i budu u mogućnosti čuti se s bivšim partnerom bez popratnog negativnog utjecaja na emocije. Evo nekoliko savjeta koji vam u međuvremenu mogu pomoći da se smirite i da lakše prebrodite ovo teško razdoblje. Sjetite se svakodnevno da je normalno osjećati tugu, ljutnju, bespomoćnost, usamljenost, pa čak i paniku. Sve je to dio procesa nošenja s gubitkom i svatko od nas prolazi takva razdoblja na svoj način. Štogod osjećate, imate pravo na to. Kako biste se lakše nosili sa svim tim emocijama, predlažem vam da počnete pisati, ukoliko već niste. Pišite njemu sve što osjećate i mislite. To mu, naravno, nećete poslati, ali će pomoći vama da posložite i otpustite sve ono što u vama kuha i što vas muči. Kada se osjećate preplavljeno, možete pokušati s vježbama disanja poput sljedeće: udahnite brojeći do 4, zadržite dah 2 sekunde, pa izdahnite brojeći do 6. Ponovite nekoliko puta dok ne osjetite da su se um i tijelo smirili. Ako ste ga do sada pratili na društvenim mrežama – prestanite to raditi. Saznavati novosti o njemu samo otvara i produbljuje ranu te je bogat izvor za stvaranje scenarija u glavi koji uopće ne moraju biti istiniti, a čak i da jesu, ne čine vam nimalo dobro. Radije se fokusirajte na ono što još imate u životu – izađite u šetnju, nazovite prijatelje i podružite se s njima, slušajte glazbu koja vam paše, otiđite na trening, upišite se na neku novu aktivnost, bacite se na učenje ili posao… Uglavnom, radite sve ono što vam može pomoći da napravite nešto dobro za sebe i što je usmjereno na vašu sadašnjost i budućnost – nikako na njega i prošlost s njim. Život uvijek ide dalje – krenite polako i hrabro i vi zajedno s njim. Sretno!
Poštovani, moj prijatelj ima suprugu s kojom je deset godina u braku i imali su skladan brak s dvoje djece. Neki dan je otišla na kavu s kolegom s posla, a nakon toga opet na kavu, i to od 6 popodne do 2 ujutro, s tim da su se prošetali uz more. Sve mu je rekla i ništa nije skrivala, ali on smatra da je to nepoštivanje, a ona uopće ne vidi gdje je pogriješila. Ja smatram da je on u pravu i da u malom mjestu to nije primjereno za nju. Ili?
Poštovani, u braku nije presudno što “općenito” jest ili nije u redu, nego kako se oboje osjećaju i što smatraju granicom poštovanja. Ako jedno od njih doživljava ponašanje kao povredu, a drugo to odbacuje, nastaje raskorak u percepciji i povjerenju koji može dovesti do razdora. Činjenica je da je ona provela jako puno vremena s kolegom, nasamo, i to u kontekstu koji može imati intimnu konotaciju. Sama duljina i intimnost okruženja čine situaciju osjetljivom, posebno u maloj sredini gdje se glasine brzo šire. S druge strane, ona to vidi kao nešto bezazleno i iskreno mu je rekla, što govori da nije htjela skrivati, no to ne znači automatski da je ponašanje bilo primjereno. U ovakvim situacijama najbolji put je razgovor o granicama — ne iz pozicije “ja sam u pravu, ti u krivu”, nego “što je za nas dvoje prihvatljivo i što oboje doživljavamo kao poštovanje”. Iz tog razloga, mislim da je važno da vaš prijatelj pokuša otvoreno, iskreno i smireno razgovarati sa svojom suprugom, objasniti joj svoje viđenje situacije i osjećaje koje mu ona uzrokuje pa joj može reći nešto poput "Vjerujem da mi nisi ništa sakrila i cijenim što si mi otvoreno rekla gdje si bila. Ipak, moram ti reći da se zbog te situacije osjećam neugodno i nepoštovano. Za mene, vrijeme provedeno nasamo s nekim suprotnog spola do kasno u noć prelazi granicu onoga što smatram primjerenim u našem braku, za tebe i za mene. Želim da se oboje osjećamo sigurno i poštovano, pa bih volio da razgovaramo i dogovorimo kakve su nam granice u ovakvim situacijama. Nije mi cilj zabranjivati druženja, nego da nađemo način koji će odgovarati i tebi i meni. Što kažeš" Nadam se da će ovaj razgovor pomoći u razrješenju navedene situacije. Sretno prijatelju!
Poštovana dr. Tijana,
kao grom iz vedra neba, tako je i meni moj sin (25) poslao poruku da ga ne oslovljavam mamino, nego imenom, da je htio sa mnom prekinuti svaki kontakt i da se bolje osjeća kada se rjeđe čujemo, tako isto i sa sestrom i ocem! Kako da se ponašam, šta da radim, kako da se približimo sinu i da mu pomognemo? Hvala, lijep pozdrav!
Poštovana, vjerujem da vas je poruka sina šokirala, zbunila, prestrašila i pogodila. Vrlo je važno da ne dozvolite ovim negativnim emocijama da vas preplave i da negativno utječu na vaše postupke prema njemu. On je očito donio odluku da treba veću udaljenost, barem za sada i ne znate tome razlog. To može biti zbog potrebe za samostalnošću i snažnijim osjećajem kontrole nad vlastitim životom, nerazjašnjenih zamjerki ili povreda iz prošlosti, osobnih problema koje ne zna (ili ne želi) podijeliti s vama ili jednostavno faze u kojoj želi redefinirati odnose sa svima iz obitelji. Koji god bio pravi razlog, koliko god je to za vas bolno, važno je da u ovom trenutku, poštujete granicu koju je postavio u javljanju. Za početak bih predložila da razgovarate sa suprugom i kćeri budući da je i s njima isto – ovo dakle nije ništa osobno samo protiv vas. Možda svi možete dogovoriti da mu date jednaku razinu prostora te se pokrenuti u smjeru da saznate nalazi li se u nekoj opasnosti - možete pokušati saznati više o njemu preko njegovih prijatelja i poznanika? Svakako pokušajte ostati smireni i podržavajući u komunikaciji s njim i nemojte u ovom trenutku inzistirati na javljanju, kao ni na objašnjenju njegove odluke. Možete mu napisati nešto poput “Poštujem tvoju želju, iako mi je teško. Ovdje sam ako poželiš razgovarati.” Jednom mjesečno možete probati poslati neku poruku poput “Nadam se da si dobro. Mislim na tebe. Javi se malo ako želiš, bit će mi drago čuti te”. U nadi da je ovo samo prolazna faza, te da će nakon nekog vremena biti spreman na nastavak tj. izgradnju novog, zrelijeg odnosa s vama, važno je da tada više slušate nego što govorite – cilj je da osjeti da nema osudu ili obranu. U međuvremenu, umjesto da stavite sav svoj fokus na njega i ovaj prekid odnosa, pokušajte usmjeriti energiju na sebe i svoj život. Znam da zvuči teško, ali kad djeca krenu graditi granice (čak i naglo), roditelji koji održe svoje aktivnosti, hobije i mrežu podrške lakše prebrode taj period i njihov život nastavi imati smisao, što je izrazito važno za osobnu dobrobit i mentalno zdravlje. Zapamtite, odnosi između roditelja i odrasle djece nisu jednosmjerna cesta – da bi veza živjela, obje strane moraju hodati prema sredini. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana, ne znam odakle početi, ali ukratko: u braku sam na daljinu i imamo četveromjesečnu bebu. On dolazi svakog vikenda, pa smo nekako naučili tako funkcionirati budući da smo i u vezu ušli iz ove situacije. Kada dođe vikendom, ne znam da li bih se radije smijala, plakala s njim, ispričala mu sve što me muči i što mi se nakuplja tijekom radnih dana, ili udarila brigu na veselje i radila nešto što oboje volimo. Dolaskom djeteta nekako se sve promijenilo, ali se ne bih usudila reći na gore. Jednostavno je drugačije. On hoće i želi da sudjeluje u svemu što je u vezi nje, ali nema nas dvoje u cijeloj priči. Nemamo zajedničko vrijeme samo za sebe, a budući da smo u specifičnoj životnoj situaciji, da nam nema tko pomoći u smislu baba i deda (život u drugom gradu), vrijeme se svodi na brigu o djetetu. Različiti smo tipovi (njemu je ok mir i da ostane kući cijeli dan), dok je meni s druge strane propao dan doslovno kad ne odem u šetnju i opsadno je stanje kada nemam barem neke dnevne mikroplanove i zadovoljstva koja su mi i motivacija da dođem do vikenda. Kad na sav taj, ionako po sebi kratak vikend, on isplanira da se vidi s nekim od prijatelja (što mogu shvatiti jer je odrastao u gradu gdje živim i razumijem da njegov posao u inozemstvu i stalno putovanje zahtijeva neku vrstu ispušnog ventila), ali istovremeno postanem svjesna da sam ja taj ventil pa mi ne preostaje ništa drugo nego čekati ga s djetetom u naručju. Moj potencijalni izlazak na kavu od pola sata zahtijeva maratonske pripreme koje obično traju četiri puta duže od samog izlaska (dojenje, izdavanje mlijeka za svaki slučaj, uspavljivanje jer majka to najbolje radi itd.), pa mi je nekad jednostavnije odustati. Meni on nikada nije uskratio da s nekim odem, ali sama ta organizacija u mojoj glavi se čini stresnija nego opcija da ostanem u stanu i opet radim nešto od aktivnosti od zajedničkog interesa. Znam da je problem u meni, ali ne znam kako da to premostim. Želim sačuvati brak, imati kompromis (iako isti znači omjer 90 % u korist njega), ali i ono zbog čega najviše patim jest kako da sačuvam svoj integritet i potrebu da nekad budem sama i radim stvari koje želim. Prije trudnoće obožavala sam putovanja i fitness, sada zbog specifičnosti situacije ne mogu uživati ni u jednom svom hobiju, osjećam se uskraćeno i frustrirano i ne znam koliko ću dugo moći raditi stvari koje se od mene očekuju. Jer nije isto otići na cijeli dan s društvom na roštilj i istrčati na kavu kad neko kaže: „Hajd sad ti, kosa raščupana i natekle oči od nespavanja?“ Samo da napomenem, nemamo svađe niti neke scene, ali ubija me to što se od mene nekako prešutno očekuje da sam uvijek dostupna za kuću i bebu, dok se život muževa nekako skoro pa nastavi u istom ritmu, obogaćen prinovom. Budući da nemamo pomoć u smislu baba i deda, oslanjamo se na sebe.
Poštovana, ono što ste mi opisali je nažalost vrlo česta, ali često neizgovorena dinamika kod parova koji postanu roditelji — pogotovo kad nema podrške sa strane i kad se radi o braku na daljinu. Vaše su se uloge umnožile: partnerica ste koja želi intimnost i zajedničko vrijeme, žena koja treba svoje male trenutke slobode da bi se osjećala živom, majka ste novorođenčeta i jedina osoba koja fizički i emocionalno stalno brine o bebi. Važno mi je stoga da dopre do vas poruka da niste vi problem - vaš osjećaj frustracije nije znak da ste “nezahvalna” ili da tražite previše, već da doživljavate prirodne posljedice neravnomjerne raspodjele tereta roditeljstva i izolacije u kojoj se nalazite. Kako biste ostali zdravi, ono što čujem da vam treba su prostori za predah (i fizički i mentalno), zajedničko vrijeme sa suprugom bez djeteta i mikro-aktivnosti za sebe (male stvari koje možete raditi i kad ste sami kako vaš dan ne bi izgledao samo kao niz zadataka oko bebe). Razmislite malo kako biste to mogli izvesti u praksi, a onda otvoreno i smireno porazgovarajte sa suprugom i zamolite ga za suradnju i pomoć u ostvarenju vašeg plana. Ovo se neke od mojih ideja: mogli biste naprimjer dogovoriti da jedan dio vikenda (npr. subota 10–12) beba bude samo s njim i to vrijeme koristite za ono što vama puni baterije; pokušajte svjesno odvojiti barem pola sata vikendom da radite nešto kao par, npr. zajednička kava dok beba spava u kolicima, ili gledanje serije (ili neka druga zajednička aktivnost); probajte uvesti barem 30 minuta dnevno “samo vaše vrijeme” (kratka vježba, telefonski razgovor s prijateljicom, knjiga, serija, heklanje ili bilo što drugo što vas opušta i puni). I obavezno počnite raditi, sami ili uz pomoć terapeuta (danas postoji i online opcija), na svom osjećaju krivnje (dovoljno ste dobra majka i onda kada trebate prostora za sebe) i na svom perfekcionizmu (ne moraju “se poklopiti sve zvijezde”da bi se izvukli iz kuće – dovoljno je dobro i s podočnjacima i u staroj trenirci). Za kraj, ne zaboravite da je prvih 6-12 mjeseci s bebom logistički najzahtjevnije i da će i ovo proći. Samo hrabro, strpljivo i nježno prema sebi. Sretno!
Poštovani,
pišem Vam jer mi je potrebna pomoć i razumijevanje u vezi sa situacijom koja me psihički iscrpljuje i navodi da sve češće sumnjam u sebe. Osobu o kojoj pišem poznajem već četiri godine, ali smo tek nedavno počeli viđati i ušli u intiman odnos. Od početka postoji emocionalna distanca – nikada mi nije rekao da sam lijepa, ne pokazuje nježnost, ne pruža osjećaj sigurnosti. Ne želi da definiramo naš odnos, a kada pokušam razgovarati o tome, često mi kaže da se „svijet ne vrti oko mene“. Njegovo ponašanje je često u obrascu toplo-hladno i to me dodatno zbunjuje i povređuje. Imam osjećaj da me ne vidi, iako sam pred njim potpuno ogoljena – dušom i tijelom. Smatram da sam privlačna žena, što mi i drugi – i žene i muškarci – često govore. Pišem mu pjesme, dijelove svoje poezije, ali ih nikada ne komentira. Dva pisca su mi čak predložila da objavim ono što pišem jer smatraju da je izuzetno snažno i lijepo. I pored svega toga, imam utisak da sam mu nebitna. Bila sam u braku iz kojeg sam izašla nakon emocionalnog i psihičkog zlostavljanja. Razvedena sam i dugo sam radila na tome da ponovo izgradim povjerenje i da otvorim svoje srce. On zna sve to. Zna koliko me boli kada se neko ponaša kao da ne vrijedim. I upravo zato mi je još teže što ne osjećam pažnju, sigurnost ni razumijevanje. Fizički mogu osjetiti zadovoljstvo sama, ali s njim ne mogu – jer se ne osjećam emocionalno povezano, ne osjećam se prihvaćeno. Kao da mi tijelo reagira na odsustvo bliskosti. On je jednom rekao da sam jedina žena koju nije doveo do vrhunca – i to me je dodatno uzdrmalo, jer mi je i kroz to poslao poruku da nešto sa mnom nije u redu. Počinjem ozbiljno vjerovati da je problem u meni. Da previše osjećam. Da previše dajem. I da sam, možda, jednostavno "teška". Ali ne mogu se oteti osjećaju da zaslužujem biti voljena, viđena i prihvaćena. Zato se i obraćam Vama – da pokušam razumjeti sebe, da ne izgubim ono malo vjere koje je ostalo i da naučim kako zaštititi svoje granice i sačuvati ono što jesam. Hvala Vam unaprijed.
Draga moja, ovo vam pišem kao psihologinja, ali i kao žena ženi. Sve što osjećate i mislite je ispravno i ne zaslužujete biti u odnosu s muškarcem koji čini da se ovako osjećate i da tako mislite o sebi. Vjerujem da je vaš prvi brak uništio vaše samopoštovanje i da inače nikad ne biste pristali da se netko ponaša prema vama na načine koji mi opisujete. Vaš partner je krvnik koji je našao svoju žrtvu i polako vas crpi dok mu vi to nesvjesno dopuštate u zamjenu za mrvice ljubavi – izolirane trenutke u kojima vam pruži malo topline – premalo da vam nahrani dušu, a taman toliko da ne odete i da nastavite strpljivo moliti kraj njegovog stola. Vi zaslužujete puno više od toga – zaslužujete da vas netko voli i cijeni, da želi biti s vama i da vam svaki dan svojim postupcima poručuje koliko ste mu bitni i nezamjenjivi, da su mu važne sve vaše potrebe pa i one seksualne i neće vas kriviti zato što ne možete doživjeti užitak već će se potruditi da vas do njega i dovede (a ne pokušati prebaciti krivnju na vas). S njim ćete se osjećati posebno, voljeno, sigurno, željeno, jedino i jedinstveno. Pokušajte osvijestiti je li ovo obrazac koji se ponavlja iz vašeg prvog braka? Seže li možda i dublje, u vaše djetinjstvo zbog odnosa s nekim od roditelja ili skrbnika? Odgovore na ova pitanja, kao i potrebnu pomoć, mislim da ćete sigurno dobiti na jednoj kvalitetnoj psihoterapiji. Jeste li već razmišljali o tome da potražite stručnu pomoć? Ako niste, imate zaista moju najtopliju preporuku. Samo hrabro, nježno i s puno ljubavi krenite na put borbe za samu sebe. Sretno!
Dečko je prekinuo sa mnom nakon više od dvije godine veze. Prekid se dogodio u trećem mjesecu ove godine. Mislila sam da vrijeme liječi, no meni je s vremenom sve teže jer sam izgubila osobu koju sam voljela najviše na svijetu i za koju sam bila spremna učiniti apsolutno sve. Radim sve kako bih barem malo odmaknula misli od toga, treniram, družim se itd., međutim bol ne prolazi i ja nakon četiri mjeseca plačem i strah me da ću tako zauvijek. Prijavila sam se na psihoterapiju, za koju se nadam da će mi pomoći, iako i u to trenutačno sumnjam. Razgovaram puno s prijateljicama, vrtim istu priču konstantno, iako mi se zna potrefiti period kada mislim da sam dobro, u jednom trenutku me ponovno sve sroza i vrati u depresivno stanje. Po glavi mi se konstantno motaju pitanja i strahovi da ću zauvijek ostati sama, da nikada više neću voljeti nekoga kao što sam voljela njega. Stvarno bih voljela ponovno biti dobro, sretna i zadovoljna sa svojim životom, međutim sve mi djeluje nekako crno i izgubila sam svaku nadu u “bolje sutra”.
Draga djevojko, iskreno mi je žao da tako patite. Kako mi opisujete svoju bol, čini mi se da je to bila vaša prva ljubav. Malo toga boli kao gubitak prve ljubavi. Osjećamo da ćemo umrijeti od tuge, da nam je netko iščupao srce, da ćemo zauvijek ostati sami i nesretni i da nikada više nećemo moći tako voljeti. Na našu sreću, prava je istina da boli, luđački, ali i da će proći. I da ćemo jednog dana opet upoznati nekog novog i da ćemo se onda pitati gdje je baš ta osoba bila cijeli naš život! Ta ljubav bit će zrelija, mirnija i toplija. No, do tada treba proći vremena. Kako bi si pomogli u oporavku važno je da prestanete ponavljati radnje koje vam otežavaju proces tugovanja (vrtjeti s prijateljicama stalno istu priču). Fokusirajte se neke druge koje pomažu izlječenju i zatvaranju poglavlja vašeg života poput psihoterapije, druženja s prijateljicama u aktivnostima u kojima uživate i usmjeravanje na nove teme u razgovoru, planiranje putovanja ili nekog novog projekta koji bi vas mogao obuzeti. Moguće je da bol koja jača vremena tumačite kao dokaz da se radi o “ljubavi života”, ali sasvim je prirodno da nakon početnog šoka vaš mozak polako shvaća da se prekid stvarno dogodio i da se vaš život nepovratno promijenio - nema više iluzije da će se sve “srediti”, a vi vratiti zajedno. Također, prirodno je i da oporavak dolazi u valovima – možete biti dobro tjedan dana pa opet doživjeti pad. To ne znači da se niste pomaknuli naprijed, nego da rana još zacjeljuje i da će trebati još vremena. I obavezno dajte terapiji šansu – možda sada sumnjate, što je također prirodno, ali terapeuti znaju voditi ljude upravo kroz ovu fazu i pomoći im da ne zapnu u beskonačnom krugu boli. Samo strpljivo i otvoreno, život još štošta sprema za vas. Sretno!
Kada sam u vezi, osim što sam anksiozna, stalno preispitujem tu vezu. Kad smo razdvojeni, ponekad razmišljam o raskidu, ali kada smo zajedno i pričamo, budem dobro. I poslije osjećam grižnju savjest jer sam uopće mislila o tome. U novu vezu sam ušla nakon duže veze s puno raskida, skoro godinu dana kasnije, i to s momkom u kojeg nisam bila zaljubljena, već sam vidjela da ima dosta kvaliteta i da mi odgovara po osobnosti. Ne znam je li normalno imati takva preispitivanja ili je to neko laganje sebe. Preosjetljiva sam i sve odnose tako mjerim, zato mi i prijateljski odnosi s vremena na vrijeme zahlade, ali brzo riješimo problem. Kada bih koncipirala pitanje, bilo bi – kako da se opustim u vezi? Hvala unaprijed.
Svi se mi bojimo biti povrijeđeni (ostavljeni), a neki od nas se posebno toga plaše. Kako bi tome doskočili (pokušali izbjeći najgore ili se “pripremili” ako se dogodi), koristimo naš um i njegove bezgranične kapacitete razmišljanja. Ponekad su nam ona korisna, a ponekad vrlo nekorisna kao što se to vama događa u vezama. Moguće je da ste tijekom odrastanja imali slične osjećaje u odnosu sa svojim primarnim skrbnicima (majkom? roditeljima? Ili s nekim drugim tko vas je odgojio?) – bili nesigurni, nikada niste znali “na čemu ste” i što od njih možete očekivati? Emocije koje ste primali su bile oprečne, nekad vrlo hladne i distancirane, a ponekad tople i brižne? Koja god bila vaša osobna priča, važno je da naučite slušati i svoje srce, a ne samo um. Što vam kaže srce – kako se osjećate kada ste s tim partnerom i kako se osjećate kada ste daleko (sigurno, voljeno, željeno, važno ili nesigurno, nevažno, nevidljivo)? Počnite to osvještavati dok se događa i zapitajte se tada otkud dolaze ti osjećaji (jesu li oni potkrijepljeni nekim partnerovim konkretnim ponašanjima ili samo vaš osjećaj koji ne razumijete zašto je ovdje). Što se pak tiče uma, važno je i da njega počnete trenirati u svoju korist. Kada vam dođu takve negativne misli, probajte ih malo preispitati. Zapitajte se – je li ova misao zaista činjenica ili možda samo produkt mojih trenutačnih osjećaja ili nekorisnih vjerovanja? Što bih savjetovala prijateljici da ima takvu misao? Koje dokaze imam da je ta misao točna? Imam li kakve dokaze protiv? Koje bi moglo biti neko alternativno viđenje? Odgovori koje ćete tako dobivati trebali bi vam pomoći da objektivnije sagledavate situacije. Zapamtite, kako bi upoznali druge potrebno je prvo dobro upoznati samog sebe. Uputite se na to putovanje hrabro i iskreno, vjerujem da ćete saznati mnoge korisne odgovore. Sretno!
Poštovanje, zaljubila sam se u momka s kojim sam izlazila, ali njegova su ponašanja zbunjujuća i kontradiktorna. Sasvim sigurno mu nije svejedno, ali ga nešto muči, mislim da nije još uvijek prebolio bivšu. Rekao je da ne želi vezu, da treba vremena za sebe....Može li se iz te distance nešto dobro izroditi ili to sve vodi prema kraju?
Poštovanje, čujem da ste se zaljubili u momka čije vas ponašanje zbunjuje. S jedne strane je rekao da ne želi vezu i da mu treba vrijeme za sebe (što znači da trenutačno nije emocionalno dostupan), a s druge strane nastavlja izlaziti s vama (što govori da mu se sviđate). Kako ste i sami mudro zaključili, sasvim je sigurno da mu nije svejedno (inače ne bi izlazio s vama) i moguće je da još nije prebolio bivšu djevojku (očito ste o tome razgovarali pa ste upućeni?). Nažalost, iako postoji mogućnost da on s vremenom osjeti spremnim na ozbiljan odnos s vama, takve situacije ipak najčešće vode u emocionalno iscrpljivanje i gubitak vremena one strane koja strpljivo čeka drugu da se “preda”. Imajte na umu da, ako se odlučite čekati ga neko vrijeme i nastaviti investirati u taj odnos unatoč činjenici da vas trenutačno drži na distanci, vrlo je moguće da se situacija nikad neće promijeniti i da ćete biti samo spona na njegovom putu oporavka od bivše djevojke. Stoga, najzdraviji izbor za vas bio bi, koliko god će vam to teško pasti, da mu ovom trenutku date prostor koji vas traži, da odete dalje svojim putem i da se posvetite svojem životu (bez njega). Na taj ćete način poštovati sebe, a njemu omogućiti da osjeti što znači život bez vas, te da se i on potrudi oko vašeg odnosa onda kada (i ako) se osjeti spremnim, naravno, pod uvjetom da ćete ga tada i dalje željeti u svom životu. Veze se ne grade na „možda jednom“ nego na svakodnevnim iskrenim i jasnim djelima. Zaslužujete kraj sebe osobu koja će biti sigurna da želi baš vas, i sada, i sutra. Nemojte nikada pristati na manje. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.