Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Patim od jake tjeskobe.
Imam anksiozno-depresivni poremećaj, ali anksioznost me blokira. Ne podnosim obaveze ni posao, a obavljanje drugih zadataka mi dodatno pojačava tjeskobu. Ne podnosim buku, galamu, vrištanje ni plač djeteta. Je li to od tjeskobe?
Sve poteškoće koje ste saželi i podijelili sa mnom imaju smisla i moguće da su rezultirale tjeskobom, no može biti riječ i o kombinaciji više toga. Obavljanje svakodnevnih uobičajenih radnji za osobe s anksiozno-depresivnim poremećajem može predstavljati veliki problem. Organizam se bori protiv stresa i napetosti koju osjeća na način da osoba može imati sklonosti izbjegavanju dogovora, odgovornosti, dovršavanju zadataka ili postavljanju ciljeva. Može se javiti osjetljivost na buku, galamu, vrištanje i plač djeteta baš kao što ste naveli. Kako je tijelo tjeskobno i prolazi snažne senzacije, tako se brze iscrpimo i izgubimo strpljenje i smirenost. Razmisli koliko dugo to stanje traje kod tebe? Uvijek se možeš odlučiti za rad na sebi i obratiti psihoterapeutu. Zanima me koliko osjećaš da te sve senzacije sputavaju u svakodnevnom funkcioniranju? Preporučam ti primjenu tehnika relaksacije kako bi napravili odmak od situacije i što smirenije reagirali-pobuđeno tijelo mora se naučiti smiriti. Uz disanje, preusmjeravanje pažnje, progresivnu mišićnu relaksaciju može pomoći i raspodjela zadataka kako biste se rasteretili. Sretno!
Poštovani, od svoje 16. godine živim sama s majkom. Tata mi je preminuo i bile smo same negdje osam godina, u dosta velikim dugovima i kreditima, bez mogućnosti da se nešto novo kupi, ali ipak sam završila fakultet. Onda sam otišla u inozemstvo s momkom, počela novi život, krenula zarađivati i nakon godinu i pol dana dovela svoju majku. Našla sam stan bez ugovora, bez ikakvih papira, sa 7 eura na računu. Sredila sam ga i, kada je ona došla, našla sam joj posao gdje sam i ja radila. Krenule smo zarađivati i štedjeti, a ja sam ubrzo prekinula s momkom i preselila se kod nje. Dok smo se slagale, govorila je da želi doći, da više ne može tamo sjediti, da joj je teško, da ima depresiju i da ima neku promjenu na dojci. Kad je došla ovdje, nakon godinu dana – rak. Počele su kemoterapije i zračenja. Na to nisam išla s njom, išla je prijateljica jer sam ja morala raditi i svoju i njezinu smjenu, samo da netko ne sazna što se događa, jer ona to nije željela. Uvijek je bila surova i gruba. Znala je vrijeđati mene i moje prijateljice. I tijekom kemoterapija 2023. dolazila je na posao. Godine 2024. tumor je pukao i morala je na operaciju. Nakon par dana opet je došla na posao. U 2024. ulazim u novu vezu. On je predivan. Ima zdravu obiteljsku vezu. Jedina tema za raspravu među nama je vjenčanje – kako će to izgledati, gdje će se održati i u kojem broju. Sve ostalo je s njegove strane super. Kad sam ušla u vezu, ove godine ona je nekoliko puta izlazila s nama. Uzele smo novi stan, uredile ga super i dogovor je bio da ona dođe kod momka u stan, a da ja i on kasnije prijeđemo u taj veći stan. Tako je i bilo – sve do studenog 2025. U travnju 2025. prestale smo raditi u toj firmi. Ona je ostala doma i krenula na neki tečaj. Odjednom je stavila nove naočale i počele su glavobolje. Tri tjedna je bila doma i nije mogla hodati. Nakon toga sam pozvala hitnu i s momkom smo je odveli u bolnicu. Tada je on saznao sve o bolesti. Pojavila se nova metastaza i hitno je operirana. U četvrtak me zove i traži da hitno dođem u bolnicu sa 150 eura jer je žena iz sobe optužuje da je nešto ukrala. Tada sam saznala da je tijekom noći greškom otvorila tuđi ormarić, ali novac nije uzela. Kasnije je pobjegla iz bolnice, govorila da sam je ja gurnula, da smo je ja i momak tukli, da sam joj uzela papire. Bila je potpuna zabluda. Na kraju smo je morali vratiti hitnom pomoći. Od tada su se izmjenjivale epizode vrijeđanja, optuživanja, govora da me ne voli, da sam loša kći, da želi umrijeti, pa onda da trebam stvarati svoj život i imati obitelj. Sve pomiješano. Zadnje poruke koje mi je poslala bile su izuzetno uvredljive i ponižavajuće. Rekla sam da potražimo pomoć, ali ona to odbija. Govori da sam licemjerna, da mi želi loš život i nasilnog muža, pa onda kaže da mi želi sve najbolje, ali da je ne računam u svoj budući život. Ne znam što da radim. Jesam li ja stvarno toliko loša osoba?
Teško je kada nas najbliže osobe razočaraju i kada se ne ponašaju iskreno i u skladu sa svojim emocijama. Ne, nisi loša osoba. Loše osobe ne analiziraju i promišljaju toliko o ispravnosti vlastitih postupaka. Ono što mi se čini na temelju svega što si opisala je da si preplavljena i da nosiš preveliki teret na svojim leđima, a koji ne moraš nositi. S razlogom je roditelj-roditelj, a dijete-dijete. Od najranije dobi ti preuzimaš ulogu roditelja mami i ta rana se samo produbljuje sa svakim novim negativnim iskustvom. Važno je odvojiti pomoć mami u njezinoj situaciji i sebi dati priliku za sreću u ljubavnoj vezi. Ako postaviš granice prema mami, ne znači da si loša kćer već da brineš o sebi i svom psihičkom zdravlju. Mamina bolest može uzrokovati promjene u ponašanju i raspoloženju koje može biti pravi izazov svakodnevno proživljavati. Pokušaj razmisliti koliko ti je u redu vremenski provoditi vrijeme s njom, kako jedna drugoj možete konkretno pomoći i što prihvaćaš od nje, a kod kojih stvari povlačiš granicu (“ne dopuštam da me vrijeđaš”, “razgovarat ćemo kad se odmoriš” i sl.) Imaš pravo na svoju sreću i izgradnju života kakav si želiš bez ikakve krivnje. Potrebno je vrijeme kako bi otpustila krivnju i kako svoju vrijednost kao osobe ne bi procjenjivala prema tome koliko mami pomažeš i koliko često prelaziš preko nekih stvari. Već si puno toga učinila za nju i činit ćeš, ali pritom nemoj izgubiti sebe. Ne izdaješ mamu ako kreneš živjeti svoj život. Možeš biti ponosna koliko si toga prošla i pobijedila sebe i svoje strahove i nesigurnost kroz izazovno odrastanje. Vjerujem da ćeš i ovu situaciju razriješiti.
Imam problem teškog govora, a imala sam puno kroničnog stresa u životu. Svi nalazi su dobri - i CT i magnet. Je li to psihičke naravi i kako se to liječi?
Draga, svaka ti čast na poduzetim koracima i obavljenim pregledima CT-a i magnetske rezonancije kako bi se otklonili neki drugi uzroci. Vjerujem da ti nije bilo jednostavno obavljati te preglede. Može biti psihičke naravi, na način da kada smo duže izloženi velikom stresu, mozak počinje “blokirati” govor. Znakovi koji dodatno potvrđuju da je riječ o psihičkoj naravi problema jesu to da poteškoće s govorom variraju od situacije do situacije. U sigurnom okruženju lakše je govoriti u odnosu na nesigurno okruženje. Kada smo pod stresom, govor je lošiji u usporedbi s opuštenim situacijama. Može se liječiti lijekovima ako je u podlozi jaka anksioznost. Koristi se i psihoterapija u usvajanju tehnika i vještina upravljanja stresom te vježbe relaksacije (vježbe disanja, progresivna mišićna relaksacija, meditacije, usredotočena svjesnost...) kako bi se regulirao živčani sustav. Također se surađuje i s logopedom kako bi osoba rasla u samopouzdanju jer se usvajanjem govora radi manje grešaka pa je lakše podnositi poteškoću. U ovakvim i sličnim životnim situacijama želim ti da sebe staviš kao prioritet i da se pitaš: kako si mogu umanjiti stres u životu?
Poštovanje, u izvanbračnoj sam zajednici već godinu i pol dana. Iz prvog braka imam dvoje djece, blizance. Majka djece je preminula, a prije toga su živjela s njom, nakon naše rastave. Prije nego što su djeca došla k meni i počela živjeti sa mnom i mojom sadašnjom partnericom, živjeli smo, kako ona kaže, sretno. Međutim, ona smatra da su moja djeca kriva za to što je ona sada nesretna te da ja svu pažnju posvećujem samo djeci. No to nije točno. I njoj posvećujem pažnju, ljubav i sve ostalo, kao budućoj supruzi.
Žao mi je jer ti se događaju problemi u odnosu koje partnerica povezuje s tvojom djecom. U svakom odnosu, pa tako i u vašem, postoje dvije percepcije situacije, dva viđenja. S obzirom na to da mi fale dodatne informacije kako bih stavila stvari u kontekst, savjetujem ti da se potrudiš da u miru razgovarate o očekivanjima i realnosti u vezi. Postoji pet jezika ljubavi kojima dijelimo ljubav, fizički dodir, usluge, kvalitetno provedeno vrijeme, riječi potvrde i pokloni. Možeš razmisliti koji je njoj jezik ljubavi najvažniji i tako to primijeniti prema sebi i budućoj supruzi te je zamoliti da ona isto napravi za tebe. Često se dogodi da mi darujemo ljubav jezikom kojim bismo željeli da partner nas daruje i onda dođe do nerazumijevanja u odnosu i povrijeđenosti. Želim ti puno sreće u razlučivanju i izgradnji odnosa.
Bračni problemi… Supruga i ja imamo blizu 40 godina. Zajedno smo od 18., a živimo zajedno 12 godina. Imamo dvoje prekrasne djece. Inače sam nas smatrao baš skladnim parom – ono, i najbolji prijatelji, i dečko i cura, i sve to. Što se tiče problematike, jedino smo imali problema s obiteljima i vjerojatno je od toga sve ovo i krenulo. U zadnjih godinu dana odnosi polako propadaju. Trenutno je situacija takva da nema nikakve komunikacije, bliskost je nula bodova, a seks nepostojeći. Ona je unatrag pola godine počela izlaziti (i to mi ne smeta), nego me muči to što ništa ne radimo zajedno. Po meni, funkcionalno smo samo odgojitelji. Ja sam zadnja 2–3 mjeseca u depresiji zbog situacije i svu pozitivnu energiju koju imam preusmjeravam na djecu. Ako netko pokrene bilo kakvu temu vezanu uz nas, nastane svađa. Htio bih da zajedno provodimo neko vrijeme, ali ona uglavnom prebaci temu i kaže da ja počnem hodati po kavama, teretanama ili da si nađem hobi. Uglavnom, mislim da mi indirektno želi reći da s njezine strane ljubavi više nema. Što se tiče prevara, 99 % sam siguran da je nije bilo. Što se tiče rastave, ne dolazi u obzir zbog djece, a i realno, trenutno živimo u kući mojih roditelja i drugih nekretnina nemamo, što znači da bismo trebali kupiti neki stan koji bismo plaćali do groba i dizati kredit. Razumijem da s godinama, životnim pritiscima i svime time veza malo nastrada, ali čini mi se da je ovo previše. Nemam baš nekih ljudi oko sebe kojima bih ove stvari mogao povjeriti, pa pitam, onako bezveze, što da radim?
Vjerujem da vam nije lako nositi se sa svime ovime kroz dane i razumljivo je da se osjećate udaljeno i bez ikakve bliskosti. Spomenuli ste niz problema, od uloge odgajatelja, pri čemu izostaje uloga supružnika, nedostatka zajedničkih aktivnosti pa do izbjegavanja komunikacije i fizičkog odnosa. Uzevši u obzir vaše samoprocijenjeno stanje depresivnosti, vjerujem da ste svjesni kako će vam dugotrajno funkcioniranje na ovakav način samo dodatno naškoditi, i vama i supruzi. Kakvi god bili odnosi među vama, komunikacija bi trebala biti prisutna zbog djece i njihova zdravog odrastanja. Kroz godine, uz brigu o djeci i manjak njegovanja partnerskog odnosa, normalna je i česta pojava da se supružnici udalje jedno od drugoga. Važno je prisjetiti se početaka i razloga zbog kojih ste se zaljubili. Umjesto stavljanja naglaska na međusobna predbacivanja, bilo bi korisno da svatko od vas krene od sebe i zapita se što može učiniti za drugu osobu. To može biti neka sitnica za početak, poput skuhane kave ili poruke: „Želim ti sreću na poslu.” Jasno je da to neće riješiti situaciju preko noći, ali male geste mogu pomoći da se polako otopi led među vama. Možete pokušati inicirati ponavljanje nekih starih izlazaka kako biste ponovno zapalili iskru među vama. Budući da u teškim vremenima često nastojimo što više promišljati o problemu i opcijama koje imamo, možete pokušati staviti na papir što biste dobili, a što izgubili ostankom u braku, odnosno što biste dobili i izgubili prekidom odnosa. Kada to imate navedeno „crno na bijelo”, lakše ćete razlučiti opcije i motivirati se na konkretne korake. S druge strane, naveli ste da rastava ne dolazi u obzir, pa je jedino logično rješenje koje preostaje sjesti i otvoreno porazgovarati, sami ili uz pomoć bračnog terapeuta. Uzmite si vrijeme za razgovor bez upiranja prstom i međusobnog okrivljavanja. Pokušajte skupiti minimum dobre volje i motivacije kako biste se mogli čuti i bolje razumjeti. Sretno!
Izgubio sam volju za život.
Žao mi je jer osjećaš težinu života u nedostatku volje. Nisi sam sa svojim mislima. Ako osjećaš poriv da si naudiš odmah zovi hitnu ili se javi najbližoj službi Želim ti reći da svatko od nas i u trenucima najdublje patnje i najvećeg dna koje dotaknemo možemo pronaći smisao, ako malo bolje pogledamo prema odrazu u zrcalu i sve ono što nas okružuje. Okej je da nam je teško i da nam se javi misao i bezvoljnosti prema životu zbog različitih životnih okolnosti, no pozvani smo izboriti se za sebe i svoju dobrobit. Moguće da si izgubio volju za stvarima i aktivnostima u kojima si uživao prije, no možeš se potruditi razmisliti i napisati si nekoliko stvari koje bi te mogle pokrenuti i aktivirati. Korisno je napraviti dnevni, tjedni raspored kako bi imao uvijek neki cilj ispred sebe kojem se približavaš. U pronalasku motivacije za daljnje životne pobjede, može koristiti da zapišeš probleme zbog kojih si izgubio volju za životom i potencijalna rješenja kako bi mogao poraditi na raspetljavanju priče i povećanju kvalitete životom. S obzirom na nedostatak informacija, svakako te molim da se obratiš osobi u koju imaš povjerenje i stručnoj osobi kako bi doživio da nisi sam u tom problemu i da postoji cijeli sustav podrške koji ti može i mora pomoći. Nisi sam u ovome. Znaj da postoji stalna služba koja ti može pomoći i kojoj se uvijek možeš obratiti ako osjetiš da nisi dobro (Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u KBC Zagreb, Kišpatićeva 12 bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefonom na 01/2376-470 od 0-24 sata).
Imam snažnu potrebu pomoći si, ali tek u najobičnijim situacijama i razgovorima shvatim koliko sam se promijenila. Ne mogu biti ono što sam nekada bila. Stalno osjećam pritisak, tupost i težinu u glavi, kao da je sve što znam postalo teret. Došla sam do točke u kojoj samu sebe doživljavam kao glupu, dosadnu i površnu. To nije samo samoponižavanje, nego posljedica razdoblja od gotovo dvije godine tijekom kojih sam postala zavidna, površna, arogantna i neiskrena, izbjegavala odnose i glumila neku lažnu moć. Dopustila sam da me to ponese. Više nisam iskrena ni prema drugima ni prema sebi. Moje misli nisu zaokružene – postoje samo žudnje: da budem viđena, važna, pametna, duhovita i prirodna. Izgubila sam osjećaj identiteta i osjećam se prazno. Posebno me muči odnos s prijateljicom. Osjećam zavist i, čim se ona pojavi, povlačim se jer me ta misao navodi da se osjećam kao loša osoba. Osjećam se zlom i sram me je. Probleme sam potiskivala do te mjere da više nemam kapacitet ni imenovati ih. Sve analiziram, a ništa mi nije jasno. Osjećala sam čak i fizičke senzacije u glavi, poput strujanja. Stalno se uspoređujem s drugima i svi mi se čine boljima. U mislima sam sve dovela do najgoreg mogućeg zaključka i sada nemam ni mentalni ni intelektualni kapacitet nositi se s time. Sama sebi ne vrijedim ništa Ne želim se promijeniti zato što me drugi više ne doživljavaju ili mi ne posvećuju pažnju. Ne živim dostojanstveno i izgubila sam mjerilo za dobro i loše. Potpuno sam se, svjesno, udaljila od ljudi. Želim promjenu na način da je sama otkrijem, da sama shvatim ono što sam nekada imala prirodno u sebi, a čega sada kao da nema ni na vidiku. Moj trenutačni cilj nije ništa veliko – želim samo doći do nule. Osjećati se normalno barem na trenutak. Imati barem jedan logičan razlog ili istinu koju mogu sebi reći i da mi je zaista stalo do nje. Imam snažan osjećaj krivnje i srama, kao da sam sve ovo zaslužila jer sam bila kukavica, skrivala se i živjela radi priznanja drugih. Nekada sam bila povezana s Bogom i bila zadovoljna sobom, a sada se osjećam kao da sam svjesno uništila vlastiti um. Više ne vjerujem nijednoj svojoj misli i vrtim se u krug. Prije sam imala unutarnje vrijednosti i uzore – zamišljala sam kako bi ispravni ljudi reagirali. Sada sam samu sebe uvjerila da su drugi iskreniji i bolji, a da je meni suđeno propasti jer sam loša, prazna, dvolična i uplašena. Sve te osobine imala sam i ranije, ali sam ih znala kontrolirati. Sada imam osjećaj da su preuzele moj život. Osjećam mentalnu blokadu – sve ide u negativnom smjeru. Povučena sam, rezervirana i teško komuniciram jer imam ego, a to doživljavam kao dokaz da sam beznadni slučaj. Osjećam se kao sramota za svoju obitelj i imam dojam da su se svi moji strahovi obistinili.
Draga moja,
iz svega navedenog vidim koliko ti je teško ponovno spoznati tko si, koje su tvoje čežnje, nadanja i potrebe. Osjećam tu težinu s kojom se boriš i zbog koje jako puno analiziraš i propitkuješ svoje misli, ciljeve, postupke i sve ono što jesi ili nisi, kao i ono što misliš da bi trebala biti. Iz svega što si napisala najviše mi “zvoni” velika preopterećenost. Iscrpila si se do, možemo reći, krajnjih granica kroz određeno vremensko razdoblje u kojem si se borila sama sa sobom i s verzijom sebe kakva želiš postati. Život je pun uspona i padova i može se dogoditi da na svoja leđa stavimo – ili nam netko drugi nametne, terete koje je preteško nositi. Ljudski je da se tijekom života izgubimo i da nam bude teško ponovno spoznati i izgraditi vlastiti identitet. Ono što opisuješ kao prazninu i gubitak sebe zapravo može biti tvoj obrambeni mehanizam. Krivnju koju si pridaješ zbog zavisti i drugih ponašanja ne usmjeravaš na određenu situaciju, nego na svoj identitet. Fizičke senzacije u tijelu koje osjećaš mogu biti posljedica preopterećenosti i dugotrajne izloženosti stresu. Ono najvažnije jest da su sve misli koje si podijelila sa mnom dokaz da ti je stalo do toga da budeš dobro. Želim te potaknuti da sebi daš malo više ljubavi i razumijevanja. Pokušaj krenuti malim koracima, vježbanjem usredotočene svjesnosti, preusmjeravanjem pažnje te primjenom meditacije ili vježbi abdominalnog disanja kada ti se javi potreba za pretjeranim analiziranjem i samookrivljavanjem.Pokušaj razmisliti i odvojiti što je činjenica, a što je tvoj stav, koji je možda posljedica velike samokritičnosti i srama. To ti može pomoći u smanjenju negativne slike o sebi. Možeš početi voditi evidenciju misli koje te opterećuju kako bi ih mogla proraditi u radu sa stručnom osobom. U redu je priznati si da sada ne prepoznaješ neku staru verziju sebe, ali malim koracima i radom na sebi možeš postati još bolja verzija sebe. Potičem te da se obratiš psihoterapeutu kako bi proradila sve što te obeshrabruje i oslobodila se tereta i krivnje koje nosiš, kako bi bila sretnija i zadovoljnija sobom. To preporučujem od srca, jer ti sada ne treba dodatna preplavljenost, nego rasterećenje.
Sretno!
Pozdrav, imam bebu od šest mjeseci i trebam se vratiti na posao. Bebu će čuvati roditelji mog muža, a živimo u istoj kući, na odvojenim katovima. U meni se stvara strah da će se malac puno više vezati za njih nego za mene. Da neće htjeti k meni. Ne znam što da radim, baš se loše osjećam.
Draga moja, povratak na posao za majku je stresan trenutak i normalno je da osjećaš različite strahove te da ti se pojavljuju brojna pitanja. Vjerujem da ti nije lako vratiti se na posao i ostaviti dijete izvan svog nadzora. U životu nam se događaju različite situacije zbog kojih smo primorani donijeti određene izbore. Iako ti se javio strah da će se dijete puno više vezati za suprugove roditelje nego za tebe, znaj da s razlogom postoji onaj izraz „jedna je mama“. Iako će dijete provoditi vrijeme s bakom i djedom, nitko ne može zamijeniti mamu. Umjesto fokusa na strah, možeš razmišljati i u drugom smjeru. Lijepo je da dijete odrasta u zajednici i da razvija kvalitetne odnose s drugim članovima obitelji kako bi odgoj djeteta bio olakšan i kako bi dijete razvilo privržen odnos s više osoba, osim vas kao roditelja. Također, možeš si postaviti neka od sljedećih pitanja: kako bi mogla provoditi vrijeme s djetetom po povratku s posla? Kakve bi aktivnosti mogli imati, a koje će biti samo naše? Brine li me samo odnos djeteta prema meni ili i situacija na poslu, kako će kolegice i kolege prihvatiti moj povratak? Što će biti s mojim radnim mjestom? Ukoliko te brinu načini postupanja suprugovih roditelja prema djetetu, predlažem da u dogovoru sa suprugom iznesete svoja pravila, prijedloge i ideje njegovim roditeljima kako biste se rasteretili suvišnih briga. Važno je da se što mirnija vraćaš na posao kako bi tvoje zadovoljstvo poslom bilo što veće, kao i radna učinkovitost. Možeš na list papira napisati stvari koje te opterećuju, a vezane su uz povratak na posao i brigu za dijete, te razraditi potencijalna rješenja i opcije koje imaš na raspolaganju. Kada problematiku stavimo na papir, lakše se od nje možemo odvojiti i sagledati širu perspektivu. Želim ti puno sreće po povratku na posao, samo hrabro u nove radne pobjede uz najmlađu podršku.
Pozdrav. Molim Vas da mi pomognete u sljedećoj situaciji. Ovako kreće moja priča. U braku sam 35 godina, a 40 godina imam radnog staža. U braku smo imali dosta dobru komunikaciju i razumijevanje. Prošle godine, u 9. mjesecu, dobivam otkaz na poslu jer mi se ukida radno mjesto. Suprug je u međuvremenu dobio otkaz u 52. godini, isto kao tehnološki višak, i od tada je radio sezonski u poljoprivredi u mom poduzeću jer sam ja to zamolila. Dobar je i odgovoran radnik, ali je kod kuće prepustio i financije i bilo što u braku meni na odgovornost. Imamo samo jednu kćer koja sada ima 30 godina. Ja sam joj bila i mama i tata, a on je samo uvijek radio bez razmišljanja, kako mu se kaže. Tako je postupao i u svojoj obitelji kao dijete i tako je odrastao, dok se nismo oženili. Da ne duljim, ja sam se nakon stresnog otkaza, za koji nisam bila spremna, razboljela, što psihički, što fizički, ali u njemu nemam razumijevanja. Uz to mi je prošle godine preminuo i tata, i to u dva mjeseca od kada se razbolio. To mi je bio veliki šok i ja sam to sve gurnula pod tepih i pravila se normalnom pred svima. Nakon tri mjeseca od otkaza i stalnog provođenja vremena s njim kod kuće, nisam mislila da ću puknuti od monotonije kućanskih obveza, njegovog stalnog prisustva i prigovaranja. Čovjek se pretvorio u nešto što ja ne poznajem ili sam se ja pretvorila u ludu ženu. Postao je dosadan, škrtiji nego što je bio, ne bavi se nikakvim hobijima, nema nikakvih želja, samo gleda nogomet i YouTube, druži se samo s braćom, ne želi nigdje ići niti se zabaviti jer mu je sve skupo, i previše puši. Ja sam drugačija i više me stvari interesira, a on voli reći da ja svima, pa i njemu, samo šefujem i da moja mora biti zadnja. Ali ja to moram pored njega takvog inertnog, koji nikad ništa ne predlaže i samo želi gomilati novac i živjeti s minimalnim troškovima. On ne upravlja mojom plaćom, ali zna prigovarati kada se nešto kupuje, jer je njegova mama uvijek morala tražiti novac od njegovog oca, koji se pravio veliki gazda. Pomozite kako da se postavim prema njemu u daljnjem braku, jer nisam razmišljala, nakon toliko godina, o razvodu.
Lijep pozdrav, iz svega navedenog mogu zaključiti da si jedna snažna i marljiva žena koja je cijeli život držala puno stvari u svojim rukama, što nosi sa sobom i puno odgovornosti i obveza. Jako mi je žao što si nakon predanog dugogodišnjeg rada dobila otkaz te što se u slično vrijeme dogodio i gubitak oca, što je, sasvim razumljivo, imalo snažan negativan utjecaj na tvoje emocionalno i fizičko zdravlje. Zvuči mi da si osoba koja je otvorena za različita iskustva, komunikaciju i međuljudske odnose, da si se ostvarila kroz različita područja osobnog i profesionalnog razvoja, što je hvalevrijedno. S druge strane, neki ljudi su orijentirani na uzak broj aktivnosti, a ponekad im je i to čime se bave previše jer nemaju urođene sposobnosti, kapacitet ili motivaciju. Nerijetko se dogodi da njihovu pasivnost pripisujemo isključivo lijenosti ili nezainteresiranosti, a pritom stavljamo po strani mogući manjak kapaciteta za nešto više te činjenicu da puno toga ovisi o prethodno naučenom na temelju modela (ako je sličan bio i njegov otac u odnosu s majkom, nažalost nije neobično da se i sam sada tako ponaša). S druge strane, jedan od čestih razloga nerazumijevanja u partnerskim odnosima je to što žene percipiraju da im muškarci ne pokazuju dovoljno ljubavi (a one za time čeznu), dok muškarci najviše traže poštovanje od svojih partnerica. Vjerojatno iz tog razloga on smatra prigovore i kritiziranje kao „udarac“ na njega osobno i vraća protunapadom. Preporučila bih ti da pročitaš knjigu Ljubav i poštovanje autora Emersona Eggerichsa u kojoj možeš pročitati više o ovoj temi. Predložila bih ti da pokušaš razviti razumijevanje prema suprugu te se prisjetiti lijepih stvari u braku zbog kojih ste se odlučili napraviti taj korak prije 35 godina. Koje ste aktivnosti zajedno voljeli raditi? Pokušaj mu pristupiti blago i s otvorenom željom za razgovor, bez osuđivanja. Pohvali ga za ono što radi dobro. Otvoreno izrazi želju da radite zajedno nešto što bi oboma bilo drago. Kada ti povedeš primjerom, korak po korak možete doći do ugodnijeg suživota na zadovoljstvo obiju strana. Od srca ti želim svako dobro u istome!
Zdravo. Pišem prvi put i već dugo razmišljam o tome da krenem na terapiju. U svojoj 16. godini izgubila sam oca. Od tada sam živjela s majkom sve do svoje 25. godine, kada smo bile razdvojene gotovo dvije godine. Odselila sam se s tadašnjim partnerom i, kada sam se malo „stala na noge“, pronašla sam stan i dovela majku da živi sa mnom. U početku je sve bilo u redu. Pronašla sam joj posao kod mene, živjele smo dobro i uspjele dosta uštedjeti. Međutim, ubrzo smo saznale da je bolesna od raka. Operirana je i do danas mora doživotno primati ciljanu kemoterapiju. No, to nije sve. U međuvremenu sam započela novu vezu, imam novog partnera i sve je u redu. Međutim, majka je nedavno operirana na mozgu. Od tada se njezino ponašanje znatno promijenilo. Mislila je da sam je ja gurnula, da sam joj naudila i da je želim smjestiti u psihijatrijsku ustanovu. Rečeno mi je da je riječ o postoperativnom deliriju jer su se promjene pojavile naglo. U jednom trenutku čak je pokušala pobjeći... Ponekad mislim da je riječ o bolesti, ponekad o sebičnosti, ali više ne znam što da mislim. Kada je pitam kako je mogla pomisliti da sam joj nešto učinila, podsjetim je da sam se o njoj brinula tri tjedna dok nismo dobili nalaze koji su pokazali metastaze. Moj partner i njegova obitelj bili su uz mene cijelo to vrijeme. Njegovi roditelji nas pozivaju na ručkove, svi se slažu i pružaju nam podršku. Iskreno, više ne znam što učiniti i brine me njezino ponašanje u budućnosti. Što ako stvarno više ne bude htjela izlaziti iz stana? Trenutačno mi je najvažnije da ona bude dobro, još uvijek ide na zračenja, ali ovo je prevelik teret za mene.
Draga moja, za početak ti moram reći da si zaista divna kći koja već niz godina brižno i bezuvjetno skrbi o svojoj majci, osobito u razdoblju bolesti, kada su potrebni još veća predanost, strpljenje i požrtvovnost. Svjesna sam teškoća s kojima se suočavaš i sigurna sam da na svojim leđima nosiš iznimno velik teret. Čini mi se da su trenutačno prisutne emocionalna i fizička iscrpljenost koje su se nakupljale posljednjih godina, a istodobno se javlja i snažna zabrinutost vezana uz budućnost. Posve je normalno da u svojoj odrasloj dobi osjećaš potrebu za privatnošću i osobnim prostorom s partnerom te želju za suživotom „u miru“. Također je prirodno da raste tvoja želja da se majka odseli, kao i postupni gubitak strpljenja dok to iščekuješ. Nije neobično da nakon operativnog zahvata na mozgu te kemoterapije dođe do promjena osobnosti, uključujući postoperativni delirij ili psihotične simptome poput optužbi i paranoje. Zračenje i kemoterapija imaju svoje negativne učinke, a blisko suočavanje sa smrću dodatno može pridonijeti anksioznosti i depresivnosti. To nije tvoja krivnja i to ne možeš sama popraviti. Ono što možeš učiniti jest savjetovati se s liječnicima kod kojih se majka liječila. Važno je detaljno im opisati ponašanje koje si i meni navela. Ponekad je potrebno uključiti i psihijatra kako bi se uvela farmakoterapija, uz koju bi majka mogla postati prisebnija. Važno je i da postaviš jasne granice ako te majka ponovno optuži te da izbjegavaš uplitanje u opravdavanja. Razmotri sve mogućnosti vezane uz stambeno pitanje, potraži pravni i praktični savjet, jer postoji mogućnost da ona samoinicijativno ne izađe iz stana. Jednako je važno da ne dopustiš da te, korištenjem emocionalne ucjene, udalji od tvog partnera. On se doima kao tvoja sigurna baza i važan izvor podrške, zajedno s njegovom prihvaćajućom obitelji. Cijeli si život bila snažna za svoju majku i za sebe. Ovo je jedna od kriza koju ćeš lakše prebroditi uz podršku psihoterapeuta koji te može pratiti kroz ovaj proces. Stoga bih te potaknula da napraviš taj korak, za sebe i svoju budućnost. Zaslužuješ biti ispunjena i sretna.
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.