Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Pozdrav, imam 22 godine i već se šest mjeseci konstantno osjećam loše. Prate me neka neugodna događanja i snažan osjećaj krivnje koji me toliko opterećuje da me sprječava u normalnom funkcioniranju. Inače imam OKP, no nije redovito liječen zbog nedostupnosti pomoći. Međutim, posljednja dva dana osjećam se izrazito bespomoćno i ne znam kako dalje. Prije godinu dana preminula mi je baka i dugo sam analizirala jesam li ja na neki način mogla biti kriva za njezinu smrt, što, naravno, nije istina, ali često pretjerano analiziram i osjećam krivnju za razne stvari. U tom sam razdoblju dobila i svojevrsni „flashback“ u kojem vidim kako kao dijete bacam mačku ili malo mače u podrum s visine od otprilike metar i pol. Taj sam događaj nekako potisnula, smatrajući da, ako se petnaest godina nisam sjećala te scene, postoji mogućnost da se ona nije ni dogodila onako kako je sada doživljavam. Međutim, prije dva dana imala sam vrlo snažan napad panike i od tada konstantno razmišljam o tom događaju te pokušavam prizvati sjećanja na to što se zapravo dogodilo, što, naravno, nije moguće jer sam tada imala manje od deset godina. Preplavljuje me snažan val emocija i osjećaj da sam loša osoba te da sam možda usmrtila mačku dok sam bila dijete, iako sam danas izrazito zaštitnički nastrojena prema životinjama i aktivno se borim za njihova prava, doduše više za pse nego za mačke. Ta mi je slika toliko realistična da više ne znam je li istinita ili nije. Potražila sam pomoć psihijatra, no još uvijek čekam termin. Zanima me vaše mišljenje. Hvala puno.
Hvala ti što si ovo podijelila sa mnom i potrudit ću se dati ti odgovor koji će ti pomoći. Za početak, važno je reći da je nošenje s OKP-om iznimno izazovno i da može zahvatiti funkcioniranje osobe na više razina. Svakako bih te ohrabrila da, u iščekivanju psihijatrijskog termina, potražiš i psihoterapijsku pomoć, jer kombinacija psihoterapije i farmakoterapije daje najbolje rezultate. Ovisno o mjestu stanovanja, besplatne tretmane možeš pronaći u centrima za obitelj ili u studentskim savjetovalištima, s obzirom na tvoju dob. Predložila bih ti da na što više vidljivih mjesta zapišeš sljedeće: „Ovo je samo misao, a ne činjenica. To je produkt mog OKP mozga. To mu je u prirodi. Ne znači da je istinito.“ Ideja je da tu poruku što više internaliziraš i počneš joj vjerovati kako bi se postupno smanjivala anksioznost povezana s opsesijama. Što se tiče opisanog iskustva, malo je vjerojatno da bi se toliko intenzivnog događaja s mačkom prisjetila tek sada, po prvi put, osobito uzimajući u obzir činjenicu da si danas aktivistica za prava životinja, što je u potpunoj suprotnosti s tvojim sustavom vrijednosti i uvjerenja. Također, opsesivne se misli najčešće javljaju upravo u područjima koja su osobama izrazito važna i emocionalno značajna. Primjerice, izrazito religioznim osobama često se javljaju bogohulne misli. Osim toga, u psihologiji i neuroznanosti poznat je fenomen lažnih sjećanja, odnosno iskreno uvjerenje da se nešto dogodilo iako se u stvarnosti nije dogodilo ili se dogodilo bitno drugačije. Naš je mozak u takvim situacijama uvjeren da je iskustvo stvarno, zbog čega je vrlo teško napraviti jasnu distinkciju. Od srca ti želim puno snage, strpljenja i uspjeha u nošenju s navedenim.
Moja kći ima šesnaest godina, razgovara sama sa sobom i redovito ide kod dječjeg psihijatra. Doktorica kaže da ona nije psihijatrijski slučaj, odnosno da nije bolesna, nego da je usamljena i razočarana jer se zaljubila u dečka koji ima djevojku. Ulenjila se, zapustila, ponekad plače, sluša glazbu na telefonu i stalno jednu te istu pjesmu. Kako da joj pomognem?
Draga mama, razumijem tvoju zabrinutost i pohvalno je što pomno pratiš kćerino ponašanje te primjećuješ promjene koje su te potaknule da potražiš pomoć. U toj dobi prihvaćenost od strane vršnjaka nalazi se visoko na listi prioriteta tinejdžera, a osjećaj prihvaćenosti često uključuje zaljubljenost i želju za romantičnim odnosima. Kada tome dodamo i potrebu za autonomijom, koja podrazumijeva i povlačenje od roditelja, njezina ponašanja djeluju prilično očekivano. Ono na što bih te potaknula da se usmjeriš jesu njezine snage – u čemu je dobra, što voli, što drugi cijene kod nje i tko su joj prijatelji. Potiči je na aktivnosti koje voli, kako one u kojima se osjeća ugodno, tako i one koje potiču osjećaj kompetentnosti, kao i na druženje s vršnjacima. Također, kada procijeniš da je trenutak prikladan, u razgovoru jedan na jedan otvoreno joj reci da si primijetila promjene, da si zabrinuta i da si tu za nju kad god poželi razgovarati. Važno je ne stvarati pritisak, već pristupiti ležerno kako bi imala priliku otvoriti se onda kada za to bude spremna. Pohvali je kada primijetiš nešto što je učinila dobro te povećaj pozitivan govor prema njoj, kako bi ga postupno usvojila i pretvorila u pozitivan samogovor. Dobro je što već ima razvijen odnos sa stručnom osobom, što je u ovom turbulentnom razdoblju iznimno korisno. Svakako i sama spomeni psihijatrici promjene koje primjećuješ, ako to već nisi učinila, jer je važno da ima cjelovitu sliku funkcioniranja tvoje kćeri. Ako primijetiš neki od sljedećih alarmantnih znakova, odmah o tome razgovaraj s njezinom psihijatricom: znakove samoozljeđivanja, promjene u spavanju i prehrani, potpuno povlačenje u digitalni svijet, česte tjelesne poteškoće bez jasnog uzroka (psihosomatika), promjene u ponašanju na više razina ili izjave poput „Ništa nema smisla“ i slično.
Sretno sa svime!
Dečko me ostavio nakon četiri i pol godine veze. Nisam ni slutila da među nama postoji neki ozbiljan problem. Priznao mi je da je izgubio one prave emocije i da je naposljetku odlučio prekinuti. Nedavno smo bili u Milanu, a dvaput smo zajedno bili i na moru. Cijelo se to vrijeme ponašao kao da je sve u najboljem redu, iako očito nije bilo tako. Ostavio me na Božić. Razgovarali smo, ali se ne mogu pomiriti s činjenicom da je gotovo. Sve se dogodilo iznenada. Već godinu i dva mjeseca idem na terapiju i pijem Citram. Postala sam nova osoba, ali i dalje patim. Nemam prijateljice s kojima bih mogla iskreno podijeliti svoju bol. Molim vas da me utješite i date mi savjet.
Vjerujem da ti nije lako otvoriti se i iskreno podijeliti svoju bol te ti od srca zahvaljujem na ukazanom povjerenju. Jako mi je žao što si prošla kroz sve to i sasvim je razumljivo da se još ne možeš u potpunosti pomiriti s onim što se dogodilo. Prekidi romantičnih veza mogu biti iznimno bolni, osobito kada se dogode bez ikakve najave, kao u ovom slučaju. Tugovanje nakon prekida veze predstavlja stvarni gubitak i mozak ga često doživljava slično kao smrt bliske osobe. Željela bih naglasiti da faze tugovanja nisu linearne. Ne odvijaju se određenim redoslijedom tako da nakon posljednje faze možemo reći da je proces završen, već se ljudi mogu vraćati unatrag, preskakati faze ili se istodobno nalaziti u više njih. Stoga je sasvim normalno da nekih dana i dalje osjećaš snažnu bol, dok se drugih dana osjećaš bolje, pa čak i kao nova osoba. Preporučila bih ti čitanje knjige Put suza autora Jorgea Bucaya, koja na lijep način pokazuje da se i najbolnija iskustva mogu preživjeti te da su, štoviše, upravo ona neophodna kako bismo sazreli kao ljudi. Iskreno me raduje što si se uključila u psihoterapiju i što prepoznaješ plodove rada na sebi, jer to pokazuje koliko si snažna i koliko se uspijevaš uzdignuti iznad tuge koju osjećaš. Također, voljela bih da si daš priliku isprobati nešto novo, nešto što si možda oduvijek željela, a nisi si mogla dopustiti – bilo da je riječ o putovanju, pohađanju tečaja koji će ti omogućiti upoznavanje novih ljudi, postavljanju novih profesionalnih ciljeva ili nečemu sasvim drugačijem. Izađi iz zone komfora i iskoristi ovo razdoblje kao savršenu priliku da se ponovno povežeš sa samom sobom te gradiš odnos ljubavi i razumijevanja prema sebi. Sigurna sam da ćeš u tome uspjeti.
Ima dana kada se probudim sva sretna i unaprijed isplaniram što ću taj dan raditi, a kada počnem s obvezama, odjednom mi sve počne ići na živce. Ništa mi se više ne da, kroz glavu mi prolaze razne misli i tada samu sebe još više iznerviram. Ne želim ni s kim razgovarati, imam osjećaj da sve i svakoga mrzim, iako znam da to nije istina – jednostavno me tako uhvati. Ne želim biti takva zbog muža i djece jer tada brzo nastane svađa, a to mi zaista ne treba. Volim biti sama, ali kada ostanem sama, jedva čekam da se muž vrati s posla. Više sam se puta uhvatila kako razgovaram sama sa sobom pa sjednem i kažem da sam „propištila“. Stalno sam u nekom grču, ne podnosim nered, sve mora biti tip-top i po deset puta popravljam jednu te istu stvar. Kada mi još dođu njegovi prijatelji – skuhaš kavu, ponudiš što imaš, slušaš cerekanje i gluposti, uvijek jedne te iste, dođe mi da ih sve potjeram iz kuće jer me živciraju i želim mir, ali to ne učinim zbog muža. Ponekad kažem da mi je puna kapa svega i da bih najradije otišla negdje gdje me nitko ne poznaje, ali što ćeš – tako je kako je.
Draga moja, vjerujem da ti nimalo nije lako proživljavati takve vrtloge emocija, negativnih misli i promjena raspoloženja. Prvi je korak u radu na tome upravo osvješćivanje obrazaca misli, emocija i ponašanja, stoga te pohvaljujem što si to prepoznala. Ponekad smo toliko uljuljani u rutinu i obveze svakodnevice da izgubimo sami sebe. Zato te ohrabrujem da svaki dan izdvojiš barem malo vremena za sebe i za aktivnosti koje ti pričinjavaju ugodu (primjerice topla kupka, razgovor s prijateljima, čitanje knjige, pisanje, bavljenje nekim hobijem, šetnja i slično). Neke misli i ponašanja koje si navela imaju elemente depresije, stoga bih te voljela ohrabriti da se obratiš psihijatru ili psihologu radi procjene, kako bi ti mogli pomoći da se bolje osjećaš u svojoj koži, da uspiješ ostvarivati planove koje si postaviš te da budeš mirnija i opuštenija. Uputnicu možeš zatražiti kod liječnika obiteljske medicine i naručiti se unutar državnog sustava, a ako imaš financijske mogućnosti, možeš se odlučiti i za privatnu praksu, gdje su liste čekanja znatno kraće. Ako dosad nisi imala iskustva sa stručnjacima za mentalno zdravlje, moguće je da se javi anksioznost zbog nepoznatog. Ipak, traženje pomoći znak je tvoje snage i samosvijesti te važan korak prema verziji sebe kakva želiš biti. Krećemo se prema društvu u kojem će svatko od nas imati psihologa ili psihoterapeuta koji će mu pomagati u ostvarivanju vlastitih potencijala.
Poštovana, s dečkom sam u vezi dva mjeseca. Inače je vrlo brižan, pažljiv i nježan prema meni, no ponekad imam osjećaj da su mu prijatelji važniji od mene jer, kada je s njima, ne odgovara na poruke i na neki me način ignorira. Također me povrijedilo to što me nije poveo sa sobom na prijateljevu svadbu, navodeći kao razlog to da me nije upoznao s tim prijateljem. Znače li ovi znakovi da mu nije stalo do mene i da me ne voli ili sam možda sve malo preuveličala? Unaprijed hvala na odgovoru!
Draga moja, raduje me što si pronašla dečka koji je brižan i pažljiv prema tebi. S druge strane, razumijem tvoje brige i nesigurnosti vezane uz osjećaj nedovoljne pažnje kada je s prijateljima. Čini mi se da si očekivala da će te pozvati na prijateljevu svadbu, nakon čega si doživjela razočaranje. S obzirom na to da veza traje dva mjeseca, sasvim je moguće da se u ovoj fazi nalazite na različitim razinama očekivanja od same veze. Moguće je da je tebi provođenje vremena s njim visoko na listi prioriteta jer ti je s njim lijepo i želiš da što prije postanete još bliži i povezaniji. To je djelomično povezano i s tvojom rodnom ulogom, koja je društveno uvjetovana te često podrazumijeva veću usmjerenost na međuljudske odnose. S druge strane, muška se rodna uloga često opisuje kao usmjerena na djelovanje i neovisnost, pa im nerijetko treba više vremena da prioritiziraju odnos s partnericom, osobito na početku veze. Istraživanja pokazuju da su, u prosjeku, prvih osam mjeseci veze partneri pod snažnim utjecajem hormona zaljubljenosti, zbog čega im je često teže razmišljati racionalno. Moguće je da zbog toga intenzivnije doživljavaš navedene situacije. Kada prođe to razdoblje zaljubljenosti, možemo govoriti o drugačijoj vrsti odnosa, koju obilježavaju ljubav, stabilnost i privrženost. U tom je kontekstu važno osvijestiti vlastiti, ali i partnerov jezik ljubavi, pa bih ti preporučila da pročitaš nešto više o toj temi (Gary Chapman, Pet jezika ljubavi). Važno je naglasiti da je put prema kvalitetnoj vezi popločen razumijevanjem i otvorenom komunikacijom. Stoga bih te podržala da u situacijama kada te nešto muči u vašem odnosu i ne možeš si sama dati odgovor ili objašnjenje, pokreneš razgovor s partnerom kako biste zajedno došli do rješenja.
Sretno!
Kada sam pitala nadzornu sestru koliko dugo ću raditi druge smjene, s obzirom na to da ih već pet godina radim, odgovorila mi je: „Dok im ne porastu djeca.“ Osjetila sam se vrlo jadno i uvrijeđeno jer ja ne mogu imati dijete. Rekla sam joj: „Znači li to do 55. ili 60. godine, odnosno dok ne odem u mirovinu?“ Na to mi je odgovorila: „Do tada ćeš biti oslobođena.“ Međutim, kod nas se od dežurstava oslobađa tek u 60. godini. Molim vas za savjet što da učinim, jer je ova situacija za mene postala neizdrživa.
Hvala ti na pitanju i na iskrenom opisu problema s kojima se suočavaš. Razumijem da si povrijeđena i razočarana te da osjećaš nepravdu zbog neravnomjerne raspodjele smjena u odnosu na druge kolegice koje imaju djecu, dok se tebi ta želja, nažalost, nije mogla ostvariti. U ovoj situaciji možemo odabrati djelovanje ili prihvaćanje onoga što trenutačno jest. Drugim riječima, ako se odlučiš za djelovanje, predlažem da primijeniš tehniku rješavanja problema. Prvi je korak da bez cenzure popišeš sva rješenja ove situacije koja ti padaju na pamet. Drugi je korak odabir nekoliko opcija koje ti se čine najrealističnijima, a zatim za svaku od njih zapišeš pozitivne i negativne strane. Nakon toga svaku pozitivnu stavku procijeni po važnosti od 1 do 3, a svaku negativnu od -1 do -3. Na kraju zbroji pozitivne i oduzmi negativne bodove te ćeš dobiti rezultat za svaku opciju. Ona koja ima najviši rezultat može se smatrati predloženim rješenjem problema. Ova metoda pomaže jer omogućuje racionalno sagledavanje situacije i daje „crno na bijelo“ pregled mogućih rješenja. Ako se pak odlučiš za prihvaćanje, predlažem da se pokušaš što više usmjeriti na ono lijepo u svom životu i na stvari na kojima možeš biti zahvalna. Na kraju svakog dana zapiši situaciju koja ti je izmamila osmijeh na lice, ma koliko mala bila. To može postati svojevrstan dnevnik zahvalnosti koji ćeš s vremenom moći ponovno čitati i prisjećati se sitnica iz svakodnevice koje obogaćuju tvoj život. Istraživanja pokazuju da su najsretniji oni ljudi koji pomažu drugima i na taj način pronalaze svoju svrhu, kao i oni koji nastoje u životu vidjeti čašu „napola punom“. Također, sretnije su osobe koje se, uz profesionalnu ulogu, bave različitim aktivnostima, primjerice tjelesnom aktivnošću, redovitim socijalnim kontaktima s obitelji i prijateljima, kreativnim hobijima, stjecanjem novih znanja, putovanjima i slično. Drugim riječima, to su osobe koje većinu svog vremena i novca ulažu u raznolike doživljaje, a ne u materijalne stvari, jer one pružaju tek kratkotrajno zadovoljstvo. Želim ti svu sreću u odabiru koji će najviše odgovarati tvojim potrebama.
Lijep pozdrav! S dečkom sam u vezi pet godina. U listopadu 2022. godine dijagnosticirana mu je shizofrenija. Simptome shizofrenije imao je i prije toga, no tada je po prvi put razvio izražene pozitivne simptome, odnosno glasove i halucinacije. Od tada su se epizode nekoliko puta vraćale, ali same epizode nisu toliki problem. Od trenutka kada mu je dijagnosticirana shizofrenija, više ne radi (ne radi već tri godine), nema volje ni za što, ne pokazuje empatiju, izrazito je hladan te se udaljio od svih ljudi, pa čak i od obitelji. Većinu vremena provodi u sobi, slabo komunicira, a pamćenje mu je izrazito loše. Jedino što radi jest da se kupa, jede i spava, pri čemu spava od deset navečer do dva poslijepodne.
S obzirom na to da živimo zajedno, ne znam kako da mu pomognem, a i naš se odnos znatno promijenio zbog bolesti. Komunikacija je slaba, a hladan je i prema meni. Terapiju su mu već više puta mijenjali – bude mu bolje mjesec ili dva, a zatim se stanje ponovno pogorša. Terapiju ponekad uzima na svoju ruku u dvostrukoj, pa čak i trostrukoj dozi. Čim se probudi, uzme dva diazepama jer je izrazito nervozan i bez diazepama nije u mogućnosti ni pripremiti kavu. Molim vas za savjet. Trenutno uzima diazepam, Akineton, kvetiapin i Riset.
Lijep pozdrav! Situacija koju si opisala izuzetno je teška i na duge bi staze umorila i najjače pojedince. Vjerujem da se vaš odnos uvelike promijenio, a tome značajno doprinose izraženi negativni simptomi shizofrenije, na koje lijekovi u pravilu slabije djeluju nego na pozitivne simptome. Velik problem predstavlja i ovisnost o benzodiazepinima, kao i uzimanje terapije na vlastitu ruku, u dvostrukim i trostrukim dozama. To je ozbiljan problem ne samo za njega u zdravstvenom smislu, već i sigurnosni rizik za tebe, s obzirom na to da živite zajedno, a njegovo stanje nije pod kontrolom i učinci prekomjernih doza ne mogu se predvidjeti. Vrlo je važno da što prije komuniciraš njegovo stanje s psihijatrom kod kojeg se partner liječi, jer će on moći dati najbolji prijedlog za daljnje korake. Preporučljivo je zapisati sve što si i meni navela, kako pod stresom ne bi propustila nešto važno. Sama ćeš procijeniti ima li smisla uključivati partnera u taj razgovor ili je, s obzirom na njegovo trenutačno stanje, bolje da ga obaviš sama. Ako nadležni liječnik nije informiran o ovako važnim okolnostima, ugrožavaš i svoje i njegovo zdravlje. Željela bih naglasiti i važnost brige o sebi. Ovo je iznimno velik teret koji nosiš već nekoliko godina i može dovesti do sagorijevanja ako nemaš adekvatnu podršku. Psihoterapija za partnere osoba sa shizofrenijom nešto je što bi se trebalo podrazumijevati kako bi se očuvalo vlastito mentalno zdravlje i dobrobit. Imaj na umu da si već učinila jako puno, nalaziš se u situaciji koja bi svima bila izrazito zahtjevna i, ako osjećaš negativne emocije u vezi s tim, to nikako ne znači da si loša osoba, već samo da si čovjek od krvi i mesa.
Lijep pozdrav, obraćam vam se jer osjećam potrebu razgovarati o iskustvima iz djetinjstva za koja vjerujem da i danas utječu na mene. Imam 30 godina i u braku sam osam godina. U dobi od otprilike osam do devet godina bila sam izložena neprimjerenim i zbunjujućim situacijama sa starijom sestrom (dvije godine starijom) i rodicom (isto godište kao i ja), koje su imale seksualnu konotaciju. U to vrijeme nisam imala razumijevanje o tome što se zapravo događa, ali sam osjećala zbunjenost i nelagodu. O tim iskustvima nikada nisam razgovarala ni s kim. Danas primjećujem da ona vjerojatno imaju utjecaj na moj emocionalni i seksualni život – teško mi je u potpunosti se opustiti u intimnim odnosima, imam poteškoće s uživanjem i ne mogu doživjeti orgazam. Također osjećam da to utječe i na moj odnos prema muškarcima. Voljela bih uz stručnu pomoć bolje razumjeti ta iskustva, njihov utjecaj na mene te raditi na iscjeljenju i poboljšanju kvalitete svog života. Hvala vam unaprijed na razumijevanju.
Lijep pozdrav, hvala ti puno na povjerenju i otvorenosti kojom si opisala svoja iskustva. Već sama odluka da o tome progovoriš govori o tvojoj snazi i samosvjesnosti. Žao mi je što si prošla takva neugodna i neprimjerena iskustva te što se ona odražavaju na tvoj sadašnji emocionalni i seksualni život. S obzirom na događaje u tako ranoj dobi, u kojoj dijete nije ni fizički ni emocionalno zrelo da ih u potpunosti razumije, sasvim je normalno da su u tebi izazivali nelagodu i zbunjenost. U mlađoj je dobi osobito važno imati mogućnost otvoriti se nekome i proraditi ono što nam se događa kako bismo ta iskustva mogli integrirati u svoju osobnost. Poteškoće koje danas primjećuješ nisu znak da s tobom nešto nije u redu, već su razumljiva posljedica ranih iskustava. Kroz psihoterapijski rad u sigurnom prostoru imaš mogućnost ostvariti psihoterapijske ciljeve koje sama postaviš, a jedan od njih može biti, primjerice, povećanje osjećaja ugode u intimnim odnosima sa suprugom. Kroz niz različitih tehnika i vježbi postupno ćeš raditi na stvaranju osjećaja slobode, opuštenosti i povezanosti u odnosu prema sebi i drugima. Pri odabiru psihoterapeuta preporučila bih ti da potražiš stručnu osobu koja ima edukaciju iz EMDR-a (Eye Movement Desensitization and Reprocessing) ili somatskih pristupa te iskustvo u radu s traumom i osjećajima nelagode u tijelu. Ohrabrujem te i podržavam u odluci da radiš na sebi te te potičem da se što prije odvažiš na početak terapije, jer svakako zaslužuješ imati bolju kvalitetu života. Želim ti svu sreću na tvom putu prema vedrijoj, opuštenijoj i samopouzdanijoj verziji sebe!
Imam prijateljicu iz djetinjstva i poznajemo se još od osnovne škole. Već dulje vrijeme naš mi je odnos izrazito naporan. Kako stari, stalno govori o godinama i o svemu što je muči. Ne vježba, ne kreće se, a većinu vremena provodi obilazeći djecu i unuke te se žrtvuje preko svake mjere. Pokušavam joj objasniti koliko je važno kretanje i briga o sebi, no ona to u potpunosti ignorira i i dalje me emocionalno opterećuje. Imam dojam da se ponekad ponaša pasivno-agresivno. S druge strane, u meni se javlja osjećaj krivnje. Ne želim prekinuti kontakt, ali moj je život danas znatno drugačiji. Nije savršen, no nastojim raditi na sebi koliko god mogu. Molim vas za vašu perspektivu i savjet. Hvala unaprijed.
Za početak, želim te pohvaliti jer mi se čini da si uistinu prava prijateljica već dugi niz godina. Prijateljica koja zaista brine, prisutna je i kada je jako teško te nastoji pomoći ukazivanjem na promjenu koja bi mogla učiniti bitnu razliku u kvaliteti života i povećati dobrobit osobe. U isto vrijeme, čini mi se da je tvoja prijateljica već dulje vrijeme obuzeta pesimizmom, nalazi se u začaranom krugu žaljenja te nema volju išta promijeniti. To se može zorno opisati time da je prijateljica u poziciji „žrtve“, dok ti preuzimaš ulogu „spasitelja“, nudeći niz rješenja i opcija te motivirajući je na sve moguće načine. Takva dinamika djeluje iscrpljujuće, a iz frustracije možeš postati tzv. „progonitelj“, što može dovesti do grubosti prema sebi ili prema drugima. Na kraju te psihološke igre često dolazi do negativnih ishoda za obje strane – iscrpljene svime, i mi padamo u ulogu žrtve, dok druga osoba nije napravila nikakvu promjenu. Ako se pronalaziš u ovom opisu, za više informacija možeš pročitati nešto više o transakcijskoj analizi. Hvalevrijedno je što radiš na sebi i što i dalje želiš održavati kontakt s njom. Daj si dopuštenje postaviti vlastite granice i dozirati druženje kada za to osjetiš potrebu, kako bi očuvala vlastito dobrostanje. Također, podsjetimo se da svatko od nas ima mogućnost izbora i vlastitu odgovornost za nošenje s donesenim odlukama te da neke stvari, nažalost, ne možemo učiniti umjesto drugih.
Poštovani, iako sam u kasnim dvadesetima, muče me teške traume uzrokovane srednjoškolskim zlostavljanjem. Bila sam najbolja učenica u razredu i uzornog vladanja tijekom svih godina obrazovanja te sam imala drage i prijateljski nastrojene profesore. Bili smo vrlo velik razred i gotovo su ga u cijelosti činile djevojke. Razrednik je bio drag, ali izuzetno popustljiv te uopće nije reagirao na nasilje koje se odvijalo pred njegovim očima, bilo prema meni, bilo prema drugima. Maltretirale su me dvije djevojke i jedan dečko, a osim njih i mnogi drugi učenici iz razreda bili su drski i bezobrazni prema meni, kao i prema drugim učenicima koji nikome nisu ništa učinili. Trpjela sam ismijavanje, ruganje i vrijeđanje. Svo troje imali su velikih problema s profesorima zbog svojeg ponašanja. Jedna je imala histerične ispade i zalupala vratima profesorima, a druga je čak ozbiljno ozlijedila profesora te bila suspendirana s nastave na dva tjedna. Vršnjačko okruženje bilo je toliko toksično da gotovo nije moglo biti toksičnije. Kada sam se jednoj od njih suprotstavila, prijetile su mi fizičkim nasiljem. Prijavila sam ih i time si navukla osude te osvetu. Sa šesnaest godina započeli su napadaji panike, socijalna anksioznost i gubitak samopouzdanja. Iako je sve to prošlost, te me traume i dalje progone. Kako da izgradim samopouzdanje i riješim se stresa? Hvala na izdvojenom vremenu i odgovoru.
Draga moja, hvala ti na povjerenju i na svemu što si podijelila sa mnom. Vjerujem da nije bilo nimalo lako otvoriti se i govoriti o traumama koje si proživjela. Iskreno mi je žao zbog svega što si prošla tijekom srednjoškolskih dana – to nisi zaslužila. Posve je razumljivo da su takva iskustva ostavila traga i utjecala na razvoj poteškoća koje danas osjećaš. Dobra je vijest da se na tome može raditi i da je moguće postupno ostaviti terete prošlosti iza sebe. Kod osoba sa sniženim samopouzdanjem često se događa da osobno prihvaćaju samo negativne povratne informacije, dok se one pozitivne lako zanemaruju ili odbacuju. Moguće je da je i kod tebe prisutan takav obrazac. Zato bih voljela da se, kada sljedeći put pomisliš nešto negativno o sebi, zapitaš: što bih rekla dragoj osobi kada bi mi priznala da o sebi razmišlja na takav način? Često smo sami sebi najstroži kritičari, iako bismo prema sebi trebali biti jednako blagi i podržavajući kao prema najboljim prijateljima. Kao jedan od konkretnih koraka, predložila bih ti da počneš voditi dnevnik za jačanje samopouzdanja. Svaki dan zapiši tri osobine koje kod sebe cijeniš te jedan uspjeh toga dana, bez obzira na to koliko ti se on činio malenim – svaki uspjeh je važan. Neovisno o tuđim mišljenjima i ponašanju, samom činjenicom da jesi – ti si vrijedna. Uz to, korisne mogu biti i redovite vježbe mindfulnessa koje pomažu u razvoju blagosti prema sebi i lakšem nošenju sa stresom. Također, možeš napraviti dvije liste: jednu s aktivnostima koje ti pričinjavaju ugodu i drugu s aktivnostima koje kod tebe jačaju osjećaj kompetentnosti. Svaki dan nastoj izdvojiti vrijeme za barem jednu aktivnost s obje liste. Ako i dalje osjećaš da ti je svakodnevno funkcioniranje otežano, za dublju proradu traume i nošenje s anksioznošću preporučujem razgovor s psihoterapeutom. Kroz proces psihoterapije moguće je postupno graditi osjećaj sigurnosti, samopouzdanja i unutarnjeg mira te opuštenije zakoračiti u novo životno razdoblje. Od srca ti to želim, jer to uistinu zaslužuješ.
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.