Hero – Pitaj psihologa

Dobro je pitati

Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.

Postavi pitanje psihologu

Kroz formular postavite pitanja potpuno anonimno, u bilo koje doba dana.
Pitanja prikupljamo svakodnevno (0-24h), a odgovore naših psihologinja - Gabrijele Ištuk ili Leone Bortas Hetler, potražite na ovoj stranici svakog petka.

Postavi pitanje

Napomena o podršci i odgovaranju na upite: Hvala vam na povjerenju, iskrenosti i hrabrosti koju pokazujete dijeleći svoja pitanja i iskustva. Želimo naglasiti da, iako s pažnjom čitamo svaku poruku, ne možemo odgovoriti na sva pitanja javno – bilo zbog njihove privatne naravi ili zato što ne spadaju u djelokrug naše platforme. Odgovori na pitanja nisu zamjena za stručnu pomoć, koja se mora odviti u direktnom kontaktu sa stručnom osobom (psihologom, psihoterapeutom ili psihijatrom). Napominjemo da kontakt forma nije pod stalnim nadzorom, te ukoliko vam je potrebna trenutna pomoć, molimo vas da se odmah javite svom liječniku ili pozovete hitnu pomoć. U Republici Hrvatskoj uvijek se možete javiti u Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u KBC Zagreb, Kišpatićeva 12 bez najave i uputnice između 8 i 20 sati ili nazvati telefonom na 01/2376-470 od 0-24 sata.

Napomena za maloljetne osobe: Nažalost, ne možemo odgovarati na upite maloljetnih osoba. Ako ti je potrebna podrška ili razgovor, predlažemo da se obratiš odrasloj osobi od povjerenja – poput roditelja, skrbnika ili nastavnika – ili da se javiš stručnoj osobi. Povjerljivo i besplatno, uvijek se možeš obratiti Plavom telefonu: 01/4833-888 (radnim danom od 9 do 20 h) ili na email [email protected]

Dobro je pročitati odgovore

Odaberi temu
×
Filtriraj sadržaj
Obriši filtre

Kad se granice izgube u obiteljskoj brizi

P:

Zdravo. Pišem prvi put i već dugo razmišljam o tome da krenem na terapiju. U svojoj 16. godini izgubila sam oca. Od tada sam živjela s majkom sve do svoje 25. godine, kada smo bile razdvojene gotovo dvije godine. Odselila sam se s tadašnjim partnerom i, kada sam se malo „stala na noge“, pronašla sam stan i dovela majku da živi sa mnom. U početku je sve bilo u redu. Pronašla sam joj posao kod mene, živjele smo dobro i uspjele dosta uštedjeti. Međutim, ubrzo smo saznale da je bolesna od raka. Operirana je i do danas mora doživotno primati ciljanu kemoterapiju. No, to nije sve. U međuvremenu sam započela novu vezu, imam novog partnera i sve je u redu. Međutim, majka je nedavno operirana na mozgu. Od tada se njezino ponašanje znatno promijenilo. Mislila je da sam je ja gurnula, da sam joj naudila i da je želim smjestiti u psihijatrijsku ustanovu. Rečeno mi je da je riječ o postoperativnom deliriju jer su se promjene pojavile naglo. U jednom trenutku čak je pokušala pobjeći... Ponekad mislim da je riječ o bolesti, ponekad o sebičnosti, ali više ne znam što da mislim. Kada je pitam kako je mogla pomisliti da sam joj nešto učinila, podsjetim je da sam se o njoj brinula tri tjedna dok nismo dobili nalaze koji su pokazali metastaze. Moj partner i njegova obitelj bili su uz mene cijelo to vrijeme. Njegovi roditelji nas pozivaju na ručkove, svi se slažu i pružaju nam podršku. Iskreno, više ne znam što učiniti i brine me njezino ponašanje u budućnosti. Što ako stvarno više ne bude htjela izlaziti iz stana? Trenutačno mi je najvažnije da ona bude dobro, još uvijek ide na zračenja, ali ovo je prevelik teret za mene.

O:

Draga moja, za početak ti moram reći da si zaista divna kći koja već niz godina brižno i bezuvjetno skrbi o svojoj majci, osobito u razdoblju bolesti, kada su potrebni još veća predanost, strpljenje i požrtvovnost. Svjesna sam teškoća s kojima se suočavaš i sigurna sam da na svojim leđima nosiš iznimno velik teret. Čini mi se da su trenutačno prisutne emocionalna i fizička iscrpljenost koje su se nakupljale posljednjih godina, a istodobno se javlja i snažna zabrinutost vezana uz budućnost. Posve je normalno da u svojoj odrasloj dobi osjećaš potrebu za privatnošću i osobnim prostorom s partnerom te želju za suživotom „u miru“. Također je prirodno da raste tvoja želja da se majka odseli, kao i postupni gubitak strpljenja dok to iščekuješ. Nije neobično da nakon operativnog zahvata na mozgu te kemoterapije dođe do promjena osobnosti, uključujući postoperativni delirij ili psihotične simptome poput optužbi i paranoje. Zračenje i kemoterapija imaju svoje negativne učinke, a blisko suočavanje sa smrću dodatno može pridonijeti anksioznosti i depresivnosti. To nije tvoja krivnja i to ne možeš sama popraviti. Ono što možeš učiniti jest savjetovati se s liječnicima kod kojih se majka liječila. Važno je detaljno im opisati ponašanje koje si i meni navela. Ponekad je potrebno uključiti i psihijatra kako bi se uvela farmakoterapija, uz koju bi majka mogla postati prisebnija. Važno je i da postaviš jasne granice ako te majka ponovno optuži te da izbjegavaš uplitanje u opravdavanja. Razmotri sve mogućnosti vezane uz stambeno pitanje, potraži pravni i praktični savjet, jer postoji mogućnost da ona samoinicijativno ne izađe iz stana. Jednako je važno da ne dopustiš da te, korištenjem emocionalne ucjene, udalji od tvog partnera. On se doima kao tvoja sigurna baza i važan izvor podrške, zajedno s njegovom prihvaćajućom obitelji. Cijeli si život bila snažna za svoju majku i za sebe. Ovo je jedna od kriza koju ćeš lakše prebroditi uz podršku psihoterapeuta koji te može pratiti kroz ovaj proces. Stoga bih te potaknula da napraviš taj korak, za sebe i svoju budućnost. Zaslužuješ biti ispunjena i sretna.

Kako postupiti u situaciji bračne krize i ugrožene sigurnosti

P:

Poštovani, potrebna mi je pomoć. Prije tri mjeseca primijetila sam da me suprug vara sa ženom koja je dolazila u našu kuću. Promijenile su mu se navike, postao je agresivan, udara se po glavi, udara mene i ne želi priznati nikakvu vrstu prevare ili manipulacije. Više se ne osjećam sigurno s takvom osobom. U braku smo 20 godina.

O:

Draga moja, cijenim tvoje povjerenje i otvorenost u vezi s problemom s kojim se suočavaš. Užasno mi je žao što se nalaziš u opisanoj situaciji, koja je iznimno teška. Ne samo da je došlo do emocionalne prevare, već se pojavljuje i fizičko nasilje, koje dodatno povećava osjećaj ugroženosti. Nitko to ne zaslužuje. Moram naglasiti da fizičko nasilje i zastrašivanje nisu opravdani ni pod kojim okolnostima, stoga je iznimno važno odmah potražiti zaštitu. Ako je moguće, preporučujem da se što prije privremeno skloniš kod obitelji, prijatelja ili u sigurnu kuću. U bilo kojoj kriznoj situaciji možeš nazvati SOS telefon za žrtve nasilja (0800 655 222), besplatnu telefonsku liniju dostupnu 0–24 sata tijekom cijele godine. Ako postoji izravna opasnost, možeš se bez ustručavanja obratiti policiji.
Tvoja sigurnost najvažniji je prioritet. Tek kada si zaštićena možeš razmišljati o daljnjim koracima, uključujući eventualni rad na odnosu. S obzirom na godine koje ste proveli zajedno, sasvim je uobičajeno da se javljaju različite emocije. Preporučujem savjetovalište za žrtve obiteljskog nasilja, gdje možeš dobiti emocionalnu i pravnu podršku ili psihoterapiju. Prirodno je da se jave čežnja za ljepšim vremenima, opravdavanja suprugova ponašanja te porivi da mu pružiš još jednu priliku prije donošenja daljnjih odluka. Ipak, važno je imati na umu da je u fazi izrazito nestabilnog emocionalnog stanja potrebno određeno vrijeme kako bi se situacija stabilizirala, kao i ograničiti kontakte sa suprugom. Tek nakon ovih koraka, kada osiguraš vlastitu sigurnost, preporučuje se sagledati situaciju iz različitih aspekata, razmotriti dostupne opcije i donijeti odluku o prekidu odnosa ili o radu na odnosu putem partnerske terapije. Suprugova prevara, poricanje, izražena autoagresija te nasilje nad tobom ukazuju na ozbiljan problem koji zahtijeva stručnu intervenciju i prvenstvenu usmjerenost na tvoju zaštitu. Od srca ti želim da sačuvaš sebe i svoje samopouzdanje u ovom teškom procesu te da se ohrabriš potražiti stručnu pomoć koja će ti olakšati cijeli put. Nisi sama.

Osjećaj bespomoćnosti u partnerskom odnosu

P:

Pozdrav, situacija je malo kompliciranija. Već sam se jednom ovdje javljala, no uglavnom se radi o problemima u braku. Muž mi već dvije godine skriva poruke od jedne kolegice. Kada sam ga prvi put pitala o tome, rekao je da nema ništa s njom, da ja te poruke ne bih shvatila i da mi ih zato ne želi pokazati. Govorio je i da ona nije njegov tip i slično. Rekla sam mu da mi jako smeta to što mi skriva poruke jer mi je očito da tu nešto postoji. Naravno, tada se naljutio i danima je prestao razgovarati sa mnom, ignorirao me na sve moguće načine. Tada sam potražila savjet kod vas jer sam već bila iscrpljena od svega i misli su mi se same počele gomilati. Zbog stresa sam počela imati bolove u trbuhu te sam sama prošla razne preglede crijeva. Tada ste mi preporučili da potražim stručnu pomoć, pa sam pronašla psihologa online i nekoliko puta razgovarala s njim. To mi je donekle olakšalo situaciju jer sam u svemu bila sama. Prošlog ljeta trebali smo ići na more i tada sam ponovno primijetila da skriva poruke s njom. Nemam nikakav konkretan dokaz, ali to vidim po njegovu ponašanju i načinu skrivanja. Smireno sam mu rekla da to više nema smisla i da se možemo razvesti ako on to želi. Tada je rekao da mu je svega dosta, i mene i nje. Rekla sam mu da mi to skrivanje jako smeta ako između njih zaista nema ničega. Ipak smo otišli na more i nekako smo polako ponovno počeli razgovarati, živjeti te trenutke i bilo nam je lijepo. Više nismo spominjali te poruke, iako sam povremeno primjećivala da se i dalje dopisuje s njom, ali sam to nekako prihvatila. Sve do sada. Kada je bio na godišnjem odmoru, svaki smo dan bili zajedno i bilo nam je lijepo. No ona mu se ponovno javila i on mi je rekao da se ne želi svađati, već da mi to samo želi reći. Pitala sam ga što mu je napisala, a on je rekao da ga je samo pitala kako je i nešto u vezi drugog kolege. Smireno sam rekla da to nije problem i zahvalila mu što mi je rekao. Međutim, nakon tjedan dana ponovno sam primijetila da skriva poruke. Kad god mene nema u blizini, on tipka. Nekoliko dana prije Božića ja sam pripremala sve oko blagdana, a on je cijeli dan ležao na kauču, tipkao i smijao se. Kada bih mu se približila, poruke bi odmah nestale. Šutjela sam i govorila si da ne želim ponovno umišljati, ali tada se on povukao i prestao razgovarati sa mnom. Samo bi mi kratko nešto dobacio i to je bilo sve. Pitala sam ga što se događa, rekao je da nije ništa. Tako je bilo tri dana – samo je ležao u krevetu. Ponovno sam ga pitala što nije u redu, a on je opet rekao da nije ništa. Rekla sam mu da vidim da nešto nije u redu i zamolila ga da mi kaže što se događa, da me ne ignorira kao i inače. On je i dalje tvrdio da nije ništa. Na Badnjak sam rekla da ovo više nema smisla jer me stalno ignorira. On je rekao da me ne ignorira, a ja sam ponovno reagirala kao i ranije te spomenula kako se cijeli dan dopisuje, a mene pritom zanemaruje. Tada mi je rekao: „Kad ti već sve znaš, čuvaj si dokaze, trebat će ti.“ Pitala sam ga što to znači, ali mi nije ništa odgovorio. Rekla sam mu da me opet ignorira kao i inače, ponekad i po nekoliko mjeseci. I, naravno, sada se to ponovno događa. Prije dva dana krenuo je raditi i prije toga je još odgovarao na moja pitanja, poput: hoćeš li ovo, hoćeš li ono. Sada, otkako je ponovno na poslu, dolazi kući i potpuno me ignorira. Sve mu je nebitno, kao da sve radi protiv mene. Sjedi sam za stolom, a kada ga pozovem, ne želi doći. Opet prolazim isto kao i tada. Danas sam vidjela da otvara poruke, a neke su mu poruke arhivirane, no naravno ne smijem ništa spomenuti jer će opet reći da nisam normalna. Ne znam kako ponovno prijeći preko ovoga. Opet mi je isto priredio i više se ne mogu nositi s tim, pogotovo jer nisam ni financijski stabilna. Ispričavam se zbog dugog posta.

O:

Draga moja, cijenim što si podijelila detalje svog iskustva kako bih mogla što bolje razumjeti okolnosti s kojima se suočavaš. Sigurna sam da ti nije nimalo lako te da te preplavljuje niz različitih emocija, od neizvjesnosti, frustracije i razočaranja do tuge i nade da će se situacija promijeniti nabolje. Sasvim je uobičajeno da se osjećaš izgubljeno, da ne znaš što učiniti niti što možeš očekivati. Kao što znaš, uloga psihoterapeuta nije davanje savjeta, već pomaganje osobama da pronađu odgovore koji se kriju u njima samima jer je to ono što im je uistinu potrebno. U ovoj situaciji djeluje mi kao da ti se stvari „samo događaju“, a da pritom nemaš osjećaj kontrole nad njima, što razumljivo može izazvati osjećaj bespomoćnosti i frustracije. Stoga bih za početak voljela da izdvojiš vrijeme i sama sebi odgovoriš na sljedeća pitanja: što želiš, što radiš, pomaže li ti to i što ćeš učiniti drugačije. Svrha ovih pitanja jest osvijestiti koje su tvoje želje, a koje potrebe, kako su povezane s tvojim trenutačnim ponašanjem, kakav učinak ova situacija ima na tebe i tvoju dobrobit te na koji način možeš preuzeti kontrolu nad jedinom osobom nad kojom doista imamo kontrolu, a to smo mi sami. Čini mi se da je u posljednje vrijeme glavni problem nedostatak komunikacije, stoga bi, radi njezina poticanja, bilo korisno pristupiti mužu smireno i neosuđujuće, otvoreno izraziti svoje osjećaje te naglasiti koliko ti je važna mogućnost iskrenog razgovora. Kroz otvorenu komunikaciju i iskazivanje emocija moguće je doći do zajedničkog rješenja. Svatko od nas snosi odgovornost za sebe i svoje odluke, a važno je naglasiti da je i ne donošenje odluke također odluka te da, kao i iza svake druge, i iza nje trebamo stati. Želim ti puno sreće u pronalaženju najboljeg rješenja.

Osobna sigurnost u kriznim situacijama

P:

Što učiniti kada Vas nepoznati psihopat iz čistog mira napadne na ulici?

O:

Nadam se da je ovo samo hipotetsko pitanje te da niste imali navedena iskustva. Ako ipak jeste, iznimno mi je žao i nadam se da ste se nekome otvorili po tom pitanju te da ste na vrijeme dobili potrebnu podršku. Prema kontekstu pretpostavljam da se referirate na osobu koja ne reagira racionalno, pa ju nema puno smisla pokušavati uvjeravati ili joj objašnjavati situaciju, već je najvažnije pobrinuti se za vlastitu sigurnost. Prije svega, potrebno je izbjegavati kontakt očima (jer se može percipirati kao provociranje), smanjiti podražaje, lagano okrenuti tijelo u stranu te napraviti korak unatrag. Sve su to psihološki znakovi koji upućuju na to da niste prijetnja. Što smirenije pokušajte uočiti gdje se nalaze izlazi, gdje je svjetlo i u kojem bi smjeru moglo biti najviše ljudi. Čim se za to ukaže prilika, važno je ukloniti se iz situacije. Sasvim je legitimno potrčati prema otvorenijem prostoru, gdje bi moglo biti prolaznika, te po potrebi vikati u pomoć. Nakon napada uobičajene su fiziološke i emocionalne reakcije poput plača, drhtanja tijela, rastresenosti i ponovnog prisjećanja slika tog događaja. Iznimno je važno nakon takvog iskustva podijeliti ga s nekime kako ne biste morali taj stres nositi sami. Ako se navedeni ili slični simptomi javljaju danima, preporučuje se razgovor sa stručnjakom za mentalno zdravlje. U situacijama izrazitog stresa važno je slijediti vlastitu intuiciju, odnosno brzu nesvjesnu procjenu koja se odvija ispod razine svijesti. Ako nam se nešto čini sumnjivim, potrebno je staviti po strani pristojnost i strah od pogrešne reakcije - najvažnije je ostati siguran.

Škola i mentalno zdravlje

P:

Pozdrav, već se nekoliko mjeseci osjećam depresivno i bez motivacije. Razlog tome je škola u koju sam upisala, a koja me uopće ne zanima. Glavni problem je to što nemam nikakvu motivaciju učiti određene stručne predmete, iz kojih na kraju, naravno, kao posljedicu dobijem loše ocjene. Dodatno padam u bedak kada vidim druge kako su sretni jer uče ono što vole i ono što sam i ja željela. Raspitala sam se o prebacivanju u drugu školu, ali moji roditelji ne žele ni čuti za to do kraja prve godine, a ja ne znam hoću li do tada uspjeti popraviti sve ocjene jer su pojedini nastavnici prilično strogi. Također, mama mi je ponudila odlazak u Sloveniju u srednju školu (gimnaziju), no ostatak obitelji mi to brani. U tom slučaju išla bih u učenički dom, naravno uz njezinu suglasnost. Problem je u tome što ona pak pada pod utjecaj svoje majke i na kraju uvijek bude po njezinom. Ne znam što da radim, doslovno se osjećam kao da sam u bezizlaznoj situaciji. Ne znam ni hoću li se u drugoj godini moći prebaciti u drugu školu jer će vjerojatno sve biti popunjeno.

O:

Draga moja, hvala ti što si podijelila svoju situaciju. Čitajući tvoje pitanje, vidim da si promišljena mlada osoba koja brine o svojoj budućnosti te da se u ovoj životnoj fazi nalaziš u okolnostima koje te čine iscrpljenom i obeshrabrenom. Razumijem da trenutno imaš puno negativnih misli koje te koče u obavljanju školskih obveza i remete tvoje opće funkcioniranje, stoga ti predlažem sljedeće kako bi si to olakšala. Kada osjetiš pad raspoloženja i kada te obuzmu negativne misli, postavi si pitanje: Što mi trenutno prolazi kroz glavu? Zapiši te misli na jedno mjesto, a zatim se za svaku od njih zapitaj: Koliko je ova misao doista istinita i koja bi mogla biti realističnija alternativa? Primjerice, u ovoj situaciji negativna misao može biti: „Ako sada ne uspijem, bit ću nesretna.“ Realističnija misao može glasiti: „Trenutno sam u teškom razdoblju, ali to nije trajno i ne definira cijeli moj život.“ Vjerujem da ti je teško koncentrirati se na predmete koji te ne zanimaju, a pažnju ti dodatno odvlače stalna uspoređivanja s osobama koje su, iz tvoje perspektive, sretne. Kod depresivnosti je važno potaknuti se na djelovanje. Koliko god se ono na početku činilo maleno, bitno je da predstavlja pomak u odnosu na prethodni dan. Zadaj si male ciljeve (npr. učenje nekog predmeta 20 minuta), a nakon ostvarenog cilja uzmi kratku pauzu ili si priušti malu nagradu. Sigurna sam da možeš „izgurati“ minimum za ovu godinu i nakon toga si omogućiti novu priliku za razgovor s roditeljima i dogovor oko alternativa za iduću godinu. Vjerujem da ti se sada čini kako nemaš kontrolu nad odlukama, što može izazivati osjećaj bespomoćnosti. Zato je važno osvijestiti da jedna školska godina, pa čak ni odabir cijele srednje škole, ne određuju tvoju uspješnost niti tvoju sreću u životu. Od srca ti želim da učiniš ono najbolje u okolnostima u kojima se trenutno nalaziš.

Anksioznost, krivnja i unutarnji konflikti

P:

Pozdrav, imam 22 godine i već se šest mjeseci konstantno osjećam loše. Prate me neka neugodna događanja i snažan osjećaj krivnje koji me toliko opterećuje da me sprječava u normalnom funkcioniranju. Inače imam OKP, no nije redovito liječen zbog nedostupnosti pomoći. Međutim, posljednja dva dana osjećam se izrazito bespomoćno i ne znam kako dalje. Prije godinu dana preminula mi je baka i dugo sam analizirala jesam li ja na neki način mogla biti kriva za njezinu smrt, što, naravno, nije istina, ali često pretjerano analiziram i osjećam krivnju za razne stvari. U tom sam razdoblju dobila i svojevrsni „flashback“ u kojem vidim kako kao dijete bacam mačku ili malo mače u podrum s visine od otprilike metar i pol. Taj sam događaj nekako potisnula, smatrajući da, ako se petnaest godina nisam sjećala te scene, postoji mogućnost da se ona nije ni dogodila onako kako je sada doživljavam. Međutim, prije dva dana imala sam vrlo snažan napad panike i od tada konstantno razmišljam o tom događaju te pokušavam prizvati sjećanja na to što se zapravo dogodilo, što, naravno, nije moguće jer sam tada imala manje od deset godina. Preplavljuje me snažan val emocija i osjećaj da sam loša osoba te da sam možda usmrtila mačku dok sam bila dijete, iako sam danas izrazito zaštitnički nastrojena prema životinjama i aktivno se borim za njihova prava, doduše više za pse nego za mačke. Ta mi je slika toliko realistična da više ne znam je li istinita ili nije. Potražila sam pomoć psihijatra, no još uvijek čekam termin. Zanima me vaše mišljenje. Hvala puno.

O:

Hvala ti što si ovo podijelila sa mnom i potrudit ću se dati ti odgovor koji će ti pomoći. Za početak, važno je reći da je nošenje s OKP-om iznimno izazovno i da može zahvatiti funkcioniranje osobe na više razina. Svakako bih te ohrabrila da, u iščekivanju psihijatrijskog termina, potražiš i psihoterapijsku pomoć, jer kombinacija psihoterapije i farmakoterapije daje najbolje rezultate. Ovisno o mjestu stanovanja, besplatne tretmane možeš pronaći u centrima za obitelj ili u studentskim savjetovalištima, s obzirom na tvoju dob. Predložila bih ti da na što više vidljivih mjesta zapišeš sljedeće: „Ovo je samo misao, a ne činjenica. To je produkt mog OKP mozga. To mu je u prirodi. Ne znači da je istinito.“ Ideja je da tu poruku što više internaliziraš i počneš joj vjerovati kako bi se postupno smanjivala anksioznost povezana s opsesijama. Što se tiče opisanog iskustva, malo je vjerojatno da bi se toliko intenzivnog događaja s mačkom prisjetila tek sada, po prvi put, osobito uzimajući u obzir činjenicu da si danas aktivistica za prava životinja, što je u potpunoj suprotnosti s tvojim sustavom vrijednosti i uvjerenja. Također, opsesivne se misli najčešće javljaju upravo u područjima koja su osobama izrazito važna i emocionalno značajna. Primjerice, izrazito religioznim osobama često se javljaju bogohulne misli. Osim toga, u psihologiji i neuroznanosti poznat je fenomen lažnih sjećanja, odnosno iskreno uvjerenje da se nešto dogodilo iako se u stvarnosti nije dogodilo ili se dogodilo bitno drugačije. Naš je mozak u takvim situacijama uvjeren da je iskustvo stvarno, zbog čega je vrlo teško napraviti jasnu distinkciju. Od srca ti želim puno snage, strpljenja i uspjeha u nošenju s navedenim.

Roditeljska podrška u osjetljivoj dobi

P:

Moja kći ima šesnaest godina, razgovara sama sa sobom i redovito ide kod dječjeg psihijatra. Doktorica kaže da ona nije psihijatrijski slučaj, odnosno da nije bolesna, nego da je usamljena i razočarana jer se zaljubila u dečka koji ima djevojku. Ulenjila se, zapustila, ponekad plače, sluša glazbu na telefonu i stalno jednu te istu pjesmu. Kako da joj pomognem?

O:

Draga mama, razumijem tvoju zabrinutost i pohvalno je što pomno pratiš kćerino ponašanje te primjećuješ promjene koje su te potaknule da potražiš pomoć. U toj dobi prihvaćenost od strane vršnjaka nalazi se visoko na listi prioriteta tinejdžera, a osjećaj prihvaćenosti često uključuje zaljubljenost i želju za romantičnim odnosima. Kada tome dodamo i potrebu za autonomijom, koja podrazumijeva i povlačenje od roditelja, njezina ponašanja djeluju prilično očekivano. Ono na što bih te potaknula da se usmjeriš jesu njezine snage – u čemu je dobra, što voli, što drugi cijene kod nje i tko su joj prijatelji. Potiči je na aktivnosti koje voli, kako one u kojima se osjeća ugodno, tako i one koje potiču osjećaj kompetentnosti, kao i na druženje s vršnjacima. Također, kada procijeniš da je trenutak prikladan, u razgovoru jedan na jedan otvoreno joj reci da si primijetila promjene, da si zabrinuta i da si tu za nju kad god poželi razgovarati. Važno je ne stvarati pritisak, već pristupiti ležerno kako bi imala priliku otvoriti se onda kada za to bude spremna. Pohvali je kada primijetiš nešto što je učinila dobro te povećaj pozitivan govor prema njoj, kako bi ga postupno usvojila i pretvorila u pozitivan samogovor. Dobro je što već ima razvijen odnos sa stručnom osobom, što je u ovom turbulentnom razdoblju iznimno korisno. Svakako i sama spomeni psihijatrici promjene koje primjećuješ, ako to već nisi učinila, jer je važno da ima cjelovitu sliku funkcioniranja tvoje kćeri. Ako primijetiš neki od sljedećih alarmantnih znakova, odmah o tome razgovaraj s njezinom psihijatricom: znakove samoozljeđivanja, promjene u spavanju i prehrani, potpuno povlačenje u digitalni svijet, česte tjelesne poteškoće bez jasnog uzroka (psihosomatika), promjene u ponašanju na više razina ili izjave poput „Ništa nema smisla“ i slično.

Sretno sa svime!

Kako preživjeti bolan prekid dugogodišnje veze

P:

Dečko me ostavio nakon četiri i pol godine veze. Nisam ni slutila da među nama postoji neki ozbiljan problem. Priznao mi je da je izgubio one prave emocije i da je naposljetku odlučio prekinuti. Nedavno smo bili u Milanu, a dvaput smo zajedno bili i na moru. Cijelo se to vrijeme ponašao kao da je sve u najboljem redu, iako očito nije bilo tako. Ostavio me na Božić. Razgovarali smo, ali se ne mogu pomiriti s činjenicom da je gotovo. Sve se dogodilo iznenada. Već godinu i dva mjeseca idem na terapiju i pijem Citram. Postala sam nova osoba, ali i dalje patim. Nemam prijateljice s kojima bih mogla iskreno podijeliti svoju bol. Molim vas da me utješite i date mi savjet.

O:

Vjerujem da ti nije lako otvoriti se i iskreno podijeliti svoju bol te ti od srca zahvaljujem na ukazanom povjerenju. Jako mi je žao što si prošla kroz sve to i sasvim je razumljivo da se još ne možeš u potpunosti pomiriti s onim što se dogodilo. Prekidi romantičnih veza mogu biti iznimno bolni, osobito kada se dogode bez ikakve najave, kao u ovom slučaju. Tugovanje nakon prekida veze predstavlja stvarni gubitak i mozak ga često doživljava slično kao smrt bliske osobe. Željela bih naglasiti da faze tugovanja nisu linearne. Ne odvijaju se određenim redoslijedom tako da nakon posljednje faze možemo reći da je proces završen, već se ljudi mogu vraćati unatrag, preskakati faze ili se istodobno nalaziti u više njih. Stoga je sasvim normalno da nekih dana i dalje osjećaš snažnu bol, dok se drugih dana osjećaš bolje, pa čak i kao nova osoba. Preporučila bih ti čitanje knjige Put suza autora Jorgea Bucaya, koja na lijep način pokazuje da se i najbolnija iskustva mogu preživjeti te da su, štoviše, upravo ona neophodna kako bismo sazreli kao ljudi. Iskreno me raduje što si se uključila u psihoterapiju i što prepoznaješ plodove rada na sebi, jer to pokazuje koliko si snažna i koliko se uspijevaš uzdignuti iznad tuge koju osjećaš. Također, voljela bih da si daš priliku isprobati nešto novo, nešto što si možda oduvijek željela, a nisi si mogla dopustiti – bilo da je riječ o putovanju, pohađanju tečaja koji će ti omogućiti upoznavanje novih ljudi, postavljanju novih profesionalnih ciljeva ili nečemu sasvim drugačijem. Izađi iz zone komfora i iskoristi ovo razdoblje kao savršenu priliku da se ponovno povežeš sa samom sobom te gradiš odnos ljubavi i razumijevanja prema sebi. Sigurna sam da ćeš u tome uspjeti.

Kada emocije preuzmu kontrolu

P:

Ima dana kada se probudim sva sretna i unaprijed isplaniram što ću taj dan raditi, a kada počnem s obvezama, odjednom mi sve počne ići na živce. Ništa mi se više ne da, kroz glavu mi prolaze razne misli i tada samu sebe još više iznerviram. Ne želim ni s kim razgovarati, imam osjećaj da sve i svakoga mrzim, iako znam da to nije istina – jednostavno me tako uhvati. Ne želim biti takva zbog muža i djece jer tada brzo nastane svađa, a to mi zaista ne treba. Volim biti sama, ali kada ostanem sama, jedva čekam da se muž vrati s posla. Više sam se puta uhvatila kako razgovaram sama sa sobom pa sjednem i kažem da sam „propištila“. Stalno sam u nekom grču, ne podnosim nered, sve mora biti tip-top i po deset puta popravljam jednu te istu stvar. Kada mi još dođu njegovi prijatelji – skuhaš kavu, ponudiš što imaš, slušaš cerekanje i gluposti, uvijek jedne te iste, dođe mi da ih sve potjeram iz kuće jer me živciraju i želim mir, ali to ne učinim zbog muža. Ponekad kažem da mi je puna kapa svega i da bih najradije otišla negdje gdje me nitko ne poznaje, ali što ćeš – tako je kako je.

O:

Draga moja, vjerujem da ti nimalo nije lako proživljavati takve vrtloge emocija, negativnih misli i promjena raspoloženja. Prvi je korak u radu na tome upravo osvješćivanje obrazaca misli, emocija i ponašanja, stoga te pohvaljujem što si to prepoznala. Ponekad smo toliko uljuljani u rutinu i obveze svakodnevice da izgubimo sami sebe. Zato te ohrabrujem da svaki dan izdvojiš barem malo vremena za sebe i za aktivnosti koje ti pričinjavaju ugodu (primjerice topla kupka, razgovor s prijateljima, čitanje knjige, pisanje, bavljenje nekim hobijem, šetnja i slično). Neke misli i ponašanja koje si navela imaju elemente depresije, stoga bih te voljela ohrabriti da se obratiš psihijatru ili psihologu radi procjene, kako bi ti mogli pomoći da se bolje osjećaš u svojoj koži, da uspiješ ostvarivati planove koje si postaviš te da budeš mirnija i opuštenija. Uputnicu možeš zatražiti kod liječnika obiteljske medicine i naručiti se unutar državnog sustava, a ako imaš financijske mogućnosti, možeš se odlučiti i za privatnu praksu, gdje su liste čekanja znatno kraće. Ako dosad nisi imala iskustva sa stručnjacima za mentalno zdravlje, moguće je da se javi anksioznost zbog nepoznatog. Ipak, traženje pomoći znak je tvoje snage i samosvijesti te važan korak prema verziji sebe kakva želiš biti. Krećemo se prema društvu u kojem će svatko od nas imati psihologa ili psihoterapeuta koji će mu pomagati u ostvarivanju vlastitih potencijala.

Kako graditi bliskost na početku veze

P:

Poštovana, s dečkom sam u vezi dva mjeseca. Inače je vrlo brižan, pažljiv i nježan prema meni, no ponekad imam osjećaj da su mu prijatelji važniji od mene jer, kada je s njima, ne odgovara na poruke i na neki me način ignorira. Također me povrijedilo to što me nije poveo sa sobom na prijateljevu svadbu, navodeći kao razlog to da me nije upoznao s tim prijateljem. Znače li ovi znakovi da mu nije stalo do mene i da me ne voli ili sam možda sve malo preuveličala? Unaprijed hvala na odgovoru!

O:

Draga moja, raduje me što si pronašla dečka koji je brižan i pažljiv prema tebi. S druge strane, razumijem tvoje brige i nesigurnosti vezane uz osjećaj nedovoljne pažnje kada je s prijateljima. Čini mi se da si očekivala da će te pozvati na prijateljevu svadbu, nakon čega si doživjela razočaranje. S obzirom na to da veza traje dva mjeseca, sasvim je moguće da se u ovoj fazi nalazite na različitim razinama očekivanja od same veze. Moguće je da je tebi provođenje vremena s njim visoko na listi prioriteta jer ti je s njim lijepo i želiš da što prije postanete još bliži i povezaniji. To je djelomično povezano i s tvojom rodnom ulogom, koja je društveno uvjetovana te često podrazumijeva veću usmjerenost na međuljudske odnose. S druge strane, muška se rodna uloga često opisuje kao usmjerena na djelovanje i neovisnost, pa im nerijetko treba više vremena da prioritiziraju odnos s partnericom, osobito na početku veze. Istraživanja pokazuju da su, u prosjeku, prvih osam mjeseci veze partneri pod snažnim utjecajem hormona zaljubljenosti, zbog čega im je često teže razmišljati racionalno. Moguće je da zbog toga intenzivnije doživljavaš navedene situacije. Kada prođe to razdoblje zaljubljenosti, možemo govoriti o drugačijoj vrsti odnosa, koju obilježavaju ljubav, stabilnost i privrženost. U tom je kontekstu važno osvijestiti vlastiti, ali i partnerov jezik ljubavi, pa bih ti preporučila da pročitaš nešto više o toj temi (Gary Chapman, Pet jezika ljubavi). Važno je naglasiti da je put prema kvalitetnoj vezi popločen razumijevanjem i otvorenom komunikacijom. Stoga bih te podržala da u situacijama kada te nešto muči u vašem odnosu i ne možeš si sama dati odgovor ili objašnjenje, pokreneš razgovor s partnerom kako biste zajedno došli do rješenja.

Sretno!

Povezani videi

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.