Živimo u vremenu zasićenom pritiscima da mijenjamo svoje tijelo u skladu s društveno nametnutim idealima, da iskoristimo snagu volje i disciplinirano ga kontroliramo i oblikujemo. Sanjamo o čarobnom štapiću kojim ćemo skinuti sa sebe sve ono što doživljavamo kao pogrešno i neprivlačno i ostaviti samo dobre, pravilne i vitke dijelove. No, postoji li idealan kalup u koji trebamo ugurati tijelo kako bi sve ono što ne valja u našim životima konačno 'sjelo na svoje mjesto'?

Mi se ne rađamo mrzeći sebe, već tijekom odrastanja, promatrajući druge kako se ponašaju, učimo što vjerovati, kako osjećati i ponašati se u odnosu na sebe. Učimo što je lijepo, prihvatljivo i dobro, kao što učimo što je ružno, neprihvatljivo, sramotno i loše. Tijekom odrastanja mnogi od nas se okreću protiv sebe kako bismo sačuvali spone s roditeljima o kojima ovisi naše preživljavanje. Djeca prema kojoj se roditelji neprikladno ponašaju, zlostavljaju ih ili zanemaruju ne prestaju voljeti roditelja, ona prestaju voljeti sebe.

Svijet je pun odrasle djece koja ne vole sebe

Svijet je pun manje ili više kronološki odraslih osoba, ali u suštini djece koja ne vole sebe. Jedinstvena kombinacija naših urođenih predispozicija, iskustava i značenja koja smo im pridavali ponekada dovodi do toga da svoje tijelo doživljavamo kao otuđeni entitet koji je potrebno ukrotiti i obuzdati, te vjerujemo kako su osuđivanje, posramljivanje i kritiziranje načini na koje ćemo to i postići. „ Ako ćemo se dovoljno mrziti i mučiti se, natjerat ćemo tijelo na promjenu, nekako ćemo postati prihvatljiviji, ljepši, bolji, opušteniji i sretniji“ - djeluje nam kao da cilj opravdava sredstvo i tako se mržnja prema sebi ukorjenjuje duboko u nama. Strašno je i tužno koliki od nas tretiraju svoja tijela kao da su im neprijatelji kojima nipošto ne smijemo vjerovati i s kojima je potrebno nemilosrdno ratovati.

Demonizirajući svoje tijelo, okrećući se sami protiv sebe, u sebi stvaramo rascjep te hranimo nemir i strah da će tijelo kad-tad opet preoteti kontrolu i nastaviti nam uništavati život. U stvarnosti oblik naših tijela odražava oblik naših uvjerenja o ljubavi, vrijednostima i mogućnostima. Kako bismo pozitivno utjecali na svoje tijelo i u njemu stvorili ugodan dom prvo moramo razumjeti unutarnje sile koje ga oblikuju i u tome nam ne pomažu ni prisila, ni borba, ni deprivacija, ni posramljivanje.

Što nam može pomoći da zavolimo svoje tijelo?

Popularni citati nude ideje o bezuvjetnoj ljubavi i prihvaćanju vlastitog tijela bez jasne definicije kako se do toga dolazi i što to uopće znači. Kao da je moguće u trenutku se prebaciti s mržnje na ljubav i s odbacivanja na prihvaćanje. Uostalom mnogi od nas koncept prihvaćanja tumače kao kapitulaciju, odustajanje i prihvaćanje činjenice da ćemo zauvijek biti nesretni zbog oblika svoga tijela.

Prvi korak samopomoći bi moglo biti razmatranje primirja s vlastitim tijelom. Ne moramo se voljeti niti prihvaćati da bismo u ovome trenutku počeli obraćati pažnju na naš ovozemaljski dom i osluškivati što mu je sada potrebno kako bi optimalno funkcioniralo. Čak i ako si zamjeramo preveliku ili premalu tjelesnu težinu, previše bubuljica po licu ili neukrotivu kosu, na putu primirja možemo krenuti od poštovanja prema sebi i brige o osnovnim tjelesnim potrebama.

Kako trebamo razgovarati sami sa sobom?

Možemo obratiti pažnju na način na koji razgovaramo sami sa sobom. Možemo kultivirati znatiželju i interes prema vlastitom tijelu, tako da si postavljamo sljedeća pitanja:

• Što osjećam u svome tijelu?
• Jesam li umorna?
• Jesam li gladna?
• Jeli mi toplo?
• Jesu li mi mišići ramena ukočeni ili opušteni?

Kada ste posljednji put o svome tijelu promišljali u terminima svojih potreba bez kritiziranja i posramljivanja? Kada ste zadnji puta o svome tijelu brinuli iz pozicije što mu treba ovdje i sada umjesto zamišljanja kako će vam biti dobro jednoga dana kada više ne budete 'takvi'?

Ratovanje sa sobom nikada nema pretjeranog smisla. Čak i ako je u našim životima bilo perioda kada smo imali osjećaj da dobivamo rat i da smo konačno sami sebe stjerali u kut, u stvarnosti se radilo o tome da smo kao cjelovita osoba, koja se sastoji od neraskidivo povezanog uma i tijela, zapravo - gubili.

Sa svakim činom brige o sebi u kontekstu potreba koje imamo ovdje i sada govorimo sami sebi da vrijedimo čak i onda kada nismo zadovoljni sami sa sobom. Zaslužujemo vlastitu brigu i onda kada smo nesavršeni. Kada osluškujemo svoje tijelo, kada se brinemo za njega, kada shvaćamo što nam odgovara, a što ne, tada počinjemo učiti kako uistinu živjeti u njemu, s njim i tada u suradnji s njim možemo vidjeti što je to što bismo mogli činiti kako bi nam život bio što bolji i kvalitetniji.

Osluškujmo svoje tjelesne potrebe

Normalizacija osluškivanja osnovnih tjelesnih potreba s vremenom bi u nama mogla senzibilizirati osluškivanje ostalih nezadovoljenih potreba na koje do sada nismo bili osjetljivi i kojih smo bili svjesni jedino u kontekstu osjećaja nezadovoljstva, frustracije i boli. Možda smo u duhu površnih obećanja koje nam nude reklame za kozmetičke tretmane i preparate povjerovali da je ukalupljivanje u vrlo često nemoguće, nerealne i nezdrave tjelesne standarde jedini put ka zadovoljstvu i miru, a da u stvarnosti emocionalna dobrobit ovisi o zadovoljavanju i tjelesnih i emocionalnih potreba.

Kako prestati ratovati s tijelom? Razmotrimo primirje, obratimo pažnju na to kako razgovaramo sami sa sobom i što nam je potrebno. Budimo u tome ustrajni i strpljivi. Ako je potrebno, potražimo stručnu pomoć. Brinimo se o sebi čak i onda kada teško vjerujemo u vlastitu vrijednost i prihvatljivost. Kultivirajmo empatiju prema sebi i onda kada bismo se najradije napadali bogatim arsenalom uvreda. A ako vam ne ide i nikako se ne prepoznajete u ovome, ne očajavajte, mnogo je puteva koji vode do cilja, možda u drugome tekstu ili na drugome mjestu pronađete ono što će vas odvesti do mira i zadovoljstva.