Osim brige za zdravlje i ozdravljenje, postoje i brojne druge brige koje dotiču one najbliže, a tiču se dinamike obiteljskih i prijateljskih odnosa, raspodjele obaveza pa i financijskih izazova uslijed bolovanja i troškova liječenja.

Kako će pojedini bližnji reagirati na oboljelu osobu i obrnuto svakako ovisi o prethodnim odnosima i načinu komunikacije, a potrebno je reći da ovakvi izazovi u nemalom broju slučajeva mogu na površinu iznijeti i neke od ranije nerazriješenih situacija, konfliktata i sl. Sve navedeno donekle daje prikaz toga koliko je izazovno i kompleksno suočavanje s bolesti u situacijama kad se radi o našim bližnjima.

Posebno je važno i ovdje istaknuti da je za kvalitetnu podršku potrebno biti prisutan za oboljelog - osluškivati njihove potrebe te dopustiti katkada da svi unutar obitelji budu „osobe od krvi i mesa“ koje imaju loše dane, izgube strpljenje, katkada i kažu nešto što ne misle, ali se uvijek vrate na ono što znaju da je drugome potrebno.

Treba li oboljelu osobu dodatno zaštititi i kako ne pretjerati?

Kad se nama bliska osoba razboli instinktivno ćemo ju htjeti zaštititi. Nije tajna da obitelj i prijatelji u tome katkada i pretjeraju do granice da oboljelu osobu liše samostalnosti i autonomije kod odlučivanja o vlastitom načinu življenja.

Koliko god bilo teško, korisno je rukovoditi se načelom da je, iako bolesna, do jučer to bila samostalna odrasla osoba koja je brinula o brojnim odgovornim detaljima. Samo zato što prolazi kroz teško razdoblje ne trebamo to oduzimati jer je bolest već promijenila značajan dio njene svakodnevice. 

Dajmo joj do znanja da smo tu za nju, bez obzira na sve. Za sve aktivnosti u kojima je osoba ranije sudjelovala, treba provjeriti s oboljelom osobom kako se osjeća i je li spremna na njih te potom to poštivati. Ne trebamo pribjegavati prekomjernom zaštićivanju jer time mijenjamo osjećaj učinkovitosti same osobe, a to je jako važno za daljnje suočavanje s bolesti. 

Ako se nama bliska osoba samostalno počinje izolirati i izbjegavati kontakt, i to potraje dulje od par tjedana te ne uspijevate s njom uspostaviti otvoreni razgovor, u redu je posumnjati da se radi o depresivnoj reakciji i potražiti savjet psihologa. Može se ustanoviti da se zaista radi o depresiji koja zahtjeva praćenje i liječenje i od strane psihijatra, a moguće je da je osobi samo potreban stručan savjet ili razgovor s nepristranom osobom o tome kako se bolje suočiti s bolešću.

Kako konkretno razgovarati s nama bliskom oboljelom osobom?

Evo nekih općenitih preporuka za pomoć u pružanju podrške oboljeloj bliskoj osobi:

• U početku dajte vremena osobi da bude utučena, manje pribrana, čak i zbunjena.
  • Oduprite se potrebi da budete „vojnik“ i odmah krenete bodriti oboljelu osobu na borbu. Nagon za borbom će doći kasnije, sad je vrijeme za tugu i ostale emocije. 
• Pitajte oboljelu osobe želi li se uključiti u grupu podrške, pritom poštivajući njenu volju, te se raspitajte gdje u vašem mjestu je to moguće. 
  • Ako ona to ne želi, pokušajte se sami informirati i educirati na tim mjestima, prikupite sve informacije pa ćete vi na taj način imati osjećaj veće kontrole, a sve korisne informacije uvijek možete naknadno ponuditi članovima obitelji. 
  • Sudjelovanje u grupama podrške nekim oboljelima odgovara, a nekima uzrokuje tjeskobu, stoga, nemojte inzistirati.
• Dopustite ponekad i neobavezne, neozbiljne razgovore.
  • Sama bolest je toliko ozbiljna da će vašim bližnjima možda odgovarati odmak od ozbiljnih tema. Ipak, budite oprezni da ne pošaljete poruku da sve shvaćate olako i da niste posvećeni situaciji.

• Ako primijetite ljutnju ili razdražljivost te smanjeno strpljenje za neke uobičajene društvene situacije, pokušajte zamisliti s čime se svakodnevno suočava osoba koju volite i koliki teret brige nosi. 
  • To će vam pomoći da razumijete njenu ljutnju i da ju ne pokušavate obuzdati.
• Ako primijetite da je osoba udaljenija, da ima smanjeni interes za neke uobičajene teme, iskomunicirajte da ste to primijetili bez okrivljavanja.
  • Na taj ćete način pomoći osobi da se usmjeri na vama i dalje važne okolnosti, bez osude ili svađe i nerazumijevanja. 
• Ako sumnjate da se psihičko ili emocionalno stanje vaše bliske osobe toliko promijenilo da je osoba izgubila volju za liječenjem, digla ruke od daljnjeg suočavanja ili sumnjate da je sklona učiniti sebi nešto nažao, nastojte je ne ostavljati samu te se obavezno obratite njenom liječniku, psihologu ili psihijatru za pomoć.

Naposljetku, jedan od najboljih savjeta, povezan s najboljim izgledima za izlječenje jest da pomognemo osobi da im život prije i nakon bolesti izgleda što sličnije. Naravno da bolest katkada već samom spoznajom sve promijeni, ali životne uloge, aktivnosti, obiteljske obaveze, omiljena mjesta i rituali, oboljelima mogu pomoći da zadrže što više istoga u svojim životima.

To će umanjiti psihički doživljaj da se sve promijenilo i povećati osjećaj kontrole i sigurnosti.  S druge strane, u tome zadržite blagost i fleksibilnost; ako su ranije uloge i aktivnosti nešto što oboljela osoba trenutno nipošto ne želi, imajte razumijevanja i dajte joj prostora i vremena. Radite ono što oni predlože ili samo budite blizu. 

Budite tu za njih i nećete pogriješiti.