Ako čitate ovaj tekst, postoji velika vjerojatnost da ste izgubili voljenu osobu. Žao mi je, vjerujem da vam je jako teško i da osjećate da će vam srce puknuti od boli. Nažalost, ne mogu vratiti osobu koja vam nedostaje, ali vam mogu pokušati pomoći savjetima kako da prebrodite razdoblje koje je pred vama i polako nastavite sa svojim životom, jer to je upravo ono što život očekuje od vas, od svih nas.
Naime, smrt je sastavni dio života, od samog rođenja svako ljudsko biće osuđeno je na smrt. Pa kako to da ju onda uvijek dočekamo nespremni? Iako je smrt bližnjih oduvijek bila uzrok tugovanju, u modernom svijetu je ta patnja još naglašenija. Naime, sami pojmovi smrti i gubitka bliske osobe često su nepoželjni i smatraju se neprimjerenima te se posebno izbjegavaju u razgovoru s djecom.
Bolest, smrt, gubitak i općenito neugodne emocije koje oni uzrokuju (npr. tuga, strah) u današnjem su zapadnjačkom svijetu neprihvaćene – nastojimo ih prikriti ili čak zanijekati. Stalni fokus na ugodne emocije poput sreće, zadovoljstva ili uzbuđenja doveo nas je do toga da više ne znamo kako se ponašati kada nam je teško. Sva sreća pa nam je proces tugovanja urođen i ukoliko mu se prepustimo da “odradi ono što treba”, naše emocije će nas voditi upravo tamo gdje trebamo otići. Postoji mnogo teorija o procesu tugovanja - neki autori govore čak o 12 faza tugovanja, međutim model kojeg najviše ljudi poznaje je onaj od Kubler-Ross s pet faza, ali zajedničke svim tim modelima su sljedeće četiri:
- šok i nevjerica
- čežnja za izgubljenim i "pobuna", sklonost poricanju te činjenice
- očaj praćen mnoštvom različitih reakcija na gubitak poput povlačenja od ljudi
- postupan oporavak koji je vidljiv u prihvaćanju gubitka kao stvarnog
Iako su takvi teorijski modeli korisni jer se trude pomoći nam shvatiti što osjećamo danas i predvidjeti kako ćemo se osjećati sutra, bitno je istaknuti da je svaki proces tugovanja osoban i jedinstven.
Svatko tuguje na različit način
Ono što je najbitnije u procesu tugovanja jest dozvoliti sebi da prolazimo kroz različite faze i emocije slobodno – dozvoliti si vlastiti proces tugovanja onakav kakav jest jer svatko od nas tuguje na različit način i ne postoji ispravan način tugovanja. Mogli bismo reći da postoji samo jedan pogrešan način – to je onaj u kojem sami sebi branimo osjećati to što osjećamo. Naime, samo onda kada uspijemo dozvoliti sebi osjećati sve što osjećamo možemo doći do toga da “pustimo” osobu da ode, da joj damo neko novo mjesto u našem životu, da nastavimo živjeti i sjećati je se na zdrav način.
Mogli bismo tako reći da je krajnji cilj procesa tugovanja dati širi, dublji smisao tom gubitku naprimjer:
- osjećaj snage ("jer mogu izdržati gubitak, jer mogu naučiti živjeti bez njega/nje, jer mogu steći nove životne vještine")
- osjećaj da mogu tražiti podršku/ spoznaja da u svojoj okolini ima ljudi koji su spremni pružiti podršku u teškim trenucima
- usvajanje novih životnih vrijednosti ("On me svojom smrću naučio da je važna kvaliteta, a ne trajanje života")
- osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s majkom nakon smrti oca, s partnerom nakon gubitka djeteta i sl.)
- osjećaj ponosa ("jer sam mu zadnje dane uspjela učiniti podnošljivima")
- osjećaj slobode, tj. nestanak osjećaja sputanosti koji smo imali u kontaktu s umrlom osobom (npr. s jako autoritativnim ocem, sa suprugom koji je bio dugo i teško bolestan zbog čega mu je bila potrebna danonoćna njega)
- vjera i drugo što će nam pomoći da prihvatimo smrt voljene osobe i osjetimo da je u redu nastaviti dalje sa životom.
Koliko traje period tugovanja?
Kod većine ljudi tugovanje s vremenom postane lakše i postupno završi u razdoblju od godinu do dvije. Ipak, ponekad se dogodi da tuga potraje dulje od dvije godine ili poprimi teže oblike koje nije uvijek lako prepoznati, a najčešće se javljaju kod gubitka romantičnog partnera, djeteta ili bliske osobe koja je počinila samoubojstvo.
Postoje četiri takva oblika otežanog tugovanja:
- kronično (događa se onda kada osoba i nakon dugo vremena osjeća vrlo snažnu tugu, toliko da teško može nastaviti sa svakodnevnim životom)
- odgođeno (osoba u početku gotovo da ne pokazuje tugu, često zbog šoka izazvanog gubitkom)
- prikriveno (osoba možda i ne prepoznaje da tuguje – njezina se bol izražava kroz tjelesne tegobe ili psihičke smetnje koje na prvi pogled ne povezujemo s gubitkom)
- zakočeno (javlja se onda kada osoba potiskuje svoje osjećaje ili iznenada prestane pokazivati tugu, najčešće kod djece koja iz straha od ismijavanja ili iz želje da poštede roditelje skrivaju vlastitu bol)
Teži oblici tugovanja na svu sreću nisu česti (pogađaju oko 2 – 3 % ljudi) no, ako ste u nekom od njih prepoznali sebe ili nekog bliskog najljubaznije vas molim da potražite stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta koji će vam pomoći proraditi gubitak i nastaviti dalje sa životom.
Kako si pomoći
U kojoj se god fazi tugovanja nalazili, evo nekoliko praktičnih smjernica kako si možete pokušati pomoći.
- Već sam rekla, ali ponovit ću još jednom - nema "ispravnog" načina tugovanja. Dajte si dopuštenje osjećati sve što osjećate – tugu, ljutnju, zbunjenost, pa čak i olakšanje
- Potražite podršku obitelji, prijatelja, terapeuta ili grupe za podršku. Dozvolite, naravno, sebi i trenutke samoće (i oni su prijeko potrebni u procesu zacjeljivanja) no, budno motrite da povlačenje od drugih ne postane pretjerano i ne preraste u usamljenost. Ljudi su društvena bića i u ovakvim trenucima podrška bližnjih, čak i samo njihovo tiho prisustvo, značajni su za zacjeljivanje našeg srca
- Brinite o zdravlju – iako se može desiti da izgubimo volju za brigu o sebi, ne zaboravite da su san, prehrana, tjelovježba ili makar šetnje izrazito važni jer snažno utječu na naše cjelokupno psihofizičko zdravlje
- Postavite svakodnevne male i dostižne ciljeve. Naime, kad je osoba u dubokoj tuzi, i obične stvari mogu djelovati teško. Postavljanjem malih ciljeva osjećamo da ipak nešto možemo učiniti za sebe. Npr. ustati iz kreveta i otuširati se, napraviti kratki popis stvari za taj dan (tipa: "kava, šetnja, tuširanje"), pojesti barem jedan hranjiv obrok tijekom dana, izaći na kratku šetnju oko kvarta, nazvati ili poslati poruku jednoj bliskoj osobi, obaviti jednu kućansku obavezu (npr. oprati suđe, posložiti posteljinu), pročitati nekoliko stranica knjige ili poslušati glazbu koja vam paše
- Pišite, pišite, pišite. Bez cenzure, točke, zareza ni pravila. Pišite onako kako dolazi iz srca, prelijte svoju nutrinu na papir i gledajte kako se misli i osjećaji slažu, teret sa duše postaje sve lakši. Terapijsko pisanje moćno je oružje i ukoliko ga još niste probali predlažem da večeras nakon večere uzmete kemijsku i papir u ruke. I pišete...
- Njegujte uspomene na umrlog. Ponekad se to može napraviti iskrenim razgovorom s nekim tko je poznavao osobu, ali se može i provoditi određene rituale. Hoće li to biti stvaranje albuma uspomena, pisanje pisama preminuloj osobi ili odlazak na grob, manje je bitno. Ono što je najvažnije jest da vam takvi rituali omoguće održati zdravu vezu s izgubljenom osobom.
Zapamtite, tugovanje je putovanje kroz bol koje traži vrijeme i nježnost prema sebi i svaki mali korak koji napravite znak je vaše snage i ljubavi prema onome koga ste izgubili.
Pročitajte što je sve dobro znati da bismo se osjećali dobro.
