Što je točno povjerenje?

Svi smo nekad u životu čuli rečenicu: “Veza u kojoj nema povjerenja ne može potrajati”. I zaista, povjerenje je temelj svakog funkcionalnog odnosa. Ono omogućuje vođama, zaposlenicima, vezama i organizacijama da se razvijaju i rastu.

Kada u odnosu postoji povjerenje, osjećamo se ugodno, sigurno i spremni smo se otvoriti i pokazati svoju ranjivost drugoj osobi. Nedostatak povjerenja ostavlja prostor za strah i disbalans u odnosu između dvoje ljudi, a to može dovesti do niza negativnih posljedica. Svatko želi vjerovati drugoj osobi, ali mnogima je to teško zbog straha od izdaje i povrijeđenosti.

Zbog toga, često se postavlja pitanje - da li se povjerenje treba zaslužiti, ili se ono poklanja? 

Treba li se povjerenje zaslužiti?

Iako mnogi ljudi vjeruju da se povjerenje treba zaslužiti, čekanje da netko postane vrijedan vašeg povjerenja zapravo podriva vaše napore da izgradite dobar i kvalitetan odnos.

Ako se držite na sigurnoj razdaljini gdje vas se ne može povrijediti, ali ni dotaknuti, očekujući od nekoga da zasluži vaše povjerenje, vaše misli i pretpostavke o toj osobi istovremeno utječu i na način na koji ga/ju vidite i tretirate. Ako započnete odnos pretpostavljajući da ta osoba nije vrijedna vašeg povjerenja, bit ćete manje voljni dijeliti svoje ideje, osjećaje i misli, te ponuditi sebe i svoju podršku od samog početka.

Sam koncept 'zasluživanja' povjerenja također donosi dilemu. Da bi se povjerenje zaslužilo, netko mora dati osobi priliku da zasluži to povjerenje, a to također opet zahtjeva određeni stupanj - povjerenja. U tom smislu čini se kao da se povjerenje zaslužuje na način da se - poklanja. Tako da zapravo nema načina da izbjegnemo pokloniti nekome svoje povjerenje, bar jednom.

Možemo li bezuvjetno vjerovati nekome?

U suvremenom društvu bezuvjetno povjerenje se ponekad čini kao potraga za jednorogom. Ne vjerujemo političarima, ne vjerujemo kolegama, ne vjerujemo reklamama, ne vjerujemo partneru i štoviše – ponekad ne vjerujemo ni samom sebi. Ovo posljednje nerijetko je povezano i sa našim povjerenjem u ljude oko nas. Drugim riječima, ako mi sami nismo vjerodostojni i vrijedni nečijeg povjerenja, teško da ćemo imati dovoljno kapaciteta druge promatrati na način da su vrijedni našeg.

Također, mnogi ljudi ne shvaćaju da povjerenje povezuju sa onim kako oni žele da se druga osoba ponaša, odnosno kako zamišljaju da bi taj odnos trebao izgledati. Zbog toga se povjerenje lako izgradi kad netko vjeruje da se ništa loše neće dogoditi, i lako je srušeno kad okolnosti ne ispadnu kako je očekivano.

Primjerice, možda ste razvili povjerenje u nekoga zato jer ste mu par puta ostavili dijete na čuvanju i nikad se ništa loše nije dogodilo. U onom trenutku kad se dijete ozlijedi ili se nešto drugo dogodi za vrijeme čuvanja, iako je to možda nesretni slučaj, vaše povjerenje može se lako poljuljati ili srušiti.

Zbog toga je bezuvjetno povjerenje najmoćniji oblik povjerenja jer dopušta drugoj osobi da pokaže ljudskost kada se dogode neočekivane situacije. 

Povjerenje možemo promatrati i kao interaktivni dio odnosa koji ovisi o povezanosti dvoje ljudi i istovremeno ih povezuje. Možda je najistinitije reći da nas privlače ljudi za koje osjećamo da im možemo vjerovati. U toj početnoj fazi odnosa stvari su često jednostavne, osjećamo da smo u nekom ‘flowu’, kao da energija slobodno teče između nas.

No kako vrijeme dalje prolazi, odnos se aktivno kreira, a na čvrstinu i stabilnost povjerenja utjecaj imaju obje osobe. Drugim riječima, naše povjerenje ovisi o onome što je unutar ali i izvan naše kontrole. S jedne strane ovisi o našim vlastitim kapacitetima, integritetu, prošlim iskustvima i uvjerenjima s kojima ulazimo u odnos. Onaj drugi dio odnosi se ponašanje druge osobe i realni kontekst u kojem se odnos s tom osobom razvija i raste.

Narušeno povjerenje – možemo li ga popraviti?

Ponekad je naše povjerenje u odnosu svjesno izigrano i srušeno i teško je pronaći odgovor na sva pitanja koja se tada pojave. U takvim situacijama, često imamo potrebu kontrolirati druge i njihovo ponašanje da bi na taj način povratili onaj osjećaj sigurnosti koju smo s njima imali. U toj prvoj fazi, ako odlučimo ostati u odnosu osjećamo se izloženo, ranjivo i potrebno je puno podrške i vremena da bismo mogli nastaviti s odnosom. No ponekad ostanak ne znači i da smo spremni ponovno vjerovati toj osobi i mi u tom slučaju često svjesno ili nesvjesno nastavljamo s kontrolirajućim ponašanjem. Takvim dugoročnim postupcima mi zapravo oduzimamo prostor našoj vezi da dalje raste i razvija se.

Čini se da na taj način mi, tražeći od onih koji su izigrali naše povjerenje da 'zasluže' to povjerenje natrag, ujedno poklanjamo i svoju vlastitu moć izbora i odlučivanja. Nakon što je odnos oštećen i povjerenje je izgubljeno, naravno da je rizik ponovno vjerovati toj osobi, ali ako se malo udaljimo shvatit ćemo da na kraju odluka o tome pripada samo nama.

Jer - koji je to trenutak u kojem ta osoba zapravo prelazi ciljnu liniju i uspijeva ponovno zaslužiti naše povjerenje? Kada znamo da im ponovno možemo vjerovati i koji su znaci koji nam to garantiraju?

Osim toga, znajući da su njihova djela pod povećalom i sumnjom oslabljuju autentičnost osobe u odnosu.  Svako povjerenje koje se mora ovako zaslužiti samo je refleksija onoga što se od te osobe očekuje i kako je se doživljava.

Najdublja forma povjerenja raste kada se osoba ponaša slobodno i slobodno bira.  Samo tada možete biti sigurni da je ta osoba vrijedna vašeg povjerenja.

No između svega rečenog, možemo zaključiti da je povjerenje na neki način i proces koji nije imun na vanjske utjecaje. Kako ćemo tom procesu pristupiti i koju poruku ćemo iz njega za sebe uzeti, dakako opet ovisi o nama samima.

I konačno, po riječima Henry Forda "Bilo da misliš da možeš ili ne možeš, u pravu si.“.