Gotovo osam milijardi duša svakodnevno otvara oči i osjeća čežnju za nekom vrstom kontakta koji je danas, na ovaj ili onaj način, otežan ili u najgorem slučaju nedostupan. Tehnološki smo nikad povezaniji i razvijeniji, tjelesno nikad dalji. Tehnologija će, znamo iz novih, većinom poslovnih komunikacijskih modela omogućiti gotovo spektakularan vizualni i audio kontakt no ne i dodir, onaj isti bez kojeg ljudsko novorođenče ne može preživjeti. Želja da nas se dotakne urezana je toliko duboko u naslijeđe naših primata da je ostala čak i dok smo puštali svoje krzno. Za prerano rođeno dijete, tjelesni dodir može doslovno značiti razliku između života i smrti. Za nas ostale, dodirivanje nas jednostavno podsjeća da smo voljeni.

Evolucijska snaga dodira

Svi se primati, od majmuna do čovjeka, oslanjaju na društveni dodir. Među primatima koji nisu ljudi, dotjerivanje je alat koji se koristi za stjecanje usluga, društvenog položaja i povećanje pristupa resursima. Kada rukama nježno i prisutno prođete kroz partnerovu kosu vjerojatno ne razmišljate o svom mjestu u društvenoj hijerarhiji. Nakon što vam se kolega požali na izuzetno stresan i emotivno nabijen sastanak na poslu, zagrljajem ili tapšanjem po leđima velika je vjerojatnost da ne želite svjesno promijeniti kombinaciju signalnih kemikalija u njihovom mozgu. Možda se ne čini tako ali ti društveno povezujući i iscjeljujući rituali proizlaze iz vremena kada je naša vrsta prvi put prošetala afričkom savanom. Instinktivno znate da vas ugodan kontakt s drugim ljudskim bićem usrećuje i ispunjava za što postoji evolucijski razlog. Nekoć je zajednica bila neophodna za preživljavanje. U ranim danima čovječanstva, kada su zaraćena plemena i gladni grabežljivci predstavljali stalne prijetnje, sigurnost se mjerila u brojkama. Danas zajednica često predstavlja emocionalnu sigurnost, a ne fizičku, no ljudi se i dalje nastavljaju povezivati – emocionalno i fizički – i vaš mozak vas nagrađuje kad to učinite. Zagrljaj i drugi oblici neseksualnog dodira u vašem mozgu oslobađaju oksitocin, poznat kao “vezujući hormon” ili „hormon maženja“ koji utječe na izgradnju povjerenja s obzirom na to da je po definiciji  neuropeptid koji u osnovi promiče osjećaje predanosti i povjerenja te čini da se osjećamo bliski jedni s drugima postavljajući biološke temelje i strukturu povezivanja s drugim ljudima. Oksitocin stimulira i oslobađanje drugih hormona zbog kojih se osjećate ugodno, poput dopamina i serotonina, dok istovremeno smanjuje hormone stresa, poput kortizola i noradrenalina.

Dobrobit oksitocina

Studije su pokazale da se zbog oksitocina osjećate velikodušnije, empatičnije i nježnije, suradljivije i zahvalnije – što vas čini boljim partnerom, roditeljem, prijateljem i suradnikom. Zahvalnost je posebno snažna emocija povezivanja zbog čega ju mnogi znanstvenici smatraju psihološkim “ljepilom” koje ljude drži blizu. Zbog ovih neurokemijskih promjena osjećate se sretnije i manje pod stresom, no kako se to događa?

Da bismo to razumjeli, počet ćemo izvana – s kožom, čiju ulogu i odlike izvrsno objašnjava, profesorica Tiffany Field, jedna od vodećih svjetskih istraživačica dodira i direktorica Instituta za istraživanje dodira sa Sveučilišta u Miamiju na Floridi. Koža je naš najveći i najvidljiviji organ površine 2m2 i čini gotovo šestinu naše tjelesne težine. Pri dodiru, na mjestu kontakta prisutan je pritisak na vašoj koži. Tik ispod kože nalaze se receptori za pritisak koji se nazivaju “Pacinijeva tjelešca” koja primaju stimulaciju pritiska nakon kojeg receptori tlaka šalju signale u vagusni živac – važan snop živca lociran duboko u mozgu. Ponekad  je poznat i po nazivu “lutalica” zbog izgleda koji podsjeća na grane koje lutaju tijelom do nekoliko unutarnjih organa, uključujući srce; a vagusni je živac taj koji usporava srce i smanjuje krvni tlak. Field opisuje studije u kojima je zadatak ispitanika bio stresan, poput javnog nastupa ili polaganja matematičkog testa s vremenom. Partneri ispitanika također su bili dio eksperimenta, grlili su se ili se držali za ruke kad su im istraživači to rekli.  Istraživanja sugeriraju da dodirivanje može smanjiti broj otkucaja srca i krvni tlak, sniziti razinu stresa, smanjiti depresiju i tjeskobu, ojačati imunološki sustav, pa čak i ublažiti bol. Jednostavno rečeno, dodirivanje povećava vašu mentalnu i fizičku dobrobit.

Ljepota dodira

Osim što izaziva osjećaj bliskosti, dodirivanje je također ugodno. Obično želimo više. Dakle, što se događa u mozgu koji objašnjava ove osjećaje? Matt Hertenstein, eksperimentalni psiholog sa sveučilišta DePauw u Indiani, navodi kako su nedavna istraživanja iz Engleske točno odredila područje u mozgu koje se snažno aktivira kao odgovor na prijateljski dodir. To je područje nazvano orbitalni frontalni korteks smješteno tik iznad vaših očiju te je ujedno i isto područje koje reagira na slatkasti okus i ugodne mirise.

“Mekim dodirom ruke osvjetljava se orbitalni frontalni korteks, baš kao i oni drugi korisni podražaji”, kaže Hertenstein. “Dakle, dodir je vrlo moćan i nagrađujući poticaj – baš kao i čokolada koju kod kuće pronađete u svom ormariću.” Nagli porast oksitocina čini da se osjećate pouzdanije i povezano. A kaskada električnih impulsa usporava srce i snižava krvni tlak, čineći da se osjećate manje pod stresom i više smireno. Izuzetno je to što ovaj složeni nalet događaja u mozgu i tijelu možete pokrenuti jednostavnim podržavajućim dodirom.

No pogledamo li drugu stranu medalje, može li nedostatak ljubavi, kontakta i prisutnosti za ljudsku vrstu bili fatalan? Apsolutno.

Lišavanje ljubavi

Znanstvenici su dobro upoznati s velikim brojem istraživanja koja pokazuju fizičku i psihološku štetu siromašnih sredina. Sirotišta se vjerojatno mogu svrstati u ovu kategoriju zajedno s drugim mjestima poput izbjegličkih kampova i nekih bolnica u kojima djeca nemaju bliski kontakt i pažnju. Oduzimanje dolazi u mnogim formatima i oblicima: nedostatak hrane, bolesti, i zlostavljanje djece neke su od razarajućih praksi no lišavanje ljubavi može biti jednako smrtonosno. Istraživanja pedijatra Harryja Bakwina, psihologa Johna Bowlbya i psihijatra Harrya Edelstona prenose kako su početkom 20. stoljeća u SAD-u i Velikoj Britaniji stope smrtnosti novorođenčadi smještene u sirotišta, jaslice i pronalazačke bolnice u nekim slučajevima bile blizu 100%. Četrdesetih godina prošlog stoljeća rad psihoanalitičara Renea Spitza nadalje je dokumentirao visoku stopu smrtnosti dojenčadi (jednu od tri) i, među bebama koje nisu umrle, visok postotak kognitivnih, bihevioralnih i psiholoških poremećaja. Većina tih smrti nije bila posljedica gladi ili bolesti, već ozbiljne emocionalne i senzorne deprivacije – drugim riječima, nedostatka ljubavi. Te su se bebe hranile i liječile, ali im je apsolutno bilo uskraćeno važno podraživanje, posebno dodir i naklonost.

Dodir kao temelj razvoja

Ljudski dodir temelj je ljudskog razvoja i opstanka. Istraživanje koje su provele Ruth Feldman i Tiffany Field pokazalo je pozitivne učinke dodira kože na kožu kod nedonoščadi te potvrdilo kako ti učinci djeluju i nakon deset godina. Pokazalo se da su značajni dobici u neurološkom razvoju, debljanju i mentalnom razvoju nedonoščadi potaknuti stimulacijom kože na kožu.

Bakwin je izjavio je da je “neuspjeh dojenčadi da napreduje u institucijama posljedica emocionalne uskraćenosti”. Izraz “neuspjeh u napredovanju” trenutno se koristi kao krovni pojam uvjeta, koji se kreću od kašnjenja u rastu, emocionalne bijede i smrti. To je generalizirani zdravstveni problem koji se viđa u zemljama s visokim dohotkom i zemljama s niskim dohotkom, iako je to rašireniji kada siromaštvo i nedostatak ljudskih resursa sprječavaju bebe da svakodnevno dobivaju emocionalnu i senzornu stimulaciju (ili ljubav).

Manjak ljubavi = manjak rasta

Kada se dogodi emocionalna uskraćenost i nedostatak ljubavi, tjelesni rast usporava ili se zaustavlja. Tijelo ulazi u način preživljavanja gdje se vitalne, osnovne fiziološke funkcije čuvaju po cijenu tjelesnog, mentalnog i socijalnog razvoja. Što je dijete duže u načinu preživljavanja, učinci će biti trajniji i negativniji. Jednom kad se dijete usvoji i poveća količina ljubavi, njege i stimulacije, tijelo prestaje biti u načinu preživljavanja i počet će se oporavljati.

Sada kada ste usvojili znanstveno utemeljene činjenice te si približili presjek moći dodira pokušajte osvijestiti kakav ste sustav i mehanizam održivosti osobno izgradili kako biste preživjeli. Neka vas ovaj tekst svakodnevno inspirira da dodirnete i budete dirnuti. Istražite moć i potencijal dodira koji vam u svakom trenutku života bezuvjetno i iznova pruža opciju ljubavi, mira i iscjeljenja, podsjećajući vas na ultimativni ljudski smisao i jedinu istinu: voljeti i biti voljen.

Za one koji žele znati više

Da biste razumjeli važnost udobnosti, kontakta i ljubavi u promicanju zdravog razvoja donosim presjek empirijskog rada Harryja Harlowa, američkog psihologa, čiji rad danas smatramo „klasikom“ u znanosti i koji donosi razumijevanje uloge koju društveni odnosi igraju u ranom razvoju. Revolucionarni rad najpoznatiji je po razdvajanju majki, potrebama ovisnosti i eksperimentima društvene izolacije primata, majmuna rezusa, dokazujući važnost brige i druženja u društvenom i kognitivnom razvoju. Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća psihološkim istraživanjima u Sjedinjenim Državama dominirali su bihevioristi i psihoanalitičari, koji su podržavali stajalište da su se bebe vezivale za svoje majke jer su im osiguravale hranu. Harlow i drugi socijalni i kognitivni psiholozi tvrdili su da ova perspektiva previđa važnost udobnosti, druženja i ljubavi u promicanju zdravog razvoja.

Koristeći se metodama izolacije i uskraćenosti majke, Harlow je pokazao presudnu razinu utjecaja ugodnosti i važnosti kontakta na razvoj primata. Dojenčad rezus majmuna u eksperimentu je oduzeta majkama i odgajana je u laboratorijskim uvjetima, dok je pojedina dojenčad bila smještena u zasebne kaveze podalje od vršnjaka. U socijalnoj izolaciji, majmuni su pokazivali poremećeno ponašanje, buljeći u prazno, kružeći oko kaveza i baveći se samo osakaćivanjem. Kad su izolirana dojenčad ponovno predstavljena grupi, nisu bila sigurna u način interakcije – mnogi su ostali odvojeni od grupe, a neki su i umrli nakon što su odbili jesti.

Odrastanje bez majke

Čak i bez potpune izolacije, dojenčad odgajana bez majki razvila je socijalni deficit, pokazujući povučene sklonosti i prianjajući uz svoje platnene pelene. Harlowa je zanimalo pričvršćivanje dojenčadi na platnene pelene, pretpostavljajući da mekani materijal može simulirati udobnost koju pruža majčin dodir. Na temelju ovog opažanja, Harlow je osmislio svoj danas poznati eksperiment sa surogat majkom.

U ovoj studiji Harlow je od svojih bioloških majki uzeo dojenčad majmuna i dao im dvije nežive surogat majke: jedna je bila jednostavne konstrukcije od žice i drveta, a druga je bila prekrivena pjenastom gumom i mekom frotir tkaninom. Dojenčad je bila podvrgnuta jednom od dva stanja. U prvom je majka sa žicom imala bočicu s mlijekom, a majka s platnom nije; u drugom je majka od platna imala hranu, dok majka od žice nije imala.

U oba stanja, Harlow je otkrio da su dojenčad majmuni provodili znatno više vremena s majkom od frotir tkanine nego s majkom od žice. Kad je samo majka sa žicom imala hranu, bebe su dolazile majci sa žicom da se hrani i odmah su se vraćale kako bi se prilijepile za surogat od platna.

Temelji straha

Harlowov rad pokazao je da se i dojenčad obraćala neživim surogat majkama za utjehu kad se suočavala s novim i zastrašujućim situacijama. Kad bi se smjestili u novo okruženje sa surogat majkom, dojenčad bi istraživala to područje, trčala natrag do surogat majke kad bi se zaprepastila, a zatim bi se odvažila na ponovno istraživanje. Bez surogat majke, dojenčad je bila paralizirana od straha, zgrčena u kuglu, sisajući palčeve. Ako bi se u kavez stavila alarmantna igračka koja stvara buku, dojenče s prisutnom surogat majkom istraživalo bi i napadalo igračku; bez surogat majke, dojenče bi se stisnulo od straha.

Zajedno su ove studije proizvele revolucionarne empirijske dokaze o ultimativnoj važnosti  odnosa, privrženosti roditelja i djeteta i presudnog značaja majčinog dodira u razvoju dojenčadi. Više od 70 godina kasnije, Harlowova otkrića nastavljaju formirati znanstveno razumijevanje temeljnih konstruktivnih elemenata ljudskog ponašanja.