Svatko od nas, nažalost, izgubiti će tijekom života ljude koje voli. Koliko god bili svjesni da je smrt nešto najprirodnije, bol i praznina koju ti odlasci ostavljaju u našim srcima, nije zato manja. Smrt roditelja jedna je od najbolnijih i za nju nikada nismo spremni. Neke stvari se u našem životu zauvijek promijene, a promijeni se i način na koji gledamo na svijet. To je još izraženije onda kad izgubimo oba roditelja, jer u tom trenutku prestajemo biti nečije dijete.

Smrt roditelja, ali i smrt općenito, podsjeti nas da je naše vrijeme na zemlji ograničeno, a da uspomene, i lijepe i ružne, ostavljaju na našim srcima dubok trag. Sve ono što smo htjeli, a nismo rekli ili napravili, ili pak oni što nismo htjeli, a dogodilo se, ostavlja osjećaj tuge, žaljenja i krivnje. Teret je to s kojim nije uvijek lako nastaviti kročiti kroz život i važno ga je osvijestiti i proraditi kako treba, nekad je pri tom dovoljna samo pomoć bližnjih, a dobro je potražiti i pomoć psihoterapeuta.

Faze tugovanja

Postoje faze tugovanja koje svi moramo proći kako bi prihvatili gubitak voljene osobe. Za početak, potrebno je prihvatiti stvarnost gubitka, a to je posebno važno kod iznenadnih smrti. Prva reakcija budu šok, nevjerica, nijekanje gubitka pa čak i "pobuna", obzirom da je smrt osobe došla posve neočekivano. Kako bismo doista proradili gubitak, važno je nakon faze prihvaćanja dozvoliti sebi osjetiti sve emocije koje nas prate te proći kroz bol i tugu kao i sve ostale koje će zasigurno biti naši suputnici neko vrijeme. Kada preživimo taj period, polako ćemo se prilagoditi životu u kojem više nema drage osobe emocionalno ju smjestiti "na neko drugo mjesto", u odnosu na to gdje mu je bilo mjesto u našem životu dok je bio živ, a potom i nastaviti sa životom i ljudima koji su i dalje tu s nama.

Tugovanje je individualno iskustvo, proradite sve emocije

Svatko od nas tuguje na svoj način i zato je jako bitno dozvoliti samome sebi prolazak kroz sve faze i emocije jer je tek tada moguće dati širi i dublji smisao gubitku koji nas je zadesio te prepoznati što smo naučili.

Evo nekoliko primjera što je sve poslije gubitka moguće osvijestiti i postići napredak:

• zbližavanje s drugom osobom (primjerice s majkom nakon smrti oca)
• osvještavanje životnih vrijednosti („on me svojom smrću naučio kako se voli život i kako se bori do zadnjeg daha“)
• spoznaja osjećaja vastite snage ("jer mogu živjeti bez njega/nje“)
• spoznaja da u svojoj okolini imamo ljude koji su nam spremni pružiti podršku u teškim trenucima
• osjećaj ponosa jer smo brižljivo skrbili o osobi i učinili joj zadnje dane podnošljivijima (ukoliko se radilo o bolesti).

Žalovati je dakle normalno i potrebno. No, kao i uvijek, linija između zdravog žalovanja i prelaska u depresiju, može biti tanka. Kada nam je teško, jedna od najgorih stvari koju možemo napraviti jeste izolirati se i izbjegavati ljude koje volimo. Zatvaranje u kuću može rezultirati prestankom brige o sebi u obliku najosnovnijih radnji poput kuhanja, vođenja brige o kućanstvu, a ponekad čak i o vlastitoj higijeni.

Svi se mi osjećamo depresivno kada izgubimo voljenu osobu, a ponekad se dogodi ostanemo blokirani u tom “sniženom” raspoloženju i potrebna nam je pomoć. Depresija ima različite simptome: gubitak interesa za aktivnosti i život, osjećaji tuge, beznađa i tjeskobe, nedostatk energije i kroničan umor, poremećaj apetita i spavanja, teškoće s koncentracijom, jaka samokritičnost, fizičke teškoće, povlačenje od drugih ljudi, razdražljivost, teškoće u donošenju odluka i misli o samoubojstvu. Ukoliko ste se prepoznali u nekima od ovih, a posebice u beznađu, samokritičnosti te gubitku interesa i volje za životom, svakako što prije potražite pomoć.

Zar nije bolje voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti?

Da rezimiramo, nakon gubitka smijemo ponekad biti sami doma i plakati satima slušajući tužnu glazbu, važno je samo dozirati ove trenutke samoće, nastaviti voditi brigu o sebi, vratiti se svakodnevnim aktivnostima i održavati bliske odnose s ljudima koje volimo i koji nam mogu i žele biti potpora u tim teškim trenucima.

Kako prebroditi blagdane nakon gubitka?

Blagdani doista najviše podsjećaju na gubitak jer lijepe uspomene koje smo ponavljali iz godine u godinu odjednom više nemaju nastavak i treba se naviknuti na novu dinamiku i stvarnost u kojoj treba stvoriti neke nove tradicije i uspomene. Primjerice, ako ste s osobom koju ste izgubili imali tradiciju odlaska na kuhano vino, polnoćku, ili pak ukrašavanje kuće, kićenje bora, jasno je da će vam upravo u tim situacijama poteći suze, a srce biti preplavljeno tugom pa ako se u trenutku dok ovo čitate nalazite u jednoj od faza žalovanja, zapamtite da je to u redu, da svoje tugovanje ne morate prikrivati niti kočiti. Također, nemojte se u ovo blagdansko vrijeme izolirati i zavući pod dekicu skupa sa svojom patnjom, nego podijelite tugu s bližnjima i obnovite sjećanje na osobu koju ste izgubili: slavite zajednički provedeno vrijeme, prisjetite se lijepih trenutaka gledajući zajedničke fotografije i pričajući anegdote koje ste dijelili.  Na taj način lakše ćete uvidjeti kako on ili ona nisu nestali već da će uvijek biti s vama, samo na jedan poseban način. Zajedničke trenutke vam nitko nikada ne može uzeti, baš kao ni osobu koja ste postali zahvaljujući njima.

Pročitajte i članak psihologinje Sande Puljiz Vidović (Ne)sretni blagdani? Kako blagdani izgledaju iza sjaja lampica na linku ovdje.