Kao novi ljubavnici posvećeni smo otkrivanju slojeva tajni koje obavijaju našeg partnera. Predano i strastveno jedno drugome istražujmo umove, srca i tijela. U odnos ulažemo mnogo vremena i energije. Želimo upoznati svoje partnere i aktivno tražimo i pronalazimo načine da ih usrećimo. Na samu pomisao na partnera šire nam se zjenice, produbljuje disanje, a tijelo titra od adrenalina.

No, s emocionalnim i tjelesnim uzbuđenjem u kojem uživamo, javlja se i osjećaj anksioznosti. Što se više zaljubljujemo to više strahujemo od boli koja nas čeka ako odnos završi. Svjesni smo ljepote odnosa u kojem se nalazimo i ne želimo to izgubiti, i onda se u jednom trenutku suočavamo s pitanjem je li moguće istovremeno u odnosu osjećati uzbuđenje i žudnju te sigurnost i intimnost? 

Formula za intimnost su vrijeme i ponavljanje

Sigurnost je ugodna, a ugodno je znati što možemo očekivati od partnera pored svih onih neočekivanih stvari s kojima se susrećemo u životu. Sjeme intimnosti su vrijeme i ponavljanje. Kao ljubavnici iznova biramo jedno drugo i stvaramo temelje povjerenja, sigurnosti i intimnosti. S druge strane, ponavljanje i predvidivost pripitomljavaju uzbuđenje i žudnju, a u svome ekstremu ih u potpunosti bacaju u drugi plan.

Istovremeno i posve prirodno osjećamo potrebu za bliskošću i potrebu za odvojenošću. Bez distance, koncept bliskosti nema smisla. S previše bliskosti nema distance zbog kojeg bi nam bio potreban interpersonalni most. Nema potrebe za mostom jer nema nikoga s druge strane, nema unutarnjeg svijeta u koji bismo zavirili.

U početku želimo saznati sve o svome partneru i želimo da naš partner upozna nas, a kasnije želimo biti sigurni da ćemo biti voljeni zauvijek. Kako bismo se osigurali počinjemo kriti misli, želje, potrebe i boli za koje imamo dojam da bi mogle naštetiti odnosu. U svome ekstremu bilo kakva nova ideja može predstavljati prijetnju.

U prirodnom tijeku odnosa, kao ljubavnici pronalazimo način da novog partnera uključimo u svoj svakodnevni život, a svakodnevni život sa sobom nosi i lijepe i manje lijepe stvari zbog čega gubimo jedno drugo iz fokusa. Na kraju teškog radnog dana, ili usred životnih kriza, lijepo je znati da postoji netko tko je uvijek tu i na koga uvijek možemo računati.

Kako nastaju apatija i umor u ljubavnom odnosu?

Životi nam donose svadbe, nove poslove, preseljenja, kredite i djecu koji su u središtu fokusa i sve te stvari je moguće izvesti jer imamo povjerenje u odnos i partnera. Računamo na to da za partnera ima vremena, partner je siguran. No, bez toga da se redovito posvećujemo partneru, bez znatiželje i istraživanja unutarnjeg svijeta druge osobe, bez dijeljenja briga, snova i nada javlja se dosada. Kada, kao ljubavnici, svoju energiju dovoljno dugo i intenzivno trošimo izvan odnosa ili na ljušturu odnosa, sama ideja rada na odnosu u kojem više nismo zadovoljni, ali se u njemu osjećamo sigurno, izaziva osjećaj apatije i umora. Umara nas sama ideja razmišljanja o problemima u odnosu i o tome što bi mogli napraviti kako bi popravili stvari, sve kako ne bi morali sami sebi priznati da naš odnos nikada nije bio, niti bi trebao biti, onoliko siguran koliko smo željeli da je.

Sigurnost u svom ekstremu postaje zatvor. Zatvara vrata dijalogu i dijeljenju svega onoga o čemu najradije ne bi razgovarali, ali i svemu onome što nas je inicijalno privuklo u odnos. Postajemo dosadni jedno drugome. Tragično je to da ćemo se, ako prekinemo, zaljubiti u nekog drugog i svjesno i voljno raditi sve one stvari koje su vjerojatno mogle spasiti i unaprijediti ovaj odnos da smo se u njemu tako ponašali. Na početku odnosa  želimo razumjeti, marimo za to kako nam se partner osjeća, marimo za to kako se mi sami osjećamo, pronalazimo užitak u otkrivanju nepoznatog i motivirani smo pronaći načine rješavanja problema.

Na osjećaju povezanosti moramo raditi

Na početku odnosa nije problem fokusirati se na povezanost jer je psihološka distanca tu. Ona je dio jednadžbe upoznavanja nove osobe. Kasnije, kada nas zadese problemi manjka uzbuđenja potrebno je, ako se odlučimo poraditi na odnosu u koji smo do sada toliko investirali, pronalaziti načine kako rekreirati prikladnu distancu, a potom uživati u gradnji mosta. Da bi nam partner opet bio zanimljiv potrebno je s vremena na vrijeme osvijestiti to da niti mi niti naš partner nismo isti ljudi i da bez obzira na to što si sada dovršavamo rečenice i što 'znamo' što onaj drugi misli – da postoji još mnogo više misli, ideja, radosti i tuga koje o svome partneru ne znamo.
Ta ideja je vjerojatno najistinitija u trenucima kada nam se partner čini najdosadnijim.

Kapacitet nas, kao ljubavnika, da toleriramo distancu i nesigurnost koja dolazi s njom preduvjet je za održavanje interesa i žudnje u odnosu. Drugim riječima, osim kultiviranja zajedništva, trebali bi svaki za sebe kultivirati i autonomiju ili tjelesni, emocionalni ili intelektualni prostor koji pripada samo nama. Primjerice hobi s kojim se samo mi bavimo, stare ili nove prijatelje s kojima partner ne mora imati nešto zajedničko, trenutke u kojima ćemo se baviti sami sobom kroz istraživanje, čitanje, učenje ili igranje.

Nije pretjerano fer tražiti od partnera da se potrudi iznenaditi nas nečim, ako i sami nismo spremni poraditi na tome da i mi iznenadimo njega. Kako bi partneru mogli ponuditi nove informacije o sebi, prvo ih moramo pronaći u sebi i osjetiti u nekim novim iskustvima.

Optimalna razina sigurnosti u odnosu, koja nam daje mirnu luku kojoj se vraćamo nakon napornog radnog dana, je ona u kojoj se osjećamo dovoljno sigurno da prirodno rastemo i razvijamo se i potom tražimo i pronalazimo načine da te promjene iskoristimo za svoj boljitak i boljitak odnosa. Odustajanje od sebe, stvari koje nas zanimaju jer imamo osjećaj da sat odnosa otkucava i da je potrebno iskoristiti svaki trenutak, u kojem odavna ne uživamo, nije sigurnost nego obrambeni mehanizam koji nas čuva od preplavljujućeg straha.

Kako popraviti stvari?

Naposljetku pravo pitanje nije kako se približiti partneru kako bi opet osjetili nešto što nije zamor i dosada, nego kako na partnera početi gledati iz drugačije perspektive i kako na sebe i odnos u kojem se nalazimo pogledati drugačijim očima. Očima sličnijim onima koje smo imali kada smo se tek zaljubili.

Neki od nas bi na ovo mogli prigovoriti „Ali hej, ne želim glumiti i pretvarati se da mi je partner zanimljiv. To ne bi bilo fer ni prema njemu ni prema meni?“ ili „Zašto bih se ja trudio, a ona ne. To nije pošteno?“, a odgovori na te primjedbe bi mogle biti „Hajde onda ti iskusi nešto novo za sebe, idi na radionicu slikanja zbog sebe, na taj grupni trening o kojem odavna maštaš, razgovaraj s prijateljicama koje dugo nisi vidjela i vratit ćeš se u svoju sigurnu luku ispunjena naramkom informacija i emocija koje zatim možeš podijeliti s osobom za koju kažeš da je voliš.“

Rad na odnosu nisu samo mučni, dugi i zamorni razgovori o problemima nego i vrijeme koje i mi i partner provedemo sami sa sobom uživajući i vrijeme tijekom kojeg uživamo zajedno. Moramo početi s mijenjanjem vlastite predvidljivosti kako bi prvo sami na sebe počeli gledati kao na nekoga u kome ima još života i kako bi to potom i partner vidio u nama.

Kao dodatni bonus trebali bismo:

• uistinu odmjeriti svog partnera, stvarno ga pogledati sa zanimanjem, kada se sprema na posao i pohvaliti njegov izgled
• pitati redovito svog partnera kako je i s interesom saslušati odgovor. Potruditi se biti tu dok nam 'najdosadnija' osoba na svijetu govori o svome danu.
• kultivirati u unutarnjem govoru manje negativan način govora o svome partneru, primjerice, ne kolutati iznutra očima na ono što partner govori nego čuti i uvažiti rečeno. Ne moramo se slagati s partnerom da bi ga čuli.
• redovito uzimati vrijeme u kojem ćemo se posvetiti samo partneru, primjerice, redovito odlaziti na kave, koje ne moraju nužno biti preduge, u kojima ćemo bez upotrebe mobitela ili gledanja televizije dijeliti duboke, ali i one plitke svakodnevne stvari
• repeticijom situacija nesigurnosti izlaganja pred partnerom kultivirati nadu da nas partner još uvijek može iznenaditi i da mi mogu iznenaditi njega.

Sretno!