Ako u vašoj obitelji netko boluje od raka, velika je vjerojatnost da djeca donekle znaju ili predosjećaju da nešto nije u redu. Može biti da su načula razgovor ili su primijetila promjenu u ponašanju ukućana, a nedostatak informacija s vaše strane može ih dodatno uplašiti.

Iskren razgovor s djetetom važan je za njegov osjećaj sigurnosti i kontrole

Kao roditelj, vjerojatno brinete o tome kako uopće započeti razgovor, je li dijete dovoljno staro da razumije bolest, kako se nositi s “teškim” pitanjima koje dijete u tom trenu može postaviti te trebate li i koliko detaljno na sve odgovoriti. 

Također, mnogi će roditelji, u želji da maksimalno zaštite svoju djecu, instinktivno željeti prešutjeti djeci samu bolest, smišljati druge razloge zašto majka, teta ili baka idu u bolnicu, zbog čega se mijenja njihov fizički izgled i sl. No, općenito je dobro zapamtiti kako prikrivanje istine o bolesti djetetu čak i predškolskog uzrasta, koje pita i primjećuje, neće učiniti ono čemu se roditelj nada – zaštititi dijete. 

Naprotiv, svijest djeteta da se nešto događa i sve navedene promjene koje će dijete primijetiti na licima članova obitelji, nekim promijenjenim rutinama, u nedostatku točnih informacija, mogu dodatno zabrinuti dijete jer ono što tada sami mogu zamisliti možda je gore od stvarnih činjenica.

Koje je informacije sigurno dati djetetu?

Kad govorimo o načinu razgovaranja s djetetom važno je uzeti u obzir kako ono percipira ili razumije bolest poput raka. Zrelost svakog djeteta njegova je ili njezina individualna karakteristika, stoga ovdje navodimo općenite preporuke.

Smatra se kako djeca u dobi do 3 godine ne mogu razumjeti bolest poput raka niti mogu jasno zamisliti kad im previše unaprijed objašnjavate što će se dogoditi i kad majka ili drugi član obitelji mora u bolnicu. Djeci tog uzrasta najbolje je dati nužne informacije u određenom trenutku kad ono može vidjeti da se nešto zbiva, npr. o tome da nekamo idete i kad se vraćate tako da njihov osjećaj sigurnosti i nenarušene rutine ostane takav – netaknut u što većoj mjeri. 

Djeca u dobi od tri do sedam godina mogu razumjeti bolest raka objašnjenu u jednostavnim terminima. Najčešće će tražiti konkretne razloge zašto se bolest pojavila, pitati konkretno koliko se morate liječiti i kad će bolest proći. Dobro je bolest nazvati točnim nazivom kako bi se izbjegla dodatna prikrivanja. Vašim otvorenim nastupom oko bolesti, ulijevate sigurnost djetetu da imate situaciju pod kontrolom. Prikrivanje može potaknuti upravo suprotna razmišljanja kod djeteta. 

Pokušajte što više koristiti jednostavna pojašnjenja poput: “Ne zna se točno zašto netko dobije ovu bolest, a netko drugi ne”, “U svakom slučaju, čovjek ne može biti sam kriv za ovu bolest niti itko drugi može biti kriv jer je mama/teta/baka/ dobila ovu bolest”; “Liječnici još uvijek rade pretrage da saznamo odgovore na ta pitanja, ali svi vjerujemo da će lijek biti koristan i da će sve biti u redu”.

Svakako pitajte dijete ima li ono neka pitanja vezano uz bolest i na njih odgovarajte kao što je gore opisano: oprezno, općenito, bez puno definitivnih izjava. Može se dogoditi da djeca ove dobi pomisle da su možda oni, nekim svojim neposlušnim ponašanjem ili ičim drugim, izazvali da se razbolite. Naglasite kako je to nemoguće.

Djeca u dobi od sedam do dvanaest godina najčešće su se već susrela s riječi “rak” i možda već imaju i neke spoznaje o bolesti. Zanimat će ih, pa ih možete i više uputiti u to, kako se osjećate, kako izgleda liječenje, što znače pojedine riječi koje su sad postale učestalije u kućanstvu. Približite im liječenje na što prirodniji način, kao sastavni i ključni dio sadašnje situacije. Svakako nastojte ne mistificirati posjete bolnici. Ako dijete izrazi želju da vas otprati ili doprati od liječnika, pristanite na to. Iskreno odgovarajte na pitanja i svakako naglasite da ako imaju pitanja oko vaše bolesti, neka vas slobodno izravno pitaju umjesto da informacije traže od drugih ljudi iz okoline. Na taj način možete biti sigurniji da su informacije kojima barataju istinite i primjerene njihovom uzrastu. 

Ako primijetite naglu promjenu u njihovom raspoloženju vezano uz vas, naglu zabrinutost ili bilo koji drugi znak da se djeca loše nose s čitavom situacijom, svakako potražite savjet dječjeg psihologa koji će vas dodatno savjetovati i provjeriti kako se osjeća vaše dijete.

Razgovor s adolescentima – poseban izazov

Razgovor s adolescentima vjerojatnije će biti detaljniji u smislu vrste raka, opcija liječenja, mogućnosti izlječenja, nuspojava i sl. Vjerojatno će vas pitati detaljna pitanja i htjeti se više uključiti. Vrlo vjerojatno su izloženi raznim izvorima informacija pa budite sigurni da u najvećoj mjeri ipak poslušaju informacije od vas i vaših liječnika te ih tražite da s vama dijele sve što čuju iz drugih izvora, pogotovo ako ih takve informacije uznemire. 

U slučaju svih uzrasta važno je očekivati više od jednog razgovora, a kod manje djece razgovori će biti kraći, možda po rečenicu dvije prije nego dijete nastavi sa svojom igrom ili drugom zanimacijom. Možda će vas zateći to koliko im je malo informacija bilo potrebno. To je u redu. Oni ne mogu imati razumijevanje i dubinu spoznaje koju ima odrasla osoba pa je ovakva pojava sasvim prirodna. Kod veće djece će i razgovori postajati detaljniji. Ohrabrite ih da, ukoliko im to ne odgovara, ne moraju svoje emocije dijeliti s ostatkom (daljnje) obitelji. Iako je obitelj dobronamjerna, ti kontakti mogu biti iscrpljujući i za odrasle, a pogotovo za djecu. Jednako vrijedi i za njihove prijatelje. Potaknite ih da se otvore onoliko koliko im je ugodno, pokažite da ste i vi tu za njih i da je sasvim u redu ako ne žele o tome iznova s ikim pričati.

Pripremite ih na mogućnost da će njihovi prijatelji možda saznati za vašu bolest od svojih roditelja, no i tada ih ohrabrite da s vama razgovaraju u slučaju da ih neki od tih kontakata uznemiri. Važno je da vi budete u centru njihova informiranja i da ste ujedno središnji izvor sigurnosti i optimizma u dobre ishode liječenja.

Kakav razgovor djeci treba?

I na kraju, nekoliko općenitih preporuka za razgovor s djetetom koje je suočeno s lošom dijagnozom unutar svoje obitelji:

• Za razgovor se dobro pripremite; najbolje poznajete  svoje dijete i znate do koje razine je emotivno,radoznalo ili zaigrano te kako bi razgovor mogao teći,
• Svakako se savjetuje da u tom razgovoru ne budete sami, neka suprug ili neki drugi, član obitelji bude blizu, to može pomoći vama, a i stvoriti atmosferu podrške kod djeteta,
• Koristite termin “rak dojke” prilikom referiranja na bolest, to djeci daje specifičnu informaciju te smanjuje zbunjenost i njihove interpretacije,
• Govorite iskreno, ali ograničite termine i opise u skladu s dobi djeteta kako je gore opisano ili dodatno potražite savjet dječjeg psihologa,
• Naglasite da nitko nije kriv niti odgovoran za pojavu raka dojke u obitelji,
• Ohrabrite ih da smiju osjećati i pokazati sve moguće emocije koje imaju, da ste tu za njih,
• Opišite situaciju s rakom dojke realistično, ali s puno nade i optimizma, stavljajući naglasak na to kako ćete se dalje liječiti, 
• Pokušajte u ovoj fazi izbjeći prognoze čak i ako ih  sami donekle znate; prilikom objašanjavanja djeci oslonite se na to da je sad pred vama liječenje i da liječnici vjeruju da će lijek pomoći, a da ćete tek kasnije polako vidjeti kako se sve razvija,
• Svakako potičite da vas djeca pitaju sve što im nije jasno te da smiju pokazati ukoliko im je teško.

Preporuke oko aktivnosti:

• Nastojte da dječje rutine ostanu u što većoj mjeri netaknute,
• Ohrabrite ih da nastave sa svim svojim aktivnostima, a ako primijetite da starija djeca to izbjegavaju kako bi ostala s vama te zbog zabrinutosti, umirite ih i objasnite da je u redu da se slobodno prepuste voljenoj aktivnosti,
• Pripremite ih na vrijeme na one stvari koje će se ipak morati promijeniti ili privremeno promijeniti u nekim obiteljskim aktivnostima, navikama i sl.

Preporuke vezano uz liječenje:

• Najavite djeci na vrijeme da liječenje nekad ima za posljedicu promijenjen izgled roditelja (npr. gubitak kose ili drugačija boja tena, pojačan umor i sl.),
• Objasnite im da se nekad ne osjećate dobro nakon lijeka, ali također pojasnite da je to način na koji lijek pomaže i da je to u redu,
• Ako ćete imati poneku dužu hospitalizaciju, svakako održavajte kontakt s djecom tako da vas i čuju i vide, kako ona najmlađa ne bi pomislila da ste u bolnici jer ne želite biti kod kuće ili brinula o tome što se događa s obzirom da nemaju kontakt s vama.

I na kraju, podijelite ove preporuke s drugim članovima obitelji koji dolaze u kontakt s vašom djecom (bakama i djedovima, tetama i stričevima). Važno je da i oni znaju koliko ste informacija podijelili s vašom djecom, a koje informacije zasada ne želite dijeliti te ih zamolite da to poštuju. Naglasite im da sve što namjeravaju reći djeci prethodno provjere s vama. 

Zajednički cilj ovdje jest smanjiti zbunjenost djece i osigurati im što više bezbrižnosti i mira te im pokazati da nisu sami i da ste tu za njih, bez obzira na sve.