Steći spoznaju o postojanju bilo koje zloćudne bolesti, pa tako i raka dojke, predstavlja izniman stres za oboljelu osobu i njenu najbližu okolinu. Iako se karcinomi i druge teške bolesti danas liječe sve uspješnije, vijest o bolesti kod većine ljudi i dalje može asocirati na životnu opasnost te stoga uzrokovati vrlo intenzivne emocije.

Suosjećanje je prirodno, ali kako točno biti podrška oboljelima?

Nakon vijesti da je neka nama poznata osoba oboljela od raka dojke ili druge maligne bolesti,  osjetit ćemo emocije koje nam možda neće biti sasvim jasne, očekivane, niti će nas jasno voditi u smjeru toga što bismo dalje trebali činiti. Okolina oboljele osobe najčešće se pita kako mogu pomoći te kako “oraspoložiti” oboljele.

No, prije nego krenemo na to kako možemo pružiti podršku oboljeloj osobi, dobro je pokušati shvatiti što se zapravo događa toj osobi. Na taj način i naša reakcija može biti točnija i prirodnija.

Što osjeća osoba oboljela od maligne bolesti?

Teško je s potpunom sigurnošću odgovoriti na ovo pitanje, no poslužit ćemo se iskustvima osoba koje su to proživjele.

Općenito govoreći, svatko tko sazna da boluje od teške bolesti, pa tako i raka dojke, prolazi kroz nekoliko faza na putu prilagodbe na novu situaciju. Oboljele osobe u prvim trenucima najčešće opisuju stanje šoka ili nevjerice, što može trajati od nekoliko dana do par tjedana.

U tom ranom periodu okolina može opaziti kako se oboljela osoba ponaša  sasvim “normalno”, uobičajeno, uz česte opise “kao da se ništa nije dogodilo”. Oboljele osobe često kažu kako i same imaju osjećaj da se sve događa nekome drugome, a ne njima.

S druge strane,  šok i nevjerica se kod nekih ljudi mogu manifestirati sasvim drugačije. Na primjer, u tome da oboljela osoba uglavnom sjedi i šuti, minimalno pokazuje emocije, djeluje kao “zaleđena” pa čak i odbija temu bolesti ili razgovor o emocijama.

S treće strane, neke će osobe u potpunosti nastojati negirati da se išta loše dogodilo, pokušat će se ponašati kao da je sve u najboljem redu, dok će neke pak osobe vrlo otvoreno i odmah pokazati koliko im je vijest o bolesti teška te koliko su rastresene i tužne.

Bez obzira na inicijalnu reakciju, u narednom će periodu svaka od tih osoba prolaziti kroz niz emocionalnih stanja koja se izmjenjuju, koja mogu varirati od tuge i utučenosti, do potpunog optimizma i volje za liječenjem, pa opet bijesa i depresije sve dok se u konačnici ne prilagode na novonastalo stanje.

Emocionalne reakcije uvelike ovise i o objektivnim okolnostima samog liječenja, koliko je ono teško za podnijeti te koliko je uspješno.  U svakom od ovih slučajeva, ponašanje oboljele osobe utjecat će i na način na koji okolina komunicira, kako se uključuje i koliko pomoći i podrške nudi.

Kako onda konkretno možemo pomoći?

Najkraći odgovor je: pitajte oboljelu osobu i budite tu za nju. Provjerite jesu li vaša opažanja njenog ponašanja točna. Na primjer, možda ste u zabludi da je osoba pesimistična ili ste imali krivo razumijevanje nečije šutnje. Možda osoba želi razgovarati, ali ne zna kako, a možda će otvoreno reći da im razgovor ne odgovara. Poštujte to i dajte do znanja da ste tu ako se želja za razgovorom promijeni.

Također, ako vam se učini da možete napraviti vrlo konkretan doprinos, na primjer, obaviti kupnju namirnica, počistiti stan, dovesti i odvesti osobu na liječenje, ponudite i budite spremni na odgovor kako im pomoć nije potrebna. Ponudite još par puta prije nego odustanete. Mnogo puta oboljele osobe odbijaju pomoć jer im je neugodno, ne žele biti opterećenje i ako vide da smo ponudili samo iz pristojnosti, naravno da neće prihvatiti. Pokažite da ste se iskreno spremni uključiti.

Možemo li pogrešno pružati podršku?

Ukratko, da. U načelu, kad nastojimo nekome pomoći, najčešće ne možemo mnogo pogriješiti. No, činjenica jest da okolina oboljelima katkada pomaže na način na koji oni misle da bi bilo korisno ili što bi oni sami htjeli u toj situaciji, a bez da prethodno provjere sa samim oboljelim.

Nekoliko je razloga za to, no najčešće se radi o tome da nam je bolest bliske osobe stresna, teška i nelagodna spoznaja; osjećamo potrebu da pomognemo, ne znamo kako, a otvoren razgovor o bolesti (ili bilo kojim drugim neugodnim temama) nije nešto što se kod nas tradicionalno njeguje.

Ako pričamo o emocijama, najbolja pomoć je za početak pustiti oboljelu osobu da doživi sve emocije koje osjeća. Važno je sjetiti se kako je normalno da smo u takvim situacijama tužni, uznemireni, silno zabrinuti pa čak i osorni i da je to sastavni dio procesa prilagodbe. Nužno je da im date „dopuštenje“ da osjećaju svu silinu neugodnih emocija bez da im nudimo savjete poput: „Ne plači, to šteti imunitetu“. Pokazivanje i izražavanje emocija nije štetno, dapače, pomaže u rasterećenju i doprinosi krajnjem cilju – prilagodbi na bolest.

Okolina često pokušava umiriti osobu govoreći joj da se umiri, da ne bude tužna, da ne plače da će sve biti u redu, da nastoji biti „pozitivna“. No, to oboljelima ne pomaže. Lijepo je da netko pokušava, no uputa kako da se osjećamo ne može nas dovesti u to stanje.

Kako kroz razgovor biti tu za oboljelu osobu?

Evo nekoliko preporuka za razgovor s osobom koja je doznala da boluje od raka dojke ili druge maligne bolesti.

• Budite prisutni u trenutku dok razgovarate s oboljelom bliskom osobom, budite tu za njih, pokažite iskrenu i bezrezervnu podršku.
• Nastojte pustiti neka osoba proživi emocije koje osjeća; ako joj se plače, recite da je to u redu i budite pored nje.
• Oduprite se potrebi da dajete savjete i govorite što treba činiti, dapače, naglasite kako je sada sve u redu i dopušteno te nema krive reakcije.
• Ako primijetite da osoba trenutno ne osjeća ništa ili to sama kaže, recite joj kako je i to opravdana i normalna reakcija i da je nedostatak emocija nešto što možete razumjeti te da će se one sigurno pojaviti, a da je sad to posljedica djelovanja šoka koji nas štiti.
• Ako primijetite da je osoba u negaciji, tj. da ne želi prihvatiti informaciju do te mjere da se ne želi više javljati liječniku, ne želi se liječiti niti ići na kontrole, pokušajte doprijeti do najbliže okoline i obitelji. Nastojte blagim rečenicama podrške osvijestiti osobi kako su šanse za ozdravljenje moguće jedino kod osoba koje se liječe.
• Ako vam se učini ili to znate od ranije, da je zbog jake tuge osoba u stanju učiniti sebi nešto nažao, upozorite najbližu okolinu, ne ostavljajte osobu samu i u slučaju takve procjene, potražite stručnu pomoć psihologa ili psihijatra.

Naposljetku, pokušajte biti što prirodniji. Smijete na glas reći ako je i vama teško. To ne znači da ne vjerujete u dobre ishode ili da gubite optimizam. To znači dati podršku osobu, povezati se s njenom boli i onda reći da vjerujete u najbolje.

Biti tužan ili osjećajan zbog drugog ne znači da smo digli ruke od njih, naprotiv, znači da smo tu za njih – da smo s njima u svemu. Samo budite tu.

Pitanje možete postaviti posve anonimno kroz formular, u bilo koje doba dana, a odgovor psihologinje potražite petkom u istoj rubrici.