Zašto skladištimo tuđa očekivanja i negativnu energiju?
Kako napraviti reorganizaciju misli u potrazi za odgovorom na pitanje "tko sam”?
Koliko je tuđih pogleda bilo potrebno da bismo pospremili vlastito ja u skladište nade da ćemo se jednom autentično pronaći? Kako izaći iz tuđih kutija zadanosti i izgraditi ja koje je slobodno, nesputano, naše? Ima li mene u mom virtualnom identitetu i od kojeg je materijala izgrađen taj raskorak? Kojim ga alatom zakrpati? Mogu li bez drugih? Što kada nikoga nema – postojim li ako mislim da me nitko ne vidi? Boli li kad me vide, a ne prihvaćaju? U suradnji s BoliMe Pričamo o izgrađivanju vlastitog ja u suvremenom okruženju.
U pohodu na sebe u odrastanju ponekad se moramo svjesno odvojiti od kolektivnih identiteta (razreda, grupe prijatelja, aktivnosti) i dati si priliku biti sa sobom. Povratak može značiti usamljenost i isključenost, a žudimo u životu jedino i samo za pripadanjem.
Ne postoji čovjek koji ne želi biti voljen, a često se dogodi da tu ljubav tražimo i dajemo na okrutne načine. Zlostavljanjem, neprihvaćanjem, negiranjem i poništavanjem drugih.
U virtualnim svjetovima prepunim komunikacijskog kaosa uspostavlja se red lišen odgovornosti, ponekad i ljubavi. Svijet se promijenio i izokrenuo, a tempo emocionalnog razvoja bića ostao je isti. Odanost samom sebi u sazrijevanju znači i prihvaćanje komunikacije s vlastitom ranjivošću i slabošću. Ljudskom, normalnom, neizostavnom. Imamo pravo na to. Dijeljenje svoje ranjivosti s drugima neophodno je za cjelovit opstanak.
Nikada zapravo nismo sami. I u najusamljenijim trenutcima tu je neupitno netko tko dijeli isti osjećaj kao i mi, tko razumije kako smo mi. Dopustimo si potragu za sugovornikom. Komunikacija je jedini put do sebe.
Prijavi se na newsletter
Pridruži nam se i svježu dozu optimizma šaljemo ti ravno u inbox!