S obzirom na to da smo svi mi na neki način produkti svojih okolnosti, veoma je teško odmaknuti se od vjerovanja, ideja, stavova i obrazaca ponašanja koja smo usvojili i uvježbali tokom odrastanja, posebice u našoj primarnoj obitelji. No, nije nemoguće, na svu sreću! Iznimno mi je drago čuti da ste uspjeli osvijestiti takve stavove te koliko vam otežavaju život jer je to prvi korak ka njihovoj promjeni. Od ovog ćete trenutka nadalje nastaviti raditi upravo to – svaki put kada osvijestite svoja negativna razmišljanja, stavove, ideje, vjerovanja, pravila, pretpostavke, stanite i zapišite ih. Zapišite kako se osjećate radi njih i što vam čine, kako se ponašate zbog njih. Sljedeći korak biti će propitivanje tih istih misli i vjerovanja – „Vjerujem li ja zaista u ovo?“, "Koji su dokazi za i protiv ovog razmišljanja?" „Da mi prijateljica kaže da vjeruje u ovo što bih njoj rekla?“, „Kako ovaj stav/ideja utječe na moje ponašanje?“ „Što bi bilo drugačije kada bih promijenila ovo vjerovanje? Kako mislim da bi ono trebalo zvučati?“ i pokušajte ga primijeniti u praksi i testirati. Ovi koraci će vam pomoći da prepoznate i odbaciti vjerovanja i ideje koji nisu uistinu vaši. Svakako razmislite o pohađanju psihoterapije ukoliko imate vremenske i financijske mogućnosti za to, a možete i istraživati knjige, dokumentarce ili druge materijale koji govore o odnosima, razgovarati s prijateljima ili nekim drugim odraslim osobama čiji stavovi o vezama i braku vam se više sviđaju. Ne zaboravite, ovaj život je vaš i otkud god dolazite dom će vam biti tamo gdje stanete i odlučite ga sagraditi, s onime s kime ga odlučite izgraditi. Veze i brakovi nisu nikada lagani ali zaista je moguće imati lijep život s nekime koga volite i tko voli vas. Dok takvu osobu ne sretnete radite na upoznavanju same sebe i svojih vrijednosti te na osviještavanju partnera i odnosa kakvog biste željeli jednog dana imati. Što bolje odradite tu zadaću, to je veća vjerojatnost da ćete ga prepoznati kada ga upoznate i da ćete uspjeti zajedno s njime (ili s njom) izgraditi i njegovati lijep odnos čitav ostatak vašeg života Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, žao mi je da vam je teško, nažalost, roditeljstvo je najzahtjevnija uloga koju neki od nas imaju prilike iskusiti u ovom životu. Divno mi je čuti koliko se ljubavi krije iza ovih vaših redaka. Situacija je kompleksna i zahtjeva pažljiv pristup, posebice s obzirom na dob vašeg sina koji je već gotovo odrastao čovjek. Shvaćam da ste u više navrata pokušali započeti  razgovor s njime, ali čini se bezuspješno – moguće je da se osjeća nesigurno, zbunjeno ili frustrirano zbog svojih životnih okolnosti i očekivanja koja su, čini se nerealistična i koja mu otežavaju dostizanje osjećaja zadovoljstva. Pokušajte svakako ponovno i vi sami, a posebno suprug, razgovarati s njim bez pritiska. Ipak živi s vama i vi kao roditelji imate pravo reagirati onda kada ste zabrinuti. Zamolite ga da pronađe sat vremena i sjednite nasamo s njime u dnevni boravak ili kuhinju. Izrazite mu otvoreno svoju zabrinutost i zamolite ga da vam iskreno kaže što ga muči, o čemu misli, kako se osjeća te ga saslušajte bez osuđivanja ili „pametovanja“. Recite mu da razumijete da mu je teško i da ste mu spremni pomoći koliko je u vašoj moći ili čak podržati u razgovoru ako je spreman ići kod psihologa. S obzirom na zdravstvene probleme vašeg sina, a za koje liječnici smatraju da su emocionalne prirode, stručna osoba mu može pomoći usvojiti efikasne tehnike nošenja sa neugodnim emocijama. Svakako je bitno i da mu počnete postavljati granice i izražavati i svoja očekivanja od njega – iako je važno imati razumijevanja za njegove poteškoće isto tako i vaš sin mora shvatiti da su neke odgovornosti dio odraslog života. Objasnite mu jasno što očekujete od njega u smislu njegovih obaveza na studiju, ponašanja prema vama i sudjelovanja u obiteljskim obvezama koje su i njegov zadatak, ukoliko želi živjeti s vama u zajednici.  Što se tiče njegovog studija, svakako mu dozvolite da donese sam odluku o tome što učiniti i podržite ga u tome, čak i ako se bojite da griješi. Nažalost, ne možemo našu djecu zaštiti od svega i nije ni dobro da to činimo – ponekad se na greškama zaista najbolje uči, a možda to i ne bude pogreška. Pružite mu stoga podršku, ali i naglasite da mora preuzeti odgovornost za svoje izbore te mu pomognite napraviti konkretan plan kako to izvesti, naravno, ako prihvati vašu pomoć. U svemu tome probajte biti još strpljivi, i sami jako dobro znate da promjene ne dolaze preko noći. Znam koliko je teško gledati svoje dijete kako pati i osjećati bespomoćnost, ali kao roditelji nekada ne možemo više negoli biti ovdje, čuvati ih iz sjene i nadati se da će ipak na koncu pronaći pravi put. Mislim da vam od velike pomoći u tome može biti knjiga „O roditeljima i djeci od Jorgea Bucay-a“. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, vjerujem da ste veoma zabrinuti zbog emocionalnih promjena i strahova koje izražava vaša kćer. Najvažnije je da joj nastavite biti podrška – pokušajte s njom uvijek iznova razgovarati o njenim osjećajima, podučavajući ju kako ih izraziti s pitanjima poput „Kako se danas osjećaš?" ili "Što te danas usrećilo/rastužilo?". Kada se otvori, nemojte ju prekidati i budite spremni čuti sve što izrazi bez prosuđivanja, osude, negiranja ili minimaliziranja. Moguće je da će vas ono što kaže ražalostiti ili prestrašiti, ali važno je da te emocije ne prelijete na nju kako bi bila sigurna da ste vi ona jača i da možete podnijeti sve ono što je njoj trenutno nepodnošljivo. U tim razgovorima može vam pomoći i zajedničko čitanje knjige „Velika knjiga emocija“. Svakako počnite pratiti kada se ti simptomi javljaju i koliko traju te pokušajte identificirati koji bi mogli biti razlozi (mi to zovemo okidači). Razgovarajte i s učiteljima je li se nešto dogodilo u školi, a s čime niste upoznati – ovo može biti reakcija na neko traumatično iskustvo i važno je da su i oni upoznati s njenim promjenama kako biste svi skupa mogli pravovremeno reagirati. Potrudite se uključiti ju u vašu dnevnu rutinu aktivnosti koje bi joj mogle pomoći da se opusti (crtanje, šetnje u prirodi, slušanje muzike i ples, čitanje priča ili nešto drugo u čemu ona uživa, a možete joj se priključiti). Ako nemate u vlastitoj svakodnevnoj praksi tehnike relaksacije ili mindfulness naučite ih i počnite vježbati zajedno s njom – knjižica „Diši kao medo“ ima fantastične meditacije za djecu i tehnika je koju možete obje usvojiti za cijeli život. Na vašem bih mjestu posjetila i par stručnjaka – prvenstveno pedijatra kako biste isključili bilo kakve fizičke uzroke njenih simptoma, a nakon toga bih se savjetovala s dječjim psihologom koji će vam pomoći u identifikaciji uzroka problema te koji će vas savjetovati kako joj najbolje pomoći. Promjene u ponašanju i emocijama su normalan dio odrastanja, ali ako simptomi dugo traju, nemaju jasan uzrok ili se pak pogoršaju, stručno vodstvo je ključno kako biste reagirali na vrijeme i na pravi način joj pružili potrebnu pomoć i podršku. Samo strpljivo, i sretno!

Žao mi je da se vaš brat mora boriti s ovom teškom bolešću – vjerujem da je jako prestrašen, zbunjen i zabrinut te da ne zna ni sam kako se nositi sa svime što ga je snašlo. Isto tako vjerujem da je i vama teško sve to gledati, a ne moći mu pomoći – često tada pomišljamo da bi radije preuzeli na sebe bolest voljenih negoli gledali kako oni pate. Posebno onda kada odbijaju naše savjete i pomoć. Ali nema vam druge nego poštivati njegove želje – ako u ovom trenutku ne želi pomoć psihologa pokušajte to prihvatiti. Možda će u nekoj kasnijoj fazi biti spreman za takvu pomoć. Svakako se u međuvremenu dobro informirajte što je dostupno na njegovom teritoriju te stupite vi kao obitelj u kontakt s njima – psihološka pomoć i savjeti obitelji oboljelih bit će od velike pomoći i vama. Pogledajte na sljedećem linku pozitivnu priču mlade Marine https://www.youtube.com/watch?v=26uiIaQx8HU, dobit ćete korisne uvide u to kako se osjeća oboljeli kao i savjete kako biti tu. Ono što je najvažnije je da budete prisutni i podrška koliko god možete. Neka zna da ste tu za njega. Probajte otvoreno razgovarati s njime o tome što proživljava ali bez pritiska. Poštujte njegov ritam i mogućnosti. Ponekad je dovoljno samo biti tu, saslušati ga i pokazati da suosjećate s njime i da se može osloniti na vas onda kada mu je to potrebno na načine koji su mu potrebni. Nemojte nikako usmjeriti sav fokus i pažnju na bolest – pokušajte nastaviti živjeti, što normalnije moguće. Radite aktivnosti koje su i ugodne i zabavne i trudite se  uključiti ga. Nemojte zaboraviti da on nije njegova bolest i da je vaš odnos mnogo više od vaše podrške njemu u procesu liječenja. Teško je, ali treba ići dalje, dan po dan, gotovo kao da se ništa nije desilo, a opet svjesni da je tu bolest koju treba pobijediti. Budite u tom procesu strpljivi i prema sebi i prema njemu. Šaljem vam potrebnu snagu, sretno!

Poštovana, neizmjerno mi je žao, vjerujem da se osjećate umorno, preopterećeno i prestrašeno. To je zaista puno traumatičnih iskustava u tako kratkom razdoblju, a sada se još morate suočavati i s vlastitom bolešću. Ono što mogu savjetovati vam je da nikako ne dignete ruke od sebe i da se predate borbi sa tumorom koju mnogi uspiju pobijediti. S obzirom na to da vam u tom procesu treba sva podrška ovog svijeta, osim one supruga, bilo bi jako dobro kada biste se obratili i nekoj od udruga za borbu protiv raka dojke poput Europa Donna Hrvatska – LINK, a na ovom linku možete pročitati i poslušati iskrene pozitivne priče drugih žena o njihovoj borbi s rakom dojke LINK. Svakako je važno da vjerujete svojim liječnicima – možda ste imali neka loša iskustva kroz bolest brata ili majke, no, svaka priča je jedinstvena i napredak u medicini je stalan. Prije negoli se odlučite na alternativne terapije kao što je Vrojsova terapija, važno je da se temeljito informirate i da iskreno porazgovarate sa svojim liječnikom. Mnoge alternativne terapije nisu znanstveno dokazane i mogu biti izrazito štetne i opasne, u vašem slučaju, i životno opasne. Hormonska terapija i zračenje su standardni općepriznati pristupi u liječenju raka dojke i dokazano su efikasni u mnogim slučajevima. Svakako dajte sebi vremena i nemojte donositi impulzivno ovako važnu odluku. Važno je da štogod odlučili, vodite brigu o sebi: što zdravije se hranite, odmarajte, šetajte, provodite vrijeme u prirodi, okružite se voljenim ljudima i otvoreno razgovarajte o svemu što vas muči i čega se bojite. Možete i pisati dnevnik ili slikati ili nešto drugo kreativno, a što vam može pomoći da se nosite sa svim negativnim emocijama koje su tu i potpuno prirodne. Idite dan po dan, stavite fokus na male korake prema oporavku, svjesni trenutaka koje živite jer to su jedini koje svi zapravo imamo, a istovremeno njegujte u svom srcu nadu i vjeru da će ih još puno biti pred vama. Šaljem vam hrabrost i snagu, sretno!

Poštovana i draga mama, vjerujem da se osjećate frustrirano, tužno i razočarano. Prirodno je da ih propitujete, ali odluke koje ste u prošlosti donijeli zdravi su roditeljski izbori – s djecom se razgovara i djecu se ne tuče, koliko god još uvijek kod nas postoji ona stara uzrečica da je „batina iz raja izašla“. Vjerujte, nije, ni to nije garancija za pravu poslušnost, često upravo suprotno. Djeca rade takvim roditeljima iza leđa ono što se ne usude pred njima samo i isključivo zbog straha od batina. Napisat ću vam sada nekoliko koraka koje možete poduzeti u skladu s roditeljskim stilom kojeg ste još davnih dana odabrali. Za početak, ako već niste, jasno postavite pravila. S obzirom na dob vašeg sina, možete i njega uključiti u zajedničko pisanje postera s pravilima koje ćete zalijepiti negdje u domu, na vidljivo mjesto. Jednom kada postavite pravila, važno je da budete dosljedni u njihovoj provedbi - ako dijete vidi da pravila nisu uvijek ista, može biti zbunjeno i testirati tim više vaše granice. Kada se ponaša na način koji je prihvatljiv i poštuje pravila, pohvalite ga i nagradite (pritom ne mislim na materijalne nagrade već više na lijepe riječi koje validiraju ponašanje, zagrljaj, zajedničko vrijeme u igri, šetnju ili drugo). Svakako je važno da ste mu dobro objasnili posljedice ne poštivanja pravila, a one bi trebale biti logične posljedice povezane s njegovim ponašanjem. Npr. ako ne sjediš za stolom dok jedeš nego trčiš po prostoru možeš uprljati pod, a onda ćeš te mrvice morati pokupiti. Ili, ako bacaš igračku na pod, ona se može potrgati. Ako se potrga, više ju nemaš i mama neće kupiti novu. Svakako ga uvijek iznova upozorite kada krene s neželjenim ponašanjem, približite mu se, spustite na njegovu razinu, zaustavite ga ako je motorički aktivan i recite mu dok ga gledate u oči da stane i da se sjeti vaših pravila. Pokažite mu da ga čujete i da razumijete njegove osjećaje i razloge ali da je bitno da poštujemo pravila jer je inače nered. Pomozite mu da prepozna i izrazi svoje frustracije jer upravo su one često u podlozi dječjeg lošeg ponašanja. Pokažite naravno uvijek svojim primerom kako se poštuju pravila koja ste donijeli zajedno, djeca često uče od roditelja. Nabavite u knjižnici divnu knjigu Jespera Juul-a „Vođa vučjeg čopora“. Sve ovo može zahtijevati vrijeme i strpljenje, ali dugoročno se isplati. Ako unatoč vašem trudu nakon nekog vremena ne primijetite nikakve pozitivne pomake, ne bi bilo loše posavjetovati se s dječjim psihologom koji će vam pomoći da razumijete što je u osnovi problema s kojima se borite te kako ih riješiti. Samo strpljivo, i sretno!

Poštovanje draga mama! Razumijem da vas brine kako se nositi s ljutnjom vaše bebe kako ona raste. Kako biste se osjećali mirnije i sigurnije, bilo bi odlično kada biste pročitali i ponešto literature iz područja razvojne psihologije: O roditeljima i djeci Od Jorge Bucay-a, sve knjige od Jesper Juul-a, posebno “Agresivnost – Novi i opasan tabu”, Kako biti vođa vučjeg čopora i Vaše kompetentno dijete, Povezujuće roditeljstvo od dr. William Sears. Ima još mnogo toga zanimljivog, ali ne bih nikako htjela da ugušite svoj majčinski instinkt u stručnoj literaturi. Učeći ćete putem i sami otkrivati nove stvari i nailaziti na nove spoznaje i pitanja pa ćete tada tražiti i nove odgovore i priručnike. Svakako je bitno da pričekate s karakterizacijom svog djeteta i odlučivanjem „kakvo ono jest i kakvo će biti“ – vaša beba ima 3 mjeseca i još godinama nećete znati tko je ona i kakva će postati. Ako ju prerano „predodredite“ kao takvu ili onakvu, riskirate da ona zaista i postane takva. Zamislite svoje dijete kao osobu koja ima kljun ptice, peraje ribe, noge krokodila, krila anđela, ruke tuljana. Ona može biti sve i dozvolite i sebi i njoj da ju otkrivate polako, da postane ona koja treba postati, bez da joj se ucrta put kojim još nije počela ni hodati (doslovno, s obzirom na dob). Svako dijete, pa i vaše, imat će izljeve bijesa – oni su sastavan i normalan dio razvoja male djece, posebice u dobi od 1 do 4 godine života. Kako odrastaju, sve će bolje upravljati svojim emocijama. U tome joj uvelike možete pomoći vi svojim ponašanjem kada ste ljuti (djeca jako puno uče na našem primjeru), vodeći brigu da održavate rutine koje joj daju osjećaj sigurnosti (dosljedne rutine za obroke, spavanje i igru mogu smanjiti izljeve bijesa) kao i sljedećim strategijama, s nekima možete početi odmah (1 i 2), a neke ćete početi koristiti tek za otprilike godinu dana (3, 4 i 5).

1. Pokazujte joj empatiju i imajte razumijevanja za njezine osjećaje, pomognite joj razumjeti kako se osjeća i da je to u redu.
2. Ostanite mirni – djeca često reflektiraju emocije roditelja, ako se vi uznemirite ona će se samo još jače uznemiriti.
3. Podučite ju tehnikama za smirenje – ako ih ne poznajete prvo i sama ovladajte njima.
4. Postavljajte joj jasna pravila i granice primjerene dobi koje ćete konzistentno provoditi.
5. Nudite izbore – ne govorite prečesto NE i nudite izbore kako bi se osjećala da ima određenu autonomiju i mogućnost odlučivanja o vlastitom životu, to će postati posebno bitno otprilike oko druge godine života (zovu ih i „terrible two).
6. Nagrađujte njezina pozitivna ponašanja kao npr. kada se smiri nakon ljutnje, pohvalite ju za trud, kada ne baca stvari (ako ih je prije bacala).

Napominjem još jednom da se većina napisanog odnosi na dijete koje ima barem godinu/godinu i pol, beba od tri mjeseca je beba i sve što trebate činiti narednih godinu dana je ispunjavati njene potrebe i čuvati svoje zdravlje kao majka.
I za kraj, nikada, ali baš nikada ne zaboravite da je svako dijete jedinstveno pa će možda biti potrebno eksperimentirati s različitim pristupima kako biste pronašli one koji najbolje odgovaraju vašem djetetu. S vremenom i praksom, postat ćete sve sigurniji u svoju majčinsku ulogu i sposobnost da se nosite s izazovima roditeljstva. Samo hrabro, i sretno!

Najvjerojatnije je dječak visoko senzibilan, i to je u redu. Moguće je i da ima niže samopoštovanje (ne znam točno iz kojih razloga jer bih trebala čuti njegovu životnu priču), da je samokritičan (karakterno i/ili je odrastao u takvoj okolini), da teško tolerira neizvjesnost (boji se loših ishoda) i da ima potrebu za predvidljivošću, rutinom i svime onime gdje se osjeća ugodno i sigurno. Strah od neuspjeha i izbjegavanje nepoznatih i natjecateljskih aktivnosti samo su dakle posljedica njegovog načina osjećanja i doživljavanja sebe, drugih i svijeta oko sebe. To nikako ne znači da za njega ne postoji nada da promijeni ono što bi mu moglo otežavati dostizanje životnih ciljeva (bilo akademskih, poslovnih, društvenih, ljubavnih ili drugih), dječak je tek počeo živjeti i još mnogo iskustava će obilježiti njegov put i napraviti od njega osobu koja će jednog dana postati. Važno mu je stoga pomoći da razvije potrebne vještine za suočavanje sa životnim izazovima i poteškoćama te da nauči prihvatiti neuspjehe i greške kao sastavni dio procesa učenja i odrastanja, bez da one narušavaju njegovo samopoštovanje. Kako to učiniti? - Otvoreno razgovarajte s dječakom i pokušajte razumjeti što točno izaziva strah kod njega (specifični događaji ili situacije) i čega se najviše boji da će se dogoditi. Pružite mu podršku i recite mu da je u redu imati strahove, ali da su oni prepreka koje se mogu savladati i da ćete mu vi pomoći u tome. Podijelite s njime i vlastite greške, kada god se one dese, i primjereno reagirajte na njih da vidi da su greške prihvatljive. Potičite ga također da se izloži nekom sitnom neuspjehu koji je u tom trenutku za njega prihvatljiv, kako bi vidio da se ništa strašno nije dogodilo i da on to može preživjeti. Naravno, tada mu budite podrška i proslavite taj trud s njime iako je rezultirao neuspjehom. Polako dižite ljestvicu, tj. postepeno se izlažite za njega sve strašnijim situacijama. Važno je da imate jasna, ali i realistična očekivanja i da mu omogućite da postigne uspjeh u skladu s njegovim sposobnostima – na taj način ćete naučiti i njega da ima realistična očekivanja od samog sebe. Nemojte ga pritiskati i nikako i nikada uspoređivati s drugima. Ima i divnih dječjih knjiga na temu svladavanja izazova poput Žirafe plesati ne znaju ili priče Vila Vijana, div Tvrdoglav i zelena Mara. Ako primijetite da se strahovi djeteta otežano prevladavaju ili imaju značajan utjecaj na njegovu svakodnevicu potražite pomoć psihologa koji će mu pomoći uhvatiti se u koštac sa svojim strahovima i usvojiti alate za nošenje sa životnim izazovima, a vas savjetovati kako mu biti najbolja podrška na tom putu. Samo strpljivo, i sretno!

Dragi roditelju, razumijem da vas ova situacija brine. S obzirom na dob djeteta, želim vam reći da djeca te dobi nemaju potpuno razvijenu sposobnost razumijevanja kako njihovi postupci utječu na druge, a agresivno ponašanje može biti samo njegov način izražavanja frustracije zbog mlađeg brata i želje za roditeljskom pažnjom. Unatoč tome, svakako je bitno da reagirate i pomognete svojoj djeci, starijem da nauči granice i počne razvijati empatiju, mlađem da ga zaštitite od agresivnosti starijeg brata. Kada se sljedeći puta situacija ponovi, ostanite smireni i recite djetetu na jasan način rečenicu poput "Ne udaramo. Udarci bole." Ili „Tebe boli kada se negdje udariš, je li tako? Tako i bracu boli kada ga ti udariš.“ Nastavljate s razvojem empatije: "Vidiš kako je braco tužan kad ga udariš. I ti bi bio tužan kada te netko udari, zar ne?" Možete također iskoristiti priliku da mu pomognete spoznati svoje emocije i kako se efikasnije nositi s njima „Lupio si brata. Osjećaš li ljutnju sada zbog nečeg? Što te naljutilo? Je li te braco naljutio? Ako si ljut možeš tu ljutnju izbaciti na drugačiji način, ne smiješ udarati ni brata, ni mamu ni tatu niti nikog drugog.“ Pokažete mu tada kako se drugačije nositi s ljutnjom – „Stisneš šakice kada si jako ljut, možeš ih spremiti i u džep. Onda dišeš polako na nos kao da mirišeš jagode (ili nešto drugo što jako voli), a onda polako ispuhneš zrak na usta kao da pušeš maslačka, ajmo probati zajedno“ ili "Ako si ljut, možeš reći 'Ljut sam' ili možeš doći do mene po zagrljaj." Svakako budite dosljedni u provođenju ovih reakcija, a kada se lijepo ponaša prema bratu ga obavezno pohvalite i recite mu koliko ste ponosni na njega. Potičite ga da vam pomaže u brizi oko brata – tako će se osjećati veći, važan i koristan te će mu to smanjiti ljubomoru. Veoma je bitno i da promatrate kada se agresivno ponašanje događa - možda postoji specifičan okidač kao što je umor, glad, ili osjećaj zapostavljenosti zbog mlađeg brata, a razumijevanje uzroka vam može pomoći u prevenciji. Možete nabaviti i slikovnice od izdavačke kuće Evenio, Veliku knjigu emocija, Diši kao medo i druge edukativne slikovnice primjerene za tu dob, a koje imaju pregršt divnih i poučnih priča i vježbi za ove namjene. Ako vidite da se unatoč vašem trudu situacija ne poboljšava, potražite stručnu pomoć psihologa koji će vas znati primjereno savjetovati i pomoći vam da pomognete svom djetetu. Samo strpljivo, i sretno!

Vidim da se suočavate s vrlo teškom situacijom u braku koja u vama izaziva osjećaje frustracije, razočarenja, zamjeranja, boli i nesigurnost u vezi s budućnošću, posebno kada su u pitanju vaša djeca. S obzirom na situaciju, najtoplije savjetujem da potražite pravnu pomoć, a ako je i vaš suprug spreman raditi na vašem odnosu, onda i bračno savjetovanje. Ako vam ovo zadnje nije opcija, a niste sigurni želite li ostati zajedno, razmislite i o privremenoj razdvojenosti – na taj ćete način oboje dobiti prostora za razmišljanje. Štogod odlučili, ne zaboravite da bi djeca uvijek morala biti prioritet, kamo god vas srce vuklo. Razvod ima svoje zahtjeve i utječe na promjenu života djece ali i živjeti u obiteljskoj neslozi nije za njih dobra opcija tako da razmislite i donesite onu odluku kojom ćete im pružiti miran i stabilan dom. Važno je da s njima otvoreno razgovarate, naravno, ovisno o dobi, i da im pomognete da razumiju da štogod se dogodilo, oni nisu krivi za probleme između vas i njihovog oca te da ih nećete manje voljeti ako se rastavite. U tom procesu bitno je i da vodite brigu o sebi – pronađite vrijeme za aktivnosti koje vas „pune“ i opuštaju, potražite podršku prijatelja i obitelji, i ako je potrebno i pomoć terapeuta koji će vas podučiti korisnim alatima za nošenje s razvodom i svime što on nosi. I zapamtite, koju god odluku donesete, važno je da ona bude donesena u najboljem interesu za vašu dobrobit i dobrobit vaše djece. Samo hrabro i sretno!