Teško je naučiti reći ne i postaviti granice bez krivnje, no moguće je, uz malo prakse. Najvažnije je odabrati pravi pristup, a to je asertivni. To znači da treba naučiti komunicirati svoje potrebe i granice tako da vas druga strana čuje, razumije i uvaži. Važno je naglasiti kako asertivnost ne znači da ćete uvijek dobiti ono što želite. Asertivnost znači da ćete izraziti sebe na način koji uvažava i vaše potrebe i potrebe drugih. Katkad to znači da ćete dobiti ono što želite, katkad da nećete, a katkad da ćete doći do zadovoljavajućeg kompromisa. U svakom slučaju, dobit ćete ono što nema cijenu – osjećaj poštovanja prema samome sebi.
Za više informacija pročitajte članak psihologinje Tijane Debelić na temu Kako se zauzeti za sebe i reći ne bez grižnje savjesti na linku ovdje.

Prihvaćanje stvarnosti onakvom kakva ona uistinu jest zahtjeva hrabrost i snagu kako bismo poduzeli korake kojima ćemo ublažiti, iscijeliti, preusmjeriti i promijeniti ono što možemo. Trenuci prihvaćanja istodobno su i trenuci iznimne ranjivosti jer skidamo još jedne iskrivljujuće naočale s još jednog maglovitog aspekta svog života. To su trenuci u kojima možemo otkriti da smo puno puta mogli povući bolje i mudrije poteze. Ipak, važno je pritom ne očajavati zbog propuštene prilike jer nova prilika da budemo bolji već čeka pred vratima. To su trenuci u kojima možemo otkriti da smo bolji, pametniji i sposobniji nego što se katkad usudimo priznati. Usudite se pohvaliti samu sebe kad god se popnete barem jednu stubu više na stubištu svojih životnih ciljeva.
Za više informacija pročitajte članak psihologinje Marije Berzati na temu Kako razviti vještinu prihvaćanja i živjeti mirnijim životom na linku ovdje.

Čini se kako svoju obitelj sagledavate jako objektivno, što je važno i jako dobar prvi korak. Iako ste još mladi, vi već iz pozicije odrasle osobe prepoznajete sve aspekte obiteljskih odnosa koji su bili disfunkcionalni. Sad je jako važno da sve to što ste prepoznali kao disfunkcionalno ne normalizirate i ne opravdavate ponašanja pojedinaca u svojoj obitelji, kako oca, tako i majke. Sljedeći važan korak jest da svjesno odvojite sebe od svoje obitelji i njezine povijesti. Vi ste pojedinac koji kroji vlastitu sudbinu i kao takvi morate biti spremni odvojiti svoj identitet od obitelji i ponašanja koja ste u njoj naučili. Stvorite sliku sebe prema kojoj ćete dalje težiti. Definirajte vrijednosti koje cijenite i oblikujte svoj život tako da ih u svakom trenutku predstavljate i podupirete. Dok se ne odselite, ne zaboravite da su vaše misli i osjećaji važni, asertivno komunicirajte što vam smeta, odnosno kako se osjećate zbog disfunkcionalnih prilika u obitelji kad god je mir i prilika da to možete. Za kraj, važno je zapamtiti da svi imaju pravo na život bez nasilja i ako ste žrtva nasilja ili nasilju svjedočite, obvezno događaj prijavite policiji te se javite na jedan od niza besplatnih telefona za psihološku pomoć, poput Hrabrog telefona.
Za više informacija pročitajte članak psihologa Igora Mikloušića i Elle Selak Bagarić na temu Kako se izgraditi u disfunkcionalnoj obitelji na linku ovdje.

Kada nam roditeljstvo ne ide „iz prve“, vrlo se često osjećamo neuspješno, nepotpuno i frustrirano. Ispitujemo smisao vlastitog života. Očekivali smo da ćemo jednog dana biti roditelji, a onda se to nije ostvarilo pa tugujemo za nečim što se nije ni dogodilo. U današnje vrijeme medicina je napredovala pa se parovima i pojedincima s problemom neplodnosti pružaju veće mogućnosti, što daje puno nade, ali su česta i razočarenja kad postupak ne uspije. Mnogi parovi postaju posve usmjereni na to da dobiju dijete, a u drugi plan stave partnerski odnos, obitelj i prijatelje. No upravo je potpora koju možemo dobiti u bližnjima presudna da nam u vidu ostanu i svi drugi aspekti života koji su također važni. Mnogi osjećaju krivnju, sram, kao da nešto s njima nije u redu, kao da su si sami krivi što im se dogodio život bez djece. Preporučljivo je svakako potražiti pomoć stručnjaka psihologa i/ili psihoterapeuta.
Za više informacija pročitajte članak psihologinje Sande Puljiz Vidović na temu Neplodnost: zašto baš ja putem linka ovdje.

Anksioznost je zdrava i normalna pojava koja se javlja u pojedinim stresnim situacijama u kojima trebamo nešto postići. Naime, dolazi od straha da nećemo uspjeti, no upravo nas to tjera naprijed, u uspjeh. Kad se zaredaju stresna razdoblja u kojima se konstantno moramo dokazivati, anksioznost postane pretjerana, nema prostora za oporavak, pa se onda može dogoditi i napadaj panike – znoje nam se dlanovi, lupa srce, postanemo jako oprezni. Simptomi su jednaki onima koji nas evolucijski pripremaju na borbu ili bijeg. U normalnim situacijama, kad vidimo da okolnosti nisu zabrinjavajuće, dolazi do opuštanja. Kad trpimo napadaj panike, racionalno znamo da nema razloga za to, no čini nam se kako si ne možemo pomoći, a strah od straha gura nas sve dublje. Postoje tehnike koje treba primijeniti kako bi napadaj panike čim prije prošao, a pogledati ih možete u videu ovdje. Važno je i oduprijeti se takozvanim sigurnosnim ponašanjima, jer nas upravo ona drže u stanju pripravnosti koje dodatno potiče napadaj.
Na Budi DOBRO. Budi CE. možete pronaći mnoštvo korisnih savjeta na ovu temu. Pročitajte članak psihologinje Natali Dizdar ovdje, a na linku ovdje možete poslušati podcast psihologinje Tijane Debelić i gošće koja je anonimno podijelila svoju ispovijest. Plus, postoji i video moj na temu ako ćete radije pogledati.

Teška dijagnoza često preko noći mijenja život, prioritete i perspektivu ljudima, a bližnji oboljelih nađu se u situaciji da moraju biti potpora i pomoć dok i sami trebaju isto. Najvažnije je razgovarati i osluškivati potrebe oboljele osobe i jednostavno biti tu za nju: katkad će htjeti biti sama, katkad razgovarati o tome, a katkad svoju dijagnozu posve maknuti iz fokusa. Tomu nije uvijek lako odgovoriti, no dan po dan, kao i u svim situacijama, i za ove se pronađe neki zajednički jezik, prešutni znakovi i simboli. Kad su u pitanju djeca, također treba biti pažljiv, ali ponajviše iskren i uključiv, kako bismo smanjili njihovu brigu i ne ostavljali prostor pitanjima bez odgovora koja će se rojiti u njihovim glavama. Ako primijetite naglu promjenu u njihovu raspoloženju, naglu zabrinutost ili bilo koji drugi znak da se djeca loše nose s čitavom situacijom, svakako potražite savjet psihologa koji će vas dodatno savjetovati.
Više informacija o tome kako se postaviti prema oboljeloj osobi, kako komunicirati s djecom u ovim situacijama i kako naposljetku biti tu pročitajte na posebno osmišljenoj stranici kampanje Budi TU. Budi CE na kojoj možete pronaći članke i videe psihologinja Latinke Basare i Tijane Debelić, a nalazi se na linku ovdje.