Nagli potpuni prekid bilo kakvog kontakta s osobom s kojom ste proveli 12 godina težak je i bolan. Neki autori govore čak o 12 faza tugovanja, modeli kojeg najviše ljudi poznaje je onaj od Kubler Ross s 5 faza, ali zajedničke svim tim modelima su sljedeće četiri:

1.      šok, nevjerica i nijekanje gubitka,
2.      čežnja za izgubljenim i "pobuna", te sklonost poricanju te činjenice
3.      očaj praćen mnoštvom različitih reakcija na gubitak te povlačenjem od ljudi
4.      postupan oporavak koji je vidljiv u prihvaćanju gubitka kao stvarnog

Ono što je najbitnije jest dozvoliti sebi da prolazimo kroz različite faze i emocije slobodno – dozvoliti si vlastiti proces tugovanja onakav kakav jest jer svatko od nas tuguje na različit način. Kako bi si pomogli u tom procesu pišite - pisanjem pisma toj osobi, čak i ako ga nećete poslati  možete izraziti sve što želite reći, bez očekivanja odgovora. Pisanje vam može pomoći da osvijestite vlastite misli i emocije (posebice strahove bezane uz budućnost i žaljenje zbog pogrešaka u prošlosti), a istovremeno to sve skupa i procesuirate. Kada prođete sve faze biti ćete napokon spremna otpustiti – dati neki dublji smisao tom odnosu i njegovom kraju te pronaći u svojoj životnoj priči neko novo mjesto za bivšeg partnera.

Važno je da u tom procesu imate gomilu suosjećanja prema sebi, ali i da si ne otežavate dodatno već sam po sebi bolan proces. Ako želite jedna zaključni razgovor s tom osobom možete joj poslati iskrenu poruku u kojoj izjavljujete da biste voljeli razgovarati i dobiti malo jasnoće, ali svakako budite spremna na mogućnost da druga strana to ne želi - ako ne odgovori ili odbije, važno je prihvatiti to kao njen izbor i prestanite ju kontaktirati. Naime, bit ćete često u iskušenju pokušavati kontaktirati osobu ili očekivati neki znak od nje, ali postavljanje emocionalnih granica prema sebi ključno je za zaštitu vlastitog mira. Umjesto toga, uzmite ovaj prekid kao priliku da se usmjerite na sebe, svoje potrebe i svoje ciljeve. Bavljenje aktivnostima koje volite, druženje s bližnjima u i rad na vlastitom emocionalnom zdravlju mogu vam pomoći da se ponovno povežete sa sobom i krenete dalje u neke nove priče. Ukoliko osjećate da ne možete sama, možete se obratiti i psihologu ili psihoterapeutu za razgovor – oni će vam pomoći proraditi ovaj gubitak i krenuti dalje. I ne zaboravite, iako se sada osjećate kao da je ono lijepo u životu nestalo, zapamtite da je cijeli naš život pun ciklusa života i smrti gdje se jedno poglavlje mora zatvoriti kako bi se otvorilo neko novo, baš one koje čeka na nas, sa svim izazovima i blagoslovima koji su nam potrebni da bi rasli i osjetili puninu života. Samo hrabro i sretno!

Ako ubacite u internet tražilicu riječi „prva ljubav“ uvidjet ćete da je puno autora otpjevalo pjesmu nekoj svojoj prvoj ljubavi. Nostalgija za prvom ljubavi česta je pojava – emocije su bile intenzivne i novo iskustvo ljubavi ostavilo je toliko dubok dojam da je upisano i u naše tijelo. I koliko god sjećanje na prošlost može biti lijepo (i svi ga imamo), kad počinje ometati svakodnevni život, vrijeme je za istražiti dublje razloge zašto je tome tako. Pokušajte za početak razumjeti što ta ljubav simbolizira za vas – naime, možda se uopće ne radi o konkretnoj osobi, već samo o osjećajima koje ste tada doživjeli. To bi moglo uključivati osjećaje slobode, bezbrižnosti ili optimizma koji su tada bili prisutni, a sada više nisu? Priznavanje (nedostatka) tih osjećaja i traženje načina da ih unesete u svoj sadašnji život može biti od velike pomoći. Ponekad naše misli odlaze u prošlost, jer tražimo nešto što nam nedostaje u sadašnjem životu – što je to što ste tada imala, a sada vam fali?  Pokušajte otkriti o čemu se radi te poraditi uz pomoć supruga na tome da to zajedno ostvarite. Usmjerite se nakon toga na upoznavanje svog supruga – koliko god ste uvjereni da sve znate o njemu, izazivam vas u tom vjerovanju. Mi često imamo ideje o drugima koje ne moraju uopće biti potpuno točne. A i ljudi se mijenjaju, tko zna tko je taj zanimljiv čovjek danas i o čemu vam sve može pričati. Usmjerite se opet malo više jedan na drugo i na osnaživanje bliskosti i intimnosti u vašem odnosu. Ako ne uspijevate otpustiti prošlost, možete pokušati to napraviti i na neki simboličan način – napisati, pa zapaliti pismo toj osobi ili ga baciti u more ili nešto drugo što bi vam pomoglo da tu priču napokon ostavite tamo gdje joj je i mjesto, u prošlosti, pred 15 godina. Ukoliko ne možete proći kroz ovo sama, potražite pomoć psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. I ne zaboravite, nije prva ljubav ona koja je prava – prava je ljubav ona koja učini sve prije nje samo pripremom za tu koju ste čekala. Samo strpljivo, i sretno!

Draga gospođo, žao mi je da ste doživjeli ovakvu traumu, potpuno je razumljivo da se osjećate ovako kako se osjećate. Vaš je strah prirodna reakcija na traumu, a nemir i nesanica su njena česta posljedica. Svakako je važno da ne držite u sebi ovo što vam se događa – potražite podršku bliskih osoba kao i otvoreno razgovarajte sa suprugom o ovom strahu. Razgovor o onome što ste doživjeli može vam pomoći da procesirate svoje osjećaje kao i da dobijete potrebnu podršku i utjehu da niste sama u ovome. Na vašem bih se mjestu obratila čim prije i kognitivno bihevioralnom terapeutu – iako vam molitva donosi osjećaj smirenja i divno je što ste dobili takav dar, kombinacija duhovne prakse sa znanstveno proučavanim tehnikama za upravljanje anksioznošću je idealna. KBT je terapija izbora za sve anksiozne poremećaje (fobije, post-traumatski stresni poremećaj i druge) i kroz neveliki broj susreta (desetak) razumjeti ćete bolje što se s vama događa, kako se uspješnije nositi s tim te kako izaći iz tog kruga straha. Ukoliko još niste pokušali s tehnikama relaksacije ne bi bilo loše kada biste krenula i s njihovim usvajanjem. Imate u našoj arhivi jedan video na tu temu koji bi vam mogao služiti kao prvi kontakt s takvim tehnikama. Samo strpljivo, i sretno!

Žao mi je čuti da ste toliko često napeti, zabrinuti i da se osjećate krivom oko stvari za koje racionalno znate da nemate razloga za to. Možda ste kroz odrastanje bili nepravedno okrivljavani za nešto što niste učinili ili ste doživljavali snažan pritisak da budete uvijek odgovorni, pa čak i za ono za što niste bili (npr. tuđe emocije)? Ako su očekivanja drugih (ovdje prvenstveno mislim na vaše roditelje, ali i druge značajne osobe kroz odrastanje) prema vama kroz život bila visoka, to je moglo ostaviti na vas posljedice po pitanju osjećanja, doživljavanja i ponašanja. Mislim svakako da bi  vam razgovor s terapeutom pomogao da otkrijete izvor tih osjećaja i da usvojite alate i načine kako se uspješnije nositi s njima te kako promijeniti nekorisna vjerovanja koja leže u njihovoj osnovi i razviti neka nova, korisnija vjerovanja koja će povećati vašu dobrobit i kvalitetu života. Pazite, svi smo mi produkti svojih okolnosti – neki su dobili ove karte, neki druge one. Nije toliko stvar koje smo karte dobili već kako ćemo odigrati partiju s onime što imamo u ruci. Osvijestiti da imamo u sebi moć promjene velika je stvar – ona nam omogućava da uvidimo kako zaista možemo skrojiti svoju sreću, uz malu pomoć sa strane, a tu ulazi vaš terapeut. I ne zaboravite, svaka promjena je spora i zahtjeva puno truda i upornosti. Budite u tom procesu strpljivi i ljubazni prema sebi – znam da vam to neće biti nimalo lako ali naučiti ćete i to vremenom. Samo hrabro, i sretno!

Draga djevojko, ne znam koja je vaša priča, ali vjerujem da bi upravo ona mogla biti razlog vašem izboru „krivih“ mladića. Naime, svatko od nas rezultat je bioloških, psiholoških i društvenih faktora koji su putem svog utjecaja modelirali načine na koje osjećamo, mislimo, kako se ponašamo te ono u što vjerujemo o sebi svijetu i drugim ljudima. Kada govorimo o ovom zadnjem, tu upravo mislim na vjerovanja koja ste stvorili o muškosti, o romantičnim odnosima, o tome što znači biti žena i mnogo drugog. Sve to naučili ste u vašoj primarnoj užoj i široj obitelji, u vrtiću, kasnije školi, fakultetu, na ulici, u medijima...poruke koje ste svakodnevno dobivali, koje ste interpretirali i razumijevali na određeni način, učinile su da danas doživljavate sebe i muškarce na ovaj način. Moj vam je najtopliji savjet da potražite pomoć stručne osobe koja će vas voditi i usmjeravati prema željenoj promjeni (da se otvorite stabilnim i zrelim momcima, a prestanete tragati za onim „lošim“). Ta je promjena veoma važna, jer će utjecati na jedan od vaših temeljnih životnih odabira - odabir životnog partnera. Na ovom linku https://www.hzjz.hr/savjetovaliste-za-mentalno-zdravlje/ možete pronaći kontakt Savjetovališta za promicanje mentalnog zdravlja u Zagrebu gdje imate mogućnost dobiti besplatno psihološko savjetovanje i eventualno usmjeravanje kamo dalje. Ukoliko se nalazite u drugom gradu provjerite postoji li slično savjetovalište i kod vas. Ukoliko ste studentica imate pravo na besplatnu psihološku pomoć pri Savjetovalištu za studente vašeg sveučilišta. Molim vas nemojte ovo zanemariti, odabir partnera značajno utječe na cjelokupnu kvalitetu našeg života. Samo hrabro, i sretno!

Draga mama, žao mi je da što vam je teško, teret roditeljstva s godinama ne postaje lakši, možda upravo suprotno. Naime, ljubav i briga prema našoj djeci ostaju iste, a naša uloga u njihovom životu se mora promijeniti od vođe do podrške i pomoći samo onda kada smo traženi. Upravo u tom smislu, koliko god ste zabrinuti za svoju kćer, važno je da pronađete nov način komunikacije s njom, a to je onaj koji ju priznaje kao odraslu samostalnu osobu koja ima pravo na svoje izbore koje htjeli ili ne htjeli, morate prihvatiti. Ako osjeća da joj konstantno nudite rješenja koja ona nije tražila to može pojačati njen otpor. Pokušajte joj ponuditi razumijevanje umjesto savjeta, osim ako ga ona sama ne zatraži. S tim razumijevanjem, tolerancijom i otvorenošću pristupajte joj maksimalno podržavajuće, ne osuđujuće i lovite one trenutke u kojima se iskreno otvori prema vama/požali/podijeli nešto s vama kako biste joj pokazali iskrenu zabrinutost za njenu sreću i želju da joj pomognete ako to želi. Pokušajte joj dati prostor da iznese svoje osjećaje, bez prekidanja ili objašnjavanja kako vi to vidite drugačije od nje. Postavljajte joj potpitanja, navodite da vam priča više. Slušajte, slušajte, slušajte. Često je sasvim dovoljno reći „žao mi je što ti je tako teško, ako želiš da ti pomognem tu sam“. Možete ako je dobar trenutak i otvorena je za razgovor s vama podijeliti s njom neke svoje životne teškoće koje ste pobijedili kao i načine na koje ste to uspjeli (optimizam, upornost, strpljivost i drugo), ne kao soljenje pameti već samo kao dijeljenje djelića svog životnog trnovitog puta s njom. Ispričajte koliko je vama to bilo teško i kako vam je žao što i ona sada prolazi svoj trnoviti put, nešto što ste kao majka htjeli svom djetetu izbjeći iako znate da to nije realno i isto će ona morati proći sa svojim sinom kada on odraste. Probajte saznati od nje što ju toliko opterećuje, pa možda i pomoći s nekim praktičnim rješenjem (ponekad skuhati ručak za njih ako ne stiže od posla ili pričuvati unuka subotom nekoliko sati da se ona odmori ili nešto drugo, a što će možda doprinijeti njenom zdravlju i zadovoljstvu, naravno, pod uvjetom da ste vi to u mogućnosti). Ako pak ništa od toga ne urodi plodom, iako će se možda na prvu naljutiti, potaknite ju da potraži stručnu pomoć s objašnjenjem da ste zabrinuti za njezino zdravlje. Samo strpljivo i sretno!

Biti u blizini narcisoidne osobe može biti vrlo iscrpljujuće – osim što moraš stalno “hodati po jajima” kako ne bi pogodio neku njihovu krivu žicu, često su dramatični, naporni u stalnom traženju pažnje, kritiziranju drugih i nemaju nimalo empatije za sugovornika i njegove probleme ili potrebe. Uvijek se sve vrti oko njih, vedre i oblače, grade i ruše. Kako bi sebe zaštitili važno je da ograničavate susrete s njom na vrijeme koje možete podnijeti, a da vas ne preuzme. Ukoliko nemate izbora i morate s njom provoditi puno vremena (narcis je dio uže obitelji ili kolega na poslu s kojim svakodnevno surađujete) važno je da počnete raditi na razvoju vještine asertivnosti, komunikacijskog stila koji će vam pomoći da naučite postavljati i čuvati svoje granice, prvenstveno emocionalne. Pokušajte tokom susreta ostati što smireniji i distanciraniji, nemojte se dati “upecati” u njihove igre, manipulacije i drame. Sve što vam pričaju, uzimajte s dozom distance i nemojte hraniti njihovu emociju ni priču. Dobra reakcije je i početi pričati nešto svoje čim završe sa svojom pričom ne pridajući joj na važnosti, recite nešto jednostavno poput „ajme ne mogu vjerovati, a da znaš što se meni desilo“ ili „uhh, baš mi je žao, vidiš baš jučer je meni itd.“  Ako ne uspijevate kontrirati, prvom prilikom izađite iz razgovora, posebno ako dijeli s vama nešto što vas uznemiruje uz ispriku da morate ići ili da ovo nije vaša tema, ili da ne znate što biste im rekli/savjetovali ili da ćete nastaviti razgovor drugom prilikom. Bojim se da će u početku pokušaji da im objasnite da nešto rade loše “pasti u vodu”, što ne znači da dugoročno neće imati utjecaja ako budete ustrajni i čvrsti u svojim stavovima i spremni ste na strategiju otpora (za ovo je potrebno imati razvijenu asertivnost i jako samopoštovanje). Naime, narcisi rijetko prepoznaju i priznaju vlastite mane, pa ne vole kritike. Svakako razmislite o usvajanju tehnika opuštanja (poput disanja, meditacije) kako biste se smirili i zaštitili svoju emocionalnu stabilnost, inače, ali i u toku susreta s njom. Ako se više ne možete nositi s ovim sami, porazgovarajte otvoreno s nekim bliskim, a zašto ne, i terapeutom koji vam može pomoći u usvajanju svega što sam vam opisala u ovom odgovoru. Svakako imajte na umu da je najvažnije da prvenstveno mislite na sebe, svoje granice i svoje psihofizičko zdravlje. Samo hrabro i sretno!

Draga mama, vjerujem da ste zabrinuti. Zaista nije lako gledati svoje dijete kako odrasta i udaljava se polako od nas. Koliko god znamo da upravo to označava uspješnost našeg roditeljskog posla, toliko nam je teško prihvatiti da naše dijete odrasta u samostalnu osobu koja će prije ili kasnije napustiti obiteljsku kuću u potrazi za svojom srećom. Čini se da je vaša kćer počela pokazivati interes za suprotni spol što je u toj dobi i više nego primjereno. Ono što vas muči (a što muči sve roditelje ovog svijeta) jest da se ne upusti prerano u nešto čemu nije dorasla (emocionalno, kognitivno i fizički) te da ne ostane povrijeđena, razočarana ili još gore, primorana na velike životne promjene (poput adolescentne trudnoće). Ne znam jeste li s njom imali razgovor u tom smislu, a čak i ako jeste svakako je važno da što više otvoreno razgovarate s njom o seksualnosti, ali i emocionalnim odnosima općenito te velikom značaju koji oni imaju za nas (npr. da ostavljaju trajne posljedice na naše samopoštovanje, na ideje koje razvijamo o suprotnom spolu, na stavove o ljubavnim odnosima i mnogo drugog). Važno je da te razgovore vodite mirnim tonom, idealno ako koristite situacije iz svakodnevnog života (novinske članke, filmove, serije) i onda ju pitate za mišljenje i podijelite svoje. Potičete razgovor o njenim prijateljicama. Tu ne smije biti mjesta pametovanju ili napadima, uvijek najbolje koristiti rečenicu poput „ako mene pitaš ja sam kroz svoj život zaključila to i to, a ti ćeš napraviti kako misliš da je najbolje, ako ti treba savjet, tu sam“. Kada počne pričati pustite ju da priča, ne osuđujte, nježno usmjeravajte i suptilno vodite ako vas neka njena razmišljanja brinu. Svakako budite svjesna da su ovo godine (i teme) u kojima većina tinejdžera bježi glavom bez obzira od roditelja, ali je zato važno izgraditi odnos povjerenja u kojem se ona osjeća sigurnom iskreno razgovarati s vama. Neće vam biti lako ali drugog izbora nema, morate kao majka proći i kroz ovu fazu. Budite strpljiva, mudra, više slušajte, manje pričajte. Samo hrabro, i sretno!

Poštovana djevojko, ako sam vas dobro razumjela, radi se o odnosu koji je emocionalno zahtjevan. S obzirom na vašu mladu dob to me ne čudi, u toj dobi mnogi su još podosta emocionalno nezreli pa su i mnoge veze u tim godinama takve, nezrele. Ono što je tu možda još bitnije je uvidjeti jeste li vi sretni u tom odnosu i kako taj odnos općenito utječe na vašu dobrobit i zadovoljstvo životom (i samom sobom). Svakako smatram da je važno da pokušate s tom osobom iskomunicirati što se događa i prenijeti poruku da vama nije prihvatljivo da se u vezi nestane na 5 dana. Možda je to negativan obrazac ponašanja  koji osoba ima inače? Ako se to desilo prvi puta tim je čudnije i svakako ne bih dozvolila da prođe nezamijećeno kao da je to nešto normalno na što ćete pristajati u budućnosti. Svađe su u paru normalne, ali nestajanje na 5 dana to nije – zdravi par komunicira svoje probleme i trudi se riješiti ih, a ne bježati od njih. Sasvim je prirodno da vam ta osoba nedostaje s obzirom na to da ste emocionalno vezani i da živite ljubavnu priču već godinu dana, i žao mi je da je tako. Ako osoba ne prihvati vaš poziv na razgovor i razrješavanje situacije, koliko god da vam je teško, okrenite se sebi i svom životu, prijateljima, faksu, poslu, sportu, svemu onome  što vas veseli, ispunjava i opušta. Imate ćete ljepše i teže trenutke, ali ne možete napraviti više od toga da nekoga pustite da živi svoj život na način na koji to želi pa uvidjeti želite li vi toj osobi pokloniti svoje vrijeme i svoje srce. Dajte si prostora i vremena za donošenje svojih odluka, ne brzajte nigdje. Samo hrabro, i sretno! 

Draga gospođo, jako mi je žao da nakon toliko godina braka i tri zajedničke djece prolazite kroz ovu bolnu i šokantnu situaciju. Je li se nešto značajno dogodilo u vašem odnosu da je suprug odlučio prekinuti ga na ovakav način ili je ovo kulminacija dugogodišnjeg nesretnog braka za njega? Je li ovo zaista suprugova konačna odluka ili je emocionalno ishitrena? Ako već niste, probajte mu predložiti zajednički odlazak kod bračnog terapeuta – većina problema može se riješiti trudom obaju partnera, svi znamo koliko je zajednički život težak i koliko je sretan brak najviše proizvod upornosti i rada na sebi dvoje ljudi koji su odlučili voljeti se. Ako s njegove strane ne postoji želja za spašavanjem braka, ne ostaje vam drugo negoli početi raditi na prihvaćanju njegova kraja. Sasvim je razumljivo da ste u šoku, to je ogroman životni preokret. U takvim trenucima, ključno je dati sebi vremena i prostora za prorađivanje emocija i potražiti podršku bližnjih (obitelji i prijatelja), a zašto ne i stručnu podršku (psiholog ili psihoterapeut). Važno je da vi sami osvijestite s čime vi možete živjeti te kako ćete se nositi s idejom da vaš suprug to više nije iako dijelite krov, jutra, večeri i vikende. Nisu ni djeca „glupa“ kako se kaže – ona ne samo što osjete emocije roditelja (tako i napetost, nelagodu, zamjeranje i ostalo), već i uče od nas kako se u odnosu ponaša. Želite li im kao roditelji zaista poslati poruku da je sasvim OK nastaviti živjeti u braku s nekim koga ne volite ili s nekim tko ne voli vas? Iako je zajednički život možda na prvi pogled puno praktičniji (i financijski i logistički oko djece), bitno je razmisliti kako će to utjecati na vaše i na mentalno zdravlje vaše djece. Iako vam je sigurno u ovom trenutku nezamislivo prihvatiti razdvajanje, važno je biti svjesan da imate mogućnosti za samostalan život i da ne odbacite tu ideju kao lošu. Izlazak iz braka u kojem vas netko ne voli, a kojeg niste prekinuli svojom voljom već ste vi ostavljena strana, nikako ne znači da uništavate obitelj već samo da skrbite za dobrobit svoje djece i vlastitu. Djeca trebaju zdravu i sretnu majku, nemojte to nikada zaboraviti! Uzmite si vremena koliko god vam je potrebno da dobro razmislite o dugoročnim posljedicama svojih odluka – nešto što nam se može činiti kratkoročno kao bolje rješenje, dugoročno može nanijeti puno štete. Samo hrabro, i sretno!