Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Imam jednu možda malo glupu situaciju zbog koje se osjećam mrvicu izgubljeno. Ja radim u Zagrebu. Moj muž radi online. Svekar radi na brodu. Svekar se vratio i biti će možda tri mjeseca u Metkoviću. Imam sina od 4 godine i oni bi htjeli da dijete bude kod njih tamo mjesec i pol dana. Ja sam rekla da može biti dva tjedna, ali oni i dalje tupe svoje. I sad ja se tu osjećam kao da sam sama u svemu, a moj muž je kao list na vjetru. Ne razumijem zašto bih ja svoje dijete ostavila kod bake i djeda na mjesec dana, ako može biti s mamom. Istina, ovdje bi išao u vrtić, ali ne bi bio razdvojen od mene. Sad se tu isto propitkujem da li pretjerujem, al opet oni ne znaju moju priču koja je malo tužna, a to je da sam ja imala susret s pedofilom kad sam imala 6 g. I sad ovakvo razdvajanje malog djeteta od majke mi nije jasno. Više me brine kako će mali to podnijeti. I još bih ja trebala putovati svaki put Zagreb - Metković - Zagreb kad god imam slobodne dane. Znači ne znam kaj da mislim uopće o svemu. Muž je čas na mojoj strani čas na strani svoje mame. Meni je samo bitno da mom sinu to ne pada teško. Osjećam se ko da sam njima rodila svoje dijete. Što da radim?
Draga mama, jako me pogodila činjenica da ste imali susret s pedofilom – neizmjerno mi je žao radi toga i nadam se da ćete vremenom i osobnom psihoterapijom uspjeti izliječiti tu traumu. Također me štrecnula i jedna vaša rečenica – osjećam kao da sam njima rodila svoje dijete. Ne znam zbog čega je u vama nastao taj osjećaj ali vjerujem da u njemu leži jedan od uzroka vaše netrpeljivosti i nepovjerljivosti prema baki i djedu. Žao mi je što se osjećate između dvije vatre, a vjerujem da se tako osjeća i vaš suprug. Ako sam dobro iščitala iz vašeg pitanja, vaš sin se nikada nije odvojio od vas na duže vrijeme niti je bio kod bake i djeda na duge periode. Svakako bih u tom slučaju išla na postupno udaljavanje – za početak, možete ga možda odvesti kod njih na tjedan dana, vidjeti kako je prošlo te sukladno rezultatu ponoviti za par tjedana i odvesti ga opet na tjedan dana ili dva, opet ovisno o tome kako dijete reagira. Svakako bi bilo dobro da ste prvo i vi tamo nekoliko dana kada ga dovedete i ukoliko je tamo dva tjedna da se zaletite na vikend. Pa za koji tjedan opet ponovite i tako cijelo ljeto s time da odvajanja produžujete ako sve štima. Biti će financijski i vremenski zahtjevno ali sigurna sam da ćete „preživjeti“ tako jedno ljeto. Odvajanje od mjesec i pol ne bih preporučila u vašoj situaciji osim ako nemate drugog izbora (a ne čujem da je to vaš slučaj). Samo asertivno i sretno, vi ste mama, ne zaboravite to nikad!
Kako djetetu od 10 godina objasniti, a ono zna da je ogovarano i ismijavano, da takve situacije ignorira i da se nikad ne ispričava ako misli da nije bilo potrebno samo da bi pripadalo skupini "kolovođa"?
Budite s djetetom iskreni i smireni. 10 godišnjaci su već dovoljno veliki da se s njima otvoreno iskomunicira ovakva situacija i sasvim su ju sposobni razumjeti.
Pokušat ću raščlaniti na nekoliko ključnih koraka:
- pomozite djetetu da uvidi situaciju iz različitih perspektiva kako bi razvilo njezino dublje razumijevanje i objektivniji pogled,
- normalizirajte njegove „negativne“ osjećaje, a koje je sasvim normalno da ima obzirom da se osjeća napadnuto i neprihvaćeno od strane vršnjaka,
- jačajte njegovo samopoštovanje na način da se potiče njegova autentičnost i osobne vrijednosti, a koje su puno važnije od toga da se svidi svima (ili „vladajućima“) već samo onima koji ga cijene upravo takvo kakvo jest
- podučite ga stilovima komunikacije pomoću kojih se može obraniti od verbalnih napada kao i kome se može obratiti za zaštitu po potrebi.
Po načinu na koji ste postavili pitanje vjerujem da ćete to uspješno odraditi. Sretno i vama i djetetu!
p.s. pozivam vas da pročitate nove sadržaje na naslovnici budidobrobudice.com s temom emocionalnog razvoja djeteta i samoprihvaćanja u vršnjačkom okruženju. Planiramo webinar na ove teme pa možete ostaviti i svoja dodatna pitanja putem linka ovdje.
Kako ostaviti supruga kada mi stalno prijeti djetetom? Zna biti i dobar, no u zadnje vrijeme se skoro stalno svadjamo i uglavnom mene okrivi za sve ... nemam s kim razgovarati, a stvarno je tesko nekad...
Žao mi je što vaš suprug pribjegava jednoj od najgorih ucjena: da će vam oduzeti dijete. Prije negoli kažem išta drugo, želim vas podsjetiti na za vas (rijetku) dobru stavku u našoj sudskoj praksi, a ta je da se dijete ipak češće dodjeljuje majci ukoliko se mora donijeti odluka o skrbništvu. Nakon ovog praktičnog aspekta koji vam (možda) može donijeti malo umirenja, pokušati ću se osvrnuti na vaš odnos sa suprugom. Je li dijete maleno i možda još uvijek niste pronašli novi balans nakon njegova rođenja pa svađe uzrokuje veliki umor, promjene u odnosu i osobne frustracije zbog neispunjenih očekivanja? Također, moguće je da su problemi u odnosu postojali i ranije samo ih je dolazak djeteta dodatno “podebljao”. Moguće je da je to suprugova priroda tj. njegov standardni obrazac ponašanja kojeg ste prije lakše podnosili ili se vaš suprug promijenio zbog raznih životnih stresova. Kako god bilo, svakako je sigurno da prolazite kroz teško razdoblje s kojim se vaš suprug ne uspijeva (najbolje) nositi. Na vašem bih mjestu pokušala vrlo iskreno i ljubazno razgovarati s njime o svemu ovome što vas muči kada je dobrog raspoloženja (ne u toku svađe) i postavila bih granice koje su vam prihvatljive (što si smije dozvoliti u odnosu s vama). Ako je svjestan svojih slabosti i mana, i voljan je raditi na njima, ostala bih uz njega i pomagala mu da se promijeni, naravno, ukoliko sve to ima za vas smisla, ljubav je postojana i zaista primjećujete njegov napredak. U suprotnom, pokrenula bih se u smjeru organizacije svog života (i života svog djeteta) na veliku životnu promjenu, a ta je napuštanje supruga. Ukoliko to ne možete sami, potražite pomoć nekog bližnjeg (obitelj, prijateljica) a ukoliko zaista nemate nikoga tko vam može pomoći obratite se nekoj udruzi za zaštitu i pomoć ženama (ne znam gdje živite pa ne znam koga sugerirati ali google sigurno zna). Samo hrabro i sretno!
Kako vratiti samopouzdanje nakon teškog mobinga na poslu?
Za početak, uzmite neko vrijeme (koliko vam je to moguće) bolovanje, godišnji odmor, neplaćeno...ukratko, neko određeno vrijeme u kojem se možete maknuti s radnog mjesta na kojem ste doživljavali mobing i koji vas je najvjerojatnije doveo i do sagorijevanja (osim niskog samopoštovanja). Ako morate odmah skočiti na novi posao, svakako pokušajte ne “ubijati se” od posla jer tijelo i um se moraju odmoriti od traume koju ste doživjeli. Posvetite se onda, idealno uz pomoć psihologa ili psihoterapeuta, osviještavanju svojih kvaliteta i dobrih osobina kao i svojih negativnih vrednovanja samih sebe i negativnih vjerovanja o samom sebi (sve ono loše što sada mislite o sebi, a koje se automatski aktivira u vama iako se trudite ne misliti na taj način),a koje ste izgradili tokom ovog ružnog iskustva (ili koje je ovo ružno iskustvo aktiviralo, a ležala su godinama zakopana duboko u vama bez da ste toga bili svjesni). Na taj način početi ćete uviđati objektivniju sliku o sebi, postavljati si realističnija očekivanja i graditi temelj za zdravo samopoštovanje. Proces neće biti kratak niti lagan ali na kraju puta čeka vas samoprihvaćanje, suosjećajnost prema sebi kao i dublje razumijevanje ljudske prirode (i patnje) koje vam može biti od pomoći u izgradnji zdravih i lijepih odnosa sa drugim ljudima. Samo hrabro i sretno!
Imam prijatelja mlađeg 10 god. Ja sam rastavljena i imam 2 djece, on želi brak i djecu, a ja sam to sve imala. Je li pametno da se raziđemo ili da nastavimo?
A što vi želite? Činjenica da ste već izgradili obitelj s jednim čovjekom ne mora nužno značiti da ne želite izgraditi još jednu obitelj s novim partnerom. Možda to općenito više ne želite, a možda to ne želite s njim. U oba slučaja, mislim da svakako odluka o nastavku odnosa nije samo na vama. Ono što bih vam savjetovala je da prvenstveno osvijestite želite li graditi novu obitelj (s njim) i, ukoliko to ne želite, otvoreno to iskomunicirajte s vašim partnerom. Na taj ćete mu način dozvoliti da donese vlastitu odluku o vašem odnosu (i preuzme za nju svoj dio odgovornosti) tj. da odluči je li u redu s tim (hoće li ostati s vama unatoč saznanju) ili će odlučiti nastaviti svojim putem (bez vas). Nakon što on donese svoju odluku prihvatite ju i prepustite se onome što slijedi. Samo iskreno i sretno!
Poštovana, viđam se dva mjeseca sa jednim muškarcem (38). On je rastavljen, ima curicu (8), bivša mu se udala ponovo prije par mjeseci. Otako smo se krenuli dopisivati svaki dan se čujemo bilo poruke, bilo pozivi. Komunikacija nam je lagana jenostavna. Super nam je kada providimo vrijeme skupa. On možda nije toliko otvoren kao ja, odrastao je bez oca, pravog tatu nikada nije vidio, oko 7-8 g dobio je očuha. Ima odličan odnos s mamom. Ona mu je i pomogla kada je bila njegov donor za koštanu srž. S ženom je bio u braku oko 4 godine, i čim je pobijedio rak rastali su se. Sad nakon 5 godina upoznao je mene i počeli smo izlaziti. Ja sam 7 g.bila u vezi, i nakon prekida skoro godinu dana nisam bila ni sa kim. On je jako pažljiv prema meni, poštuje me, pomogne kada ga zatražim. Čini mi se da ima malo manjak samopouzdanja jer kada ga pohvalim on stalno pita zar stvarno tako mislim. Ono što sam ja htjela pitati na koji način da razgovara da se više otvori, da se više viđamo i kako da razgovara s svojom kćerkom da je upoznao nekoga. Naime jednu večer kada smo morali odgoditi susret jer mu je bivša rekla da uzme malu ja sam predložila da se svo troje družimo, da ću napravit palačinke i igrat se društvene igre za njezinu dob. On je to rekao da ne zna kako da to napravi jer dosad nikad nije tako i da će mala ispitivat, a on ne zna kaj da kaže. Hvala na odgovoru.
Jako mi je drago pročitati od vas ovako radosnu vijest: upoznali ste (za sada to po svemu možemo zaključiti) divnog muškarca s kojim počinjete graditi zdravu vezu. Rekla bih da jedino što vam možda nedostaje stane u jednu lijepu, danas stavljenu u drugi plan, riječ: strpljenje. Naime, vaš odnos traje 2 mjeseca. Intenzivna, ispunjena lijepim zajedničkim trenucima ali i dalje su to samo dva mjeseca. Ono što bih vam najiskrenije savjetovala jest da se nigdje ne žurite, da uživate u ovom što imate, da dozvolite sebi, ali i njemu potrebno vrijeme za prilagoditi se na novu situaciju, posebice obzirom na činjenicu da vaš partner ima dijete. Potpuno je razumljivo da još nije spreman upoznati vas s njom obzirom da nije siguran hoćete li ostati uz njega, a svoju djecu, ukoliko smo odgovorni roditelji, ne upoznajemo sa “prolaznicima”. Kada bude spreman i to će doći prirodno baš kao što se i vaš odnos prirodno i spontano razvijao i do sada. Za početak možete predložiti da ponekad kratko navratite negdje gdje su njih dvoje sami (npr. u parkić) i tamo se kratko podružiti s njima pa ići dalje svojim putem kako bi se malecka počela polako privikavati na ideju da ste vi dio tatinog života (a kasnije i njezinog). Doći će vrijeme i za palačinke, pidžama partije i sve ostalo što ide uz roditeljstvo, jer to je ono što ćete prigrliti ukoliko odlučite ostati zajedno. Samo strpljivo i sretno!
Poštovanje, imam 3 djece, curicu od skoro 4 god, curicu od godinu i pol i dečkića od 6 mjeseci. Njih dvije curice, dok su bile manje, više su se igrale i družile. Nije bilo nekih tučnjava, ali kad su malo porasle s njima je postalo teško vladati. Ja pokušavam sve objasniti na lijep i smiren način, ali starija kćer neće da sluša. Posluša tek nakon toga kad više neman načina da joj govorim. Stalno govori da ona želi tući seku i da je seka zločesta. Je li ljubomorna? Mlađa curica ju ponekad stvarno izaziva i onda se potuku, guraju, viču. Stvarno nije moguće sa njima vladati. Recite mi što da učinim? Teško mi je. Čini mi se da sam sina radi njih dvije zapostavila misleći da je mali i da ne razumije ... Ja bi voljela da se njih dvije slažu, igraju skupa, brane jedna drugu i ljube... Zašto se to događa? Osjeća li se starija odbačeno jer njezin tata ima više pažnje za mlađu sestru i sve joj dopušta, ljubi, grli, dok nju manje? Ja ih ljubim, grlim, volim svo troje jednako... Recite mi gdje sam falila i mogu li stariju kćer ikako okrenuti na bolje ili je kasno?
Draga mama, vi prolazite kroz nešto sasvim normalno, a to se zove roditeljstvo. Onaj, teži i manje ljepši, dio roditeljstva o kojem se još uvijek premalo otvoreno priča. Imati jedno dijete zna biti teško, a imati troje djece je triput teže. Također, između vaše dječice malena je razlika, a svo troje su dobi koja nosi svoje posebne zahtjeve. Dakle, djeca između 18 mjeseci i 4 godine mogu biti veoma zahtjevna za roditelje zbog svoje nedovoljne emocionalne zrelosti kao i nedovoljno razvijene vještine (emocionalnog) izražavanja. Zbog toga su česti tantrumi, izljevi bijesa, ljubomore i frustracije, a s kojima se djeca ne znaju nositi. Dvoje od troje djece vam se nalazi upravo u tom razdoblju. Nadalje, vaša 4 godišnjakinja je vjerojatno ljubomorna na 1.5 godišnjakinju jer joj je svojim dolaskom oduzela dio roditeljske pažnje, koji je do tada bio samo njen. I koliko god ju vi smatrali velikom, ona je zapravo još uvijek mala. Na sve to, pred 6 mjeseci dobili ste novog anđela koji je ponovno uzeo mjesto starijoj, a dotadašnja “ljubimica” je po prvi puta pala u drugi plan. Nije čudno da djeca u takvim situacijama idu u regresiju (ponašaju se nezrelije negoli što su bila). Nakon što sam sve to rekla, želim još dodati da je svakako jako bitno da vi roditelji ne potičete dodatno te teškoće različitim ponašanjem prema djeci. Važno je da u jednakoj količini iskazujete nježnost i ljubav prema svoj djeci te da ne “preferirate” niti jednog iako vam je možda neko dijete karakterno “bliže” i “simpatičnije” od ostalih. Naravno da to nije lako ali je važno je truditi se to činiti. Svakako, ako osjećate da se ne možete nositi sa situacijom, moj vam je najtopliji savjet da potražite pomoć psihologa koji će vam pomoći konkretnim savjetima u konkretnim situacijama kao i da promijenite neke krive obrasce ponašanja koje imate prema djeci, a koje sigurno imate jer nema roditelja koji ne griješi. Nigdje niste zakasnili mama. Sretno!
Pozdrav, kako da uspijem odgoditi tj. istrpiti trenutak žudnje za slatkim za dugoročno dobro? Ne mogu odoljeti slatkom. Kao da me hipnotizira.
Još u trbuhu beba ima razvijeno osjetilo okusa, a najviše joj se sviđa sladak okus. U toj želji prema slatkom niste, dakle, nimalo usamljena. Nakon što sam pokušala normalizirati vaš poriv, pokušati ću vam savjetovati kako si pomoći. Za početak, smanjite slatko u svom domu. Prilika čini lopova. Obzirom da to neće biti dovoljno jer ne možete uvijek bježati od slatkog, krenite sa osvještavanjem trenutka u kojem posežete za slatkim, možete i voditi evidenciju/zapis. Koje su to situacije, kako se osjećate u tom trenutku i koje misli vam prolaze kroz glavu. Uvidjeti ćete neke svoje obrasce ponašanja tj. tipične situacije i osjećaje koji vas guraju da potražite slatko kao i osvijestiti misli kojima si opravdavate u tom trenutku čin jedenja slatkog. Pokušajte nakon toga svaki puta malo dulje čekati na “zadovoljštinu” (i prisjećajte se razloga zbog kojih to činite) – uvidjeti ćete da ako odmah ne utažite potrebu, ona će se smanjiti. Također, pokušajte osvijestiti možete li tu potrebu zadovoljiti nečim drugim: možda voćka, zagrljaj s nekim ukućanom, draga muzika, tjelovježba ili nešto drugo. Potreba za slatkim često bude potreba za “dobrim” neurotransmiterima. I za kraj, dozvolite si svaki dan pojesti malo slatkog – ukoliko nemate bolest koji vam to brani, to nije opasno, a prevenira nezadovoljenu žudnju koja u nama izaziva još više potrebe za slatkim. Ono što je važno jest da taj komadić slatkog pojedete potpuno svjesno (mirišite, dirajte, ližite, zagrizite, žvačite i progutajte polako komadić čokolade). Veća svjesnost utažiti će intenzivnije vašu potrebu i smanjiti količine koje unosite. Načini dakle postoje, na vama je sada staviti ih u praksu. Sretno!
U životu mi ništa nije išlo, djeca bez škole, ja u ženskom poslu okružena zlim ljudima. Sve više me to ubija psihički.. kako postići mir?
Nikad nije kasno za napraviti nešto dobro, za prihvatiti nešto što ne možemo promijeniti ili za pokušati pogledati stvari iz drugog kuta. “Ništa mi u životu nije išlo” nepoštena je i pretjerano generalizirana rečenica koja u jednom dahu negativizira cijeli vaš život. Nabrajate dalje ostale loše stvari u vašem životu: vaša djeca nemaju škole i radite u negativnoj poslovnoj okolini. Iz ovih se par rečenica može zaključiti da radite jednu pogrešku u mišljenju koju zovemo “mentalni filter” (obraćanje pozornosti na negativne detalje umjesto sagledavanja cijele slike). S takvim načinom razmišljanja nije lako postići mir. Moj vam je najtopliji savjet da pokušate pogledati svoj život iz nekog novog, drugačijeg kuta. Npr. postoje ljudi koji nisu školovani, a veoma su uspješni ili sretni ljudi, možda su među njima i vaša djeca? Nadalje, što se tiče vašeg poslovnog okruženja, sigurna sam da ste imali posla sa zlim ljudima, ali vjerujem i da među vašim kolegama postoje i dobri ljudi, koliko često razgovarate s njima kada ste na poslu? Družite li se i izvan posla? Možda je pravo vrijeme za pozvati na kavu onu dragu kolegicu. Ponekad promjena perspektive nije dovoljna pa moramo nešto promijeniti. Npr. ukoliko ste zaista iznimno nesretni na poslu, možda je vrijeme za razmisliti o promjeni posla. Znate li raditi nešto drugo? Možda možete pohađati neki tečaj pa promijeniti branšu? Što se pak tiče vaše djece, ukoliko vidite da nisu sretni, najviše što možete učiniti je pokušati im ponuditi svoju pomoć, a onda ih pustiti da donesu svoje odluke. Naime, neke stvari u životu moramo jednostavno prihvatiti koliko god se s njima ne slažemo i “otpustiti” ih da idu dalje svojim putem. Vjerujem da ćete na ovaj način vremenom uspjeti pronaći svoj željeni mir. Sretno!
U vezi sam s partnerom 9 godina. Čitavo to vrijeme imala sam osjećaj da je ta veza sve ono što bi jedna veza trebala biti... puna podrške, ljubavi i razumijevanja. Prije 6 mjeseci otkrila sam da me partner prevario i potpuno se u tome periodu promijenio. Počeo se ponašati kao narcisoidni manipulator i patološki lažljivac. Ispričao se na svemu i želi sve popraviti između nas. Problem je što sam ja potpuno izgubila povjerenje u njega i ne vjerujem mu. Mislim da će se prvom prilikom ista stvar ponoviti. Također, razmišljajući unazad, čini mi se da je već imao taj obrazac ponašanja, kojega sam ja ignorirala pripisujući to prevelikoj obostranoj zaposlenosti i sl. Nemam osjećaj da mu je potpuno jasno koliko me zapravo povrijedio i čini mi se da preko toga želi olako prijeći. Problem je što ga ja još uvijek volim, ali ne vidim način kako prijeći preko tako teške stvari kao što je izdaja, od strane osobe u koju si imao potpuno povjerenje.
Svakome se desi barem jedna velika izdaja u životu - bilo u ljubavi, u obitelji, u prijateljstvu ili na poslu. I svaka od njih boli. Neki ljudi odluče raskinuti odnos i otići, vi ste odlučila ostati unatoč prijevari i povjerenju kojeg ste u partnera izgubila. Kao što je netko lijepo rekao, povjerenje je kao ogledalo – možeš ga popraviti ako se razbije ali ćeš uvijek vidjeti pukotine u odsjaju. To ne znači nužno da je odnos osuđen na propast, ali znači da proces oporavka povjerenja nije lagan. Ono što je ključno, a što kod vas u ovom trenutku ne čujem, je spremnost osobe koje je prevarila na ulaganje velikog truda kako bi se povjerenje s druge strane ponovno izgradilo. Nažalost, ako se osoba koja je prevarila ponaša kao da nije napravila ništa strašno, obnova povjerenja je, potpuno opravdano i razumljivo, jako teška, ako ne i nemoguća. Ono što bih vam savjetovala je da još jednom jako iskreno otvorite ovu temu sa svojim partnerom, podijelite s njim kako se osjećate - da mu kažete što očekujete od njega i što vam je potrebno od njega kako biste vremenom uspjela vratiti povjerenje. Ako ne budete vidjela suradljivost sa njegove strane, otvorenost prema vašim potrebama i spremnost da se iskreno potrudi oko spašavanja veze, možda ne bi bilo loše razmisliti je li to i dalje osoba s kojom želite provesti svoj život. Na ovu temu snimili smo prošle godine i podcast Možemo li preživjeti bračne prevare pa bacite uho kada stignete, možda vam bude od pomoći.
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.