Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Kako pomoći partneru koji je od prije imao problem sa depresijom koju nije liječio. Smatra da mu razgovor sa psihologom neće pomoći i da mu trebaju tablete, ali ne zeli gubiti vrijeme odlazeći na razgovore. Ova kriza koju ima traje već mjesecima. Želi se maknuti i od mene jer ne želi da patim pored njega. Pokusala sam na sve načine doprijeti do njega ali vise ne znam kako.
Depresija ima različite simptome između kojih su gubitak energije, gubitak interesa za aktivnosti i život, tuga i osjećaj beznađa, sve ono što vašeg supruga odvraća od aktivne potrage za pomoći. Ono što je također tipično za osobe koje su u depresiji je povlačenje od drugih – upravo jedna od najgorih stvari koje u tom trenutku mogu učiniti – pa tako vaš suprug umjesto da je bliži, pokušava pobjeći od sebe samog bježeći i od vas. Probajte pronaći vremena pogledati ovaj video, možda će vam biti od pomoći. Utvrđeno je da su različiti lijekovi učinkoviti u tretmanu depresije. Potrebna su 2 do 4 tjedna kako bi se postigla terapijska razina lijekova u organizmu. Neki lijekovi mogu imati negativne nuspojave. Neke od ovih nuspojava mogu biti privremene i smanjivati se tijekom vremena ili se mogu ublažiti kombinacijama drugih lijekova. Ukoliko suprug trenutno nije motiviran na psihoterapiju, svakako ga podržite na odlazak k psihijatru na razgovor, procjenu i dodjelu terapije, a kada bude malo bolje, potičite ga na odlazak k psihoterapeutu, idealno kognitivno-bihevioralne orijentacije obzirom da je taj pravac psihoterapije visoko indiciran upravo za depresivne poremećaje. I zapamtite, moguće je biti bolje, samo vaš suprug sada ne vjeruje u to. Probajte za sada nadu njegovati vi, makar u sebi. Sretno
Zašto je postotak suicida u Hrvatskoj oko 75% muškarci i 25% žene. zbog čega je tolika razlika u mentalnom zdravlju spolova? Što potiče znatno veći broj muškaraca na ovakve poteze i kako ih efektivnije zaustavljati i sprječavati?
Prema podacima hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, obzirom na spol, omjer suicida muškaraca i žena kreće se u rasponu od 2,2 do 3,85:1, a među njima su najzastupljenije osobe starije od 65 godina. Njihov težak položaj u Hrvatskoj, prije svega niske mirovine bitno utječu na njihovo samopouzdanje. A što se tiče mlađe, radno sposobne populacije, poglavito muške populacije, podaci govore da su u najvećem riziku oni nezaposleni koji također imaju problem niskog samopouzdanja. Nisko samopouzdanje i osjećaj neuspjeha mogu voditi depresiji, a ako se depresija ne shvati ozbiljno i ne liječi ona može voditi u tragediju, što nam ovi tužni podaci i potvrđuju. Naime, iako se svatko od nas tijekom života može naći u situaciji neimaštine ili gubitka posla, takvi su ljudi prečesto objekt stigmatizacije, pogotovo u današnjem materijalističkom društvu orijentiranom na uspjeh i vođeno idejom „if you can dream it you can do it“ što je sve samo ne realna i ostvariva ideja obzirom da na nas utječu mnogi unutarnji, ali i vanjski faktori, koji mogu bitno otežati ili onemogućiti ostvarivanje vlastitih snova i planova. Edukacijom djece i mladih bi trebalo polako maknuti stigmatizaciju iz svih pora društva, a koja se pak posebno manifestira i na osobe s mentalnim problemima, bivše zatvorenike i sve ostale koji nisu u skladu s društvom i vrijednostima koje ono nameće.
U posljednje dvije godine dogodile su mi se velike promjene, preselila sam u drugi grad, iz manjeg stana u veći, rodila sam drugo dijete, dala sam otkaz na sigurnom poslu koji sam voljela radi preseljenja i obitelji. U strahu da ne nađem posao radila sam na različitim poslovima koji su me trenutno zadovoljavali, proširio mi se krug ljudi koje poznajem. Trenutno radim na poslu koji mi se sviđa, no nije stalan i već sam u strahu kako ću dalje. Volim svoju obitelj, sretna sam u braku, volim svoju djecu no ponekad ne čujem i ne vidim ono što je oko mene, u mojoj blizini. Često impulzivno reagiram na sitnice uz psovke, ponekad ne mogu kontrolirati emocije ( pozitivne ili negativne). Imam osjećaj ko da se udaljavam od ljudi koje volim i do kojih mi je stalo.
Ako sam vas dobro razumjela vi se često borite s brigama. Iako vaš život u opisu izgleda posloženije, stabilnije i sigurnije od većine drugih, vas svejedno tišti neizvjesnost i voljeli biste imati snažniju kontrolu nad svime, do razine da vjerojatno imate teškoće s opuštanjem i prepuštanjem. Vjerujem da ste zato malo „potrošeni“, izmoreni, i burnije reagirate na sitnice na koje ne biste tako reagirali. Pokušajte s ovom vježbom: svaki dan odredite „vrijeme za brige“ (npr. 30 minuta između 18-20 sati) i tada brinite koliko god želite i posvetite se zaista rješavanju briga koje možete riješiti. Ostatak dana naravno zapisujte svoje brige na papir ili u mobitel kako ih slučajno ne bi zaboravili. Osvijestiti ćete vremenom da postoje brige koje su korisne (one na koje možete utjecati i riješiti nešto) i one nekorisne (nešto što morate prihvatiti i što ne možete riješiti razmišljanjem o tome). Tako npr. umjesto da se brinete zbog udaljavanja od ljudi koje volite, predlažem da pokušate svaki dan raditi na tome da ste što svjesniji trenutaka koje provodite zajedno. Npr. dok se igrate s djecom, pokušajte otpustiti misli koje vas „napadaju“ i brinu i budite zaista prisutni u trenutku. Ili kada razgovarate sa suprugom, pokušajte ne razmišljati gdje vodi vaš razgovor, što on njime želi reći već se posvetite slušanju onog što govori i postavljajte mu potpitanja kako biste ga bolje razumjeli. Tražite naravno za sebe isto kada pričate s njime ili ostalima. Svakako poradite na svojoj vještini asertivnosti – postavljanju granica i otvorenijem razgovoru o svojim potrebama. Sretno!
Radni kolega (21) zavodio me cijelo ljeto i na kraju uspio. Otišla sam na put od mjesec dana i vratila se, opet smo bili skupa i dogovorili se za vezu bez obaveza. Dopisivali smo se, zezali, a kad bi ostali solo znao bi se raspričati o obiteljskim problemima, financijskoj situaciji, koji su mu poslovni planovi, s čime je nezadovoljan i sl. Imamo puno toga zajedničkog i teme za razgovor. Dogovarali smo se da se vidimo kod njega/mene ali nikako nismo mogli uskladiti slobodno. On se zadnjih dva mjeseca konstantno javljao u različitim situacijama, no nismo se više nalazili iako smo htjeli. Bilo je dosta intenzivno, no prije dva tjedna sve što je trajalo gotovo 7 mjeseci, samo je nestalo. Našao je drugu. Mislila sam da su se rodile neke emocije, ali on je jednostavno samo prestao pisati, slati smiješne klipove, imati fizički kontakt samnom. Da li sam sve to umislila, te emocije? Naglasak ja sam starija od njega i skrivali smo se, nitko nije znao za nas. Imam dojam da s njom može biti viđen pa je zato s njom, ali opet...
Putevi srca nepredvidivi su, putevi strasti još i više. Time želim reći da ste, barem kako sam ja to shvatila iz vašeg opisa, flertovali 7 mjeseci. Koji je pravi razlog njegovog “hlađenja”? Ja ih odmah vidim nekoliko...Prvi, moguće je da se radi o tipu muškarca koji je lovac i koji jednom kada je ulovio plijen i poigrao se njime koliko je želio odlazi u novi lov. Drugi, moguće je da je htio od vas više od “skrivanja” te da je prvom prilikom kada je naletio na neku drugu koja mu se sviđa, a koja je “dostupna”, skočio u taj odnos koji je priželjkivao i s vama, a nije ga imao. Treće, pitam se jeste li se skrivali vašim ili njegovim izborom? Moguće je da se sramio činjenice da ste stariji i zapravo nije bio spreman priznati pred drugima da mu se sviđate pa je kukavički zbrisao u neki drugi, društveno prihvatljiviji odnos. Postoje naravno i druge mogućnosti i interpretacije no, u niti jednoj od njih ne vidim da dobivate ono što zaslužujete, a to je muškarca koji vas voli i cijeni baš takvu kakva jeste i koji ponosno šeta u javnosti zagrljen s vama i radi na ostvarivanju zajedničkog života o kojem maštate. Vjerujem da vam je sada teško i da ćete neko vrijeme biti tužni, osjećati se odbačeno i razočarano. Tim više što ćete se sretati na poslu. Svakako na vašem mjestu ne bih inzistirala na nikakvim razgovorima s njime i tražila razloge već bih ga pustila da ide svojim putem. Proći ćete vi i kroz ovo...I ne zaboravite, dugoročno vam je napravio uslugu. Kada se jedna vrata zatvore imate priliku otvoriti druga, a koja mogu biti baš ona koja tražite cijeli život. Ova vrata to sigurno nisu bila...Zato, put pod noge, hrabro i sretno!
Imam 37 godina i tek sada polažem vozački. Strah me, užasno mi se počnu tresti i ruke i noge kad sjednem u automobil, razina stresa mi je ogromna. Možete li mi pomoći savjetom kako smanjiti stres, odnosno zašto ta situacija tako djeluje na mene?
Osobno ne smatram da ste “prestari” za usvajanje vještina vožnje, ali čini mi se da vi to smatrate obzirom da ste mi u uvodnoj rečenici napisali dob i istaknuli “kako tek sada” polažete. Veoma je moguće da vam to čini dodatan stres jer bi vi “već trebali znati voziti” pa si sada ne možete dozvoliti greške (i eventualna padanja na ispitu!), a koje su neminovan i prijeko potreban dio procesa učenja. Vrlo je moguće da ste i inače “trtaroš” kada se radi o ispitima i situacijama gdje vas netko procjenjuje? Koji god bio pravi uzrok vašem strahu, probajte si postaviti nekoliko pitanja, napišite odgovore na njih i svakodnevno ih čitajte barem jednom, a po potrebi i češće:
- Što je najgore što se može dogoditi?
- Mogu li ja to preživjeti?
- Što je najvjerojatnije da će se dogoditi?
- Koliko mi je korisno toliko brinuti i predviđati negativne stvari? - Mogu li pokušati pogledati sve iz neke druge perspektive? - Zašto bi to za mene bilo korisno i dobro?
- Što bih rekla dragoj prijateljici da prolazi ovo kroz što ja prolazim?
I za kraj, zapamtite: jednog ćete se dana voziti kući, namještati muziku na radiju, pričati sa prijateljicom i osvijestiti da sve to radite automatski. Tada će sve ovo biti samo sjećanje, iskustvo kroz koje ste morala proći da dođete do onoga što želite, a to je: naučiti voziti. Sretno, uživajte u tom procesu!
Sve počinje 2018 godine kada upoznajem svog sadašnjeg dečka s kojim je bilo sve lijepo kao i svaka veza koja počne lijepo. Tako je i naša lijepo počela. Upoznala sam ga preko mreže za upoznavanja, i sad smo već 5 godina zajedno, iako postoji jako puno problema u toj vezi. Ne prođe ni jedan tjedan da se ne osjetim loše radi puno stvari, a osim mojih ljubavnih problema imam financijske probleme i to velike. Napravila sam veliku pogrešku i u dugovima sam iz kojih ne mogu izaći. Nesretna sam jako i samo bih htjela da se moji dugovi riješe jer oni su mi najveći problem zbog toga ne spavam i ne funkcioniram i nemam volje ni za čime, a ne znam ni riješiti probleme u vezi. Muči me i situacija doma, moji ne prihvaćaju mog dečka. Smatraju da on nije osoba za mene. Ne znam što da napravim sa sobom, i muči me to što sve više i više imam depresivnih dana u kojima se zarobim i ne želim izaći iz kreveta, a moram i onda nemam snage ni volje da išta napravim. Željela bih i smršavjeti i to je još nešto što me muči, a nemam motivacije kako da se pokrenem iako želim imati lijepu liniju i lijepo tijelo.
Draga Antonija, hvala vam na ovako iskrenom pismu u kojeg ste pokušala pretočiti sve ono što vas muči i s čime se nažalost već godinama borite, vjerujem da vam je trebalo puno snage za to. Nažalost, kada probleme ne riješavamo, oni se samo gomilaju jedan na drugog. Ponekad ih bude toliko puno da nam voda dođe do grla, i tada padamo u depresiju. Nažalost, upravo istim putem sada kročite i vi. Biti ću veoma iskrena s vama – obzirom na obim, intenzitet i trajnost vaših problema, ovaj moj odgovor se nada biti samo poticaj da čim prije potražite stručnu pomoć i da krenete na razgovore uživo kod nekog od kolega Ako možete već ovaj tjedan skočite do svoje doktorice opće prakse po uputnicu za razgovor s psihologom, a ukoliko imate financijsku mogućnost, dogovorite susret sa psihoterapeutom koji radi privatno. Također, zna li vaš dečko za vaše velike financijske probleme, znaju li vaši roditelji, prijatelji, bilo tko? Mi ljudi smo društvena bića i kao što ne možemo slaviti sami još manje možemo preživjeti sami životne brodolome, a vi se upravo nalazite „usred divljeg mora u orahovoj ljusci“ kako bi rekao naš pjevač Urban. Previše toga je trenutno na vašim leđima i polako tonete – pružite ruku prema nekome i otvoreno s njim podijelite sve ono što vas muči te ga zamolite da vam bude barem uho za slušanje i rame za plakanje, a možda bude imao i kakav koristan savjet. Kada pak krenete rješavati probleme idite jedan po jedan. Tako ćete uz pomoć psihologa vremenom odlučiti želite li zasnovati obitelj s dečkom s kojim ste u vezi tj je li to zdrava veza koja vas čini sretnom i ispunjenom, kako razviti zdraviji odnos prema samoj sebi, svom tijelu, zdravlju i prema hrani ite kako napraviti plan za riješiti financijske dugove. Svakako nemojte više čekati da problemi nestanu il se riješe sami jer nažalost oni to nikada ne čine – samo rastu i postaju još kompliciraniji. Čuda se ne događaju, mi smo ti koji stvaramo čuda! Zato, telefon u ruke i pitajte pomoć. Sretno Antonija!
Ponekad mi je jako teško voditi dijalog točnije zaista slušati osobu s kojom razgovaram. Trudim se dosta čitati i vježbati koncentraciju i širiti vokabular u nadi da ću postati ugodan sugovornik...
Dok čitam ovo vaše pitanje prva stvar koja mi je prošla kroz glavu je koliko zaista slušate? Ali zaista. Jer mi često slušamo, ali ne čujemo. Zapravo, dok slušamo, ono što najčešće radimo je da pripremamo u glavi svoj odgovor/komentar na ono što osoba preko puta nas govori. Razmišljamo o tome slažemo li se ili ne s onime što nam osoba priča, koliko nam se njezine ideje sviđaju ili ne, dajemo osobi određene stereotipne etikete, predviđamo što je sljeće što bi mogla reći obzirom da smo ju „skužili“ i onda pripremamo naš odgovor. A jedino što bi uistinu trebali raditi dok netko priča je znatiželjna i otvorena slušati ono što govori, bez da dozvolimo da sve to što nas ometa „u glavi“ preuzme kontrolu nad nama. Možete učiti tehniku „pauka“ – svaki put kad osvijestite da ste odlutali, vratite pažnju na ono što osoba priča. Uvelike pomažu potpitanja koja možemo postavljati osobi, a koja istovremeno njoj šalju poruku da slušamo, da nas zanima što priča. Također, pitanja daju nama mogućnost da saznamo više o nekoj temi, da razbijemo svoje predrasude, da se naša očekivanja ili pretpostavke ne ostvare. Poanta je dakle aktivirati dok nekog slušamo naš znatiželjni um koji je otvoren čuti sve i skromnost koja je spremna priznati da ne nužno znamo sve. Jer to je upravo suprotno od onog što inače radimo. Zato, ako želite postati ugodan sugovornik, osim širenja vokabulara koji je svakako lijep ukras vašeg govora, sjetite se da imamo dva uha, a jedna usta - priroda nam je tako jasno dala do znanja u kojem bismo omjeru trebali slušati i govoriti.
Moj problem kreće prije dva mjeseca kada sam rodila svoje drugo dijete. Prvo nas je zadesila je dojenačka infekcija i 5 dana antibiotika odmah u rodilištu. Iza toga su mi uslijedila 4 mastitisa, zadnji uz hospitalizaciju i ablaktaciju. Dijete je dobilo RSV virus, hospitaliziran 6 dana. Za kraj na rutinskoj ginekološkoj kontroli otkrili su mi zaostalu posteljicu - ponovna hospitalizacija i zahvat. Sada osjećam ogroman strah od bolnica, a posebice strah za djecu. Ne mogu se opustiti niti uživati u trenutku sa svojom djecom jer je strah i briga jača od svega, ne mogu čuti bebu da zakašlje odmah sam “gotova”.. kako si pomoći? Hvala od srca.
Dok ovo čitam ne mogu a da se ne prisjetim svoje nedavne trudnoće, poroda i svega lijepog, ali i teškog i zastrašujućeg što ta, možda najveća, životna promjena sa sobom nosi, čak i onda kada „ide sve po špagu“. A kamoli kada je obilježena sa ovoliko traumatskih iskustava. Bez pretenzije da postavim ovim putem dijagnozu i svakako isključivo sa ciljem da vam pokušam približiti ono što proživljavate dajući tome neko ime, usudila bih se reći da imate neki oblik post-traumatskog stresnog poremećaja. Sve ovo što ste mi nabrojali zvuči strašno. I sa svime time ste se morali nositi u veoma kratkom razdoblju, baš onom u kojem ste najviše ranjivi. Za početak bih vam savjetovala da si dozvolite biti tako prestrašena i zabrinuta. Bilo bi čudno da to niste nakon svega što ste nedavno prošli. Tek onda, uživanje u trenutku će se postepeno vraćati – nažalost, ne možemo se opustiti na „gumb“. Potražite prvestveno podršku supruga, vjerujem da je i njemu teško. Dozvolite da vas ovaj dramatičan početak novog roditeljstva zbliži kao partnere, kao prijatelje, kao supružnike. Ukoliko nakon nekog vremena, par mjeseci, budete uvidjela da ne možete proći kroz to bez stručne podrške, potražite pomoć kognitivno-nihevioralnog teraputa koji će s vama tada raditi na vašim strahovima i brigama i pomoći vam da se izborite sa njima podučavajući vas kako se nositi sa negativnim mislima te kako prihvaćati neizvjesnost života, a ne izgubiti mogućnost uživanja u jedinom što zaista i imamo - ovaj trenutak. Budite nježna prema sebi i strpljiva, sretno!
Puno radim pa nakon posla kad izađem s djevojkom van, ja doslovce zaspim: bilo to izlazak u bar, koncert, stand-up...! Ima pravo da se naljuti. Što da radim?
Iskreno, ne znam jesam li ja najkompetentnija osoba za odgovoriti vam na ovo pitanje, ali svejedno ću to pokušati učiniti. Obzirom da ne znam morate li raditi koliko radite, prvo bih dobro promislila o ovom pitanju. Ukoliko pak morate ili želite toliko raditi, sljedeće što bih vas pitala jest kakva vam je higijena spavanja – ne spavate dovoljno po noći? Zaspete li kasno? Budite li se često? I ukoliko su odgovori potvrdni pokušala bih na vašem mjestu promijeniti navike prije spavanja. Također, možete li u toku dana ubaciti neki kratki odmor obzirom da puno radite? Kratka dnevna spavanja mogu nas nevjerojatno puno regenerirati. Što je s prehranom? Hranite li se donekle zdravo i redovito? Prehrana je jako bitna za cjelokupno funkcioniranje organizma, posebice kod povišenih napora, a netko tko puno radi spada upravo u tu kategoriju. Dođe mi da vas pitam i moraju li vaša druženja nužno biti uvijek večernja? Ukoliko ste “sam svoj šef” postoji li mogućnost da se ponekad nađete u toku dana pa da nastavite raditi navečer? Znam da ćete biti umorni, ali djevojka će dobiti još uvijek odmoran dio vas. Možete pokušati i smanjiti posao vikendom pa biti odmorniji i posvetiti joj tada više vremena odjednom, naravno, ako vam priroda posla to omogućava. Za kraj mi na pamet padaju i raznorazni suplementi prehrani koji bi dodatno mogli ojačati organizam i dati potrebnu energiju. Nadam se da će vas jedno od ovih mojih pitanja odvesti prema željenom cilju. Sretno!
Ušli smo u brak jako mladi, s 20 godina. U roku 2 godine dobili smo dvoje predivne djece, ali mi više nismo oni koji smo bili. Nema više komunikacije, ponašanja, kao da gubimo vrijeme za nas, kao da više nema privlačnosti između nas, kao da nas samo djeca povezuju. Svaki dan mi je sve teži i teži.... Kako da probamo popraviti odnos?
Kada čujem riječ suprug i supruga, ono što vidim su dvije pruge, koje putuju jedna uz drugu krajolicima života. No, baš kao i na željeznici, nekada se te pruge mogu razdvojiti i svaka krenuti svojim putem, daleko od druge To ne znači da se one ne mogu ponovno sresti na nekom od sljedećih raskrižja pa opet nastaviti zajedno. Tako nekako izgledaju i naši partnerski odnosi – ponekad smo si jako bliski, a u nekim razdobljima toliko daleki da možemo zaboraviti što nas je uopće povezalo. Djeca, svakodnevne obaveze, posao, brige, navika, uzimanje zdravo za gotovo, sve su razlozi zbog kojih se možemo udaljiti i zbog kojih se vatra strasti i romantike može ugasiti ili tiho tinjati u dimu. Kao veliki pobornik cjeloživotnih ljubavnih priča, moj je savjet da, ukoliko postoji ljubav, povjerenje i vjera u odnos, važno je truditi se rasti unutar odnosa i nastaviti putovati jedan kraj drugog unatoč teškim razdobljima. I baš kao što sunce uvijek sljedi kišu, tako i strast i ljubav opstaju ukoliko ih zalijevamo i radimo na odnosu. I upravo tu je ključ. Porazgovarajte otvoreno sa suprugom o svemu što vas muči, pokažite se otvorena prema promjenama, pokušajte ponovno pronalaziti vrijeme samo za vas dvoje, upoznajte se opet ispočetka ali i skinite prašinu sa onog što vas je nekoć povezalo. Ako vas suprug bude pratio, zajedno možete puno napraviti. Ukoliko on ne vidi problem, probajte predložiti i partnersku terapiju. O nekoj trećoj opciji za sada možda još nije vrijeme razmišljati. Samo strpljivo i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.