Hero – Pitaj psihologa

Dobro je pitati

Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.

Postavi pitanje psihologu

Kroz formular postavite pitanje potpuno anonimno, u bilo koje doba dana. Pitanja prikupljamo svakodnevno (0–24 h), a odgovore psihologinje Tijane Debelić potražite na ovoj stranici svakog drugog ponedjeljka od 15 h.

Postavi pitanje

Dobro je pročitati odgovore

Odaberi temu
×
Filtriraj sadržaj
Obriši filtre
1.12.2023. – 0

Zdravstvena anksioznost

P:

Nisam siguran je li pitanje za kardiologa, ali prvo sam se odlučio za psihologa, jer mislim da je problem vise na bazi psihe. Imam 24 godine, visok 177, 86kg krećem se na poslu dovoljno u privatno vrijeme slabije. Ne pušim i ne pijem. Doselio sam se u Njemačku sa suprugom prije 1 godinu i dosta je to sve stresno bilo, a i dalje je. Moj problem kreće 2021 godine u ljeto gdje mi nakon Covida 19 otkrivaju povišen tlak koji se kasnije normalizirao. Nakon toga počinjem imati strah da ću opet dobiti visok tlak tj. počinjem imati strah od mjerenja tlaka bilo to kod doktora ili kod kuće. Kad mi doktor izmjeri, vrijednosti su do 150-160 sa 90-95 ali po otkucaju srca(110-140) je jasno da se tad radi o panici koja mene hvata čim vidim tlakomjer što i kažu da je sindrom bijele kute. Problem je taj što kad god doma mjerim tlak ja se uspaničim, ne previše, ali dovoljno i uvijek dobijem visoke vrijednosti 140-150 sa 80-90 i otkucaji su uvijek prisutni oko 100. Jedino se ujutro prije posla kada se znam dići oko pola 5 izmjerim si tlak između 120-132 sa 70-85max i otkucaji 70-90 ovisi. I poslije cijeli dan se bojim i mislim da imam visok tlak i čim dođem doma mjerim i naravno da je visok kad očekujem te vrijednosti i kad sam uspaničen. Što se vidi po meni kaže mi supruga da na očigled problijedim čim mi se krene mjerit tlak. Vise ne znam kako si pomoć. Bio sam privatno na holteru tlaka ali su mjerenja bila netočna kao nije bilo ispravno mjerenje tad mi je bilo užasno cijeli dan sam samo bio skamenjen kad god je holter mjerio ja sam se skamenio i osjetio da mi srce hoće iskočit. Tad su rekli da bi trebao ponovit, ali nisam nikad jer me previše panika hvata. Prvo moram to sa psihom riješit da bi mogao na holter. Da napomenem od 2016. do 2021. svake godine na redovno sistematski pregled krvna slika u redu, šećer u redu, ekg u redu, tlak uvijek u redu. I sad je ekg i uzv bubrega u redu i krvna slika sve ok radio zadnji put u 8mj 2023. Moje pitanje je kako da se smirim ili kako da se opustim da shvatim da je mjerenje tlaka nešto što me neće pojest ja se toga bojim kao da je ne znam sta. Imam i doktora u familiji opće prakse koji kaže da se javim psihologu. Najgore je sto kad dobijem visoke vrijednosti se još više uplašim i samo mjerim uzastopno nekad su još višlje većinom iste nekad se uspijem malo opustit pa dobijem 127-133 sa 80 ili cak 77 i tako. Ako može bilo kakva pomoć ili savjet ili bilo sta bio bi vam jako zahvalan. Lijep pozdrav i ugodan dan    20 minuta

O:

Poštovani, jako mi je žao što ste ušli u začarani krug anksioznosti. Rekla bih da ste razvili nešto što se zove zdravstvena anksioznost. Anksioznost se javlja u trenucima kada mislimo da bi se nešto loše moglo ili hoće dogoditi - to je zapravo instinkt za preživljavanje i može nam biti od velike pomoći u stvarnim situacijama opasnim po život. Na primjer, ako se suočite s lopovom, vašem mozgu pomaže da prepozna prijetnju i kaže vašem tijelu da pobjegne, sakrije se ili se pripremi za borbu. Međutim, ponekad možemo doživjeti reakciju anksioznosti zbog neke percipirane prijetnje. U toj situaciji nešto loše se može i ne mora dogoditi, ali ono što je važno jest to da ćete, ako vjerujete da postoji neka opasnost, obično osjećati određenu razinu anksioznosti. Zdravstvena anksioznost se odnosi na iskustvo razmišljanja da bi moglo doći do prijetnje vašem zdravlju, što posljedično pokreće vašu reakciju anksioznosti. Neki od uobičajenih zdravstvenih strahova uključuju rak ili razvoj raka, Alzheimerove bolesti, multiple skleroze, mišićne distrofije, mentalne bolesti poput shizofrenije, poremećaja rada štitnjače ili da ćete imati srčani udar. Vjerujem da ste se u zadnjem strahu prepoznali obzirom da infarkt povezujemo s visokim tlakom. Eh sad, svi se mi, više ili manje, brinemo svakodnevno za svoje zdravlje i zdravlje svojih bližnjih. Zdravstvena anksioznost postaje problematična onda kada je pretjerana - nerazmjerna realnim izgledima da imate ozbiljan problem, traje unatoč negativnim rezultatima testiranja i uvjeravanjima zdravstvenih djelatnika, dovodi do pretjeranog ponašanja koje nije od pomoći kao što je provjeravanje ili iščekivanje simptoma i traženje dodatnih medicinskih pretraga, uzrokuje značajnu nelagodu i utječe na vaše svakodnevno funkcioniranje. A čini mi se da su vas ovi zadnji redci dobro opisali. Kako se uhvatiti s time u koštac? Predlažem da se obratite kognitivno-bihevioralnom psihoterapeutu – za vaš problem postoji terapijski protokol i vjerujem da ćete, ukoliko budete aktivno surađivali s terapeutom i radili dogovorene zadaće i izlaganja, kroz nekoliko mjeseci primijetiti napredak u pogledu smanjenja intenziteta straha kao i vaše bolje nošenje s istime. Kada dostignete željeni cilj, a to je da možete mjeriti tlak i dobiti vrijednosti koje su realistične, napraviti ćete tada i potrebne lječničke preglede, naravno, ukoliko oni i dalje budu potrebni. Samo strpljivo i sretno!

1.12.2023. – 0

Kako sebe staviti na prvo mjesto

P:

Poštovana, narušeno mi je samopouzdanje na način da sam kao dijete naučena da služim svima, da uvijek udovoljavam svima, sebe stavljam na zadnje mjesto. sada sa 40 godina tek idem upoznavati sebe i učiti i primjenjivati zdrave i funkcionalne načine. Otkud da počnem šta da čitam, kakva terapija bi mi pomogla.  

O:

Nažalost, ponekad obitelj ne bude ono što bi trebala - utočište, podrška, mjesto gdje usvajamo vještine potrebne za živjeti sretan i ispunjen život i gdje nas uče kako voljeti sebe i druge. Zapravo, puno obitelji to nije, pa tako čini se niti vaša. Drago mi je da ste to osvijestila te da ste to uspjela dovoljno rano učiniti pa će vaše današnje odluke značajno promjeniti vaš život i poboljšati njegovu kvalitetu. Vjerujem da ćete krenuti od odnosa s drugima: postavljanjem granica, učenjem kako reći NE, stavljanjem sebe na prvo mjesto (što ne znači da ćete prestati brinuti i o drugima već samo da ćete početi uzimati u obzir i sebe i svoje potrebe). Za to naučiti biti će vam veoma korisna vještina asertivnosti koju možete usvojiti kroz nešto što se zove Trening asertivnosti. Kako biste se lakše nosila sa tim procesom promjene te kako biste razvila suosjećanje i ljubaznost prema sebi, vjerujem da će vam od velike pomoći biti tehnika Mindfulnessa koju također možete naučiti uz pomoć tečaja. Na tu temu odlična literatura je bilo koje štivo od Jon Kabat Zinn-a, njezina začetnika. Ako želite dublje upoznati samu sebe, psihoterapijski proces može svakako biti jedno divno i snažno iskustvo – to može biti dugotrajan proces poput psihoanalize, malo kraći ali svejedno moćan poput gestalta, realitetne, integrativne psihoterapije, logoterapije, psihodrame, psihoterapije plesom i pokretom ili pak kratkotrajnije i usmjerenije poput kognitivno-bihevioralne terapije. Ono što je najbitnije da promislite koji od tih pravaca bi vam mogao više odgovarati, a onda, još bitnije od toga, da pronađete terapeuta s kojim ćete kliknuti. Jer i oni su ljudi i ne mora svatko svakome odgovarati. Bacite malo oko na popise psihoterapijskih pravaca, proguglajte stranice sa tekstovima ili materijalima koje različiti psihoterapeuti produciraju na društvenim mrežama i vidite što i tko vam leži. Možete se i raspitati među poznatima, usmena preporuka često bude ona u koju imamo najviše povjerenja. Samo hrabro i sretno!

1.12.2023. – 0

Narcis u kolektivu

P:

Moje pitanje će biti malo duže pa bi mi bilo drago da objavite samo neki manji dio pitanja. Ukratko, kako hendlati narcisoidnu osobu u kolektivu? 

O:

Uhh, pitanje vam je i više nego zahtjevno. Ili je bolje reći da je situacija i više nego zahtjevna. Kao netko tko dosta radi sa firmama u ulozi savjetnika i coacha, ono što mi prvo pada na pamet jest da sumnjam da nitko od nadređenih nije upoznat sa tim njegovim osobinama. Jeste li sigurni da baš nitko tko mu je nadređen nije svjestan kakav je on zapravo? Ovi stariji kolege koje mi spominjete, a prema kojima kažete da se ponaša s visoka, što je s njima? Jeste li probali razgovarati s nekime od njih? Nadalje, vaš tim nema nekog team lidera? Voditelja koji je odgovoran za vas i s kojim možete porazgovarati o situaciji, a koji je također sigurno upoznat barem sa jednim dijelom onoga što se događa? Postoje li neki ljudski resursi u poduzeću prema kojima možete ići?

Obzirom da kažete da cijeli tim ima problem s jednom osobom, sumnjam da će vas nadređeni gledati „kao da ste pali s kruške“. Ako doživite potpuno odbijanje i neprihvaćanje onoga što ste im rekli unatoč činjenici da ste na razgovor došli pripremljeni sa argumentiranim popisom pritužbi (a koji morate kreirati ukoliko to još niste) jedino što mi pada na pamet jest da su oni itekako svjesni kakav on jest i da su ga stavili na poziciju na kojoj ga drže sa nekim svojim ciljem, a kojeg možda nisu podijelili s vama. Naime, ukoliko zaista nisu upoznati sa pravom istinom, najvjerojatnije ćete u startu doživjeti čuđenje i nevjericu no, svaka uprava koja drži do boljitka svog poduzeća, poduzeti će nakon toga potrebne korake kako bi provjerila što se događa i je li to opasno za firmu. Ukoliko nisu početnici i neiskusni, jedan manipulatorni razgovor pojedinca neće biti dovoljan da ih uvjeri kako svi ostali izmišljaju. Zato, oboružajte se strpljenjem, vodite svakodnevne bilješke o informacijama koje ćete donijeti na razgovor s nekim nadređenim, porazgovarajte sa kolegama koji vam mogu biti podrška i svakodnevno se kao tim trudite da njegova toksičnost ne utječe na vas. Samo strpljivo i sretno!

1.12.2023. – 0

Nerješiva životna situacija

P:

Kako prihvatiti nerješivu životnu situaciju koja uzrokuje svakodnevnu emotivnu bol i narušava zdravlje, mentalno i tjelesno? A na kraju života, kad nedostaje vremena za ono "preživjet ću već nekako". Kako prihvatiti spoznaju da je sve u životu pogrešno odrađeno, a više se ne može popraviti?

O:

Uhh, kada čitam ova vaša pitanja osjećam toliko tuge, gorčine i žalosti. Vjerujem da vam je već dugo vremena teško nositi se sa životom koji vas je iscrpio, potrošio. Vjerujem da bi svatko od nas, kada sagleda svoj život iz današnjih cipela, a koje su prošle puno više puteva od onih koje su donosile odluke u tadašnjem trenutku, mogao reći da je mnogo toga pogrešno odradio. Nažalost, svi smo mi generali poslije bitke i od toga nema puno koristi već samo osjećaji žaljenja i krivnje. Reći pak da ste sve pogriješili okrada vas od cijelog vašeg života. Vi ste donijeli te odluke u najboljoj namjeri, iz ovog ili onog razloga: nekada jer ste mislili da su dobre, nekada jer ste se bojali drugačije, nekada da ne povrijedite ljude oko sebe, a nekada jer niste znali bolje. Kako god bilo, one su utabale put kojim je tekao vaš život. I sigurna sam da ste u njemu doživjeli i stvorili i nešto lijepo, koliko god vam se to danas čini premalo. Na vašem bih mjestu stoga radila na tome da prihvatim svoj dosadašnji život (tehnika mindfulnessa vam može puno pomoći u tome, a ako ste otvoreni za nju i psihoterapija), da si oprostim na pogreškama koje smatram da sam učinila i usmjerila bih napokon svoj život u smjeru u kojem želim da ide. Jer nikada nije kasno. Ali stvarno. Kraj je jedino smrt. Do zadnjeg daha imate priliku nešto promijeniti. Samo hrabro, korak po korak.

16.11.2023. – 0

Problemi u vezi

P:

Pomalo sam izgubljena. Patila sam od depresije nakon dvogodišnje veze s ovisnikom (saznala sam sve na kraju). Dugo sam se oporavljala od toga odnosa, išla na psihoterapiju, pila lijekove. Vratila sebe i izgradila sebe. Nakon godinu i pol psihoterapije upoznajem dečka u kojeg se i zaljubljujem i koji je sve ono što bivši nije bio. Blag, strpljiv, nježan, empatičan. Sada smo u vezi 10 mj, no prije dva mjeseca dogodilo se da me nakon lijepe večere počeo ispitivati jesam li varala bivšeg, da ne zna kakva sam, itd. Na takva pitanja i riječi sam počela plakati jer me uz bivšeg vežu traume i nasilničko ponašanje za što sadašnji dečko zna. Sadašnji dečko zna sve o meni, i sve iz prijašnjih odnosa jer smatram da je potrebno biti iskren. Dečka sam zamolila da otiđe iz moga stana i da me ostavi na miru. Nije htio otići, ponovila sam mu da me ostavi na miru barem 100 puta i cijelo to vrijeme plakala. Na kraju je sve eskaliralo gdje sam totalno proživljavala prošlost gdje mi je na kraju sadašnji dečko počeo govoriti da priznam stvari koje nisam ni napravila. Tri sata sam govorila da me ostavi na miru kroz suze, nije prestajao dok ga nisam odvukla za ruku i izbacila kroz vrata. Drugo jutro je došao i molio da oprostim, moli već dva mjeseca. A ja se raspadam jer sve do tada bio je sve sto sam tražila od partnera, stabilnost i sigurnost. Moje je pitanje je li takvo ponašanje od strane njega uopće oprostivo te imam li uopće razloga nastaviti dalje s njime. Ne želim ponovo biti s osobom koja će me zlostavljati. Nikada se nije tako ponašao. Brine za mene i moju obitelj, kuha, marljivo radi, pazi na svoje bližnje. Ovih dva mjeseca od toga događaja trudim se vratiti se u odnos, trudi se i on ali osjećam užasan grč jer mi je teško vjerovati da je bez obzira na to normalan dečko koji me neće maltretirati kao sto je to radio bivši. Sadašnji dečko je inače osoba koja je do 30 godine bila nevina. Ima li nade da sve samo zamišljam kada mi kroz glavu prolazi da moram otići i da ima problema? U tim trenucima osjećala sam se ugroženom u pogledu da osoba koja me navodno voli može gledati da plačem i molim da prestane, a on ne prestaje...imam 26 godina, zaposlena sam, imam lijepu obitelj, bila sam sretna dok nije došlo do ove scene gdje mi se cijela slika nove veze srušila. Hvala vam od srca. Puno će te mi pomoći. Lijepi pozdrav.

O:

Jako mi je žao da ponovno proživljavate baš ono čega ste se bojali. Moram priznati da mi je veoma teško napisati sljedeće retke jer znam koliko moje riječi mogu utjecati na vašu odluku (a time i osjećaje) pa ću ih pomno birati. Imam za vas jedno pitanje: jeste li sigurna da ste dobro procijenila tog dečka za kojeg kažete da je prvih 8 mjeseci bio blag, strpljiv, nježan i empatičan? Nježna i blaga osoba ne bi dovela drugu osobu u situaciju emocionalnog nasilja kakvu ste proživjeli. Je li on dakle cijelo vrijeme “skrivao” svoje pravo ja, ili ste vi “bila slijepa” zbog nade da ste napokon upoznala nekog “normalnog” s kojim se možete skrasiti u ljubavnoj priči koja će zaliječiti stare rane? To vas pitam jer se ljudi baš i ne mijenjaju (osim kada to jako žele i silno se trude kroz duži period ili ukoliko pak dožive neko traumatsko iskustvo koje ih naglo promijeni na “gore” ili na “bolje”). Je li se, dakle, dogodilo u vašem odnosu nešto dramatično, a što je potencijalno moglo uzrokovati njegovo takvo ponašanje? Nadalje, jeste li nakon te situacije uopće iskomunicirali što se točno i zašto u njemu dogodilo taj dan da se ponio prema vama na taj način? Kako je opravdao svoje ponašanje i je li to način na koji inače reagira s drugima? Kako to da se odlučio predati intimno baš vama obzirom da je trideset godina čuvao nevinost? Koja su njegova očekivanja prema vama i vašem zajedničkom životu? Čega se boji da će se dogoditi? Dobivate li u tom odnosu ono što vam je potrebno? Što bi za vas značilo da se ostavite? S kakvim partnerom želite provesti život i koji su vaši planovi i snovi? Čega se vi bojite? Puno je tu pitanja koja mi dolaze, koja ovdje predajem vama i za koje se nadam da će vas odvesti u smjeru odluke koje je za vas ispravna. Budite u tom procesu strpljivi, čuvajte sebe i svoje granice i potrebe te otvorite uši, oči i srce kako biste izabrala ono što je dobro za vas. Samo hrabro, i sretno!

16.11.2023. – 0

Strahovi od pada

P:

Imam mišićnu distofiju i bojim se da ne padnem, a i dosta drugih stvari. Da li je to anksioznost ili?

O:

Žao mi je da se borite s mišićnom distrofijom. Mišićne distrofije su grupa nasljednih, progresivnih poremećaja mišića koji rezultiraju mišićnom slabošću. Moram vam priznati da obzirom na dijagnozu, strah od pada mi je veoma razumljiv kao posljedica odrastanja s vašom bolesti i nedostatkom povjerenja u vaše tijelo. No kao i svaki strah, kada je racionalan i razuman onda nas štiti no, ukoliko je pretjeran, nerealan i paralizira nas u življenju života kojeg bismo željeli živjeti i kojeg realno možemo živjeti, onda je dobro pozabaviti se njime zajedno sa stručnom osobom poput psihologa ili psihoterapeuta. Dakle, ako se vratim na vaše pitanje i način na koji ste ga formulirali, vjerujem da postoje strahovi koji vas koče i s kojima bi bilo dobro suočiti se uz pomoć stručnjaka kako bi podigli kvalitetu svog života na jednu višu razinu, onu koju zaslužujete. Naime, iako imate dijagnozu mišićne distrofije to ne znači da morate odustati od lijepog i smislenog života – i sami znate da je svijet pun zdravih, a nesretnih ljudi. Pitanje je dakle što zdravlje uopće jest, je li ono odsustvo simptoma i bolesti ili je pak prihvaćanje i življenje kvalitetnog i zadovoljavajućeg života unatoč njima. Ja vjerujem da je ovo zadnje. Svako dobro vam želim, sretno!

16.11.2023. – 0

Loše vladanje situacijom u većem društvu

P:

Pozdrav, imam jedan za mene veliki problem. Smatram za sebe da sam ekstrovert i da jako lako komuniciram s ljudima. Međutim, nekada mi se događa da u društvu (većinom novom ali se događa i u društvu koje znam duži period) samo zablokiram i počnem se osjećati jako nesigurno. Bude mi neugodno, smješkam se i pokušavam sebe smiriti, ali ne ide. Uz to, ako pričam, spetljam se i pričam stvari zbog kojih me kasnije uhvati stid. Sta da radim?

O:

Sve češće možemo čuti ljude kako opisuju sebe kao ekstroverte ili introverte. Ali, što to uopće znači? Ekstrovertnost i introvertnost su dva ekstremna pola iste crte ličnosti. Netko od nas bliži je jednom, netko drugom, a većina nas nalazi se negdje između. Tipično ekstrovertne osobe su veoma druželjubive, aktivne i lako sklapaju prijateljstva sa većim brojem ljudi. Nasuprot tome, tipični introvert voli društvo, ali preferira uži krug bliskih ljudi i često se voli osamiti. Odgovor na pitanje zašto vam se događa da ponekad zablokirate u društvu može biti u činjenici da se većina ljudi, pa tako i vi, nalazi negdje oko sredine tog kontinuuma - to znači da je velika vjerojatnost da, iako sebe smatrate ekstrovertom, to niste nužno uvijek i u svim situacijama. Drugi moguć odgovor na to pitanje, a što mi osobno zvuči još vjerojatniji obzirom na nesigurnost i sram koje spominjete, jest da se (ponekad) borite sa socijalnom anksioznošću. Naime, postoji velika razlika između introvertnosti i socijalne anksioznosti - osobe koje pate od socijalne anksioznosti žele se družiti ali su samokritične i zahtjevne prema sebi u pogledu toga kako se moraju ponašati u društvu te im je iznimno važno svidjeti se drugima. Za njih je npr. neprihvatljivo reći nešto pogrešno. Ako se to dogodi, osjetit će intenzivan osjećaj srama i kritizirati sebe unedogled jer se to dogodilo. S druge strane, introverti nemaju disfunkcionalna uvjerenja poput “Strašno je ispasti glup” ili „Ne smijem se osramotiti”. Nadam se da sam vam dala odgovor na pitanje i da sada znate u kojem smjeru krenuti. Sretno!

9.11.2023. – 0

Posljednji pozdrav s dragom osobom

P:

Pozdrav, kako se javiti, napisati poruku teško bolesnoj bivšoj razrednici, koja moguće da, ne mogu ni izgovoriti to, a sigurno znate na što mislim. Htjela bi joj ići i u kućnu posjetu, no jednostavno ne znam kako započeti razgovor.

O:

Vjerujem da je razrednica bila jedna posebna žena kada vam je toliko stalo do nje, to je divno, nemaju svi taj blagoslov u životu. Upravo u tom smislu, mislim da je jako bitno da stupite s njom u kontakt i da se pozdravite s njom onako kako osjećate potrebu. U suprotnom postoji mogućnost da ćete cijeli život nositi na duši teret „pozdrava koji niste imale“. Kako to učiniti? Ukoliko nemate njen kontakt, probajte doći do njega preko škole, preko kolega iz razreda ili pak nekog od nastavnika s kojim ste ostala u kontaktu. Jednom kada nabavite broj, mislim da je kratka i jednostavna poruka poput „Draga nikad zaboravljena razrednice, mislim na vas i voljela bih vam doći u posjet ako je to u redu“ i više nego dovoljna. Ukoliko nije sposobna pisati i ne koristi mobitel, istim putem ćete pokušati doći do broja telefona nekoga iz obitelji tko brine o njoj, nazvati ćete ga telefonski, predstaviti se i objasniti svoje namjere. Sve nakon toga ovisi o njoj i njenim mogućnostima kojima ćete se prilagoditi. Nemojte zato više čekati, vrijeme nam prolazi kroz prste kao pijesak i jedan dan može biti prekasno. Samo hrabro, i sretno!

9.11.2023. – 0

Usamljenost

P:

Pozdrav, dvije moje kume sam izgubila u životu, jedna me optužila da je trujem, druga se derala na mene pa sam ja odlučila otić, umrla mi je mama i očuh na rukama. Sve se to desilo u zadnje 2 godine. Onda sam nazvala davno poznanicu i sad se nalazimo u caffeu, tu i tamo, jednom u 2 mjeseca, ali uvijek ja prva pitam, nikad ona mene. Na poslu nemam takvih bliskosti, a osjećam se sama. Jos mi je jedna prijateljica rekla da će se javit kad dođe u Zagreb, ko zna kad će to biti. Muž je na bolovanju , dugogodišnjem, ima dijagnozu već 15 godina, mentalnu tako da nikud ne ide, spava cijele dane, djeca u srednjoj školi vode svoje tinejđerske brige.. Ja nemam bliskih ženskih osoba. Muške osobe bi nešto drugo uz kavu, što me još više deprimira. Htjela bi imati neku podršku u životu od nekog, a osjećam da nemam. U kojem smjeru da idem dalje?  

O:

Šaljem vam svoju naiskreniju sućut zbog gubitka roditelja - to je jedan od najbolnijih gubitaka. Kako je moj dragi prijatelj jednom rekao, u tom trenu, na neki način, prestajemo biti nečija djeca i ostajemo samo roditelji, ona najstarija karika u lancu, ona od koje se očekuje da vuče svih i sve. Baš nekako kao vi, potežete za svih: za supruga koji je teško bolestan, za djecu koja brinu svoje brige... Cijeli ste život podredili njima, stavili na stranu svoje potrebe i prijateljstva, a ona u koja ste ulagala pokazala su se “kriva”. Vjerujem da se osjećate usamljeno, umorno i da vam je teško. Ne znam koliko vremena za sebe možete izdvojiti uz sve obaveze ali na vašem bih se mjestu pokušala prisjetiti onoga što ste voljeli raditi, nekog hobija i interesa kojeg ste imala i s kojeg je došlo vrijeme obrisati prašinu. Možete se i napokon baciti u nešto što ste oduvijek htjela probati a nikada niste pronašla vremena ili hrabrosti okušati se. Svakako bih se počela baviti nečim što vam je zanimljivo i što vam pruža osjećaj zadovoljstva, a zašto ne, što će vam omogućiti i da upoznate neke nove ljude, ženske osobe koje će možda vremenom postati prijateljice. Da se zbližite sa samo jednom već ste postigli ono što vam je potrebno, a to je bliskost i podrška koju mi spominjete. Ne zaboravite, nikada nije kasno za nešto promijeniti, u životu samo promjena i jest stalna. Iako vam to u ovom trenutku možda izgleda glupo, previše zastrašujuće, nemoguće ili uzaludno, pozivam vas da napravite taj eksperiment i vidite što će izaći iz toga. Samo hrabro i sretno!

9.11.2023. – 0

Negativan pogled na svijet

P:

 Zašto toliko depresije kod naroda i negative?

O:

Depresiju u smislu bolesti karakterizira nekoliko faktora:
- značajni gubitci u životu (npr gubitak bližnjih, posla, zdravlja, financijske moći)
- provođenje previše vremena u pasivnim aktivnostima (npr gledanje televizije, ležanje u krevetu, promišljanje o problemima i žaljenje prijateljima)
- povlačenje u sebe (npr bježanje od ljudi i zatvaranje u sebe)
- nedostatak samopotkrjepljenja (npr ne nagrađivati se za svoje uspjehe već se samo kritizirati za greške)
- nekorištenje ili nedovoljna razvijenost nekih vještina (npr (ne)zauzimanje za sebe, (ne)rješavanje životnih problema, nedostatak poduzetničkih vještina)
- novi zahtjevi za koje se osjećamo nespremni
- društvene promjene poput uvođenja euro valute ili naglo povećanje cijena
- bivanje u situaciji u kojoj se osjećamo bespomoćni (npr sve ono što je trulo u našoj državi i što u ljudima potiče osjećaje frustracije i bespomoćnosti)
Vjerujem da kada pogledate ovaj popis, odgovor se nameće sam: teško je ostati optimističan.

Iako nas svaki od navedenih faktora može učiniti sklonim depresiji, njihov rezultat nije nužno depresija.

Određeni načini razmišljanja su ti koji najviše povećavaju mogućnost da postanemo depresivni, a tu posebno mislim na osjećaj gubitka nade da se nešto može promijeniti. Kada vjerujemo da su stvari izvan granica naše moći ili mogućnosti, kada ne vjerujemo da se nešto može promijeniti rekla bih da je negativa neminovan rezultat.

Kako ne biti dio takvog razmišljanja? Činiti sve suprotno:
- povećavati potkrjepljujuća ponašanja
- usvajati nove vještine i znanja
- preusmjeravati pažnju i energiju na nove ciljeve
- koristiti samozastupanje
Vjerujem da zasigurno nešto od toga činite i sami kada se ne prepoznajete u tom prevladavajućem mentalnom sklopu. Zato samo tako i nastavite, sretno!

Povezani videi

Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.

  • Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.