Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Kako da oprostim prevaru? Muž i ja smo 14 godina zajedno i uvijek smo imali dobar i skladan brak, dok se nisam razboljela u drugoj trudnoći. Tad je sve krenulo naopako i kad nam je beba imala 6 mjeseci saznala sam da me već 8 mjeseci vara. Kad sam saznala, sve je prekinuo i kaje se svaki dan od tada već skoro godinu dana i stvarno se promijenio i bolji je čovjek općenito sad nego sto je ikad bio..
Suočavanje s nevjerom osobno je i zahtjevno putovanje. Pohvalno je što je vaš suprug napravio pozitivne promjene, no da biste mu oprostili trebati će vam i vremena i truda. Jedna od najtežih zadaća je upravo oslobađanje od ljutnje koju osjećate prema njemu, a to možete pokušati uz sljedeće savjete. Započnite s priznavanjem svojih emocija (u redu je osjećati se povrijeđeno, ljuto ili izdano!) bilo putem vođenja dnevnika, razgovora s prijateljem od povjerenja ili terapeutom ili bavljenjem kreativnim aktivnostima poput umjetnosti ili glazbe. Otvoreno razgovarajte sa svojim mužem o svojim osjećajima, granicama i očekivanjima od njega i vašeg odnosa u budućnosti kako biste se osjećala poštovanom i sigurnom. Pokušajte kroz razgovore sa suprugom razumjeti i njegovu perspektivu i razloge za njegove postupke - to nikako ne opravdava njegovo ponašanje ali može pomoći u stjecanju šireg razumijevanja okolnosti koje su dovele do prijevare. U konačnici, dajte prioritet svom emocionalnom iscjeljenju – koliko god vam je to vremenski moguće, dajte prioritet vlastitoj dobrobiti uključivanjem u aktivnosti kao što su vježbanje, meditacija ili neki hobi koji vas ispunjava.
Postoji u našoj arhivi i jedan podcast koji bi vam mogao biti od pomoći na tom putu, poslušajte ga na linku.
I upamtite, oprost ne znači nužno zaboravljanje, već oslobađanje od tereta ljutnje za vlastitu dobrobit. Samo strpljivo, i sretno!
Kako da se riješim ljutnje, bijesa, gnjeva i sličnih ružnih osjećaja? Brat s kojim sam bila jako bliska posve se promijenio kad se oženio, zapravo još otkako je upoznao tu curu. 10 godina kasnije, naš odnos ne postoji, kad god se vidimo se posvađamo, a u meni se zadnjih godina skupila tolika količina ljutnje da to već graniči s mržnjom. Bila sam toliko ponosna na njega, sad ga se sramim. Najgore mi je što znam da na taj način najviše štetim sebi jer sam zatrovana tim ružnim osjećajima. Pokušali smo razgovarati nedavno, čak mi se čini i da je neke stvari shvatio, al gnjev u meni se ne smanjuje. Dapače, kad po tome čačkam samo se sjetim svih stvari s kojima me povrijedio, izdao, odbacio, iskoristio. Ne želim biti takva osoba, al trenutno si ne mogu pomoć, doslovce želim da pati i više mu ne želim dobro. To je užasno i ne mogu vjerovat da sam za nekog razvila takve osjećaje, a kamoli za brata kojeg sam prije toliko voljela i sve mu dala. Kako da se riješim ovih osjećaja?
Važno je da prvo prihvatite svoje osjećaje i da ne osuđujete sebe zbog njih (u redu je da se osjećate tako kako se osjećate, imate pravo na to!). Bilo bi dobro kada biste nakon toga razmotrila i sljedeće korake:
1. Istražite svoje osjećaje i pokušajte razumjeti izvore svoje ljutnje i ogorčenja prema bratu.
2. Izrazite na zdrav način svoje osjećaje kako biste se oslobodila nakupljenih emocija. Razgovarajte o svemu s bliskim prijateljima, terapeutom ili pak možete probati napisati mu pismo u kojem mu sve, baš sve govorite otvoreno i koje mu najvjerojatnije nećete nikada dati jer njegova je svrha oslobađanje vaših osjećaja i misli koje vas izjedaju iznutra...Takvo izražavanje može pomoći oslobađanju nakupljenih emocija i stvoriti „čist“ i protočan prostor u vama za sve novo i lijepo što ćete u životu osjećati.
3. U nekom sljedećem razgovoru sa bratom postavite jasne granice u vašem odnosu kako biste zaštitila svoje emocionalnu dobrobit u budućnosti.
4. Posvetite se aktivnostima koje vam pružaju zadovoljstvo i olakšavaju stres, poput meditacije, šetnje u prirodi ili nekog hobija koji vas opušta i čini da se osjećate ispunjeno.
5. Ako osjećate da vam je ova zadaća prezahtjevna da biste ju proradila sama, potražite pomoć terapeuta koji vam može pružiti podršku i alate za suočavanje s tim osjećajima.
Ono što je ključno za zapamtiti jest da je ovo proces te da će možda trebati puno vremena i truda s vaše strane kako biste uspjela u namjeri da mu oprostite. Svakako je bitno da se na tom putu uvijek prisjećate da sav taj trud ulažete primarno radi vlastite dobrobiti jer gorčina je teret za nas, a ne za onoga koji nam je taj teret stavio na dušu. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovani, lijepo Vas pozdravljam! Već sam se javljala sa problemima oko anksioznosti i paničnih napada, žena sam od 66 godina. Uzimala sam par godina zoloft i helex. Stanje se vrtilo od vrlo lošeg, lošeg, malo boljeg, pa onda opet sve ispočetka. Dakle, bez obzira na terapiju koju sam stvarno redovno uzimala , nije bilo "oslobođenja". Nakon tog dugogodišnjeg vrtloga i moje muke jednostavno sam prestala uzimati lijekove! I to odjednom! Pribavila sam sebi biljnu alternativu (i prije sam to uzimala uz lijekove). Dakle uzela sam Eusan čaj i kapi (Suban), zatim med za smirenje sa matičnjakom i valerijanom koji proizvodi Radovan Petrović. Već skoro mjesec dana nisam uzela lijek. I nije mi loše. Bilo je u početku malo drhtanja, lupanja srca pa i napada panike, ali sam bila ustrajna i nisam popila niti jedan helex. Kako vrijeme prolazi bolje se osjećam. Ovi biljni pripravci jako mi pomažu. Mislite li da radim grešku? Ovo sam željela napisati da i drugi slični meni znaju da si mogu pomoći, ne samo lijekovima Ne mogu tvrditi da više nikad neću uzeti lijekove, ali evo izdržala sam već mjesec dana. Zanima me Vaše mišljenje kao stručne osobe.. Hvala
Poštovana, hvala vam što nam se ponovno javljate, drago mi je da vam je moj savjet bio koristan. Također mi je drago što želite podijeliti s drugima svoje pozitivno iskustvo sa drugačijim pristupom anksioznosti – bez farmakoterapije. Naime, samo uzimanje tableta bez psihoterapije i potrebnih promjena u razmišljanjima i ponašanjima može pomoći samo privremeno. Nitko nas ne može 'izliječiti' od anksioznosti jer je to normalan dio svakodnevnog života i ako naučimo kontrolirati anksioznost puno ćemo je lakše podnositi. U tom procesu podrška nam često mogu biti i biljni pripravci iako je ključno uhvatiti se koštac sa svojim strahovima i kroz psihoterapiju. Svakako ne bih željela da prođe kriva poruka – ljekovi su ipak ponekad potrebni i dobrodošli. Naravno, u ograničenom i propisanom razdoblju prema uputama psihijatra koji nas stručno vodi u tom procesu. To su npr. situacije kada imamo psihosomatske smetnje koje značajno utječu na kvalitetu našeg života i zbog kojih čak ni indicirana psihoterapija poput KBT-a može teško funkcionirati jer osoba nije u mogućnosti surađivati s terapeutom ali i inače kada jednostavno nismo spremni suočiti se sa svojim strahovima bez ljekova. U tim slučajevima dobro je pomoći si i ljekovima, te ih postepeno, kada više nisu potrebni, ukidati uz stručni nadzor psihijatra i usmjeriti se isključivo na psihoterapiju kako bi i ona uspješno “odradila svoj dio”. Želimo vam svako dobro i da vam ljekovi koje ste prestala piti više ne budu potrebni!
Poštovana, roditelj sam 2 odrasla dječaka 23 i 19 godina. Ovaj stariji misli da je odrastao u disfunkcinalnoj obitelji. Mlađi sin ima ADHD, ali uspješno završava 4.razred srednje škole. Nema poroka, al ni prijatelja. Da li smo disfunkcionalni ako je trebalo mnogo razgovora i guranja da bi moj mlađi sin, došao na ovaj nivo gdje je sada. Stariji je završio fakultet fizioterapije. Mlađi uvijek radi scene kad je uznemiren. Ima problem i sa disleksijom i disgrafojom. Kako objasniti starijem sinu da nismo disfunkcionalna obitelj, već obitelj sa teško odgojivom djecom.
Poštovani, biti roditelj je teško, a još je teže kada nam odrasla djeca kažu da smo svoju ulogu loše odradili. Ako dobro čujem, vas sada muči je li vaš stariji sin u pravu i došli ste k meni sa željom da vas umirim, da vam potvrdim da to niste. Obzirom na ono što ste mi napisali, ja po ničemu ne mogu zaključiti da ste disfunkcionalna obitelj – čujem da ste dali sve od sebe da odgojite svoju djecu i da ih pripremite za samostalan život. Sigurna sam da je bilo zahtjevno, a čini se još i zahtjevnije poradi pojačanih zahtjeva mlađeg sina. Sigurna sam da ste putem i pogriješili puno puta, kao i svi roditelji, neki više neki manje. No, to ne znači da ste disfunkcionalni kao obitelj. Pitanje je prvenstveno što to znači biti „disfunkcionalna“ obitelj - kako ju vidi vaš stariji sin, a kako vi? Što je uopće „funkcionalna“ obitelj? Postoje različite definicije disfunkcionalne obitelji – ono što se svi slažu jest da njih stvaraju disfunkcionalni brakovi. U takvim brakovima, muž i žena nemaju osjećaj vlastite potpunosti i vrijednosti i iz toga proizlaze svi njihovi problemi - svi roditeljski loši postupci, zlostavljanja i iskorištavanja potječu od njihovih osobnih neriješenih problema. Oni su emocionalno nestabilni i duboko nesretni pa su i njihovi odnosi napeti, neiskreni i bez povjerenja. Česta su obiteljska nasilja i zanemarijvanja. Djeca rođena u takvom ozračju ne dobivaju ono što im je potrebno za zdrav razvoj – ne mogu naučiti voljeti sebe, niti se uklopiti u društvo. Prepoznajete li se u ovom opisu? Ukoliko je vaš odgovor potvrdan, ne bi bilo loše da se odlučite na iskren razgovor sa svojim sinom pa i za obiteljsku terapiju ako postoji mogućnost. Ako se niste prepoznali u tom opisu, zapitajte se „lažete“ li samog sebe jer vam je ta istina prebolna. Ako ste osvijestili da se zaista iskreno ne prepoznajete u tom opisu, porazgovarajte otvoreno sa svojim starijim sinom o razlozima za njegovu izjavu, pitajte ga o njegovim osjećajima, kako je njemu bilo odrastati u vašoj obitelji i pomozite mu da se izbori sa svime lošim u sebi – možda njegovi trenutni problemi više govore o njemu negoli o vama kako obitelj. Svakako mu budite podrška – nemojte optuživati, stavljati krivnju na njega. Budite model funkcionalnog oca, funkcionalne obitelji. Na koncu, jedino što je bitno je da svi prođete kroz to i da vam sutra bude ljepše nego jučer...Sretno!
Pozdrav, javljam se u vezi svog braka. Dvije godine smo u braku i sve je bilo super do sad. Bas se volimo, ali u zadnjih mjesec dana je izgubio interes za mene. Naime prije mjesec dana je bio na nekoj zabavi u vezi posla. Tu se družio sa kolegicom i pjevali su skupa. I sutra dan se čuo s njom i slala mu je taj video gdje su pjevali skupa. Tu sam ja uzela citati poruke al obrisao je i pokazao mi samo video, a poruke je izbrisao jer nije želio da ja pomislim svašta. Tu sam ja poludila i rekla mu da ne želim više da se čuju na šta je rekao da neće. Nakon par dana sam ga pitala jesu se čuli. Rekao je da nisu pa sam zatražila da vidim poruka, nije ih bilo. Pa sam ga napala da je opet sve obrisao na sta je on rekao da nije te poludio i prestao sa mnom pričati. Tjedan dana nismo pričali, ali mi je rekao da me nije nikad prevario niti će ako budemo prekinuli naći ikoju drugu. Nakon toga smo se pomirili i bili smo bas lijepo sve pričali, ali naravno meni ljubomora ne da mira i ja sam ga nakon par dana pitala jesu se možda opet čuli i vidjeli na sta je on samo rekao ne i od tada vise ne pričamo. Rekao mi da ga gušim, da vise ne zna je li me uopće voli. Da nije uopće sretan sa mnom. I kad sam mu ja rekla da ako se želi rastati da ćemo se rastati samo nek mi kaže šta želi. On je rekao da ga pustim samo i da radim sta god hoću. Sad samo ode vani bez da ista kaže, kad ga pitam sta će biti s nama. I hoćemo li biti samo cimeri, on kaže meni je dobro ovako. Jesam li pretjerala sa svojom ljubomorom te što mi je činiti? Ovo traje već dva tjedna.
Pozdrav draga, iz iskustva u partnerskoj psihoterapiji naučila sam da priča uvijek ima dvije strane, ali baš uvijek. I nevjerojatno je koliko obje zvuče istinito ako ne uzmeš u obzir drugu! Prava je istina da su za problem u odnosu odgovorne obje strane i da je loša komunikacija najčešći uzrok problema u odnosu. Prema vašem opisu onoga što se dogodilo i što se događa, zaključujem da ste oboje još mladi i da imate štošta za naučiti o partnerskom odnosu i kako bi on trebao funkcionirati da bude kvalitetan, i to je u redu. Ono što je važno jest da ste oboje spremni na to učenje i osobni rast. Ljubomora je prirodna u malim dozama, ako je ima puno, ili je problem u ponašanju partnera, ili je problem u vašem općenitom nepovjerenju prema drugima i nesigurnosti u sebe. Ako ste prvi put u životu ovako ljubomorna, vjerujem da nije (samo) do vas. Predlažem vam stoga da prekinete ovaj period svojevrsnog „limba“ - trenutno se nalazite u nigdjezemskoj partnerstva. Nema partnerstva tamo gdje nema zajedništva, a raditi svatko ono što hoće, ne dijeliti to s partnerom i ponašati se kao da smo sami u braku to nije i ne može se zvati zajedništvo. Činjenica da mnogi ljudi žive u takvim brakovima ne znači da su to dobri brakovi i ne bi vam trebali biti ideal prema kojem ćete voditi svoj brak. Promislite, dakle, sama sa sobom očekivanja od tog braka, od sebe i od partnera, i kada ste se „posložila“ zamolite supruga za razgovor. U toku tog razgovora mu smirenim glasom i nenapadalačkim rečenicama recite sve što želite i ne želite u vašem odnosu. Dozvolite i njemu isto i onda uvidite jeste li „dobar par“ i na čemu sve morate poraditi da biste to bili. Ako vam treba pomoć u tom procesu, potražite pomoć terapeuta prije negoli bude prekasno. Sretno!
Poštovana, živim u lošim obiteljskim odnosima i s obzirom da je tako skoro svih 36 godina braka, znam da za sebe ne mogu više puno očekivati. U kući smo suprug, svekrva kćer i ja. Stariji sin je oženjen i živi u blizini. Prije godinu dana sam našla račun za kondome, bila bijesna i od tada spavam odvojeno. Muž je dao bezvezno objašnjenje da je to kupovao za prijatelja. Nisam vjerovala jer je poznat po flertovanju, imao je 3-godišnju vezu i to nakon rođenja kćeri. Tad je on spavao odvojeno. Njegov razlog je bilo moja hladnoća, a ja sam bila s dvoje male djece i puno nezadovoljstva, jer mi nije bio podrška. Puno je izlazio, a njegovi roditelji su doma sve odrađivali. Sad znam da sam tad trebala rješavati stvari, ali nisam se usudila s malom djecom vratiti k svojima u lošu atmosferu ili u podstanarstvo. I tako sam pokušala održati brak, ali ovo zadnje mi je bilo kao pljuska. Imala sam namjeru vratiti se u rodnu kuću, brinuti se za staru majku, koja treba svakodnevnu pomoć. Napominjem da je i svekrva isto stara i nemoćna, a brigu o njoj ne vodi muž, već ja i kćer. Njegova prijašnja privrženost se pretvorila u netrpeljivost prema njoj. Ona je uvijek izigravala žrtvu a u stvari manipulira. Moja odluka da odem se rasplinula jer ne mogu ostaviti kćer i obaveze. Upravo me brine ponašanje kćeri jer sad ona preuzima na sebe neke obaveze, umjesto da se posveti sebi. Npr. Kroz vikend joj dolazi dečko, ali ona uvijek kasni jer mora detaljno počistiti. Ja se trudim svakodnevno kuhati, vodim brigu o vešu, okućnici, vrtu. Ona smatra da mi pomaže, ali imam osjećaj da previše čisti, usisava(živimo na selu i svakodnevno se nanosi prašina u kuću), ja to brzinski odradim. Smeta me što svoje pripreme za posao, koje mora raditi doma, odrađuje kasno u noć ili se budi rano ujutro. Moguće da ima neku vrstu okp. Često puta ju opominjem, jer se i ja osjećam premoreno, a ne želim da ona završi kao ja. Sa suprugom ne mogu o tome razumno pričati, za njega je problem u meni. Želim joj pomoći, znam da ja moram nešto promijeniti, a ne znam što i kako. Hvala na odgovoru!
Poštovana, žao mi je da vam je teško. Nažalost, koliko god se trudimo gurnuti neke stvari pod tepih i ići dalje bez da ih razriješimo, kad tad one isplivaju i dođu nam na naplatu, u ovom ili onom obliku. Ono što čujem, a žao mi je to čuti, jest da je kćer krenula vašim stopama. Nažalost, djeca puno manje slušaju što im govorimo, a puno više gledaju kako se ponašamo. Stoga, ako me pitate kako i što promijeniti, moj vam je najtopliji savjet da počnete unositi promjene u vlastiti život – donositi odluke koje vode brigu o vašoj osobnoj dobrobiti i ponašati se na način da štitite svoje potrebe i granice. Koliko god vjerujete da za sebe više ne možete puno očekivati, trebala biste ipak to sada naučiti činiti – to je najbolji način da podučite svoju kćer kako pravilno donositi odluke i postupati u njenom životu. Naime, tek će tada vaša kćer na vašem primjeru početi učiti što je ispravno...Nažalost, uzalud pričamo našoj djeci o stvarima koje i sami ne primjenjujemo – koliko god se nadamo da će oni drugačije baš zato što smo mi radili krivo, toliko oni ne uzimaju u obzir naše savjete, ili jer ne znaju kako to napraviti (nemaju primjer po kojem se ravnati) ili ne vjeruju našim riječima (jer se mi ponašamo suprotno od onog što im pričamo). Prestanite ju stoga opominjati – zahvalite joj se što je uvijek tu, recite joj da je ona vaša najveća pomoć, podijelite s njom vaše brige i strahove vezane uz njen život i recite joj da ste i vi odlučila promijeniti neke stvari u svom životu samo da još niste sigurna što i kako to provesti u djelo. Razgovarajte s njom otvoreno i iskreno, slušajte i imajte strpljenja i razumijevanja. Pružite i njoj i sebi podršku da je moguće živjeti drugačije i krenite planirati i provoditi prve korake u tom smjeru. Život nije gotov sve dok vaše tijelo ne izdahne – nemojte odustati od njega dok još dišete. Samo hrabro, i sretno!
Pozdrav, upoznala sam jednog dečka i kliknuli smo odmah, super nam je, slažemo se, sviđamo se jedno drugome, no međutim "prelijepo da bi bilo istinito". Znamo se tek nešto vise od mjesec dana i kopajući po prošlosti saznali smo da smo neki daleki rod. Naime od moga djeda baka i od njegovog tate baka su bile sestre. Meni iskreno s mog stajališta to ne smeta, međutim njega to jako muči i to bi mogao biti razlog našeg prekida. On je razmišljanja da postoji mogućnost da nam djeca jednog dana ne budu zdrava upravo radi toga. Ja ne želim prekinuti kontakt s njime, jako mi se sviđa, molim Vas za savijet. Hvala puno!
Draga djevojko, žao mi je što se nalaziš u takvoj situaciji - zaljubiš se u nekog, kad ono, rod! Zvuči zaista filmski. Mislim da je osoba koja bi vas oboje mogla najtočnije informirati o tome s medicinskog aspekta upravo liječnik – na tvom bih mjestu savjetovala dečku da zamoli razgovor sa svojim liječnikom te mu postavi ovo pitanje koje ga muči, a ti možeš učiniti isto sa svojim. Ukoliko vam stručnjaci kažu da ne postoji opasnost, biti će vam oboje lakše prihvatiti ovu čudnovatu situaciju. Ukoliko mu pak ni tada ne “legne”, onda su možda posrijedi i neki drugi razlozi za prekid, a koje si ili ne želi priznati ili ih ne želi podijeliti sa tobom. U zadnjem slučaju, koliko god bilo bolno, bolje je da tako završi, kako se kaže, “na vrijeme”. Samo strpljivo, i sretno!
Prije 10tak god dijagnosticirana mi je anksioznost i bila sam na seroxatu godinu dana i bilo mi je puno bolje. Nakon prestanka sa terapijom imala sam dosta situacija kao rođenje drugog djeteta, pa bolest djeteta, bolest muža (nekroza kukova) stanje koje još traje, međutim naučila sam se nositi s time, dobrim i lošim stvarima. Ipak, zadnjih godinu dana pogodila me prvo smrt oca koji je bio dementan, nakon 6mjeseci iznenadna smrt mame sa kojom sam bila jako vezana i koja mi je bila najveći oslonac u životu, zatim sam obavila operaciju koju sam odgađala nekoliko godina i sve sam to nekako izgurala. Prije par dana doznajemo da kćerka koja ima 16godina već duže vrijeme ima odnose sa dečkom i to me je totalno dotuklo. Odmah sam s njom otišla kod doktora i zatražila kontracepciju, no moj muž nikako to ne može prihvatiti, a uvijek je s njom bio blizak za razliku od mene koja nisam uspijevala nikako pronaći zajednički jezik. Molim vas za pomoć, ne znam kako dalje previše mi je svega i samo želim nekakve smjernice kako riješiti ovu situaciju, spremna sam potražit pomoć i otići na razgovor jer ne želim opet uzimati nikakvu terapiju. Hvala unaprijed
Poštovana, zaista ste imala puno zahtjevnih bitki za preživjeti u zadnjih desetak godina. Ono što čujem, a sasvim mi je to razumljivo, jest da su ostavile svoj danak – “potrošile” vaše zalihe strpljenja, snage i prihvaćanja. Kao da je ova situacija s vašom kćerkom kap koja je prelila čašu…Jer kada ih međusobno usporedite, vjerujem da ćete i sama uvidjeti da je intenzitet njezine “negativnosti” manji u usporedbi s ostalima. Ono što je svakako sigurno jest da je stupanje u intimne odnose svojevrsna potvrda da vaša kći postaje djevojka, žena. Koliko god to bila želja svakog roditelja, istovremeno je i njegov najveći strah – gubitak kontrole nad životom našeg djeteta nas iznimno plaši jer se bojimo da će donijeti loše odluke, a koje će mu naštetiti. Donijeti odluku o stupanju u intimnost u tako ranoj dobi svakako nije najbolja odluka koju je vaša kćer mogla donijeti, ali donijela ju je, i potrebno ju je prihvatiti. Ono što je također veoma potrebno je razgovarati iskreno i otvoreno s njom o tome – razlozima zašto se odlučila na taj korak, njezinoj svjesnosti o potencijalnim rizicima (infekcija spolno prenosivim bolestima, emocionalna i psihička nezrelost, korištenje metoda kontracepcije, veća mogućnost neželjene trudnoće i drugo) kao i razlozima zbog kojih je to krila od vas (je li se bojala reakcije koju je na koncu i doživjela?). Najgore što možete napraviti u ovom trenutku je osuđivati ju i napadati (iako nam kao roditelju dođe da to činimo!) – najvažnije je da pokažete razumijevanje i da radite na jačanju vašeg odnosa s njom kako bi se u budućnosti osjećala sigurnijom podijeliti s vama ovakve i druge značajne situacije iz svog života. Samo strpljivo, I sretno!
Već nekoliko mjeseci u vezi sam sa dečkom koji mi je već na prvom dejtu priznao da je korisnik marihuane, i tada sam to priznanje umjesto kao razlog za brigu, uzela kao gestu iskrenosti. Kasnije je priznao kako je probao i jače stvari, ali da to nije za njega jer zna dosta ljudi koji su zbog droge izgubili život. Ja nikad u životu nisam probala ni cigarete, a kamoli ostalo, za mene je to strani svijet. Ono sto me je kupilo tada jeste to priznanje. Rekao je da me cijeni što tako razmišljam i da nikada ne želi da probam bilo šta od toga te da je, pored želje da smanji konzumaciju, to ipak težak posao jer je aktivni konzument od najranijih tinejdžerskih dana, točnije oko petnaest godina. Jos jedna otežavajuća okolnost je sto smo u vezi na daljinu, pa problemi, točnije razmišljanja nastaju kada ode. Tada na scenu nastupaju moje strepnje.. jer znam da vikende provodi sa prijateljima konzumirajući travu. Činjenica je da mi svaki put prizna kada je pušio, ali je u mojoj glavi neshvatljivo i pomalo tužno da odrasli ljudi, on i njegovi prijatelji (među kojima ima i oženjenih, takoreći obiteljskih ljudi) nemaju bolji način da naprave predah od napornog radnog tjedna. Iako sam mu više puta sugerirala što mi smeta, njegovi su argumenti da i visoko obrazovani i situirani, rade i gore stvari od njegovog pušenja. Iako je možda u pravu, ja sam i dalje veliki protivnik svega toga. Svoje sam dileme podijelila sa psihologom, bliskim prijateljima, porodicom, gdje većina njih misli da mi on ne treba, da ima ovisnički model ponašanja, i da ne može puno da mi ponudi (niti je riješio papire, niti ima ambicije da nešto više napravi u poslu, nismo istog obrazovanja), ali ga ja usprkos tome obožavam i razmišljam o budućnosti s njim, djeci, zajedničkom životu, dodatno opterećena svojim godinama i biološkim satom koji otkucava. Duboko u sebi znam da je po tom pitanju obostrano, ali se plašim da ljubav nije dovoljna da prijeđem preko ovog ponašanja. Kada sam s njim, sve se čini rješivo, i iako sam ga viđala u napušenom stanju nisam imala nikad probleme, mirovao bi i sljedeći dan nastavio normalnim tokom. Pitam se gdje je granica između prihvaćanja u emotivnom odnosu osobe bas onakve kakva jeste, i toga da ostanem u vezi sa nekim tko ima ovaj problem?
Dok sam čitala vaš tekst imala sam osjećaj da ste zajedno godinama, ali onda sam se vratila na početak i prisjetila da se radi o samo nekoliko mjeseci. Gdje ste se upoznali? Koliko ste vremena proveli zajedno uživo? Je li ovo vaša prva velika zaljubljenost ili imate iza sebe i druge bitne veze? Kako su one završile i zašto? Obožavate ga na temelju čega? U što na njemu ste se zaljubila? Koliko ga uistinu poznajete? Koliko uistinu poznajete samu sebe i svoje iskrene potrebe? Što želite od partnera tj. budućeg oca vaše djece? Kakva želite da to bude osoba – kako želite da razmišlja, kako da se nosi sa životnim problemima, kako da se ponaša u svađama i neslaganjima, koje želite da budu njegove vrijednosti? Kako vidite, puno mi se pitanja roji po glavi.
Određene godine i životne odluke zahtijevaju od nas nešto što se zove emocionalna zrelost. Naime, životnog partnera i oca naše djece trebali bi izabrati i na temelju racija, a ne samo emocija. Pazite, većina ljudi najviše voli jesti nezdravu hranu i ljenčariti. Niti jedno niti drugo nije dobro za nas u velikim količinama i ako želimo živjeti zdravo i sretno važno je da se ne vodimo za tim našim žudnjama. Na isti način, biti svjestan da imamo preko puta sebe osobu koja ima ovisničke tendencije i smatra da one nisu problem, koja ne rješava papire kako bi mogla biti bliže nama (a koja bi to mogla napraviti), koja ne dijeli naše temeljne vrijednosti (npr. želju za napredovanjem, ljubav prema učenju i poslu) nije za nas najbolji izbor iako iz nekih xy razloga može biti ona koji nas vuče da ju izaberemo. No, za razliku od ostalih neću vam reći da on nije za vas jer od toga nema vajde (već ste pitali savjet mnogo ljudi i svi ili većina su vam rekli da ga se klonite). Ono što ću vas pozvati jest da pokušate osvijestiti zašto ostajete s njim i maštate o zajedničkoj budućnosti unatoč činjenicama da možda ipak nije najbolji izbor za vas. Sve to puno više govori o vama negoli o njemu. Možda ne bi bilo loše da sa svim ovim krenete u jedan proces osobne psihoterapije i izađete iz njega svjesnija o tome tko ste vi i koga uistinu želite da korača uz vas kroz život. I, samo strpljivo, nema gore odluke od brzoplete odluke. Sretno!
Zdravo, imam anksiozni poremećaj i pijem antidepresive zadnja tri mjeseca. Pomogli su mi da se osjećam veoma dobro, ali se pred menstruaciju vrati dosta simptoma - najviše slabost, umor, pospanost, nervoza, zamagljen vid. Sa mjesečnicom ovi simptomi nestaju kroz tri-četiri dana. Zanima me da li je moj napredak u liječenju dobar i da li je normalno što se osjećam ovako umorno u tom periodu.
Dobar dan želim. Drago mi je da ste se uhvatila u koštac sa svojim teškoćama i da ste izabrali stručnu pomoć psihijatra. Molim vas da upravo njemu i postavite ova pitanja - za uspješnost terapije, a i vaše cjelokupno psihofizičko zdravlje, bitno je da iskomunicirate sa liječnikom sve promjene koje primjećujete na sebi, bilo da se radi o pogoršanju ili poboljšanju. Svakako je veoma moguće da hormonalne promjene u vašem organizmu utječu i na vaše simptome no, vaš će vam liječnik više i detaljnije od mene odgovoriti zašto i kako. Ono što osjećam da bih vam još savjetovala jest da krenete i na psihoterapiju, idealno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja obzirom da se radi o anksioznom poremećaju. Isključivo farmakološka terapija neće riješiti sve razloge zbog kojih ste razvila ovaj poremećaj (nekorisna vjerovanja, negativne misli, izbjegavajuća ponašanja) i moguće je da se po prestanku terapije problemi vrate. Svakako najvažnije je da budete strpljiva i da ustrajete s terapijom – moguće je opet biti dobro. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.