Nažalost, nisam u vašoj koži i ne mogu svijet gledati vašim očima da vidim ono što vi vidite. Ono što mogu je pokušati vam pomoći na način da vas potaknem na promišljanje o svojim zaključcima i vjerovanjima, a koji vam zasigurno nisu korisni u stvaranju odnosa s drugim ljudima i koji ne moraju nužno biti istiniti iako vi snažno vjerujete u njih. Zašto mislite da vas ljudi ne vole, po čemu to zaključujete? Što drugi ljudi čine ili vam govore, a iz čega ste zaključili da vas ne vole? Činite li vi nešto zbog čega su drugi ljudi na vas ljuti? Naime, velika većina ljudi ne voli one ljude za koje smatraju da nisu dobri (koji su bezobrazni, sebični, škrti i drugo) ili pak one prema kojima osjećaju zavist (mahom prema ljudima koji imaju nešto što oni nemaju, misle da to neće moći nikada imati pa nisu spremni uložiti potreban trud da to možda jednog dana ostvare i onda su kivni). Vaši prijatelji spadaju dakle ili u prvu ili u drugu skupinu – to znači da ili vi morate dobro promisliti o vašim potencijalno socijalno nepoželjnim ponašanjima kojima odbijate druge ljude ili pak morate osvijestiti da ste okruženi krivim ljudima. U prvom slučaju, pokušajte ekperimentirati s nekim novim ponašanjima, u drugom slučaju bacite se u upoznavanje novih ljudi! Što se tiče nesanice i struja misli u koje bivate uvučeni, kako bi vremenom opet počeli (bolje) spavati, moj vam je najtopliji savjet da usvojite neku od korisnih tehnika, a o kojima možete saznati više na linku ovdje. Samo strpljivo i, sretno!

Gerijatrija je medicinska specijalizacija koja se bavi liječenjem, dijagnostikom, rehabilitacijom bolesnih starijih i sprječavanjem nastanka bolesti u starijih osoba, a psihogerijatrija njezina je podskupina koja je usmjerena na njihovo mentalno zdravlje. Starost može biti definirana kao kronološka (od 65. godine); socijalna (nakon umirovljenja) ili funkcionalna (zbog gubitka sposobnosti). Ona je u svakom slučaju fiziološki proces kod kojeg dolazi do bioloških, psiholoških i socioloških promjena. Anksiozna neuroza je psihijatrijska dijagnoza čiji je osnovni problem strah. Napade straha često prati uznemirenost, motorički nemir, znojenje, drhtanje, lupanje srca, teškoće u disanju i gastrointestinalne smetnje. Nakon što smo zajedno prošli definicije, bitno je razmisliti o razlogu vašeg pitanja. Obzirom na dijagnozu, za koju pišete da ima dugi vijek trajanja, pretpostavljam da je osoba imala kontakte sa psiholozima i psihijatrima koji su postavili dijagnozu i propisali liječenje. Kada je zadnji puta bila na kontroli kod psihijatra? Je li išla/ide li na psihoterapiju? Je li uzimala i/ili uzima li propisanu terapiju? Koliko je osoba funkcionalna sa svojom bolešću? Je li bolest uznapredovala i nalazi li se u akutnoj fazi ili se vremenom strah smanjio i osoba se sada bori sa periodičnim napadima straha slabijeg intenziteta? Kakva je kvaliteta života osobe i njene obitelji, je li osoba samostalna i ukoliko nije, ima li netko mogućnosti skrbiti o njoj? Odgovori na ova i druga pitanja potrebni su kako bi se zajednički donijela odluka o adekvatnoj skrbi i liječenju osobe u okviru njene obitelji, dolascima u dnevnu bolnicu ili o njenoj hospitalizaciji, a sve kako bi se pospješila kvaliteta života osobe. Ukoliko ne postoji liječnik psihijatar koji vodi brigu o osobi, predlažem da kontaktirate Zavod za biologijsku psihijatriju i psiho-gerijatriju pri klinici za psihijatriju Vrapče, a gdje je moguće dobiti različite oblike skrbi za osobe starije životne dobi. Nadam se da vam je moj odgovor koristan u usmjeravanju. Sretno!

Poštovana, vjerujem da ću odgovor na ovo Vaše pitanje zalijepiti i na vlastiti frižider kao podsjetnik. Naime, često znamo što bi trebali, ali to možda ne primjenjujemo onoliko često koliko bi to željeli. Vjerujem da je tako i za Vas, a sigurna sam da je tako I za mene. Iz tog razloga, prije negoli arogantno pokušam u nekoliko točaka sažeti recept za mirniji život, upitati ću vas “što Vas sprječava da živite mirniji život? Koja su to očekivanja koja imate od sebe i/ili drugih, a koja čine da se često nervirate? Čijim zahtjevima osjećate da morate udovoljiti i što će se dogoditi ukoliko to ne učinite?” Eto! Sada kada sam vas, nadam se, malo prodrmala, ide nekoliko savjeta što bi svakako moglo pripomoći:
- Spavajte
- Odlazite u prirodu što češće pa makar to značilo odmoriti glavu među pet lončanica biljaka na svom balkonu
- Scrollajte manje
- Ne jedite (puno) junk food-a
- kad jedete budite svjesni da jedete umjesto da radite sto drugih stvari
- Kad god možete, osvijestite kako dišete, kako se osjećate, kako vam stoji tijelo, o čemu razmišljate (za početak stavite si alarm na mobitel jednom na sat, poslije će vam ući u naviku)
- Radite nešto što volite, svaki dan, barem pola sata
- Ne gledajte programe na televiziji, ne čitajte vijesti i zatvorite portale koji čine da se osjećate loše ili da ste izgubili dragocjeno vrijeme
- Sjetite se da je malo toga u životu zaista hitno
- Ako vam ne ide po planu, nema veze, samo nastavite nastojati
- Osvještavajte svakodnevno svoje granice i čuvajte ih
- Dodajte životu malo humora, lakše ga je preživjeti.

Sretno!

Poštovana, moje mišljenje o vezama na daljinu je da su u “normalnim” okolnostima (pod tim mislim da se partneri vole i da žele zajedno izgraditi obitelj) one zasigurno teže za očuvati od veza na blizinu, ali mogu isto tako biti kvalitetne i ispunjavajuće. Nažalost, zbog prirode posla ili nekih drugih životnih okolnosti, nemaju svi tu sreću da mogu graditi život na istoj adresi. No, u vašem me pitanju ne brine toliko dio o vezi na daljinu već puno više onaj o emocionalnoj distanci vašeg partnera i nedostatku potrebe za bliskim kontaktom, pa makar telefonskim. Naime, za očuvati i graditi odnos potreban je kontakt (pod tim mislim npr. jednom dnevno, ukoliko je to moguće, ako nije onda kada god je to moguće) u kojem osobe mogu dijeliti one svakodnevne situacije, često potpuno nevažne, a opet tako bitne kako bi se odnos održao i da bi se partneri osjećali da dijele život, da sudjeluju jedan drugom u životu. Također, ukoliko mi ili partner ne osjećamo potrebu čuti se neko vrijeme iako to možemo, to je isto znak za uzbunu – ili je odnos “u kvaru” ili je osoba “u kvaru” tj. prolazi neki osobni brodolom. Svakako, u duhu partnerstva, potrebno je drugoj strani dati malo vremena ako je to slučaj, ali u istom duhu bi partner trebao nakon nekog vremena podijeliti s nama svoje probleme i brige – jer tako se radi u partnerskom odnosu. Na vašem bih mjestu, dakle, pokušala otvoreno iskomunicirati s njime o čemu se tu uistinu radi s njegove strane. Također bih dobro razmislila zašto ostajem i dalje u tom odnosu i vidim li budućnost s tom osobom. Ne brzajte s odlukama, potražite istinu u sebi i partneru, a onda odlučite koji je vaš put, sa Njim ili bez Njega. Strpljivo, i sretno!

Draga moja divna, nježna i neshvaćena dušo. Živimo u modernim i okrutnim vremenima, iako, kada čovjek malo zaviri u povijest, spozna da ni ranije nije bilo lakše – čovjek je čovjeku ponekad vuk. No, velika je šteta izgubiti vjeru u cijelo čovječanstvo – ima osim vas na ovom čudnovatom planetu još dobrih i dragih ljudi za koje sam sigurna da bi znali cijeniti vas. Ono što bih vam najiskrenije savjetovala je da pronađete još malo snage i nade u sebi, da zatvorite chat za dopisivanje, da otvorite vrata od kuće i da izađete van u svijet. Upišite se na tečaj nečega što vas zanima (kuhanje, informatika, ples, španjolski ili nešto drugo) ili pak potražite neku planinarsku skupinu i krenite u šetnje i prirodu. Tamo ćete sigurno pronaći istomišljenike i ljude koji život doživljavaju iskreno i jednostavno. Ponekad nažalost tražimo na krivim mjestima, veoma je moguće da je to i vaš slučaj. Kako prepoznati radi li se o dobrim ljudima? Ako se u društvu te osobe osjećate ugodno, prihvaćeno, da vas se sluša i poštuje – na dobrom ste putu za jedno iskreno i pravo prijateljstvo. Samo hrabro i sretno!

Uhh, pitanje od milijun dolara! Šalu na stranu, nekima to ide lako (najčešće egocentricima), većini to ide teško: onima koji imaju previše razumijevanja za tuđe potrebe a premalo za svoje, onima koji su odrasli u uvjerenju da drugima treba ugađati, onima koji su naučili biti “žrtve” – većini ljudi, dakle, iako se ponekad možda tako ne čini jer su ovi prvi “glasniji”. Kako se promijeniti i od kuda krenuti? Za početak, probajte prepoznati kojoj skupini pripadate – vječnih žrtvi, people pleaser-a, samokritičara itd. Kada osvijestite u svakodnevnim situacijama (i zabilježite na papir) koja su očekivanja koja imate prema sebi i uvjerenja koja vas tjeraju da se ponašate kontra od onog što biste voljeli (a to je početi napokon misliti i na sebe!) počnite se ponašati onako kako bi željeli. Za početak, napravite eksperiment od tjedan dana i pratite što se događa (je li se zaista dogodilo ono čega ste se bojali da će se dogoditi ako promijenite ponašanje? Najčešće nije ili čak i ako jest uvidjeti ćete da to i nije tako strašno!). Pratite i benefite promjene – jeste li dobili nešto dobro za sebe tih dana kada ste bili usmjereni i na sebe? Period od tjedan dana je super period u kojem možete iskusiti nešto drugačije, a da ne zvuči prestrašno. Naime, nakon tih tjedan dana možete se komotno vratiti na staro i ništa se dramatično neće desiti. Ako pak želite, a to vam je moj savjet, počnite tom tjednu postepeno dodavati nove tjedne eksperimentiranja i gledajte kako se vam se polako, iz dana u dan, život mijenja na bolje. Sretno!

Poštovani, zahvaljujemo na povjerenju i pitanju za koje nam je žao da ne možemo pomoći odgovorom. Pitanja za našu rubriku su svakodnevni problemi iz područja mentalnog zdravlja s kojima se mnogo ljudi bori i za koje traže kratak savjet ili usmjerenje. Budući da vaš problem traje 20 godina, savjetujemo da se obratite psihologu koji će vam se moći u potpunosti posvetiti onako kako zaslužujete i vjerujemo kako ćete jednog dana na taj način uspješno razriješiti svoj dugogodišnji problem. Nadamo se također da ćete uspjeti pronaći osobu koja će vam pomoći privesti kraju svoju knjigu. Želimo vam puno uspjeha i svako dobro! 

U današnjem se hedonističkom svijetu dosta olako (i površno) raspolaže terminom “ovisnost o seksu”, a kojim se opravdava promiskuitet i nevjera u braku. Nažalost, prava ovisnost o seksu predstavlja ozbiljan problem i realnu smetnju u svakodnevnom životu. Nimfomanija (kod žena) i satirijazam (kod muškaraca) su stari nazivi za taj poremećaj koje je danas zamijenio termin “hiperseksualnost”. Ono po čemu prepoznati radi li se o zaista o poremećaju jest osjećaj stalnog spolnog nezadovoljstva (muževog), nemogućnost ostvarivanja emocionalne povezanosti i neobuzdana želja za spolnim odnosom koja ide čak u opsesivnost (suprug ne može prestati razmišljati o seksu iako mu to ometa svakodnevno funkcioniranje). Ono što je također bitno reći jest da je hiperseksualnost rijetko izraz prave seksualne želje, a više (pogrešna i neefikasna) strategija nošenja sa stresom ili anksioznošću. Uzroci mogu biti razni: od disbalansa hormona i neurotransmitera, do bolesti koja utječu na mozak poput meningitisa, tumora pa sve do trauma u djetinjstvu ili adolescenciji. Liječenje se provodi kroz grupne i individualne terapije, kao i partnersku terapiju. Terapijama se nastoji ovladati drugim tehnikama nošenja sa stresom kao i naučiti bolje osviještavati vlastite (prave) potrebe i (nekorisne i za nas loše) postupke. Kad sam sve ovo rekla, ono što vam još želim reći je da procijenite jeste li spremna proći kroz ovo zajedno sa suprugom ili više nemate dovoljno snage, ljubavi (i živaca) jer put neće biti lagan. Ukoliko postoji ljubav, i ukoliko vjerujete suprugu, na vašem bih mjestu pokušala, a onda vremenom pratila njegov trud, motiviranost i promjene. Ukoliko toga ne bi bilo, odlučila bih dalje nastaviti svoj put, bez njega. Odgovor je u vašem srcu, poslušajte ga i krenite putem kojim vas ono vodi. Samo hrabro, i sretno!

Temper tantrum emocionalni je izljev, najčešće bijesa, a koji je rezultat djetetove frustracije zbog nemogućnosti da dobije ili ostvari ono što želi. Upravo kako ste ga i opisala, prepoznajemo ga po neutješnom i glasnom plakanju, vrištanju, prkošenju, pa čak i udaranju. Pokušaji smirivanja od strane roditelja (ili drugih osoba) bezuspješni su, barem prvo vrijeme njegova trajanja. Najčešće se javlja oko druge ali kod neke djece već i oko prve godine života i sasvim je normalno doživjeti ih i od strane djeteta od 4 godine. Tantrumi su dakle normalna pojava kod djece te dobi i događaju se jer klinci još nemaju dovoljno razvijen živčani sustav, emocionalne, kognitivne niti govorne sposobnosti s kojima bi mogli adekvatno izraziti i kontrolirati svoje potrebe. A iskreno, ako se malo zamislimo, nije ni većina odraslih puno bolja u tome samo se ti nedostaci u emocionalnoj regulaciji i izražavnju očituju kroz pušenje, konzumaciju alkohola i droga, pretjerano vježbanje, beskonačno scrollanje, svađe i tučnjave i drugo.

Što vam je dakle činiti?

Svakako pokušajte, koliko vam je to moguće, prevenirati neke tantrume. Tantrumi se najčešće događaju kada je dijete ljuto i frustrirano jer nešto želi, a ne uspijeva to dobiti. Mogu se dogoditi i kada je dijeto prestrašeno ili zabrinuto, pa čak i sretno ili uzbuđeno. Okidači mogu biti i umor, gladi i žeđ kao i onda kada je prisutno previše podražaja poput buke, svijetla (poput reflektora na koncertima ili iz izloga ili previše gledanja u crtiće, glazbene videe ili nešto drugo na ekranu, a što se brzo izmjenjuje i „titra“) i gužve općenito. Svakako pokušajte zadržati smirenost jednom kada tantrum krene, spriječite (samo)ozljeđivanje i pružite joj utjehu jednom kada oluja prođe. Pokušajte tada i doprijeti do nje – razgovarati o tome što se dogodilo s razumijevanjem i prihvaćanjem. Možete također početi učiti mindfulness te ga poučiti njemu i svoju djevojčicu. Ako se kroz koji mjesec situacija ne smiri, obratite se dječjem psihologu koji će prvenstveno vama roditeljima pomoći svojim savjetovanjem. Samo strpljivo, i sretno!

Kao i za većinu dječjih pitanja, strahove moramo promatrati u kontekstu razvoja. Strah i anksioznost sasvim su prirodan dio razvoja djeteta, baš kao što se te emocije prirodno javljaju kod odraslih, ali mogu biti zabrinjavajući ako njihov sadržaj nije primjeren razvojnoj dobi. Djeca različite dobi boje se različitih stvari, npr., prvi strah koji se javlja u dojenačkoj dobi je strah od odvajanja od roditelja. U drugoj godini života djeca imaju sve više strahova: strah od mraka, samoće, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), vjetra, kiše, tamnih boja, velikih objekata i drugo. Između treće i četvrte javljaju se strahovi od stranih ljudi, životinja, ružnih maski, promjena itd. U šestoj godini života djeca se počinju bojati bolesti, nesretnih slučajeva, duhova i drugo..Dakle, kako djeca rastu strahovi postaju sve apstraktniji sve do adolescencije u kojoj se npr. radi o akademskom neuspjehu ili strahu da smo neprivlačni. Što se tiče vašeg djeteta, postavila bih si nekoliko pitanja: - kada se pojavio taj strah? Koliko dugo traje? Koliko je intenzivan? Je li nekada intenzivniji više ili manje ili kada? Svakako je ključno dati do znanja djetetu da prepoznajete i validirate njegov osjećaj – da znate da je stvaran, da ima pravo na njega ali i da kao mama znate da ono čega se boji nije za njega uistinu opasno te da ćete mu pomoći da se upozna sa time čega se boji i da i on sam uvidi da nije opasno za njega onako kako izgleda. Kada se dijete tijekom izlaganja prestraši važno je to mu nježno ponoviti, zagrliti ga ako dozvoli ili mu pružiti ruku kako bi znalo da ima podršku. Nikako se smijati, zezati ga ili umanjivati njegov strah. Svakako je bitno ne forsirati ga i tjerati. Pokušajte mu pokazati simpatične igre sa kišom, kišobranom, lokvama, kao i sa vjetrom, kosom koja vijori pa ide na lice, osjećaj vjetra na tijelu, možete uzeti neke duge trake ili zmaja pa ih puštati na vjetru. Izlažite se zajedno i pokažite otvoreno svoju znatiželju prema tim fenomenima i svoju radost u njima. Ukoliko ne uspijete sami u tom procesu, a strah ne prođe kroz neko vrijeme, savjetujem da se obratite dječjem psihologu. Samo strpljivo i sretno!