Poštovana, izrazito mi je žao što ste imala tako težak život, niste to ničime zaslužila, niti jedno dijete nije. Radujem se zbog vas što ste unatoč tako teškoj priči i ožiljcima uspjela odrasti u samosvjesnu osobu koja ne ponavlja obrasce ponašanja naučene kod kuće i koja je otvorena radu na sebi kako bi bila bolje, kako bi bila bolja osoba. U Hrvatskoj su priznati sljedeći psihoterapijski pravci: Bihevioralno-kognitivna terapija, Grupna analiza, Integrativna dječja i adolescentna psihoterapija, Integrativna psihoterapija, Kibernetika i sistemska terapija, Logoterapija i egzistencijalna analiza, NLPt psihoterapija, Psihoanaliza, Psihodramska psihoterapija, Psihoterapija pokretom i plesom, Sistemska obiteljska psihoterapija, Tjelesna psihoterapija, Gestalt psihoterapija (Osnovna pretpostavka je da ljudi imaju kapacitet za kvalitetniji život ako su svjesni onoga što se događa u njima samima i njihovoj okolini. Cilj terapije je dakle osvještavanje onoga što osoba osjeća i čini kako bi uspjela prihvatiti odgovornosti za te izbore i uspostaviti bolje odnose s drugim ljudima), Realitetna terapija (Temeljna je zamisao da, bez obzira na to što nam se u životu dogodilo ili što smo učinili, danas možemo odabrati ponašanja kojima ćemo na funkcionalniji način negoli u prošlosti zadovoljavati svoje potrebe i unaprijediti kvalitetu življenja. Između ostalih problema, često se primjenjuje kod obiteljskog nasilja) i Transakcijska analiza (smatra da su disfunkcionalna ponašanja rezultat odluka koje je osoba donijela rano u djetinjstvu kako bi preživjela. Njen životni skript nastaje od svakodnevnih i nesvjesnih odluka te određuje kakav će život osoba živjeti stoga je cilj TA napustiti taj skript i omogućiti osobi da počne svjesno donositi ispravne odluke).
Kao što možete vidjeti, ima ih nemali broj ali opisala sam Vam samo one koje mi se prema Vašoj priči čine kao najprikladnije. Želim Vam da se zaista napokon odlučite na to putovanje u upoznavanje same sebe, neprocjenjivo putovanje koje će Vam sigurna sam promijeniti život na bolje. Želim vam na tom putu suosjećanje, ljubaznost i strpljivost prema sebi. Sretno!

Poštovanje i Vama. Nažalost, 16 godina kritična je dob – vaša kćer se nalazi u trećoj fazi adolescencije. Adolescencija može biti (i najčešće to jest!) komplicirano razdoblje za tinejdžere a i njihove roditelje. Mnogo je tu zadataka koje tinejdžeri moraju „odraditi“, između ostalog dolazi do razvoja identiteta, a time i vlastitog mišljenja, vrijednosti i stavova te sve veće neovisnosti od roditelja. Roditelji se zbog toga moraju suočiti s osjećajem gubitka slike djeteta koje je do tada postojalo kao i odnosa koji su imali s njim, pa tako to ekstra dijete je danas postalo neka druga osoba (u nastajanju). Ono što još želim naglasiti je da te promjene ne moraju nužno biti definitivne. Naime, adolescencija je period istraživanja, pa stoga može biti karakterizirana naglim, ekstremnim ili pak često kontradiktornim promjenama u svakom pogledu (izgledu, glazbi, prijateljima, stavovima). Jedan dan „punkerica“, za godinu dana „šminkerica“, jučer tiha djevojčica, danas buntovnica, jučer najbolja frendica Marina, danas se ni ne sjeća tko je bila Marina. Moj Vam je najtopliji savjet da radite puno s njom na Vašem odnosu, da Vas doživljava kao osobu od povjerenja, da joj ne „solite pamet“ zbog nebitnih stvari kako bi dolazila k Vam zbog onih bitnih. Motrite budno na nju da na vrijeme primijetite ukoliko krene prema nekim opasnostima i da možete reagirati ako bude potrebno. Oboružajte se strpljenjem i dajte joj svaki dan do znanja da ju cijenite, hvalite ju za ono što radi dobro i potičite njezinu samostalnost i autonomiju dajući joj povjerenje. Ne zaboravite koliko ste sada važni, ne kao korekcija ili sudac već najviše kao podrška i mentor koji će svojim odnosom prema njoj i drugima učiti ju što je ispravno, a što nije. Samo strpljivo i sretno!

Poštovana i draga ženo čije ime nažalost ne znam pa Vas ne mogu pozdraviti osobno na isti način kao i Vi mene, a što mi je bilo jako milo pročitati. Jako mi je žao da se toliko mučite sama sa sobom – nažalost, često je najgori pakao upravo u našim glavama i srcu. Ono što ste vi preživjela jedna je od najgorih trauma koje se mogu dogoditi jednoj osobi, a posebno ženi koja je trudna i koja broji dane do trenutka kada će napokon upoznati svoje dijete, a onda to sve nestane u sekundi i ne zna kako dalje živjeti s tim gubitkom, s tom neopisivom boli. Kada nas toliko boli, suicidalne misli u vidu olakšanja mogu izgledati kao jedini mogući izlaz iz patnje pa stoga one su sve samo nisu čudne niti govore da vi niste normalna. Upravo suprotno, one su značile da ste vi potpuno normalna, i da patite preko razina koje su vam u tim trenucima bile podnošljive. Na svu sreću vi ste kao i mnogi drugi podcijenila svoje mogućnosti, svoju snagu – preživjela ste tu bol i krenula dalje sa svojim životom te čak donijela u kratkom razdoblju na svijet zajedno sa suprugom još jedno dijete. Pazite, velika je to stvar. Mnogo žena godinama ne uspijeva izaći iz te boli i bježe od nove trudnoće. Ali to što ste uspjela krenuti naprijed ne znači da ste zaboravila ono što vam se dogodilo – to je ostalo zapisano u vašem umu ali i tijelu. I javlja se u obliku neugodnih tjelesnih simptoma koje osjećate i crnih misli o smislu života koje vam s vremena na vrijeme preplave um. Svakako je bitno da ih naučite prihvaćati kao nešto što vam nije prijetnja – to što ponekad tako razmišljate ne znači da ćete to doista i provesti u djelo, posebice ako osjećate da ste, kao što ste mi napisala, voljena i volite i zapravo živite jedan lijepi život. Ono što bi vam u tom smislu moglo najviše pomoći je jedan kvalitetan terapeut koji će vas poučiti tehnici mindfulnessa, a što se tiče psihoterapije, vjerujem da bi vam logoterapija bila od velike pomoći da procesuirate svoju traumu te joj date smisao s kojim ćete moći nastaviti ljepše živjeti. Samo hrabro, i sretno!

Poštovana, žao mi je da su vam zadnje dvije godine bile tako teške i nadam se da će stvari ponovno polako ići na bolje te da ćete se imati prilike malo “odmoriti” od svega. Nažalost, negativna iskustva mogu narušiti naše samopoštovanje i u odrasloj dobi. Ono što je svakako bitno istaknuti jest da su najvjerojatnije negdje u podlozi godinama “spavala” vaša negativna vjerovanja o sebi, a koja su se ponovno aktivirala zbog raznih negativnih situacija koje ste doživjela. Dobra je vijest da unatoč tome što vam je sada teško jer se osjećate loše, dobila ste priliku poraditi na njima i promijeniti ih. Kako ćete to učiniti? Za početak važno je osvijestiti što sve loše mislite sada o sebi. Nakon toga ćete se posvetiti tome da istražite gdje ste razvila takve ideje tj kako su one nastale, krenuvši od djetinjstva pa sve do danas te koje su to nedavne situacije koje potvrđuju takve negativne ideje i vjerovanja (npr. koliko god se trudila ne mogu uspjeti, uspjeh je rezerviran za neke druge, nisam sposobna samostalno nešto stvoriti i druge). Nakon toga ćete početi osviještavati sve dobre kvalitete koje imate i svakodnevno ćete bilježiti dobre stvari koje ste taj dan napravila. Na koncu ćete se staviti mijenjati pravila po kojima živite i koja vam odmažu na putu da prihvatite samu sebe kao vrijednu osobu unatoč neuspjesima. Ako vam na tom putu treba pomoć, a često treba, obratite se psihoterapeutu. Ovaj put nije nimalo lagan ali dugoročno će vam omogućiti kvalitetniji, zadovoljniji i smisleniji život – a to je jedini život koji uistinu zaslužujete. Samo hrabro i sretno!

Idiot na latinskom znači "neobrazovana, neuka osoba". Danas je ona pogrdan naziv za osobu niže inteligencije ili obrazovanja, a do početka 20. stoljeća i psihički su se bolesnici (psihotičari) nazivali idiotima. No, već puno godina psihologija ne razmišlja niti razgovara u terminima idiota. Pretpostavljam da u vašem upitu riječ idiot ima pogrdnu konotaciju, samo ne znam odnosi li se ona na osobe niže inteligencije ili obrazovanja. Svakako mislim da moja adresa nije ona prava za dobiti odgovor na ovo pitanje. Što se pak tiče riječi “normalno”, ljudi su oduvijek pokušavali donijeti zaključak o (ab)normalnosti neke pojave ili ponašanja. No kako zaključujemo je li nešto normalno ili nije? U psihologiji postoji čak nekoliko kriterija normalnosti, a to su sljedeći:

- Statistički kriterij: prema njemu je normalno ono ponašanje koje se viđa najčešće, iako nestatistički gledano to ne mora biti istina (npr. nadarenost u bilo kojem području je u svijetu jako rijetka i ima malo iznimnih ljudi no, oni svejedno nisu abnormalni)

- Socijalni kriterij: prihvaćanje društvenih normi i prilagođenost osobe okolini se smatra normalnim ponašanjem, iako to opet naravno ne mora biti istina jer različite kulture imaju različite društvene norme. Također, postoje društva u kojima je nasilje nad određenom skupinom ljudi očekivano i poželjno, a nasilje nije normalno ponašanje.

- Kriterij osobne patnje: prema njemu normalno je ono što pojedinac smatra normalnim, kod sebe ili kod drugih ljudi, a to je veoma subjektivno obzirom da je svatko od nas drugačiji te time ima drugačija poimanja o normalnosti.

Ono što dakle jedino možemo zaključiti jest da je jako teško utvrditi što je normalno, a što to nije. Nadam se da vam je moj odgovor koristan. Sretno!

Poštovana, žao mi je da vas život nije nimalo mazio i da vam je tako teško. Nažalost, svatko od nas se na ovom svijetu bori s nekim ili s nečim, da li je to bolest naša ili bližnjeg, neprihvaćajuća okolina, nepodržavajuća obitelj, poslovni ili drugi neuspjesi, razna razočaranja, neostvareni snovi i paralizirajući strahovi. Nekima od nas pak život stavi na leđa tako puno tereta da nam se čini da ga više ne možemo nositi, da ćemo posrnuti pod njegovom težinom. Ono što nam u tim situacijama može pomoći je pokušati ostaviti prošlost tamo gdje joj je mjesto (u prošlosti) i okrenuti se svemu onome što nas čeka. Ako nam se budućnost isto čini crna, bitno je osvijestiti da imamo puno više moći u našim rukama negoli to ponekad mislimo i neke odluke koje bi bilo dobro da donesemo su teške ali je važno da ih donesemo radi vlastite dobrobiti. Jedna od takvih odluka je i ta da počnemo usmjeravati svoju pažnju i vrijeme na ono što je u našem životu dobro i lijepo, a da istovremeno učimo prihvatiti ono teško i loše koje možda ne možemo promijeniti (kažem možda jer često rješenje postoji iako ga u tom trenutku ne vidimo). Svakako bih vašu pažnju usmjerila na tu djevojčicu koja u cijeloj vašoj životnoj tragediji može biti ona svijetla točka, a kojoj se vi možete potruditi pomoći da odraste u zdravu i sretnu odraslu osobu unatoč teškim okolnostima u kojima odrasta. Uz tako malu penziju vjerujem da je teško dogurati do kraja mjeseca ali želim vam reći da ukoliko stalno razmišljate isključivo o onom lošem osjećati ćete se samo još zabrinutije i pesimističnije. Možda vam može biti od koristi i sljedeći tekst na linku ovdje, ili ovaj video. Želim vam strpljivost, nadu i da vam život postane barem mrvicu lakši. Sretno!

Znate kako? Najbrži način za to postići je da osvijestite da nemate vremena. Doslovce. Napišite si to gdjegod je potrebno kako biste stalno imali taj podsjetnik. NEMAM VREMENA. Naime, za razliku od anksioznih ljudi, vaš je unutarnji sat možda više “flegma”. To je svakako dobro jer vam omogućuje da se više opustite (pa shodno tome i uživate u situaciji u kojoj jeste jer ste u njoj prisutniji), s druge strane, to može postati problem upravo kako mi i opisujete. Još jedan razlog vašem kašnjenju može biti i taj da uzimate na sebe previše obaveza koje realno ne možete odraditi. Također, možda imate poteškoće s organizacijom i planiranjem svojih dana tj niste svjesni koliko će vremena biti potrebno za svaku aktivnost koju ste planirali. Ne bi bilo loše ni da si stavljate alarm za sat u kojem morate završiti neku aktivnost kako bi na vrijeme prešli na sljedeću. Nadam se da će vam jedan od ovih mojih savjeta pomoći. Sretno!

Anksioznost je normalna i zdrava ljudska reakcija - svatko je doživljava u zahtjevnim, zabrinjavajućim ili opasnim situacijama. Npr. sportaš koji nije nabrijan na utakmicu ili student koji ne osjeća tremu pred ispit neće dati najbolje od sebe. Ali zašto su neki ljudi anksiozniji od drugih? Anksioznost se može naslijediti kao i naučiti kroz djetinjstvo. Ono što je jako bitno istaknuti jest da osobe koje imaju problema s anksioznosti često imaju nerealna vjerovanja o anksioznosti kao, na primjer, “Sva je anksioznost loša” i “Moram se odmah osloboditi svoje anksioznosti”. Za početak je dakle iznimno bitno da poradite na svojim vjerovanjima o anksioznosti i da ih promijenite ukoliko ona nisu realistična. Nadalje, ljudi koji imaju anksioznih problema često imaju veoma nizak prag tolerancije na anksioznost čiji su im simptomi teško podnošljivi. Ono što je bitno dakle jest “oguglati” na te simptome, prihvatiti ih kao sastavni dio pobuđenosti živčanog sustava u situacijama kojih se bojimo. Bitno je također osvještavati svoje negativne struje misli i scenarije te raditi na usvajanju realističnije interpretacije onoga što vam se događa i onoga što bi se zaista moglo dogoditi i kako ćete se s time nositi ako se dogodi. Za kraj, počnite istraživati mindfulness koji vam može pomoći u svemu ovom. I zapamtite, koliko god se budete trudili, svatko od nas ima uspone i padove. Ono što ste uspješno učinili jučer, danas vam može izgledati nemoguće. Umjesto da se počnete kritizirati zbog neuspjeha radije se ohrabrite za daljnje borbe. Ukoliko vam je na tom putu potrebna pomoć, kognitivno-bihevioralna psihoterapija oblik je terapije indiciran baš za probleme s anksioznosti.  Zapamtite: strah nema neku posebnu moć osim one koju mu sami dajemo kad mu se predamo. Više o anksioznosti u videu na linku. Samo hrabro i sretno!

Poštovana, ne kaže se uzalud da kada ulazimo u brak s nekime to činimo ne samo sa tom osobom već i sa njezinom obitelji, a posebice njenim roditeljima. Naime, čak i ako roditelji nisu fizički prisutni u našem životu ili onom našeg partnera, oni su usađeni i žive u nama u obliku najvažnijih figura koje su odgovorne za naš “unutarnji program” – sve ono u što vjerujemo, pravila prema kojima živimo svoj život, pretpostavke o tome što je ispravno a što nije, što je to ljubav i brak i mnogo drugih temeljnih vrijednosti i stavova o životu, o nama i o drugim ljudima – sve to, željeli mi to ili ne,rezultat je načina na koji su roditelji odnosili prema nama kroz naše odrastanje, ono što su nam govorili o svijetu, o drugima i o tome kakvi smo mi i kakvi bi trebali biti. Naravno da nas i kasnija iskustva mogu značajno obilježiti (škola, fakultet, posao, prve ljubavi, društvo, traume, bolesti i drugo) ali temelj ipak postavljaju naši primarni skrbnici. I što je još važnije istaknuti, to čine u godinama kada još nemamo dovoljno kapaciteta ni za razumjeti sve to, a još manje verbalizirati pa tako ćete uvidjeti da je većina vaših stavova rigidna i da često nemate pravi razlog zašto nešto radite na ovaj ili onaj način ili zašto vjerujete da su neke stvari takve kakvima smatrate da jesu. Sve to vrijedi i za vašeg muža kao i za njegovu majku. U cijeloj toj priči, najveći izazov je taj što vi ne možete odraditi ovu zadaću umjesto vašeg supruga, niti ga natjerati da vidi ono što vi vidite. Ukoliko je njegov odnos sa majkom toliko emocionalno nezreo i nezdrav kakvim ga opisujete, ta zadaća mu je tim teža – priznati si ovakve stvari sve je samo nije lako. Upravo iz tog razloga on bježi od vaših interpretacija i minimizira vaše brige i probleme s kojima se nažalost svakodnevno nosite. Svakako direktan napad na majku neće rezultirati vašom “pobjedom” jer će ju on još i više braniti kako bi sačuvao svoju sliku nje, njhovog odnosa i svojeg vjerovanja da je tako ispravno. Ako ikako možete budite strpljiva, počnite postavljati svoje granice prema njegovoj majci bez da od njega zahtjevate da čini isto za sebe. Također, radite na tome da komunicirate prema suprugu svoja očekivanja od njega kao supruga bez da se dotičete njegovog odnosa sa majkom. Npr. recite mu “Znaš, razmišljala sam i uvidjela da mi ne odgovara morati voditi računa i o tvojim pregledima kod liječnika. Voljela bih stoga da ih od sada nadalje dogovaraš bez moje pomoći, u redu?” “ili “Jesi li vidio onu komodu? Baš bih voljela da ju kupimo ako se sviđa i tebi! Kada si slobodan ovaj tjedan da se ti i ja brzinski zaletimo po nju do dućana, poslije možemo kratko i na piće ako imaš vremena?” Samo strpljivo, “čuvajte živce” kako se kaže i sretno!

Poštovana, panični napad može biti velika trauma stoga ga ja volim opisati na način da kažem da on potiče u nama neku vrst PTSP-a obzirom da i sama pomisao na njega, a koja je obogaćena vrlo intenzivnim sjećanjem na neki zastrašujući napad panike koji smo doživjeli, u nama može dan danas izazvati cijelu kaskadu simptoma, a koji mogu dovesti do novog paničnog napada. Naš način da se od toga branimo je taj da počinjemo izbjegavati situacije u kojima bi ga potencijalno mogli doživjeti ili da im se izlažemo isključivo uz sigurnosna ponašanja poput bočice vode u torbi, tablete za smirenje, društva neke osobe od povjerenja ili drugo. Kako bi izašli iz tog začaranog kruga, krajnji cilj je da prihvatimo napad panike kao nešto što se potencijalno može dogoditi i da ne bježimo od njega, da razvijemo povjerenje prema sebi da ćemo ga “preživjeti” ukoliko se dogodi i da prestanemo izbjegavati da se desi. Paradoksalno, on se tada ili ne događa uopće ili se desi u puno manjem intenzitetu. Kako doći do toga? Svakako osvijestite što izbjegavate i prestanite to činiti izlažući se postepeno svojim strahovima sljedeći neku vrst hijerarhije od najmanje do najviše zastrašujuće situacije, bez požurivanja. Kada se izlažete morate ostati dovoljno dugo u toj situaciji – vaša uznemirenost trebala bi pasti barem za pola prije negoli izađete iz nje inače je to opet bježanje i krug panike se održava. Prepoznajte i svoja sigurnosna ponašanja i postepeno ih ukidajte jer ćete jedino tako vremenom razviti sigurnost u samu sebe da možete proći kroz to sama, svojim snagama i vještinama. Ako vam treba pomoć na tom putu obratite se psihoterapeutu kognitivno bihevioralnog usmjerenja obzirom da je taj oblik terapije baš indiciran za ove poteškoće. Pozivam vas i da pogledate video na linku gdje smo govorili upravo o napadu panike na linku ovdje. Samo hrabro i sretno!