Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Kako pozvati na piće radnu kolegicu? Već neko vrijeme željela bih pozvati na kavu ženu s kojom radim.Svidjela mi se njezina ljubaznost i način komunikacije. Problem je u tome što je ona starija od mene, oko 20 godina, pa se pomalo ustručavam.
Znate kako? Jednostavno samo to učinite. Bok, jesi li za kavu poslije posla ovih dana. Znam da možda zvuči grubo ali nema druge – neke stvari u životu jednostavno moramo učiniti. Preuzeti odgovornost za svoj život i ono što se u njemu događa, jedna je od njih. Kao i svi naši strahovi, vjerujem da i ovaj raste u vašim očima kako vrijeme prolazi. Zapitajte se što se najgore može dogoditi ako ju pozovete? Da vas odbije? Koliko je to strašno u perspektivi cijelog vašeg života? Možete li preživjeti ako se to dogodi? Koliko je uopće vjerojatno da će vas odbiti, posebice jer se radi o zreloj osobi? Koja je dobrobit za vas ako uspijete progutati knedlu i pozvati ju na piće? Kada odgovorite na ova pitanja, uvidjeti ćete da je izrazito mala vjerojatnost da će vas odbiti, ukoliko se to dogodi neće biti najtragičniji događaj vašeg života, a ono što ćete iz tog iskustva dobiti je s jedne strane jače samopoštovanje i samopouzdanje (jer ste se suočila sa svojim strahom), a s druge, veoma moguće dragu prijateljicu ili barem bliskiju kolegicu. Zapamtite, hrabrost nije odsustvo straha nego pobjeda nad njime. Stoga, dignite glavu, nabacite smiješak, ne slušajte srce u grudima kako skače, napravite koji korak prema kolegici i pozovite ju na piće jedan od narednih dana. Sretno!
Pozdrav, već duže vrijeme me muče ove stvari i stvarno me zanima nečije stručno mišljenje. Naime imam 23 godine i preko ljeta živim s roditeljima u rodnom gradu dok zimi odnosno kada je vrijeme fakulteta odem u grad u kojem studiram. Ovo ljeto našla sam posao u struci, ne bas najbolje plaćen, ali u struci te svaki dan radim od 9 do 15/16, ovisno. Od tada moje svađe sa roditeljima su svakodnevne prvenstveno jer oni od mene očekuju da obavljam sve kućanske poslove i ako se dogodi nekako propust svakodnevno mi zanovijetaju to je postalo toliko iscrpljujuće jer smatram da ne radim ništa krivo odnosno radim imam svoj novac, ne ležim i ne pravim probleme, pomognem koliko stignem te navečer uglavnom odem s društvom kratko vani. Od danas su mi zabranili da koristim zajednički automobil jer dok su oni bili na vikendu se osušilo cvijeće ma balkonu te su mi poručili da zašto idem vani umjesto da ostanem kod kuće i pomažem. Ovakve svađe postaju mi jako teške jer dajem svoj maksimum da udovoljim njima i da imam neko vrijeme za sebe a smatram da svakodnevno dobivam samo kritike, ružne riječi i nerazumijevanje. Ne znam sto mi je činiti i ne znam jesam li ja stvarno toliki problem vlastitim roditeljima da mi sa 23 godine govore zašto moram izaći vani. U razgovoru sa svojim prijateljicama koje isto rade i čiji roditelji također rade saznala san da nitko nema ni slične probleme kao ja. Naravno, svima nekad roditelji znaju napomenuti “stalno si vani” ali nitko nije dobivao komentare i zabrane kao ja od svojih roditelja. Ne znam vise kako da se postavim jer šta god da napravim njima nije dobro i ja to ne radim dovoljno dobro. Emocionalno sam iscrpljena, stalno plačem jer osjećam konstantan grč kad dolazim doma iz vani u strahu šta su sad našli da sam loše napravila i za sto ću sada slušati predavanje. Stvarno me zanima vaše mišljenje ili savjet kako da sto lakše riješim ovo situaciju ili da se bar osjećam bolje. Hvala
Draga mlada ženo (jer to si postala iako toga možda još nisi svjesna). Odnos s roditeljima zna biti izvor velike radosti i podrške, ali isto tako može biti i uzrok velikoj patnji. Roditelji su oni koji nas uče svijetu oko nas i svijetu unutar nas - neke od tih pouka nam dobro služe, druge nam idu na štetu, neke čine da izrastemo u samopouzdanu osobu koja je sposobna uhvatiti se u koštac sa životom, a druge nam nanesu (trajne) povrede s kojima se pokušavamo, više ili manje uspješno, suočiti ostatak našeg života. Roditelji su dakle iznimno bitni u našem životu i odnos s njima duboko je povezan i utječe na naše odrastanje i pronalaženje našeg vlastitog mjesta u svijetu. Odnos s roditeljima se kroz godine mijenja – od potpune ovisnosti kada smo dojenčad, do (određene) neovisnosti jednom kada odrastemo. Razina neovisnosti koju ćemo steći ovisi uvelike o tome koliko smo uspjeli “otkačiti” se od svojih roditelja (ponajprije emocionalno i ekonomski, ali i po pitanju osobnih vrijednosti i ideja o tome kako treba živjeti). U zdravim odnosima neovisnost od roditelja događa se spontano i prirodno kako dijete raste - roditelji ju potiču i podrška su djetetu u odlasku od obiteljskog gnijezda, u svakom smislu, u manje zdravim odnosima roditelji ju pokušavaju spriječiti te čine sve (najčešće nesvjesno!) kako bi dijete nastavilo ovisiti o njima i osjećalo se krivim ili “pogrešnim” zbog te potrebe. I najbolji roditelji griješe – zbog vlastitih nedostataka, neznanja, nemogućnosti da nešto učine na drugačiji način od onog na koji su oni navikli, na koji su oni odrasli unutar svojih primarnih obitelji itd. Jedna stavka u kojoj griješe mnogi roditelji (i njihova već odrasla djeca, a to si ti) je nedostatak komunikacije. To znači da ti najtoplije savjetujem da otvoreno porazgovaraš sa svojim roditeljima o svemu ovome što si donijela k meni. Za početak sjedni, promisli i zapiši što daješ u taj odnos i što si spremna dati pa u razgovoru s njima saznaj koja su njihova očekivanja od tebe i primijete li oni sve što daješ te što im nedostaje od tebe. Također potrudi se osvjestiti što bi voljela dobiti od njih i pokušaj to iskomunicirati otvoreno s njima, jer zdrav odnos je uvijek dvosmjeran. Budi u tom razgovoru strpljiva, odlučna, ne optužuj i ne spominji usporedbe s prijateljima – životi nisu usporedivi, a svakako ti neće koristiti optužba da su “lošiji roditelji” od drugih. Ukoliko unatoč tvom trudu ne uspijete pronaći rješenje i postići neki dogovor koji bi mogao (donekle) zadovoljiti obje strane, razmisli ozbiljno o mogućnosti da se sljedećeg ljeta ne vraćaš kući na toliko dugo vremena te da se u međuvremenu još više osamostališ, u svakom smislu, a da ovo ljeto “izdržiš” te da pokušate pronaći privremeno rješenje koje je podnošljivo za svih. Na koncu, ne možemo promijeniti nikoga osim sebe, pa tako ni naše roditelje. Sve što možemo je pokušati uzeti dobro od onog što imamo. Samo strpljivo i sretno!
Treba li osobu koja ima panični poremećaj odvesti na hitnu pomoć da bi se sama uvjerila da nema nikakvih bolesti?
Napadi panike vrlo su česti i uobičajeni i nisu znak ozbiljne bolesti. Tijekom napada panike ljudi obično misle da će se dogoditi nešto užasno, npr. da će umrijeti ili poludjeti (a neće). Kada se dogodi nešto tako zastrašujuće ljudi se s time najčešće nose na način da napuste situaciju, počnu izbjegavati takve situacije u budućnosti i počnu raditi određene stvari kako bi se osjetili sigurnijima poput traženja ohrabrenja, otvaranja prozora, nošenja boce vode ili odlaska na hitnu pomoć. Sva ova ponašanja su nekorisna (i “opasna”) – ona potiču nastanak i jačaju krug panike. Naime, što više počnemo bježati, izbjegavati ono čega se bojimo ili pribjegavamo sigurnosnim ponašanjima kada se tome izlažemo, naš strah raste, a naši osjećaji samopoštovanja i vjerovanje da se možemo uspješno suočiti sa našim strahom, padaju. Ukoliko ne znate sa sigurnošću da se radi o napadu panike tj. osoba nema dijagnozu paničnog poremećaja i niste do sada bili s njom kod liječnika radi ovog problema, nije loše napraviti određene pretrage kako bi se isključile druge mogućnosti (hipertiroidizam, Cushingov sindrom, prolaps mitralne vlave i drugi). Ukoliko pak znate da se osoba bori s napadima panike i inzistira na odlasku na hitnu pomoć, možete ju jednom odvesti kako bi “dobila potvrdu da je s njom fizički sve u redu”. Najvjerojatnije joj ta potvrda neće biti dugoročno dovoljna, ali često bude ono “što osobi otvori oči” – da osvijesti da se bori s napadima panike i da bi bilo dobro da se (napokon) obrati psihologu kako bi se izborila s tim problemom i izašla iz kruga panike. Odlična je vijest da se panika uspješno “liječi” - kognitivno-bihevioralna terapija ima veoma visoku uspješnost (efikasnost 75-90%). Više o anksioznosti i napadima panike te kako se s njima nositi možete pogledati u videu putem ovog linka. Također možete poslušati iskustvo osobe koja se bori s napadom panike u podcastu putem linka ovdje.
Baka mi je u staračkom domu od početka drugog mjeseca jer je bolesna na srce, inkontinentna i ima demenciju koja napreduje. Nisam je posjetila gotovo pola godine iako je dom blizu jer stalno plače da želi kući, agresivno se ponaša, ali svaki dan pita kad ću doći. Stanje joj je loše i pitanje je dana kad će otići. Izjeda me što je ne mogu otići vidjeti, razbolila sam se, a niti što ne mogu prihvatiti ne možeš je vidjeti, umire prihvati to. Guši me u prsima, grižnja savjesti me ubija jer smo bile jako bliske, ali kad pomislim na nju s 40 kg, u pelenama ne mogu, a s druge strane traži me. Imam osjećaj nekad da će mi srce prsnuti.
Mi ljudi imamo jednu divnu moć, a ta je da smo sposobni sami sebe “zavaravati” do razine da mislimo da ćemo živjeti vječno. Ili možda bolje, sposobni smo to činiti sve dok nas život ne suoči grubo sa bolešću, sa smrću. Kada se to dogodi, ne znamo što bi sa svim tim neugodnim osjećajima i mislima pa pokušavamo bježati od njih, zatomiti ih, izbjegavati ono što ih uzrokuje (bila to određena osoba ili neke situacije). Nažalost, pobjeći od samih sebe ne možemo – naše misli i osjećaji su postojani i ukoliko ih ne prihvatimo i ukoliko se ne naučimo nositi s njima počnu nas gušiti, izjedati. Upravo kao što se to događa vama. Najiskrenije mi je žao da vam je tako teško, da ste upoznala i da živite i ovu surovu stranu života. Što nam je činiti, što vam je činiti? Za početak, jako je važno prihvatiti da nas svih čeka ista sudbina – bolest i smrt...ne možemo tome uteći. Na vašem bih mjestu, ukoliko vam to zdravlje omogućava, svakako skupila hrabrost, prigrlila sve svoje strahove i otišla kod bake u jedan (zadnji) posjet – bojim se da si nećete nikada oprostiti ukoliko to ne napravite, ukoliko se s njom ne pozdravite. Ukoliko vam vaša bolest to onemogućava, svakako bih snimila jedan video u kojem baki govorite sve što vam je na duši – koliko ju volite, prepričavate zajedničke trenutke koje nećete nikada zaboraviti i koliko vam je u životu značila – te joj to pošaljete po nekome i zamolite ga da zajedno s njom pogleda taj video (a možda vam i snimi njezinu reakciju ukoliko to smije učiniti). Ne zaboravite, više žalimo za stvarima koje nismo napravili, nego za onima koje jesmo, koliko god teške ili neugodne bile. Vi ste jedna hrabra i snažna žena i možete se suočiti sa životom i sa smrću, sretno!
Kako prekinuti kontakt s bivšim partnerom. Imala sam tog jednog dečka prije 3 godine, a poznajemo se 6. Prekid je za mene bio težak iznimno, no on se već nakon mjesec dana opet javio. Da skratim priču, situacija je takva da u posljednje dvije godine nije prošlo ni mjesec dana sa se ne čujemo. Nekad se javim ja, nekada on. Svaki put kad prekinemo kontakt budem užasno i želim da to već jednom prestane. Jako smo toksični oboje, kad ja želim da obnovimo odnos on ne, i obrnuto. Nekad ni se čini da uživamo kad ovo drugo pati. Prije sam mislila sa ga volim i da je to ljubav, ali sad shvaćam da ga uopće ne volim nego sam jednostavno ovisna o komunikaciji s njim. Naglasila bih i da sam nedavno bila u drugoj vezi 8 mjeseci. Iako je veza sporazumno završena, bila je predivna i ni blizu slična ovom odnosu. Ali jednostavno kad bi se prvi bivši javio ja sam uvijek nastavljala komunikaciju. Trebam neki savjet, jer već počinjem mislit da sam luda. Samo želim naučiti živjeti bez kontakta s njim.
Pojam 'toksičan odnos' prvi put je upotrijebila Lilian Glass kao naziv za odnose koji se temelje na konfliktu, natjecanju i potrebi za kontrolom druge osobe. Kako prepoznati jesmo li u toksičnom odnosu s nekime? Najčešće imamo osjećaj da nešto nije kako treba, ali nikako da shvatimo u čemu je problem. Takvi nas odnosi u potpunosti preokupiraju - do razine da ne možemo razmišljati ni o čemu drugome i sve ostalo gubi važnost (drugi odnosi, posao, hobiji). Kada osvijestimo što se događa, pitamo se kako smo tamo završili i zašto ostajemo unatoč svoj boli i patnji. Vjerujem da se vi pitate isto, kako dalje? Za početak, osvijestite da niste luda. Vi ste „samo“, na neki način, iz nekog razloga (a koji može imati svoje korijene i u vašoj osobnoj prošlosti), „ovisna“ o tom partneru. Kako izaći iz tog paklenog kruga? Za početak, bitno je osvijestiti da taj odnos nije za vas dobar niti zdrav. Zašto je to bitno? Jer u zdravim vezama partneri ostaju ono što jesu, a u ovisničkim vezama postaju ono što nisu. U kratkim crtama, to znači da u takvom odnosu gubite samu sebe. A čovjek koji je izgubio sebe ne može biti ispunjen i zadovoljan svojim životom. No, kao i svaka ovisnost, teško je maknuti se unatoč ovom „znanju“. Ono što je dakle potrebno je osvijestiti razloge zbog kojih se želite maknuti od njega, zapisati ih i držati kao podsjetnik u trenucima kada biste najradije pokleknula. Također, osvijestite sve svoje isprike za ponovno vraćanje k njemu kao i vjerovanja i nade koje sam sigurna još uvijek gajite poput „ovoga puta će biti drugačije“ i „ne mogu živjeti bez njega“, „mi smo stvoreni jedno za drugo“, „prava ljubav je tužna“ i slične. Sve ove ideje nisu realistične, a još manje zdrave za vas. Osvijestite i sve ono što (mislite) da u tom odnosu dobivate, pa se vremenom usmjerite na traženje novog partnera koji zadovoljava te iste potrebe ali na zdrav način. Do tada provedite neko vrijeme sama i, ukoliko imate mogućnosti, prođite jedan ciklus psihoterapije kako biste posložila sebe. Nikako, ali nikako, nemojte se vraćati natrag. Zapamtite, život ide dalje, pratite njegov put. Samo strpljivo i sretno!
Više o toksičnim odnosima, alarmima i načinima kako se izvući iz takvog odnosa možete pročitati u tekstu na linku.
Povrijedila sam svojeg partnera. Pijem terapiju za anksiozno depresivni poremećaj i ta terapija nikako ne ide uz alkohol. Bilo je krštenje njegovog nećaka i ja sam popila dva blaga bambusa. On se zbog toga jako naljutio i otišao kod svojih jer mi ne može vjerovati da više ne budem pila. Svjesna sam da nisam smjela, ali bilo je veselo i pogriješila sam. Toga sam svjesna. On mi donese hranu i vidim da mu je teško, a ja ne mogu da se smirim jer sam ga povrijedila i želim popraviti grešku i da polako nekako stekne povjerenje u mene. Molim vas pomognite mi, dajte mi savjet kako da ga vratim jer previše ga volim, a i on mene inače ne bi ni to napravio za mene. molim vas.
Dok čitam ovo vaše pitanje u meni se komešaju osjećaji zbunjenosti, tuge i ljutnje. Iskreno, zbunjuje me reakcija vašeg partnera ukoliko se radi o jednom jedinom događaju u kojem ste vi pila alkohol i to na društvenom događaju na kojem je konzumacija alkohola u umjerenim količinama ne samo prihvatljiva već u našoj kulturi (nažalost) i poželjna. Jeste li u prošlosti imala problem s alkoholom? Jeste li na tom krštenju napravili neku scenu zbog alkohola? Ukoliko su vaši odgovori negativni reakcija partnera mi se čini malo „pretjerana“. Naravno da uz vašu terapiju alkohol ne ide ali to nije dovoljan razlog da se on iseli i da se vaš odnos na neki način prekine. Osjećaj ljutnje je tu jer nisam sigurna dobivate li od njega pravu podršku obzirom na vaše probleme s kojima se borite, a osjećaj tuge je tu zbog vaše spremnosti da molite za ljubav. Umjesto savjeta kako da ga vratite potaknula bih vas da dobro promislite želite li ostati u odnosu s osobom koja će vas napustiti kada vam je najteže pod izlikom da ste si sama kriva jer ste nešto loše napravila (poput popila dva bambusa jednom u životu dok ste na terapiji). Ukoliko pak postoji još nešto osim ovoga što ste mi napisala i problemi među vama su dublji i sežu u prošlost, svakako bih se na vašem mjestu posvetila prvo psihoterapiji i hvatanju u koštac sa vlastitom anksioznošću i depresijom, a kada vam bude bolje, odnosu koji možda nije onakav kakav biste željela. Samo hrabro i sretno!
Poštovana Tijana, imam izazova u komunikaciji sa kćerkom. Naime njoj je 5 godina i gospođica je navikla imati sve u životu jer njen tata ima potrebu da joj kupi sve sto poželi dok sam ja sasvim suprotan tip, ok ponekad, ok ono sto je potrebno, ali sve ne dolazi u obzir. I neki dan odem po nju vrtić, kiša je padala. Ponesem iz auta kišobran koji ja koristim. Njezin je naravno kuci jer dolazim s posla. Jedan od roditelja je donio dječji kišobran i ispao je problem sto ja njoj nisam, ok ljuta je i razumijem to, pokušavam joj objasniti zašto nisam ponijela, a ona ni da čuje i na sve to mi kaže MRZIM TE. Ja sam “pukla” kao balon, počela sam psovati i nabrajala sam do kuće. Doma sam je “stavila u kaznu” što inače ne prakticiram (mobitel nije imala dva dana radi kazne). Iako nisam pristalica kazni jednostavno nisam znala šta da radim jer ako me voli samo zato što joj nešto kupim ili donesem, ne mora me ni voljeti. S tim u vezi pitanje je kako se nositi s djetetom koje je samoinicijativno kad želi da bude i koje želi raditi sve samostalno i kako joj ograničiti stvari ukoliko imate supruga koji joj sve dopusta iako sam ja jasno postavila granice. Kada sam ja tu, poštuju se moja uputstva, međutim kad ja nisam tu, sve joj je dopušteno jer tata ne zna bolje
Draga mama, kao što ste već do sada spoznala i sama, teško je biti roditelj, teže je biti dobar roditelj, a još je teže biti dobar roditelj kada supružnik ima potpuno drugačiji način odgoja djece. Nažalost, supruga ne možete prisiliti da promijeni svoj pogled na stvari, ono što možete je pokušati otvoreno razgovarati s njime. Vjerujem da ste pokušala razgovarati s njime već mnogo puta, no ovoga puta bih se trudila objasniti mu što vas uistinu muči (posljedice koje njegov način odgoja ima na vaše dijete i njezina ponašanja) i pažljivo bih slušala njegove odgovore. Možda ćete spoznati da on zapravo ne zna kako drugačije pa ide linijom lakšeg otpora – možete ga nakon toga podučiti postavljanju i držanju granica. Možda je mišljenja da njegovo dijete mora imati bezbrižnije i ljepše djetinjstvo od njegovog pa se pogubio u načinima na koje to može ostvariti. A možda on uopće ne smatra da se vaše dijete ponekad neprihvatljivo ponaša i nema problem s njenim „izvoljevanjima“ (iako iskreno sumnjam da je tako). Svakako je bitno da ga čujete i da mu se uspijete približiti, da uvidi da ste u suradnji s njime kao majka, da želite najbolje za vaše dijete, da vam treba njegova pomoć u tome i da ne želite da roditeljstvo bude borba ili natjecanje među vama. Ukoliko suprug ne želi surađivati, sve što možete jest nastaviti odgajati ju na svoj način, njemu dozvoliti njegov i nadati se da će s godinama dijete spoznati koja su ponašanja prikladnija, zdravija i bolja i za nju samu ali i za okolinu u kojoj živi. Samo strpljivo i sretno!
Usamljenost
Budući da uz ovu temu nije bilo i konkretnog pitanja, pozivamo vas da pogledate podcast Strah od bliskosti - kako se otvoriti drugima i pobijediti usamljenost.
Prolazim kroz težak period u životu, ne družim se često s prijateljima ni obitelji, želim biti sama, a opet ne želim, želim da me netko razumije. Moj najveći problem u ovom teškom depresivnom periodu je to što se doslovno uništavam: pijem previše energetskih pića i zaista želim tome stati na kraj. Znam da mi narušavaju zdravlje i boli me poslije kad ih popijem, ali ih najviše pijem zbog društva u kojem se nalazim. Rekla sam sebi da se moram promijeniti! Imam i napadaje panike i teško mi je zbog toga. Znate li kako da mi bude bolje? Možete li pomoći? Par riječi stručnjakinje zbilja bi mi značilo. Molim Vas anonimno. Hvala Vam
Draga djevojko. Znate li kako će vam biti bolje? Pokrenite se, jedan mali prvi koračić. Onda još jedan. Pa još jedan...i za neko vrijeme ćete trčati :) Za početak, sjednite, udahnite, i budite malo u miru i tišini sama sa sobom. Utišajte telefon. Osvijestite težinu svojih bedara na stolici, naslon stolice na leđima, dodir stopala sa podom. Osvijestite dah kako ulazi i kako izlazi iz vašeg tijela. Svaki udah u vas unosi svježinu, čist zrak, nove mogućnosti, sa svakim izdahom iz sebe izbacujete prljavštinu, ustajalo i sve ono čega se želite riješiti, sve ono što vam ne radi dobro. Probajte osvijestiti što je to što vas muči? Koja je to težina na vašim leđima? Što bi voljeli da je drugačije? Što biste željela promijeniti u svom životu? Nakon nekoliko minuta, krenite s prvom promjenom, a koja je vjerujem najbrža među onima koje možete unijeti u svoj život. Ustanite se, odite do frižidera, uzmite iz njega jedno energetsko piće, otvorite ga, otpijte gutljaj. Osvijestite njegov odbojan, umjetan, presladak i nezdrav okus. Osvijestite što taj napitak radi vašem tijelu. Slobodno otpijte još koji gutljaj. Dajte si vremena u istraživanju. Kada vam postane dovoljno odbojan, prolijte njegov sadržaj u umivaonik i ostavite praznu limenku negdje kao svakodnevni podsjetnik da vam taj loš osjećaj više nije potreban (ukoliko ga ipak ponovno uzmete u izlasku, pazite da ga pijete potpuno svjesno i da se podsjećate kako je za vas loš). Sada promislite o svom društvu – jesu li to vaši prijatelji ili samo prolaznici? Hoće li se družiti s vama i ako ne budete pila ta pića? Ukoliko je odgovor negativan, onda ih je bolje izgubiti negoli naći. Nije dobro ostati vezan s ljudima koji nam rade loše, a još manje kada smo i sami u lošoj fazi. Sjetite se sada nekoga tko vam je pravi prijatelj. Nazovite ga i recite mu kako se osjećate i zamolite za podršku i pomoć. Obzirom da sumnjate na depresiju, a spominjete mi i napadaje panike, moj vam je najtopliji savjet da se svakako javite psihologu. Nikako nemojte stvari gurati pod tepih i čekati da depresija prođe jer vremenom ona će jačati, a vi ćete postajati sve slabija. Samo hrabro, i sretno!
Osjećam se jako usamljeno, gotovo uopće nemam prijatelje, a i za ove s kojima se družim nisam siguran da mi žele dobro. Ljudi me nikad nisu voljeli i nikad se nisam uklapao u društvo, zbog čega sam izgubio puno u životu i još uvijek gubim. Osim toga me muči i nesanica već mjesecima, jednostavno mi navečer sve te misli dolaze u glavu i ne mogu se osloboditi tog pritiska. Ne znam ni kako bih postavio pitanje, jer me muči puno toga, ali evo; zašto me nitko ne voli, zašto svi imaju prijatelje/društva/cure, a neki (poput mene) nemaju ništa od toga?
Nažalost, nisam u vašoj koži i ne mogu svijet gledati vašim očima da vidim ono što vi vidite. Ono što mogu je pokušati vam pomoći na način da vas potaknem na promišljanje o svojim zaključcima i vjerovanjima, a koji vam zasigurno nisu korisni u stvaranju odnosa s drugim ljudima i koji ne moraju nužno biti istiniti iako vi snažno vjerujete u njih. Zašto mislite da vas ljudi ne vole, po čemu to zaključujete? Što drugi ljudi čine ili vam govore, a iz čega ste zaključili da vas ne vole? Činite li vi nešto zbog čega su drugi ljudi na vas ljuti? Naime, velika većina ljudi ne voli one ljude za koje smatraju da nisu dobri (koji su bezobrazni, sebični, škrti i drugo) ili pak one prema kojima osjećaju zavist (mahom prema ljudima koji imaju nešto što oni nemaju, misle da to neće moći nikada imati pa nisu spremni uložiti potreban trud da to možda jednog dana ostvare i onda su kivni). Vaši prijatelji spadaju dakle ili u prvu ili u drugu skupinu – to znači da ili vi morate dobro promisliti o vašim potencijalno socijalno nepoželjnim ponašanjima kojima odbijate druge ljude ili pak morate osvijestiti da ste okruženi krivim ljudima. U prvom slučaju, pokušajte ekperimentirati s nekim novim ponašanjima, u drugom slučaju bacite se u upoznavanje novih ljudi! Što se tiče nesanice i struja misli u koje bivate uvučeni, kako bi vremenom opet počeli (bolje) spavati, moj vam je najtopliji savjet da usvojite neku od korisnih tehnika, a o kojima možete saznati više na linku ovdje. Samo strpljivo i, sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.