Temper tantrum emocionalni je izljev, najčešće bijesa, a koji je rezultat djetetove frustracije zbog nemogućnosti da dobije ili ostvari ono što želi. Upravo kako ste ga i opisala, prepoznajemo ga po neutješnom i glasnom plakanju, vrištanju, prkošenju, pa čak i udaranju. Pokušaji smirivanja od strane roditelja (ili drugih osoba) bezuspješni su, barem prvo vrijeme njegova trajanja. Najčešće se javlja oko druge ali kod neke djece već i oko prve godine života i sasvim je normalno doživjeti ih i od strane djeteta od 4 godine. Tantrumi su dakle normalna pojava kod djece te dobi i događaju se jer klinci još nemaju dovoljno razvijen živčani sustav, emocionalne, kognitivne niti govorne sposobnosti s kojima bi mogli adekvatno izraziti i kontrolirati svoje potrebe. A iskreno, ako se malo zamislimo, nije ni većina odraslih puno bolja u tome samo se ti nedostaci u emocionalnoj regulaciji i izražavnju očituju kroz pušenje, konzumaciju alkohola i droga, pretjerano vježbanje, beskonačno scrollanje, svađe i tučnjave i drugo.

Što vam je dakle činiti?

Svakako pokušajte, koliko vam je to moguće, prevenirati neke tantrume. Tantrumi se najčešće događaju kada je dijete ljuto i frustrirano jer nešto želi, a ne uspijeva to dobiti. Mogu se dogoditi i kada je dijeto prestrašeno ili zabrinuto, pa čak i sretno ili uzbuđeno. Okidači mogu biti i umor, gladi i žeđ kao i onda kada je prisutno previše podražaja poput buke, svijetla (poput reflektora na koncertima ili iz izloga ili previše gledanja u crtiće, glazbene videe ili nešto drugo na ekranu, a što se brzo izmjenjuje i „titra“) i gužve općenito. Svakako pokušajte zadržati smirenost jednom kada tantrum krene, spriječite (samo)ozljeđivanje i pružite joj utjehu jednom kada oluja prođe. Pokušajte tada i doprijeti do nje – razgovarati o tome što se dogodilo s razumijevanjem i prihvaćanjem. Možete također početi učiti mindfulness te ga poučiti njemu i svoju djevojčicu. Ako se kroz koji mjesec situacija ne smiri, obratite se dječjem psihologu koji će prvenstveno vama roditeljima pomoći svojim savjetovanjem. Samo strpljivo, i sretno!

Kao i za većinu dječjih pitanja, strahove moramo promatrati u kontekstu razvoja. Strah i anksioznost sasvim su prirodan dio razvoja djeteta, baš kao što se te emocije prirodno javljaju kod odraslih, ali mogu biti zabrinjavajući ako njihov sadržaj nije primjeren razvojnoj dobi. Djeca različite dobi boje se različitih stvari, npr., prvi strah koji se javlja u dojenačkoj dobi je strah od odvajanja od roditelja. U drugoj godini života djeca imaju sve više strahova: strah od mraka, samoće, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), vjetra, kiše, tamnih boja, velikih objekata i drugo. Između treće i četvrte javljaju se strahovi od stranih ljudi, životinja, ružnih maski, promjena itd. U šestoj godini života djeca se počinju bojati bolesti, nesretnih slučajeva, duhova i drugo..Dakle, kako djeca rastu strahovi postaju sve apstraktniji sve do adolescencije u kojoj se npr. radi o akademskom neuspjehu ili strahu da smo neprivlačni. Što se tiče vašeg djeteta, postavila bih si nekoliko pitanja: - kada se pojavio taj strah? Koliko dugo traje? Koliko je intenzivan? Je li nekada intenzivniji više ili manje ili kada? Svakako je ključno dati do znanja djetetu da prepoznajete i validirate njegov osjećaj – da znate da je stvaran, da ima pravo na njega ali i da kao mama znate da ono čega se boji nije za njega uistinu opasno te da ćete mu pomoći da se upozna sa time čega se boji i da i on sam uvidi da nije opasno za njega onako kako izgleda. Kada se dijete tijekom izlaganja prestraši važno je to mu nježno ponoviti, zagrliti ga ako dozvoli ili mu pružiti ruku kako bi znalo da ima podršku. Nikako se smijati, zezati ga ili umanjivati njegov strah. Svakako je bitno ne forsirati ga i tjerati. Pokušajte mu pokazati simpatične igre sa kišom, kišobranom, lokvama, kao i sa vjetrom, kosom koja vijori pa ide na lice, osjećaj vjetra na tijelu, možete uzeti neke duge trake ili zmaja pa ih puštati na vjetru. Izlažite se zajedno i pokažite otvoreno svoju znatiželju prema tim fenomenima i svoju radost u njima. Ukoliko ne uspijete sami u tom procesu, a strah ne prođe kroz neko vrijeme, savjetujem da se obratite dječjem psihologu. Samo strpljivo i sretno!

Nisi ti kriva. Sad pročitajte još jednom prvu rečenicu. Pa još jednom. I sad još jednom. Udahni. Nisi ti kriva. Voljela bih vam napisati te tri riječi još tisuću puta u nadi da će kroz oči polako doprijeti do vašeg uma, a onda se spustiti sve do srca. Ovim riječima ne želim reći da vi niste nikada ništa loše napravila u toku vašeg odnosa jer bi to jednostavno bilo nemoguće i lagala bih vas kad bih vam to rekla ali, vi niste kriva, a još manje odgovorna, za emocionalne (i druge) probleme vašeg bivšeg partnera. Nažalost, jako puno ljudi je emocionalno nezrelo, nedostupno, istraumatizirano. No, svatko do nas odgovoran je zaliječiti svoje rane i traume, dal tijekom vlastitog psihoterapijskog procesa ili drugim putem, svakako nije pravedno niti ispravno dovesti našeg partnera u situaciju da mora trpiti posljedice naših neriješenih problema. Nemojte me krivo shvatiti, naravno da zdrav prijateljski i ljubavni odnos imaju utjecaj na zalječenje naših emocionalnih rana ali to nije i ne smije biti njihova primarna funkcija, a još manje imaju pravo biti uzrok nastajanju naših emocionalnih trauma. Iz tog razloga, a ovo vam kažem svim srcem, nastavite polako svojim putem sama – biti će vam teško ali će vam omogućiti ponovno posvetiti se sebi, svojim potrebama, a zašto i ne, vremenom će se otvoriti prostor za neku novu osobu u vašem životu, emocionalno zreliju i dostupniju s kojom će odnos biti obostran. Samo hrabro i sretno!

Što bi se dogodilo kada bi onu dragu kolegicu s posla jedan dan pozvali na kavu? Najgore što se može dogoditi je da vas odbije, a najrealnije što će se dogoditi je da ćete jedan dan otići na kavu i da će vam biti baš drago iako ćete veoma moguće prije te kave (a možda i nakon) biti malo uznemirena. Ili se probajte upisati na tečaj nečega što vas oduvijek zanima (keramika, heklanje, enologija, paragliding ili bilo što drugo) i dozvolite sebi upoznati neke nove ljude, ljude s kojima ćete imati zajedničke interese. Zašto vam ovo savjetujem? Imate 26 godina i iz vašeg pisma zaključujem da vi želite imati prijatelje. Život se tako odigrao da ste završila u „krivom“ društvu – društvo s kojim ne dijelite vrijednosti i interese i vremenom je to kumovalo prekidu prijateljstva. Prekidu za koji niste kriva ni vi niti oni, jednostavno niste bili dobar „par“. Lijepo je što ste povezana sa obitelji, što imate posao i odgovorna ste osoba ali smatram velikom štetom da osoba duboka poput vas ne dijeli svoj život sa par (sasvim dovoljno!) ljudi izvan obitelji, a s kojima ćete u narednih nekoliko godina, sigurna sam, izgraditi prekrasno prijateljstvo, a s jednim od njih zašto ne i ljubav, za sve postoji prvi put! Zato, umjesto da dozvolite strahu da bude pokretač vašeg života, neka to radije postane znatiželja prema životu i svemu onome što vam još može donijeti...Zapamtite, kako bi vam život poklonio lijepe stvari morate mu malo i vi pomoći, sretno!

Rekla bih da su četiri stvari ključne:

1. Prihvaćanje djeteta – kako bi moglo izrasti u osobu sa zdravim poštovanjem prema sebi i drugima, dijete mora osjećati da je ono prihvaćeno, prvenstveno u obitelji, a kasnije naravno i od strane vršnjaka. Zdravo samopoštovanje i razumijevanje i poštovanje prema drugim ljudima baza su na kojoj se grade zdravi emocionalni odnosi, prema sebi i sa drugim ljudima u zajednici.

2. Podizanje osjećaja kompetentnosti koji utječe na samopoštovanje – osjećaj da smo sposobni nešto učiniti. Kod djeteta je bitno razvijati taj osjećaj potičući ga da se izlaže izazovima prilagođenim njegovim trenutnim sposobnostima te da doživljava i pobjede i neuspjehe i da iz njih uči, razvija se i raste. Greške se ne kažnjavaju već usvajaju kao putokazi za napredak. Ti neuspjesi i gubitci nas pak uče sljedećoj bitnoj vještini

3. Nošenje sa negativnim emocijama što je prijeko potrebno za moći razviti sposobnost nošenja sa nelagodom i otpornost na životne nedaće, a koje će ga neminovno snaći putem. U svemu tome, važno je kod djeteta

4. poticati samostalnost i autonomiju, osjećaj da se može nositi sa životnim zahtjevima, i da to može učiniti bez tuđe pomoći ili da zna kada je vrijeme za pitati pomoć. Ovaj moj odgovor svakako nije iscrpan ali mislim da je dobra točka polazišta i trudi se biti smjerokaz iz kojeg nećete pogriješiti put. Sretno!

Masturbacija je sasvim normalna razvojna pojava u male djece i ne mora vas zabrinjavati. Najčešće se pojavljuje već između prve i druge godine života kada dijete otkrije svoje spolovilo, najčešće tijekom previjanja i kupanja. Obzirom da djeca stalno istražuju svijet oko sebe i same sebe, po prvi puta dodirnu ili protrljaju spolovilo i osjete ugodu, opuštanje, pa požele to ponavljati. Djeca najčešće masturbiraju pred spavanje, kada su pod stresom ili kada im je dosadno i u ovoj dobi ju još uvijek ne povezuju sa seksualnošću. Nikako joj nemojte poklanjati pretjeranu pažnju jer djeca vole pažnju (bila ona pozitivna ili negativna) te bi masturbacija zbog toga mogla postati češća. Kada se zabrinuti? Ako postane pretjerano učestala toliko da utječe na ostale dnevne aktivnosti, ako se dira na način da si prouzroči ozljede ili ako je tužna ili uznemirena ostatak dana svakako su alarmi koje bi trebalo uzeti u obzir i pokušati uvidjeti što je uzrok. U suprotnom, ignorirajte, probajte ju zainteresirati za druge aktivnosti – probajte joj ponuditi neki drugi ritual pred spavanje, a koji bi mogao prouzročiti ugodu i opuštanje npr. maženje s vama, čitanje, masaža glave ili drugo. Samo strpljivo, i ova će faza proći!

Svi znamo da ljubav (ponekad) boli. Ali to znanje nažalost nimalo ne umanjuje našu bol. Svakako najgore što možete sebi činiti je prepustiti se pretjeranom razmišljanju i analiziranju svega što je među vama bilo, prevrtanju vlastitih hipoteza o tome „šta bi bilo kad bi bilo“, mučenju same sebe pitanjem „zašto vas je ostavio“ ili pak kreiranju mentalne liste svega što ste pogriješili i što je možda dovelo do prekida. Šlag na tortu je stalkanje po društvenim mrežama i analiziranje svake njegove objave ili fotografije sa „što je pjesnik htio reći“ i „je li ovo neka tajna poruka upućena meni“. A što vam je onda činiti? Kada vam je svega previše, pustite vaše pjesme, gledajte fotografije i isplačite se do mile volje. Nazovite prijatelje, neka budu s vama u procesu oporavka. Kada se „malo sredite“ usmjerite se na traženje svega onoga što je zaista dovelo do prekida – vaše nepomirljive razlike, vaša i njegova negativna ponašanja i naučite nešto iz toga za buduću vezu – kako ne želite da se partner ponaša prema vama i kako se ne biste trebali ponašati vi te koje su vam stvari kod druge osobe „neprihvatljive“, s kojima ne možete napraviti kompromis. Osvijestite također što vam se svidjelo kod njega, zašto ste ga zavoljeli toliko – otkrit ćete što vam je bitno kod partnera (npr. jako je romantičan ili sviđa vam se što ima veliku strast prema svom poslu ili jako je ljubazna osoba itd) i što vas čini sretnom pa ćete to lakše prepoznati kod budućeg partnera, a koji se nadam da će biti „onaj pravi“. Svakako poslušajte podcast koji smo snimili na temu prekida, nadam se da će vam dati još koju korisnu smjernicu. I zapamtite, jedna od najtežih lekcija u životu je puštanje. Bilo da je riječ o ljubavi, krivnji, izdaji ili gubitku. Mi se borimo, držimo za zadnju slamku jer se bojimo promjene, bojimo se pustiti. No, možda je ipak došlo vrijeme da ga pustite. Pronađite nekoga tko vas uistinu cijeni, ta osoba je negdje i čeka da vas upozna. Sretno!

Draga mama, jako me pogodila činjenica da ste imali susret s pedofilom – neizmjerno mi je žao radi toga i nadam se da ćete vremenom i osobnom psihoterapijom uspjeti izliječiti tu traumu. Također me štrecnula i jedna vaša rečenica – osjećam kao da sam njima rodila svoje dijete. Ne znam zbog čega je u vama nastao taj osjećaj ali vjerujem da u njemu leži jedan od uzroka vaše netrpeljivosti i nepovjerljivosti prema baki i djedu. Žao mi je što se osjećate između dvije vatre, a vjerujem da se tako osjeća i vaš suprug. Ako sam dobro iščitala iz vašeg pitanja, vaš sin se nikada nije odvojio od vas na duže vrijeme niti je bio kod bake i djeda na duge periode. Svakako bih u tom slučaju išla na postupno udaljavanje – za početak, možete ga možda odvesti kod njih na tjedan dana, vidjeti kako je prošlo te sukladno rezultatu ponoviti za par tjedana i odvesti ga opet na tjedan dana ili dva, opet ovisno o tome kako dijete reagira. Svakako bi bilo dobro da ste prvo i vi tamo nekoliko dana kada ga dovedete i ukoliko je tamo dva tjedna da se zaletite na vikend. Pa za koji tjedan opet ponovite i tako cijelo ljeto s time da odvajanja produžujete ako sve štima. Biti će financijski i vremenski zahtjevno ali sigurna sam da ćete „preživjeti“ tako jedno ljeto. Odvajanje od mjesec i pol ne bih preporučila u vašoj situaciji osim ako nemate drugog izbora (a ne čujem da je to vaš slučaj). Samo asertivno i sretno, vi ste mama, ne zaboravite to nikad!

Budite s djetetom iskreni i smireni. 10 godišnjaci su već dovoljno veliki da se s njima otvoreno iskomunicira ovakva situacija i sasvim su ju sposobni razumjeti.

Pokušat ću raščlaniti na nekoliko ključnih koraka:
- pomozite djetetu da uvidi situaciju iz različitih perspektiva kako bi razvilo njezino dublje razumijevanje i objektivniji pogled,
- normalizirajte njegove „negativne“ osjećaje, a koje je sasvim normalno da ima obzirom da se osjeća napadnuto i neprihvaćeno od strane vršnjaka,
- jačajte njegovo samopoštovanje na način da se potiče njegova autentičnost i osobne vrijednosti, a koje su puno važnije od toga da se svidi svima (ili „vladajućima“) već samo onima koji ga cijene upravo takvo kakvo jest
- podučite ga stilovima komunikacije pomoću kojih se može obraniti od verbalnih napada kao i kome se može obratiti za zaštitu po potrebi.

Po načinu na koji ste postavili pitanje vjerujem da ćete to uspješno odraditi. Sretno i vama i djetetu!

p.s. pozivam vas da pročitate nove sadržaje na naslovnici budidobrobudice.com s temom emocionalnog razvoja djeteta i samoprihvaćanja u vršnjačkom okruženju. Planiramo webinar na ove teme pa možete ostaviti i svoja dodatna pitanja putem linka ovdje. 

Žao mi je što vaš suprug pribjegava jednoj od najgorih ucjena: da će vam oduzeti dijete. Prije negoli kažem išta drugo, želim vas podsjetiti na za vas (rijetku) dobru stavku u našoj sudskoj praksi, a ta je da se dijete ipak češće dodjeljuje majci ukoliko se mora donijeti odluka o skrbništvu. Nakon ovog praktičnog aspekta koji vam (možda) može donijeti malo umirenja, pokušati ću se osvrnuti na vaš odnos sa suprugom. Je li dijete maleno i možda još uvijek niste pronašli novi balans nakon njegova rođenja pa svađe uzrokuje veliki umor, promjene u odnosu i osobne frustracije zbog neispunjenih očekivanja? Također, moguće je da su problemi u odnosu postojali i ranije samo ih je dolazak djeteta dodatno “podebljao”. Moguće je da je to suprugova priroda tj. njegov standardni obrazac ponašanja kojeg ste prije lakše podnosili ili se vaš suprug promijenio zbog raznih životnih stresova. Kako god bilo, svakako je sigurno da prolazite kroz teško razdoblje s kojim se vaš suprug ne uspijeva (najbolje) nositi. Na vašem bih mjestu pokušala vrlo iskreno i ljubazno razgovarati s njime o svemu ovome što vas muči kada je dobrog raspoloženja (ne u toku svađe) i postavila bih granice koje su vam prihvatljive (što si smije dozvoliti u odnosu s vama). Ako je svjestan svojih slabosti i mana, i voljan je raditi na njima, ostala bih uz njega i pomagala mu da se promijeni, naravno, ukoliko sve to ima za vas smisla, ljubav je postojana i zaista primjećujete njegov napredak. U suprotnom, pokrenula bih se u smjeru organizacije svog života (i života svog djeteta) na veliku životnu promjenu, a ta je napuštanje supruga. Ukoliko to ne možete sami, potražite pomoć nekog bližnjeg (obitelj, prijateljica) a ukoliko zaista nemate nikoga tko vam može pomoći obratite se nekoj udruzi za zaštitu i pomoć ženama (ne znam gdje živite pa ne znam koga sugerirati ali google sigurno zna). Samo hrabro i sretno!