Ne mogu se potpuno izliječiti. Anksioznost je prirodna, normalna i zdrava ljudska reakcija koju svi povremeno osjećamo, a koja ima zaštitnu funkciju u našem preživljavanju.

Napadi panike eskalacija su tih simptoma i mogu se dogoditi i osobama koje nemaju panični poremećaj, posebno u izrazito emocionalno preplavljujućim situacijama (npr. traumatična iskustva poput napada, požara, nesreće i slično).

Ono što se može izliječiti jest panični poremećaj, odnosno začarani krug napada panike u koji se osoba zapetlja i iz kojeg ne zna kako izaći. Uz pomoć psihoterapije (posebno kognitivno-bihevioralne terapije i terapija trećeg vala, poput mindfulnessa) može se naučiti:

• tolerirati anksioznost,
• postupno se izlagati onome čega se bojimo,
• osvještavati i propitivati negativne misli bez upadanja u njihovu zamku,
• mijenjati nefunkcionalna vjerovanja o opasnosti svijeta i vlastitoj sposobnosti da se nosimo sa životom.

Više o ovim tehnikama možete pogledati u našem videu: Anksioznost, strah i napadaji panike: istražili smo koje tehnike za pomoć savjetuju stručnjaci.

Ukratko, iako nije moguće "izliječiti" anksioznost niti se potpuno "cijepiti" protiv napada panike, mnogi postižu stabilnost i povlačenje simptoma uz pravilan pristup. Moj vam je najtopliji savjet da što prije krenete na terapiju i suočite se s ovim problemima, koji mogu značajno utjecati na kvalitetu života. Što ranije krenete, veća je vjerojatnost da ćete brže ponovno biti dobro. Sretno!

Pomoći djetetu koje se suočava s anksioznošću i depresijom, a nema podršku i vodstvo stručnjaka, zahtjevno je. Prvo što mi pada na pamet jest pitanje – zašto ne surađuje ni s kim stručnim?

Ako roditelji odbijaju takvu mogućnost, prvi je korak educirati ih i podržati – pomoći im da prihvate da se njihovo dijete suočava s ovim problemima, upoznati ih s time o kakvim se poteškoćama radi te normalizirati i destigmatizirati stručnjake koji mogu najbolje pomoći njihovu djetetu. Pri tome primarno mislim na psihologa ili psihoterapeuta, s obzirom na to da u razvojnoj dobi nije preporučljivo propisivati psihofarmake ako postoje i druge opcije. Ako pak dijete odbija surađivati sa stručnjakom, važno je stvoriti sigurno okruženje za njega i raditi na međusobnom odnosu kako bi se osjećalo sigurno, prihvaćeno i podržano. Ključno je da zna da vam je stalo do njega i njegovih osjećaja, da je u redu osjećati sve što osjeća te da postoje načini kako mu može biti bolje. Puno pitajte i slušajte, bez dijeljenja savjeta i nuđenja gotovih rješenja – recite mu da čujete da mu je teško i da ćete mu biti podrška.

Bez pritiska pokušajte saznati razloge njegova odbijanja (najčešće su to sram ili nepovjerenje). Objasnite mu da traženje pomoći nije znak slabosti, već čin velike hrabrosti. Naime, najlakše je praviti se da je sve u redu, glumiti i gurati probleme pod tepih, dok se pravi junaci hvataju u koštac s izazovima – nekad sami, a nekad uz pomoć drugih. Nitko od nas ne može i ne mora sve moći sam, pa tako ni on. Ako i dalje postoji otpor, pokušajte ga pozvati barem na jedan susret sa stručnjakom, bez pritiska na nastavak. Također mu objasnite da ne mora odmah s nekim "kliknuti" te da uvijek postoji mogućnost promjene terapeuta. Ako dijete i dalje odbija individualnu terapiju, možda bi pristalo na obiteljsku terapiju? To djeci često zna biti i najbolji oblik terapije jer se mnogi simptomi razvijaju ili održavaju upravo u obiteljskom okruženju.

Svako dijete treba sigurnost, podršku i pozitivne interakcije s bližnjima – bilo da su to roditelji, netko drugi iz obitelji ako odnos s roditeljima ne funkcionira, nastavnik, stručni suradnik u školi ili prijatelji. Potaknite ga da izrazi svoje emocije kroz crtanje ili pisanje, ovisno o tome što mu više odgovara. Te aktivnosti mogu mu pomoći u suočavanju s osjećajima. Također bi bilo korisno da se bavi nekom fizičkom aktivnošću, jer svaka tjelovježba poboljšava ne samo zdravlje već i raspoloženje.

Štogod činili, uvijek budite strpljivi, blagi i podržavajući – kritika i pritisak su zadnje što mu treba. Sretno!

Žao mi je što ste zapeli u odnosu iz kojeg želite izaći, ali ne znate kako. Svima nam se to može dogoditi – ponekad je srce jače od razuma.

Manipulativne osobe često daju upravo toliko pažnje ili ljubavi koliko je potrebno da ostanemo vezani i nastavimo čekati na još. Naš mozak, poput mozga ovisnika, uporno traži još te pažnje, nadajući se povratku onoga što smo imali na početku. Kako biste se uspjeli polako izvući, napišite popis svih razloga zašto ovaj odnos nije zdrav za vas i zašto želite otići. Osvijestite cijenu koju plaćate ostankom – u obliku propuštenih prilika, loših osjećaja, gubitka želje za aktivnostima, druženjima ili osjećaja manje vrijednosti.

Svaki put kada osjetite poriv popustiti, pogledajte popis i pokušajte se suzdržati. Pripremite se da će biti teško, ali zapamtite – zaslužujete bolje. Potražite podršku prijatelja, bližnjih, a po mogućnosti i terapeuta koji će vam pomoći proći kroz ovaj proces. Budite nježni i suosjećajni prema sebi. Grlim vas i želim vam puno snage!

Poštovana, jako mi je žao što su vaša dosadašnja iskustva s muškarcima negativna i što se osjećate nevidljivo, neuvaženo i nepoštovano. Važno mi je da osvijestite kako zbog toga niste ni manje vrijedni ni krivi te da i vi zavređujete da vas netko voli i cijeni zbog onoga što jeste – u cjelini.

Kako biste u budućnosti prevenirali ovakva iskustva i zaštitili se, predlažem da se ozbiljno i samouvjereno posvetite postavljanju granica. To znači da već na prvom susretu otvoreno kažete što želite, a što ne želite, i da se toga dosljedno držite. Ako vas netko želi samo iskoristiti, nakon prvog spoja vam se vjerojatno više neće javiti. Na isti način postupite i sa svojim očekivanjima od odnosa i partnera – izražavajte se otvoreno i direktno, bez igranja. Ljudi koji žele nešto ozbiljno obično cijene iskrenost i to će im biti dodatan poticaj da vas dublje upoznaju, dok će oni koji žele samo površan odnos odustati sami. Zapamtite, bolje je biti iskren i autentičan – možda će vas na drugi spoj pozvati samo jedan dečko, ali taj je pravi. Ostali su samo smetnja, šum i gubljenje vremena.

Također, razmislite u kakvim se krugovima ljudi krećete. Možda nije problem u vama, već u ljudima koje upoznajete. Nažalost, neki dijelovi društva normaliziraju površne odnose i objektiviziranje žena pa vam se može činiti da su svi muškarci takvi i da danas više nije moguće pronaći nekoga s iskrenim namjerama – no to nije istina. Pokušajte promijeniti okruženje – učlanite se u neku udrugu koja se bavi hobijem koji volite, posvetite se volontiranju ili se priključite planinarskom društvu. Cilj je pronaći ljude koji dijele vaše vrijednosti i koji životu pristupaju jednako ozbiljno i duboko kao i vi.

Ne dajte se uvjeriti da su svi muškarci isti – ima i onih koji samo čekaju priliku da vas upoznaju i zavole na iskren i predan način.

Sretno!

Poštovana, vjerujem da vas ta stalna napetost i briga jako iscrpljuju. Svakodnevni strahovi veliki su teret i značajno utječu na kvalitetu našeg života. Je li to oduvijek tako ili ste se tek nedavno počeli osjećati ovako? Jeste li nedavno doživjeli neku traumu (netko vama drag iznenada je umro, razbolio se ili doživio nesreću)?

Ukoliko niste ni sami sigurni koji bi mogao biti razlog, pokušajte se raspisati. Zapisujte situacije u kojima osjetite strah – to može pomoći da identificirate obrasce i razloge iza tih osjećaja. Pitajte se tada: "Što mi je upravo prošlo kroz glavu?" Ako ne možete osvijestiti misao, zapitajte se: "Što mi je moglo proći kroz glavu da se sada ovako osjećam?" Kroz ovu vježbu s vremenom ćete prikupiti materijal na kojem možete raditi – uzroke vaših strahova.

Kako biste se uspješnije nosili s negativnim mislima, nemojte ih hraniti (kreirati u glavi scenarije) već ih pokušajte preispitati: "Koji su dokazi da je moja misao točna? Ima li dokaza koji govore protiv mog straha? Obistine li se moji strahovi inače ili pretjerujem? Da mi prijateljica ovo ispriča, što bih njoj rekla?"

Svakako, ako već niste, podijelite ovaj svoj strah sa suprugom – on se sa svoje strane može potruditi češće javiti, ali i biti vam podrška u vašem procesu suočavanja s ovim problemom.

Ponajviše zbog vas same, bilo bi korisno kada biste se odlučili na razgovor sa stručnjakom (psihoterapeutom ili psihologom) koji će vam pomoći usvojiti zdravije načine razmišljanja, osjećanja i nošenja sa stresom. Također, kako biste samostalno smanjivali svoju napetost, dobro je posvetiti se fizičkoj aktivnosti (makar šetnjama), meditaciji i svemu onome što vas opušta. Više o takvim tehnikama možete pogledati u našem videu: Kako smanjiti doživljaj i utjecaj stresa uz pomoć tehnika za opuštanje.

Samo hrabro i sretno!

Kako biste se osjećali dobro i nakon prestanka uzimanja lijekova, važno je raditi na promjeni starih obrazaca razmišljanja i ponašanja koji su vas dovodili do depresivnog, napetog i prestrašenog stanja. Naše su emocije često posljedica negativnih obrazaca mišljenja i ponašanja, koji proizlaze iz duboko ukorijenjenih nekorisnih vjerovanja, stavova i pravila o životu, drugim ljudima i nama samima. Zato vam toplo savjetujem da razmislite o psihoterapiji. Ona vam može pomoći da razvijete zdravije i funkcionalnije načine razmišljanja, osjećanja i svakodnevnog funkcioniranja, uz podršku i vodstvo stručne osobe.

Samo uzimanje lijekova nije dovoljno – važno je tretirati problem holistički, uzimajući u obzir sve čimbenike koji su mogli utjecati na njegov nastanak i održavanje. Kad se hvatamo u koštac s ovim izazovima, trudimo se djelovati sa svih strana kako bismo spriječili povratak tegoba nakon prestanka terapije. Važno je napomenuti da nije moguće „cijepiti se“ protiv navedenih emocija, ali je moguće razviti nove, zdravije načine suočavanja sa životnim izazovima. Također možete naučiti prepoznavati obrasce koji upućuju na povratak starog stanja te reagirati na vrijeme kako biste spriječili pogoršanje. Moguće je biti bolje i živjeti kvalitetno – čak postati zahvalan svom tijelu jer nas je primoralo na promjenu koja vodi boljoj kvaliteti života.

Pozivam vas da se odvažite na putovanje unutar sebe i otkrijete novi način življenja zbog kojeg će vaš život postati smisleniji, a vi svakim danom sve hrabriji i odlučniji pisati svoju priču. Sretno!

Pozdrav i vama! Nije čudno niti nenormalno to što mislite o nekome godinama nakon viđanja. Razlog za to najvjerojatnije će biti jedan od sljedećih, a kako ih budete čitali, vjerujem da ćete prepoznati onaj pravi. Najčešće se radi o tome da u sadašnjem životu nemamo jednako emocionalno zadovoljavajući odnos s novom osobom pa krenemo idealizirati prošlost – zaboravljamo na ono loše i sjećamo se samo lijepih trenutaka s tom osobom te žudimo ponovno osjetiti ono što smo tada osjećali.

Lako je moguće i da ste prekinuli, a da niste zatvorili priču. Ljudima treba „closure“ – zatvaranje jednog poglavlja kako bi mogli otvoriti novo. Kada taj trenutak izostane, često se vraćamo u prošlost u potrazi za odgovorima koji bi nam napokon donijeli mir, posebice ako se radilo o izrazito bolnom iskustvu. Moguće je i da je ta osoba ostavila snažan emocionalni trag na vas, što ne znači nužno da joj se želite vratiti – možda je jednostavno bila važan dio vašeg života.

Ako osjećate potrebu javiti joj se, tada su razlozi vjerojatno povezani s nekom od prethodno navedenih situacija. Koja god bila istina, vaša je – osvijestite je, prihvatite i postupite u skladu sa svojim srcem. Ako još uvijek ne uspijevate dokučiti pravi razlog, pokušajte svakodnevno pisati. Srce se razlije na papir u obliku riječi, pa je lakše pročitati što se u njemu zaista skriva. Sretno!

Veza s osobom koja ima granični poremećaj ličnosti (BPD) ispunjena je intenzivnim emocijama, ali uz puno truda s obje strane može postati zdrava i uspješna. Kao i svaka veza između dvoje ljudi, i ova ima svoje izazove, od kojih su neki specifični za ovaj poremećaj. Ključno je da se dobro educirate o čemu se tu zapravo radi. Granični poremećaj ličnosti karakteriziran je obrascem nestabilnosti i preosjetljivosti u međuljudskim odnosima, nestabilnošću slike o samom sebi, ekstremnim fluktuacijama raspoloženja te impulzivnošću. Shvaćanje, dakle, da su neki emocionalni ispadi rezultat poremećaja, a ne namjerno ponašanje, može vam pomoći da razvijete više empatije. Naučite prepoznavati okidače koji bi mogli izazvati prekomjerne reakcije i pokušajte ih izbjegavati, te vježbajte strpljenje – ne uzimajte svaku njenu reakciju osobno. Naučite tehnike smirivanja, poput disanja i vizualizacije, kako biste ostali mirni u teškim situacijama. Naravno, koliko vam je to moguće.

U svemu tome mislite i na sebe, postavite granice i budite dosljedni u njihovom čuvanju. Važno je da ih komunicirate s ljubavlju i dosljedno ih primjenjujete, kao npr. "Razumijem da se bojiš da ću te napustiti, ali to ne znači da mi smiješ urlati u lice i zahtijevati da riješimo stvari sada. Razgovarat ćemo se kada se oboje smirimo, neću te ostaviti, samo trebam pola sata da posložim misli, u redu?" Pokazujte da ste tu i da ju volite, ali se nemojte dovesti u poziciju „spasitelja“ ili terapeuta – na njoj je da krene u proces psihoterapije i posloži što se posložiti mora, a na vama je da budete podrška na tom putu, ukoliko budete osjećali da je to ono što želite. I ne zaboravite na sebe u svemu tome. Sretno!

Iskreno mi je žao što ste morali proći kroz sve ovo što ste mi opisali. Za otići iz ovakvog odnosa trebalo je jako puno hrabrosti – skidam vam kapu. Iako ste mladi, vi ste jedna jako pametna i mudra žena koja je veoma brzo proniknula u pravu prirodu svog supruga i ja za vas nemam nimalo straha da će vam se ovakva situacija ponoviti u budućnosti. Vaši su osjećaji anksioznosti, straha i krivnje prirodni i očekivani zbog svega što ste prošli, i važno je da si dopustite osjećati ih, no cilj bi vam trebao biti polako ih početi otpuštati. Krivnji zaista ne bi trebalo biti mjesta u vašem srcu – ako mi sami nismo manipulatori i pokvareni, ne očekujemo to od druge strane.

Sasvim je normalno da u početku niste prepoznavali takva suprugova ponašanja jer vam ona nisu prirodna i nemate s njima iskustva. Dakle, svakog od nas moguće je prevariti jednom. Dvaput je već teže. Vi sada jako dobro poznajete strategije i manipulacije poput izazivanja osjećaja krivnje, gaslightinga (iskrivljavanje stvarnosti) koji čini da se osjećate “ludom”, pokušaja izolacije od obitelji i prijatelja, nedostatka empatije, agresivnosti (unošenje u lice, stiskanje ruku, vrijeđanje). Sve su to alarmi koji će sljedeći put glasno zvoniti ukoliko se takva ponašanja budućeg partnera pojave, i nema potrebe strahovati od te mogućnosti.

Umjesto toga, posvetite se, kako ste i napisali, svom obrazovanju i poslu, svojoj obitelji i prijateljima, svojim hobijima i interesima. Radite na sebi i svom razvoju, a onaj pravi će doći kada mu se najmanje budete nadali. U međuvremenu, dobro promislite o tome kakvog partnera i kakav odnos želite pa ćete ga znati prepoznati kada ušeta u vaš život. Samo hrabro i sretno!

Suočavanje s narcisoidnom šeficom koja vas sabotira može biti izuzetno emocionalno iscrpljujuće. Budući da se nalazite u ovakvoj situaciji, moj najtopliji savjet je da promislite i isplanirate „kako izvući živu glavu odatle”. Svakodnevno na poslu provodite najmanje osam sati, a svaki taj sat proveden u "paklu" može ostaviti značajne posljedice na vaše mentalno zdravlje. Najvjerojatnije ste žrtva mobinga — možda samo od strane šefice, a možda je već počela okretati i druge kolege protiv vas. Nažalost, često čujem ovakve priče, a rijetko koja ima sretan završetak; sudski postupak ili bolovanje najčešći su ishodi. Imate nekoliko opcija. Prva je optužba za mobing, pri čemu je važno što prije potražiti pravni savjet i zaštitu. Proces može biti dug i emocionalno zahtjevan, ali ako ste spremni boriti se, moguće je ishoditi neki oblik pravde, primjerice otkaz šefici ili isplatu otpremnine vama. Ako vam takav scenarij ne odgovara, razmislite o pripremi „izlazne strategije”. Iako bi vaš odlazak možda bio upravo ono što šefica želi, zapitajte se je li vaše zdravlje vrijedno ostanka u takvom okruženju. Ako već razmišljate o promjeni posla, pokušajte pronaći novi posao prije nego što date otkaz.

Dok ste još u trenutnom radnom okruženju, vodite detaljnu evidenciju o svim komunikacijama, zadacima i potencijalnim oblicima sabotaže. Sačuvajte e-mailove, poruke i bilješke o svim relevantnim situacijama. Također, pokušajte ne reagirati emocionalno na njene opaske jer time smanjujete njezin utjecaj nad vama. Postavljanje granica ključno je u ovoj situaciji. Nemojte dopustiti da vas vrijeđa pred drugima, preuzima zasluge za vaš rad ili vam daje nerealne zadatke. Vježbajte asertivnu komunikaciju — ona vam omogućuje da ostanete profesionalni, ali istovremeno zaštitite sebe. Ako već niste razgovarali s nekim od povjerenja u firmi, pokušajte to učiniti. Možda i drugi primjećuju njezino ponašanje; provjerite kako okolina reagira. Je li takva samo prema vama ili i prema drugima?

Bez obzira na odluku koju donesete, zapamtite da je vaše zdravlje najvažnije. Ne postoji radno mjesto koje je vrijedno gubitka mentalnog i fizičkog zdravlja. Budite hrabri i sretno!