Emocionalno prejedanje je najčešće (nezdravi) način suočavanja s neugodnim emocijama poput tuge, dosade, usamljenosti, ljutnje ili anksioznosti. Prvi korak je razumjeti zašto i kada vam se to događa (okidači), usvojiti neke nove, zdravije načine suočavanja s neugodom pa postepeno iskorijeniti stare i loše obrasce prejedanja. Kako biste osvijestili kada vam se to događa, počnite voditi dnevnik u kojem ćete zapisivati sve situacije kada posežete za hranom. Pomognite si sljedećim pitanjima: Iz kojeg sam razloga sada posegnula za hranom (glad, dosada, umor, tjeskoba, usamljenost)? Ako osvijestite da ste gladni, razmislite što bi bilo dobro (i zdravo pojesti). Ako osvijestite da je neki drugi razlog okidač, pitajte se treba li vam baš sada hrana ili nešto drugo (odmor, razgovor, utjeha distrakcija)? Zapišite obavezno što ste jeli i kako ste se osjećali prije i poslije jela.

Sve ovo pomaže u prepoznavanju loših obrazaca koje treba mijenjati kao i u osvještavanju pravih potreba koje ste do sada utaživali hranom, a zapravo je potreba bila neka druga. Npr. ako koristite hranu za smirenje radije prošetajte, popijte čaj, duboko dišite, crtajte, slušajte glazbu. Kratka vježba, istezanje ili meditacija puno će više pomoći od prejedanja ako ste pod stresom. Ukoliko ste pak usamljeni, radije nazovite prijatelja pa popričajte ili odite na kavu zajedno. Kada osjetite poriv za emocionalnim jedenjem, odgodite za 5 minuta i za to vrijeme radite nešto drugo – znam da je teško izdržati, ali često poriv prođe sam od sebe kada ga ne utažimo odmah.
Osvještavajte i izgovore koje sami sebe pričate poput “od sutra ću na dijetu” ili “ma šta je sad jedna feta torte više” i slično – obavezno bilježite i njih i naučite imati spreman odgovor na svaku. Ako pak pokleknete važno je da se ne osuđujete – nema ništa gore za samopoštovanje, ali i promjenu loših navika, samokažnjavati se zbog neuspjeha – nije sve izgubljeno i vi niste loša osoba. Svaka promjena je proces i zahtjeva jako puno truda i strpljenja, ali i pogrešaka putem.
Stoga, ako kiksnete, recite sebi “ok, nisam trebala, sada se ne osjećam dobro, idemo dalje hrabro”. Svakako je važno da se naučite nositi s neugodnim emocijama na funkcionalan način – terapijsko pisanje, razgovor s bliskim ljudima, mindfulness, sport, bilo koji hobi koji vas ispunjava i opušta.
Pozivam vas da poslušate naš podcast na ovu temu. Ukoliko uvidite da ne možete sami, potražite stručnu pomoć psihoterapeuta koji će vas voditi u ovom procesu promjene i rasta. Sretno!

Poštovana, iskreno mi je žao što prolazite kroz ovu situaciju, vjerujem da vam je strašno teško i da ste preplavljeni strahom i brigom – biti majka troje djece, brinuti se o teško bolesnom sinu i imati istovremeno novorođenče s gripom zaista je emocionalno iscrpljujuće, posebno kada se osjećate sami u tome. Ono što je sada od apsolutne važnosti je da vi budete dobro – znam da možda zvuči suprotno od očekivanog, ali ako vi niste dobro ne možete biti tu za svoju djecu.
Stoga, ako već niste, potražite za sebe pomoć i podršku u svim dostupnim oblicima – od bližnjih (nekog iz obitelji ili prijatelja s kojim možete otvoreno razgovarati i dobiti utjehu, ali i koji može uskočiti i praktično pomoći), kao i stručnu pomoć psihologa ili neku grupu podrške za roditelje s teško bolesnom djecom – ponekad nas najbolje mogu razumjeti i pomoći nam upravo oni koji prolaze isto. Tehnike disanja poput 4x4x4 (4 sekunde uzdišete, 4 držite dah pa 4 izdišete) mogu biti od velike pomoći za sabrati se u trenucima kada se osjećate preplavljeno. Više o njima možete pogledati na sljedećem linku.
Što se tiče vaše bebice, pretpostavljam da ste u kontaktu s liječnicima i da činite sve što je u vašoj moći i važno je da se fokusirate upravo na to – puno maženja, dovoljno tekućine, praćenje simptoma i, naravno, posjet pedijatru ako se stanje ne poboljšava. Fokus na akciju, a ne na katastrofične misli može malo umiriti um, važno je da ne hranite takve misli i da ne stvarate u glavi ružne scenarije. Što se pak tiče vašeg supruga, predlažem vam da pokušate iskreno i otvoreno porazgovarati s njime – sasvim je moguće da on ne zna kako izraziti brigu ili se nosi s tim tako da se povlači u sebe ili jednostavno ne zna kako pomoći – recite mu zato otvoreno što očekujete od njega i kako može biti koristan. Nadam se da će se tako trgnuti i početi ravnopravnije dijeliti s vama teret roditeljstva koji je trenutačno dosta težak.
Ne zaboravite, koliko god mislite da ste snažni, i sigurna sam da jeste jer sve ovo nosite na svojim leđima, ne morate, zaista ne morate i ne biste trebali prolaziti sami. Najveći znak snage je ponekad priznati sami sebi i drugima da ne možemo sami i pitati pomoć.
Čuvajte se, sretno!

Iskreno mi je žao što prolazite kroz sve ovo, vjerujem da se osjećate iskorišteno, izmanipulirano i iznevjereno. Onaj kojem trebate moći vjerovati, vaš suprug, svakodnevno vaš život čini paklom. Iz svega što ste mi opisali čujem da ste žrtva zlostavljanja – nasilje nije samo fizičko, postoji i psihičko nasilje i njegove posljedice razorne su po naše psihofizičko zdravlje, osobni integritet i dostojanstvo. Sve ovo što doživljavate nije normalno, ne morate se na to naviknuti i zaista je važno da zaštitite sebe i svoje dijete.
Na vašem bih se mjestu za početak otvorila nekome od povjerenja (nekome iz vaše obitelji ili prijateljima) – sve ovo ne smijete i ne možete prolaziti sami, a posebno će vam trebati pomoć ukoliko/kada se odlučite na odlazak. Nadalje, važno je da potražite pomoć – javite se čim prije nekoj od udruga za zaštitu i pomoć ženama koje trpe zlostavljanje – oni će vas ne samo pravno savjetovati (surađuju s odvjetnicima koji se bave ovim područjem prava) već će vam moći pružiti i prijeko potrebnu psihološku podršku kako biste sačuvali svoje zdravlje, ali i postali motiviraniji i osnaženiji za donijeti potrebne odluke.
I nemojte se libiti prijaviti svako zlostavljanje - uhićenje je snažna poruka da se ne može nekažnjeno ponašati tako, kao i da nećete dozvoliti da se tako ponaša prema vama. Vaš suprug se neće promijeniti, ali vi možete donijeti odluku da sebe i dijete zaštitite od daljnjeg zlostavljanja. Zaslužujete da vas netko voli i poštuje, nemojte odustati...zbog svoje djece, ali i zbog same sebe.
Samo hrabro, i sretno!

Poštovanje, žao mi je da se već godinama borite s ovim neugodnim poremećajem. S obzirom na to da punih 7 godina koristite antidepresive i da se sada ponovno suočavate s intenzivnim anksioznim epizodama, važno je dobro razmisliti što i kako dalje.
Zoloft (sertralin) nije zastario – i dalje je jedan od češće propisivanih antidepresiva, ali, baš kao ni ostali lijekovi, nije nužno najbolji izbor za svakoga. Postoji mogućnost da vaša psihijatrica predloži povećanje doze Zolofta, iako bi bilo dobro kada biste ju podsjetili da ste se u prošlosti lakše prilagodili na Eliceu (escitalopram) ili pak da razmotrite neki drugi antidepresiv koji biste mogli uvesti umjesto Zolofta. Što se pak tiče Bromazepama (benzodiazepin) i Sanvala (zolpidem), oboje izazivaju naviku te, ako se uzimaju duže vrijeme, može doći do razvoja psihičke i fizičke ovisnosti. Lijek se stoga smije koristiti samo za privremeno liječenje. Ako ih koristite redovito, oni bi mogli pridonijeti oscilacijama raspoloženja i povećati osjetljivost na anksioznost. Dugoročno, psihijatrica bi mogla razmotriti alternativu.
Svakako smatram da o svemu ovome morate razgovarati sa stručnom osobom, liječnikom - vašom psihijatricom i/ ili razmisliti o konzultacijama s nekim novim psihijatrom kako biste dobili drugo mišljenje i mogli donijeti najbolju odluku za vaše zdravlje. Ono što bih voljela potaknuti jest i vaš odlazak kod psihoterapeuta. Naime, anksioznost i njeni poremećaji se uspješno liječe kognitivno-bihevioralnom psihoterapijom, u kombinaciji s lijekovima ili čak bez.
Obzirom da se, unatoč farmakoterapiji, već godinama borite s tim problemima ne bi bilo loše odvažiti se na taj korak. Više o anksioznosti i paničnom poremećaju možete pogledati u našem videu.
Samo hrabro, i sretno!

To je sasvim razumljivo – često racionalno znamo da nešto za nas nije dobro, a ipak nismo spremni to promijeniti. Taj sukob između razuma i srca onaj je koji vas drži zarobljenom u tom toksičnom odnosu. Pokušajte iskreno porazgovarati sama sa sobom: Zašto ne želite otići? Čega se bojite? Čemu se još nadate? Što još priželjkujete dobiti u tom odnosu? Što vas zadržava u njemu? Možda se stalno u sebi vraćate na one rijetke dobre trenutke i još uvijek se nadate da bi se stvari mogle popraviti. Možda se bojite povrijediti partnera. Možda ste jednostavno toliko navikli na njega da ne možete zamisliti život bez njega, čak i ako većinu vremena niste sretni u tom odnosu. Pokušajte svakako sagledati vaš odnos iz neke druge perspektive – da je to vaša prijateljica, što biste njoj savjetovali? Osvijestite i zapišite sve cijene koje plaćate zato što ostajete u tom odnosu i čitajte ih onda kada osjetite nadu da će biti bolje. Pokušajte zamisliti svoj život bez njega – što gubite? Što dobivate odlaskom iz tog odnosa? Kako bi mogli izgledati vaši dani bez svih trzavica i loših osjećaja zbog tog odnosa? Svakako imajte na umu da se taj “I'm done” trenutak gradi postepeno, svakodnevnim osvještavanjem (i bilježenjem) svega lošeg što vam taj odnos donosi, svega što zbog njega gubite i spoznavanjem drugačijeg života koji biste mogli imati da se maknete iz te loše priče. Pri donošenju odluke slušajte više razum, a manje emocije – nekada odlazimo i od onih koje (mislimo da) volimo ako je njihova blizina opasna za nas, našu dobrobit i životno zadovoljstvo. Sigurna sam da ćete se i dalje dvoumiti, ali sama činjenica da ste sada svjesni da odnos nije dobar za vas znak je da ćete vremenom doći i do točke kada će prekid biti logičan i provediv korak. Ne zaboravite, ne morate biti potpuno spremni da odete, morate samo odlučiti da zaslužujete bolje i provesti tu odluku unatoč njenoj težini. Samo hrabro i sretno!

Završavanje toksičnog odnosa uvijek je teško, a često nam se čini i nemoguće, s obzirom na to da smo najčešće “ovisni” o tim osobama i odnosima – oni su u pravilu emocionalno jako nabijeni, strastveni, prožeti manipulacijama, osjećajima krivnje ili čak srama. No, važno je osvijestiti da je naše zdravlje najvažnije i da zaslužujemo imati lijep odnos u kojem se osjećamo sigurno i voljeno. Kako biste uspjeli prekinuti takav odnos, prvi korak je priznati sami sebi da odnos nije zdrav – nije normalno često se osjećati loše u vezi, nesigurno, tužno, zabrinuto, krivo ili posramljeno. Pokušajte se sjetiti i prepoznati toksične obrasce ponašanja i "red flagove" koje bi bilo dobro da ste tada poslušali, sve s ciljem da se isto ne ponovi u budućim odnosima. Nakon toga, važno je da donesete odluku svjesno i racionalno, a ne u nekom emocionalnom trenutku (poput svađe) te da se te odluke i držite, koliko god bilo teško. Možete imati i "joker zovi" prijateljicu ili prijatelja, kojeg možete nazvati onda kada biste najradije posustali u svojoj odluci. Kako biste što rjeđe bili u tako izazovnoj situaciji, svjesno se trudite ne odgovarati na poruke ili pozive te osobe (iako se oni možda čine bezazlenima, jer se na prvu ne tiču vašeg odnosa – npr. pita vas neku informaciju) te izbjegavajte neko vrijeme mjesta gdje postoji velika vjerojatnost da ćete se sresti. Ako pak morate komunicirati (zbog djece, posla), svedite razgovore na minimum i neka budu fokusirani isključivo na temu od zajedničkog interesa. Potražite obavezno podršku bližnjih, a zašto ne i terapeuta – najbitnije je da ne prolazite kroz sve ovo sama jer će biti daleko teže i manja je vjerojatnost da ćete uspjeti u svom naumu. Stavite napokon fokus na sebe – umjesto da se i dalje žrtvujete za tu vezu, radite sve ono što vas ispunjava, posvetite se novim projektima i ljudima. Svakako budite spremni na krize – usamljenost, grižnju savjesti i nostalgiju za lijepim zajedničkim trenucima. To je normalno i ne znači da ste donijeli krivu odluku, već samo da ste čovjek. Svakako se nemojte vraćati partneru ako niste sigurni da će stvari biti drugačije, a to, nažalost, najčešće nije tako. Koju god odluku donesete, imajte na umu da zaslužujete zdrav i sretan odnos s nekim tko čini da se uz njega osjećate bolje čak i kada je život težak. Samo hrabro i sretno!

Poštovana, ovo što proživljavate nije rijetkost u dugim brakovima, posebno nakon što djeca odu od kuće. Sindrom "praznog gnijezda" često uzrokuje velike promjene u dinamici partnerskog odnosa – djeca odu od kuće i odjednom nastane praznina. Ako su se partneri godinama pretežito usmjeravali na djecu, a manje na njegovanje međusobnog odnosa, ta se distanca najedanput osjeti. Vaš muž, kao i vi, suočava se s ovom promjenom na svoj način – njegovo povlačenje ne znači nužno da mu nije stalo, već možda proizlazi iz gubitka svrhe ili straha od starenja. To svakako ne znači da morate ignorirati svoje potrebe. Potičem vas stoga da pokušate razgovarati otvoreno i bez optužbi sa svojim suprugom. Fokusirajte se u tom razgovoru na ono što osjećate. Primjerice, umjesto da mu kažete: "Postao si hladan", pokušajte s: "Osjećam se usamljeno u našem braku i želim ponovno biti povezana s tobom". Pitajte ga kako se on osjeća i trudite se slušati ga bez osuđivanja i pritiska. Budući da za sada odbija partnersku terapiju, pokušajte uvesti male promjene u svakodnevni život – nove zajedničke aktivnosti, dodire koje ćete sama inicirati onda kada osjećate potrebu za njima, humor... Važno je da sve ovo inicirate vi, bez da čekate njega da to učini – odgovornost za našu dobrobit najviše je na nama. Svakako se u međuvremenu usmjerite na sebe – isprobajte nove hobije, obnovite prijateljstva, posvetite si svo ono vrijeme koje ste godinama posvećivali djeci. Dajte mu vremena, ali i postavite granicu – to ne znači da ćete se mjesecima truditi "veslati sama". Ako nakon nekog vremena ne uvidite promjenu i ne bude sluha za vas, dobro ćete promisliti hoćete li ostarjeti zajedno ili ćete zadnji dio života odlučiti istražiti što vam još život može donijeti. Štogod odlučili, vodite brigu o svojoj osobnoj dobrobiti – zaslužujete podršku, ljubav i partnerstvo u pravom smislu te riječi. Sretno!

Uhh, velike su ovo optužbe koje imate prema samome sebi. Iskreno mi je žao što se tako osjećate – osjećaj krivnje izuzetno je težak i gorak. Ono što bih voljela ovim putem jest pomoći vam prvenstveno oprostiti samome sebi, ali i razmisliti je li zaista teret odgovornosti samo na vašim leđima. Naime, vjerujem da niste imali lošu namjeru, a odluku ste donijeli na temelju onoga što ste tada znali i u što ste vjerovali da je ispravno. Nitko od nas ne može vidjeti budućnost niti znati sve moguće posljedice svojih postupaka, i neminovno je da ćemo donijeti i neke pogrešne odluke. Zapitajte se malo – kada bi netko drugi napravio istu grešku, što biste mu rekli? Vjerojatno baš to, da svi griješe. Hvalevrijedno je i važno to što ste spremni preuzeti odgovornost za svoj postupak, ali ništa dobro neće proizaći iz toga ako se kažnjavate – puno je bitnije da nešto naučite iz tog iskustva i da ne ponovite istu grešku u budućnosti. Također, ako je moguće nešto popraviti danas, pokušajte to učiniti, a ako nije, onda se možete ispričati toj osobi za ono što se u prošlosti dogodilo. Za kraj, svakako nemojte zanemariti da drugi ljudi prolaze kroz teške trenutke iz raznih razloga i da ne snosite svu odgovornost za nečiji život. Zapamtite, opraštanje sebi nije brisanje prošlosti, nego odlučivanje da nećete dopustiti da vas ona uništi.

Kognitivno-bihevioralna terapija nudi učinkovit pristup za suočavanje sa strahom. Ključ je u razumijevanju vlastitih misli i ponašanja te njihovom postupnom mijenjanju kroz sljedeće korake:

Osvijestite svoj strah – Što vas točno plaši (neuspjeh, kritika, bolest, gubitak...)? Kada se taj strah najčešće javlja (u kojim situacijama)?
Propitajte svoje misli – Jesu li one realne ili pretjerane? Koji su dokazi da će se ono čega se bojite zaista dogoditi? Biste li isto savjetovali prijatelju?
Pronađite alternativne scenarije svojoj ideji – Umjesto "Svi će me gledati", možete stvari sagledati iz drugog kuta: "Neki možda hoće, ali većina ljudi je fokusirana na sebe, a ne na mene."
Postupno se izlažite svom strahu – Strah se smanjuje onda kada se s njim suočimo. Napravite hijerarhiju (gdje je “0” – uopće me nije strah, a “10” – užasno se toga bojim) pa se polako izlažite, stupanj po stupanj. Svakako pazite da izlaganje bude uspješno – nemojte bježati iz situacije dok se vaš strah ne smanji barem za pola.

Od velike koristi za općenito umirenje organizma bit će vam tehnike relaksacije i mindfulnessa, koje je dobro uvježbati prije izlaganja kako biste ih po potrebi mogli primijeniti u zastrašujućoj situaciji i umiriti se. Više o njima možete pogledati na sljedećem linku: Kako smanjiti doživljaj i utjecaj stresa uz pomoć tehnika za opuštanje.

Svakako je ključno da učite tolerirati nelagodu – strah neće odmah nestati, ali svaki put kada se suočite s njim, on postaje slabiji. Možete si pomoći rečenicom: "Ovo je neugodno, ali nije opasno. Proći će." Svaki put kada se uspješno izložite svom strahu, obavezno to zapišite kako biste pratili svoj napredak i pobjede te s vremenom osvijestili da ste puno jači nego što sada mislite. Zapamtite – strah nestaje onda kada se suočite s njim. Samo hrabro i sretno!

Poštovanje, žao mi je što ste prošli kroz ovo izuzetno emocionalno teško iskustvo i želim da znate da niste vi krivi. Dajte sada sebi pravo na oporavak, jer emocionalne rane dugo zacjeljuju. Dajte si vremena i budite nježni prema sebi. Biti u vezi s manipulatorom i alkoholičarem koji vas je iskorištavao ostavlja ozbiljne posljedice – i emotivne i fizičke. Na to se još nadovezalo loše iskustvo s psihijatrom koji vam je propisao neadekvatan tretman. Nije čudno da ste izgubili povjerenje u liječnike i terapiju, ali ovim vas putem molim da ipak date drugu šansu stručnoj pomoći. Pritom mislim na psihologa ili psihoterapeuta, koji su, vjerujem, najbolja početna točka od koje krenuti u potrazi za vašom većom dobrobiti, životnim smislom i zadovoljstvom. Ukoliko psiholog bude smatrao da postoji potreba, uputit će vas i psihijatru ili liječniku druge specijalizacije, ovisno o problemu koji ćete zajedno suradnički ustanoviti – nikako drugačije. S obzirom na to da smatrate da imate depresiju, to zaista nije zdravstveno stanje koje je mudro zanemariti i nadati se da će proći samo od sebe. Postoji velika mogućnost da će se, ukoliko ne djelujete uz stručnu pomoć, simptomi pogoršati i tada će vam biti još teže izaći iz tog stanja. Što se tiče podrške vaših bližnjih, imate li nekoga s kim možete iskreno razgovarati? Prijateljicu, člana obitelji? Voljela bih i nadam se da niste sami u ovome. Vjerujem da vam je trenutno teško i da se osjećate zaglavljeno, ali želim da znate da ovo stanje neće trajati zauvijek. Dovoljno je samo malo nade i povjerenja da možete biti bolje, da postoji netko tko vam u tome može pomoći – i vaš prvi kontakt s tom osobom. Ako se ne osjećate još dovoljno motiviranima, zamolite pomoć nekog bliskog tko će vas dovesti na prvi razgovor sa stručnjakom koji će imati razumijevanja za vas i doživjeti vas kao osobu, a ne kao poremećaj.

Samo hrabro i sretno!