Poznati humanistički psiholog Abraham Maslow je smatrao da su ljudske potrebe hijerarhijski poredane. Jedna od bazičnih potreba je potreba za sigurnošću. Ukoliko ta potreba nije zadovoljena, kod većine ljudi doći će do ozbiljnih smetnji u funkcioniranju. Potrebu za sigurnošću zadovoljavamo štednjom, kupnjom stana ili kuće, ali i na mnogo drugih načina. Tako će mnogi ljudi radije ostati u  vezi s drugom osobom s kojom nisu zadovoljni, ali zbog straha od promjene i zbog zadovoljavanja potrebe za sigurnošću će trpjeti.

Potreba za sigurnošću ima evolucijsku podlogu u nagonu za preživljavanjem, a osiguravamo ju mirnim životom bez opasnosti. Sigurnost nam znači stabilnost, poredak, povjerenje u okolinu i predvidljiv, uredan život. Zato ćemo prije polaska na put provjeriti gume na automobilu, provjeriti jesmo li zaključali ulazna vrata od stana ili ćemo tražiti posao koji nam donosi stabilne prihode.

Potreba iz djetinjstva

Osjećaj sigurnosti se razvija u ranom djetinjstvu kroz kontakt i povezivanje s roditeljem/skrbnikom. Male bebe vrlo rano počinju testirati svijet oko sebe i provjeravati jesu li sigurne. Ako je majka umirujuća i prisutna, beba se osjeća sigurno i željeno, ima osjećaj pripadanja. Tek kada se beba osjeća sigurno, može preuzeti rizik i početi istraživati svijet oko sebe.

Ljudi se rađaju bespomoćni, posve ovisni o drugima. Djetinjstvo traje prilično dugo, to je formativno razdoblje. Djetetov osjećaj sigurnosti ovisi o načinu na koji se osoba koja brine o njemu ponaša. Ako se roditelj djetetu posveti u dovoljnoj mjeri, ono će se osjećati zbrinuto i sigurno. U suprotnom, neka djeca su od malih nogu (pre)odgovorna i brinu o vlastitim roditeljima. To rade zato što brinu o sigurnosti odraslih, a time zapravo sebi „osiguravaju“ osjećaj sigurnosti koji im nedostaje. Na žalost, ta djeca ne mogu biti djeca u punom smislu te riječi, ona su zabrinuta i nesigurna.

Ako smo odrasli u sigurnim i toplim uvjetima, naučit ćemo se povezivati s drugima na siguran način, osjećat ćemo se samopouzdano i sigurno. Ali ako naši skrbnici nisu pouzdani ili nisu fizički ili emocionalno dostupni, to će se odraziti na naše odnose. Možda ćemo ih u budućnosti izbjegavati. Svi smo povremeno nesigurni  i anksiozni, ali je pitanje je li to osjećaj koji prevladava. Oni koji su u djetinjstvu imali sigurne i stabilne odnose  lakše će se nositi sa životnim izazovima, veća je vjerojatnost da će kasnije imati stabilne i kvalitetne odnose i da će se uspješnije nositi sa stresom.

Postavljanje pravila i granica

O važnosti privrženosti kod malih beba je pisao Bowlby, pa kaže da je to „emocionalna veza sa skrbnikom“ i da ona ima dalekosežne posljedice za djetetov osjećaj sigurnosti i sposobnost stvaranja veza s povjerenjem. U obitelji se sigurnost postiže postavljanjem pravila i granica. U nekim obiteljima nema pravila ili su ona nedosljedna i nejasna. Dijete se tada osjeća nesigurno, uvijek  na oprezu jer ne zna što ga čeka. To je karakteristično za obitelji gdje je netko od roditelja ovisnik (o alkoholu, kocki, video igrama, drogama).  Ovakvo roditeljsko ponašanje je razorno za djecu i za njihov daljnji razvoj, kao i za osjećaj povjerenja u svijet.

U obiteljima u kojima se iskazuju osjećaji, ali nisu definirana pravila, u kojima roditelji djetetu  ispunjavaju sve želje i drže ga na pijedestalu, dijete se također osjeća nesigurno jer ne uči pravila, a jako ih treba. Kada se u obitelji i u razredu djeci postavljaju granice, onda ih učimo odgovornosti, šaljemo im poruku da su sposobni, da mogu i trebaju istraživati, a opet da imaju sigurnost roditeljskog doma u koji se uvijek mogu vratiti.  Uostalom, prisjetimo se kako smo i mi, kada smo išli u školi, najviše voljeli i poštovali stroge i pravedne nastavnike kod kojih je bio red u razredu. Zato što smo znali predvidjeti što nas čeka i naš osjećaj sigurnosti nije bio ugrožen.