Partnerski su odnosi često razlog zašto se traži psihološku pomoć. Često je postavljeno pitanje: „kako znati da je kraj?“.
Evo nekoliko znakova koji govore da je zaista vrijeme za okrenuti novu stranicu.
U moju praksu često se javljaju klijenti koji žele jasnoću u partnerskim odnosima. Žele znati:
- zašto su nesretni,
- mogu li to popraviti
- ili jednostavno traže samo dozvolu da izađu iz odnosa.
Ni prvo, ni drugo, ni treće najčešće nema veze s njihovim partnerima, već s njima samima i s njihovom voljom za uvidom i promjenom. Partner je tu kao jedno projekcijsko ogledalo koje možemo uzeti kao pomoć u svom životnom putu, na dulje ili kraće staze
I bez obzira koliko neki odnos bio kratak ili dug, valja imati na umu da smo ga s razlogom odabrali. U pozadini odabira partnera kriju se naše podsvjesne životne navike i obrasci koji nekada mogu biti i korisni, ali nekada to nisu. I jedno i drugo je od pomoći da na svome putu postanemo bolji ljudi. Jer, bivanje u odnosu traži nježnost, prvo prema sebi, pa onda prema drugome. Jedno bez drugoga ne ide.
Umire li polako ovaj odnos? Trebam li se potruditi ili odustati?
Nije bez veze stara afrička uzrečica: „Budi oprezan kada ti gol čovjek daje košulju.”
Jer, upravo ta nježnost (ili njeno odsustvo), skrivena je nijansa jednog odnosa, oko koje se oblikuju sva naša bivanja, ali i pitanje – je li moje mjesto tu ili negdje drugdje?
Svatko će reći kako kada se u odnosu pojavi jasan zlostavljajući faktor, poput fizičkog ili psihičkog zlostavljanja da treba otići odatle. No, što je sa svim onim sivim zonama koje se odvijaju između? Što je sa onim tihim umiranjima u dugogodišnjim odnosima gdje je sve nekako ravno, prigušeno, nepomično? Što onda kada nema katarze koja bi nas spasila iz tog ustajalog i mirnog odnosa? S tih mjesta, ponekad i pad u najcrnji ponor čini nam se kao spasenje.
Nježnost ćemo lako prepoznati u aktu koji činimo prema drugima. No, što je s nježnosti prema sebi? Kako prepoznati onu finu nijansu čega nam je previše, a čega premalo?
Je li sebično staviti sebe na prvo mjesto?
Nježnost podrazumijeva aktivnu osobnu granicu koja je živa i vibrirajuća pa tako rado koristi sve svoje polaritete, 'hoću', 'neću', 'ne znam'.
Biti pažljiv prema svojoj djeci, a ne paziti na vlastito zdravlje i duhovno ispunjenje, nije ništa drugo nego zapostavljati samog sebe. Ostajati u odnosu u kojem je uvjet da bivamo na mjestu bez rasta i energije za promjenu je samo-zlostavljanje. Stavljati sebe redovito na drugo mjesto, poslije obitelji, partnera, djeteta, posla... čin je ultimativne životne nebrige. Mnogi će potrebu osobe da se povremeno okrene sebi nazvati sebičnom, no kako pomoći drugome dok sami klečimo na koljenima? U odnosu zapravo ne postoji prvo, drugo ili treće mjesto. Jer, čim se stvori takav poredak, takav odnos počinje odbrojavati svoje trenutke prema kraju. Razlika je jedino u tome hoće li on trajati 20 mjeseci ili 20 godina.
Zašto ostajem u ovom odnosu?
Onog trenutka kada uvidimo da smo zapostavili sebe, vrijeme je da preispitamo svoje razloge ostanka u nekom odnosu. Jesu li to isti razlozi s kojima smo ušli u odnos ili smo ih s vremenom pogubili?
To su pitanja koja prvo trebamo postaviti sebi i nemaju veze s našim partnerom. Tek kada otkrijemo svoje razloge ostajanja u odnosima u kojima nema hrane za nas (možda ima ali je mi ne vidimo), možemo nešto i napraviti s time. A partner će te naše promjene pratiti ili neće.
Jednom kad odgovorimo sebi zašto ostajemo u nekom odnosu, puno nam je lakše i otići iz njega. I tu odluku donosimo mirna srca i s dvije noge na zemlji.
Pročitajte što je sve dobro znati da bismo se osjećali dobro.
