Istraživanja pokazuju i da se mladi boje obvezivanja, odnosno ozbiljnih obaveza ili otvaranja prema nekome zbog prošlih loših iskustava u vezama ili straha od gubitka slobode.

Zašto smo skloni ghostingu

Ghosting postoji oduvijek, iako nismo imali engleski naziv za to. Ali uvijek je bilo osoba koje pobjegnu iz odnosa bez riječi, bez suočavanja, objašnjenja… Ponekad i pokušaju nešto reći, pa kad ne prođe u skladu s očekivanjima jednostavno odustanu od novih pokušaja. A nekad imaju averziju prema konfliktima ili se pak štite od nelagode i novih povreda.

Svaki od tih razloga zaslužuje dodatno objašnjenje. Kao i sve drugo, i konfliktnost se može očitati na skali od 0% do 100%. Isto kao i introvertiranost/ekstrovertiranost, jer ima malo ljudi koji su na samim rubovima te skale. Tako je i kod sklonosti konfliktima: imamo ljude koji imaju krajnju averziju prema konfliktima i izbjegavat će i najbenignije oblike, a imamo ljude koji žude za konfliktima. Obje opcije imaju svoje izazove, jer su konflikti nužan dio svakog odnosa, pa ih nije zdravo ni stalno izbjegavati, ali ni potencirati ih. Mislim da je dobro biti selektivno konfliktan, dakle, birati sukobe iz kojih može proizaći nešto produktivno. Jer nemoguće je da u odnosima neće nikada biti sukoba, da će nam se potrebe i želje i prioriteti i vrijednosti uvijek podudarati.

Ekrani i ghosting – ima li poveznice

Zaštita od nelagode, ali i novih povreda objašnjava zašto smo sve skloniji ghostingu, jer generalno imamo sve slabiju psihološku otpornost, i mi odrasli, ali i naša djeca pogotovo, a to ima veze s utjecajem ekrana. Naime, stalno se govori kako nam se zbog pretjerane pasivne konzumacije ekrana skratila pažnja, a često se govori i da to može dovesti do ovisnosti. Ali se iznimno rijetko govori kako pretjerano pasivno korištenje ekrana vodi do slabije regulacije emocija i slabijeg podnošenja bilo kakve nelagode.

Strah od suočavanja s emocijama

Kada prolazimo kroz nešto nelagodno ili bolno mi se često sakrijemo u scrolanje. Jednostavno se ne suočavamo s izvorom nelagode ili boli, a tako ne razvijamo otpornost prema nošenju s nelagodom i boli, a samim time ne razvijamo i vještine nošenja s time. I onda naravno da ćemo izbjegavati veliki razgovor nakon prekida romantičnog ili pak prijateljskog odnosa. Možda čak i poslovnog. Što nam neki odnos više znači i što očekujemo dublju bol to ćemo biti skloniji izbjeći suočavanje s time. I opet ponavljam, tome smo skloni i mi odrasli jer smo svi programirani da se štitimo od boli, ali još su sklonija naša djeca koja generalno imaju slabije vještine suočavanja s bolnim ili samo nelagodnim situacijama.

Promislite pri izboru partnera

Točno je da mlade (a i nas iskusnije) brine i mogućnost novih povreda kao i gubitka slobode u vezama. Ali to samo potvrđuje da je važno pametno odabrati partnera. Nekoga pred kim se nećemo skrivati, a istovremeno i truditi se biti što zreliji i otporniji da lakše izguramo one teške trenutke. Jer osim u instagramiziranom svijetu u kojem postoje savršeni parovi i savršene obitelji koje uvijek izgledaju skockano i ponašaju se savršeno, u stvarnom svijetu ima i nesuglasica i nerazumijevanja i moramo se naučiti nositi s time.

Kako riješiti strah od obvezivanja?

1. Dobro upoznajte sebe i svoje dealbreakere – ono što partner mora imati da biste imali stabilne temelje za vezu. Koje vrijednosti, navike, uvjerenja partner mora imati…
2. Birajte partnere kakvi jesu, umjesto da se vječno nadate da će se promijeniti kako bi vas konačno zadovoljili. Često već i na početku veze mislimo: Hm… nije sad baš nešto, ali budem ja njega ili nju promijenio/la. A to nije zdrav temelj jer to vrlo rijetko uspije, a čak i kada uspije, pitanje je želite li biti u vezi sa svojim projektom i štićenikom. Za romantičnu vezu je važno da obje osobe imaju otprilike jednaku moć.
3. Ako se i dogodi prekid, razmislite o osjećajima druge osobe. U redu je birati kako i kada nešto reći, ali korektno je nešto reći. Dati objašnjenje, razlog, priliku za closure. Jer koliko god taj razgovor boli u tom trenutku, ipak je to bolja opcija nego da se druga strana stalno pita u čemu je zapravo bila stvar. Ponekad neće prihvatiti naše razloge, ponekad ih neće ni percipirati jer se ne slažu s njima, ali i dalje ih zaslužuju čuti. Onda je na njima da obrade te informacije.