Posljednjih desetljeća smo svjedoci značajnih promjena u obitelji, pa tako i obiteljskih rituala vezanih uz hranu i hranjenje. Danas se prosječna obitelj rijetko okuplja za stolom, hrana se češće naručuje, a manje se kuha. Donedavno je bilo nezamislivo da se ne kuha za članove svoje obitelji, a uz nedjeljni ručak je čest bio desert. Na nedjeljne ručkove su dolazili djedovi i bake, tete, stričevi, a danas kao da više nema vremena ni volje za takvim okupljanjima. S druge strane uočavamo da je sve više pretile djece, a još donedavno nismo znali za poremećaje prehrane poput  anoreksije i bulimije. Djeca više vremena provedu u školi, vrtiću, ili po različitim aktivnostima, a manje su kod kuće i/ili sa svojim vršnjacima na otvorenom. Ona više sjede i manje se kreću. Njima se više bave profesionalci, a roditelji objektivno imaju manje vremena. Sve to se odražava i na prehrambene navike.

Prehrana kao način kontakta

U obitelji se kroz hranu i objed stvara kontakt. Sjedeći za ručkom ili večerom se, između ostalog, može uočiti kakva je komunikacija u obitelji. Poznati obiteljski terapeut Jesper Juul je zaključio da su obiteljski obroci posebna mješavina hrane, kontakta i brige. Mi se družimo, ćaskamo, ugodno nam je, a prijateljska druženja i proslave se gotovo uvijek vrte oko hrane.

Danas se sve više govori o važnosti pravilne prehrane, nasuprot brzoj prehrani  koja je nezdrava i za koju se smatra da čak stvara i ovisnost. Međutim, uz kvalitetu hrane svakako je važan i način pripreme hrane – pripremamo li ju strpljivo i s uživanjem ili ne, slijedimo li unaprijed zadana pravila pa od svega pravimo projekt ili pak osluškujemo potrebe obitelji. Jednako je tako važna i atmosfera u kojoj se hrana konzumira, a važno je i znati je li  kuhinja mjesto okupljanja članova obitelji ili nije.

Uključivanje u proces

Iz svih se ovih razloga roditeljima preporučuje da djecu uključe u proces nabavke namirnice kao i u kuhanje. Roditelji, to ne znači da trebate činiti stvari umjesto svoje djece: radije im dajte zadatke primjerene dobi i motoričkim sposobnostima.  U vrtiću i u školi djeca ne mogu biti uključena u  proces kuhanja, što je i logično. Brojne stvari koje su im potrebne za odrastanje i sazrijevanje poput učenja kako nešto popraviti ili očistiti u kući mogu naučiti upravo u obiteljskom domu. Juul je smatrao da je „zajednički rad s odraslima savršen odgojni proces“, budući da su „osnovna načela u kuhinji ista kao i u svim drugim područjima“. Zato se roditeljima savjetuje da preuzmu vodstvo, stvore okvire, angažiraju dijete i potom te okvire prilagođavaju dok istovremeno otkrivaju tko je njihovo dijete. Nabavka, pripremanje i konzumiranje hrane su idealan okvir za ovakvo učenje.

Tako se uči djecu da imaju poštovanja prema hrani, kao i prema onom tko ju priprema. To podrazumijeva da ni roditelji ne gledaju TV, ne surfaju ili da ne odgovaraju na telefonske pozive za vrijeme obroka. I za vrijeme hranjenja roditelji su modeli, a vrijeme obroka je idealno vrijeme da se uspostavi kontakt s djetetom.