Već satima razmišljam s kojom rečenicom započeti ovaj tekst. Nekako mi se niti jedna ne čini dovoljno snažna, ohrabrujuća, motivirajuća, umirujuća…onakva kakvu bi se od jedne psihologinje očekivalo. Prava istina je da je ova situacija i za nas psihologe veoma zahtjevna: dok se trsimo očuvati mentalno zdravlje drugih istovremeno se borimo i sa vlastitim strahovima, unutarnjim previranjima i raznoraznim neugodnim osjećajima. Da, i mi psiholozi smo ljudi.

Moja noćna mora otkad sam završila psihologiju je slijedeća: „Pa ti si psiholog, barem bi ti to trebala…“(e sad tu ulaze različiti izrazi poput: znati, razumjeti, prihvatiti, oprostiti, opravdati, moći, riješiti itd. da ne nabrajam, mislim da ste shvatili). Naravno, ja jesam psiholog. I da, naravno da (bolje) poznajem razloge koji se kriju iza ljudskih osjećaja, doživljavanja i ponašanja kao što poznajem načine putem kojih je moguće razriješiti probleme koji nas svakodnevno muče na razini uma i emocija, ALI i ja sam čovjek od krvi i mesa koji se unutar svoja četiri zida bori sa tim istim problemima (ili barem jednim dijelom njih!) i ponekad nemam snage zauzeti objektivan pogled prema samoj sebi i prema onome što mi se događa. Barem ne odmah. Ponekad me jednostavno preplavi. Kao što me zna češće preplaviti u zadnje vrijeme. I to je sasvim u redu. Nakon toga se ponovno posložim i idem dalje. Jer znam kako. No, to ne znači da nemam što za posložiti. I da je slaganje bezbolno.

Niste usamljeni u tome što osjećate

Želim ova svoja razmišljanja i osjećaje podijeliti s vama jer želim da znate da niste usamljeni. Da niste samo vi izgubljeni, prestrašeni, zbunjeni. I mi psiholozi smo također ponekad prestrašeni. I zbunjeni. I napeti. I tjeskobni. Barem ja jesam. Upravo iz tog razloga i pišem ovaj članak. Želim vam pomoći da se „posložite“.

No, kad radimo na sebi, ne ide nikad glatko. Zašto? Zato jer jedno je znati (na razini uma: „Ja to ne moram“), a drugo je to i osjećati (na razini tijela ili srca: „Ja to zaista ne moram“). To vam je ono kad „znate“ što je ispravno i dobro za vas ali to jednostavno ne uspijevate. Jer duboko u sebi osjećate nešto sasvim drugo. I to drugo u vama izaziva osjećaje krivnje, ljutnje, tuge, frustracije. To je razlog zbog kojeg motivacijske poruke nemaju utjecaj kakav bi željeli.

Počnite pratiti misli

Kako si onda pomoći? Za početak, počnite pratiti svoje misli. Mi ih zovemo negativne automatske misli. To su vam one misli kojih često nismo svjesni, a koje nam na brzinu pokvare raspoloženje (tako ćete ih prepoznati). Primjer: vaše dijete ima tantrum. Uz sav trud ništa ne pomaže, ne prestaje plakati i derati se satima. Misao proleti: „Kakva sam ja to majka! Ni svoje dijete ne mogu smiriti!“. Emocije koje nastaju? Tuga. Razočarenje. Ljutnja. Krivnja. Ova misao iza sebe najvjerojatnije krije i neke ideje o majčinstvu poput „Dobra majka uvijek može smiriti svoje dijete“ i „Majka je odgovorna za emocije svog djeteta“. Ova misao krije također još nešto dublje i bolnije, a to je vjerovanje: „Nesposobna sam.“

Takvo vjerovanje o sebi negdje je duboko spremljeno. Naše ideje i vjerovanja o sebi, o svijetu i o drugim ljudima nastali su kroz život. Dok ne uđemo u psihoterapijski proces, često nismo ni svjesni da ih imamo. No, imamo ih. I sada ih polako treba osvijestiti i promijeniti. Treba sebi dati sebi šansu da uvidimo da su nam takva pravila, stavovi i vjerovanja samo kočnica, uteg oko noge koji nas sprečava da živimo sretniji život. Od kuda krenuti? Za početak, kad osvijestite takve misli, pokušajte se sjetiti da su to samo misli – da one ne moraju biti istinite, a čak i da to jesu, one vam ne moraju biti korisne (i imate pravo ne postupiti prema njihovim naputcima). U početku će biti teško uopće ih osvijestiti. Budite nježni prema sebi i ustrajni u tom procesu. Promjena je uvijek bolna. I spora. Ne treba vam još jedan neprijatelj. Dajte si vremena i dozvolite si pogreške, jer samo tako rastemo. Dan po dan. Suzu po suzu. Osmijeh po osmijeh. Samo hrabro i nježno. Ako mogu pomoći, tu sam.