Iako mi to često ne dolazi lako, kada god ne uspijem ostvariti promjene koje želim, nastojim u sebi kultivirati stav znatiželjnog istraživača. Istraživača otvorenog uma. Ono što najčešće susrećem na svome putovanju kao klijentica i terapeutkinja je odbijanje prihvaćanja stvarnosti.

Koncept prihvaćanja stvarnosti onakvom kakva ona uistinu jest često poistovjećujemo s priznavanjem poraza. Kao da prihvatiti stvarnost podrazumijeva mirno odustajanje. Jon Kabat Zinn kaže kako prihvaćanje nipošto nije pasivno odustajanje, već nešto posve suprotno. Stvarno prihvaćanje zahtijeva hrabrost i snagu da prihvatimo stvari kakvima one jesu, a osobito onda kada nam se ne sviđaju i poduzimanje koraka kako bi ublažili, iscijelili, preusmjerili i promijenili ono što možemo promijeniti.

Prihvaćanje situacije kao prvi korak

Recimo, ako želim posjetiti London, prvi korak bi mogao biti taj da utvrdim na kojem mjestu se trenutno nalazim. Put se značajno razlikuje ako krećem iz Zagreba, Singapura ili New Yorka, a možda otkrijem da se već nalazim u Londonu. Jednom kada sam odredila polazišnu točku, trebam utvrditi kako doći do Londona. Autom? Avionom? Koliko će me koštati gorivo, odnosno, avionska karta? Imam li dovoljno novca na računu za to? Na koliko dugo bih željela otići i imam li toliko godišnjeg odmora?
Prihvaćanje da se trenutno nalazim u Zagrebu, da možda nemam dovoljno novca za kartu i smještaj ili da zbog situacije s korona virusom ne mogu trenutno putovati nipošto ne znači da sam odustala. To znači da konačno jasno znam što mi je potrebno kako bih došla do Londona. Mogu već danas pospremiti nešto novca u kasicu za putovanja ili cijepiti se, a mogu i odustati ako shvatim da London nije vrijedan novca i truda koji je potrebno uložiti.

Što možemo bolje i drugačije?

Ponekada prihvaćanjem stvarnosti shvaćam da ne postoji mnogo toga što mogu promijeniti. Primjerice, prijateljica je prekinula kontakt sa mnom i mirenje se nije dogodilo usprkos mojim naporima da se ispričam i razgovaram. U jednome trenutku moje prihvaćanje da je odnos gotov postaje nužan preduvjet kako bih mogla preboljeti prijateljstvo i nastaviti dalje. Prihvaćanje da je odnos gotov i pronalaženje mira s time nije pasivan proces već aktivno razmišljanje o svemu onome što sam mogla učiniti bolje i drugačije i tugovanje za svim onim što je bilo lijepo u odnosu kojeg više nema.

Osim toga, prihvaćanje je koncept koji se često veže uz neugodne stvari, primjerice, prihvaćanje da smo u odnosu koji ne funkcionira ili prihvaćanje da s roditeljima nikada nećemo imati onakav odnos kakav smo si priželjkivali, ali u praktičnom smislu često pokazujemo otpor i u prihvaćanju pozitivnih stvari, primjerice kada na kompliment odmahnemo rukom i kažemo „Ma to je stara majica.“ ili odbijemo zahvalu „Ma svatko bi to učinio na mome mjestu, nije to nikakav težak posao.“

Usudi se biti ranjiv

Mislim da su trenuci prihvaćanja istovremeno i trenuci moje iznimne ranjivosti jer skidam još jedne iskrivljujuće naočale s još jednog maglovitog aspekta svog života. To su trenuci u kojima otkrivam da sam puno puta mogla povući bolje i mudrije poteze i nastojim ne očajavati zbog propuštene prilike jer nova prilika da budem bolja već čeka pred vratima. To su trenuci u kojima otkrivam da sam bolja, pametnija i sposobnija nego što se ponekada usudim priznati i nastojim se potapšati po ramenu i pohvaliti se kad god je moguće.

Čini mi se da mi je ponekada teže prihvatiti da sam u nečemu uspjela i izvrsno to odradila nego prihvatiti da sam u nečemu pogriješila i da na to trebam u budućnosti obratiti posebnu pažnju.

Prihvaćanje je izbor, aktivan i težak posao. To je proces, a ne jednokratni čin – što je dobro jer bi inače bilo vrlo preplavljujuće iskustvo i najčešće podrazumijeva da ću mnogo puta promijeniti mišljenje i doživjeti različite emocije prije nego što ću s distance poput istraživača pogledati s čime imam posla. Ne mora mi se sviđati ono što vidim i ne moram biti sretna radi toga, važno je to da vidim s čime raspolažem i koje su moje mogućnosti. Prihvaćanje je vještina, a razvojem i utvrđivanjem ove vještine možemo skinuti mnogo nepotrebnih tereta sa svojih ramena.

Možemo živjeti realnijim i mirnijim životom jer nam je jasnije razlikovati ono što možemo promijeniti i nad čime imamo kontrolu od onoga što ne možemo promijeniti, ali možemo upravljati svojim reakcijama na to.

Baš kako kaže citat Reinholda Niebuhra:
„Bože, daj mi snage da prihvatim ono što ne mogu promijeniti, hrabrosti da promijenim ono što trebam i mogu promijeniti i mudrosti da razlikujem to dvoje.“