Zamislite da cijeli život trebate provesti s osobom koja kritizira svaki vaš korak. Kad napravite nešto krivo, kaže: „Naravno da nisi uspjela, nikakve koristi od tebe, bolje da ni ne pokušavaš išta slično u budućnosti“; kad ste tužni, kaže „Ajde ljenčino, diži se, šta sad cviliš“, kad nešto dobro napravite, kaže „Ma, to može svatko, nije to tvoja zasluga“… što mislite, kako bi izgledao život s takvom osobom? Biste li htjeli svoje vrijeme provoditi s nekim tko je tako „otrovan“, bezosjećajan, hladan? 

A sada, zamislite suprotnu situaciju – da cijeli život trebate provesti s nekim tko vas voli, razumije i podržava. Kad nešto krivo napravite, ta osoba će reći „Dobro, ovo ti i nije baš uspjelo, ali ništa strašno. Uvijek možeš pokušati ponovno!“; kad ste tužni, ta osoba će reći „Razumijem da si tužna. Daj si vremena – sutra je novi dan“; kad nešto dobro napravite, ta osoba vas pohvali, veseli se zajedno s vama… što mislite, kako bi vaš život izgledao da ga provedete s takvom jednom osobom? Puno bolje, zar ne? Neusporedivo! To bi bio jedan miran život u kojem biste znali da imate nekoga na koga možete računati, u kakvoj god situaciji se našli.

Prijatelji ili neprijatelji?

Pa sad – tko je osoba s kojom provodimo najviše vremena – doslovno 24 sata dnevno? To smo naravno, mi sami. Ovisno o tome kako se odnosimo prema sebi samima, možemo si biti najbolji prijatelj ili najgori neprijatelj – kao iz gornje priče. Nažalost, većina ljudi su sami sebi najgori neprijatelji. Rade si upravo ovo što je opisano u priči – kritiziraju se za neuspjehe i greške, omalovažavaju svoje uspjehe, ne znaju se nositi sa vlastitom tugom… Sebi su u stanju reći takve kritike i uvrede koje nikome drugome ne bi rekli. Ne vole se, pa čak ni ne poštuju – smatraju da nisu dovoljno pametni, lijepi, dobri, da moraju dati nešto više da bi zavrijedili ljubav i poštovanje. Jasno je da takav stav prema sebi vodi u dodatne probleme, anksioznost i depresiju.

Ljubav prema sebi često se pogrešno shvaća kao sebična, narcistična opcija – kao nešto što ne bi trebalo kultivirati. Ako se kaže da je netko suosjećajan prema sebi, može se pomisliti da je preosjetljiv, nježan, slab … no, to je daleko od istine. Ljubav prema sebi znači da smatramo da vrijedimo jednako kao i drugi ljudi i da zaslužujemo ljubav i poštovanje.

Suosjećanje prema sebi počinjemo razvijati boljim upoznavanjem sebe. Shvaćajući kako su određeni geni i životna iskustva oblikovali naše misli i emocije, dobivamo jednu novu perspektivu sebe i svojih unutarnjih iskustava. Počinjemo sve dublje razumijevati da nismo krivi za način na koji smo uvjetovani. Možemo se zapitati: koju verziju sebe bih željela razvijati sada? Želim li se i dalje kritizirati i potkopavati ili želim naučiti reagirati na sebe s ljubavlju i razumijevanjem? Nakon ovog teorijskog uvida i odluke da želimo razvijati zdrav odnos prema sebi, slijedi praksa u svakodnevnom životu.

Pravilo 3 koraka

Kad vas preplave teške misli i osjećaji, primijenite pravilo 3 koraka:

1. Primijetite što se događa – ovo je korak koji se čini očigledan, ali upravo je to najvažniji korak koji vodi u zdravije načine suočavanja. Važno je da primijetimo da smo tužni, ljuti ili uplašeni kako bismo mogli kvalitetno odreagirati. Primijetite kako se taj osjećaj manifestira u Vašem tijelu, koje misli Vam se vrte po glavi.
2. Sjetite se da je to ljudski udes – upravo sada, stotine tisuća ljudi na Zemlji osjeća se tako. Ljudski život je takav, pun uspona i padova. Teške misli i osjećaji nisu ništa pogrešno; oni su normalna ljudska iskustva.
3. Odreagirajte s ljubavlju i dajte si to što vam treba – specifičnosti ovog koraka ovise o situaciji u kojoj jeste i što vam treba. Važno je da postoji svjesnost u vašem odgovoru na situaciju.

Malo po malo, primjenjujući ova 3 koraka, razvit ćemo zdrav odnos prema sebi i vlastitim mislima i osjećajima. Razvojem ljubavi i razumijevanja prema sebi bolje ćemo razumjeti i druge ljude, bit ćemo spremniji oprostiti i pružiti još veću ljubav drugima.