Današnja je obitelj drugačija od obitelji kakva je postojala u prošlosti. Broj članova je manji, više pozornosti se posvećuje djeci,  a i izazovi su drugačiji. Roditelji puno više preispituju svoj način komunikacije i odgojne postupke.

Komunikacija je proces uzajamnog djelovanja ljudi. To je naša autentična potreba da budemo u kontaktu s drugim ljudima. Ona je svakodnevna, nemoguće je ne komunicirati. 

Verbalna i neverbalna komunikacija

Kada govorimo o verbalnoj komunikaciji odnosno o govorenju,  razlikuju se „ja“ i „ti“ poruke. Primjer „ja“ poruke je kada kažemo suprugu: „Meni je teško što smo tako malo zajedno. Osjećam se zbog toga uskraćeno i usamljeno i voljela bih da se to može promijeniti. Imam potrebu više vremena provoditi s tobom jer te volim i jer mi je važno naše zajedničko vrijeme“. Očita je otvorenost i iskrenost, nema manipulacije, napada niti optužbi. Kada na ovaj način pristupimo drugoj osobi, mi izražavamo svoje osjećaje i potrebe, ali i sugovorniku dajemo priliku da se izrazi. A to je početak uspješne komunikacije.

Međutim, u svakodnevnoj komunikaciji mnogo češće se koriste „ti“ poruke. Kada bismo istu našu potrebu da budemo više s partnerom izrazili putem „ti“ poruke, to bi zvučalo otprilike ovako: „Tebe nikad nema kod kuće, tko zna gdje se skićeš i što radiš. Meni je dosta ovakvog života!“

Ova poruka je napadačka i isključiva, cilj je istresti se na drugu osobu, a ne uspostaviti dijalog ili riješiti problem. Kada je druga osoba napadnuta, ona će se braniti, povući i/ili uzvratiti napadom. Ali je sigurno da komunikacija neće biti uspješna. U konačnici, supruga neće dobiti ono što zaista želi – više zajedničkog vremena.

Komunikacija s djecom

Isto vrijedi i za komunikaciju s djecom. Što je naša komunikacija s djecom otvorenija i iskrenija, ona će slobodnije izražavati vlastite osjećaje. Tada će i roditelji znati što se događa s djetetom, pa se tako razvija odnos  i međusobno povjerenje. Ukoliko je blokirano samoizražavanje, dijete neće imati povjerenje u ono što osjeća, povlačit će se i  neće biti autentično. U tom slučaju se međusobno povjerenje i iskrena komunikacija gube. Važno je imati na umu da su odrasli odgovorni za proces komunikacije s djetetom, a ne obratno. Na primjer, roditelji ponekad kažu da su izgubili povjerenje u dijete. Umjesto da optužuju dijete, dobro je preispitati što se dogodilo, zašto je dijete lagalo ili se ponašalo manipulativno. To uvijek vrijedi istražiti, jer se dijete iz nekog razloga imalo potrebu štititi. Što se dijete više osjeća da griješi i da je bezvrijedno, ono će biti manje sposobno učiniti ono što bi trebalo biti ispravno. A to, uostalom, vrijedi i za odrasle.

U komunikaciji se razlikuju dvije razine – sadržaj i proces. Sadržaj je ono što govorimo i činimo, ono što je očito. Proces je naš način kako nešto govorimo odnosno činimo, tu je komunikacija pretežito neverbalna.

Problemi u komunikaciji

Problemi u komunikaciji nastaju, između ostalog, kada sadržaj i proces nisu usklađeni. Na primjer, roditelji umjesto djeteta pišu domaću zadaću, nabavljaju knjige za lektiru, školski pribor i slično. U ovom slučaju, sadržajno su roditelji brižni, spremni su „sve napraviti“ za svoje dijete. Međutim, u procesu ovi roditelji svom djetetu šalju poruku da mu/joj ne vjeruju. Oni smatraju da njihovo dijete neće samo nabaviti i pročitati lektiru i zato to čine umjesto njega ili nje. U osnovi te komunikacije je nepovjerenje u njegove ili njene sposobnosti i odgovornost. A dijete se često ponaša u skladu s roditeljskom porukama koje oni šalju, a ne u skladu sa svojim sposobnostima. I tu nastaju problemi. Roditelji se osjećaju loše jer imaju osjećaj da puno dobrog čine za svoje dijete, da su brižni i odgovorni, a dijete im „tako vraća“.  U ovom slučaju su na kraju svi nezadovoljni i frustrirani. Zanimljivo je da se roditelji koji sve rade umjesto svoje djece, kada ona odrastu, poslije čude što je njihovo dijete nezrelo, neodgovorno i nesposobno preuzeti zadatke.

Važno je znati da svi, barem povremeno, imamo poteškoće u komunikaciji. Ali je važno na tome raditi i biti svjesni da je u komunikaciju potrebno ulagati napor. Stara poslovica kaže da ne možemo mijenjati svijet (pa ni članove vlastite obitelji) nego da jedino možemo mijenjati sebe.