Odlažete li na police svog unutarnjeg strpljenja neprestana moranja i trebanja? Gdje stoje alati za preživljavanje vlastitih izbora? Skladištite li svoje strahove i gradite li svjetove lakog usuđivanja? Mora li zaista biti baš onako kako svi od nas očekuju, kako sami od sebe očekujemo? Imamo li pravo privremeno ne znati, ne moći, ne htjeti? U suradnji s BoliMe Pričamo o maturantima (i svima nama).
Zadnji dan srednje škole donosi pomalo nespretan susret dvaju intenziteta - velikog olakšanja i ogromnih očekivanja. Nakon strukturiranog srednjoškolskog obrazovanja, sve miriše na novu vrstu slobode.

Nepregledna je mogućnost izbora i preplavljujuć je strah od propuštanja prilika. Bojimo se pogriješiti. Od silnih uvida, želja, pristajanja na sve do potpune unutarnje dezorijentiranosti. Početna ideja stresiranja oko onoga što slijedi puno je intenzivnija od njezina realiteta. Skladištimo tuđa iskustva, tuđa uvjerenja, tuđa očekivanja od državne mature i života nakon nje. Možemo naučiti reorganizirati naša mentalna i emocionalna skladišta. Znamo uostalom da se ono čega se bojimo najčešće u stvarnosti ni ne dogodi.

Dobra je vijest također da je u pozadini svih maturantskih turbulencija vrlo moćan proces sazrijevanja čiji se prvi koraci sastoje od malih moćnih istina na koje se vrijedi u životu nasloniti:

1. Sloboda nosi sa sobom odgovornost.
2. Život ne staje s državnom maturom i izborom fakulteta. Jedna se vrata zatvaraju, druga se otvaraju.
3. Znam svoje granice. Mogu i smijem reći: ne, dosta, ne mogu.
4. Dozvoljavam si pogriješiti.
5. Godinu dana savršeno je ništa u čitavom ljudskom vijeku.
6. Stvari su rješive, sutra je novi dan.
7. Imam jednu odraslu osobu od povjerenja uz sebe.
8. Otkrivam u čemu sam dobar i uživam u tome.
9. Ne uspoređujem se drugima, brinem o sebi.
10. Lako je štošta reći, najteže je djelovati. Nježno se pokrećem.