Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Pozdrav, kako skupiti hrabrosti za izlazak iz toksičnog odnosa - braka u trajanju od 15 godina, u kojem imamo troje djece? Ovaj odnos loše utječe na moje psihičko zdravlje i samopouzdanje kojeg mi ionako nedostaje. Da situacija bude još teža, za učiniti taj korak, puna sam strahova, kočnica u samostalnom funkcioniranju s troje djece, poslom i svim ostalim obvezama koje iz toga proizlaze. Hvala na odgovoru!
Pozdrav i vama. Toksični odnosi su veoma teški za izaći iz njih – koliko god znamo da su za nas loši, nešto nas u njima drži (kod vas čujem najviše nedostatak samopouzdanja da možete funkcionirati sama s troje djece). Ali i inače smo mi ljudi skloni ostajati u odnosima (i na radnim mjestima) iako smo tamo nesretni jer nas manje plaši ono što je loše i poznato negoli ono što je novo i nepoznato. Prvi korak je osvijestiti koliko je uistinu taj odnos za vas „opasan“ - koja je cijena koju vi i djeca plaćate ostankom u njemu? Nakon toga pokušajte osvijestiti što dobivate odlaskom – koje su dobre strane za vas i vašu djecu? Sljedeći korak je osvijestiti izazove koji vas čekaju zbog odlaska i tko vam može pomoći sa svakime od njih (npr. tko će pomoći voziti djecu u školu i vrtić ako su različite dobi ili tko će voziti na trening starijeg dok vi radite zadaću s mlađim). Nakon toga važno je osvijestiti i da niste sama (naravno pod uvjetom da je vaš suprug voljan zadržati svoju ulogu oca i da vi smatrate da on nije opasan za vašu djecu). Naime, to što se razvodite ne znači da prestajete biti roditelji i ako je otac kompetentan i zdrav može zadržati veliki dio svoje uloge te brigu oko djece podijeliti s vama. U suprotnom pomoć ćete zamoliti od svoje obitelji ako ju imate, prijatelja ili neprofitnih organizacija u području koje daju podršku samohranim majkama. Bilo bi dobro kada biste se i pravno raspitala o svojim pravima i obavezama, a idealno kada biste potražila i pomoć stručnjaka, psihologa ili psihoterapeuta, koji će vam pomoći ojačati samopouzdanje i donijeti željenu odluku. Tada slijedi razgovor s ocem vaše djece i dogovor kako dalje. Kako biste lakše odoljela kušnji i povratku u odnos, dobro je imati podršku nekog bliskog, a koji će biti vaš glas razuma onda kada biste se vratila. Važno je u tom razdoblju početi graditi novi, samostalni život. Usmjeriti se na vaše interese i hobije, posao, djecu, prijatelje. Sve je samo nije lako, ali je moguće. Mislim da će vam na tom putu od pomoći biti I jedan članak iz naše arhive https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-znati/kako-prepoznati-toksicni-odnos-i-pobjeci-iz-njega. Samo hrabro, i sretno!
Rastavljena sam majka dvoje djece od 10 i 12 godina i u vezi sam s muškarcem 6 godina. Radi se o vezi na daljinu, čujemo se svaki dan, a vidimo svaka dva tjedna kad partner dobije slobodno desetak dana pa bude u Hrvatskoj. Naime, izašla sam iz faze zaljubljenosti i počela sam osvještavati njegove mane. Inače se prema svojoj majci ružno ponaša - postavlja granice na grub način i s povišenim tonom glasa (rečenice poput "Jesam li ti rekao prestani? Dosta više!" i slično), s djecom isto često zna biti odrješit kad primijeti da me ne slušaju pa ih sa strogoćom upozorava da moraju više slušati i "očita im bukvicu". Nekidan smo zajedno bili u razgledavanju Rima (jest da smo se držali hlada i pili smo puno tekućine, ali nismo mogli zaobići činjenicu da su vani ljetne visoke temperature) i u jednom trenutku pitala sam ga nešto te ga prvi puta nisam čula ili doživjela jer mi je mozak "kuhao od vrućine". Zato sam ponovila pitanje na što mi je odgovorio vrlo grubo s povišenim tonom glasa "Što me peglaš, zašto mi jedno te isto pitanje postavljaš tri puta!?". Bila sam neugodno iznenađena i kada me nešto pitao, odgovorila sam mu na isti način. Neko vrijeme nismo prozborili niti riječi, samo smo hodali u nekoj neugodnoj tišini. Kada smo se malo okrijepili i ohladili, odlučila sam mu reći što je problem, da shvaćam da nam je oboma vruće, ali da to nije opravdanje za takvo ponašanje i da ne želim da se na takav način ponaša prema meni kao prema svojoj majci na što mi je odgovorio da mu je žao, ali da je moguće da će biti još toga i da me moli za razumijevanje. Ne znam što da mislim, kako da postupam. Znam da svatko ima vrlina i mana, ali do sada nisam nailazila na takvo nešto s njegove strane, doslovno me držao kao kap vode na dlanu i strah me od ponavljanja konflikta (inače nisam konfliktna osoba).
Draga gospođo, čujem u vašem pitanju zabrinutost i nesigurnost jeste li u odnosu s nekime tko je za vas i za djecu dobar. S obzirom na to da ste rastavljena vjerujem da zadnje što želite sebi i djeci je nova loša priča. I imate potpuno pravo tako razmišljati. Nažalost, kada smo mladi odluke koje donosimo manje su racionalne i ulazimo u brak nesvjesni da će se one karakterne sitnice koje nam možda već smetaju vremenom samo pogoršati te da se ljudi teško mijenjaju ali kako starimo (i sazrijevamo) uviđamo da je bitno već u samom startu mudro izabrati. Iz ovog što ste mi napisala očito je da vaš partner ima određene poteškoće s impulzivnošću, samokontrolom i da je do danas imao odnose u kojima mu je bilo dozvoljeno tako se ponašati, primarno s majkom. S obzirom na to da ste zajedno već 6 godina očito se opustio i s vama i njegova samokontrola sve je slabija. Na vašem bih mu mjestu pružila priliku i podršku no i zatražila od njega da krene na osobnu psihoterapiju gdje će osvijestiti zašto se tako ponaša i što mu onemogućava promjenu takvog ponašanja kojeg je očito i sam svjestan, a koje pogađa i vas i vašu djecu. Naime, nitko od nas nije savršen pa tako nije ni on ali važno je onda pokazati spremnost za promjenu i rad na sebi, nije dovoljno tražiti od drugih razumijevanje jer smo „mi takvi“. Svi smo mi nekakvi ali se svi mi i možemo malo promijeniti ako se jako potrudimo. Ako ne bude pokazao volju i iskrenu želju za promjenom možda ćete morati promisliti je li taj odnos dobar za vas i za vašu djecu. Sretno!
Kako se riješiti toksičnog odnosa? Muškarac je došao kad mi je bio slomljen gležanj kako bi mi pomogao, a svoje dijete nije priznao. Žena se sama mučila, othranila dijete, a sada mi želi pomoći. Kako ga se riješiti? Počeo mi je skrivati tablete.
Žao mi je da ne uspijevate izaći iz odnosa koji vas guši i u kojem se osjećate usamljeno i nesretno. Toksični odnosi su opasni upravo iz razloga što ne uspijevamo izaći iz njih iako znamo da za nas nisu dobri. Nešto nas vuče da ostanemo s tom osobom i ne uspijevamo napraviti potreban rez, a čak i kada ga napravimo vraćamo se natrag. Mogli bismo reći da se radi o nekoj vrsti ovisnosti koje se nije lako riješiti. Prvi korak je osvijestiti koliko je uistinu taj odnos za nas opasan, koja je cijena koju plaćamo ostankom u njemu. Sljedeći korak je iskomunicirati to sa partnerom i zamoliti ga ode i da nas ostavi na miru. Nakon toga, kako bismo lakše odoljeli kušnji i povratku u odnos, dobro je imati podršku nekog bliskog, a koji će biti naš glas razuma onda kada bismo se vratili. Važno je u tom razdoblju početi graditi novi, samostalni život. Usmjeriti se na naše interese i hobije, posao, djecu, prijatelje i skupljati marljivo i uporno, dan po dan, dokaze koji podupiru naš odlazak iz tog odnosa, osviještavati dobre strane toga što smo se hrabro odlučili otići i prekinuti taj začarani toksični krug. Sve je samo nije lako, ali je moguće. Mislim da će vam na tom putu od pomoći biti I jedan članak iz naše arhive https://www.budidobrobudice.com/dobro-je-znati/kako-prepoznati-toksicni-odnos-i-pobjeci-iz-njega. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana,
2019. god. upoznao sam divnu djevojku, zaljubili smo se i nakon 9 mj. veze, započeli zajednički život. Život je odlično funkcionirao, nikom od nas nije bilo ništa teško od najmanjih obaveza po stanu do nekih bitnih. Odlučujem kupiti stan, zajedno sve biramo, planiramo. Osjećam i vidim kako se moja ljubav, djevojka mijenja. Postaje jako osjetljiva, svakodnevno plače. Pokušavam doprijeti do nje jer vidim da ju nešto jako muči. Želim nadodati kako djevojka ima anksiozno-depresivni poremećaj te odlazi na psihoterapiju kod psihijatrice. Nakon 3 godine veze priznaje mi kako je u prošlosti imala buran život što je bilo prije no što smo se upoznali, no ona je vjernica i učinila je jednu veliku grešku - imala spolni odnos više puta sa svećenikom. Nisam to mogao nikako progutati, toliko sam bio razočaran u nju, pala mi je u očima i nikako da je gledam isto. Pričala mi je o svojoj prošlosti, ali neke stvari je izmišljala, lagala. Ukoliko njena prošlost nije pohvalna, nema veze, to je dio njene povijesti i naučila je na greškama. Doživjela je ogroman stres, nije mogla odudtati od mene, a i ja sam doživio jedan ogroman stres. Nismo imali ni ona ni ja podršku. Ona se seli kod sestre, a ja nastavljam dalje sa životom. Brinem se za nju, čuli smo se kroz taj period i toliko je psihički bila pala da je na kraju pila i psihofarmake. Došla je k sebi i nakon godinu i pol dana započinjemo ponovno sa viđanjem. Volim ju i volio sam ju, a nisam mogao prihvatiti njenu prošlost jer se ona meni predstavila kao dobra nevina djevojka, a na kraju je bila cura koja je činila događaje koji nisu za pohvalu. Razočaran sam u sebe jer pokrećem dalje sa njom vezu, zbog čega otežavam I sebi i njoj. Odlučio sam prije skoro dvije godine otići kod psihologa jer sam se jako promijenio. Konstantno imam neki strah da će joj se i dalje nešto dogoditi jer je mentalno jako slaba i ne znam mogu li joj pomoći ako doživi opet panične napadaje.
Poštovani, žao mi je čuti da i vas i vašu djevojku toliko muči njena prošlost da vam zagorčava sadašnjost, a ukoliko se ovako nastavi, i budućnost. Ono što mi je prvo palo na pamet dok sam čitala vaš upit je jedna rečenica iz knjige koja vam je jako dobro poznata, a ona glasi nekako ovako: “Neka onaj tko je bez grijeha baci prvi kamen.” Iako religija nije moja domena i ne usuđujem se tumačiti sveto pismo, iz mnogih propovijedi kojima sam prisustovala čula sam uvijek istu poruku: Isus je dobar, on te voli i oprašta. Vjerujem da bi vjernici trebali činiti dakle isto, naučiti oprostiti, i sebi i drugima. U psihologiji ne govorimo o grijesima ali govorimo o pogreškama, krivim izborima, traumama i emocionalnim ožiljcima. I prvi i drugi ostavljaju ozljede na duši. Spremnost da se prihvati pogreška, da se iz nje nauči i da se ide dalje kroz život govori o našoj zrelosti, u svakom smislu. Jer cijeli život je jedna velika škola, a učenje bez pogrešaka ne postoji. Stoga najiskrenije savjetujem i vama i djevojci koju volite da za njezine napadaje panike i anksioznost potražite stručnu pomoć psihoterapeuta (idealno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja), a vas dvoje odlučite što želite od vašeg odnosa – okrenuti se budućnosti i građenju zajedničkog života i obitelji ili se vraćati u prošlost i osuđivati nju zbog nekoliko krivih odabira. Sigurna sam da ste i vi neke pogreške u životu učinili, i dobro je da jeste. Želim vam oboje mudro srce. Sretno!
Nikako mi ne uspijeva sklapanje prijateljstva i ne razumijem koji je problem u meni, osoba sam otvorena za razne teme, ne volim tračanje, ne ispitujem ljude privatne stvari, volim se družiti i izlaziti na lijepa mjesta, ne zamaram nikoga negativnim temama ali jednostavno mi ne uspijeva sklapanje prijateljstava. Uvijek sam ja ta osoba koja se prva javi i zove na kavu. Depresivna sam zbog toga i pada mi samopouzdanje. Molim Vas za savjet. Hvala lijepa i srdačan pozdrav.
Draga moja, žao mi je čuti da nisi do danas pronašla iskrenog prijatelja – onu osobu s kojom dijeliš svoje uspone i padove, koja je tu kada te treba utješiti, koja te može zvati u bilo koje doba i ti ćeš joj priskočiti u pomoć, s kojom slaviš pobjede i životne blagoslove, koja poznaje tvoje tajne i strahove. Mislim da bi ti mogao biti od pomoći jedan video na temu iz naše arhive https://www.youtube.com/watch?v=oZzrcbDcRcY u kojem ćeš razmisliti o prijateljstvu (što ti ono znači, što si ti spremna dati u taj odnos, kakvo prijateljstvo želiš ostvariti) i nakon toga otvoriti se upoznavanju drugih. To će ponekad od tebe zahtijevati i dubine do kojih možda danas nisi otišla npr. pitati privatne stvari. Naime, samo u dubini se prijateljstva i sklapaju, sve ostalo su poznanici. Ljudi se zbližavaju samo i isključivo s onima koji ih zaista poznaju. Stoga, ubuduće se nemoj libiti ni pitati privatne stvari, a još manje ih podijeliti prva. Naravno, ukoliko se osjećaš ugodno i sigurno u tom odnosu i dozirajući (ne možeš svoje najveće tajne ispričati nekome s kim si na prvoj kavi). Na tvom bih mjestu i počela tražiti prijatelje u svojim interesima ili hobijima – tamo je vjerojatnije da ćeš upoznati nekog sličnog sebi s kojim dijeliš teme i životne interese. Svakako nemoj odustati ili misliti da je problem u tebi – nisu svi te sreće da rano upoznaju svoje prave prijatelje, i sama imam jednu jedinu pravu prijateljicu iz djetinjstva, ostale sam prijatelje stekla tek u studentskoj dobi i kasnije. Samo strpljivo, i sretno!
Što je pametno učiniti u situaciji kad poslije 18 godina veze više nema ničeg? Samo svađe, vrijeđanje, ljutnja, maltretiranje...Naime, više ne znam po ponašanju čovjeka s kojim sam toliko dugo bila, je li se razbolio ili mu je jednostavno takav karakter. Počelo je provociranjem da sam ga varala s jednim prijateljem, pa onda sa svima...strašno mi je bilo čuti to prvi put. Uspijemo izgladiti odnos, putujemo, lijepo se provodimo i odjednom bijes, ljutnja, viče, govori mi teške riječi optužuje...prvo sam se svađala, plakala, no sad više ne osjećam ništa, samo prazninu. Molila sam ga ranije da ide kod liječnika jer mu reakcije nisu uobičajene. Neki me je dan vrijeđao pred prijateljicama i to je bila zadnja kap. Ne volim ga, već sažaljevam. Sjedi, šuti, sav je pogubljen i ne znam što ću. Ako izađem iz stana i odem, željela bih da me ne traži nikad, ali znam da će me proganjati jer sam već pokušavala jednom, pa se vratila. Bio je toliko očajan, ispričavao se i upala sam u tu zamku. Sad sam još uvijek tu i ne mogu funkcionirati. Radim, živim I mislim da je sve stvar navike.
Draga moja, žao mi je čuti da ste se nakon 18 godina našli u paklu. Čujem da ste zbunjena ponašanjem svog partnera pa vjerujem da on nije bio takav oduvijek. Kada se promijenio? Je li se nešto traumatično dogodilo u vašem ili njegovom životu? Neka situacija koja bi mogla biti okidač za toliko značajnu trajnu promjenu u njegovom ponašanju prema vama? Jeste li učinili sve potrebne pretrage kod liječnika – postoji li neki fizički ili psihički uzrok tim promjenama? Svakako ne bih na vašem mjestu propustila istražiti je li bolestan jer se ljudi ne mijenjaju tako drastično slučajno, u podlozi su uvijek ili trauma (nesreća npr.) ili bolest (bila ona fizičke ili psihičke prirode). Čujem i da ga ne želite u tome napustiti samog ali i da ga više ne volite kao prije. Ukoliko ne želite odustati od njega mislim da je veoma bitno da otvoreno i iskreno porazgovarate, da mu izrazite svoje nezadovoljstvo i zabrinutost te da postavite granicu tj koja su vam njegova ponašanja prihvatljiva, a koja to nisu i nećete ih trpiti. Jedan od uvjeta neka bude i njegov pristanak na potrebne pretrage ali i na psihološku pomoć, a ukoliko želite sačuvati odnos, idealno i na partnersku terapiju. Ukoliko s obje strane postoji ljubav i spremnost za rad na sebi moguće je spasiti odnos. Ukoliko pak donesete odluku o završetku odnosa, nikada ne zaboravite da imate pravo na svoju sreću. Vi ste oboje odrasli ljudi i odgovornost za vaše živote nosite sami – zapamtite, vi niste odgovorna za zdravlje i sreću vašeg partnera. Samo hrabro, i sretno!
Imam 45 godina i u sretnom sam braku. Odrasla sam kao jedinica u obitelji u kojoj je u centru bio otac koji boluje od dijabetesa. Cijeli je život neodgovoran što se tiče zdravlja, tako da smo mama i ja stalno bdjele nad njim. Kad bi mu bilo loše, imao je simptome koji nalikuju alkoholiziranosti. Ja sam već po načinu na koji je stavljao ključ u bravu mogla odrediti koliki mu je šećer. Bio je u hipoglikemiji na doslovno stotine puta i ponekad smo morale zvati hitnu. Odrasla sam u uvjerenju da su najvažnije njegove potrebe i uvijek sam se trudila biti dobra, neprimjetna djevojčica i dobra učenica da zaslužim njihovu ljubav. On je emocionalno distanciran, a ni s majkom nisam bila bliska jer mi se ona nije obraćala kao što je meni trebalo, a bila sam hipersenzibilno dijete. Zbunjivala me svojim kontradiktornim reakcijama i očekivala je da joj čitam misli. Stoga sam stalno osluškivala njeno emotivno i očevo zdravstveno stanje. Kad nešto nije bilo kao što je očekivala, reagirala je strogo i nametala svoj autoritet. I ona je sama bila zbunjena, nesigurna i emotivno istrošena (odrasla je u obitelji kojoj je otac puno godina bio alkoholičar). Sad oboje imaju preko 70 godina. Tata u zadnjih godinu dana puno više pazi na sebe i skoro nikad ne upada u hipoglikemije, točnije nakon što mu je liječnica hitne pomoći zaprijetila da će ga silom odvesti na psihijatriju i nakon što je suprug ozbiljno porazgovarao s njim. Mama radi inventuru svog života i osjeća veliku grižnju savjesti zbog toga što nije otišla od tate i omogućila mi normalniji život. Sve joj se čini besmisleno i ne vidi razloga da dalje živi. Stalno ponavlja da bi najradije popila tablete i završila tu priču. U ama baš svemu vidi samo negativu i napeta je 24 sata na dan. Živi non-stop u opsadnom stanju. Ne želi uzimati antidepresive jer kaže da to ionako ne bi riješilo njen problem. Osjeća se usamljeno i ni u čemu ne vidi smisao. Ne živimo u istom gradu i prije nego što je nazovem, moram se svaki put psihički pripremiti, a i posjet njima me užasno psihički iscrpljuje. Dolazim im sa suprugom jednom mjesečno. Za više od toga nemam snage. Ja sam inače veliki introvert i osjećam da su mi baterije za interakciju s roditeljima i drugima na minimumu. Često mi se pojavi osjećaj da će mi nešto u mozgu puknuti ako trebam duže od sat vremena komunicirati s nekim, a to mi jako utječe na privatni život i posao. Kako u svemu tome naći balans? Kako komunicirati s majkom, a da ja ne “skrenem”? Joj, oprostite na ovako dugačkom pismu. I hvala puno unaprijed!
P. S.: Prijedlog za temu nekog članka na stranici: “Kako opstati kao introvert? Kako poštivati svoje granice, a opet održavati odnose s drugima?”
Draga nježna dušo, nemate se na čemu ispričavati, hvala vam na povjerenju s kojom ste podijelila sa mnom svoju priču. Vjerujem da vam život u ovom glasnom svijetu mahom nesenzibilnih ekstroverata nije lak. Naime, većina ljudi ipak spada u tu prvu skupinu i odrastanje i život introvertima nije uvijek jednostavan, posebice ako su k tome još i visokosenzibilni kao što ste vi. Vaš me slučaj odmah podsjetio na jednu od 6 tipičnih uloga koje tijekom odrastanja preuzmu na sebe visokosenzibilne djevojčice, a i sama ste proniknula do nje: dražesna djevojčica. Ona je uvijek mila, nasmijana i srdačna čak i kad joj se nanosi nepravda. Nikada ništa ne odbija, uvijek spremna pomoći, nikada ne traži pomoć. Izbjegava svađe i ne suprotstavlja se. Više o ovim strategijama preživljavanja za visoko osjetljive žene u niskoosjetljivom svijetu možete pročitati u knjizi Žene koje previše osjećaju za koju vjerujem da će vam dati odgovore na mnoga pitanja koja su vas mučila tokom odrastanja, ali i ona koja vas muče i danas, baš poput ovih koje ste mi postavila. Ono što bi za vas bilo jako dobro jeste nastaviti osviještavati svoje potrebe i granice i sve ih otvorenije komunicirati prema drugima, upravo kao što ste to već i počela činiti sa ograničavanjem posjeta roditeljima. Ukoliko uvidite da vam samoj ide presporo ili da previše zapinjete, jedan dobar psihoterapeut biti će od velike pomoći. Došlo je vrijeme da napokon utješite dražesnu djevojčicu, da joj date prostor za vrištanje, suze i sve ostalo što ima potrebu izbaciti, da bude ponekad prkosna, da bude teret, da razočara, da živi...Samo hrabro, i sretno!
p.s. hvala na preporuci, prenesem u uredništvo
Imam 50 godina i u periodu sam perimenopause. Osjećam se užasno depresivno, stalno bih plakala. Osjećam i malaksalost i nedostatak energije. Imam dvoje odrasle djece koju uglavnom ja moram financirati jer moj suprug godinama smatra da svu kupovinu u kući mogu isfinancirati sama. Stalno umišljam da sam bolesna, iako već nekoliko godina nakon mnogih pretraga doktori ne nalaze ništa alarmantno. Često se plašim svega, samo su mi crne misli u glavi. U potpunosti sam se povukla u kuću i rijetko se viđam s prijateljima. Kad se suprugu požalim kako se osjećam, on nema razumijevanja i kaže da više ne može slušati moje svakodnevne žalbe. Do nedavno sam pila i ksalol tablete vlastitom odlukom jer noću nisam mogla zaspati. Nedavno sam ih prestala uzimati. Što mislite da trebam učiniti?
Draga gospođo, žao mi je da vam je teško. Perimenopauza je razdoblje hormonskih promjena u kojem se postupno gasi funkcija jajnika, a avlja se 5 do 10 godina prije menopauze. Početak menopauze određuje se retrogradno, nakon godine dana bez menstrualnog krvarenja. Dob ulaska u menopauzu genetski je predodređena i ona se obično javlja oko 50. godine života. Prijevremenom menopauzom smatra se ona koja započinje prije 40. godine. Najčešći uzroci prijevremene menopauze su: genetsko nasljeđe, autoimune bolesti, kromosomske abnormalnosti, kemoterapija i zračenje, histerektomija (kirurško uklanjanje maternice) te pušenje (u žena koje puše menopauza nastupa čak dvije godine ranije). Tijekom tog razdoblja žene doživljaju niz promjena – ne samo hormonskih, već i psihičkih i socijalnih, i taj je period za ženu veoma zahtjevan. Žao mi je da nemate od supruga podršku koja vam je sada prijeko potrebna. Imate li nekog u obitelji ili prijatelje koje biste mogli pitati za podršku i pomoć? Znate, mi ljudi smo socijalna bića i naša je vrsta preživjela isključivo zato što su naši preci davno spoznali da naša snaga leži upravo u odnosima s drugima kojima pomažemo i koji pomažu nama, za zajedničku dobrobit. Sve borbe su lakše kada se možemo vratiti u sigurnu luku gdje ćemo dobiti zagrljaj podrške i riječi utjehe. Ono što bih također na vašem mjestu napravila jest potražila pomoć psihologa, a ukoliko oboje budete smatrali da vam je potrebna psihofarmakoterapija, i pregled kod prihijatra. Samolječenja iz kućne radinosti su veoma opasna i nikada učinkovita i najljepše vas molim da potražite stručnu pomoć, posebice jer je hormonalni disbalans posljedica tj uzrok (peri)menopauze i bilo kakvi lijekovi mogu imati negativni utjecaj na hormone ukoliko nisu pažljivo propisani. Bilo bi još jako važno da posjetite i svog ginekologa i da napravite detaljnu obradu hormona te da vas on savjetuje kako postupati u tom smislu kako biste što više smanjili negativne psihičke simptome s kojima se borite, a koji mogu biti posljedica onoga kroz što kao žena prolazite. Vjerujem da ćete uz pomoć pravih ljudi proći i kroz ovo teško razdoblje i da ćete opet biti dobro. Samo hrabro i sretno!
Poštovana, imam problem sa dečkom. Na samom je početku on inicirao da budemo u vezi, ja nisam bila sigurna želim li to ili ne, no ipak odlučila pokušati. Nakon nekog kraćeg vremena kod mene su se razvile simpatije i činilo se sve kao dobra odluka. Ali onda su počele svađe. Sve je to bilo oko nekih stvari koje ja ne smatram previše značajnima (imamo drugačiji način na koji se zabavljamo, različit ukus u hrani, različit tip glazbe koju slušamo, ja živim dosta ubrzanim tempom, on ima svoju rutinu od koje teško odstupa i sl.). Nakon svih svađa on bi imao neko logično objašnjenje zbog čega je nešto napravio i zbog čega je reagirao na ovaj ili onaj način. Meni svako to objašnjenje zvuči logično i svaki put prihvatim to objašnjenj jer mi ta druga strana priče zvuči logična. Međutim, s vremenom sam počela osjećati da u tom odnosu gubim sebe. Dovela sam se do točke kada sam uhvatila samu sebe da se ustručavam dati prijedlog za zajedničko provođenje vremena jer sam se poćela strašiti da će ga on odbiti i da ću ponovno ostati razočarana. Želim još reći da sam ja fleksibilnija oko dogovora. Njemu treba neko vrijeme da o nekim prijedlozima razmisli i ne želi nikada izići iz svoje zone komfora (ili to napravi jako, jako rijetko), dok mene, primjerice, veseli kada pronađem nešto što bi se njemu svidjelo bez obzira što meni to i nije baš prva opcija zabave. Također, kada ja dam neki prijedlog, ako njemu nije baš super, meni kaže da to ne želi, a kada mu prijatelji daju isti takav prijedlog, s njima ga prihvati. Kad zajedno provodimo vrijeme, uvijek se trudi da mi bude ugodno, ali stalno imam osjećaj da nema neku preveliku želju provesti baš cijeli dan sa mnom. Nikada nismo zajedno otišli na neki vikend, godišnji odmor i slično, jer on to ne želi, a kada ga zatražim objašnjenje, samo kaže da nije spreman. Kada pokušam voditi neku konstruktivnu raspravu, on to shvati kao svađu i odmah krene napadati. Nikada ne pogleda taj problem iz moje perspektive, nego mi samo nastoji prikazati svoj pogled na to. U većini bi mi slučajeva to njegovo objašnjenje zvučalo logično i dalje bi nastavljali po starome. Kada se posvađamo i par dana ne razgovaramo, u većini slučajeva ja budem ta koja prekine šutnju. On ju je prekinuo samo nekad u početku veze. U zadnje vrijeme nisam baš sigurna da sam u zdravom odnosu. Dosta često prigušujem svoje želje, osjećam se tužno, razmišljam bi li mi s nekim drugim bilo bolje i kako bi mi život u braku sa njim izgledao. Više ne mogu definirati je li samo preuveličavam stvari ili je sve ovo ipak znak za zabrinutost. Pokušavam na sve načine saznati zbog čega je ovako, ali ne dobivam odgovore. Kad se svađamo i kad ja njemu nešto ružno kažem, odmah me zapeče savjest i ispričam se, a on se nikad ne ispriča. I kad nešto u tim raspravama kažem, on to protumači na svoj način i ne želi uopće čuti što je to meni značilo. Uvijek mi mora sve vratiti istom mjerom (bilo da je riječ o poklonima, raspravama, ljutnji, riječima, bilo čemu). On jako teško govori riječi poput "volim te" ili "oprosti". Ja nekako ne mogu reći da me ne voli, možda to jako teško izgovara (ali više nisam sigurna je li to stvarno istina ili bih ja željela da je tako). Sve me ovo polako zbunjuje i izluđuje. Molim Vas, možete li mi dati savjet što da radim?
Poštovana, žao mi je da se osjećate nezadovoljno, zbunjeno i frustrirano. Čujem da se maksimalno dajete u taj odnos, a da sve više sumnjate dobivate li jednako zauzvrat, kao da sama vučete kola, i za sebe i za njega. Sigurna sam da i vaša priča ima dvije verzije, jednu njegovu, i jednu vašu. No, iz ovoga što ste mi napisala, mogu zaključiti da ste u vezi sa osobom koja je dosta rigidna, samousmjerena, kontrolirajuća i dominantna. Vjerujem da nije lako biti sretna u odnosu u kojem se vaše želje i potrebe malo uzimaju u obzir. Na vašem bih mjestu pokušala još jednom otvoreno i smireno razgovarati sa njim, reći mu kako se osjećate u tom odnosu, što biste voljela, što vam nedostaje i što vas boli, zbunjuje i povrijeđuje. Bez napadanja, bez osuđivanja, u JA terminima (“ja osjećam da me ne voliš onda kada iznova odbiješ da idemo zajedno na put” ili “kada ti tako vičeš na mene onda se ja osjećam beznačajno” ili nešto drugo što mislite i osjećate). Vidjeti ćete kakav će efekt polučiti na njega taj razgovor i kako će reagirati na njega. Ukoliko ne bude išlo onim smjerom kojeg priželjukujete, dobro razmislite ostati ili ne u toj vezi obzirom da još niste zasnovali obitelj skupa. Nekako mi je zaista prerano da se pomirite s onim što imate iako niste sretni u tome – svatko od nas, pa i vi, zaslužuje osjećati se voljeno i poštovano. Ne brinite, imate svo vrijeme ovog svijeta za pronaći pravu osobu. I ne zaboravite, nikada, ali baš nikada nemojte odustati od svoje sreće. Samo hrabro!
Kako izgraditi odnos sa djecom? Kćer ima 17, a sin 19 godina. Rastavljena sam, a djeca žive sa ocem. Ne čujemo se dok ih ja ne nazovem i nije ih briga za majku.
Draga mama, žao mi je da vam je teško, ne mogu zamisliti bol koju mora osjećati majka koja je primorana živjeti udaljena od svoje djece. Ne znam što se dogodilo da su djeca dodijeljena na skrbništvo ocu ali vjerujem da to nije ono što ste željela. Nažalost, moguće je da su se djeca zbog daljine s vama udaljila. Ne znam koliko su djeca imala godina kada ste se iselila ali što su bila mlađa veća je vjerojatnost da će odrasti emocionalno distancirani od vas, posebice ako otac hrani njihove negativne emocije prema vama. Ne znam koja je priča iza svega ali sam sigurna da ukoliko vi budete ustrajala na odnosu sa svojom djecom, vremenom će vam se oni “vratiti”, čak i ukoliko ih njihov otac okreće protiv vas. Naime, djeci je prirođeno da vole roditelje i kako odrastaju šire im se obzori i perspektive, a s njima dolazi i veće razumijevanje prema roditeljima (i, u vašem slučaju, razlozima rastave i vašeg odlaska iz zajedničke kuće). Iako je sasvim razumljivo da se osjećate ogorčeno i razočarano, važno je da se nastaviti truditi oko svoje djece, svakodnevno ih zvati, biti tu za njih, slušati ih i pomagati im kada vas trebaju. Vi ste roditelj i odgovornost za odnos između roditelja i djece leži na roditeljima, barem dok se radi o djeci koja još odrastaju (pritom mislim na maloljetnu djecu koja još nisu otišla od kuće i izgradila samostalni život i novu obitelj). Sigurna sam da je nemoguće da ih trajno izgubite ukoliko se budete ponašali kako sam sada opisala. Samo budite strpljiva i ustrajna i doći će ponovno vrijeme kada će oni zvati i tražiti vas. Sretno mama!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.