Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Imam ujaka koji ima poteškoće s hodanjem, ne želi nikakvu pomoć. Živi sam, puno pije, ne vodi računa o higijeni, često gleda filmove za odrasle, skuplja smeće oko sebe...Ako pričam s njim na tu temu da se nešto riješi, prijeti da će se ubiti. Nije moguće razgovarati s njim. Ima 60 godina i zadnjih 5 godina je sve gore ne znam kako da mu pomognem.
Jako mi je žao da se vaš ujak bori sa svim ovim problemima kao što mi je žao da se vi morate nositi sa svojom bespomoćnošću da mu pomognete. Situacija zvuči zaista teško - vjerujem da je užasno gledati nekoga koga volimo kako propada sve više svakim danom, a odbija pomoć. Vjerujem da se u sebi stalno borite između vaše želje i osjećaja odgovornosti da mu morate pomoći i njegova inzistiranja da sačuva svoju slobodnu volju (koja kulminira prijetnjama o samoubojstvu). Nažalost, veoma je moguće da iza svih ovih ponašanja stoji neka psihička bolest koja mu onemogućava da donosi zdravorazumske odluke. Što je s vašim roditeljem, a koji su mu brat ili sestra? Jesu li živi i voljni pomoći? Pitam vas to jer budući da prijeti samoubojstvom i pokazuje znakove velike zapuštenosti, bilo bi dobro kada bi na svoju ruku pokušali stupiti u kontakt sa socijalnom službom pa ih upitali može li se i što učiniti kako bi mu se osigurala pomoć koju zaslužuje, a koju odbija. Naime, iako se radi o odrasloj osobi, ovakvi se potezi znaju pokazati ključnima za dobrobit osobe koja se opire pomoći. Svakako ne bi bilo loše da i vi sami potražite pomoć stručnjaka, a koji bi vam mogao pomoći u suočavanju s ovom stresnom i iscrpljujućom situacijom. Nadam se da za sada dobivate podršku prijatelja ili obitelji obzirom se svi mi puno lakše nosimo sa životnim teškoćama uz nama bliske osobe. Ponekad puno znači moći se i samo požaliti ili u tišini pogledati film uz nekog tko razumije kako se osjećamo. Samo hrabro, i sretno!
Znojenje zbog anksioznosti i napadi panike, kako se nositi s tim?
Anksioznost i napadi panike postoje od kada i čovjek - ova stanja nisu niti smrtonosna niti dovode do ludila, bez obzira što su izrazito neugodna. Tijelo na iznenadan strah odgovara određenim simptomima koji su priprema na bijeg ili borbu – to su svi oni neugodni simptomi koje osjećamo kada smo u strahu, a između kojih je i pojačano znojenje. Anksioznost ne možemo ugasiti ni isključiti, i svatko od nas je ponekad anksiozan (spašavanje života naprimjer ili neposredno prije nečeg važnog što moramo izvesti kao na primjer položiti ispit na fakultetu ili izaći s osobom koja nam se sviđa) - da nema anksioznosti ne bismo bili dovoljno motivirani potruditi se dati sve od sebe. Nažalost, nekada nas anksioznost može preplaviti i rezultirati napadom panike, a što se može razviti i u panični poremećaj. Kako si pomoći? Kako bi općenito naučili opuštati svoje tijelo, važno je učiti opuštanje dok se osjećamo dobro. Postoje različite tehnike opuštanja, a jedna od najboljih je tehnika progresivne mišićne relaksacije. Jako dobar učinak imaju i vježbe disanja. Više o njima možete pogledati u ovom videu. Nadalje, ključno je postepeno se suočavati sa svojim strahom. Za početak npr. ići na mjesta koja ste izbjegavali u društvu osobe od povjerenja. Sljedeći puta učiniti to izlaganje malo težim, pa sljedeći put još malo težim i tako sve dok se ne uspijete suočiti sa svojim najvećim strahom (npr. otići u supermarket izvan grada zaobilaznicom sami s autom u 16 kada ljudi završavaju s poslom). Na ovaj način snažit ćete svoje samopoštovanje i samopouzdanje, strašna situacija postajat će manje strašnom, a istovremeno će oslabiti i alarm kako tijelo bude shvaćalo da se katastrofa koje ste se bojali nije dogodila. Naime, sva ona ponašanja koja tipično radimo da bismo se osigurali i pomogli si, poput stalnog iščekivanja novog napada, izbjegavanja mjesta na kojima nam se napad panike dogodio i sigurnosna ponašanja (sjedenje blizu izlaza, imati „sigurnu osobu“, voda ili tableta u torbi, itd.) mehanizmi su koji nam samo otežavaju i koje treba suzbiti. Osim što čine da se osjećamo sve „slabijima“, ova ponašanja dodatno aktiviraju napetost i naposljetku dovode do novog napada panike. Ovo što sam sada navela neki su od principa na kojima počiva kognitivna bihevioralna terapija stoga vam najtoplije savjetujem da potražite pomoć psihoterapeuta upravo te orijentacije i da bacite oko na ovaj video iz naše arhive. Zapamtite, snagu, iskustvo i samopouzdanje skupljate svaki put kad pogledate strahu u lice i napravite ono čega se bojite. Samo strpljivo, i sretno!
Tri godine smo u braku, a ja sam prije par mjeseci vidjela da se potajno dopisuje s kolegicom i tu sam poludila, na što mi je on rekao da je to ništa i tu smo se gadno posvađali, nije pričao danima sa mnom no nekako smo prešli preko toga, pomirili se i sve je bilo kao prije, dok sam ja pokušavala ne misliti o tim porukama. Mene su te poruke jako izjedale, a očito mog muža udaljavale od mene. I nismo više o tome pričali, već o svemu ostalom i voljeli se dok ja nisam pri jednom izlasku promijenila raspoloženje, jer je on snimao pjesmu po njenom imenu i tu sam ga iznapadala da sigurno njoj šalje, a on mi je rekao da mu je dosta i mene i nje i da se uopće ne čuje s njom. Od tad ne priča više sa mnom. Što god ja pokušavam, on samo odgovara s da,ne i nebitno. Kad sam ga pitala želi li rastavu, rekao mi je da je on sretan, da ja nisam i da radim što god želim. Kako da bude ponovo sretan sa mnom?
Jako mi je žao da prolazite kroz težak period u svom braku. Čujem kod vas gubitak povjerenja i nesigurnost u ljubav i naklonost vašeg supruga. Takvi problemi mogu biti veoma iscrpljujući, pogotovo kad partner nije voljan otvoreno razgovarati o njima i ne pokazuje spremnost na rješavanje problema. Naime, iako je prirodno pokušati pobjeći od problema – baš kao što ste prvotno oboje pokušali učiniti onda kada ste se pomirili i nastavili kao da se ništa nije dogodilo – to nam se prije ili kasnije obije o glavu kao bumerang (baš kao što se dogodilo i vama). Problem s problemima je da oni većinom ne nestaju sami od sebe, upravo suprotno, što ih više zanemarujemo to se oni talože i rastu. Na tom tragu, vaš način suočavanja s problemima je svakako puno zdraviji za odnos od suprugovog – koliko god bilo nelagodno i teško razgovarati o nekim temama, nema ništa gore od šutnje. Šutnja vremenom gradi mostove među ljudima i čini nas osamljenima - ne želite da vam se dogodi da jednog dana više ne uspijete uopće doprijeti jedan do drugoga. Zbog toga je veoma važno da pokušate otvoreno, nježno i mirno razgovarati sa suprugom. Pristupite mu bez optužbi i fokusirajte se na izražavanje svojih osjećaja - recite mu koliko vam znači, koliko vam je sada teško kada ste tako odvojeni i pokušajte mu objasniti zašto ste izgubili u njega povjerenje. Pitajte ga nakon toga kako se on osjeća i dajte mu priliku da se otvori bez pritiska i slušajte, slušajte, slušajte. Nemojte pretpostavljati, radije pitajte i otvoreno izražavajte kako se osjećate zbog njegovih postupaka bez da tvrdite koje su bile njegove namjere. Ovo može biti situacija koja vam može pomoći da narastete kao par ukoliko ju „dobro odigrate“ oboje. Ako ne možete to sami, nemojte se ustručavati pitati pomoć stručnjaka – bračna terapija nije samo za ljude pred rastavom i ona ne mora trajati godinama, nekada je dovoljno i nekoliko susreta s nepristranom, a stručnom osobom koja će nam pomoći razgovarati na zdraviji i efikasniji način. Svakako je važno da se emocionalno zaštitite i poradite na vlastitom samopouzdanju i samopoštovanju, posebice ako suprug i dalje ne bude suradljiv. Imajte također na umu da iako je za par bitno sačuvati intimnost, održavanje kontakata isključivo na seksualnoj razini može zamagliti osjećaje, ali i učiniti da se vremenom osjetimo isprazno. Osim prijatelja/ica razmislite i o podršci terapeuta, a koji vam može pomoći da procesirate svoje osjećaje i da u konačnici donesete najbolju odluku za sebe što i kako dalje. Naravno da je bitno pokušati dati sve od sebe da sačuvamo odnos, ali to nikada ne smije biti pod cijenu gubitka samih sebe. Samo hrabro, i sretno!
Kako podnijeti kad vam se partner preseli u drugu državu, ali i dalje smo ostali zajedno?
Veze na daljinu uvijek su izazovne, pa tako i onda kada se jedan partner preseli nakon što smo spoznali zajednički život. Ono što će najviše biti na kušnji su tri stvari: povjerenje (da će nas partner nastaviti voljeti isto kao i do tada i da neće upoznati drugu osobu koja će preuzeti naše mjesto), fizički kontakt (od poljupca i zagrljaja, pa do intimnih odnosa) i povezanost (osjećaj bliskosti koji je rezultat dijeljenja sveg onog bitnog što se događa svakodnevno u našem životu). Kao prvo, stoga pokušajte održavati svakodnevni kontakt (kratke porukice kroz dan i jedan videopoziv kada ste oboje slobodni za duži i opušten razgovor). Važno je da otvoreno komunicirate ako se jave osjećaji nesigurnosti ili strahova – nikako nemojte napadati ili optuživati partnera, već otvoreno iskomunicirajte ako neka njegova ponašanja čine da posumnjate u njega. Obzirom na novu situaciju bit će potrebno neko vrijeme i razgovori da dogovorite nova „pravila ponašanja“ u odnosu (što je prihvatljivo, a što nije). Najvažnije je da budete iskreni jedno prema drugome i da nastojite raditi na tome da se osjećate kao par, iako ste razdvojeni. Kako biste lakše prebrodili periode razdvojenosti, razgovarajte o zajedničkoj budućnosti i planovima koje imate (planiranje sljedećeg posjeta, godišnjeg odmora ili dugoročni plan povratka ili vašeg preseljenja u tu državu). Svakako nemojte samo čekati da se on vrati – to će učiniti da se osjećate još više usamljenim i potaknuti u vama nesigurnost ukoliko se on snađe bolje od vas u ovoj situaciji. Ne zaboravite - ne možete (i ne smijete!) staviti život na čekanje između vaših susreta – vaš život ide dalje i ovo je prilika da se (opet) posvetite malo više sebi i onome što vas ispunjava, a za što prije niste imali dovoljno vremena, jer ste ga provodili s partnerom. Bit će tu i teških trenutaka, ali oni su istovremeno i prilika za rast (kao par i kao pojedinci) i test kvalitete odnosa (ako je vaš odnos dobar, preživjeti će i ovaj izazov). Samo hrabro i sretno!
Nedavno sam se zaposlila i dosta vremena provodim s kolegicom, jer radimo zajedno posao. Naređuje mi što da radim kad dođem doma npr.moraš skuhati ručak,nemoj čistiti odmaraj i sl. Kako da joj dam do znanja da pretjeruje, osim da joj izravno kažem da se ne upliće?
Čini se da vaša kolegica prelazi granicu ne samo prijateljstva već bilo kojeg odnosa koji nije roditelj – malo dijete. Očigledno se radi o osobi koja je dominantna i koja ima potrebu za kontrolom (situacija i drugih ljudi). Takvi ljudi se često uhvate onih koji su pasivnije prirode i uživaju „biti im glavni“. Preopoznajete li se u toj drugoj ulozi? Imate li problem s postavljanjem granica, teško vam je reći NE, izbjegavate sukobe, ne želite povrijediti drugu stranu i bojite se pokvariti odnos? Ukoliko su barem neki od odgovora pozitivni, važno je da počnete jačati svoje samopoštovanje ali i jednu vještinu koja se zove asertivnost jer ona leži u osnovi najzdravije moguće brige o sebi u odnosu s drugim ljudima. Za početak, naravno da nećete slijediti naputke prijateljice ukoliko se s njima ne slažete. Nadalje, sljedeći puta kada vam pokuša dati neku određenu naredbu, probajte se ljubazno zahvaliti i reći nešto poput „cijenim što misliš na mene ali imam veću ideju što raditi danas popodne i jedva čekam“ ili „da, ne zvuči loše, iako neću tako napraviti jer sam odlučila da još nije pravi trenutak za to“ i slično. To su sve ljubazni načini postavljanja granica. Ukoliko nakon nekoliko vaših odgovora te vrste bude i dalje inzistirala s takvim ponašanjem, možda će biti potrebno reći joj otvoreno da ju molite da prestane to raditi jer ste vi odrasla osoba koja voli donositi svoje odluke samostalno i ukoliko budete trebali od nje savjet da ćete ju pitati. Možete ju upitati i kako bi se ona osjećala da vi njoj dajete takve savjete pa ćete vidjeti što će vam reći. Svakako budite ljubazni i nemojte poticati svađu već samo otvoren razgovor između dvije odrasle žene koje bi mogle izgraditi lijepo prijateljstvo ukoliko budu dozvolile jedna drugoj da se ono gradi na zdravim temeljima. Samo hrabro, i sretno!
Moj unuk ima 16 godina, drugi je razred gimnazije, često kasni u školu, ujutro pogotovo. Nema osjećaj odgovornosti što se tiče poštivanja vremena.
Vaš unuk mi zvuči kao današnji adolescent – „nema brige, nema pameti“ kako se kaže. Iako, ne zaboravimo da ako je uspio dogurati do drugog razreda gimnazije očigledno pameti ima! :) Eh sada, drugi ili treći razred srednje škole tipična su razdoblja u kojem se učenici „pokvare“, a to vam govorim kao bivša nastavnica i stručna suradnica psihologinja u srednjoj školi. Glava mu je vjerujem svugdje samo nije u knjizi i školskim klupama - nogomet ili neki drugi sport, cure, izlasci s društvom – sve je drugo zanimljivije. To vam sve pišem ne zato da bih obranila njegovo ponašanje već samo kako bih vam pomogla razumjeti što je vjerojatno uzrok njegovom ponašanju. Svakako je važno razgovarati s njim o tome, pokušati mu pomoći da shvati zašto nije dobro kasniti. Kao prvo i prvo, moguće je da mu neki nastavnik više neće dozvoliti ulaz u učionicu pa će propustiti sat, gradivo, a moguće zaraditi i neopravdane sate te vremenom i ukor. Također, važno je pomoći mu da osvijesti kako je važno poštivati svoje, ali i tuđe vrijeme - nitko ne voli da ga se ne poštuje. Danas je to neki nastavnik koji će se osjećati nepoštivano, sutra to može biti šef na poslu. Ovaj zadnji će svakako imati puno manje razumijevanja, a sankcije će biti daleko ozbiljnije. Pomognite mu da uvidi zašto kasni ujutro te naći rješenje kako manje kasniti (možda naviti budilicu ranije, staviti budilicu daleko od kreveta da se mora ustati, pripremiti stvari za školu prije spavanja da se ujutro može po potrebi samo obući na brzinu i izletiti iz kuće i druga rješenja). Budite strpljivi i ustrajni i pohvalite svaki pa i najmanji napredak (njegov vidljiv trud da manje zakasni koji je ipak bio neuspješan je već dobar početak za pohvalu). Sretno!
Je li mi potrebna neka terapija? Naime, svi oko mene govore da je normalno to što mi se događa i da će proći, ali meni ne izgleda tako. Imala sam u veljači stresan događaj poslije kojeg nisam mogla spavati normalno, osjećala sam žarenje po tijelu, imala sam opsesivne misli, što me je dovodilo do napada panike. Niti sam prepuna entuzijazma i ambiciozna za život kao ranije, niti želim da ne živim, nekako sam na ravnoj liniji. Najveći problem je što kad se to dogodilo, ja sam izgubila posao, partnera, cijelo društvo, ostala sam sama. Kako dalje?
Draga moja, jako mi je žao da vam je tako teško i da se svakodnevno borite s ovako crnim mislima i osjećajima. Ne znam što se to dogodilo, ali očito je bilo izrazito traumatično ako ste zbog toga izgubila „posao, partnera, cijelo društvo, ostala sam sama“. Koliko sam uspjela čuti iz vašeg pisma, borite se s puno toga (opsesivne misli, namećuća sjećanja, ritualna ponašanja, depersonalizacija tj osjećaj da to niste vi, derealizacija tj. osjećaj da svijet nije stvaran već imaginaran, depresivno raspoloženje i osjećaji besmisla i praznine). Obzirom na sve što ste navela, neću vam savjetovati da pokušate sama - najiskrenije mislim da je za vaše psihičko zdravlje izrazito bitno da čim prije potražite pomoć dobrog psihoterapeuta, idealno kognitivno-bihevioralne orijentacije, a koji će vam pomoći da se izvučete iz ovog pakla, bez ili uz pomoć dobrog psihijatra (možda će biti potrebna terapija lijekovima, a možda i neće). Iako sada strahujete da se nikada nećete vratiti na sebe, uz pravu pomoć i stručno vodstvo možete opet biti dobro, vjerujte mi molim vas. Samo hrabro, i sretno!
Kako se boriti s PTSP?
Posttraumatski stresni poremećaj je reakcija na neki traumatski događaj (borbu, seksualni ili fizički napad, ozbiljnu nezgodu, katastrofu, zatočeništvo ili mučenje te suočavanje s dijagnozom životno ugrožavajuće bolesti). Primarni simptomi uključuju namećuća sjećanja na traumatski događaj (noćne more, flashbackovi) zbog kojih osobe koje boluju od PTSP-a imaju tendenciju izbjegavati bilo koje podražaje povezane s traumom, unutarnje (misli, sjećanja, tjelesne senzacije ili emocionalna stanja) i vanjske (mjesta, slike, zvukovi) pa to često dovodi do osjećaja emocionalne otupljenosti ili odvojenosti. Prisutno je i stalno povišeno uzbuđenje koje može dovesti do kronične ljutnje, otežane koncentracije, nesanice i stalnog osjećaja opasnosti. Kako se boriti s ovim teškim poremećajem? Kognitivno biheviornalna terapija koja koristi izlaganja u mašti i uživo zajedno s kognitivnim restrukturiranjem pokazala se kao najučinkovitija terapija. Stručna osoba vodit će vas kroz procesiranje traume koju ste proživjeli, izlaganje onome čega se bojite u sigurnim i kontroliranim uvjetima, preispitivanje svojih negativnih misli i preoblikovanje disfunkcionalnih vjerovanja. Svakako je važno naučiti smanjivati tjelesnu napetost koristeći tehnike kao što su progresivna mišićna relaksacija ili kontrolirano disanje, možete ih početi učiti i sami uz pomoć ovog videa, ali svakako bih s obzirom na problem savjetovala da se čim prije obratite stručnoj osobi koja će vas voditi u procesu oporavka. Samo nježno prema sebi, i sretno!
Imam 22 godine te sam zadnjih 10 godina u depresiji koja se pogoršava. Uzrok tome su loši međuljudski odnosi, uvijek sam bila crna ovca u društvu, nikada nisam imala previše prijatelja, na ljubavnom planu nikad nisam bila najsretnija, a i u sadašnjoj vezi nisam zadovoljna. Naime dečko se više uopće ne trudi oko mene, za sve krivi mene, uvijek mora biti po njegovom i ja skoro svaki dan plačem, jer imam osjećaj da ta veza nema budućnosti, makar on tvrdi da ima. Za sve nalazi izgovore, tretira me kao manje vrijednu osobu, a moj problem je što ga volim i ne želim da prekinemo, no s druge strane me odnos psihički ubija. Kako da nađem vjeru u budućnost za koju mi se čini da ju neću imati?
Draga mlada djevojko, čujem da vaš mladi život nije nimalo lagan i da su vaše borbe počele već u djetinjstvu, taman u onom kritičnom razdoblju prelaska u svijet odraslih kojeg zovemo adolescencija. Žao mi je da vam je teško. Jedna mi je klijentica nedavno rekla da je tek na faksu shvatila da oko nje žive ljudi koji imaju sretna sjećanja na svoje djetinjstvo te da je njoj ta spoznaja bila šok, mislila je da svi oko nje imaju crne misli poput nje...to me veoma dirnulo, a vaša me priča nekako podsjetila na njezinu, nemojte mi zamjeriti molim vas. Zašto vam to pišem? Zato što je ta ista djevojka danas dobro. Nakon psihoterapije koja je trajala skoro godinu dana, lijekova koje smo uz pomoć psihijatra uspjele maknuti, razgovora, pisanja, suza, gorčine, bijesa, preslagivanja, razumijevanja, istraživanja, preispitivanja, opraštanja, otpuštanja, zamišljanja, prepuštanja...naučila je prepoznavati svoje negativne obrasce vjerovanja, razmišljanja i ponašanja koji su održavali njenu depresiju na životu, skinula crne naočale i početi gledati život onakvim kakvav on uistinu jest – nekad siv, nekad žut, i voljeti ga usprkos tome, pronaći neki smisao u svijetu koji se često čini besmislen. I vi isto možete biti dobro, vjerujte mi. Zato vas najiskrenije molim da potražite stručnu pomoć psihologa ili psihoterapeuta – oni će vam pomoći zaliječiti traume, otpustiti što je potrebno i ostaviti to u prošlosti, spoznati uzrok vašoj depresiji i što ju održava (koji vaši stavovi, ponašanja, načini razmišljanja). Pomoći će vam ojačati samopoštovanje i razviti vještinu asertivnosti kako biste naučila postavljati granice drugima i reći čvrsto NE onda kada osjećate potrebu za tim. Ukoliko bude potrebno uzimati lijekove, oni će vas uputiti na psihijatra s kojim će aktivno surađivati. Ako crne misli postanu pak prejake molim vas da odmah nazovete centar za krizna stanja ili se uputite u najbližu bolnicu – iako vam u ovim trenucima možda tako ne izgleda, život je zaista najveći dar i važno je zaštititi ga. Pozdravit ću vas s nadom da ću kroz koji mjesec ili godinu primiti vaše pismo u kojem mi govorite da je ovo razdoblje iza vas i da ste napokon pronašla svoj smisao u ovom čudnovatom životu. Grlim vas snažno, sretno!
Doživio sam prekid prije 6 mjeseci, bio sam ostavljen uz objašnjenje da kod nje ne postoji osjećaj te ljubavi, emocija niti se vidi sa mnom. Nisam te razloge prihvatio te mi je ubrzo rekla da ima nekog s kim se počela vidati. Za tu vezu sam dao apsolutno sve, što je i ona svjesna. Moj problem je što mi je zadnjih dva mjeseca gore nego na početku. Nikako da prestane ova bol, agonija i patnja. Sve bih dao da se vrati, ali znam da je to nemoguće.
Gubitak romantičnog odnosa može biti jednak onome zbog smrti osobe – netko koga smo voljeli iskreno i potpuno i bez koga ne možemo zamisliti život najedanput nestane iz našeg života i odnese sa sobom sve o čemu smo sanjali. Ostane samo hrpa uspomena, gorčina zbog neostvarenog, tuga zbog izgubljenog, krivnja zbog pogrešnih poteza (za koje se bojimo da su uzrok prekidu) i strah kako ćemo dalje sami..možda čak i zauvijek...jer ne možemo zamisliti da bismo ikada više mogli nekog toliko voljeti. Nažalost, nekim ljubavima dođe kraj, i to ne znači da nije bilo ljubavi. Proces žalovanja bolan je i potrebno je vrijeme kako bi uspjeli prihvatiti gubitak. Postoje zadaci tugovanja koje svi moramo odraditi kako bi prihvatili gubitak voljenog, za početak, prihvatiti stvarnost gubitka, što nije nimalo lak zadatak i s njime se trenutno mučite. Kako biste to uspjeli, važno je ne prikrivati ili zakočiti svoje tugovanje - proraditi (proživjeti) bol zbog gubitka (proći kroz tugu i ostale emocije te kroz ostale reakcije na gubitak) ključno je kako biste se mogli oporaviti od ovog šoka. Tek tada ćete ponovno uspjeti gledati svoj život kao dovoljno vrijedan i smislen i bez vaše bivše djevojke u njemu – emocionalno ćete ju smjestiti "na različito mjesto" u odnosu na to gdje joj je bilo mjesto u vašem životu dok ste bili zajedno i nastaviti ćete svoj život. Vjerujem da vam ovaj zadnji dio procesa tugovanja u ovim trenucima izgleda nemoguć ali jednog dana ćete se probuditi i osjećati ćete se upravo tako. Ne znam pišete li inače, ali pisanje je odličan lijek – osim što vam pomaže pretočiti misli i osjećaje na papir, uobličiti ih u neke riječi, dati im mjesto negdje izvan vašeg uma i tijela, pomaže u prihvaćanju onoga što se događa dok otvara druge perspektive i poglede na vaše iskustvo. Iskren razgovor je također moćan lijek - možda imate nekog bliskog prijatelja ili prijateljicu kojima biste se mogli povjeriti i koji bi vam mogli biti podrška na putu oporavka? Obzirom na vaše stanje koje mi opisujete, iskreno bih vam savjetovala da posjetite i stručnu osobu (psihologa ili psihoterapeuta). Liječnik opće prakse može vam izdati uputnicu za razgovor sa psihologom. Ukoliko imate financijske mogućnosti, možete se odlučiti i na nekoga tko radi privatno, izvan sustava. Pri izboru je najbolje voditi se preporukama bližnjih ili proguglati imena terapeuta i njihove web stranice/društvene profile i ostale materijale koje su objavili kako biste vidjeli s kime ćete „kliknuti“. Svakako vas molim da potražite pomoć čim prije, mladi ste i zaslužujete uživati u životu. Samo strpljivo i nježno prema sebi, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.