Kao i za većinu dječjih pitanja, strahove moramo promatrati u kontekstu razvoja. Strah i anksioznost sasvim su prirodan dio razvoja djeteta, baš kao što se te emocije prirodno javljaju kod odraslih, ali mogu biti zabrinjavajući ako njihov sadržaj nije primjeren razvojnoj dobi. Djeca različite dobi boje se različitih stvari, npr., prvi strah koji se javlja u dojenačkoj dobi je strah od odvajanja od roditelja. U drugoj godini života djeca imaju sve više strahova: strah od mraka, samoće, odvajanja od majke u vrijeme odlaska na spavanje, od jakih zvukova (grmljavina, usisavača), vjetra, kiše, tamnih boja, velikih objekata i drugo. Između treće i četvrte javljaju se strahovi od stranih ljudi, životinja, ružnih maski, promjena itd. U šestoj godini života djeca se počinju bojati bolesti, nesretnih slučajeva, duhova i drugo..Dakle, kako djeca rastu strahovi postaju sve apstraktniji sve do adolescencije u kojoj se npr. radi o akademskom neuspjehu ili strahu da smo neprivlačni. Što se tiče vašeg djeteta, postavila bih si nekoliko pitanja: - kada se pojavio taj strah? Koliko dugo traje? Koliko je intenzivan? Je li nekada intenzivniji više ili manje ili kada? Svakako je ključno dati do znanja djetetu da prepoznajete i validirate njegov osjećaj – da znate da je stvaran, da ima pravo na njega ali i da kao mama znate da ono čega se boji nije za njega uistinu opasno te da ćete mu pomoći da se upozna sa time čega se boji i da i on sam uvidi da nije opasno za njega onako kako izgleda. Kada se dijete tijekom izlaganja prestraši važno je to mu nježno ponoviti, zagrliti ga ako dozvoli ili mu pružiti ruku kako bi znalo da ima podršku. Nikako se smijati, zezati ga ili umanjivati njegov strah. Svakako je bitno ne forsirati ga i tjerati. Pokušajte mu pokazati simpatične igre sa kišom, kišobranom, lokvama, kao i sa vjetrom, kosom koja vijori pa ide na lice, osjećaj vjetra na tijelu, možete uzeti neke duge trake ili zmaja pa ih puštati na vjetru. Izlažite se zajedno i pokažite otvoreno svoju znatiželju prema tim fenomenima i svoju radost u njima. Ukoliko ne uspijete sami u tom procesu, a strah ne prođe kroz neko vrijeme, savjetujem da se obratite dječjem psihologu. Samo strpljivo i sretno!