Razumijem da se osjećate zbunjeno i nesigurno, prirodno je tako se osjećati kada vidimo velike promjene u ponašanju voljene osobe. Ali, baš kao što ste rekli, dečko je nedavno doživio veliki gubitak što sigurno utječe na njegovo emocionalno stanje i ponašanje. Naime, tugovanje je kompleksan proces – dok neki ljudi traže utjehu kroz društvo ili aktivnosti koje ih odvraćaju od boli, drugi se povlače i trebaju više samoće. Čujem da vaš dečko traži društvo, ali neko drugo, svoje prijatelje. Možda je to jednostavno njegov način na koji se nosi sa svojim gubitkom. Svakako, s obzirom na to da ste par, to ima utjecaj i na vas te imate potpuno pravo otvoreno razgovarati s njime o tome što se događa i kako se vi osjećate u cijeloj toj priči. Tim razgovorom mu možete pokušati pružiti podršku, ali i izraziti svoje potrebe i tražiti razumijevanje. Možete mu reći nešto poput: "Primijetila sam da si se povukao nakon _______što si prošao. Kako se osjećaš? Reci mi, molim te, kako želiš da budem tu za tebe, što točno ti pomaže?” Nemojte odustati na prvu ako ne kaže odmah, asertivno ponovite da “želite biti tu i da ne znate što mu treba i molite da vam to otvoreno kaže”. Podijelite nakon toga s njim da je ovaj period jako težak i za vas jer se osjećate nesigurno zbog promjena koje primjećujete (da se više druži s prijateljima, da vam navečer ne pošalje poruku “idem spavati”, šalje kraće poruke koje nisu emotivne). Recite mu otvoreno da je to sve vama i dalje potrebno i da vam jako nedostaje te da biste voljela znati zašto se to promijenilo te je li tome razlog njegov gubitak i način na koji se nosi s njim. Nadam se da ćete kroz ovakav razgovor napokon dobiti malo više onoga što vi trebate (sigurnost i razumijevanje) i želite dati (podršku i ljubav). Samo iskreno, i sretno!

Socijalna anksioznost je strah od jedne ili više socijalnih situacija. Najčešće zastrašujuće situacije su govorenje u javnosti, upoznavanje novih ljudi, odlazak na zabavu, pozivanje na izlazak, jedenje u javnosti, korištenje javnih zahoda, razgovor s autoritetima i neslaganje s drugima. Osobe s ovim problemom boje se da će se ponašati tako da će drugi o njima loše misliti (da su glupi, dosadni, nesposobni itd.) i da će povrh toga još i vidjeti da su anksiozni (crvenjenje, zamuckivanje ili znojenje). Prepoznajete se? Ako da, ono što biste trebali raditi je prestati izbjegavati situacije koje vas čine anksioznom. Naime, iako se u određenim situacijama osjećate anksiozno ili neugodno, izbjegavanje istih dugoročno “od muhe pravi slona” te vam isti problem izgleda samo još veći, a vi se pak osjećate sve slabije i nesposobnije suočiti se s njim. Drugi korak kojeg treba istovremeno činiti je propitivati svoje negativne misli koje vas napadaju dok ste u tim zastrašujućim situacijama – Što je najgore što će se dogoditi (ako vas netko odbije, pomisli da ste glupa i drugo)? Možete li to preživjeti i kako ćete se s time nositi? Je li to zaista najrealniji scenario? Koji je najrealističniji scenario? Koju cijenu plaćate jer se ne želite suočiti s tim strahom (gubite mogućnost da izađete na spoj s dečkom koji vam se sviđa, propuštate druženja s prijateljima, nećete nikada osnovati bend iako predivno pjevate ili nešto četrnaesto)? Kad zagrebete ispod površine uvidjet će te da u vašoj srži leže neka duboka i negativna vjerovanja koja ste kroz život izgradili o sebi i koja čine da se tako osjećate, mislite i ponašate. Taj dio je malo teže proraditi sam, ali možete pokušati ili idealno potražiti pomoć jednog dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi kroz cijeli ovaj proces. KBT ima protokol za rad sa socijalnom anksioznošću i njegova je uspješnost visoka, razmislite i o toj opciji. Samo hrabro, i sretno!

Bolesti poput karcinoma plaše nas i podsjećaju da smo smrtni, a to je najdublji ljudski strah. Ono što je važno da znate jest da ne morate sami prolaziti kroz ovo i da postoje načini na koje si možete pomoći. Strah od boli i patnje su najčešći i potpuno razumljivi strahovi kod oboljelih od karcinoma, ali medicina danas nudi napredne metode za upravljanje bolovima o kojima bi bilo dobro da porazgovarate sa svojom onkologinjom koja će vas najbolje savjetovati po tom pitanju. Osim lijekova ili metoda za upravljanje boli, od velike pomoći su i psihološke tehnike za smanjenje percepcije boli poput mindfulnessa te bi bilo odlično kada bi se posvetili njenom usvajanju i praksi. Jedna od najvažnijih poduka mindfulnessa je važnost življenja sada i ovdje – naime, kad previše u glavi vrtimo "što ako" scenarije povećavamo strah i tjeskobu, zato vježbajte usmjeravati svoju pažnju na sada i ovdje, na ono što možete kontrolirati, a budućnosti prepustite ono što joj pripada – budućnost. I molim vas, obavezno dogovorite čim prije vaš termin kod psihoonkologa - iako vas drugi pregledi često spriječe, ovaj pregled neka postane broj jedan na vašoj prioritetnoj listi – psihoonkolog je osoba koja je educirana raditi upravo s onime čega se najviše bojite – bol, patnja i osjećaj bespomoćnosti. Pomoći će vam usvojiti prije spomenute načine za suočavanje s vašim teškim osjećajima i pripremiti vas da se nosite sa svim onim što vas čeka. Možda bi vam moglo pomoći i da se povežete s nekom od grupa podrške za onkološke bolesnike? Ponekad razgovor s drugima koji su prošli kroz slične strahove i situacije može biti vrlo oslobađajuć i pružiti osjećaj sigurnosti i razumijevanja. Svakako je ključno da podijelite svoje strahove s obitelji ili bliskim osobama kako bi vam mogli dati potrebnu podršku, osjećaj da niste sami i da su tu za vas. Oni sigurno žele pomoći, ali ne znaju kako, pomozite im da vam mogu pomoći. Pred par godina smo radili jednu prekrasnu kampanju na temu karcinoma, možda vam će vam pomoći ako pogledate iskrene razgovore koje je kamera zabilježila. Želim vam snagu da prebrodite i ovu borbu koju je život pred vas stavio, nadam se da ćete mi za neko vrijeme poslati pismo s tekstom: Uspjela sam! Sretno.

Razumijem vaš jad, frustraciju, razočarenje i nemoć. Koliko čujem, borite se s puno problema, počevši od bolesti koja vam otežava i pronalazak dobrog posla, a koji vam može osigurati financijsku samostalnost. Jedno vuče drugo i lako se može činiti kao bezizlazna situacija. No, ona to ne mora biti i važno je da povjerujete u ove riječi i da krenete korak po korak raditi na željenim promjenama. Za početak, iako je teško, pokušajte prihvatiti da ova faza u vašem životu ne mora trajati zauvijek. Otvorite se suprugu – recite mu o svojim osjećajima nesamostalnosti i nemoći. Nadam se da će vam on pružiti potrebnu emocionalnu podršku i pomoći uvidjeti koliko ste važni u vašoj obitelji i sve načine na koje doprinosite svakim danom. Nikada ne zaboravite - radite najbolje što možete u okolnostima u kojima jeste, i to je najvažnije od svega! I, iako se sada osjećate ovisno, to ne umanjuje vašu vrijednost kao osobe, majke ili supruge. Vaša ljubav i trud su najveći darovi koje možete pružiti svojoj obitelji.
Što tiče vašeg posla, iako vam se to sada možda čini nemoguće, ne bih isključila mogućnost pronalaska boljeg zaposlenja. Razmislite o mogućnostima prekvalifikacije ili učenju novih vještina koje su prikladne vašem zdravstvenom stanju. Mnogi online tečajevi su besplatni i mogu vam otvoriti nove prilike o kojima prije niste razmišljala. Možda imate neki hobi koji bi mogao postati posao? Pred još samo desetak godina mnoga današnja zanimanja su izgledala smiješno, a danas ljudi žive od njih.
Ono što je jako bitno da svakodnevno radite je da vodite brigu o sebi - čak i nekoliko minuta dnevno da se posvetite nečemu što volite (čitanje, šetnja, meditacija) može pomoći da se osjećate bolje. I umjesto da poklanjate svoje vrijeme razmišljanju o onom što ne možete promijeniti, usmjerite ga na ono što možete pa krenite polako prema tome. Ako osjetite da vam na tom putu treba stručna pomoć, kontaktirajte neku od organizacija koje pružaju besplatnu psihološku pomoć poput udruge “kako si? – Zajedno do odgovora.”, oni će vas najbolje uputiti kome se možete javiti na vašem području.
Što se pak tiče poklona za vašu djecu – najljepši pokloni su oni koje smo sami napravili svojim rukama. Ukoliko vas bolest ne sprječava u tome, što kada biste djeci ove godine napravili poklone? Sigurna sam da će biti oduševljeni! Iako smo u materijalnom svijetu to zaboravili, djeca daleko više cijene vrijeme i pažnju koju im poklonimo.
Sada zatvorite oči, udahnite duboko nekoliko puta, pogledajte se u ogledalo i recite sebi “ovo je moj život, ovdje i sada.” Pa krenite tamo gdje vas srce pozove. Ne zaboravite, i ovaj vaš život će proći. I moj. I svi mi jednog ćemo dana biti samo prašina. Zato dok smo ovdje, živi, ajmo ga disati. Sretno!

Najiskrenije mi je žao čuti da se borite s ovom opakom bolešću. Nažalost, ne mogu vam dati odgovor na niti jedno od pitanja koje ste mi postavili jer nisam liječnik i nemam potrebno znanje. Ono što vas ovim putem molim je da postavite sva ova pitanja svom liječniku od povjerenja, znam koliko često mogu biti nedostupni u žurbi pregleda ili se mi jednostavno ne sjetimo postaviti ta pitanja dok smo u razgovoru s njima, iz ovog ili onog razloga. Svakako mislim da zaslužujete znati što je pred vama. Nakon što sam to rekla, imam snažnu potrebu podsjetiti i vas i sebe da je svaki čovjek svoja priča i da medicina nema odgovora na sva pitanja o zdravlju. Koja god bila vaša dijagnoza, neka s njom nikada ne umre nada i vjera da možete biti bolje, i ako već ne ozdraviti, pa makar imati jedan sretan i ispunjen život u okolnostima u kojima ćete ga živjeti. Nemojte zaboraviti, ima toliko zdravih ljudi koji su toliko strašno nesretni da im to zdravlje ne služi ničemu, a opet bolesnih ljudi čiji su životi posebni i smisleni. Naravno da vam želim zdravlje, ali više od svega vam želim mir u duši i prihvaćanje svega onoga što će vas na životnom putu snaći. Sretno!

Dobar dan, vjerujem da vam je ponašanje kćeri jako izazovno, ali važno je pristupiti situaciji s razumijevanjem i strpljenjem kako biste joj pomogli da se nastavi zdravo  razvijati. Može biti mnogo uzroka njenom “djetinjastom” ponašanju, među kojima su npr. razvojne razlike (svako dijete sazrijeva svojim tempom), potreba za pažnjom (ako se ne osjeća “viđenom”, bitnom to može biti način da privuče pažnju jer svaka pažnja je bolja ni od kakve), nisko samopoštovanje (djeca koja se osjećaju nesigurno ili se bore s niskim samopouzdanjem često se ponašaju djetinjasto), poteškoće u učenju ili ADHD (otežavaju koncentraciju i interakciju s vršnjacima). Upravo zbog brige oko njenog zdravog psihofizičkog razvoja, svakako bi bilo dobro kada biste potražili pomoć stručnjaka (psihologa), prvenstveno u vidu razgovora s vama roditeljima (u kojem ćete dobiti podršku i smjernice) pa onda s djevojčicom (razgovor kćerke sa psihologom, procjena uz pomoć testova ili druge preporuke). Ono što vi možete kao roditelj je pokušati s njom što češće razgovarati u mirnom i podržavajućem tonu kako biste bolje razumjeli zašto se tako ponaša npr. "Kako se osjećaš u školi?” ili "Postoji li nešto zbog čega se osjećaš loše u školi?" ili "Kako ti mogu pomoći?", “Imaš li prijatelja u razredu?”, “Kako to da si danas napravila__________ u školi? Što si time htjela postići?”. Slušajte, i budite otvoreni za sve što će reći te izbjegavajte kritiziranje ili pametovanje kako bi se osjećala sigurno podijeliti s vama svoje misli. Cilj tih razgovora nije edukacija, već saznati što se događa s njom, zašto se tako ponaša i kako se uistinu osjeća. Moguće je da je to način ponašanja koji je naučila i kroz koji nešto dobiva ili jednostavno više ne zna kako se drugačije ponašati. Svakako je najbitnije imati puno strpljenja i voditi je u procesu osvještavanja da ta ponašanja za nju nisu dugoročno dobra (može izgubiti prijatelje, nastavnici ju neće smatrati dobrom učenicom i drugo, ona se sigurno osjeća loše kada se tako ponaša). Nikako nemojte krenuti s kritiziranjem, usporedbom s drugom djecom ili sličnim ponašanjima, a koja mogu samo doliti ulje na vatru i dodatno nagristi njeno samopoštovanje. Samo strpljivo i ustrajno, i sretno!

Jako mi je žao da vodite ove borbe, kada god da nas snađu, jednako su teške. Iako, moram priznati da su i očekivane s obzirom na vašu dob – godine su to kada počinjemo stariti (zdravstvene boljke sve su češće); gubiti svoje mjesto u radnom svijetu (postajemo oni najstariji gdje god se pojavimo, bliži nam se mirovina); djeca su već velika i samostalna (u najproduktivnijim godinama, posvećena maksimalno svojim obiteljima, poslovima i obavezama) i ukoliko još nismo dobili unuke kao da nas gotovo uopće ne trebaju; preispitujemo svoj život i pitamo se jesmo li donijeli najbolje odluke ili je moglo biti i drugačije; sve češće pozdravljamo po zadnji put prijatelje iz generacije i svakim smo danom sve svjesniji da smo zakoračili u zadnji dio svog života. Ne znam jesam li među ovima navela i vaše razloge za depresiju i strahove jer ovaj popis nije iscrpan, ali, ukoliko nisam, vjerujem da sam vam uspjela približiti koliko je “normalno” da se osjećate tako kako se osjećate. Ok, ali što sada sa svim tim? Prvo i najvažnije jest prihvatiti da je to život – tu vam umnogome mogu pomoći tehnike relaksacije i mindfulness o kojima možete više poslušati ovdje. Što se tiče vaših strahova, mislim da vam puno može pomoći poslušati pažljivo ovaj video, a depresiji sam se pak posvetila u ovom videu iz naše arhive. Znam da je dosta materijala – uzmite si svo potrebno vrijeme i posvetite ga sebi. Nakon toga, naučeno ćete polako početi primjenjivati u svom životu, korak po korak, vježbu po vježbu. Ako ne budete mogli sami, nemojte se libiti potražiti pomoć jednog dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi u tom procesu i svakako ne zaboravite na svoj mali krug velikih ljudi te hobije i interese koje se nadam da imate. Ako ste zapostavili odnose s prvima počnite ih polako opet njegovati (oni su najveće blago koje imamo), a ako se na ove druge nakupila prašina, otpuhnite ju i uzmite opet tu gitaru/kuhaču/kist/fotoaparat/štoveć u ruke i krenite. Samo hrabro, i sretno!

Žao mi je što se osjećate ovako nemoćno. Čujem da vas osjećaj ovisnosti o drugima jako opterećuje i to je potpuno razumljivo, ipak je osjećaj samostalnosti važan za psihološku dobrobit, posebno za nekog poput vas, nekoga tko je posvetio svoj život služenju obitelji i domovini. Ono što je na prvom mjestu važno da učinite jest da spoznate vrijednost svega što ste ostvarili i koliko ste zapravo dali svojoj obitelji i društvu. Sve to nije nigdje nestalo – ono je temelj na kojem sada vaša djeca i sve sljedeće generacije (među njima i ja) mogu graditi svoje živote. Hvala vam na tome draga gospođo.

Predstoji vam još nekoliko zadaća. Prva među njima je prihvaćanje da ste dio ciklusa života, samo u novoj ulozi. Naime, uvijek ovisimo jedni o drugima – kada smo djeca, ovisimo o roditeljima, a u starijim godinama, o vlastitoj djeci. I nema ničeg lošeg u tome niti je to znak slabosti već dio života. Podsjetite se da vaša djeca sada imaju priliku uzvratiti vam ljubav i brigu koju ste im vi pružali. Pokušajte zato otvoreno razgovarati sa svojom djecom – recite im kako se osjećate i dajte priliku njima da izraze svoje osjećaje, bez optuživanja niti krivnje, jednostavno podijelite s njima svoje osjećaje nemoći i ovisnosti te otvoreno recite što biste i kako biste voljeli da izgleda vaš odnos danas i njihova briga o vama.

Kako biste sačuvali samostalnost koliko god je to moguće, probajte razmisliti na koje biste to načine mogli ostvariti – obavljanjem dnevnih aktivnosti u domu, sudjelovanjem u nekim skupinama koje vas zanimaju, brigom o nekom drugom u domu? Probajte uvidjeti koliko ste inače samostalni u svojim danima, možda su financije jedino o čemu dijelom ovisite o svojoj djeci? Ako je tome tako, samostalniji ste od puno ljudi.

Za kraj, pokušajte svakodnevno zapisivati ili barem misliti o stvarima na kojima ste zahvalni, koliko god male bile – primjerice, toplina sobe, osmijeh osoblja ili ona kockica čokolade koju ste pojeli. Umjesto osjećaja nemoći i ovisnosti njegujte osjećaje samostalnosti i zahvalnosti za sve što ste postigli u životu i za sve što vas još čeka. Želim vam svako dobro od srca, nemojte ga nikada prestati vidjeti u svijetu!

Žao mi je čuti da ste toliko kritični prema sebi, ali to i jest jedan od ukazatelja na nisko samopoštovanje. Naime, ljudi koji se bore sa niskim samopoštovanjem pretjerano su kritični prema sebi - ne uspijevaju nikako zadovoljiti svoje (nametnute i naučene) previsoke standarde i onda kontinuirano doživljavaju u svojoj glavi neuspjehe koji posljedično jačaju njihovo nisko samopoštovanje i loše mišljenje o sebi, i tako ukrug – “vražja spirala” ju zovem. Važan korak za vaš život bio bi potražiti dobrog psihoterapeuta i posvetiti se jačanju svog samopoštovanja. Taj isti, obavezno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja, pomoći će vam da se postepeno izlažete svom strahu od vožnje i da istovremeno naučite preispitivati svoje negativne automatske misli koje čine da se osjećate tako prestrašeno. Probajte ih već sada za početak osvještavati sami, a nakon toga ih propitajte s pomoću sljedećih pitanja. To sve učinite uz pomoć stare dobre kemijske i papira: Koji su dokazi da je moja misao točna? Postoje li dokazi koji osporavaju ovu moju misao? Što je najgore što se može dogoditi? Mogu li to preživjeti? Što je najbolje što se može dogoditi? Što je najvjerojatnije da će se dogoditi? Kako na mene utječe to što vjerujem u ovu misao? Kako bi se osjećao/la da počnem drugačije gledati na ovo? Ako bi (ime prijatelja) bio/la u takvoj situaciji i to pomislio/la, što bih mu/joj rekla? Kako biste navečer mogli lakše zaspati, probajte uvesti novu rutinu pred spavanje, a to će biti neka od tehnika relaksacije ili mindfulness. Više o njima možete saznati u ovom videu. Samo hrabro, proći ćete vi kroz ovo i biti samo jači. Sretno!

Dobar dan želim. Ovo što mi opisujete zvuči kao veoma snažna reakcija na stres, do razine napada panike (osjećaj disocijacije tj. kao da niste prisutni u svom tijelu, drhtanje usana, nejasan govor i poteškoće s izgovaranjem riječi). Ne znam o kojem se jako stresom radi, ali čini se da je ostavio posljedice na vaše zdravlje i bilo bi dobro kada biste razmislili o stručnoj podršci psihologa ili psihoterapeuta. Do tada, ima nekoliko načina na koje si možete pokušati pomoći sama ako se napad ponovi. Za početak, uvijek si možete pomoći disanjem - sporije disanje može smiriti reakciju tijela na stres (udahnite na nos brojeći do 3/4, zadržite dah brojeći do 3/4, izdahnite na nos brojeći do ¾ i ponovno ispočetka nekoliko serija dok ne osjetite da se tijelo umiruje). Možete si pomoći i jednom divnom mindfulness tehnikom, posebice onda kada osjećate da gubite prisutnost u svom tijelu – dotaknite si kosu, pogladite ruke, osjetite tlo pod nogama, probajte osvijestiti miris u prostoru – usmjerite se na fizičke senzacije, na tjelesno, to će vas brzo vratiti k samoj sebi i podsjetiti da ste u svom tijelu, živi, sada i ovdje. Važno je da osvijestite i da se prisjetite svaki put da ovi simptomi koliko god neugodni nisu opasni i da imaju ime i prezime, a to je pretjerana anksioznost. Od nje nećete poludjeti niti umrijeti, ali je jako neugodna. Više o svemu možete pogledati i u jednom videu iz naše arhive. Samo hrabro, i sretno!