Primite moju najiskreniju sućut zbog vašeg gubitka. Ponekad nedostaje samo jedna osoba, a čini se da je cijeli svijet opustošen. Uvijek kažem kako je „lakše otići prvi“, oni koji ostaju spoznaju istinsku bol ljubavi. Znam da za vašu patnju u ovom trenutku nema utjehe, ali se nadam da će vam ove moje riječi biti bar malo od pomoći kako bi vremenom vaša bol oslabila, a sjećanja na supruga poprimila toplije boje. Postoje određeni zadaci tugovanja koje svi moramo odraditi, pa tako i vi, kako bi prihvatili gubitak supruga:
- prihvatiti stvarnost gubitka,
- proraditi (proživjeti) bol zbog gubitka (proći kroz tugu i ostale emocije te kroz ostale reakcije na gubitak),
- prilagoditi se životu u kojem više nema osobe koja je umrla, vašeg supruga,
- emocionalno smjestiti tu osobu "na različito mjesto" u odnosu na to gdje joj je bilo mjesto u našem životu dok je bila živa) i nastaviti život.
Ono što je najbitnije jest dozvoliti sebi da prođete kroz različite faze i emocije. Tek tada biti će vam moguće dati širi, dublji smisao, gubitku vašeg supruga – npr. osjećaj da možete tražiti podršku i da ne morate sve sama; spoznaja da u svojoj okolini imate ljudi koji su spremni pružiti vam podršku u teškim trenucima; osjećaj zbližavanja s drugom bliskom osobom (npr. s djecom ili braćom i sestrama), osjećaj ponosa jer ste ga njegovali u bolesti i uspjeli mu dane učiniti podnošljivima, vjera u Boga ili nešto drugo što sam sigurna da ćete vremenom u sebi osvijestiti. Pazite na sebe, sretno!

Jako mi je žao pročitati da u godinama kada biste trebali biti u naponu snage, graditi temelje obiteljskog života i uživati u dugogodišnjim prijateljstvima, vi se osjećate usamljeno. Kako to da nemate društva? Jeste li ga izgubili selidbom u neki drugi grad pa se sada borite s poteškoćama prilagodbe na novu sredinu? Ukoliko je to razlog, pokušajte se usmjeriti na ljude u poslovnoj sredini i pozvati najsimpatičnijeg kolegu na kavu poslije posla – kavu po kavu sprijateljiti ćete se pa vremenom upoznati i njegovo društvo, a tko zna, možda i buduću partnericu. Imate li možda oduvijek poteškoća sa upoznavanjem ljudi i izgradnjom prijateljstva i ljubavnih odnosa? To mi onda zvuči kao da se borite sa socijalnom anksioznošću, tj strahom da budete odbačeni od drugih ljudi. Ukoliko je to pravi razlog, obzirom na vaše godine i činjenicu da ga do sada niste prebrodili sami, najtoplije vam predlažem da kontaktirate kognitivno - bihevioralnog terapeuta koji će vam pomoći suočiti se sa vašim strahovima i promijeniti negativna očekivanja i vjerovanja o sebi samome ali i drugim ljudima. To bih napravila tim više jer mi spominjete gubitak zadovoljstva i životne sreće – iskreno, „miriše“ na depresivno raspoloženje. Ne libite se pokrenuti - volju vidim imate - počnite raditi na promijeni onog što vas koči i čini nesretnim, a to su, čini mi se, najviše vaši strahovi od odbacivanja i neuspjeha. Zapamtite, u životu nije uspio samo onaj koji nije ništa ni pokušao. Zato hrabro i sretno!

Brak može biti težak. Podijeliti svoj život s nekim ne znači biti tu samo onda kada je lijepo već i onda kada je teško i kada smo spremni odustati. U tom smislu, mogli bismo reći da je umijeće ljubavi možda najvećim dijelom umijeće upornosti. Naravno, do trenutka kada vidimo smisao u tom odnosu. Ukoliko su pak naše granice pređene, naša energija potrošena i naše srce umorno od davanja bez primanja, vrijeme je za odlazak. Čujem da vaše srce još uvijek kuca i za supruga unatoč svim nedaćama koje ste zajedno prošli i usprkos njegovoj teškoj naravi. Obzirom da ga tako dobro poznajete, možda ne bi bilo loše „pustiti ga na miru“ neko vrijeme, dati mu prostora i usmjeriti se na sebe, na svoje prijatelje, posao i hobije  - sve ono što ste vjerujem kroz život morali „malo staviti na stranu“ zbog predanosti obitelji. Vaš sin je sada već odrastao čovjek i vjerujem da imate puno više vremena za sebe negoli ste to dugo godina imala, kao što vjerujem da je kriza u kojoj se nalazite moguće i rezultat upravo toga – praznog gnijezda. Nakon puno godina, partneri „ostaju ponovno sami“ – djeca su odrasla, godine su prošle, napravilo se što se napravilo, ostaju neispunjeni snovi, zamjerke, i samoća. Bitno je tada ponovno uprti pogled i srce jedan u drugog i graditi odnos „ispočetka“. Svaka kriza nova je prilika za rast. No, zapamtite, samo je jedan kutak svemira koji sigurno možete promijeniti, a to ste vi sama. Suprug će vas možda pratiti, a možda neće. Ili će njemu trebati malo više vremena negoli vama. Svakako, ukoliko postoji i dalje ljubav, krenite hrabro dalje i putem bacajte mrvice s vjerom da će vas suprug sustići kada bude spreman. Samo hrabro i sretno!

Poštovana i draga mama, žao mi je da vaše dijete prolazi kroz ovako zahtjevne razvojne borbe. Vjerujem također da ste i vi roditelji umorni. Gledati svoje dijete kako se muči, a ne moći “odraditi” to umjesto njega jedna je od najtežih roditeljskih zadaća. Voljela bih vam reći da će proći samo od sebe i da nije potrebno uključiti stručnjaka, ali ne mogu to učiniti zbog dobrobiti vašeg djeteta, a i vas. Mislim da ste divni roditelji i divim vam se kako se sve ove godine nosite sami s ovim borbama i sigurna sam da vaše dijete ima svu potrebnu ljubav, brigu i podršku koje su mu potrebne da bi se osjećalo voljeno i sigurno. Nažalost, nekada ljubav i briga nisu dovoljne i potrebne su stručne smjernice kako se nositi s određenim problemom i alate s kojima to možemo (uspješnije) činiti. Iz tog razloga, najljepše vas molim da potražite pomoć dječjeg psihologa kako bi vaše dijete, ali i vi roditelji, dobili potrebnu pomoć na tom putu. Sretno!

Sjećam se jedne drage klijentice koja je svog sadašnjeg zaručnika upoznala digitalnim putem. Obzirom da se u međuvremenu dogodila i pandemija, njihov se susret uživo produžio na dodatnih godinu dana (on je tada živio na drugom kontinentu). S jedne strane, to ih je stavilo na kušnju jer svi znamo koliko je teško održati, a kamoli graditi odnos putem ekrana, ali s druge strane, to im je omogućilo i dodatno vrijeme za upoznavanje. Vjerujem da i vama to dodatno vrijeme u ovom trenutku možda zvuči umirujuće ali zapravo, nemate se čega bojati. Sve je upravo onako kako ste i napisala – svakodnevno provodite puno vremena u iskrenim razgovorima koji su vam omogućili da se upoznate možda i dublje od parova koji su se susreli uživo ali koji svoje susrete „površnije“ koriste. Ono što je bitno za izgradnju zdravog i uspješnog odnosa je upravo prostor u kojem se oboje osjećate dovoljno sigurno za razgovor o svim temama, bio on uživo ili online. A koliko čujem, vi ste taj prostor izgradili. Također, čak su vam i interesi slični, a to je samo bonus. Ono što vam je još potrebno, a što ćete saznati uživo jest međusobna kemija i privlačnost. A kako bi to mogli aktivirati, budite baš ona koja jeste, autentična vi. Obucite najdražu i najkomotniju odjevnu kombinaciju, ne stavljajte previše šminke ili parfema, nabacite osmijeh i zaogrnite se iskrenošću i otvorenošću, prigrlite i svoj strah i slobodno ponesite na susret i njega. I on će doći u društvu svog straha ne brinite. Ako si tada kliknete, to je to! Ako si ne kliknete, pa, imati ćete novog divnog prijatelja. Osobno, mislim da su obje opcije sasvim super. Uživajte u svojoj sreći!

Strah je prirodna emocija koju svi povremeno osjećamo, no svejedno se na nju teško privikavamo i obično činimo sve da ju izbjegnemo jer u nama budi tjeskobu i anksioznost. Na strah naše tijelo reagira tjelesnim senzacijama koje su priprema na bijeg ili borbu. Napad panike događa se kad ovaj prirodni alarm reagira u trenutku u kojem to nije potrebno - „lažni“ alarm. Tijekom vremena, ovaj lažni alarm postaje “naučeni alarm”, što znači da se počnete bojati samih simptoma straha jer ne razumijete zašto vam se to događa. Počnete pretpostavljati da je imati napad panike opasno. Ironija je paničnog poremećaja u tome da se počnete bojati samih simptoma koji su oblikovani da vas zaštite od opasnosti.
Sva ona ponašanja koja pak radite da biste si pomogli, poput stalnog iščekivanja novog napada, izbjegavanja mjesta kojih se plašite (gužva, skučeni prostori, obiteljska događanja) i sigurnosna ponašanja (doći kasnije i popiti brzinsku kavu) mehanizmi su koji vam samo otežavaju i koje trebate suzbiti. Naime, osim što čine da se osjećate sve „slabijima“, ova ponašanja dodatno aktiviraju stres i podižu obrambeni sustav u tijelu koji naposljetku i dovodi do novog napada panike. Ono što vam može pomoći su tehnike relaksacije (koje je bitno vježbati dok se osjećate dobro) a jedna od najboljih je tehnika progresivne mišićne relaksacije. Jako dobar učinak ima i joga, kao i vježbe disanja. Nadalje, ključno je postepeno se suočavati sa svojim strahovima – prestati izbjegavati. Samo za primjer, ići na obiteljsko okupljanje u društvu osobe od povjerenja i ostati tamo malo duže negoli inače. Sljedeći puta učiniti to izlaganje strahu malo težim, pa sljedeći put još malo težim i tako sve dok ne uspijete suočiti se sa svojim najvećim strahom (npr. organizirati veliko obiteljsko okupljanje na kojem ćete biti domaćin, dakle feštu s koje nikako ne možete otići). Na ovaj način snažit ćete svoje samopoštovanje i samopouzdanje, strašna situacija postajat će manje strašnom a istovremeno će oslabiti i alarm kako tijelo bude shvaćalo da se katastrofa koje ste se bojali nije dogodila. Kognitivna bihevioralna terapija vam može pomoći. Nemojte se libiti potražiti i stručno vodstvo na tom putu koji će biti težak, ali vrlo vjerojatno i uspješan obzirom da se oko 85-90% njih osjeća puno bolje već nakon 12-15 susreta.

Nagle promjene raspoloženja često su rezultat svakodnevnih stresnih situacija koje se s vremenom gomilaju, a s kojima se osoba teško suočava pa rezultiraju „pucanjem“ ili mogu biti posljedica određenih psihičkih stanja poput anksioznosti, bipolarnog poremećaja, PTSP-a, graničnog poremećaja ličnosti, opsesivno-kompulzivnog poremećaja i drugih. Ukoliko sumnjate da se radi o nekom od navedenih psihičkih stanja, molim vas da potražite pomoć stručnjaka koji će vas voditi na putu prema ozdravljenju ili barem kvalitetnijem življenju, jer svako od ovih stanja je specifično pa prilagođen treba biti i način na koji ćemo se s njime suočiti.
Ukoliko pak smatrate da su vaše nagle i česte promjene raspoloženja posljedica trenutnog stresnog perioda u vašem životu, usmjerite se na usvajanje nekoliko vještina i alata kako bi razvili otpornost i lakše prošli kroz ovo što vam se događa. Za početak, počnite razvijati svjesnost – osvijestite kada ste napeti i razdražljivi (u kojim situacijama), osvijestite što vas čini takvima – koji su okidači, osvijestite svoje reakcije na to što se događa (što mislite? kako se osjećate? gdje u tijelu osjećate ljutnju i napetost?) i vaša ponašanja (što činite? Vičete? Lupate? Razbijate? Plačete?...). Osim osviještavanja, koje je prvi korak ka promjeni, usmjerite se na razvoj vještine samokontrole (usmjerite se na disanje, napustite ako je potrebno i prostoriju na neko vrijeme), na promjenu u doživljavanju neugodnih emocija (to nije nešto „što treba izbaciti inače će se preliti“) i na promjenu perspektive (probajte u toj pauzi reakcije uzeti si vrijeme da pogledate stvari iz drugog kuta – vaš pogled nije niti jedini, niti nužno točan). Dodatno, posvetite se učenju tehnika relaksacije i drugiih korisnih alata za bolje suočavanje sa stresnim situacijama, a neke od njih možete pronaći ovdje. Budite strpljivi i nježni prema sebi, sretno!

Ono što čujem jest da ste vi već davno otišli, ali vaše je tijelo još uvijek tamo, na istom mjestu, 7 godina. Ova nova osoba koja je ušetala u vaš život samo je potvrda da je tome tako. Možda se iz tog novog odnosa neće izroditi ništa konkretno i uopće ne mora biti „onaj pravi“ no, svakako vam je alarm da niste sretni u odnosu u kojem se nalazite. Unatoč činjenici da je vama sve to skupa možda i više nego jasno, sasvim je prirodno da ne želite povrijediti drage ljude oko sebe, ali ne zaboravite da se niste rodili kako bi usrećili sve duge prije nego sebe. Također, zapitajte se koliko je uopće pošteno prema vašem dečku ostati s njime u vezi, vjerujem vremenom graditi obitelj, a ne volite ga onako kako bi zaslužio – da ga se voli punim srcem. Baš kao što to zaslužujute i vi. Na vašem bih mjestu razmislila dakle koliko je ispravno ostati u vezi samo iz straha od osude, kritike i potencijalnog povređivanja drugih ljudi. Također, razmislite bi li vaši roditelji, tetke, bratići i sestrične pristali na isto samo da ne bi povrijedili vas? Bi li vi to ikada očekivali ili željeli od njih? Čisto sumnjam da je vaš odgovor potvrdan. Dakle, kako se to često danas kaže, izađite polako iz svoje komfor zone, promislite svoj život iskreno prema samoj sebi i donesite odluke koje osjećate da su ispravne unatoč svjesnosti da „one nekome neće sjesti“ i da će vas zbog njih osuditi. Na koncu, kao i na sve ostalo, vrlo brzo zaboravit će i na vas, prašina će se slegnuti, i neki drugi trač, nečije tuđe „neprihvatljivo“ ponašanje zaokupirati će njihovu pažnju. Ne zaboravite, vaš život je samo vaš, jedan je i, na kraju dana, samo ćete vi morati mirno zaspati „u svojim cipelama“. Zato hrabro, i sretno! 

Po vašem pitanju, zaključujem da vaš kolega ima problem s alkoholom. Svjesna sam da je u našoj kulturi alkohol sveprisutan no, vjerujem da ćete se složiti sa mnom da je svakodnevno pijenje od jutra problem, posebice kada je praćenom agreisvnim promjenama u raspoloženju i ponašanju. One ukazuju na to da je njemu dovoljno sasvim malo da bi opet bio, kako u narodu kažemo, „pijan“, a to je upravo jedan od glavnih karakteristika ljudi koji imaju ozbiljan problem s alkoholom. Alkohol utječe na promjenu raspoloženja i ponašanja djelujući isprva, u manjim dozama, sedativno i relaksirajuće, a u većim dozama može potaknuti i agresivno ponašanje, baš kao što se događa vašem kolegi. Na vašem bih mjestu probala razgovarati s njime kada je trijezan, a ukoliko nije svjestan problema ili odbija prihvatiti da ga ima, na vašem bih ga izbjegavala nakon marende. Ukoliko to nije moguće radi prirode posla, molila bih šefa da me više ne stavlja s njime u radnu smjenu i objasnila svoje razloge. Svakako to ne bih više trpila. Samo hrabro i sretno, alkoholoziranje i vrijeđanje nisu nešto što je normalno i što bi trebali prihvatiti!

Iako nisam liječnica, čovjek sam. Kao takav vam je moj najtopliji savjet da ponovno zamolite vašu liječnicu opće prakse uputnicu za specijalistu, njezina je obaveza napisati ju. Ukoliko to opet odbije učiniti, predlažem da svakako promijenite liječnika opće prakse – znam da situacija u zdravstvu u našoj zemlji nije bajna i da liječnika kronično nedostaje, ali vjerujem da ćete svejedno uspjeti pronaći nekog „normalnog“ kome je vaše zdravlje na prvom mjestu. Raspitajte se među svojim bližnjima i zamolite im da vam pomognu u toj potrazi, možda netko od njih može preporučiti svog liječnika pa se prebacite tamo. Ako vam je hitno obaviti taj specijalistički pregled i prije negoli uspijete napraviti ovu promjenu liječnika, probajte izračunati možete li namaknuti svotu potrebnu da ga obavite u nekoj od privatnih poliklinika. Svakako ne bih odustala od stručnog postavljanja dijagnoze. Ne sumnjam da vaša liječnica opće prakse može biti dobar dijagnostičar, ali specijalist je ipak specijalist u određenom području. Samo hrabro i sretno!