Iskreno mi je žao da se vaša sestra bori s karcinomom, vjerujem da ste svi u obitelji jako prestrašeni i zabrinuti, posebno vi koji s njom imate tako prekrasan i snažan sestrinski odnos. Najgore je što se osjećamo potpuno bespomoćno, baš kao što se osjećate vi sada. Ali nažalost, to tako i jest, ne možemo ništa osim BITI TU za onoga koji se bori s tom opakom bolešću. Možemo im pokušati biti blizu, pružiti utjehu, osjećaj sigurnosti, pokazati da ih volimo i da smo tu za njih unatoč svemu. I pazite, ne moramo pred njima skrivati naše prave emocije – strah, zabrinutost, tugu, razočarenje, bespomoćnost – sve su to emocije koje je nemoguće ne osjećati i bolesna osoba nema dobrobiti niti očekuje da svi oko nje glume da se ništa ne događa. Naravno da ih nećemo u svakom našem susretu preplavljivati sa takvim emocijama, ali imamo pravo, čak je i dobrodošlo podijeliti s njima da se tako i mi osjećamo. Tako znaju da smo autentični i iskreni, ljudi od krvi i mesa, baš kao i oni. Ako pretjerano susprežemo svoje teške emocije, mogli bi i oni dobiti poruku da isto očekujemo od njih te im biti samo teret. Upravo suprotno, ono što želimo je stvoriti siguran prostor u kojem mogu slobodno reći sve ono što osjećaju u tom trenutku. Pronađite stoga u sebi još snage, nade i vjere da će se se sestra ipak izlIječiti i kročite dalje hrabro uz nju u nove borbe koje su pred njom. Možda vam u toj zadaći može pomoći i serija videa koje smo snimali pred par godina na projektu Budi TU, Budi CE, kao i neka od udruga koje pomažu osobama oboljelim od karcinoma i njihovim obiteljima poput Europa Donna Hrvatska gdje možete dobiti pomoć stručnjaka, ali i podršku te savjete onih koji prolaze istu borbu. Samo hrabro, i svako dobro od srca želim!

Prvo čega se morate prisjetiti svaki put kada vam negativna misao pokvari raspoloženje je da su to samo misli, nisu činjenice, da su najčešće pogrešne i neistinite, a čak i da to nisu, pitajte se je li vam korisno tako misliti. Odgovor je ne. Najgore što možete učiniti je krenuti ih hraniti – iz njih se vrlo brzo stvore cijele negativne spirale misli i najgori scenariji. U toj zadaći može vam pomoći rad na osvještavanju istih i njihovo bilježenje pa nakon toga propitivanje uz pomoć nekoliko pitanja poput: “Koji je dokaz da je ova misao točna? Ima li dokaza da bi mogla biti netočna? Koliko je realno da će se to dogoditi? Što je najgore u tome za mene? Mogu li to preživjeti? Pomaže li mi ovakav način razmišljanja? Koji bi mogao biti drugi pogled na ovo? Što bi za mene značilo da promijenim svoj način razmišljanja u tom smjeru? Što bih rekla prijateljici/prijatelju da tako misli?”. Sve su ovo pitanja koja služe kako bismo preispitali naše pogreške u mišljenju poput crnog-bijelog mišljenja, negativnog filtera, pretjeranog uveličavanja, emocionalnog zaključivanja ili katastrofiziranja. A sve su one česte baš u ljudima koji se bore sa zdravstvenom anksioznošću  - pretjeranom preokupiranošću vlastitim zdravljem ili zdravljem bliskih ljudi. Ono što je također važno osvijestiti je koja nerealistična ili negativna vjerovanja imate o zdravlju (“zdravlje je potpuno odsustvo simptoma” ili “tjelesne senzacije su opasne i predznak za neku bolest” ili “moram stalno osluškivati svoje tijelo kako bih reagirao/la na vrijeme”) te raditi na njihovoj promjeni. Prestati se stalno usmjeravati na svoje tijelo i razne simptome ključna je promjena – tu važi pravilo: kada tražite naći ćete! Stalnim usmjeravanjem na potragu za simptomima ih pronađete – ljudsko tijelo je živo i proizvodi razne senzacije koje su većinom potpuno bezopasne i nisu predznak nikakve bolesti. Važno je naučiti slušati svoje tijelo i krenuti u rješavanje simptoma ili potražiti pomoć liječnika samo onda kada je to potrebno. Za kraj, prestanite guglati svoje simptome i pretraživati Facebook grupe o bolestima – naći ćete hrpu zastrašujućih informacija i postaviti si desetak najgorih dijagnoza. Ali to već znate i sami, samo strah postane prejak pa ne možete izdržati, zar ne? Ukoliko ne uspijete sami, dobar psihoterapeut pomoći će vam u svim ovim zadacima. Samo hrabro, i sretno!

Ono što je najvažnije za početak jest stvoriti zdrav odnos prema hrani. Kakav je vaš odnos prema hrani? Kako se razvio taj vaš odnos prema hrani? Koja ste vjerovanja o hrani razvili kroz život (kako bi trebalo jesti, koje su namirnice zdrave, a koje to nisu, što je fino, a što nije fino, koja je funkcija hrane tj. zašto jedete, koja je uloga hrane u vašem životu i drugo)? Prva su pitanja koja si trebate postaviti kako biste osvijestili koliko je vaš odnos prema hrani zdrav, a koliko nefunkcionalan. Također, izrazito je važno osvijestiti jedete li emocionalno – pod time mislim da koristite hranu za ublažavanje/suočavanje s neugodnim emocijama (kada ste tužni, trebate utjehu, pod stresom ste) te koje se emocije i misli u vama pojavljuju nakon što ste pojeli hranu koju smatrate da niste smjeli ili koju ste pojeli u količini većoj od one koju ste si postavili kao dozvoljenu. Nakon toga jako je važno uvidjeti kakav je vaš jelovnik – od kojih se namirnica sastoji te osiguravaju li vam one potrebno gorivo za organizam kao i kako jedete kroz dan (i noć ako jedete i tada). Postizanje kontrole nad hranom zahtijeva svjesno upravljanje prehrambenim navikama, ali i prvenstveno emocijama, mislima i vjerovanjima o hrani. Počnite stoga pratiti što jedete (vodite dnevnik hranjenja par tjedana), pokušajte prepoznati i zabilježiti zašto ste tada jeli (glad, dosada, stres, tuga, društvena očekivanja). Probajte nakon ta dva tjedna uvidjeti kakva je situacija i gdje “griješite”. Moguće je da imate lošu rutinu obroka (jedete svaki dan bilo kad bez ikakvog plana i programa, da loše radite nabavku namirnica (nemate u frižideru zdrave namirnice pa često posežete za fast foodom ili grickalicama), da si previše branite neke namirnice u kojima uživate, a bilo bi bolje da si povremeno dozvolite u manjoj količini (zabranjeno voće je najslađe, ne zaboravite). Moguće je da se emocionalno prejedate (tražite utjehu u hrani ili se samokažnjavate prejedanjem), moguće je da ste u primarnoj obitelji razvili loš odnos prema hrani, nedovoljnu svjesnost o potrebama vašeg tijela i da uz hranu vežete vjerovanja koja vam otežavaju zdrav odnos sa istom. Kao što vidite, mogućnosti je puno, pa tako i prostora za istraživanje same sebe. Prvi korak uz zapisivanje što jedete, trebao bi biti upravo mindfulness jedenje il svjesno jedenje – pokušajte što svjesnije jesti ono što unosite u sebe (nemojte jesti uz televiziju, s nogu, pred kompjuterom). Ukoliko uvidite da ne možete sami provesti osviještene promjene obratite se nutriconistu (za edukaciju o prehrani i podršku u kreiranju individualiziranog plana prehrane) ili psihoterapeutu kognitivno-bihevioralnog usmjerenja koji će vam pomoći svojim vodstvom u promjenu odnosa prema hrani i usvajanju zdravijih načina nošenja sa neugodnim emocijama. Sretno!

Potreba za samoćom sasvim je prirodna. Kod nekih je ljudi ona češće izražena (introverti), kod drugih ljudi može biti izražena u nekim životnim fazama u kojima tijelo tijelo i um traže predah, priliku za obradu emocija ili je velika potreba za instrospekcijom. Nalazite li se u emocionalno zahtjevnom životnom razdoblju? Ako ste pod velikim stresom, imate veliku odgovornost, često  ste izloženi potrebama drugih ljudi i raznim problemima, potreba za samoćom može biti način da se povučete od svega i “odmorite u sebi”. To je sasvim prirodna reakcija i ona nije zabrinjavajuća ukoliko na taj način uspijevate napuniti baterije. Možda ste introvert? U tom slučaju, interakcije s puno ljudi u vama uzrokuju osjećaj preopterećenosti stoga trebajte puno više vremena za samoću od ekstroverata kako bi obnovili svoju energiju. Uzmite si to vrijeme. Možda preispitujete svoj život ili trebate donijeti neku važnu odluku? U takvim je situacijama sasvim prirodno povuči se u sebe kako bi bolje čuli vlastite misli i osjećaje. Možda ste sniženog raspoloženja i imate potrebu maknuti se od drugih da vas ne vide takvu? To može biti samo faza, a može biti naznaka da se razvijaju neke psihičke tegobe. Možda se pak radi o hormonalnim promjenama koje prolazite? Hormoni isto utječu na naše raspoloženje pa zbog nižeg raspoloženja npr. posljedično možete imati potrebu za samoćom. Naravno postoje i neke druge mogućnosti, ali ove su one najčešće koje sam susrela u radu sa svojim klijentima. Na vašem bih mjestu počela pratiti i bilježiti kada se tako osjećate i imate potrebu za osamljivanjem. Ukoliko uvidite da postoji mjesta za brigu i potreba za dubljim istraživanjem, obratite se za pomoć svom liječniku opće prakse kako bi pregledali hormone i učinili ostale potrebne pretrage te psihologu ili psihoterapeutu koji vam mogu pomoći sa emocionalnim i psihološkim aspektima vaše potrebe za osamljivanjem. Nadam se da ćete samo morati prihvatiti da je potreba za samoćom dio vaše prirode. Ukoliko to nije tako, važno je reagirati na vrijeme. Sretno!

Pomoći djetetu da izgradi zdravo samopoštovanje i samopouzdanje jako je važno za njegov emocionalni razvoj i psihološku dobrobit, a koje su temelj budućeg zdravog odraslog pojedinca. Najvažnija zadaća svakog roditelja je da bezuvjetno voli svoje dijete. Koliko god to zvučalo prirodno i jednostavno u praksi nije isto tako lako. Naime, većina roditelja tako voli svoju djecu, ali im to ne zna pokazati na ispravan način. Za početak, važno je dozvoliti djetetu da bude ono što jest – da se razvija u osobu u koju se treba razviti, umjesto da ga pokušavamo oblikovati onako kako bi se nama sviđalo da ono bude. Naravno da ga nastojimo usmjeravati, ali pružamo podršku biću koje ono postaje i koje jest. Važno je da smo prisutni i da pokazujemo interes i podršku za ono što radi i voli raditi.  Kao roditelji važno je da pazimo da su ciljevi koje mu svakodnevno postavljamo realni i prilagođeni njegovim mogućnostima pa ih postepeno dižemo kako ih dijete savladava, u suprotnom izazivamo pretjerano visoku frustraciju. Ako dijete još nije spremno na nešto, pokazujemo razumijevanje i potičemo ga da vremenom savlada i taj izazov, ali ga ne guramo preko njegovih granica. Važno je da hvalimo trud i mala sitna nastojanja i uspjehe,  a ne samo konačan uspjeh u nečemu npr. “Jako si se potrudila ovo nacrtati, bravo, jako je lijepo! Ajme popela si se čak dvije stepenice više sama, odlično!” Ovo pomaže djetetu da shvati da su proces i napori koje ulaže puno važniji od samog rezultata. Naime, greške su prilika za učenje i jedini način da ostvarimo svoje ciljeve – kroz greške se uči, pokušaj i pogreška temelj su svakog uspjeha! Nekorisne kritike stoga zadržite za sebe – radije budite konstruktivni, ne osuđujte ga ili uspoređujte s drugima već ga vodite kako da popravi što je napravilo ili kako drugi puta može bolje napraviti ili nešto izbjeći. Potičite ga što više na samostalnost – cil je svakog roditelja odgojiti dijete koje je spremno napustiti gnijezdo primarne obitelji i vinuti se u samostalni život. Počnite sa poticanjem donošenjem odluka o odjeći (uvijek ponudite dva ili najviše tri izbora ako je dijete manje, ako je veće pokažite policu na kojoj može izabrati robu i na kojoj se naravno nalazi roba primjerena sezoni), o hrani (npr. ponudite dva jela), o igri (ako dijete samo nema ideju ponudite ih vi nekoliko). Kada dođe do teških emocija i tantruma, podržite ga u tome – osigurajte siguran prostor u kojem ih može ispoljiti, ostanite prisutni (i prisebni, znam da je teško!) te mu pokažite svojim primjerom da se i najteže emocije može preživjeti i da su one prihvatljive. Svakako ga uključite maksimalno u kućne aktivnosti poput čišćenja, kuhanja, vrta, pospremanja igračaka ili drugo – već malo dijete može sudjelovati i tako postepeno usvajati i osjećaj korisnosti u zajednici i osjećaj da nešto može učiniti, a koji su prijeko potrebni za razvoj zdravog samopoštovanja i samopouzdanja. I naravno, za kraj, budite uzor - djeca uče promatrajući roditelje. Sretno!

Poštovana, drago mi je da ste mi se obratili za pomoć. Važno je da znate kako se vaš problem zove zdravstvena anksioznost i on ima rješenje. Strahovi koje opisujete česti su kod ljudi koji su prošli neki zdravstveni problem koji ih je prestrašio, poput vaše situacije s infuzijom, ili koji imaju iskustvo bolesti u obitelji, kao u slučaju vašeg djeda. Ono što vam se sada događa je da vas vaš um pokušava zaštititi od bolesti (i smrti) tako što usmjerava vašu pažnju na tjelesne simptome (i pokušava prevenirati bolest/smrt). Problem u tom hvalevrijednom mehanizmu preživljavanja je taj što se “pokvario” – od zdrave brige oko vlastitog tijela pretvorio su u nekoga tko previše brine oko svake sitnice i preuveličava prijetnje. Naime, naše tijelo je živi organizam i nemoguće je ne imati neke tjelesne senzacije. A ono što vam se sada događa je posljedica pretjeranog usmjeravanja pažnje na svoje tijelo – što više obraćamo pažnju na nešto to više to primjećujemo. Probajte napraviti sada vježbicu sa zvukovima. Koje zvukove čujete u prostoriji dok čitate ove moje rečenice? ... Sada zastanite, osjetite kako dišete pa se otvorite zvukovima u prostoriji. Najbolje što možete, otvorite svoju svjesnost tako da možete primati sve zvukove - zvukove iz blizine, iz daljine, zvukove sprijeda, otraga, sa strane, iznad ili ispod. Otvorite se svim zvukovima oko vas. Budite svjesni jasnih zvukova i onih jedva čujnih, svjesni prostora između zvukova, svjesni tišine. I kada ste spremni, vratite se disanju, osjećaju dodira vaših stopala s podom. Još jednom udahnite i nastavite dalje kroz dan. Jeste li primijetili razliku u količini i raznolikosti zvukova koju ste čuli tijekom vježbe naspram samo koju minutu prije? Isto se događa s vašim tjelesnim senzacijama. Stoga, počnite polako micati fokus s istih, kada dođe fokus na tijelo jednostavno ga maknite i odite raditi nešto drugo. Porazgovarajte otvoreno s nekim bliskim o svom strahu od bolesti i smrti te se usmjerite na vaš život sada i ovdje. Mindfulness je divna tehnika koja vam može u tome pomoći, danas ste upravo odradili njenu prvu vježbu. Ako ne uspijete sami proći kroz ovo, potražite pomoć stručne osobe koja će znati što joj je činiti. Samo hrabro, i sretno! 

Razumijem da se osjećate zbunjeno i nesigurno, prirodno je tako se osjećati kada vidimo velike promjene u ponašanju voljene osobe. Ali, baš kao što ste rekli, dečko je nedavno doživio veliki gubitak što sigurno utječe na njegovo emocionalno stanje i ponašanje. Naime, tugovanje je kompleksan proces – dok neki ljudi traže utjehu kroz društvo ili aktivnosti koje ih odvraćaju od boli, drugi se povlače i trebaju više samoće. Čujem da vaš dečko traži društvo, ali neko drugo, svoje prijatelje. Možda je to jednostavno njegov način na koji se nosi sa svojim gubitkom. Svakako, s obzirom na to da ste par, to ima utjecaj i na vas te imate potpuno pravo otvoreno razgovarati s njime o tome što se događa i kako se vi osjećate u cijeloj toj priči. Tim razgovorom mu možete pokušati pružiti podršku, ali i izraziti svoje potrebe i tražiti razumijevanje. Možete mu reći nešto poput: "Primijetila sam da si se povukao nakon _______što si prošao. Kako se osjećaš? Reci mi, molim te, kako želiš da budem tu za tebe, što točno ti pomaže?” Nemojte odustati na prvu ako ne kaže odmah, asertivno ponovite da “želite biti tu i da ne znate što mu treba i molite da vam to otvoreno kaže”. Podijelite nakon toga s njim da je ovaj period jako težak i za vas jer se osjećate nesigurno zbog promjena koje primjećujete (da se više druži s prijateljima, da vam navečer ne pošalje poruku “idem spavati”, šalje kraće poruke koje nisu emotivne). Recite mu otvoreno da je to sve vama i dalje potrebno i da vam jako nedostaje te da biste voljela znati zašto se to promijenilo te je li tome razlog njegov gubitak i način na koji se nosi s njim. Nadam se da ćete kroz ovakav razgovor napokon dobiti malo više onoga što vi trebate (sigurnost i razumijevanje) i želite dati (podršku i ljubav). Samo iskreno, i sretno!

Socijalna anksioznost je strah od jedne ili više socijalnih situacija. Najčešće zastrašujuće situacije su govorenje u javnosti, upoznavanje novih ljudi, odlazak na zabavu, pozivanje na izlazak, jedenje u javnosti, korištenje javnih zahoda, razgovor s autoritetima i neslaganje s drugima. Osobe s ovim problemom boje se da će se ponašati tako da će drugi o njima loše misliti (da su glupi, dosadni, nesposobni itd.) i da će povrh toga još i vidjeti da su anksiozni (crvenjenje, zamuckivanje ili znojenje). Prepoznajete se? Ako da, ono što biste trebali raditi je prestati izbjegavati situacije koje vas čine anksioznom. Naime, iako se u određenim situacijama osjećate anksiozno ili neugodno, izbjegavanje istih dugoročno “od muhe pravi slona” te vam isti problem izgleda samo još veći, a vi se pak osjećate sve slabije i nesposobnije suočiti se s njim. Drugi korak kojeg treba istovremeno činiti je propitivati svoje negativne misli koje vas napadaju dok ste u tim zastrašujućim situacijama – Što je najgore što će se dogoditi (ako vas netko odbije, pomisli da ste glupa i drugo)? Možete li to preživjeti i kako ćete se s time nositi? Je li to zaista najrealniji scenario? Koji je najrealističniji scenario? Koju cijenu plaćate jer se ne želite suočiti s tim strahom (gubite mogućnost da izađete na spoj s dečkom koji vam se sviđa, propuštate druženja s prijateljima, nećete nikada osnovati bend iako predivno pjevate ili nešto četrnaesto)? Kad zagrebete ispod površine uvidjet će te da u vašoj srži leže neka duboka i negativna vjerovanja koja ste kroz život izgradili o sebi i koja čine da se tako osjećate, mislite i ponašate. Taj dio je malo teže proraditi sam, ali možete pokušati ili idealno potražiti pomoć jednog dobrog psihoterapeuta koji će vas voditi kroz cijeli ovaj proces. KBT ima protokol za rad sa socijalnom anksioznošću i njegova je uspješnost visoka, razmislite i o toj opciji. Samo hrabro, i sretno!

Bolesti poput karcinoma plaše nas i podsjećaju da smo smrtni, a to je najdublji ljudski strah. Ono što je važno da znate jest da ne morate sami prolaziti kroz ovo i da postoje načini na koje si možete pomoći. Strah od boli i patnje su najčešći i potpuno razumljivi strahovi kod oboljelih od karcinoma, ali medicina danas nudi napredne metode za upravljanje bolovima o kojima bi bilo dobro da porazgovarate sa svojom onkologinjom koja će vas najbolje savjetovati po tom pitanju. Osim lijekova ili metoda za upravljanje boli, od velike pomoći su i psihološke tehnike za smanjenje percepcije boli poput mindfulnessa te bi bilo odlično kada bi se posvetili njenom usvajanju i praksi. Jedna od najvažnijih poduka mindfulnessa je važnost življenja sada i ovdje – naime, kad previše u glavi vrtimo "što ako" scenarije povećavamo strah i tjeskobu, zato vježbajte usmjeravati svoju pažnju na sada i ovdje, na ono što možete kontrolirati, a budućnosti prepustite ono što joj pripada – budućnost. I molim vas, obavezno dogovorite čim prije vaš termin kod psihoonkologa - iako vas drugi pregledi često spriječe, ovaj pregled neka postane broj jedan na vašoj prioritetnoj listi – psihoonkolog je osoba koja je educirana raditi upravo s onime čega se najviše bojite – bol, patnja i osjećaj bespomoćnosti. Pomoći će vam usvojiti prije spomenute načine za suočavanje s vašim teškim osjećajima i pripremiti vas da se nosite sa svim onim što vas čeka. Možda bi vam moglo pomoći i da se povežete s nekom od grupa podrške za onkološke bolesnike? Ponekad razgovor s drugima koji su prošli kroz slične strahove i situacije može biti vrlo oslobađajuć i pružiti osjećaj sigurnosti i razumijevanja. Svakako je ključno da podijelite svoje strahove s obitelji ili bliskim osobama kako bi vam mogli dati potrebnu podršku, osjećaj da niste sami i da su tu za vas. Oni sigurno žele pomoći, ali ne znaju kako, pomozite im da vam mogu pomoći. Pred par godina smo radili jednu prekrasnu kampanju na temu karcinoma, možda vam će vam pomoći ako pogledate iskrene razgovore koje je kamera zabilježila. Želim vam snagu da prebrodite i ovu borbu koju je život pred vas stavio, nadam se da ćete mi za neko vrijeme poslati pismo s tekstom: Uspjela sam! Sretno.

Razumijem vaš jad, frustraciju, razočarenje i nemoć. Koliko čujem, borite se s puno problema, počevši od bolesti koja vam otežava i pronalazak dobrog posla, a koji vam može osigurati financijsku samostalnost. Jedno vuče drugo i lako se može činiti kao bezizlazna situacija. No, ona to ne mora biti i važno je da povjerujete u ove riječi i da krenete korak po korak raditi na željenim promjenama. Za početak, iako je teško, pokušajte prihvatiti da ova faza u vašem životu ne mora trajati zauvijek. Otvorite se suprugu – recite mu o svojim osjećajima nesamostalnosti i nemoći. Nadam se da će vam on pružiti potrebnu emocionalnu podršku i pomoći uvidjeti koliko ste važni u vašoj obitelji i sve načine na koje doprinosite svakim danom. Nikada ne zaboravite - radite najbolje što možete u okolnostima u kojima jeste, i to je najvažnije od svega! I, iako se sada osjećate ovisno, to ne umanjuje vašu vrijednost kao osobe, majke ili supruge. Vaša ljubav i trud su najveći darovi koje možete pružiti svojoj obitelji.
Što tiče vašeg posla, iako vam se to sada možda čini nemoguće, ne bih isključila mogućnost pronalaska boljeg zaposlenja. Razmislite o mogućnostima prekvalifikacije ili učenju novih vještina koje su prikladne vašem zdravstvenom stanju. Mnogi online tečajevi su besplatni i mogu vam otvoriti nove prilike o kojima prije niste razmišljala. Možda imate neki hobi koji bi mogao postati posao? Pred još samo desetak godina mnoga današnja zanimanja su izgledala smiješno, a danas ljudi žive od njih.
Ono što je jako bitno da svakodnevno radite je da vodite brigu o sebi - čak i nekoliko minuta dnevno da se posvetite nečemu što volite (čitanje, šetnja, meditacija) može pomoći da se osjećate bolje. I umjesto da poklanjate svoje vrijeme razmišljanju o onom što ne možete promijeniti, usmjerite ga na ono što možete pa krenite polako prema tome. Ako osjetite da vam na tom putu treba stručna pomoć, kontaktirajte neku od organizacija koje pružaju besplatnu psihološku pomoć poput udruge “kako si? – Zajedno do odgovora.”, oni će vas najbolje uputiti kome se možete javiti na vašem području.
Što se pak tiče poklona za vašu djecu – najljepši pokloni su oni koje smo sami napravili svojim rukama. Ukoliko vas bolest ne sprječava u tome, što kada biste djeci ove godine napravili poklone? Sigurna sam da će biti oduševljeni! Iako smo u materijalnom svijetu to zaboravili, djeca daleko više cijene vrijeme i pažnju koju im poklonimo.
Sada zatvorite oči, udahnite duboko nekoliko puta, pogledajte se u ogledalo i recite sebi “ovo je moj život, ovdje i sada.” Pa krenite tamo gdje vas srce pozove. Ne zaboravite, i ovaj vaš život će proći. I moj. I svi mi jednog ćemo dana biti samo prašina. Zato dok smo ovdje, živi, ajmo ga disati. Sretno!