Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Dječak od 9 godina ima izražen strah od neuspjeha, izbjegava nepoznate aktivnosti i aktivnosti natjecateljskog karaktera.
Najvjerojatnije je dječak visoko senzibilan, i to je u redu. Moguće je i da ima niže samopoštovanje (ne znam točno iz kojih razloga jer bih trebala čuti njegovu životnu priču), da je samokritičan (karakterno i/ili je odrastao u takvoj okolini), da teško tolerira neizvjesnost (boji se loših ishoda) i da ima potrebu za predvidljivošću, rutinom i svime onime gdje se osjeća ugodno i sigurno. Strah od neuspjeha i izbjegavanje nepoznatih i natjecateljskih aktivnosti samo su dakle posljedica njegovog načina osjećanja i doživljavanja sebe, drugih i svijeta oko sebe. To nikako ne znači da za njega ne postoji nada da promijeni ono što bi mu moglo otežavati dostizanje životnih ciljeva (bilo akademskih, poslovnih, društvenih, ljubavnih ili drugih), dječak je tek počeo živjeti i još mnogo iskustava će obilježiti njegov put i napraviti od njega osobu koja će jednog dana postati. Važno mu je stoga pomoći da razvije potrebne vještine za suočavanje sa životnim izazovima i poteškoćama te da nauči prihvatiti neuspjehe i greške kao sastavni dio procesa učenja i odrastanja, bez da one narušavaju njegovo samopoštovanje. Kako to učiniti? - Otvoreno razgovarajte s dječakom i pokušajte razumjeti što točno izaziva strah kod njega (specifični događaji ili situacije) i čega se najviše boji da će se dogoditi. Pružite mu podršku i recite mu da je u redu imati strahove, ali da su oni prepreka koje se mogu savladati i da ćete mu vi pomoći u tome. Podijelite s njime i vlastite greške, kada god se one dese, i primjereno reagirajte na njih da vidi da su greške prihvatljive. Potičite ga također da se izloži nekom sitnom neuspjehu koji je u tom trenutku za njega prihvatljiv, kako bi vidio da se ništa strašno nije dogodilo i da on to može preživjeti. Naravno, tada mu budite podrška i proslavite taj trud s njime iako je rezultirao neuspjehom. Polako dižite ljestvicu, tj. postepeno se izlažite za njega sve strašnijim situacijama. Važno je da imate jasna, ali i realistična očekivanja i da mu omogućite da postigne uspjeh u skladu s njegovim sposobnostima – na taj način ćete naučiti i njega da ima realistična očekivanja od samog sebe. Nemojte ga pritiskati i nikako i nikada uspoređivati s drugima. Ima i divnih dječjih knjiga na temu svladavanja izazova poput Žirafe plesati ne znaju ili priče Vila Vijana, div Tvrdoglav i zelena Mara. Ako primijetite da se strahovi djeteta otežano prevladavaju ili imaju značajan utjecaj na njegovu svakodnevicu potražite pomoć psihologa koji će mu pomoći uhvatiti se u koštac sa svojim strahovima i usvojiti alate za nošenje sa životnim izazovima, a vas savjetovati kako mu biti najbolja podrška na tom putu. Samo strpljivo, i sretno!
Dijete staro 3 godine počelo je tući brata od godinu dana. I nas ponekad. Nikad se tako nije ponašao i ne znam iskreno gdje je to vidio jer kod nas u obitelji nitko nikoga ne tuče, ne gleda crtiće takve tematike. Mislim da on misli da je to samo igra i zabava i da ne razumije da je to nešto loše. Ne znam kako se postaviti prema njemu u tim situacijama. Govorim mu da bracu boli, da ga nježno zagrli i kaže mu oprosti i to napravi, ali onda opet sve ispočetka.
Dragi roditelju, razumijem da vas ova situacija brine. S obzirom na dob djeteta, želim vam reći da djeca te dobi nemaju potpuno razvijenu sposobnost razumijevanja kako njihovi postupci utječu na druge, a agresivno ponašanje može biti samo njegov način izražavanja frustracije zbog mlađeg brata i želje za roditeljskom pažnjom. Unatoč tome, svakako je bitno da reagirate i pomognete svojoj djeci, starijem da nauči granice i počne razvijati empatiju, mlađem da ga zaštitite od agresivnosti starijeg brata. Kada se sljedeći puta situacija ponovi, ostanite smireni i recite djetetu na jasan način rečenicu poput "Ne udaramo. Udarci bole." Ili „Tebe boli kada se negdje udariš, je li tako? Tako i bracu boli kada ga ti udariš.“ Nastavljate s razvojem empatije: "Vidiš kako je braco tužan kad ga udariš. I ti bi bio tužan kada te netko udari, zar ne?" Možete također iskoristiti priliku da mu pomognete spoznati svoje emocije i kako se efikasnije nositi s njima „Lupio si brata. Osjećaš li ljutnju sada zbog nečeg? Što te naljutilo? Je li te braco naljutio? Ako si ljut možeš tu ljutnju izbaciti na drugačiji način, ne smiješ udarati ni brata, ni mamu ni tatu niti nikog drugog.“ Pokažete mu tada kako se drugačije nositi s ljutnjom – „Stisneš šakice kada si jako ljut, možeš ih spremiti i u džep. Onda dišeš polako na nos kao da mirišeš jagode (ili nešto drugo što jako voli), a onda polako ispuhneš zrak na usta kao da pušeš maslačka, ajmo probati zajedno“ ili "Ako si ljut, možeš reći 'Ljut sam' ili možeš doći do mene po zagrljaj." Svakako budite dosljedni u provođenju ovih reakcija, a kada se lijepo ponaša prema bratu ga obavezno pohvalite i recite mu koliko ste ponosni na njega. Potičite ga da vam pomaže u brizi oko brata – tako će se osjećati veći, važan i koristan te će mu to smanjiti ljubomoru. Veoma je bitno i da promatrate kada se agresivno ponašanje događa - možda postoji specifičan okidač kao što je umor, glad, ili osjećaj zapostavljenosti zbog mlađeg brata, a razumijevanje uzroka vam može pomoći u prevenciji. Možete nabaviti i slikovnice od izdavačke kuće Evenio, Veliku knjigu emocija, Diši kao medo i druge edukativne slikovnice primjerene za tu dob, a koje imaju pregršt divnih i poučnih priča i vježbi za ove namjene. Ako vidite da se unatoč vašem trudu situacija ne poboljšava, potražite stručnu pomoć psihologa koji će vas znati primjereno savjetovati i pomoći vam da pomognete svom djetetu. Samo strpljivo, i sretno!
U braku smo 18 godina, imamo dvoje divne djece. Brak se sastojao i od lijepo i ružnog, imala sam i sama jednu grešku, gdje sam prešla granicu prijateljstva s jednom osobom i skupo sam platila cijenu za to, užasan period je bio (vrijeđanje, maltretiranje, zabrane, ucjene od strane mog muža) i nekako smo prešli preko toga uz određene njegove "kaznene mjere" koje traju godinama - zarekao se da nikada neće posjetiti moje ili bilo koga od moje obitelji i toga se drži. A moj muž je uhvaćen bar 4-5 puta u lažima (i prije moje greške, a i poslije), znam za tri prevare za koje sam mu sve dokaze servirala, ne računajući dopisivanja...niti jednu svoju grešku nije priznao, niti jedno objašnjenje ili ispriku nisam dobila, kajanje, je li se pokušao potruditi i promijeniti, je li pokušao da mi dokaže da mu je žao, da mu je stalo do obitelji? Nikada, uvijek je kontranapad, da sam ja bolesna, da ja njemu ne trebam pričati o poštenju kad sam najgora, ja pravim frke...i zadnji put na očitu laž, gdje mu je jasno da sam ga uhvatila u laži, nema ni pokušaja objašnjenja zašto je lagao da je na jednom mjestu, a ustvari jedan detalj ga otkrio da je bio na drugom mjestu, tko zna s kim. A samo prije nekoliko mjeseci sam prešla preko tadašnje prevare i obećala sebi da neću više imati mrvicu tolerancije za njega! I stvarno ne želim više živjeti pod istim krovom s njim. Nije me shvatio ozbiljno nikada, baš zato što sam svaki put ostajala nakon svake njegove izdaje. A njemu ne pada na pamet da on ode, zajednički je stan. Nije mi problem iznajmiti stan, ne plašim se ni borbe koja slijedi, ali žao mi je djece koja će se naći između nas dvoje i koja će morati prolaziti kroz sve tijekom procesa rastave, a posebno to što je svaki put u momentima svađe naglašavao da djecu ne da od sebe...manipulator!
Vidim da se suočavate s vrlo teškom situacijom u braku koja u vama izaziva osjećaje frustracije, razočarenja, zamjeranja, boli i nesigurnost u vezi s budućnošću, posebno kada su u pitanju vaša djeca. S obzirom na situaciju, najtoplije savjetujem da potražite pravnu pomoć, a ako je i vaš suprug spreman raditi na vašem odnosu, onda i bračno savjetovanje. Ako vam ovo zadnje nije opcija, a niste sigurni želite li ostati zajedno, razmislite i o privremenoj razdvojenosti – na taj ćete način oboje dobiti prostora za razmišljanje. Štogod odlučili, ne zaboravite da bi djeca uvijek morala biti prioritet, kamo god vas srce vuklo. Razvod ima svoje zahtjeve i utječe na promjenu života djece ali i živjeti u obiteljskoj neslozi nije za njih dobra opcija tako da razmislite i donesite onu odluku kojom ćete im pružiti miran i stabilan dom. Važno je da s njima otvoreno razgovarate, naravno, ovisno o dobi, i da im pomognete da razumiju da štogod se dogodilo, oni nisu krivi za probleme između vas i njihovog oca te da ih nećete manje voljeti ako se rastavite. U tom procesu bitno je i da vodite brigu o sebi – pronađite vrijeme za aktivnosti koje vas „pune“ i opuštaju, potražite podršku prijatelja i obitelji, i ako je potrebno i pomoć terapeuta koji će vas podučiti korisnim alatima za nošenje s razvodom i svime što on nosi. I zapamtite, koju god odluku donesete, važno je da ona bude donesena u najboljem interesu za vašu dobrobit i dobrobit vaše djece. Samo hrabro i sretno!
Pozdrav, imam predškolarku koja je jako sramežljiva, do te mjere da kada upoznaje novu djecu ili odrasle ne može ništa pročitati, krene se penjati po meni, ne želi pozdraviti i tako po sat dva. Je li dovoljno da samo budem tu za nju, na koji način je ohrabriti i pomoći kako bi to prebrodila? Hvala
Draga mama, znam da to i sami znate, ali ću svejedno to ovdje napisati da vam ostane kao podsjetnik – djeca su različita. Imati jako sramežljivo dijete može biti izazovno no moguće mu je pomoći da se malo opusti i ohrabri za socijalne kontakte. Najvažnije je da nastavite putem kojim ste krenuli – ohrabrivanjem i podrškom. Jednostavno prihvatite da je ovo možda samo faza, a možda je sramežljivost dio njezine osobnosti. Budite tu za nju kao sigurnost i podrška i ohrabrujte ju s vremenom da se polako, polako, otvara novim iskustvima. Nikako nemojte siliti i normalizirajte njene strahove – recite joj da se svi mi bojimo nečega i da je u redu ne skakati u iskustva koja nas plaše. Pokažite joj primjerom kako se ponaša u socijalnim situacijama - možete ju uzeti za ručicu i vi ići prvi razgovarati s djetetom kojeg se boji, uključiti se polako u njegovu igru, a ona da bude samo prisutna. Odrasle pozdravljajte dok šetate i trudite se uključiti ju u razgovor s nekim, barem na tren. S vremenom će se, vjerujem, i sama ohrabriti sudjelovati. Možete i vi sami kreirati određene situacije – pozivajte kod sebe doma njezine prijateljice i zašto ne, razmislite o uključivanju u aktivnosti poput radionica koje potiču socijalizaciju kroz igru. Također, ako znate da vam predstoji neka određena situacija, možete ju unaprijed pripremiti za nju - razgovarajte o tome što će se dogoditi, tko će biti tamo i što može očekivati. Obavezno ju pohvalite svaki put kada pokaže hrabrost, čak i u malim stvarima, tako će se osjećati samopouzdanije. Svakako izbjegavajte požurivanje ili minimaliziranje njenih osjećaja i strahova, iako vjerujem da to već i sami znate po načinu na koji ste sročili ovaj upit. Ako sramežljivost značajno utječe na njezinu svakodnevicu razmislite i o savjetovanju s dječjim psihologom koji vam može pružiti dodatne strategije i podršku. Samo strpljivo, i sretno!
Izgubio sam volju za život i sve mi je teško, imam svakodnevne glavobolje, svega me je strah samo se zatvaram u mrak, ne znam kako dalje.
Život zna biti opor i težak i može nam se ponekad činiti da je izgubio svaki smisao. Ali iako ponekad mislimo da ne možemo dalje, važno je da se otvorimo životu, da pronađemo novi smisao u njemu, da mu se ponovno rodimo i da iskopamo iz sebe snagu za dalje, dan po dan, korak po korak. Koliko god težak, život ostaje čudesan. Samo malo nas izabranih dobilo je jedinstvenu priliku za život, ti si jedan među njima, i sigurna sam da u tvom životu ima puno toga lijepog iako ga u ovim trenucima ne uspijevaš vidjeti. Ako ne uspijevaš taj smisao i snagu pronaći sam, iskreno te molim da potražiš stručnu pomoć – javi se odmah svom liječniku obiteljske medicine koji će te uputiti psihologu ili psihijatru, u bolnicu na hitni prijem ili direktno na neki od sljedećih kontakata. Ovdje su neki izvori besplatne psihološke pomoći:
116 111 → za djecu; 0800 0800 → za roditelje
e-savjetovanje: [email protected] i [email protected]
01 / 4833 888 (radnim danom 9-21h)
01 / 4828 888 – naplaćuje se kao uobičajeni poziv
e-mail: [email protected] ili putem online formulara
psihološko savjetovalište: ponedjeljkom i srijedom od 12-20h, utorkom, četvrtkom i petkom od 8-16h
drop-in savjetovanje za roditelje (bez najave): utorkom od 8:30-11:30h (dolazak najkasnije u 11h), srijedom od 17-20h (dolazak najkasnije do 19:30h) 01 / 6468 333 i [email protected]
Imam curicu od godinu i 5 mjeseci. Kad nije nešto onako kako si je zamislila u tome trenutku, npr. hoće bacati staklene poklopce, počne plakati i cviliti.Kako se postaviti u tim trenucima?
Draga mama, dobrodošla u svijet tantruma. Tantrumi vas mogu potpuno izbezumiti. No umjesto kao katastrofu, shvatite ih kao priliku za učenje. Vaša mala djevojčica raste i postaje ne uvijek tako umiljata kakva je bila, i to je normalno. Reći NE, boriti se za autonomiju i samostalno odlučivanje dio je normalnog sazrijevanja svakog djeteta. Oboružajte se strpljenjem – tantrumi su normalni i sasvim mogući sve do otprilike 4. godine života djeteta. Naravno da se djeca razlikuju i da će neka pokazivati izraženija ponašanja ovakve vrste, dok će druga biti “mirnija i plahija” i dalje. Kako ćete se dakle nositi s tim ponašanjima? Sjetite se uvijek sljedećeg - za razliku od odraslih, djeca nemaju razvijen sistem suzdržavanja i samokontrole. No, čak iako ga mi odrasli imamo razvijenog, koliko često smo frustirani jer nam nešto ne ide po planu, pa “puknemo” na ovaj ili onaj način? E pa isto tako se dešava i djeci, samo ona za razliku od nas odraslih nisu sposobna verbalizirati što se događa u njima, a te ih emocije preplave snažno snažno i ne znaju kako ni kud bi s njima. Vi ćete ju stoga morati poučiti kako se nositi s tim emocijama. Kada ste suočeni s tantrumom, bez obzira na uzrok, zapamtite: ostanite smireni. Duboko udahnite i pokušajte bistro razmišljati. Vaše dijete se oslanja na vas i vi ste mu uzor, imajte dovoljno samokontrole za oboje, to je najbolja poruka koju joj šaljete – da je moguće “preživjeti” takve osjećaje. Izazovno je i teško, ali moguće. Pokušajte također uvidjeti kada se tantrumi događaju pa ih pokušajte prevenirati čim više moguće (glad, umor i drugo). Ako tantrum nastupi zato što ste djetetu nešto odbili, ukoliko njegovo ponašanje ne predstavlja prijetnju sebi ili drugima, nastavite sa svojim aktivnostima, ne obraćajući pažnju na dijete, ali držite ga na oku i ne napuštajte. Dijete te dobi ne razumije vaše racionalne argumente kojima ga možete pokušate uvjeriti da je njegov ispad bezrazložan ili pretjeran. Ako je dijete pak u situaciji da povrijedi sebe ili druge tijekom izljeva bijesa, odvedite ga na tiho i sigurno mjesto pa ga smirite, po potrebi i držite u čvrstom zagrljaju sve dok se ne opusti i nježno mu ponavljajte na uho da mu ne možete dozvoliti da se povrijedi ili da povrijedi nekog drugog. Dišite, proći će. Vjerujte mi. Sve prođe, pa i to. Samo strpljivo, i sretno! Pogledajte više o ovoj temi u i našoj Školi optimističnog roditeljstva.
Kako da pomognem sinu koji ima ishitrene reakcije? Odgovara nam ružno i želi nas povrijediti ružnim riječima (ne psovkama). Točno zna kako će na koji način povrijediti.
Draga mama, jako mi je žao da prolazite kroz zahtjevno razdoblje sa vašim sinom. Ne znam o kojoj se dobi radi, ali po sadržaju vašeg upita zaključit ću da se radi o tinejdžeru ili starijem. Za početak pokušajte razumjeti što je uzrok njegovih ishitrenih reakcija – je li to ponašanje tipično za njega već duže vrijeme ili se možda trenutno suočava sa nekim jačim pritiskom poput škole, društva ili neuzvraćene ljubavi? Koji god bio uzrok svakako je potrebno da mu kao roditelji pomognete usvojiti zdravije načine suočavanja sa svojim problemima i neugodnim emocijama (poput ljutnje i frustracije) ali i pomognete u razvoju empatije i svjesnosti o posljedicama njegovih neprimjerenih ponašanja (pokušajima da namjerno povrijedi) na druge ljude oko njega (u ovom slučaju, vas roditelje). Naučite ga kako da koristi riječi da izrazi kako se osjeća bez povrjeđivanja drugih, a to ćete najbolje učiniti vlastitim primjerom. Naime, djeca često oponašaju roditelje. Zapitajte se stoga kako se vi i suprug odnosite kada se osjećate kao vaš sin i ukoliko prepoznajete kod sebe neke krive obrasce ponašanja poradite prvenstveno na njima. Za svih nas je važno naučiti kako se nositi sa teškim emocijama na zdrav i efikasan način – ostati smireni i rješavati konflikte bez ružnih riječi. U tom smislu, kada primijetite kod sina takvo ponašanje, postavite granicu. Otvoreno mu i jasno recite da je takvo ponašanje neprihvatljivo i da ćete razgovor nastaviti kada se smiri. Pomozite mu prodisati kroz negativne emocije, neka piše dnevnik, sluša muziku, odradi trening pa ćete kasnije razgovarati. Svakako ostanite smireni jer se vašom ljutnjom situacija može samo pogoršati. Kada se smirio, razgovarajte s njim o tome kako se osjeća i zašto se ponaša na taj način. Pitajte ga kako se osjeća kad govori ružno i kako misli da to utječe na vas i druge članove obitelji. Svakako je bitno razgovarati onda kada su tenzije smirene jer tada se otvara prostor za slušanje i promjenu. Ovdje možete pogledati video koji bi mogao biti i vama i sinu od pomoći u prvom kontaktu sa efikasnim načinima za nošenje sa neugodnim emocijama.
Ako njegovo ponašanje traje duže vrijeme ili se pogoršava unatoč vašim nastojanjima da pomognete, bilo bi korisno potražiti pomoć psihologa. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovanje, imam supruga i dvoje djece. Dva puta me slagao vezano za financije. Izgubila sam povjerenje, kako ga vratiti? Zapravo može li se vratiti i učiniti da brak opstane?
Žao mi je da ste izgubila povjerenje u supruga, povjerenje se puno lakše gubi negoli stječe ali oporavak je moguć uz obostrani trud. Najvažnije je da je suprugu zaista krivo i da je otvoren na rad na sebi i vašem odnosu, bez ove ključne stavke oporavak nažalost nije moguć. Ukoliko je suprug spreman na potrebne promjene, izrazito je bitno da od ovog trenutka otvoreno razgovarate o svemu, posebice u području financija. Napravite zajednički financijski plan koji mora biti potpuno transparentan za oboje i sve važne financijske odluke donosite isključivo zajedno. Važno je i da pokušate razumjeti razloge njegove prijevare – razumjeti ne znači opravdati ali svakako je bitno da pokušate shvatiti zašto vas je lagao (bilo ga je sram, nije vas htio opterećivati, mislio je da vas se ne tiče ili drugo). Kada razumijemo nečije razloge lakše empatiziramo s osobom i njenim čak i pogrešnim odlukama. Osim tog aspekta, bit će važno poraditi na odnosu, sami ili ako je potrebno i uz stručnu pomoć psihoterapeuta, bračno savjetovanje odličan je alat. Zapamtite, svaka kriza može biti prilika ili za raspad ili za rast nekog odnosa i šteta je ne iskoristiti njezin potencijal – iz ove situacije možete izaći jači negoli ikada prije kao par, ali i kao individue. I ne zaboravite, praštanje je proces koji zahtijeva vrijeme – nije realistično da ćete vratiti povjerenje u supruga kroz par mjeseci, moguće je da će trebati i više vremena. U tom procesu je važno da njegujete svoje potrebe u granice kao i da se fokusirate više na vašu zajedničku budućnost (gradite bolje temelje za vaš odnos) negoli prošlost (u čemu je suprug pogriješio). Ukoliko se putem dogodi da on odustane ili da ponovno izigra vaše dogovore, znat ćete da ste sve pokušala, a ta spoznaja unijeti će u vas mir potreban za donošenje odluka o tome kako dalje. Samo hrabro, i sretno!
Majka sam četvero mališana u dobi od 7,5,3 i 2 godine. Dosta sam mlada i neiskusna, pa me zanima kako se nositi s teškim situacijama (najviše je to neposlušnosti) gdje me znaju stvarno dovesti do toga da zagalamim na njih, pa mi poslije bude žao?
Draga mama, biti roditelj četvero male djece izazovan je zadatak, svaka vam čast na tako velikom uspjehu! Najnormalnije je da povremeno izgubite strpljenje i povisite glas, a isto tako je najnormalnije da su vaša djeca ponekad neposlušna. No, kako vas ne bi doveli, kako kažete, „do ludila“, evo nekoliko savjeta. Za početak, vodite brigu o sebi. Ne znam koliko vremena imate na raspolaganju za sebe ali znam, kao psiholog i kao mama, da ne možemo biti dobri roditelji ako mi sami nismo dobro. Spavanje, redovito hranjenje (sa što manje junk food-a), tjelovježba, šetnje, meditacija, razgovor s prijateljicom, čitanje, pletenje, štogod vas opušta i ispunjava i podsjeća da niste samo mama. Drugi korak je planiranje obiteljske rutine koja vam odgovara – naravno da se mi roditelji moramo prvenstveno prilagoditi potrebama i mogućnostima naše djece ali, kada ih je puno, mi roditelji moramo pronaći neki raspored koji „otprilike“ odgovara svima, a i nama. Djeca su također prilagodljiva, bitno je samo da smo ustrajni u tim našim rutinama (kada je buđenje, obroci, šetnje, vrijeme za igru, vrijeme za odmor, spavanje i drugo). Djeca jako vole rutinu i osjećaj sigurnosti i mira koji im ulijeva, pronađite onu koja je za vas najbolja. Nadalje, postavljajte im jasna pravila i granice. Pomozite im da nauče riječi kojima mogu izraziti svoje neugodne emocije umjesto da se ponašaju loše i u tom procesu budite primjer. Sukobi i nezadovoljstva normalan su dio života, ali oni ne moraju nužno biti uzrok glasnim svađama i vrištanju. Djeca vole granice, isto tako ih vole prelaziti i vidjeti što ćete se dogoditi. Pokušavajte biti smirena, ali ustrajna. Dobro razmislite od čega nećete odustati i tamo držite čvrsto NE, ustrajno i konzistentno u svakoj sljedećoj situaciji. Birajte stoga svoja NE, neka ih ne bude previše i neka i vama imaju smisla jer ćete ih lakše „obraniti“ (naprimjer, ne možeš jesti toliko slatkiša jer ćeš se razboljeti ili moraš oprati zube ujutro i navečer jer će ti se pokvariti zubi pa će te boljeti). Naravno, ta NE bit će predstavljena primjerena dobi kao i potrebne korekcije ponašanja (s djetetom od dvije godine možete zajedno napadati Grica i Greca dok perete zubiće, veće će pak dijete skupljati smajliće na ploči u kupaonici i drugo) Svakako bi bilo zgodno da nabavite simpatične knjižice poput Velike knjige emocija, Diši kao medo, Zen panda i druge koje podučavaju vašu djecu osviještavati i nositi se sa neugodnim emocijama. A možete i sama zaploviti u svijet mindfulness-a uz neku od knjiga autora Jon Kabat Zinn-a, divnu tehniku koju svima toplo preporučam i sama redovito vježbam. Samo strpljivo, i sretno!
Kako da počnem živjeti svoj život, da se fokusiram na školu, na sebe, da imam taj neki svoj stav?
Draga djevojko, obzirom na tvoje pitanje vjerujem da se nalaziš u razdoblju života koje se zove adolescencija ili, kako to više volim reći, prelazak iz dječjeg u svijet odraslih. Čarobno ali izrazito zahtjevno putovanje sa puno nepoznanica. Ono što je u njemu čarobno je da (gotovo) ne postoje granice onoj koja možeš postati - sve opcije su ti otvorene. To istovremeno i plaši i zbunjuje jer gubimo sigurnost i poznato iz djetinjstva. Rođenjem si stekla određene karakteristike, odrastanjem u svojoj obitelji stekla si određena znanja i uvjerenja o sebi, drugima i svijetu kao i razvila neke vještine. Sve to se dodatno razvilo i obogatilo u procesu školovanja i druženja sa prijateljima. A tko si ti? Ti si mix svega toga, ti si ona koja izabereš biti u svemu tome. Kako dakle početi živjeti svoj život? Kreni od vrijednosti. Što ti je u životu bitno? Kako želiš živjeti svoj život? Što znaš raditi? Što voliš raditi? Koji te predmeti u školi zanimaju i želiš puno učiti u njima? U čemu kaskaš i potrebna ti je pomoć te koga možeš pitati? Što te veseli? Što te ljuti? Kada si tužna? Čega se bojiš? Razgovaraj s roditeljima otvoreno kako se osjećaš, daj sebi i njima priliku da dovedete odnos na jednu novu razinu – prestaješ biti dijete i postaješ i odrasla. Možda u školi imaš kakvog dragog i mudrog profesora ili psihologa s kojima možeš također voditi ove razgovore, a koji mogu biti velika podrška u tvom procesu odrastanja. Znam, puno je tu za sada pitanja i jako malo odgovora ali ljepota života je upravo u otkrivanju tih odgovora i sigurna sam da ćeš sa ovim stavom kakav imaš sada puno toga divnog ostvariti. Na tom putu nemoj nikada zanemariti sebe, otkrivaj svoje potrebe i granice i brižno ih čuvaj. Samo hrabro, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.