Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Poštovana, nakon 20 godina braka, odlučila sam napustiti zajednički dom. U braku su se događale konstantne svađe, suprug pije, oprostila sam nevjeru (onu za koju je i sam priznao, nakon što je uhvaćen), no od tada naš brak nikada nije bio više isti. Dan po dan, godina za godinom, loša komunikacija između nas, njegova komocija prema obavezama i ja sam jednostavno prestala osjećati bilo što. Alkohol bi bio najveći problem i jasno mi je da on tako bježi od problema, nespremnosti da prizna da ne ide. S tim da dvoje odrasle djece su redovito gledala, slušala, bila izložena svemu. Moj život, naposljetku, niti njegov život, a posebno životi naše djece, su jedna velika tuga i svaki dan si predbacujem što se nismo rastali dok su bili mali. U tom braku ja sam izgubila sebe, isključivo se posvetila prividnom održavanju "normalnosti", nemam prijatelje, napravila sam i tu klasičnu pogrešku u smislu posao-kuća-kuća-posao. Kako dalje? Starije dijete želi ostati tu gdje je zbog svojeg života, prijatelja, pa čak i komocije, mlađe želi otići sa mnom. Otišli bi u stan, manji prostor, ali bi imali svoj mir. No, on je u osjetljivijoj dobi, naglašava da i on želi dolaziti ocu i slažem se s tim. Ne mislim i ne želim braniti odnose, jer djeca su naša, ne moja, ni ne njegova. Kako dalje? Kako se preseliti? Brinu me stvari, sitnice, uspomene..? To jesu materijalne stvari i ne bi me trebalo biti briga za to, ali dječji radovi, crteži... Jako sam emotivna i vežem se za takve stvari, jer to me okruživalo 20 godina. Što s dokumentima, povijesti bolesti, slikama..? Možda se čini sve nerazumno, ali evo, hvala unaprijed na odgovoru. Rastresena sam i pogubljena. Lijep pozdrav!
Draga gospođo, hvala vam što ste ovako iskreno podijelili s nama svoju priču. Moram priznati da su me vaša nesebičnost i hrabrost ganuli. Vjerujem da vam je teško i divim se vašoj snazi i spremnosti da krenete novim putem, za svoju dobrobit, i za dobrobit svoje djece. Kako biste uspjeli zaista prihvatiti i provesti svoju odluku ne bi bilo loše da se odlučite i na nekoliko razgovora s nekim dobrim psihoterapeutom. I sama imam baš u ovom trenutku jednu klijenticu koja me kontaktirala kako bismo joj pomogle da prihvati svoju odluku za rastavom, da pronađe mir u sebi i snagu za provesti potrebne praktične korake. U tom smislu, bilo bi pak dobro da se pravno savjetujete – koja su vaša prava pri razvodu braka. Naime, koliko god su to „samo materijalne stvari“, od zraka se ne živi i morate sebi i djetetu/djeci moći osigurati dostojne uvjete za život kao i dogovoriti zajedničko skrbništvo s njihovim ocem. Što se pak tiče emocionalnih „materijalnih“ stvari (crteža, uspomena i drugih), probajte iskreno iskomunicirati sa suprugom koliko vam znače te zamoliti da ih ponesete sa sobom. Ako ih i on želi sačuvati, možete ih digitalizirati pa sačuvati u tom obliku oboje. U cijelom tom procesu otvoreno razgovarajte s djecom (primjereno njihovoj dobi) i stalno ih pripremajte na ovu veliku životnu promjenu. Čujem da imate veoma zdrava razmišljanja i važno je da ih sačuvate da se sukladno njima i ponašate – djeca imaju oba roditelja i ako roditelji nisu opasni za njihovu dobrobit važno je da imaju priliku provoditi vrijeme s oboje kao i izabrati s kime žele živjeti. Važno je poštivati njihove želje i potrebe te pokušajte održavati što je više moguće stabilnosti u njihovim životima. Nemojte u tom procesu zaboraviti na brigu o sebi – potražite podršku obitelji i prijatelja, meditirajte, šetajte u prirodi i puno pišite – svoje osjećaje, misli, sve ono što vam je na duši...neka samo teče...Tako ćete uspjeti zatvoriti jedno poglavlje i otvoriti ono novo, otpustiti sve što vam više ne koristi i što vas tišti i napraviti prostor za ono što će tek doći..cijeli jedan novi život je pred vama...Znam da zvuči zastrašujuće, ali tamo gdje se bojimo krije se naša zadaća. Samo hrabro, i sretno!
Pozdrav, meni jako bliska osoba koja je prije 3 godine dobila dijagnozu leukemije, sada joj se opet vratila. Cijeli život smo svakodnevno u kontaktu, međutim sada kada je na liječenju uopće ne znam kako da joj pružim podršku jer je vidno umorna i isfrustrirana borbom koju trenutno vodi.
Dobar dan i vama, jako mi je žao čuti da se netko koga volite ponovno bori s ovom opakom bolešću. Nažalost (ili bolje, na svu sreću!), nama koji nismo prošli kroz taj pakao nije uopće zamislivo kako se netko tko to prolazi osjeća niti kako mu pomoći. Osjećaj bespomoćnosti nam je svima možda jedan od najtežih osjećaja, posebno onda kada pati netko nama blizak. Ne znam jeste li ga već pogledali, ali prošle smo godine snimali jedan divan i ohrabrujući intervju upravo na ovu temu – kako se osjeća netko tko se bori s rakom i kako mu pružiti podršku, u ovom slučaju radilo se o mladoj Marini – LINK. Kampanja se zove BUDI TU i ovdje možete pronaći i ostalih 12 inspirativnih i hrabrih priča - LINK. Zajednička poruka svima je da jednostavno BUDEMO TU - ne moramo imati pametne riječi, rješenja niti olakšanje, samo biti prisutni. Važno je da se naučimo pitati oboljelog kako mu možemo pomoći i onda poštivati te želje. Ono što bih vam dakle savjetovala je da nazovete osobu i da ju nježno i direktno pitate kako joj možete pomoći. I kada vam otvoreno kaže kako, budete tu. Teško je, ali će joj neizmjerno značiti. Samo hrabro, i sretno!
Kako se nositi s negativnim razmišljanjem (npr. o vezama, braku) koje nam nameće roditelj i smatra ga validnim, odnosno "realnim"? Smatram da me to jako demotivira, užasava i koči u budućnosti, ali nekako je logično da sam kroz godine i usvojila to neko loše razmišljanje i da se sada s tim borim.
S obzirom na to da smo svi mi na neki način produkti svojih okolnosti, veoma je teško odmaknuti se od vjerovanja, ideja, stavova i obrazaca ponašanja koja smo usvojili i uvježbali tokom odrastanja, posebice u našoj primarnoj obitelji. No, nije nemoguće, na svu sreću! Iznimno mi je drago čuti da ste uspjeli osvijestiti takve stavove te koliko vam otežavaju život jer je to prvi korak ka njihovoj promjeni. Od ovog ćete trenutka nadalje nastaviti raditi upravo to – svaki put kada osvijestite svoja negativna razmišljanja, stavove, ideje, vjerovanja, pravila, pretpostavke, stanite i zapišite ih. Zapišite kako se osjećate radi njih i što vam čine, kako se ponašate zbog njih. Sljedeći korak biti će propitivanje tih istih misli i vjerovanja – „Vjerujem li ja zaista u ovo?“, "Koji su dokazi za i protiv ovog razmišljanja?" „Da mi prijateljica kaže da vjeruje u ovo što bih njoj rekla?“, „Kako ovaj stav/ideja utječe na moje ponašanje?“ „Što bi bilo drugačije kada bih promijenila ovo vjerovanje? Kako mislim da bi ono trebalo zvučati?“ i pokušajte ga primijeniti u praksi i testirati. Ovi koraci će vam pomoći da prepoznate i odbaciti vjerovanja i ideje koji nisu uistinu vaši. Svakako razmislite o pohađanju psihoterapije ukoliko imate vremenske i financijske mogućnosti za to, a možete i istraživati knjige, dokumentarce ili druge materijale koji govore o odnosima, razgovarati s prijateljima ili nekim drugim odraslim osobama čiji stavovi o vezama i braku vam se više sviđaju. Ne zaboravite, ovaj život je vaš i otkud god dolazite dom će vam biti tamo gdje stanete i odlučite ga sagraditi, s onime s kime ga odlučite izgraditi. Veze i brakovi nisu nikada lagani ali zaista je moguće imati lijep život s nekime koga volite i tko voli vas. Dok takvu osobu ne sretnete radite na upoznavanju same sebe i svojih vrijednosti te na osviještavanju partnera i odnosa kakvog biste željeli jednog dana imati. Što bolje odradite tu zadaću, to je veća vjerojatnost da ćete ga prepoznati kada ga upoznate i da ćete uspjeti zajedno s njime (ili s njom) izgraditi i njegovati lijep odnos čitav ostatak vašeg života Samo hrabro, i sretno!
Majka sam dvojice odraslih sinova, stariji ima 30, a mlađi 22. Stariji je studirao izvan svog grada, skromno i ograničeno, prolazio je tešku fazu prilagodbe na studij, bilo je uspona i padova, diplomirao je, živi s djevojkom, radi i zadovoljan je. Malđi sin je dobar učenik u gimnaziji, počeo je studiranje online za vrijeme Covida izvan mjesta stanovanja, vratio se doma i nastavio studirati online, međutim drugu godinu ne želi nazad, prebacuje isti studij u svoj grad. Htio je pauzirati godinu, zaraditi i otići nazad na studij na "luksuzniji" način. Naime roditelji ne mogu tada plaćati skupi stan i davati za đeparac, nego priuštiti koliko i starijem bratu. Jasno mu to objašnjavaju. Zbog toga ostaje doma na studiju. Ne želi uvjete studiranja kao brat. Izabrao je sam. Nije pretjerano zadovoljan, ne pohađa predavanja, uspijeva završiti dvije godine, ali na trećoj iako redovito upisan, no ne ide uopće na predavanja niti polaze ispite kao da obaveze ne postoje. Još važnije od toga, zamijenio je noć i dan, druži se s prijateljima koji su dobri dečki, uglavnom zaposleni, jednostavni i posloženi. Nije sklon nedoličnom ponašanju. U kući je nezainteresiran za bilo kakvu obavezu. U međuvremenu je "zaradio" tinitus i zelučani refluks, prošao je puno pretraga, nista fizološki, kazu doktori da je najvjeojatnije na emotivnoj osnovi. Pije puno tableta jer ga stalno nešto boli. Suprug i ja bez prevelikog pritiska, brižni i pažljivi, povremeno upitamo za planove i želje za budućnost, no svaki put postaje nervozan i odbija sve teme koje se tiču toga. U razgovoru otresit ponekad i za najmanju sitnicu i nesporazum, ponaša se kao roditelj roditeljima. Ima i trenutke nježnosti i bliskosti, sve se naglo i burno izmjenjuje. Povremeno zaradi za đeparac, sanja mnogo toga, ali mora se zadovoljiti onim kako je. U stanu ima svoj komfor, ja pripremim posebnu hranu radi želuca, brinem što će biti tu i tamo zapitam, a on se kostriješi. Roditelji rade, suprug se silno potrudio i radio da se skine hipoteku sa stana jer je bilo rubno opasno, hvala Bogu uspješno, i tome su djeca prisustvovala , nismo uljepšavali priču, ja sam zaposlena i brak nam je vrlo normalan i stabilan. Ljubav mu se često i rado izrazi. Zgrljaj, priča..kad je rspoložen. Kad se naljuti šuti na agresivan način ne dozvoljavajući pristup i pitanja, "rekao sam da me ostaviš na miru", ja ne volim svađe i šutnje. Rado prva pružam ruku, on se nekada tome i ruga. S bratom je ni u svađi ni u bliskosti, onako, površan. Koji stav zauzeti, pustiti, inzistirati, je li sin manipulativan ili zbunjen... Možete lii dati neku uputu, poveznicu na članak, literaturu bilo što. U kojem smjeru djelovati. Hvala uistinu.
Draga mama, žao mi je da vam je teško, nažalost, roditeljstvo je najzahtjevnija uloga koju neki od nas imaju prilike iskusiti u ovom životu. Divno mi je čuti koliko se ljubavi krije iza ovih vaših redaka. Situacija je kompleksna i zahtjeva pažljiv pristup, posebice s obzirom na dob vašeg sina koji je već gotovo odrastao čovjek. Shvaćam da ste u više navrata pokušali započeti razgovor s njime, ali čini se bezuspješno – moguće je da se osjeća nesigurno, zbunjeno ili frustrirano zbog svojih životnih okolnosti i očekivanja koja su, čini se nerealistična i koja mu otežavaju dostizanje osjećaja zadovoljstva. Pokušajte svakako ponovno i vi sami, a posebno suprug, razgovarati s njim bez pritiska. Ipak živi s vama i vi kao roditelji imate pravo reagirati onda kada ste zabrinuti. Zamolite ga da pronađe sat vremena i sjednite nasamo s njime u dnevni boravak ili kuhinju. Izrazite mu otvoreno svoju zabrinutost i zamolite ga da vam iskreno kaže što ga muči, o čemu misli, kako se osjeća te ga saslušajte bez osuđivanja ili „pametovanja“. Recite mu da razumijete da mu je teško i da ste mu spremni pomoći koliko je u vašoj moći ili čak podržati u razgovoru ako je spreman ići kod psihologa. S obzirom na zdravstvene probleme vašeg sina, a za koje liječnici smatraju da su emocionalne prirode, stručna osoba mu može pomoći usvojiti efikasne tehnike nošenja sa neugodnim emocijama. Svakako je bitno i da mu počnete postavljati granice i izražavati i svoja očekivanja od njega – iako je važno imati razumijevanja za njegove poteškoće isto tako i vaš sin mora shvatiti da su neke odgovornosti dio odraslog života. Objasnite mu jasno što očekujete od njega u smislu njegovih obaveza na studiju, ponašanja prema vama i sudjelovanja u obiteljskim obvezama koje su i njegov zadatak, ukoliko želi živjeti s vama u zajednici. Što se tiče njegovog studija, svakako mu dozvolite da donese sam odluku o tome što učiniti i podržite ga u tome, čak i ako se bojite da griješi. Nažalost, ne možemo našu djecu zaštiti od svega i nije ni dobro da to činimo – ponekad se na greškama zaista najbolje uči, a možda to i ne bude pogreška. Pružite mu stoga podršku, ali i naglasite da mora preuzeti odgovornost za svoje izbore te mu pomognite napraviti konkretan plan kako to izvesti, naravno, ako prihvati vašu pomoć. U svemu tome probajte biti još strpljivi, i sami jako dobro znate da promjene ne dolaze preko noći. Znam koliko je teško gledati svoje dijete kako pati i osjećati bespomoćnost, ali kao roditelji nekada ne možemo više negoli biti ovdje, čuvati ih iz sjene i nadati se da će ipak na koncu pronaći pravi put. Mislim da vam od velike pomoći u tome može biti knjiga „O roditeljima i djeci od Jorgea Bucay-a“. Samo hrabro, i sretno!
Pišem s nadom i željom da mi pomognete bar malo. Radi se o mojoj sedmogodišnjoj kćeri. Počela je pokazivati svoje emocije, zapažanja, pogled na svijet drugačije nego do prije samo nekoliko mjeseci. Emotivnija je, plaće, lupa joj srce jače, hvata ju strah, ne može biti sama, ima mučnine i nema apetita. Promjene u raspoloženju od sreće i smijeha do tuge i plača. Na pitanje što je muči, boli li je nešto, u čemu je problem, kao odgovor dobijem da ne zna, da je glava muči, da se boji, a ne zna objasniti čega. Samo želi da budem pored nje dok se ne smiri. Ne igra se više kao prije, drugačija je. Sve navike koje je imala više nema. Bude potištena, zamišljena, tužna, zagleda se, pa onda u trenutku sve je u redu, smije se i tako već par mjeseci. Molim savjet. Unaprijed zahvalna mama.
Draga mama, vjerujem da ste veoma zabrinuti zbog emocionalnih promjena i strahova koje izražava vaša kćer. Najvažnije je da joj nastavite biti podrška – pokušajte s njom uvijek iznova razgovarati o njenim osjećajima, podučavajući ju kako ih izraziti s pitanjima poput „Kako se danas osjećaš?" ili "Što te danas usrećilo/rastužilo?". Kada se otvori, nemojte ju prekidati i budite spremni čuti sve što izrazi bez prosuđivanja, osude, negiranja ili minimaliziranja. Moguće je da će vas ono što kaže ražalostiti ili prestrašiti, ali važno je da te emocije ne prelijete na nju kako bi bila sigurna da ste vi ona jača i da možete podnijeti sve ono što je njoj trenutno nepodnošljivo. U tim razgovorima može vam pomoći i zajedničko čitanje knjige „Velika knjiga emocija“. Svakako počnite pratiti kada se ti simptomi javljaju i koliko traju te pokušajte identificirati koji bi mogli biti razlozi (mi to zovemo okidači). Razgovarajte i s učiteljima je li se nešto dogodilo u školi, a s čime niste upoznati – ovo može biti reakcija na neko traumatično iskustvo i važno je da su i oni upoznati s njenim promjenama kako biste svi skupa mogli pravovremeno reagirati. Potrudite se uključiti ju u vašu dnevnu rutinu aktivnosti koje bi joj mogle pomoći da se opusti (crtanje, šetnje u prirodi, slušanje muzike i ples, čitanje priča ili nešto drugo u čemu ona uživa, a možete joj se priključiti). Ako nemate u vlastitoj svakodnevnoj praksi tehnike relaksacije ili mindfulness naučite ih i počnite vježbati zajedno s njom – knjižica „Diši kao medo“ ima fantastične meditacije za djecu i tehnika je koju možete obje usvojiti za cijeli život. Na vašem bih mjestu posjetila i par stručnjaka – prvenstveno pedijatra kako biste isključili bilo kakve fizičke uzroke njenih simptoma, a nakon toga bih se savjetovala s dječjim psihologom koji će vam pomoći u identifikaciji uzroka problema te koji će vas savjetovati kako joj najbolje pomoći. Promjene u ponašanju i emocijama su normalan dio odrastanja, ali ako simptomi dugo traju, nemaju jasan uzrok ili se pak pogoršaju, stručno vodstvo je ključno kako biste reagirali na vrijeme i na pravi način joj pružili potrebnu pomoć i podršku. Samo strpljivo, i sretno!
Brat je prije pola godine operirao tumor testisa, međutim nedavno mu je metastazirao na aortu kod abdomena. Trenutno je na drugom ciklusu kemoterapije, a mora proći najmanje tri. Inače je dosta zatvorena osoba prema obitelji, a prema drugima je otvoren i komunikativan. S obzirom na to da živi s tatom u Berlinu, mama i ja smo došle iz Hrvatske ovdje kako bi mu bili svi podrška. Pokušali smo mu ovdje naći našeg psihologa, što je u početku bio spreman prihvatiti, no sada ne želi prihvatiti psihologa, pa nas zanima što nam preporučate u takvoj situaciji? On ima 33 godine.
Žao mi je da se vaš brat mora boriti s ovom teškom bolešću – vjerujem da je jako prestrašen, zbunjen i zabrinut te da ne zna ni sam kako se nositi sa svime što ga je snašlo. Isto tako vjerujem da je i vama teško sve to gledati, a ne moći mu pomoći – često tada pomišljamo da bi radije preuzeli na sebe bolest voljenih negoli gledali kako oni pate. Posebno onda kada odbijaju naše savjete i pomoć. Ali nema vam druge nego poštivati njegove želje – ako u ovom trenutku ne želi pomoć psihologa pokušajte to prihvatiti. Možda će u nekoj kasnijoj fazi biti spreman za takvu pomoć. Svakako se u međuvremenu dobro informirajte što je dostupno na njegovom teritoriju te stupite vi kao obitelj u kontakt s njima – psihološka pomoć i savjeti obitelji oboljelih bit će od velike pomoći i vama. Pogledajte na sljedećem linku pozitivnu priču mlade Marine https://www.youtube.com/watch?v=26uiIaQx8HU, dobit ćete korisne uvide u to kako se osjeća oboljeli kao i savjete kako biti tu. Ono što je najvažnije je da budete prisutni i podrška koliko god možete. Neka zna da ste tu za njega. Probajte otvoreno razgovarati s njime o tome što proživljava ali bez pritiska. Poštujte njegov ritam i mogućnosti. Ponekad je dovoljno samo biti tu, saslušati ga i pokazati da suosjećate s njime i da se može osloniti na vas onda kada mu je to potrebno na načine koji su mu potrebni. Nemojte nikako usmjeriti sav fokus i pažnju na bolest – pokušajte nastaviti živjeti, što normalnije moguće. Radite aktivnosti koje su i ugodne i zabavne i trudite se uključiti ga. Nemojte zaboraviti da on nije njegova bolest i da je vaš odnos mnogo više od vaše podrške njemu u procesu liječenja. Teško je, ali treba ići dalje, dan po dan, gotovo kao da se ništa nije desilo, a opet svjesni da je tu bolest koju treba pobijediti. Budite u tom procesu strpljivi i prema sebi i prema njemu. Šaljem vam potrebnu snagu, sretno!
Poštovana, prije 2 tjedna operirala sam rak dojke, doktori kažu u ranoj fazi. Osjećam se jako loše, u prosincu prošle godine umro mi je brat u 55. godini od raka pluća, o kojem sam brinula, a 2021. majka od metastaza na mozgu koje su potekle od raka dojke koji je operirala 1992. O njima smo brinuli moj muž i ja. Jako sam ih voljela i teško mi je sve to palo. A sad sam i ja oboljela. U strahu sam da će se rak javiti kad tad opet, iako ima primjera koji žive dugo poslije bolesti, no ja razmišljam da ja neću biti ta i tako dalje...Sad trebam dobiti odluku od konzila za liječenje, to će biti zračenje i hormonalna terapija, a ja sam protiv toga. Znam koliko je sve to pomoglo mojoj majci i bratu, ništa. Razmišljala sam o gladovanju po Vrojsovoj terapiji od 42 dana. I sve tako razne sumorne misli. Imam 50 godina, nemam djecu. Puno vam hvala na pomoći.
Poštovana, neizmjerno mi je žao, vjerujem da se osjećate umorno, preopterećeno i prestrašeno. To je zaista puno traumatičnih iskustava u tako kratkom razdoblju, a sada se još morate suočavati i s vlastitom bolešću. Ono što mogu savjetovati vam je da nikako ne dignete ruke od sebe i da se predate borbi sa tumorom koju mnogi uspiju pobijediti. S obzirom na to da vam u tom procesu treba sva podrška ovog svijeta, osim one supruga, bilo bi jako dobro kada biste se obratili i nekoj od udruga za borbu protiv raka dojke poput Europa Donna Hrvatska – LINK, a na ovom linku možete pročitati i poslušati iskrene pozitivne priče drugih žena o njihovoj borbi s rakom dojke LINK. Svakako je važno da vjerujete svojim liječnicima – možda ste imali neka loša iskustva kroz bolest brata ili majke, no, svaka priča je jedinstvena i napredak u medicini je stalan. Prije negoli se odlučite na alternativne terapije kao što je Vrojsova terapija, važno je da se temeljito informirate i da iskreno porazgovarate sa svojim liječnikom. Mnoge alternativne terapije nisu znanstveno dokazane i mogu biti izrazito štetne i opasne, u vašem slučaju, i životno opasne. Hormonska terapija i zračenje su standardni općepriznati pristupi u liječenju raka dojke i dokazano su efikasni u mnogim slučajevima. Svakako dajte sebi vremena i nemojte donositi impulzivno ovako važnu odluku. Važno je da štogod odlučili, vodite brigu o sebi: što zdravije se hranite, odmarajte, šetajte, provodite vrijeme u prirodi, okružite se voljenim ljudima i otvoreno razgovarajte o svemu što vas muči i čega se bojite. Možete i pisati dnevnik ili slikati ili nešto drugo kreativno, a što vam može pomoći da se nosite sa svim negativnim emocijama koje su tu i potpuno prirodne. Idite dan po dan, stavite fokus na male korake prema oporavku, svjesni trenutaka koje živite jer to su jedini koje svi zapravo imamo, a istovremeno njegujte u svom srcu nadu i vjeru da će ih još puno biti pred vama. Šaljem vam hrabrost i snagu, sretno!
Poštovana, dječak od 9 godina me ne poštuje. U svakoj raspravi njegova mora biti zadnja. Nikad ga nisam tukla i pokušavala sam sve razgovorom. I islo je tako do 5. godine, a sada kada ima 9 nepodnošljiv je. Kako da se postavim?
Poštovana i draga mama, vjerujem da se osjećate frustrirano, tužno i razočarano. Prirodno je da ih propitujete, ali odluke koje ste u prošlosti donijeli zdravi su roditeljski izbori – s djecom se razgovara i djecu se ne tuče, koliko god još uvijek kod nas postoji ona stara uzrečica da je „batina iz raja izašla“. Vjerujte, nije, ni to nije garancija za pravu poslušnost, često upravo suprotno. Djeca rade takvim roditeljima iza leđa ono što se ne usude pred njima samo i isključivo zbog straha od batina. Napisat ću vam sada nekoliko koraka koje možete poduzeti u skladu s roditeljskim stilom kojeg ste još davnih dana odabrali. Za početak, ako već niste, jasno postavite pravila. S obzirom na dob vašeg sina, možete i njega uključiti u zajedničko pisanje postera s pravilima koje ćete zalijepiti negdje u domu, na vidljivo mjesto. Jednom kada postavite pravila, važno je da budete dosljedni u njihovoj provedbi - ako dijete vidi da pravila nisu uvijek ista, može biti zbunjeno i testirati tim više vaše granice. Kada se ponaša na način koji je prihvatljiv i poštuje pravila, pohvalite ga i nagradite (pritom ne mislim na materijalne nagrade već više na lijepe riječi koje validiraju ponašanje, zagrljaj, zajedničko vrijeme u igri, šetnju ili drugo). Svakako je važno da ste mu dobro objasnili posljedice ne poštivanja pravila, a one bi trebale biti logične posljedice povezane s njegovim ponašanjem. Npr. ako ne sjediš za stolom dok jedeš nego trčiš po prostoru možeš uprljati pod, a onda ćeš te mrvice morati pokupiti. Ili, ako bacaš igračku na pod, ona se može potrgati. Ako se potrga, više ju nemaš i mama neće kupiti novu. Svakako ga uvijek iznova upozorite kada krene s neželjenim ponašanjem, približite mu se, spustite na njegovu razinu, zaustavite ga ako je motorički aktivan i recite mu dok ga gledate u oči da stane i da se sjeti vaših pravila. Pokažite mu da ga čujete i da razumijete njegove osjećaje i razloge ali da je bitno da poštujemo pravila jer je inače nered. Pomozite mu da prepozna i izrazi svoje frustracije jer upravo su one često u podlozi dječjeg lošeg ponašanja. Pokažite naravno uvijek svojim primerom kako se poštuju pravila koja ste donijeli zajedno, djeca često uče od roditelja. Nabavite u knjižnici divnu knjigu Jespera Juul-a „Vođa vučjeg čopora“. Sve ovo može zahtijevati vrijeme i strpljenje, ali dugoročno se isplati. Ako unatoč vašem trudu nakon nekog vremena ne primijetite nikakve pozitivne pomake, ne bi bilo loše posavjetovati se s dječjim psihologom koji će vam pomoći da razumijete što je u osnovi problema s kojima se borite te kako ih riješiti. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovanje, s obzirom na to da sam majka tromjesečne bebe koja je jako ljuta i temperamentna očekujem to ponašanje i u kasnijim fazama. Kako postupati s djecom u trenutcima izljeva bijesa ili ljutnje kada oni nešto žele po svome, a mi po svome? Sdračan pozdrav.
Poštovanje draga mama! Razumijem da vas brine kako se nositi s ljutnjom vaše bebe kako ona raste. Kako biste se osjećali mirnije i sigurnije, bilo bi odlično kada biste pročitali i ponešto literature iz područja razvojne psihologije: O roditeljima i djeci Od Jorge Bucay-a, sve knjige od Jesper Juul-a, posebno “Agresivnost – Novi i opasan tabu”, Kako biti vođa vučjeg čopora i Vaše kompetentno dijete, Povezujuće roditeljstvo od dr. William Sears. Ima još mnogo toga zanimljivog, ali ne bih nikako htjela da ugušite svoj majčinski instinkt u stručnoj literaturi. Učeći ćete putem i sami otkrivati nove stvari i nailaziti na nove spoznaje i pitanja pa ćete tada tražiti i nove odgovore i priručnike. Svakako je bitno da pričekate s karakterizacijom svog djeteta i odlučivanjem „kakvo ono jest i kakvo će biti“ – vaša beba ima 3 mjeseca i još godinama nećete znati tko je ona i kakva će postati. Ako ju prerano „predodredite“ kao takvu ili onakvu, riskirate da ona zaista i postane takva. Zamislite svoje dijete kao osobu koja ima kljun ptice, peraje ribe, noge krokodila, krila anđela, ruke tuljana. Ona može biti sve i dozvolite i sebi i njoj da ju otkrivate polako, da postane ona koja treba postati, bez da joj se ucrta put kojim još nije počela ni hodati (doslovno, s obzirom na dob). Svako dijete, pa i vaše, imat će izljeve bijesa – oni su sastavan i normalan dio razvoja male djece, posebice u dobi od 1 do 4 godine života. Kako odrastaju, sve će bolje upravljati svojim emocijama. U tome joj uvelike možete pomoći vi svojim ponašanjem kada ste ljuti (djeca jako puno uče na našem primjeru), vodeći brigu da održavate rutine koje joj daju osjećaj sigurnosti (dosljedne rutine za obroke, spavanje i igru mogu smanjiti izljeve bijesa) kao i sljedećim strategijama, s nekima možete početi odmah (1 i 2), a neke ćete početi koristiti tek za otprilike godinu dana (3, 4 i 5).
Napominjem još jednom da se većina napisanog odnosi na dijete koje ima barem godinu/godinu i pol, beba od tri mjeseca je beba i sve što trebate činiti narednih godinu dana je ispunjavati njene potrebe i čuvati svoje zdravlje kao majka.
I za kraj, nikada, ali baš nikada ne zaboravite da je svako dijete jedinstveno pa će možda biti potrebno eksperimentirati s različitim pristupima kako biste pronašli one koji najbolje odgovaraju vašem djetetu. S vremenom i praksom, postat ćete sve sigurniji u svoju majčinsku ulogu i sposobnost da se nosite s izazovima roditeljstva. Samo hrabro, i sretno!
Dječak od 9 godina ima izražen strah od neuspjeha, izbjegava nepoznate aktivnosti i aktivnosti natjecateljskog karaktera.
Najvjerojatnije je dječak visoko senzibilan, i to je u redu. Moguće je i da ima niže samopoštovanje (ne znam točno iz kojih razloga jer bih trebala čuti njegovu životnu priču), da je samokritičan (karakterno i/ili je odrastao u takvoj okolini), da teško tolerira neizvjesnost (boji se loših ishoda) i da ima potrebu za predvidljivošću, rutinom i svime onime gdje se osjeća ugodno i sigurno. Strah od neuspjeha i izbjegavanje nepoznatih i natjecateljskih aktivnosti samo su dakle posljedica njegovog načina osjećanja i doživljavanja sebe, drugih i svijeta oko sebe. To nikako ne znači da za njega ne postoji nada da promijeni ono što bi mu moglo otežavati dostizanje životnih ciljeva (bilo akademskih, poslovnih, društvenih, ljubavnih ili drugih), dječak je tek počeo živjeti i još mnogo iskustava će obilježiti njegov put i napraviti od njega osobu koja će jednog dana postati. Važno mu je stoga pomoći da razvije potrebne vještine za suočavanje sa životnim izazovima i poteškoćama te da nauči prihvatiti neuspjehe i greške kao sastavni dio procesa učenja i odrastanja, bez da one narušavaju njegovo samopoštovanje. Kako to učiniti? - Otvoreno razgovarajte s dječakom i pokušajte razumjeti što točno izaziva strah kod njega (specifični događaji ili situacije) i čega se najviše boji da će se dogoditi. Pružite mu podršku i recite mu da je u redu imati strahove, ali da su oni prepreka koje se mogu savladati i da ćete mu vi pomoći u tome. Podijelite s njime i vlastite greške, kada god se one dese, i primjereno reagirajte na njih da vidi da su greške prihvatljive. Potičite ga također da se izloži nekom sitnom neuspjehu koji je u tom trenutku za njega prihvatljiv, kako bi vidio da se ništa strašno nije dogodilo i da on to može preživjeti. Naravno, tada mu budite podrška i proslavite taj trud s njime iako je rezultirao neuspjehom. Polako dižite ljestvicu, tj. postepeno se izlažite za njega sve strašnijim situacijama. Važno je da imate jasna, ali i realistična očekivanja i da mu omogućite da postigne uspjeh u skladu s njegovim sposobnostima – na taj način ćete naučiti i njega da ima realistična očekivanja od samog sebe. Nemojte ga pritiskati i nikako i nikada uspoređivati s drugima. Ima i divnih dječjih knjiga na temu svladavanja izazova poput Žirafe plesati ne znaju ili priče Vila Vijana, div Tvrdoglav i zelena Mara. Ako primijetite da se strahovi djeteta otežano prevladavaju ili imaju značajan utjecaj na njegovu svakodnevicu potražite pomoć psihologa koji će mu pomoći uhvatiti se u koštac sa svojim strahovima i usvojiti alate za nošenje sa životnim izazovima, a vas savjetovati kako mu biti najbolja podrška na tom putu. Samo strpljivo, i sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.