Pozdrav i vama. Žao mi je što se borite s anksioznošću – vrlo je neugodna i može uvelike otežati svakodnevno funkcioniranje. Jeste li, uz lijekove, pokušali krenuti i na psihoterapiju? Ukoliko još niste, mislim da je to prvi i najbolji korak koji možete učiniti za sebe. Lijekovi, nažalost, pomažu „liječiti“ samo fiziološko stanje (ajmo reći – kemiju mozga). Kako bi došlo do stvarnog i održivog poboljšanja, potrebno je utjecati na ono što simptome održava, a to su vrlo često naši obrasci razmišljanja – crno-bijelo mišljenje, pretjerano generaliziranje negativnog, umanjivanje pozitivnog, katastrofiziranje i zamišljanje najgorih scenarija, „čitanje misli“ drugih ljudi (koje su, naravno, negativne o nama), tunelsko gledanje... i mnogi drugi obrasci – jedan nekorisniji od drugog. No tu su, i moramo ih naučiti prepoznati i uhvatiti se s njima u koštac kako bismo bili dobro.

Koje su najčešće pogreške u razmišljanju koje vi radite? Ako to još ne znate, počnite pratiti svoje misli i bilježiti ih na papir – sigurno ćete primijetiti neke obrasce koji se ponavljaju. Veoma je važno da naučite nositi se s njima jer misli značajno utječu na to kako se osjećamo. Jednadžba je jednostavna: ako puno brinete i razmišljate negativno = često ste napeti i uznemireni. Još jedna promjena koja će biti potrebna jest ona ponašajna. Čujem da su vam, primjerice, jutra luda i ubrzana. Ne bi bilo loše razmisliti o uvođenju neke drugačije, mirnije, staloženije i sporije jutarnje rutine. Koliko god na prvu pronašli sto izlika zašto to nije moguće, zapišite ih sve i za svaku se potrudite pronaći rješenje. Jer – moguće je. Da je lako, nije, ali ponekad treba upregnuti svoju vještinu rješavanja problema i maštu – i sigurna sam da ćete iznaći način. Ako samostalno ne uspijete, još jednom vam najtoplije predlažem da potražite pomoć dobrog psihologa ili psihoterapeuta koji će vas voditi kroz ovaj proces. Vjerujte – moguće je biti bolje. Vi možete biti bolje. 

Sretno!

Svi se mi povremeno borimo s lošim mislima. Nažalost, ponekad se dogodi da budemo toliko uvučeni u te negativne scenarije i tokove misli da gotovo više ne možemo vidjeti ništa izvan toga – život postaje crn, zastrašujuć, prazan, besmislen, a mi depresivni. Kako bismo se toga mogli “riješiti”, prvi je korak postati svjestan da to radimo – korak koji ste već samosvjesno i hrabro učinili.

Od sada nadalje, bavit ćete se sljedećom zadaćom – počet ćete svakodnevno osvještavati i bilježiti te misli te kako se zbog njih osjećate. Podsjetit ćete se da su to samo misli, nisu činjenice i najčešće nisu istinite (a čak i da jesu – pomaže li vam razmišljati na taj način?). Tada ćete zatvoriti oči, fokusirati se na disanje i zamišljati kako su vaše misli oblaci na nebu koji dolaze i odlaze, ili lišće koje teče niz rijeku… Puštat ćete ih da odu baš onako kako su i došle – ne morate se vezati za njih niti povjerovati u njih. To su samo misli i ništa više. Naš mozak svašta isproducira i rijetko se što od toga zaista i ostvari (najčešće bude nešto sasvim suprotno, zar ne?).

Ako ni to ne bude dovoljno, pokušat ćete ih malo izazvati uz pomoć nekoliko sljedećih pitanja:

Koje dokaze imate da su te misli točne?

Koje dokaze imate protiv?

Koji je najgori mogući scenarij – možete li ga preživjeti i kako?

Koji je najoptimističniji scenarij?

A koji najrealističniji?

Što bi za vas značilo da pokušate razmišljati na ovaj novi, realističniji i objektivniji način?

Što biste rekli prijateljici da je u istoj situaciji?

Ako vas misli jako muče, bilo bi odlično kada biste odgovore zapisali na papir – sve što napišemo dobiva puno realniju sliku, a mi novu perspektivu.

Pogledajte obavezno i sljedeće videe iz naše arhive – vjerujem da će vam biti od koristi:
Je li optimizam pogled na svijet kroz ružičaste naočale?
Tuga ili depresija – kako razlikovati ta dva snažna osjećaja i kako si pomoći.

Samo hrabro dalje – i sretno!

Poštovana, žao mi je što vam je teško i što osjećate da nemate podršku onih koji bi trebali biti tu za vas uvijek – vaših roditelja. Možda će vam biti barem malo lakše ako znate da roditelji koji se ne znaju nositi sa svojim vlastitim strahovima, osjećajem nemoći ili neostvarenim očekivanjima često nesvjesno te emocije prenose na dijete. Kada imaju dijete s invaliditetom, mnogi roditelji – osobito ako nisu emocionalno zreli ili educirani – ne znaju kako pružiti podršku, a da pritom, nažalost, ne šalju poruke koje umanjuju djetetovu vrijednost. To ne znači da vas stvarno doživljavaju kao manje vrijednu osobu, već da se oni sami osjećaju izgubljeno, preopterećeno ili ranjeno, pa umjesto da priznaju te osjećaje i potraže pomoć, često se povuku, postanu hladni, pa čak i osorni – ne iz zloće, nego iz unutarnje nesigurnosti i neznanja. To, naravno, ne opravdava njihovo ponašanje, ali vam može pomoći da shvatite kako ono više govori o njima nego o vama. Vi niste teret. Vi ste vrijedna, hrabra i jedinstvena osoba koja zaslužuje poštovanje i ljubav. Nemojte nikada dopustiti da njihova slika o vama postane vaša istina. Vi znate tko ste – i imate puno pravo boriti se za život s više dostojanstva, razumijevanja i topline.

Počnite stoga polako, ali hrabro postavljati sve jasnije granice u odnosu s njima. Iako ovisite o roditeljima u praktičnom smislu, to ne znači da imaju pravo povrijediti vas. Ako vam govore uvredljive stvari, pokušajte ih smireno prekinuti i reći, primjerice:
– „Molim te, nemoj tako govoriti o meni. To me boli.“
– „Voljela bih kada bi sa mnom razgovarala nježnije. Znam da si umorna, ali i ja sam, vjeruj mi.“
– „Vjerujem da ti nije lako, ali kako bi se ti osjećao da ja tebi kažem ovo što si ti meni upravo rekao? Molim te, nemoj zaboraviti da i ja imam osjećaje i da me boli kada mi govoriš ovakve stvari.“

Pokušajte potražiti emocionalnu podršku izvan obitelji – imate li prijatelja? Možda kroz terapiju, grupe podrške za osobe s invaliditetom? Ukoliko ne možete samostalno izlaziti iz kuće, možda biste mogli pokušati pronaći neke online zajednice ili prijateljstva? Svi mi imamo potrebu dobiti utjehu i podršku onih koji vide u nama vrijednost. Ne možemo (i ne moramo) sami kročiti kroz život – pa tako ni vi. Razmislite možda i o malim koracima prema većoj neovisnosti – ne mora to odmah biti posao, ali možda uključivanje u neki online projekt, volontiranje, edukacija ili tečaj… Nešto što će vam dati osjećaj svrhe i pripadnosti izvan obiteljskog kruga i, zašto ne, dugoročno možda omogućiti još veću samostalnost – u svakom smislu. Ako već niste, počnite svakodnevno voditi i pozitivni dnevnik – u njega svakodnevno zapisujte sve što ste učinili za sebe, kako ste se zauzeli za sebe, u čemu ste bili dobri, što ste postigli, što ste dobro napravili. Na taj ćete način usmjeriti više pažnje na sve ono dobro što radite – čak i onda kada je jedini pozitivan glas o vama onaj vaš.

Ne zaboravite – nečije loše ponašanje prema vama ne govori ništa o vašoj vrijednosti, ali govori mnogo o njima. Imate pravo na poštovanje, ljubav i dostojanstvo – upravo takvi kakvi jeste.

Samo nježno prema sebi – i sretno!

Poštovana,

vjerujem da vam je izrazito bolno i iscrpljujuće živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom, pogotovo kad znate da u trenucima apstinencije može biti sasvim druga osoba. Alkoholizam je kronični poremećaj mozga koji nastaje kombinacijom genetske predispozicije, kemijske neravnoteže u mozgu i utjecaja okoline – nažalost, čak i bez velikih trauma, neki ljudi imaju veću osjetljivost na razvoj ovisnosti. Teško ga je prevladati jer alkohol mijenja strukturu i funkciju mozga, posebno centre za nagradu, samokontrolu i donošenje odluka, što otežava prekid ciklusa ovisnosti i održavanje apstinencije. To vam ne pišem kako bih opravdala ponašanja te osobe, već samo kako bih vam pokušala pomoći da jasnije razumijete problem ovisnosti s kojim se suočava. No, i dalje to nije opravdanje za ponašanje koje uništava vašu obitelj. Strah da bi si mogao nešto učiniti ako odete vrlo je težak teret, ali važno je znati da vi niste odgovorni za njegove odluke. Vi ne možete preuzeti njegovu odgovornost niti riješiti njegov problem umjesto njega – promjena mora doći iz njega, a do tada se vi sve više iscrpljujete; pitanje je samo do kada i s kojim posljedicama za vas i vašu obitelj. Promjena koju vi možete napraviti jest samo ona koja kreće od vas – recite mu mirno, ali odlučno, da ne možete više ovako živjeti i da, ako želi ostati uz vas, mora potražiti stručnu pomoć. Kako biste zaštitili vlastito zdravlje i dostojanstvo, važno je da postavite jasnu granicu i da je čuvate. Preporučujem i da potražite podršku za sebe – bilo kroz individualnu terapiju ili kroz grupe podrške za obitelji osoba koje imaju problem s alkoholizmom. Takva podrška pomoći će vam da osvijestite da niste sami, da je normalno i razumljivo sve što osjećate te kako se bolje nositi sa svime kroz što prolazite. Nemojte postati talac njegove patnje – vaša snaga nije u tome da trpite, nego da prepoznate kada je vrijeme zaštititi sebe i svoju obitelj.

Samo hrabro i sretno!

Poštovana, sve ovo što opisujete – trnci u rukama, aritmija, prekidanje glasa – znak je da vaš živčani sustav ulazi u stanje stresa, tzv. “bori se ili bježi”. Tijelo tada reagira kao da je u stvarnoj opasnosti, iako je riječ o emocionalnoj situaciji.

To nije slabost, već preosjetljivost na konflikt koja se često razvija zbog ranijih iskustava ili trauma. Ono što se kod vas događa kad vas netko napadne s povišenim tonom je aktivacija obrambenog mehanizma - organizam vas pokušava zaštititi, a posljedica toga su fizičke promjene koje vi doživljavate kao smetnje. Takva reakcija uobičajena je kod osoba koje su naučile izbjegavati sukobe (možda ste tako uspjeli “preživjeti” tijekom odrastanja?) i osjećaju da nemaju “pravo” odgovoriti.

Kako si možete pomoći? Moj prvi odgovor je uvijek disanje - u trenutku napetosti polako udahnite kroz nos, zadržite dah nekoliko sekundi i izdahnite polako na nos. To će vas centrirati, vratiti samoj sebi. Dodirnite onda neku čvrstu površinu, osjetite vlastite dlanove, stopala, kosu. Pomoći će vam da se vratite u sadašnji trenutak. Postoji još korisnih tehnika za nošenje sa stresom, a više o njima možete pogledati na ovom linku.

Što se pak tiče straha od konflikata, bilo bi odlično početi vježbati vještinu asertivnosti. U sigurnom okruženju, vježbajte kratke rečenice koje postavljaju granicu, npr. “Razgovarat ćemo kad oboje budemo smireni” ili “Molim te da spustiš ton, ne želim da razgovaraš sa mnom na ovaj način”. Ako uvidite da ne uspijevate sami, bilo bi dobro da potražite pomoć psihoterapeuta koji će vas voditi na tom putu – što se tiče vašeg odnosa s tijelom bila bi odlična neka od tjelesno orijentiranih psihoterapija, a za razvoj vještine asertivnosti preporučujem kognitivno-bihevioralnu psihoterapiju.

Zapamtite - to što osjećate ima razlog i moguće je naučiti kako se zaštititi. Imate pravo na miran razgovor i poštovanje, bez obzira na emocije s druge strane. Samo hrabro i sretno!

Najiskrenije mi je žao da se tako osjećate, čujem iz ovih riječi svu vašu bol i težinu života. Želim da znate da niste sami i da, iako vam se u ovom trenutku možda čini da rješenja nema, ono je uvijek tu negdje, samo ga mi ne uspijevamo uvijek vidjeti. Važno je zato tražiti pomoć od drugih i drago mi je što ste se obratili meni. Ja, nažalost, ne mogu naći rješenje za sve vaše probleme, ali vam mogu pomoći da pokušate pronaći malo više mira i nade kako biste pronašli u sebi potrebnu snagu za boriti se.

Za početak, postanite svjesni da dišete. Udahnite polako 4 sekunde, zadržite dah 4 sekunde, izdahnite 4 ili 6 sekundi. Ponovite ovo nekoliko puta prije nego li nastavite čitati, kao i svaki puta kada se uznemirite. Idealno je da udišete sve do trbušne šupljine jer je takav oblik dubokog disanja najdjelotvorniji, ali se nemojte u tome forsirati, poštujte svoje trenutačne mogućnosti. Disanje može postati vaše sidro za povratak sebi, posebno onda kada postaje neizdrživo. Više o disanju i ostalim tehnikama za nošenje sa stresom možete pogledati na ovom linku.

Drugi korak je osvijestiti da NE MORATE RIJEŠITI SVE SVOJE PROBLEME ODMAH. To je ogroman teret i nitko to ne može. Probajte to podijeliti na manje dijelove jer kad je sve zajedno, izgleda kao zid koji ne možemo srušiti. No, ako uzmemo jedan po jedan kamen, zid se polako počinje urušavati.

Zapitajte se što vas najviše boli? Što vam najviše smeta ili vas guši? Koji vam se problem sada čini najveći? Zapamtite, ne morate sve odjednom. I možete (morate!) pitati za pomoć. Ako želite, možete mi ponovno pisati pa ću vam pokušati pomoći savjetom koliko je u mojoj moći. Ako u bilo kojem trenutku osjećate da više ne možete ili da ste na rubu, molim vas – javite se nekome. Bilo kome. Prijateljici, članu obitelji, liječniku, psihologu. Postoje i brojevi za hitnu psihološku pomoć – pitati za pomoć je najveći čin hrabrosti. Sretno!

Preispitivanje sebe korisna je odlika ako je upotrebljavamo u razumnoj mjeri. Ona nam omogućuje da razmislimo o sebi i svojim postupcima, sačuvamo ono što smo dobro napravili, a korigiramo u budućnosti ono što bi mogli bolje. Pretjerano preispitivanje naravno nije dobro i dolazi iz nesigurnosti, straha da pogriješimo, da nismo dovoljno dobri ili da će nas drugi osuditi. Kako biste uspjeli u naumu da se pretjerano ne preispitujete, prvi korak je osvještavanje kada to radite, bilo bi dobro voditi dnevnik i zapisivati takve misli da uvidite uzorke ponašanja.

Nakon što ste osvijestili da se preispitujete, pitajte se: "Što bih savjetovala/o prijatelju/ici da se nalazi u ovoj istoj situaciji?" Ako uvidite da je odgovor drugačiji kada se radi o vama, nego li prijateljima, nemojte poslušati svoje misli. Sjetite se da su to samo misli, ne činjenice, i ne moraju biti točne ni istinite.

Važno je da počnete raditi na tome da prihvatite da su greške dio življenja - svi griješimo, to ne znači da smo loši ljudi. Ako nešto učimo iz toga onda rastemo i razvijamo se, a što je životni cilj. Ukoliko se pak bojite razočarati druge, zapamtite da se još nije rodio taj koji je svima ugodio. Neminovno je da ćete nekome stati na žulj, nekog drugog razočarati, nekoga rastužiti ili pak naljutiti. Jedino je važno da to ne radite namjerno i da se ispričate onda kada vam netko to dobronamjerno i iskreno kaže. I obvezno počnite raditi na jačanju svog samopoštovanja i samopouzdanja – u tome vam može pomoći vođenje pozitivnog dnevnika. Svakodnevno zapišite barem tri stvari koje ste dobro napravili. Samo strpljivo prema sebi i sretno!

Draga moja, hvala vam što ste ovako iskreno podijelili sa mnom svoje unutarnje borbe. Ono što ste opisali je ljudski, osjećaj da smo se negdje na putu izgubili.

Ono što pritom zanemarujemo je da se svima nama dogodi život – mnogo toga što smo kao djeca mislili da ćemo biti ili imati, se ne ostvari ili se ostvari u tempu i na načine koji su drugačiji od željenog. I onda budemo nezadovoljni, frustrirani i nesigurni u sebe i svoju vrijednost i sposobnosti.

Želim vam stoga reći da nigdje ne kasnite – imate 36 godina i još uvijek puno vremena za ostvarenje svega što želite u svom životu, od faksa, preko obitelji do putovanja ili štogod vas ispunjava i čini sretnom. Svatko ima svoj život i ne postoji jedan život koji bi svi trebali živjeti i zadaci koje svi moramo ostvariti određenim tempom kako bi bili sretni. Možda jedini pravi recept je živjeti autentično.

Čujem da se borite i s perfekcionizmom - ako nešto ne možete savršeno učiniti, radije to nećete ni početi, je li tako? Vaše odgađanje nije znak lijenosti, nego obrambeni mehanizam – vaš mozak želi izbjeći neugodu, strah od neuspjeha i osjećaj srama jer svaki put iznova samu sebe razočarate. Ovo je jako važno osvijestiti jer vi nemate problem s voljom, nego s pretjeranim očekivanjima prema sebi i samokritizirajućim unutarnjim govorom. Najvjerojatnije i jedno i drugo zbog nižeg samopoštovanja.

Fokus je dakle ojačati samopoštovanje, utišati (manje slušati) samokritike, usmjeriti se na ono što želite ostvariti (faks), postaviti ciljeve učenja, razbiti ih na manje i realističnije korake koju su vam dostižni, nagrađivati se za svaki korak prema cilju i veseliti se sitinim pomacima naprijed, početi učiti prihvaćati greške i neuspjeh kao sastavni dio ljudskog življenja i razvoja. Ići korak po korak, dan po dan.

A što ako pravo nije vaša ljubav? Iskreno, možda i nije, ali to svakako nećete spoznati prije negoli se bacite u ovaj izazov. U konačnici, čak i ako se ispostavi da nije, ponudit ćete sebi priliku usvojiti vrlo koristan alat koji vam može služiti u karijeri, ali i pomoći uvidjeti da “ipak možete” ostvariti ono što postavite ispred sebe, a što je jako važno za vaše mišljenje o samoj sebi. Naravno da diploma ne određuje vašu vrijednost, ali svi mi određujemo našu vrijednost prema tome koliko smo spremni baciti se u životne izazove. Ovo je prilika da se prepustite životu i da mu dozvolite da vam da priliku pokazati samoj sebi za što ste sve sposobni. Ja sam sigurna da to jeste. Samo hrabro i sretno!

Vjerujem da je ta osoba na vas ostavila golem trag. Iako takva potraga može biti kao traženje igle u plastu sijena, šteta bi bilo ne pokušati. Pokušajte se prisjetiti što više detalja o osobi (kako je osoba izgledala, je li s nekim bila? Smijala se? Pogledala vas? Imala nešto specifično - tetovažu, oznaku na odjeći) i mjestu i vremenu gdje ste se i kada sreli – svi ovi detalji mogu vam pomoći ako želite pokušati objaviti oglas potrage ili ju ponovno pokušati sresti na istoj lokaciji.

Možete objaviti oglas u lokalnim Facebook grupama, a na TikToku ili Instagramu možete staviti story ili video. Ako ste je pak vidjeli na stanici, u parku, trgovini ili negdje na vašoj svakodnevnoj ruti, probajte ići tamo nekoliko dana zaredom baš u to vrijeme, možda vam se posreći. Držim fige!

Draga gospođo, iz vaših se riječi jasno osjeti koliko vas ova situacija opterećuje i koliko duboko promišljate o vrijednostima odnosa u kojem se nalazite.

Vaša nelagoda i nezadovoljstvo nisu tu bez razloga - ne osjećate se viđeno, cijenjeno i sigurno u ovom odnosu. Sasvim je prirodno i inače, a posebice nakon 5 godina odnosa, očekivati poštovanje, međusobno razumijevanje i jasno definirane granice.

Kada partner održava kontakte s mnogim ženama, a posebno kada ignorira vaše osjećaje vezane uz to, tada se s razlogom postavlja pitanje: gdje ste vi u njegovom sustavu vrijednosti i tko ste vi za njega? On vam je jasno rekao da to ne namjerava mijenjati i time vam poručuje da njegovo pravo na „slobodu kontakata“ ima veću težinu od vašeg prava na osjećaj sigurnosti.

Možda nije ženskaroš, ali njegovo ponašanje svakako pokazuje emocionalnu nezrelost i nelojalnost prema vama kao njegovoj partnerici. Prije negoli mu izgovorite rečenicu “one ili ja” važno je da sami sa sobom iskreno raščistite što bi za vas bilo neprihvatljivo, a što biste eventualno mogli tolerirati, naravno, pod uvjetom da se osjećate sigurno i voljeno.

Ne zaboravite, imate pravo željeti (i živjeti!) odnos u kojem ćete se osjećati sigurno, poštovano i voljeno. Koju god odluku donesete, vodite računa o tome da uzima u obzir vašu dobrobit i životno zadovoljstvo. Sretno!