Poštovana, žao mi je što vam anksioznost otežava svakodnevni život. Ono što opisujete zaista je neugodno i vjerujem da je teško nositi se svakodnevno s tim tegobama. Opisat ću vam kako izgleda napad panike, pa ćete lakše moći procijeniti je li to što vas muči upravo to. Napad panike obično ima tri važne karakteristike: sastoji se od intenzivnog osjećaja straha i tjeskobe, javlja se naglo i traje relativno kratko vrijeme. Paniku često prati osjećaj da će se dogoditi nešto strašno - primjerice, možete pomisliti da ćete umrijeti, poludjeti, izgubiti kontrolu nad sobom ili učiniti nešto sramotno. Strahovi su različiti koliko i ljudi koji ih doživljavaju. Kod nekih osoba napadi panike dolaze „iz vedra neba“, bez vidljivog povoda, dok se kod drugih mogu povezati s određenim situacijama koje ih redovito izazivaju. Više o napadima panike možete saznati u ovom videu iz naše arhive. Ako ste se prepoznali u ovom opisu, moguće je da se radi o napadima panike. Ako se niste u potpunosti prepoznali, postoji mogućnost da je riječ o pojačanoj anksioznosti koja izaziva psihosomatske smetnje. Preporučujem da se svakako javite svojoj liječnici obiteljske medicine, a možete i privatno direktno specijalistu gastroenterologu kako biste napravili pretrage gastrointestinalnog trakta i isključili eventualne fiziološke uzroke tegoba koje opisujete (bol u želucu, problemi s crijevima). S obzirom na to da je, kako navodite, prisutna izražena anksioznost s kojom se već dugo borite, moja iskrena preporuka je da potražite pomoć psihologa ili psihoterapeuta, idealno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja, koji će vas voditi kroz proces suočavanja s anksioznošću i naučiti vas korisnim tehnikama i alatima kako biste se bolje nosili s njom.

Zapamtite: strah nestaje tek kad ga pogledamo u oči i krenemo dalje - korak po korak.

Samo hrabro, i sretno!

Vaša iskrenost prema samoj sebi ukazuje na veliku zrelost i razvijenu samosvijest. Iako ste možda još uvijek daleko od cilja, već ste na dobrom putu jer ste svjesni svojih prostora za rast i želite raditi na sebi. To je hrabro i rijetko. Vaše osobine - empatija, pouzdanost, emocionalna dubina - govore da imate kapacitet za autentične i zdrave odnose, kao i predispozicije za vođenje drugih. To što stremite voditeljskim pozicijama ne govori ništa loše o vama, upravo suprotno, to je znak da imate unutarnji poriv za doprinosom, da želite da vas drugi vide i prepoznaju vaše snage. Veoma je moguće da su sklonost zajedljivosti, pretjerana kritičnost i potreba za nadmoći zapravo vaši obrambeni mehanizmi. Možda ste prestrogi prema sebi pa ste, nesvjesno, takvi i prema svojoj okolini? Je li netko bio prestrog prema vama u djetinjstvu - kad ste to naučili? Također, možda imate snažnu potrebu za kontrolom jer ste anksiozni i ranjivi, pa vam osjećaj nadmoći nad drugima pruža (lažan) osjećaj sigurnosti? Ako ste u prošlosti bili razočarani ili iskorišteni, moguće je da ste razvili nesvjesni "skener" za vlastite slabosti koje si više ne dopuštate pokazivati, kako se ne biste ponovno našli u podređenoj poziciji. Naravno da vas onda smetaju i tuđe slabosti, jer vam to može djelovati kao da oni sebe ne znaju kontrolirati, dok vi to možete, što vam onda pruža potvrdu nadmoći. Puno je tu mojih pretpostavki, a točnih odgovora još ne znamo. U tom smislu, pozivam vas da počnete pratiti svoje osjećaje i ponašanja - bilježite situacije u kojima reagirate onako kako ne biste htjeli. Sigurna sam da ćete već kroz nekoliko tjedana početi prepoznavati određene obrasce. Možete mi se javiti s novim saznanjima, a možete razmisliti i o ulasku u proces psihoterapije sa stručnom osobom, kako biste dobili potrebno vodstvo na ovom putu samootkrivanja. Samo hrabro, i sretno!

Poštovana, iskreno suosjećam s vama zbog svega kroz što prolazite. Gubitak roditelja, život s osobom koja ima problem s alkoholom i snažno nezadovoljstvo na radnom mjestu - svaka od tih situacija emocionalno je iscrpljujuća, a kada se dogode istovremeno, doista nije neobično što osjećate umor i razočaranje. No, već sama činjenica da tražite smisao i nešto “pozitivno” u svemu ovome - to je, samo po sebi, čin izuzetne psihološke otpornosti. Pokušat ću vam pomoći da sagledate ovu situaciju s nježnošću prema sebi, ali i s dozom unutarnje jasnoće. Ono što je iznimno važno da osvijestite i da počnete raditi na tome da u to povjerujete jest sljedeće vjerovanje: „Mogu biti izvrsna i bez vanjske potvrde. Mogu izabrati poštovati sebe, čak i kada to drugi ne čine.“ Naša vrijednost ne proizlazi iz onoga što drugi misle o nama, već bi trebala biti potvrđena i njegovana iznutra. Naime, život nam ponekad servira nepravde - upravo kao što je to sada slučaj kod vas – pa tako, primjerice, promaknuće ne slijedi kriterije pravednosti, već svojevrsne podobnosti. Važno je da u tim trenucima osvijestite kako se vaša vrijednost ne gubi samo zato što ju netko ne vidi. Naravno da vas to toliko boli - jer znate koliko ste uložili. Mnogo ste sebe dali u posao koji je postao dio vašeg identiteta, a čak i kolege to vide i cijene vas. No, nažalost, u životu ne ide sve uvijek po zasluzi, i bitno je da se u tim trenucima podsjetite da nije sve do vas te da se usmjerite na ono u čemu ste dobri i što volite. Zapamtite: ponekad u životu dobijemo ono što želimo, ponekad ono što zaslužujemo, a ponekad jednostavno – ono što dobijemo. Ono što bih, na vašem mjestu, učinila nakon ovog uvida u vlastitu vrijednost jest da razmislite o sljedeće tri stavke:

Kako razgovarati na poslu s nadređenima o onome što se dogodilo? – Asertivno zatražiti objašnjenje za izostanak promaknuća i izraziti nezadovoljstvo trenutnom pozicijom u firmi. Želim li dugoročno ostati tamo ako taj razgovor ne bude imao željeni učinak te ako se osjetim nepoštovano i nedovoljno valorizirano?

Gdje i na koji način mogu usmjeriti svoje vrijeme i srce kako bih povratila životnu snagu i energiju koje mi, kako sama navodim, nedostaju?

Želim li nastaviti živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom – i kako to utječe na mene?

Upravo u odgovorima na ova pitanja potencijalno leže pozitivni aspekti koje tražite. Možda vam je sve ovo bilo potrebno kako biste se napokon odlučili izboriti za sebe na radnom mjestu ili potražiti svoje „mjesto pod suncem“ negdje drugdje; možda se ono što hrani vašu dušu nalazi izvan radnog vremena, pa vas ova situacija potakne da to napokon počnete živjeti; možda odlučite izaći iz odnosa koji vas čini nesretnom. Kako biste sve ovo osvijestili, predlažem da počnete pisati, iskreno i bez cenzure. Sve će misli i osjećaji tada polako sjesti na svoje mjesto, a vi ćete početi dobivati odgovore na svoja pitanja. Samo hrabro, i sretno!

Pozdrav, draga mama, vjerujem da ste iskreno zabrinuti za svoju kćer i da želite učiniti sve što je u vašoj moći kako biste joj pomogli nositi se sa zahtjevima koje joj život nameće, a mnogi su. Kao da joj nisu dovoljni oni koje dijeli sa svojim vršnjacima tinejdžerima, tu su još i zdravstveni problemi koji su je osobno snašli, bratove borbe sa zdravljem te loši odnosi između vas i supruga. Zaista joj je puno toga na leđima. Ono što me, unatoč cijeloj ovoj situaciji, raduje - a što bih voljela da barem malo umiri i vas - jest način na koji ona reagira na sve što joj se događa, a što ukazuje na njezinu psihološku otpornost i emocionalnu zrelost iznadprosječnu za njezinu dob. Njezina otvorenost prema vama govori i o zdravom odnosu koji ste uspjeli izgraditi sa svojom kćeri, unatoč svim teškoćama koje su vas kao obitelj snašle. Bravo, mama, imate zašto biti ponosni na sebe! No, kako je vaša kćer zrelo primijetila, razgovarati s mamom ili sa stručnom osobom nije isto, te vam u tom smislu najtoplije preporučujem da se obratite Nastavnom zavodu za javno zdravstvo u vašem gradu, gdje će vaša kćer dobiti potrebnu psihološku pomoć - besplatno. Pokušajte malo pretražiti internet, svaki Nastavni zavod ima jednu takvu službu, a obično se zove Psihološko savjetovalište, Ambulanta za mentalno zdravlje ili slično. Također, ako škola koju vaša kćer pohađa ima zaposlenog školskog psihologa, bilo bi odlično da mu se obrati – posebice s obzirom na poteškoće u školi. Nadam se da vas je ovaj moj odgovor barem malo usmjerio kamo se obratiti i da će vaša curka dobiti potrebnu podršku. Sretno!

Žao mi je što se tako osjećate. Ono što vam odmah želim reći jest da je u redu što se tako osjećate. Tuga i suze pokušavaju vam nešto poručiti – sada je samo potrebno otkriti što je to. Stalna tuga i plač mogu imati mnogo izvora, poput: kroničnog umora i preopterećenosti (kada smo stalno pod pritiskom, živčani sustav se "potroši", a tijelo i emocije "pucaju"), potiskivanja emocija (npr. godinama nakupljana tuga, bijes, razočaranje ili nešto drugo što sada traži izlaz), osjećaja usamljenosti, hormonskih promjena (koje značajno utječu na emocije), ili depresije.

Naime, ako ovo razdoblje traje svakodnevno dulje od nekoliko tjedana (a nije posljedica gubitka bliske osobe ili neke druge konkretne traume), ako vas remeti u svakodnevnom funkcioniranju i ako je popraćeno snažnom samokritičnošću, osjećajem beznađa ili očaja – moguće je da se radi o depresivnoj epizodi koja traži podršku. Na vašem bih mjestu odmah potražila razgovor s nekom bliskom osobom od povjerenja – nekime kome se možete otvoriti i ispričati što vam se događa – i razmislila o kontaktiranju stručne osobe, psihologa ili psihoterapeuta, koji će vam pomoći razumjeti što vas točno muči i kako iz toga izaći. Moguće je ponovno se osjećati dobro – i važno je reagirati što prije, kako se ovo razdoblje ne bi nepotrebno odužilo i zakompliciralo. Kada nam tijelo šalje poruke, važno je oslušnuti ih, zahvaliti mu i poduzeti potrebne korake.

Samo hrabro – i sretno!

Poštovana, vjerujem da vam je izrazito bolno i iscrpljujuće živjeti s osobom koja ima problem s alkoholom, pogotovo kada znate da u trenucima apstinencije može biti sasvim druga osoba. Alkoholizam je kronični poremećaj mozga koji nastaje kombinacijom genetske predispozicije, kemijske neravnoteže u mozgu i utjecaja okoline. Nažalost, čak i bez velikih trauma, neki ljudi imaju veću osjetljivost na razvoj ovisnosti. Teško ga je prevladati jer alkohol mijenja strukturu i funkciju mozga – posebno centre za nagradu, samokontrolu i donošenje odluka – što otežava prekid ciklusa ovisnosti i održavanje apstinencije. To vam ne pišem kako bih opravdala ponašanja te osobe, već samo kako bih vam pokušala pomoći da jasnije razumijete problem ovisnosti s kojim se suočava. No, važno je naglasiti – to i dalje nije opravdanje za ponašanje koje uništava vašu obitelj. 

Strah da bi si mogao nešto učiniti ako odete vrlo je težak teret, ali važno je znati da vi niste odgovorni za njegove odluke. Vi ne možete preuzeti njegovu odgovornost niti riješiti njegov problem umjesto njega. Promjena mora doći iz njega, a do tada se vi sve više iscrpljujete – pitanje je samo do kada i s kakvim posljedicama za vas i vašu obitelj. Promjena koju vi možete napraviti je samo ona koja kreće od vas. Recite mu mirno, ali odlučno, da ne možete više ovako živjeti i da, ako želi ostati uz vas, mora potražiti stručnu pomoć. Kako biste zaštitili vlastito zdravlje i dostojanstvo, važno je da postavite jasnu granicu – i da je čuvate. Preporučujem i da potražite podršku za sebe – bilo kroz individualnu terapiju, bilo kroz grupe podrške za obitelji osoba koje imaju problem s alkoholizmom. Takva podrška pomoći će vam da osvijestite da niste sami, da je sve što osjećate normalno i razumljivo te da lakše prebrodite ono kroz što prolazite. Nemojte postati talac njegove patnje – vaša snaga nije u tome da trpite, nego u tome da prepoznate kada je vrijeme da zaštitite sebe i svoju obitelj.

Samo hrabro – i sretno!

Jako mi je žao što ste u ovakvoj situaciji – posebno sada, u trudnoći, kada vam treba više nježnosti, podrške i sigurnosti. Biti trudna, imati trogodišnje dijete i istovremeno se osjećati emocionalno napušteno od strane partnera ogromno je breme, i nimalo nije čudno što se osjećate povrijeđeno, zbunjeno, nesigurno i iscrpljeno. Kad kažete da je „potpuno nezainteresiran“, što to točno znači? Bježi li u posao, izlaske, ekran? Imate li još uvijek intimne ili nježne trenutke ili je to sve nestalo? I – je li on svjestan koliko vas njegovo ponašanje boli, tj. jeste li pokušali razgovarati s njim o tome kako se osjećate zbog njegove i fizičke i emocionalne odsutnosti? Naime, ako se osjećate nevoljeno, ignorirano ili usamljeno – to nije nešto što se smije pripisati hormonima ili vašim „prenapuhanim emocijama“. To su vaše stvarne potrebe i vi zaslužujete imati partnera koji to stvarno jest: prisutan, nježan, uključen, zainteresiran, podrška i utočište. Ukoliko još niste smogli hrabrosti za razgovor, možete pokušati s nečim poput ovoga:

„Znam da imaš puno svojih briga, ali meni strašno nedostaje tvoja prisutnost. Osjećam se baš usamljeno u ovoj trudnoći i voljela bih da si više uz mene jer mi je jako teško nositi sve sama. Što ti misliš o tome?“

Ako na ovako iskren istup reagira obrambeno, šutnjom ili ignoriranjem, to je siguran znak da se ili ne zna nositi s onime što se događa (je li dolazak drugog djeteta potencijalni okidač? Ili je odnos bio takav i prije?), ili jednostavno ne želi preuzeti odgovornost i oduvijek „eskivira“ svoje partnerske i očinske obaveze. Koja god bila istina, važno je da osvijestite da vi niste za to krivi – za odnos su potrebne dvije osobe. Zapitajte se i možete li dugoročno računati na njega? Naravno, u ovom osjetljivom trenutku nećete donositi nikakve značajne odluke, ali važno je da duboko u sebi osvijestite sve moguće razvojne puteve situacije, kao i razmislite o načinima kako zaštititi sebe i svoju djecu ako se njegovo ponašanje ne promijeni. Kako biste olakšali dušu, predlažem da počnete pisati – izbacite na papir svu tugu, ljutnju, prazninu i sve što vam je na srcu. Također, obavezno potražite podršku bližnjih – mame, sestre, prijateljice ili nekog drugog kome vjerujete – i s kim možete otvoreno podijeliti situaciju te dobiti potrebnu podršku i utjehu. Iskreno se nadam da će razgovor pomoći vašem suprugu da shvati kako njegovo ponašanje utječe na vas, te da će biti voljan mijenjati se. Ne zaboravite – koje god odluke donosili, uvijek imajte primarno na umu svoju dobrobit i dobrobit svoje djece.

Samo hrabro – i sretno!

Poštovana, jako mi je žao što ste doživjeli tako traumatično iskustvo. Nije riječ samo o fizičkoj šteti, već primarno o osjećaju da je vaš osobni prostor narušen. Vaša nelagoda, anksioznost, pa i blaga paranoja zapravo su normalni odgovori na nenormalnu situaciju. Naime, takva iskustva na nas ostavljaju posljedice i sasvim je normalno da one budu prisutne neko vrijeme. Reakcija vašeg uma također je prirodna i očekivana – on radi točno ono za što je programiran: štiti vas od buduće opasnosti tako što pokušava detektirati prijetnju i aktivirati stresni odgovor, koji je obrambeni mehanizam vašeg organizma. Problem je u tome što prijetnja više nije prisutna, ali je um i dalje „zapeo“ u tom načinu funkcioniranja, pa i dalje šalje signal da je opasnost tu – iako logički znate da nije. Posljedica toga su stalna anksioznost i onaj osjećaj da nešto nije u redu, unatoč razumu koji vas uvjerava u suprotno. Kako izaći iz tog začaranog kruga?

Za početak, poradite na povećanju fizičke sigurnosti – nabavite protuprovalnu bravu, alarmni sustav ili sigurnosne kamere. Nažalost, tek nakon što se “opečemo”, počnemo ozbiljno razmišljati o tome da je provala realna mogućnost – i dobro je pokušati se osigurati protiv nje koliko god je u našoj moći. Nakon što ste odradili taj praktični dio, dajte svom umu dozvolu da se “opusti”. Kada se javi strah, nemojte se boriti protiv njega, već ga prihvatite: „Ovo je samo moj prijatelj strah, koji me podsjeća da sam bila povrijeđena. Sad sam na sigurnom.“ Kada budete spremni, pokušajte napraviti i jednu jednostavnu, ali korisnu vježbu: bilježite sve razloge zbog kojih je vaš dom sigurno mjesto za vas, kao i sve načine na koje to doživljavate. Na primjer:

„U svom domu mogu plakati koliko god želim.“
„Moje kupatilo je mjesto gdje pjevam bez srama.“
„Moj dom je moje utočište nakon napornog radnog dana.“

Iako na prvu može zvučati banalno, ova vježba zapravo trenira vaš mozak da ponovno počne doživljavati dom kao sigurno mjesto. Ako imate mogućnost – makar kroz nekoliko susreta – razgovor s psihologom može vam pomoći da proradite traumu umjesto da je potiskujete. Uvijek kažem – važno je ne čekati da simptomi postanu nepodnošljivi da bismo potražili pomoć. Što prije reagiramo, to prije ćemo se izvući iz ovakvih negativnih vrtloga u koje se lako uvući. Samo hrabro – i sretno!

Žao mi je što pokušaj razgovora koji ste imali s partnerom nije imao željeni ishod. Nažalost, to što ste se potrudili iskreno porazgovarati s partnerom nije garancija da će on to prihvatiti i promijeniti – ponekad ljudi kraj nas nemaju sluha za naše potrebe niti poštovanja prema našim granicama. Na nama je u tim trenucima donijeti odluku – što dalje? Što ćete vi dalje? Možete li, i hoćete li, prihvatiti da vaš partner, unatoč vašoj vezi, održava kontakte s drugim potencijalnim partnericama? Nekim ljudima je to prihvatljivo – nekima nije. Koliko čujem, vi ste monogamna osoba i tražite partnera koji će biti vjeran samo vama. To je sasvim u redu i ne morate to mijenjati zbog nikoga – pa ni zbog njega. Ići protiv sebe i protiv svojih temeljnih vrijednosti nikada nije sretno rješenje. Možda ćete neko vrijeme uspjeti pretrpjeti, ali duboko u vama rast će nezadovoljstvo i frustracija. Osjećat ćete se sve više nevoljeno, vaše će samopoštovanje opadati, kao i vjerovanje da zaslužujete da vas netko voli onako kako biste željeli – iskreno, i samo vas, bez „opcija sa strane“.

Ne zaboravite – onda kada počnemo odustajati od sebe, gubimo ljubav i dostojanstvo. A nitko tko je iskren i dobra srca to ne zaslužuje. Pa ni vi. Samo hrabro – zaštitite sebe, i sretno!

Poštovana, iskreno mi je žao što prolazite kroz ovako tešku i kompleksnu situaciju. Unatoč svim teškoćama iz vašeg pisma, čujem da ste hrabri i jaki – jer dugo sve držite na svojim leđima. Imate dijete na palijativi, prošli ste kroz tešku trudnoću, sada ste i sami ozbiljno bolesni, a brinete i o još dvoje djece. Uz sve to, nemate ni emocionalnu ni praktičnu podršku supruga – kao ni vaša starija kći – već se, naprotiv, suočavate s njegovim ignoriranjem, udaljavanjem i mogućim emocionalnim zlostavljanjem.

Gaslighting je emocionalna manipulacija kojom se druga osoba navodi da počinje sumnjati u vlastitu percepciju stvarnosti – a to je upravo ono što opisujete. Ponašanje supruga u društvu, gdje je šarmantan i angažiran, a kod kuće hladan, udaljen i nezainteresiran, tipično je za ljude koji izvan doma grade sliku idealnog partnera, dok su unutar kuće sasvim druge osobe. Također, njegovo odbijanje liječenja unatoč preporukama ozbiljan je pokazatelj da se ne želi (ili ne može) suočiti s vlastitim problemima. No to svakako nije vaša odgovornost – vi ne možete, a niti trebate biti njegov terapeut – i važno je da zaštitite sebe i djecu.

Činjenica da i vaša starija kći „sve kuži“ potvrda je da se situacija reflektira i na vašu djecu, što je jako važno uzeti u obzir. S obzirom na to da imate ozbiljnu dijagnozu i dijete kojem ste potrebni, minimalno se fokusirajte na kućanstvo, a sve ostalo vrijeme i energiju usmjerite na svoje zdravlje te na zdravlje i dobrobit svoje djece. Ako već niste, obavezno se javite psihologu ili psihoterapeutu – ne zato što s vama nešto nije u redu, već kako biste dobili snagu, jasniji uvid i podršku u donošenju odluka i prolasku kroz ovaj iznimno težak i iscrpljujući period. Što se tiče podrške bližnjih – ona je od presudne važnosti u ovim trenucima. Imate li možda majku, sestru, prijateljicu ili nekog drugog kome vjerujete? Ispričajte im sve što se događa. Ne zaboravite: NE MORATE i NE MOŽETE ovo sve nositi sami. Na vašem bih mjestu odustala od pokušaja uvjeravanja ili mijenjanja supruga – ako svaki razgovor završi poricanjem ili optužbama prema vama, onda to nije razgovor već mučenje. Fokus prebacite na ono što možete – a to je da se emocionalno distancirate od njegovih reakcija. Nisu svi ljudi iskreni u komunikaciji – ni prema samima sebi, a ni prema drugima. Pokušavati forsirati dvosmjernu iskrenu komunikaciju s nekim tko ju odbija ne može uroditi plodom. Usmjerite radije svoju energiju tamo gdje je ona trenutno najpotrebnija – a sa suprugom pokušajte održati korektan suživot. Dugoročno svakako razmislite – je li to odnos u kojem želite ostati. Zaslužujete ljubav, podršku i partnera koji će zajedno s vama nositi breme života. Ponekad život traži od nas da krenemo nekim drugim putem od onoga kojim smo započeli. Kamo god odlučili poći, neka vas vodi ljubav prema samoj sebi i prema svojoj djeci.

Samo hrabro – i sretno!