Žao mi je što se tako osjećate. Hvala vam što ste svoju patnju podijelili sa mnom, jako je važno potražiti pomoć onda kada nam je teško. Kome biste se još mogli povjeriti? Jako bih voljela da je to netko u vašoj blizini. Znam da vam možda sada sve izgleda preteško i beznadno, ali i za ovu bol postoji izlaz, iako ga možda u ovim trenucima ne vidite. Upravo iz tog razloga od neizmjerne je važnosti da se obratite za pomoć nekom kolegi psihologu ili psihoterapeutu koji je u vašem gradu i s kojim biste mogli razgovarati uživo (ili barem online, ako se ne možete drugačije organizirati). Ne znam znate li to, ali u svakom gradu postoje i besplatna psihološka savjetovališta. Važno je da osvijestite da niste sami i da postoje načini da vam bude lakše. Prvi korak ste već napravili – pitali ste za pomoć mene. Kad se osjećate prazno i bespomoćno, najvažnije je ne očekivati od sebe da odmah “popravite” sve. Umjesto da pokušavate "odgurnuti" prazninu ili bespomoćnost, pokušajte reći sebi: “U redu je što se ovako osjećam. Nešto u meni traži pažnju i brigu.” Pratite kako emocije dolaze i odlaze poput valova - one ne traju zauvijek. Usredotočite se na svoje disanje: udahnite na nos - brojite do 4, zadržite dah - brojite do 4, izdahnite na usta - brojite do 4. Ponovite 3-5 puta ili više, dok ne osjetite olakšanje. Nakon toga učinite jednu jednostavnu stvar, doslovno bilo što: operite lice, otvorite prozor, popijte vode, počešljajte se, pojedite nešto, odite prošetati. Važno je da se vratite životu ovdje i sada i da napravite nešto dobro za sebe. Ako vas nešto u tom trenutku jako tišti, sjednite i pišite bez cenzure. Dozvolite svojim osjećajima da teku na papir bez zadrške i bez osuđivanja što to osjećate i mislite. Sve što osjećate je u redu i imate pravo na to. I zapamtite - i to će proći. Sretno!

Poštovana, moram priznati da veoma rijetko nekome istovremeno dajem saučešće i čestitam na rođenju bebe, kao što to upravo činim vama. Ono što proživljavate je preteško i nije nimalo čudno što se osjećate ovako. Doživjeli ste istovremeno dva emocionalno snažna životna događaja: rođenje djeteta i smrt vlastite majke. Kada emocije vuku u potpuno suprotnim smjerovima i kad ih tijelo i um ne mogu procesirati, prirodna reakcija je blokada, disocijacija. Svako značajno iskustvo koje nije ispravno procesirano postaje traumatsko. Niste "hladni", niste "robot" – vaše tijelo i psiha samo pokušavaju preživjeti.

Osjećaj da niste dovoljno dobra mama pojavi se i kad su okolnosti puno lakše, a vi ste sada sami, umorni, u žalovanju i još uvijek iscrpljeni od poroda. Sve ovo što opisujete se može javiti kod mnogih žena nakon poroda, osobito u emocionalno zahtjevnim okolnostima poput vaših (gubitak majke, nedostatak blizine supruga). Važno je da obratite pažnju na trajanje i intenzitet tih osjećaja – ukoliko potraju ili postanu preteški, molim vas, potražite stručnu pomoć. Možete probati porazgovarati s patronažnom sestrom, liječnikom ili psihologom, oni će vam dati stručan savjet kako emocionalno premostiti ovaj težak period. Bilo bi odlično i kada biste ljude oko sebe (obitelj, prijatelje, susjede) zamolili za konkretnu pomoć – ponekad 15 minuta tuđih ruku vrijedi više nego stotinu savjeta. I to vrijeme obavezno iskoristite ne za obaveze, nego za ono što vam može pomoći da se resetirate, centrirate i opet povežete sa samom sobom (topla kupka, tišina, glazba, zapisivanje misli...). I još nešto važno što vam želim reći: otpustite okrivnju da ode dalje svojim putem baš kao što je i došla - ne treba vam još i ona povrh svog tereta kojeg morate svakodnevno nositi. Nema ničeg lošeg u tome što ste vjerovali da ćete moći sami – vi niste krivi što je situacija postala teža negoli ste očekivali - život vam je servirao previše toga odjednom, i to nije vaša odgovornost, a još manje krivnja. Tko bi ikada očekivao ovako nešto što se vama dogodilo? Zato zagrlite se, duboko udahnite, i korak po korak, uz pomoć drugih krenite polako u oporavak svog srca i u upoznavanje čuda života kojeg ste donijeli na ovaj svijet. Sretno!

To što opisujete – trnjenje ruku i nelagoda u prsima kad se iznervirate zvuči mi kao somatski odgovor na stres ili anksioznost. Izraz psihosomatika podrazumijeva utjecaj cjelokupnoga ljudskog psihičkog života na tijelo. Naime, psiha i tijelo nerazdvojni su i utječu jedno na drugo. Ako se osoba psihički ne osjeća dobro, to može utjecati na njezino tjelesno stanje i obrnuto. Upravo zbog toga govori se o važnosti brige kako za tjelesno tako i za mentalno zdravlje. I jako je važno da takve signale ne ignoriramo već da im pristupimo s pažnjom i brigom prema sebi. Što možete napraviti u trenutku kada se to dogodi? Veoma su korisne različite tehnike disanja od kojih je jedna Box disanje (4-4-4-4), jednostavna, ali vrlo učinkovita tehnika za smirivanje uma i tijela, često korištena kod anksioznosti i stresa. Evo kako se radi: udah brojite do 4, zadržite dah do 4, izdah do 4, pauza 4 sekunde. O ostalim tehnikama koje vam mogu pomoći trenutno ali i dugoročno u efikasnijem nošenju sa stresom možete pogledati u videu iz naše arhive. Svakako razmislite i o razgovoru sa psihologom psihoterapeutom, ljudi koji snažno somatiziraju često imaju poteškoća u nošenju s neugodnim emocijama. Razgovor sa stručnjakom može vam pomoći otkriti zašto vam se to događa kao i podučiti vas konkretnim alatima s kojima ćete se u budućnosti uspješnije nositi sa neugodnim emocijama. Što se pak tiče zakazivanja razgovora, putem internet tražilice i društvenih mreža možete naći kontakte svih dostupnih psihologa u vašoj blizini.

Sindrom iritabilnog crijeva (IBS), ili kako ga laički nazivamo “nervozna crijeva”, čest je funkcionalni poremećaj probavnog sustava koji se očituje kroz bolove u trbuhu, nadutost, proljev ili zatvor - ili kombinaciju navedenih simptoma. Simptomi se uvelike mogu pojačati pod utjecajem stresa, tjeskobe ili emocionalnog opterećenja, što pokazuje koliko su crijeva i psiha međusobno povezani. Iako crijeva izgledaju zdravo i bez vidljivih oštećenja, njihovo svakodnevno funkcioniranje je narušeno, što kod mnogih osoba izaziva nelagodu, zabrinutost i emocionalni stres. IBS može značajno smanjiti kvalitetu svakodnevice - od narušene rutine, promjena u prehrambenim navikama, pa sve do osjećaja iscrpljenosti i povlačenja iz društvenih aktivnosti. U tom smislu, riječ je o stanju koje zaslužuje ozbiljan i cjelovit pristup - ne samo medicinski, nego i psihološki. Procjenjuje se da od IBS-a pati 10 do 15 % europske populacije, a u Hrvatskoj to znači između 300 i 500 tisuća ljudi. Žene se češće suočavaju s ovim poremećajem - gotovo dvostruko češće nego muškarci - a razlog tome dijelom leži i u hormonalnim i emocionalnim razlikama u načinu na koji tijelo reagira na stres. Za razliku od mnogih drugih kroničnih bolesti, IBS ne dovodi do ozbiljnih zdravstvenih komplikacija. No, upravo zato što nema „vidljivih“ uzroka, često ga se pogrešno shvaća ili zanemaruje, kao da su simptomi “umišljeni” - što nije istina. Nošenje s IBS-om može biti izazovno, ali važno je znati da postoji mnogo načina kako si možete olakšati. Svaka osoba je drugačija, pa je i pristup liječenju najbolje prilagoditi vašim konkretnim potrebama. Uz promjene u prehrani i, ako je potrebno, odgovarajuće lijekove, nemojte zaboraviti na ono što se događa „iznutra“ - na emocije, stres i način na koji vaše tijelo reagira na svakodnevne napetosti. Razgovor s psihologom, rad na upravljanju stresom ili tehnike opuštanja poput disanja, progresivne mišićne relaksacije ili mindfulnessa, mogu pomoći da se i tijelo i um postupno umire. Vaše tijelo i emocije govore isti jezik - slušajte ih s nježnošću. Kad sebi date razumijevanje umjesto osude, već ste na putu prema većem miru. Niste sami u tome, i svaki mali korak prema sebi vrijedi. Budite blagi prema sebi – to je početak ozdravljenja.

Luxeta je lijek koji sadržava djelatnu tvar sertralin, a koja pripada skupini lijekova koje nazivamo selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina. Ti se lijekovi koriste za liječenje depresije i/ili anksioznih poremećaja, na primjer paničnih napada, kao što je to bio vaš slučaj. Jako mi je drago čuti da ste već godinama dobro - to su divne vijesti! Ono što bih vas zamolila jest da se svakako javite liječniku koji vam je propisao Luxetu te da s njim dogovorite plan prestanka uzimanja lijeka. Naime, njezinu dozu potrebno je smanjivati tijekom nekoliko tjedana kako bi se izbjegle neke potencijalne nuspojave, a koje bi vas u tom slučaju samo mogle prestrašiti i uvjeriti kako se niste izliječili, a što uopće nije istina. Javite se stoga svom liječniku već danas i provjerite s njim kojim ritmom ćete nastaviti ukidati lijek. Sretno!

Poštovana, ovo što mi opisujete (stalan strah da će vam se nešto dogoditi, osjećaj da ćete progutati jezik, strah da ćete se ugušiti vodom) simptomi su anksioznosti. Anksioznost je stanje koje djeluje i na misli i na tijelo. Utječe na osjećaje i misaona stanja, kao što su strah, zatvaranje u sebe, kada ste „na rubu“, „zatočeni“, kada osjećate paniku, napetost i zabrinutost. Također utječe i na tjelesne osjećaje, tj. na simptome kao što su napetost mišića, znojenje, drhtanje, ubrzano disanje, „leptiri u želucu“, proljev, glavobolja, bol u leđima, nepravilno ili ubrzano lupanje srca itd. Anksioznost je normalna i zdrava reakcija u opasnim ili zabrinjavajućim situacijama i tada je veoma korisna. Anksioznost postaje problem kada se pojavi u vrijeme kada ne postoji stvarna opasnost (na primjer kada ležimo u krevetu pred spavanje, dok pijemo vodu) ili kada se nastavlja dugo nakon što je stresna situacija prošla. Tada anksioznost počinje utjecati na naš svakodnevni život i postaje nužno naučiti kako ju kontrolirati. 

Važno je za početak da prestanete razmišljati o simptomima, jer na taj način samo pogoršavate te iste simptome. Nadalje, u tim trenucima zapitajte se: Što vam prolazi kroz glavu kada se osjećate napeto ili anksiozno? Jesu li to misli zbog kojih se osjećate još gore? Ako da, koje su to misli? Zapišite ih i zapamtite - nijedna misao nije prečudna ili presmiješna da je zapišete. Misli kao što su „Evo ga opet“ ili „Opet mi klizi jezik“ mogu pojačati napetost.

Tek kada otkrijete kako razmišljate, možete naučiti kako da reagirate na svoje misli kako biste se osjećali bolje. Počet ćete ih tada propitivati pitanjima poput: Koje dokaze imam da će se moj strah obistiniti? Je li se ikad do danas obistinio? Koji su dokazi koji govore protiv moje ideje? Što bi za mene značilo da prestanem razmišljati na ovaj način? I mnoga druga pitanja. Osobno vam savjetujem da čim prije kontaktirate stručnu osobu (psihologa ili psihoterapeuta kognitivno-bihevioralnog usmjerenja). Naime, poremećaji anksioznosti, baš kao i svi ostali zdravstveni problemi, najbolje se (i najbrže) liječe kada reagiramo na vrijeme. Samo hrabro - i sretno!

Primite moje iskreno saučešće. Gubitak roditelja jedan je od najbolnijih gubitaka i, iako neminovan i prirodan (“ide po redu”), uvijek je duboko potresan. U vašem je slučaju majčin gubitak još bolniji jer se sve odvilo prebrzo i neočekivano – niste imali dovoljno vremena pripremiti se na njezin odlazak. Krivnja je česta emocija koja se javlja kod onih koji ostaju / pitanja poput “Jesam li mogla nešto drugačije?”, “Bi li mama bila živa da sam primijetila ranije?” također su prirodna. No važno je da osvijestite koliko su takva pitanja za vas uznemirujuća, a, budimo iskreni, i nepravedna. Da ste mogli drugačije, sigurno biste to učinili; da ste znali više, postupili biste prema tome. Nažalost, niste. I, nažalost, život nam često sprema takva iznenađenja na koja se nismo mogli pripremiti i na koja smo reagirali onako kako smo najbolje znali. Život nas na taj način podsjeća da, uz sav naš trud i nastojanje da ga živimo na najbolji mogući način, postoji njegov dio koji jednostavno ne možemo kontrolirati i koji jednostavno moramo prihvatiti. To ne znači da ćemo odustati od nastojanja da, na primjer, živimo zdravo, ali isto tako je važno da učimo prihvatiti kako nam zdrav način života nije garancija da se nećemo teško razboljeti - baš kao vaša majka. Ono što je sada najvažnije jest da sebi dozvolite osjećati sve što osjećate – tugu, ljutnju, zbunjenost, pa čak i tu krivnju. Primijetite te osjećaje, pišite o njima, pišite onako kako dolazi iz srca, prelijte svoju nutrinu na papir i gledajte kako se misli i osjećaji slažu, a teret s duše postaje sve lakši. Potražite podršku obitelji, prijatelja, terapeuta ili grupe za podršku - u ovakvim trenucima podrška bližnjih, čak i samo njihovo tiho prisustvo, značajna je. Vremenom ćete dati dublji smisao tom gubitku (na primjer, snaga za koju niste znali da je imate, spoznaja da u okolini ima ljudi koji su vam blizu ili usvajanje nekih novih životnih vrijednosti), prihvatiti smrt majke i osjetiti da je u redu nastaviti dalje sa životom. U međuvremenu, brinite o svom zdravlju i obavezno postavite svakodnevne male i dostižne ciljeve. Naime, kad je osoba u dubokoj tuzi, i obične stvari mogu djelovati teško, a postavljanjem malih ciljeva osjećat ćete da ipak nešto možete učiniti za sebe. Proces tugovanja je bolan i težak, i nažalost nećete ga moći ubrzati, ali možete mu dozvoliti da odradi svoje i na taj vam način pomogne da nastavite živjeti… samo hrabro, dan po dan… I sretno!

Žao mi je što prolazite kroz ovakvu situaciju – važno je znati da niste sami i da postoje institucije i stručnjaci koji vam mogu pomoći. Ako je obiteljsko nasilje već prijavljeno nadležnim službama, svakako preporučujemo da nastavite komunicirati s njima, ali i da potražite dodatnu podršku – pravnu i emocionalnu.

Za besplatnu pravnu pomoć možete se obratiti Pravnoj klinici Pravnog fakulteta u Zagrebu:

Pravna klinika
Telefon: 01 4811 320
E-mail: [email protected]
Web: https://klinika.pravo.hr
Radno vrijeme: ponedjeljak – petak, 10:00 – 12:00; srijedom i četvrtkom 17:00 – 19:00

U slučaju da vam je sigurnost ugrožena, molim vas da se odmah obratite policiji na broj 192 ili hitnim službama na 112.

Također, možete kontaktirati Autonomnu žensku kuću Zagreb, koja pruža besplatnu, anonimnu podršku radnim danom od 10 do 17 sati: 116 016

Odgovori na pitanja nisu zamjena za stručnu pomoć, koja se mora odvijati u izravnom kontaktu sa stručnom osobom (psihologom, psihoterapeutom ili psihijatrom). Napominjem da kontaktna forma nije pod stalnim nadzorom, te ako vam je potrebna trenutna pomoć, molim vas da se odmah obratite svom liječniku ili pozovete hitnu pomoć.

U Republici Hrvatskoj uvijek se možete javiti u Centar za krizna stanja i prevenciju suicida u KBC-u Zagreb, Kišpatićeva 12 – bez najave i uputnice, između 8 i 20 sati – ili nazvati na broj 01/2376-470, dostupan 0–24 sata.

Molim vas da brinete o sebi i potražite podršku – zaslužujete sigurnost i zaštitu.

Opisat ću vam sada dvije vježbe kojima si možete pomoći umiriti se onda kada ste prestrašeni, napeti ili zabrinuti. Prva je vježba disanja, a druga vježba uzemljenja.

1. Sjednite ili lezite u mirno okruženje. Stavite ruke na trbuh i zamislite da se u njemu nalazi balon. Udišite zrak kroz nos 3 sekunde i punite balon u trbuhu. Zadržite dah 1 sekundu, a dok izdišete 5 sekundi polako na usta, balon se polako ispuhuje. Ponovite ovu vježbu 5–10 puta, dok ne osjetite da ste se malo umirili. Ovakav način disanja umiruje naš živčani sustav, a time se i mi osjećamo mirnije i opuštenije.

2. Pogledajte oko sebe i recite sami sebi naglas 5 stvari koje vidite (npr. stolicu, prozor...). Dodirnite sada 4 stvari koje su blizu vas. Kako ih osjećate pod rukom? (npr. haljina je mekana, prozorska daska je hladna). Otvorite uši i poslušajte. Koje 3 stvari sada čujete? (npr. svoje disanje, klimu kako puše, aute na cesti). Pomirišite sada 2 stvari. Kako mirišu? (npr. jabuka, jastuk, vlastita kosa). Za kraj vježbe pokušajte pronaći oko sebe jednu stvar koju možete okusiti (npr. bombon, čaša vode). Kakvog je okusa? Cilj vježbe je da vratite fokus na sadašnji trenutak i odvučete pažnju od uznemirujućih misli.

Samoozljeđivanje predstavlja ponašanje pri kojem osoba namjerno nanosi bol vlastitom tijelu, bez namjere da si oduzme život. Najčešći oblici uključuju rezanje ili ubadanje oštrim predmetima (poput noža, žileta ili igle) te spaljivanje kože, najčešće cigaretom. Osobe koje se samoozljeđuju često si nanesu više ozljeda tijekom jednog čina, obično na dijelovima tijela koji su lako dostupni, ali i jednostavni za sakriti – primjerice, na podlakticama ili bedrima. Učestalo ponavljanje takvog ponašanja često ostavlja trajne ožiljke. Samoozljeđivanje se najčešće javlja u razdoblju adolescencije i rane odrasle dobi, iako se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Prve epizode najčešće se javljaju između 12. i 14. godine života, u vremenu kada mladi doživljavaju intenzivne emocije, pritisak vršnjaka, osjećaj usamljenosti te konflikte s roditeljima ili drugim autoritetima. Ovo se ponašanje podjednako javlja kod djevojaka i mladića, iako postoje razlike u načinu samoozljeđivanja – djevojke češće posežu za rezanjem i grebanjem, dok se mladići češće udaraju ili pale. Osobe koje se samoozljeđuju nerijetko pate od depresije, anksioznosti ili drugih psihičkih poteškoća. Samoozljeđivanje im može služiti kao privremeni bijeg od problema, način izražavanja boli, bijesa ili pokušaj da preuzmu kontrolu nad emocijama. Iako im može donijeti privremeno olakšanje, ono ne rješava stvarne probleme, već, nažalost, polako, ali sigurno stvara začarani krug samoozljeđivanja. Za razliku od suicidalnog ponašanja, samoozljeđivanje ne mora nužno uključivati želju za smrću, iako se ta želja ne može u potpunosti isključiti. Ako se ovaj problem ne prepozna i ne liječi, postoji rizik od pokušaja samoubojstva – istraživanja pokazuju da je taj rizik i do deset puta veći kod osoba koje se samoozljeđuju. Osim toga, neke ozljede mogu nenamjerno biti fatalne, stoga je bitno ozbiljno shvatiti ovakav poziv u pomoć. Kada nam se osoba s ovim problemom povjeri, izuzetno je važno pristupiti joj s razumijevanjem i bez osude. Reakcije poput šoka, ljutnje ili kritike mogu samo dodatno udaljiti osobu i potaknuti je da se povuče i prestane tražiti pomoć, iako problem i dalje ostaje. Umjesto toga, važno je pružiti podršku, izraziti spremnost za pomoć i potaknuti osobu da se obrati stručnjaku – a po potrebi i aktivno pomoći u tom procesu. Ako vi ili netko vama blizak treba podršku, slobodno se obratite Hrabrom telefonu na broj 116 111 ili pišite na [email protected].

Ljudska ponašanja mogu biti svjesna ili nesvjesna. Velik dio onoga što svakodnevno radimo je nesvjestan i automatski – od reakcija u prometu, kada nas netko pozdravi na cesti, načina na koji jedemo do razloga zbog kojih se ljutimo. Ponekad su naša ponašanja svjesna; to se događa onda kada se trudimo biti prisutni u trenutku i svjesno izvršavati neku radnju, bila ona jednostavne prirode, poput izuvanja nogu iz papuče, ili složenija, poput razgovora s našim djetetom. Tehnika koja nas uči kako biti svjesniji sebe i onoga što radimo (mislimo i osjećamo) zove se mindfulness i vrlo je korisna praksa ako želimo biti manje nesvjesni i reaktivni, a više doista svjesni svojeg unutarnjeg svijeta. Je li netko više ili manje svjestan svojeg ponašanja, najlakše ćemo saznati ako upitamo osobu o kojoj je konkretno riječ. Stoga, ako vas zanima radi li taj muškarac to svjesno, otvoreno ga pitajte – posebno ako vas to ponašanje iz nekog razloga smeta. Sretno!