Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Molim vas, kako da izgladim odnose sa djecom (kćer 17, sin 19), otišla sam od supruga, a djeca su ostala sa njim. Sin je digao ruku na mene..
Draga mama, nažalost, nekada život ode u smjeru kojeg nismo nikada mogli ni zamisliti, a kamoli poželjeti. Iz kojeg ste razloga odlučila napustiti supruga? Kako to da su djeca ostala s njime, a nemate npr. zajedničko skrbništvo? Kažete da je sin čak digao ruku na vas...Osim što mi je neizmjerno žao to čuti pitam se kako to da vam je sin učinio nešto tako ružno i neprimjereno. Jeste li i prije bila žrtva nasilja u obitelji? Brani li vam suprug vidjeti djecu? Okreće li djecu protiv vas i izlaže ih nasilju? Ukoliko su odgovori potvrdni, najljepše vas molim da čim prije potražite pomoć neke od udruga za zaštitu žena (besplatni info telefon udruge „Ženska pomoć sada“ 0800 655 222) i da se izborite za sebe i zaštitite svoju djecu. Možda vam u ovom trenutku takvo nešto izgleda nemoguće, ali uz pravu pomoć i podršku moguće je pronaći novi život. Samo hrabro, i sretno!
Imam 20 godina i dečka koji ima 23 god. Zajedno smo 3 godine. Prije njega sam imala dva dečka po par mjeseci s kojima sam spavala i dečko mi stalno prebacuje za to i za to da pričaju loše o meni, ali to je bilo prije njega... Ne znam zašto. Nikog nikad nisam voljela kao njega i zato ga smatram svojom prvom pravom ljubavi. Što da radim, jako se plašim?
Lijepa moja, ne zaboravi nikad, ako je on „onaj pravi“, ostati ćete zajedno. Nitko od nas, pa ni ti, ne bi se trebao ispričavati drugima zbog svojih životnih odabira iz prošlosti, čak ni ako se radi o našem partneru. Ne zaboravi, to je tvoj život. Odluke koje si donijela samo su tvoje i ti snosiš njihove posljedice, u svakom smislu. Ne znam jesu li ta prebacivanja prisutna od početka ili su krenula nedavno ali svakako govore o njegovoj nesigurnosti u samog sebe (i posljedično u vaš odnos) – da je on na miru sam sa sobom ne bi u njemu izazivala strah činjenica da si bila intimna sa nekime prije njega, a još manje bi imao potrebu stavljati ti to pod nos. Jesi li ti njemu „prva“ ili ima dvostruka mjerila? U drugom slučaju on je produkt patrijarhalnog društva koje dan danas smatra kako bi se žena morala „čuvati“, a muškarac ima pravo „skupljati trofeje“. Ukoliko ga prepoznaješ u tome, probaj uvidjeti ima li on inače dvostruka mjerila po pitanju toga što je prikladno za njega, a što za tebe. Ako uvidiš da se radi o obrascu, razmisli dobro je li on osoba s kojom želiš provesti život i kako će izgledati život u kojem se moraš pravdati jer si ona koja jesi. Svakako bih na tvom mjestu pokušala otvoreno razgovarati s njim i pitati ga njegovu stranu, a obzirom na ono što će ti odgovoriti dobro bih razmislila vidiš li se u budućnosti s njime i je li on muškarac tvog života ili još jedna životna lekcija. Samo hrabro, i sretno!
Kako probuditi seksualni život nakon sto dođe dijete? Umor, dnevne obaveze, posao, obitelj, umori da navečer zaspemo prije 22h i nije samo stvar organizacije i da nađemo vremena, već i libido kao da je nestao.
Dobrodošli u klub. Nažalost, to je stvarnost svakog novopečenog roditeljskog para i o tome sam baš jutros razgovarala sa jednom klijenticom. Postati roditelj čudesno je I čudnovato iskustvo – s jedne strane si blagoslovljen osjećajima ljubavi koju nije moguće doživjeti drugačijim putem, s druge strane “osudio si” samog sebe na novu dimenziju života u kojoj ti više nisi na prvom mjestu, u kojoj moraš ponovno izgraditi sebe ali i u kojoj moraš izgraditi novi odnos sa svojim partnerom. Puno je to zahtjeva koji su omeđeni plačem, pelenama, nesigurnostima, svađama, nerazumijevanjem, strahovima, nsizvjesnošću, stalnim promjenama, neslaganjima, neispunjenim očekivanjima i zamjeranjima. Uz sve to život ide dalje kao da se ništa nije desilo i obaveze i odgovornosti koje si imao i prije te ne čekaju. Sve to ima snažan utjecaj na libido, posebice kod žena koje se nose i sa tjelesnim promjenama (posljedicama trudnoće i poroda), hormonalne promjene i dojenje (prolaktin utječe i na suhoću tj vlažnost rodnice), ali i kod muškaraca. Osim toga, mijenja se i način na koji možemo upražnjavati seksualne odnose – spontanost pada u drugi plan i otvaraju se vrata organiziranim i unaprijed dogovorenim intimnim odnosima. Ovo je jedna od barijera koju je mnogima teže premostiti – sama činjenica da se moramo dogovarati za odnose za puno ljude bude značajan turn off jer imaju u sebi uvjerenje da bi seks trebao biti spontan. Nažalost, to je sve samo nije istina, a to posebice nije istina za novopečene roditelje. Ukoliko je to i vaš problem, moj vam je savjet da dozvolite sebi da promijenite ova ili slična nerealistična očekivanja od seksualnog života, da se počnete dogovarati s partnerom za vrijeme u kojem ćete biti sami i da se tada, iako možda na prvu i niste pretjerano raspoloženi, polako upustite u intimne igre i priče. Jednom kada krenete motivacija bi se trebala vratiti, budite ustrajni, nježni, strpljivi, ne forsirajte ali se nemojte ni predati, sve su to samo faze i možete proći i kroz ovu. Sretno!
Kako si pomoći kada nas odlazak u školu ne veseli zbog određenih osoba?
Baš mi je žao što ti je u školi postalo ružno, prema jednoj staroj poslovici ovo bi za tebe trebalo biti najljepše životno doba. Nažalost, stvarnost nekada ne odgovara poslovicama – i sama nemam najljepša sjećanja na srednjoškolske dane među klupama. Ono što me zanima jest što to konkretno te osobe čine, a zbog čega se ti ne veseliš odlasku u školu? Jer gledaj, ukoliko se radi o tome da se među njima osjećaš kao crna ovca ili riba na suhom tj. različito i neshvaćeno, onda ti je moj savjet da počneš raditi na odnosima s ljudima koji te razumiju, u čijem se društvu osjećaš ugodno, a sigurna sam da u okviru škole u nekim drugim razredima postoje “takvi kao ti”. Umjesto da trošiš svoje vrijeme, energiju i živce na razmišljanje o onima koji te ne vesele, usmjeri svoju pažnju i potragu na one s kojima ti je lijepo. Ako još uvijek nisi u školi pronašao nekoga tko ti se čini da bi ti mogao biti dobar prijatelj, počni pozorno promatrati po hodnicima ili oko škole one koji su sami pa im pristupi tokom odmora ponudivši neku grickalicu ili komad čokolade i počni razgovor. Dobra ideja je i postati dio nekog školskog kluba koji se bavi nečim što te zanima ako imate organizirane u školi takve izvannastavne aktivnosti. Možeš porazgovarati i s razrednikom, možda poznaje nekog učenika u školi za kojeg smatra da bi ti mogao odgovarati. Svakako nemoj “gubiti svoj dah” na one koji te ne cijene, njih ignoriraj i vremenom će zaista postati “nevidljivi” za tebe. Ukoliko si pak žrtva vršnjačkog nasilja i te određene osobe te maltretiraju i zagorčavaju ti život, molim te da se obratiš stručnoj službi škole (pedagog, psiholog), svom razredniku, bilo kome od nastavnika, ravnatelju, nekome u administraciji, ma bilo kome od odraslih u školi u kojeg imaš povjerenja, a koji će ti pomoći da tvoj problem dođe do onih koji te u školi moraju zaštititi i osigurati ti okolinu u kojoj ćeš moći rasti, učiti i sklapati prijateljstva a ne “zamrziti školu”. Obavezno razgovaraj i s roditeljima o ovome – nitko pa ni ti ne zaslužuje da ga se u školi (ili igdje drugdje!) maltretira. Samo hrabro, i sretno!
Ovo neće biti samo pitanje. Naime, zaručnik i ja planirali smo svadbu . Naravno nismo se smjeli taj datum vjenčati jer njegova mama nije dozvolila. Razlog tome je bio što je njezin otac umro i godinu dana ne smije se ništa slaviti. Vjenčanje je trebalo biti 10 mjeseci kasnije. Ali ona je nakon 8 mjeseci već slavila rođendan, uz glazbu i ples. Odredili smo mi drugi termin za vjenčanje, ali eto sad se moja mam razboljela 4 mjeseci prije vjenčanja. Ona nam veli da će vjenčanje biti unatoč njezinog stanja. Ja se ne mogu veseliti tome ni planirati previše iako je to trebao biti naš dan kojemu sam se jako veselila. Neznam šta da činim. Sa svih strana me guše i pritišću oko svadbe. Što da radim? Molim savjet.
Žao mi je da vam je događaj tako radostan kao što bi to trebalo biti jedno vjenčanje obavijen već duže vremena velom negativnih emocija i briga. To se nažalost često desi onda kada dozvolimo drugima da upravljaju našim životima, pa tako i organizacijom bitnih događaja u njemu – a koji bi trebali ovisiti isključivo ili barem pretežito o našim odlukama. No, ono što sada čujem je da se ovoga puta vi sama nećkate o njegovoj organizaciji. Pokušati ću vam stoga pomoći sa svojim promišljanjem da uvidite koji je pravi odgovor na vaše pitanje meni: udati se u ovom trenutku vašeg života ili ne? Pa da krenemo. Prvo i osnovno pitanje je: volite li svog zaručnika i želite li se udati za njega? Ako je odgovor da ono najvažnije smo rasčistile. Ono što ja čujem iz vašeg pitanja meni je da se ne želite udati sada jer biste se voljela veseliti planiranju ovog događaja bez da se istovremeno brinete oko zdravlja vaše majke. Je li to točno? Ukoliko je tako to je i više nego razumljivo – svi mi želimo moći uživati u velikim događajima u našim životima, a kojih nema tako puno, kao što su to promocija, vjenčanje ili dolazak djeteta. I ne želimo se u tim trenucima nositi sa brigama i lošim osjećajima. Ono što zaboravljamo jest da se život događa i da su veliki trenuci u životu rijetko “samo” sretni bez onih drugih popratnih loših osjećaja, briga i problema. Ono što vas još želim pitati je: O kojoj se bolesti radi (kroničnoj ili akutnoj) tj. koje su prognoze liječnika? Ukoliko se radi o teškoj i opasnoj bolesti, koliko će ona trajati i na koliko će vremena odgoditi vaše vjenčanje? Nadalje, možda bi upravo u tom slučaju vaša majka željela s vama proslaviti vaše vjenčanje obzirom da ga u suprotnom možda neće imati prilike doživjeti? Vjerujem da biste i vi sama u tom slučaju željela više nego išta da vjenčanje bude čim prije dok je ona još “moćna”. Ukoliko pak prognoza bolesti nije loša i predviđa se da će vaša majka biti dobro u nekom “razumnom vremenu (6 mjeseci do godine dana), možete li i želite li pričekati to vrijeme pa slaviti kada vaša majka bude zdrava? Kada uzmete sve ovo u obzir, kada vi želite slaviti vaše vjenčanje? Nadam se da ste došla do odgovora kojeg ste tražila. Sretno od srca!
Poštovanje, moj problem je što imam strahove za zdravlje i strah od smrti. To je nešto što me opterećuje. Sve je počelo sa bolovima u stomaku, gdje je nakon pregleda utvrđeno da je u pitanju sindrom nervoznih crijeva, zatim je krenulo gušenje - otišla sam na pregled štitne žlijezde i hormona, no to je također ok. Od ljetos mi se javlja neka magla u glavi i osjećaj kao da to nije moja glava, nestabilnost pri hodu, strah od izlaska van da ne bih pala u nesvijest, problemi sa vidom gdje su mi čak smetale i dioptrijske naočale kao i neke crne točkice ispred oka. To se sada sredilo, ali ta magla je i dalje tu, i to već počinje da me opterećuje, pomišljam na najgore bolesti. Kada popijem bromazepam malo me opusti, ali taj problem ostaje. Također, strah me da će mi se nešto dogoditi, jer šta bi dijete od 5 godina bez mene. Da li možete da mi kažete o čemu se radi i sta bi trebalo raditi da bi to prestalo. Hvala unaprijed
Poštovanje i vama. Jako mi je žao da se borite sa svim ovim ružnim i neugodnim smetnjama. Svakako je važno da napravite sve potrebne lječničke pretrage kako bi se isključili i potencijalni uzroci fiziološke prirode. Prema simptomima koje ste mi opisala (strahovi za zdravlje, strah od smrti, osjećaj kao da to nije vaša glava, strah od izlaska van da ne biste pala u nesvijest) moguće je da se radi o simptomima zdravstsvene anksioznosti (i napadima panike kao posljedici zdravstvene anksioznosti) te ću svoj odgovor usmjeriti u tom pravcu iako je, ponavljam, veoma bitno napraviti i sve potrebne liječničke pretrage koje bi isključile druge mogućnosti. Predlažem da se svakako i čim prije obratite za pomoć stručnoj osobi, idealno psihoterapeutu kognitivno-bihevioralne orijentacije jer je takav oblik terapije indiciran i visoko uspješan za sve anksiozne smetnje pa i ove. Vaš će vam terapeut pomoći da razumijete što je zdravstvena anksioznost, kako dođe do nje, koja ponašanja ju održavaju, kako smanjiti fokus na brige i na simptome koji vas muče, smanjiti stalna provjeravanja i traženje utjehe te prestati izbjegavati i koristiti sigurnosna ponašanja (a što su upravo mehanizmi koji održavaju zdravstvenu anksioznost) te kako prilagoditi vaša vjerovanja o zdravlju (i bolesti) kako bi za vas bila zdravija i korisnija. Zvuči komplicirano ali je moguće uz vodstvo i podršu, trud i motivaciju da vam bude bolje. A koliko čujem ovo zadnje vam ne nedostaje. Ne libite se stoga potražiti stručnu pomoć već danas, čim se prije uhvatite u koštac s ovime prije ćete biti bolje. Sretno!
Kako prihvatiti autoimunu bolest?
Spoznaja dijagnoze vrlo je težak trenutak - muče nas odjednom brojna pitanja, nedostatak informacija, neizvjesnost, a osoba je preplavljena osjećajima brige, straha, bespomoćnosti i ljutnje na nepravednu sudbinu ili pak krivnje zbog sumnje da si je sama krivi za bolest. Ono što nam kod kroničnih bolesti najteže pada jest njezina dugotrajnost - kada obolimo od neke akutne bolesti poput sezonske gripe ili čak upale pluća, znamo da je ona tu na određeno vrijeme te da ćemo se više ili manje brzo vratiti u svoj uobičajeni ritam. No, nažalost, jednom kada se kronične bolesti dijagnosticiraju, ostaju s nama dulji period (ili čak cijeli život) i značajno utječu na našu svakodnevnu rutinu a time i na kvalitetu života. Kako bi se što uspješnije nosili sa svojom dijagnozom, važno je da osvijestite ono što ostaje pod vašom kontrolom, a to je način na koji ćete se nositi sa svojom bolešću. U tom smislu, veoma je bitno da ne izbjegavate njeno prihvaćanje, upravo suprotno. Bitno je također osvijestiti i prihvatiti da ćete doživljavati promjene raspoloženja i da ćete imati “loše dane” kada će vam biti teže prihvatiti sve to skupa. Prihvaćanje svih tih stanja, traženje stručne pomoći i razgovor o tome što vas muči neki su od ključnih načina na koje možete snažiti svoj osjećaj kontrole nad time što vam se događa.
Iznimno je važna podrška bližnjih (nadam se da ju imate!) kao i da se usmjerite na život danas i ovdje - nikako pretjerivati u razmišljanju o svojoj bolesti već preuzeti aktivnu ulogu u vlastitom fizičkom (i psihičkom) (o)zdravlj(enj)u. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, imam 30 godina, fakultetsku diplomu, no trenutno nisam zaposlena. Prije 7-8 godina konstatiran mi je umjereni anksiozni poremećaj. Odlučila sam se obratiti liječniku kada sam počela loše da spavam, kada me osjećaj tjeskobe pratio neprestano tokom dana šta god sam radila. Često sam se osjećala malaksalo, imala sam vrtoglavice što me počelo smetati pri obavljanju svakodnevnih aktivnosti. Liječnik psihijatar me je najprije poslao na osnovnu analizu krvi, ekg srca, inicijalni pregled neurologa i slične pretrage. Oprostite mi ako pišem proizvoljno nazive ovih pregleda, jer nisam stručna. Kada su svi ti nalazi bili uredni, onda je konstatirao da se radi o anksioznosti. Tom prilikom propisan mi je Xanax 1 mg i psihoterapije. No ubrzo nakon toga su mi se počeli javljati napadi panike (jako lupanje srca, neobjašnjivi osjećaj straha, gubitak daha ili nekad plitko disanje i imala sam osjećaja grča u ramenima i listovima na nogama. Kada bi panika prošla, mišići na nogama su me boljeli kao da sam prije toga imala upalu mišića). Kada sam dr.psihologije ispričala što mi se počelo događa, gospođa me naučila tehniku kako da prebrodim napadaje panike, tako da su se napadi pomalo smanjivali i sada se iskreno i ne sjećam kada sam imala posljednji. Više ne pijem lijekove, jer je psihijatar smatrao da mi više nisu potrebni. Psihologinja mi je maksimalno izbacila tu konstantnu tjeskobu, no ostao mi je jedan problem koji me čini sve više nesigurnom, u tolikoj mjeri da sam izbjegla neke razgovore za posao, upoznavanje nekih novih ljudi, nekoliko obiteljskih okupljanja... Naime, radi se o osjećaju manje vrijednosti i osjećaju inferiornosti. Neprestano razmišljam o tome da su svi drugi ljudi vrjedniji od mene, stalno mi se pojavljuje pitanje što će netko drugi reći. Imam osjećaj da nisam dovoljno dostojna i vrijedna i uvijek mislim da ću se izblamirati. Jednostavno dajem drugim ljudima moć da utiču na mene kritikama, osudom i sl. Pri tom, ovdje ne mislim da se plašim mišljenja samo nekih autoriteta u mom životu, nego se plašim tuđeg mišljenja i sasvim slučajnih prolaznika (ljudi u javnom prijevozu, službenice u banci, blagajnice u dućanu). Plašim se iznijeti svoje mišljenje da ne bi bilo pogrešno shvaćeno. I događa mi da kada negdje trebam otići da nešto obavim, u glavi mi se javljaju neki scenariji kako ću se osramotiti, kako će se nešto loše dogoditi. I još bih htjela napomenuti da sam s nekim bliskim ljudima pričala da mi se ovo događa i svi su bili iznenađeni. Rekli su mi da se to iz mog ponašanja ne bi dalo naslutiti, kako djelujem samopouzdano, sigurno u sebe i kako se ne plašim iznijeti mišljenje. A zapravo nisu svjesni da ja u glavi prođem pakao prije nego što upitam nešto neku nepoznatu osobu ili odlučim s nekim nešto popričati. Moje pitanje je da li postoji način na koji se ovo stanje može prebroditi, jer mi počinje narušavati kvalitetu života? Hvala Vam unaprijed!
Obzirom na poteškoće koje ste mi opisala, moguće je da se radi o socijalnoj anksioznosti - strahu od jedne ili više društvenih situacija (npr. govorenje u javnosti, upoznavanje novih ljudi, zabave, jedenje u javnosti, korištenje javnih zahoda, razgovor s autoritetima i neslaganje s drugima). Osobe sa ovim problemom boje se da će se ponašati tako da će drugi o njima loše misliti te da će vidjeti neki znak anksioznosti, kao što su crvenjenje, tresenje ili znojenje. Iz tog razloga obično pokušavaju izbjeći situacije koje ih čine anksioznima a kada ne mogu izbjeći situaciju, imaju sklonost osjećati se anksiozno ili neugodno, a ponekad mogu imati i napade panike. Prepoznajete li se vi u ovom opisu? Ukoliko da, bilo bi dobro kada biste se odlučila javiti psihoterapeutu kognitivno-bihevioralnog usmjerenja obzirom da taj terapijski pravac ima veoma uspješan protokol za rad na ovom problemu. Vaš će vas terapeut naučiti kako da prepoznate svoje negativne misli i mislite realnije o socijalnim situacijama i sebi. On/ona će vam također pomoći da se postupno suočite sa situacijama kojih se bojite. Tijekom vremena vjerojatno ćete se osjećati manje anksiozno i s više samopouzdanja. Uz to, vaš terapeut vas može naučiti socijalne vještine i načine kako se opustiti, ako je to potrebno. Niz istraživanja je pokazao da se većina ljudi koji se uključe u kognitivno-bihevioralnu terapiju za socijalnu anksioznost osjeća manje anksiozno čak i nakon što je terapija završila. Samo strpljivo, i sretno!
Poštovana, imate li info o konkretnim udrugama u Zagrebu koje nude psihološku pomoć onkološkim bolesnicima, a da je besplatna i po mogućnosti telefonska, jer pacijent nema snage za odlaske van kuće. Hvala unaprijed
Poštovani, iskreno mi je žao gospodina. Nadam se da će ozdraviti ili barem dostojno proživjeti dane koji su pred njim. U Zagrebu djeluje nekoliko savjetovališta koja nude psihološku pomoć onkološkim bolesnicima, a detalje o njima možete pronaći na web stranici psihoonkologija.hr u nacionalnom adresaru besplatnih savjetovališta za onkološke bolesnike u Hrvatskoj. Ovdje niže možete pronaći kontakte onih koji su naveli da pružaju telefonsku pomoć, predlažem da ih već danas kontaktirate kako bi osoba čim prije dobila potrebnu podršku. Sretno!
Sirius – Centar za psihološko savjetovanje, edukaciju i istraživanje Zagreb
Potrebna predbilježba na email: [email protected], [email protected]
Klinički bolnički centar Zagreb
Telefon: +385 1 2388 740, +385 91 4923 448
Email: [email protected]
Bila sam u vezi skoro 4 godine. Zadnjih nekoliko mjeseci smo se često svađali zbog gluposti, činilo se da se jedno drugom inatimo i da se time udovoljavamo. Ja sam tražila njegovu pažnju na krivi način, tako što bi mu prigovorila da više vremena provodi s prijateljima nego sa mnom. Što prije tog nije bio slučaj, onda mi se činilo kako se viđamo manje jer to počinje namjerno raditi. Sva naša druženja su bila ista kao prije, uvijek je bilo lijepo i meni i njemu. U grupnim druženjima smo super funkcionirali. Sve se činilo kao da je u redu osim tih trzavica oko gluposti. Jedan dan mu je samo pukao film i odlučio je da je gotovo, nije htio pričat ni pokušat riješit situaciju. On je uvijek bio komunikativniji od mene i spreman riješiti problem, ali ovaj put ne. Ignorira me nekoliko dana, nakon tog smo razgovarali, sve se činilo kao da ćemo se pomiriti. Bio je nesiguran, da ne želi kraj da me voli, ali da jednostavno ne ide dalje. Nakon tog smo se rijetko čuli, ali bi normalno komunicirali. Nakon nekog vremena smo se našli i saznala sam da me je zadnjih mjesec dana veze varao. To mi je bio najgori trenutak, ali s odmakom nakon nekog vremena mi je bilo okej ako si to prestao raditi i želiš raditi na nama možda možemo potražiti pomoć. Ništa od tog se na kraju nije dogodilo, ne znam je li ja idealiziram njega i našu vezu. Jer se stvarno činilo da je to to, on je bio zaluđen sa mnom, ništa nije postojalo osim mene, htio se ženiti nakon godinu dana. Dok nije došla ta neka loša faza u kojoj ga je kao moje ponašanje udaljilo da je on rekao da je zapravo nesretan. Prošla su tri mjeseca, kad mi se čini lakše opet se vratim na početak i bude još gore. I dalje želim njega i da pokušamo ponovo, a znam da je to nemoguće.
Pretpostavljam da se radi o prvoj velikoj ljubavi – takve se najteže napušta koliko god u njima bila nesretni. Upravo kako ste uvidjela i sama, veoma je moguće da idealizirate vaš odnos, onako kako mi ljudi to znamo činiti onda kada tražimo razloge za ostanak u nekom odnosu jer se bojimo prekinuti ga. Ono što je možda svima nama najteže prihvatiti jest da ljubavi može doći kraj – kako povjerovati da nas više ne voli netko tko je bio zaluđen nama? Prava je istina da se protekom vremena i proživljavanjem određenih iskustava u odnosu i izvan njega ljudi mijenjaju pa se tako mogu promijeniti i osjećaji koje gajimo prema svom partneru. A to je posebice istina za mlade parove. U dvadesetima su moguće velike promjene u interesima, ambicijama, ideji o idealnom partneru, karijernom putu ili općenito o tome kakav život želimo živjeti – te su godine još uvijek formativne, a to znači da su moguće i značajne promjene u našem identitetu. To znači da se možemo ludo zaljubiti u nekoga, a putem uvidjeti da taj netko više ne odgovara našoj ideji o idealnom partneru niti više možemo zamisliti život s njim. Koji god bio razlog prekida vaše veze, ako je vaš partner donio takvu odluku, koliko god vam to bilo teško i nerazumljivo, poštujte njegovu odluku i dozvolite mu da ode. Nije dobro za vas siliti odnos koji ne ide. Vjerujem da vam je sada teško i da biste najradije da sve bude kao prije ali to nažalost više nikada neće biti moguće pa čak ni da ste ponovno zajedno – ni vas dvoje niste i više nikada nećete biti oni isti. Odnos nas izmijeni..život nas izmijeni...Stoga zatvorite (za sada) hrabro ova vrata i krenite hodati dalje svojim putem. Naići ćete na nova koja čekaju samo na vas da ih otvorite. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.