Odgovori na pitanja koja možda još nikome niste postavili, bliže su vam nego ikada.
Zdravo, imam anksiozni poremećaj i pijem antidepresive zadnja tri mjeseca. Pomogli su mi da se osjećam veoma dobro, ali se pred menstruaciju vrati dosta simptoma - najviše slabost, umor, pospanost, nervoza, zamagljen vid. Sa mjesečnicom ovi simptomi nestaju kroz tri-četiri dana. Zanima me da li je moj napredak u liječenju dobar i da li je normalno što se osjećam ovako umorno u tom periodu.
Dobar dan želim. Drago mi je da ste se uhvatila u koštac sa svojim teškoćama i da ste izabrali stručnu pomoć psihijatra. Molim vas da upravo njemu i postavite ova pitanja - za uspješnost terapije, a i vaše cjelokupno psihofizičko zdravlje, bitno je da iskomunicirate sa liječnikom sve promjene koje primjećujete na sebi, bilo da se radi o pogoršanju ili poboljšanju. Svakako je veoma moguće da hormonalne promjene u vašem organizmu utječu i na vaše simptome no, vaš će vam liječnik više i detaljnije od mene odgovoriti zašto i kako. Ono što osjećam da bih vam još savjetovala jest da krenete i na psihoterapiju, idealno kognitivno-bihevioralnog usmjerenja obzirom da se radi o anksioznom poremećaju. Isključivo farmakološka terapija neće riješiti sve razloge zbog kojih ste razvila ovaj poremećaj (nekorisna vjerovanja, negativne misli, izbjegavajuća ponašanja) i moguće je da se po prestanku terapije problemi vrate. Svakako najvažnije je da budete strpljiva i da ustrajete s terapijom – moguće je opet biti dobro. Sretno!
Kako se zauzeti za sebe i izreći svoje mišljenje bez obzira povrijedilo to druge ili ne, i bez pretjeranog razmišljanja i plakanja?
Kad bi to barem bilo tako jednostavno da vam to mogu pustiti ovdje u jednoj magičnoj rečenici, a koja bi vam od danas promijenila život. Nažalost brzog recepta nema ali evo jednog dugotrajnog ako ste voljni raditi na sebi.
Samo uporno, i sretno! I, ako vam na tom putu zatreba stručna pomoć, nemojte se libiti potražiti ju.
Pozdrav! Voljela bih čuti Vaš odgovor, kao psihologa, u vezi moje situacije. Suprug i ja se rastajemo nakon nekoliko mjeseci braka. Sve je počelo kada smo se počeli razilaziti u mišljenju oko važnih životnih odluka u kojima smo se prvotno slagali. Suprug je također i pod velikim utjecajem svog oca kojeg, blago rečeno, mrzi zbog traumatičnog djetinjstva kojeg mu je priuštio. Trudna sam, zbog sigurnosnih razloga, nakon incidenta s njegovim ocem, koji inače ima i dijagnosticiran PTSP, prešla kod svojih roditelja (suprug i ja smo živjeli s njegovim roditeljima). Suprug mi je govorio kako je uz mene, da me voli..., međutim, već sljedeći dan drastično mijenja svoje ponašanje. Govori kako je povrijeđen, da mu treba mir, ignorira me. Predlaže mi da razgovaramo i pronađemo kompromis, na što pristajem, no u razgovoru mi daje ultimatume zahtijevajući da se vratim u okolinu u kojoj se nisam osjećala sigurno, u kojoj me nije zaštitio, u razgovoru također spominje svoju bivšu djevojku koja je preminula, uspoređuje nas, a njezine je stvari čuvao u našoj bračnoj sobi i odbija ih premjestiti na drugo mjesto, ima čitav album njezinih fotografija u mobitelu... Kada mi je u vezi rekao za nju, pitala sam ga je li ju prebolio i rekao je da je... S njom je prekinuo, a doznajem da je i ona bila dosta žalosna u vezi s njime. Poslije nje je imao još nekoliko propalih veza. Suprug ima jako kontrolirajuće ponašanje do te mjere da je određivao moj izgled (način odijevanja, šminku, frizuru, boju laka na noktima...). Konstantno smo se dopisivali (veza na daljinu) što je postalo krajnje iscrpljujuće jer nisam imala slobodnog vremena ni za sebe, a kamoli za bližnje. Morala sam mu biti konstantno dostupna, a često me je zvao i na videopozive. U braku nije bio obazriv prema meni i poštivao moje osjećaje. Kadgod smo imali kakav problem, a bilo ih je puno, sve bi se riješilo onog trenutka kada bih preuzela krivnju na sebe. Krivim se jer nisam na vrijeme uočila neke stvari, zapravo sam stalno imala neki čudan osjećaj, kao da nešto nije u redu, no ostajala sam s njim jer sam ga stvarno voljela, bilo je trenutaka kad je bio stvarno dobar prema meni, kada je činio lijepa djela za mene. U vezi je bilo trenutaka kada smo skoro prekinuli, govorio mi je kako ga ne zaslužujem, navodeći me da se osjećam krivom, lošom... Svaki bitan događaj u mom životu prošao mi je u suzama otkako ga znam. Rodila sam, pravio je probleme oko djetetove prijave, osporavao mu je ime za koje smo se dogovorili i koje je on predložio (zapisano u zaručničkom pismu), želeći da se dijete zove po njegovoj majci. Štogod da mu kažem, ne vjeruje mi, nerijetko se zna izdati u svojim lažima, uvjeren je u besmislice koje priča... U čemu je problem? Kako da se postavim prema suprugu? Bez obzira na razvod, imamo zajedničko dijete koje trebamo odgajati, no s njime ne mogu uspostaviti komunikaciju. Tek ponekad pita za dijete i dođe u posjet, a posljednji je put čak i probudio dijete povisujući ton na mene. To nije osoba koju sam upoznala, sasvim se drugačije ponaša... Zašto?
Draga moja, zaista vam je teško. Žao mi je. Svi mi možemo biti generali poslije bitke pa pametovati da se trebalo drugačije npr., u vašem slučaju, da ste trebala prepoznati sve te „red flagove“ i na vrijeme otići. Ali baš kako ste napisala, često smo „zasljepljeni“ ljubavlju. Zaista se svakome od nas može dogoditi da upadnemo i ostanemo u odnosu za kojeg kasnije uviđamo da je bio toksičan i opasan za naše psihičko zdravlje i dobrobit. Stoga, počnite otpuštati tu krivnju koja vas pritišće i njegujte suosjećanje i razumijevanje za samu sebe. Oprostite si. Nakon toga, pokušajte uvidjeti da vaš suprug nije onaj za kojeg ste ga smatrali – manipulativni ljudi tek kasnije pokažu svoje pravo lice, ako i tada. Pitanje je imaju li ga uopće ili su sva ta lica različiti načini manipulacije putem kojih pokušavaju doći do svog cilja. Možda vam u boljem razumijevanju vašeg bivšeg supruga može pomoći sljedeći video.
Na vašem bih se mjestu usmjerila na vlastite i na potrebe vašeg djeteta – vaš suprug odgovoran je za odnos sa vašim djetetom, niste vi. Na vama je jedino da mu ne branite ostvarivanje tog odnosa ukoliko ne smatrate da je opasan za vaše dijete. Vi skrbite o svom djetetu i njegovim potrebama i budite utjeha i pomoć u razumijevanju ponašanja njegovog oca kada za to uvidite potrebu (ako je dijete tužno, razočarano ili ljuto odnosom s ocem). Svakako ne forsirajte njihov odnos - Kako će taj odnos izgledati i što će jednog dana od njega biti zaista nije vaša odgovornost. Vi se prema suprugu ophodite maksimalno korektno, trudite se imati pismene tragove vaših dogovora i cijelo vrijeme držite na umu što je najbolje za vaše dijete i vas. Ako vam u tome treba pomoć, obratite se obitelji, prijateljicama ili stručnoj osobi koja će vam biti podrška. Samo strpljivo, i sretno!
Prije 4 godine sam imala krug od oko 10 prijatelja od kojih sam recimo s tri bila najbliža. Važno je naglasiti kako tada nisam voljela sebe, nisam imala principe ni samo disciplinu. Kroz naredno vrijeme ja sam potaknuta nekim težim životnim situacijama počela sam intenzivno raditi na sebi. Otkrila sam svoj karakter, nove hobije i što je najvažnije počela sam si vjerovati i ostvariti jedan zdrav odnos prema sebi. Intuitivno sam od tada do sada sjela sa većinom prijatelja i rekla im da se ne želim više družiti s njima s boljima jer mi se nisu iskazali kad sam ih trebala, a s ostalima jer nam se principi ne pokapaju. Odnosno često su me umarala destruktivna ponašanja koja sam se ja trudila popraviti i eliminirati.. Oni su naše razdvajanje prihvatili. Ja sam već jedno duže vrijeme u socijalnoj izolaciji i nekad mi dođu kao danas misli koje mi se ne sviđaju poput usporedbe ili jednostavno moj ego bude povrijeđen kad budem na društvenim mrežama bez neke osnove. Zabrinuta sam zbog tih misli jer smatram da to nisam ja. Također sam 100% odgovorna za svoje odluke. Pokušavam se ispraviti, ali nekad ne funkcionira
Zašto ste u socijalnoj izolaciji? Pohvalno je što ste raskinula odnose koji su činili da se osjećate nesretnom ali pitam se kako to da niste u 4 godine pronašla nekog novog tko vam odgovara. Jesu li vaši kriteriji postali prestrogi i isključivi? Pazite, nitko nije savršen i savršeno prijateljstvo ne postoji. Normalno je da se sve naše vrijednosti ne poklapaju s onima naših prijatelja, da će se ponekad oni ili mi ponašati na način i donositi životne izbore koji ne pašu drugoj strani, i to je ok. To se zove suživot ili zajednica. Jeste li u međuvremenu razvila strah od drugih ljudi? Bojite se da će vas opet razočarati? Nažalost, nije nam moguće „osigurati se“ od emocionalnih povreda i takav način života lišava nas onoga što život jest: jedan svakodnevni veliki rizik. Vaš ego je kao i svačiji, krhak, i vaše strahove i brige dijele svi „normalni“ ljudi na ovom svijetu. Svi se mi želimo svidjeti drugima, svi mi imamo potrebu biti važni, svi mi imamo potrebu osjećati se bitnima i vrijednima. Ono što često nažalost zaboravljamo je da našu osobnu vrijednost ne mogu i ne smiju odrediti drugi ljudi. Čini mi se da ste i vi možda na to zaboravila... Ono što bih na vašem mjestu napravila je pozvala napokon na kavu nekog tko mi je simpatičan i pokušala vidjeti hoće li se iz toga izroditi prijateljstvo. Ukoliko nemate već nekoga „na piku“, predlažem da se učlanite u neku udrugu koja se bavi nečim što volite pa si povećate šansu za upoznavanje novih prijatelja. Svakako u tom procesu nemojte u niti jednom trenutku zaboraviti na sebe i svoje potrebe i granice ali otvorite se i onom novom što vam život još sprema. Jer sprema. Samo hrabro, i sretno
Kolike su šanse da se ekstremno tvrdoglava osoba promijeni ? Može li ju se usmjeriti na poboljšanje nekim tehnikama ? Također i ako ima sklonosti primitivnijim razmišljanjima.
Mi ljudi trošimo svakodnevno velike količine energije u nastojanju da promijenimo druge ljude i ono što nam na njima ne odgovara. U poslovanju, veliki dio menadžerskih briga počiva upravo na stalnom promišljanju i usvajanju tehnika o tome kako postići da ljudi rade bolje i više, točnije, da promijene negativne obrasce ponašanja i promišljanja, a koji otežavaju njihov rad, suradnju s drugima i u konačnici, uspješnije poslovanje poduzeća. Ali rekli bismo da u tom segmentu (biznis) ne možete drugačije – netko raditi mora, ljudi su različiti i nažalost (ili na sreću) kolo sreće poslovanja okrenulo se u korist posloprimaca i danas više nemate luksuz „izbora“ pa morate pokušati izvuči maksimalno s onim što imate na raspolaganju. Rekli bismo da se sličan mentalitet nošenja s drugima i njihovim „manama“ može preslikati i na vlastitu obitelj – nismo ih birali, „tako nam je grah pao“ rekli bismo. Jedino gdje (donekle) imamo mogućnost izbora jest naš partner/ica. Kažem donekle jer smo često već zaljubljeni u nekog onda kada otkrivamo njegove mane, a tada je teže otići. Moj odgovor vama je dakle: MALE, ALI NIJE NEMOGUĆE. Ako se osoba sama ne želi promijeniti, ne možete ju promijeniti vi. Jedina osoba koju možemo mijenjati smo mi sami. Sve što možete je pokušati razgovarati s osobom koja točno njena ponašanja čine da se vi osjećate loše i zašto te ju zamoliti da ih promijeni. Hoće li to učiniti ili neće njen je izbor. Vaš izbor je ostati ili ne u životu te osobe i prihvatiti ju takvom kakva jest. Sretno!
Poštovani, imam 66 godina i skoro svakodnevne panične napade, tijekom kojih mi se povisi krvni tlak. Nakon helex-a sve se smiri. Dobila sam prije par godina zoloft i helex. Bilo mi je bolje, al se nakon nekog vremena sve ponovilo. Sad sam u vrtlog gu, začaranom krugu... Nesigurna, čak i depresivna. Mislite li da bi mi psihoterapija pomogla? Moja psihijatrica nije puno sa mnom pričala, ono osnovno, dala tablete i to je to. Bez nekog "ulaženja" u srž problema. Nije mi ni slučajno spomenula psihoterapiju, samo sam par puta odlazila na kontrolu. Tada bi mi samo potvrdila dijagnozu (anksioznost i panični napadi) terapija ista. Što mislite o svemu što sam navela? Molim Vaš savjet i unaprijed zahvaljujem!
Uzimanje tableta može pomoći privremeno, ali one vrlo brzo one postaju sve manje učinkovite tako da onda morate povećavati dozu za isti učinak. Također, jedno kada se prekine s ljekovima simptomi se mogu vratiti bez rada na sebi kroz psihoterapiju. Gledajte, vi ste možda rođeni osjetljiviji na stres od drugih ljudi, ali to nipošto ne znači da ne možete naučiti nositi se s anksioznošću. Nažalost ili na sreću, nitko vas ne može 'izliječiti' od anksioznosti, pa ni psihoterapija, jer je to normalan dio svakodnevnog života. Ali, ako naučite kontrolirati anksioznost, puno ćete je lakše podnositi. A to učite upravo kroz psihoterapiju. Na sreću, velik je broj istraživanja ispitivao učinke kognitivno-bihevioralne terapije na panični poremećaj i agorafobiju. Ova istraživanja provedena su na Sveučilištu 0xford u Engleskoj, Sveučilištu Pennsylvania, Državnom Sveučilištu New York u Albanyju i drugim sveučilištima, medicinskim školama i klinikama. Tijekom 12-15 seansi, učinkovitost iznosi od 85 do 90%. Nadalje, jednom kada je tretman gotov, većina pacijenata testirana godinu dana kasnije održava svoje poboljšanje. Stoga, molim vas, nemojte više čekati s odlukom – nikada nije kasno za poboljšati kvalitetu našeg života. Samo hrabro, i sretno!
Poštovana, moji problemi s anksioznošću počeli su davno, ali vrlo vrlo rijetko.
Poštovani, budući da nismo dobili konkretno pitanje, pozivamo vas da pogledate video na temu anksioznosti i napada panike putem ovog linka.
Ne znam kako da se postavim prema suprugu koji ne želi psihijatru, a sam kaže da je u depresiji i ne može se nigdje uklopiti. Mijenjali smo zbog njega tri države.
Žao mi je da vaš suprug odbija stručnu pomoć iako je svjestan da mu je potrebna. Koji je razlog tog odbijanja? Je li moguće da su razlog lijekovi? Ukoliko je tako, možete mu pročitati ove retke: utvrđeno je da su različiti lijekovi učinkoviti u tretmanu depresije. Potrebna su 2 do 4 tjedna kako bi se postigla terapijska razina lijekova u našem sustavu. Neki lijekovi mogu imati negativne nuspojave. One mogu biti privremene i smanjivati se tijekom vremena ili se mogu ublažiti kombinacijama drugih lijekova i moguće je naravno prestati uzimati lijekove, nije potrebno piti ih cijeli život. Ukoliko suprug i dalje odbija takav vid liječenja, možete mu predložiti da krene na psihoterapiju. Naime, brojna istraživanja provedena na velikim sveučilištima diljem svijeta konzistentno su pokazala da je kognitivno-bihevioralna terapija jednako učinkovita kao antidepresivi u tretmanu velike depresije. Štoviše, većina pacijenata u kognitivno-bihevioralnoj terapiji održava svoje poboljšano raspoloženje na kontroli 2 godine nakon završetka terapije, a što je veliki uspjeh. Rekavši sve ovo, konačan izbor terapije (ili ne!) je onaj vašeg supruga. Vaš izbor je kako ćete se nositi s njegovim odbijanjem terapije. To znači da mu više ne morate „povlađivati“ i prilagođavati u potpunosti svoj život njegovom. Stavite fokus na sebe i na svoju djecu, gradite vaš život na način koji odgovara vama unatoč činjenici da se suprug ne osjeća najbolje sa vašim izborima. Pazite, nitko od nas nije dužan povinuti u potpunosti svoj život prema partneru, a posebice to nismo dužni onda kada partner odbija uhvatiti se u koštac sa svojim problemima, a koji imaju negativan utjecaj na obitelj. Stoga, zauzmite se i vi za sebe, zaštitite svoje potrebe i granice. Sretno!
Imam 43 g.u braku sam i imam dvoje djece. U zadnje vrijeme sam postala totalno nezadovoljna sa svime - od posla, sebe, najradije bi svoj život izbrisala gumicom. Promijenila bi ime, posao, grad, državu i krenula od početka. Jesam li depresivna malo ili puno ?
Uhh, prolazite kroz neku tešku fazu čujem, žao mi je. Neobična bi bila osoba koja bi rekla da se nikada nije osjećala “depresivno”. Promjene raspoloženja su normalne i pomažu nam prepoznati da nešto nedostaje u našem životu i da bismo trebali razmisliti o promjeni. No, klinička depresija je teža od jednostavnih promjena raspoloženja. Koliko dugo traje vaše neraspoloženje i je li popraćeno osjećajima tuge, ispraznosti, niske energije, nedostatkom interesa, osjećajima samokritičnosti, beznađem i očajem? Ukoliko niste nedavno preživjeli značajan gubitak i vaše neraspoloženje i ovi simptomi traju svakodnevno duže od nekoliko tjedana, postoji mogućnost da bolujete od depresije. Za točnu dijagnozu uputila bih vas svakako kliničkom psihologu, nije mi moguće postaviti vam dijagnozu ovim putem i na ovaj način. Možda samo prolazite kroz neku trenutnu krizu ali na vašem bih mjestu ipak išla provjeriti jer depresija nije šala i ne prolazi sama od sebe. Također, psiholog i psihoterapeut su jedini koji vam u ovom trenutku mogu pružiti potrebnu stručnu pomoć i vodstvo i nemojte se libiti potražiti ju, dal putem liječnika opće prakse ili privatnim putem. Samo hrabro, i sretno!
Moji problemi sa anksioznošću počeli su davno, ali vrlo, vrlo rijetko. Imam 66 godina i svakodnevne napade panike, pa to obično imaju mlađe osobe, što je onda sa mnom.?
Žao mi je da se toliko dugo već borite sa ovim problemom koji je izrazito neugodan. Naime, kao što ste mi i sami napisali, vaši problemi s anksioznošću počelli su davno. Takvi problemi nažalost ne nestaju - ukoliko ih niste pravovremeno i ispravno liječili, a čak i ako jeste, sasvim je moguće da vas muče i u šezdesetima, štoviše, da se i intenziviraju kako opisujete. Nažalost, ne postajemo s godinama imuni na nikakve probleme, pa tako niti ove, upravo suprotno. Što smo slabiji, to smo osjetljiviji na one boljke s kojima smo se borili tokom života. Jeste li probali osvijestiti iz kojeg su se razloga napadi panike intenzivirali baš u zadnje vrijeme? Jesu li nedavno djeca otišla od kuće i patite od „sindroma praznog gnijezda“? Jeste li skrbili ili skrbite o teško bolesnom surpužniku? Borite li se svakodnevno s nekim kroničnim bolestima koji značajno utječu na vašu kvalitetu života? Je li vaš život izgubio smisao, osjećate se depresivno i beznadno? Svakako bih vam najtoplije savjetovala da porazgovarate o ovom problemu sa obiteljskim liječnikom te da ga zamolite da vas uputi psihologu na razgovor. Ukoliko si to možete financijski omogućiti, možete se i sami javiti nekom od psihoterapeuta, idealno kognitivno-bihevioralne škole, a gdje možete dobiti potrebnu pomoć i vodstvo. Potražite i pomoć supružnika ili djece ako ih imate i ako ste u dobrim odnosima, prijateljice ili prijatelja. Kroz sve je životne nedaće puno teže prolaziti sam, a kroz ove posebno. Želim vam da se napokon izborite s onime što vas muči kao i ljepše godine pred vama. Sretno!
Kako se prestati osjećati usamljeno? Kako izgraditi dobra prijateljstva, pronaći put do bliskosti i prevladati strah od intimnih odnosa? Naša psihologinja Tijana Debelić govori o osobnim odnosima – i zašto su nam važna.
Nadamo se da će vam odgovori pomoći kako bi prebrodili sve poteškoće, pronašli optimizam i uspješno gradili put prema boljem unutarnjem osjećaju.
Da bi ova web-stranica mogla pravilno funkcionirati i da bismo unaprijedili vaše korisničko iskustvo, koristimo kolačiće. Više informacija potražite u našoj Politici kolačića.
Nužni kolačići omogućuju osnovne funkcionalnosti. Bez ovih kolačića, web-stranica ne može pravilno funkcionirati, a isključiti ih možete mijenjanjem postavki u svome web-pregledniku.